UVOD U ENGLESKU KNJIŽEVNOST, KNJIŽEVNOHISTORIJSKI I

KNJIŽEVNOTEORIJSKI KONTEKST, INTERPRETACIJE

Romantizam se kao književni i umjetnički pokret pojavio u vrijeme koje je bilo

obilježeno velikim revolucionarnim pokretima, prvenstveno Francuskom
revolucijom 1789. godine, a kasnije i nizom drugih narodnooslobodilačkih ustanaka i
nacionalnih pokreta širom evropskog kontinenta.

Romantizam, zapravo, predstavlja izraz takvih revolucionarnih kretanja i previranja

u društvu, koje je poslije višestoljetne vladavine plemstva i feudalizma otvorilo novu
perspektivu slobode i jednakosti za sve narode.

U određenom smislu, moglo bi se reći da je i sam romantizam, kao nova

umjetnička epoha, predstavljao dio takvih revolucionarnih kretanja, s obzirom da
njegova osnovna intencija nije bilo samo izražavanje opće težnje za slobodom, već je
i sam romantizam istovremeno donosio i afirmirao tu slobodu, oslobađajući umjetnost
i književnost od svih stega koje su u ranijim razdobljima sputavale ličnost umjetnika i
njegov umjetnički izraz.

Pojam romantizma

Riječ romantizam nastala je od francuske riječi romantisme i u uskoj je etimološkoj

vezi sa izrazima roman, romansa, romantika, dok se pridjev romantični počeo
upotrebljavati još u 17. stoljeću kao oznaka za ono što je nepravilno, nesavršeno,
pretjerano u osjećajnosti, okrenuto srednjem vijeku umjesto antici, fantaziji umjesto
razumu. ( „tajanstven“, „čudan“, „bajkovit“, „pustolovan“, „fantastičan“, „nevjerovatan“,
„čaroban“, „osjećajan“ )

Dakle, u izvornom se obliku romantizam može definirati kao smjer u književnosti i

ostalim umjetnostima koji je nastao nakon velikih revolucija u Francuskoj i Njemačkoj
i koji je umjetničkom scenom suvereno vladao od kraja 18. stoljeća, pa sve do
sredine 19. stoljeća. Doduše, romantizam bi bilo izuzetno teško definisati kao
jedinstven pokret, ali je upravo ta težnja za slobodom, za slobodnim životom,
slobodnim izražavanjem ličnosti i slobodnim stvaranjem osnovna zajednička
karakteristika svih tadašnjih umjetnika koji su se nazivali romantičarima.

Naime, dok je u Francuskoj preovladavala opreka i borba s klasicizmom, u drugom

je zemljama više naglašen element individualne pobune, kao što je slučaj sa
Bajronom u engleskom romantizmu. S druge strane, u Njemačkoj je dominirao
pesimizam (tzv. svjetska bol), dok je u češkom i mađarskom romantizmu akcenat
bio na nacionalnim vrijednostima.

Prvi se nivo odnosi na recepciju. Romantičari su prestali da pišu na zahtjev kralja,

plemića i crkvenih vladara, a počeli su da pišu za tržište, u čijem sastavu nije bila
samo obrazovana publika. Na drugoj razini, karakteristika romantizma jeste i
interesantan preokret u shvatanju uloge i moći razuma. S obzirom da su u
prethodnoj epohi prosvjetitelji vjerovali u svemoć razuma, neke su njihove ideje
zaista imale odjeka u vodećim evropskim državama jer je srušen feudalizam, nakon
čega je otpočeo proces uspostavljanja razumnijeg uređenja društvenog života.
Zahvaljujući oslanjanju na moć razuma, i nauke su u velikoj mjeri uznapredovale, a
činilo se da je čak i religija bila spremna priznati moć razuma.

Prošlost kao građa i inspiracija za književnost

Predstavnici romantizma su svoje uzore tražili u srednjem vijeku i baroku, ali je

suština u tome da su romantičari stvorili vlastitu sliku srednjeg vijeka, koja je više
odgovarala njihovoj mašti, nego realnosti. Međutim, to ne znači da su romantičari
zazirali od prošlosti. Baš suprotno, onu su u velikoj mjeri u historiji i tražili građu i
inspiraciju za svoje djela, ali je njihovo shvatanje povijesti bilo drugačije od ranijeg.

Naime, oni drže da prošlost načelno nije ista kao sadašnjost, a to će reći i da
sadašnjost nije ista kao i moguća budućnost. Zbog toga i književnost može mijenjati
pravila izraza prema „povijesnom trenutku“, što će dovesti do naglašavanja potrebe
za originalnošću.
Kao što je već naglašeno, romantičari su proklamovali punu slobodu stvaralačke
ličnosti, njeno oslobođenje od klasicističkih okova i slobodno ispoljavanje njenih
osjećaja, strasti i sveukupne psihičke energije. Dakle, romantizam je uvijek
naglašavao izražavanje subjektivnih raspoloženja i pretpostavljanje emocionalne
recepcije tj. očekivanje da se čitalac uživi u književno djelo i da se poistovijeti sa
pripovjedačem ili sa junacima književnog djela.

Univerzalnost

Jedna od odnovnih osobenosti romantizma jeste bio univerzalizam, odnosno

mišljenje da se može postići i neka uopćena, jedinstvena istina u raznolikosti
pojavnosti. Težnja za univerzalnošću je, naime, vodila romantičare prema zahtjevu
za tzv. apsolutnom poezijom, čiji je osnovni cilj bilo sjedinjavanje mitologije,
filozofije, religije i pjesništva. Međutim, istovremeno ih je vodila i ka tzv. romantičnoj
ironiji, koja podrazumijeva takvo shvatanje kakvo zamišlja konačni okret u kojem se
sve može sagledati i kao svojevrsna igra, fikcija i iluzija.

Kult osjećanja

U svom antiklasicizmu, romantizam je afirmirao izražajnu snagu osjećanja, koje se

samo od sebe izliva čim naraste i osnaži se. Romantičari su, naime, sve svoje teme i
motive podređivali tom emocionalnom intenzitetu kojeg su željeli izraziti, pa su sve
stvari, a naročito prirodu, bojili jakim emocionalnim bojama. Predmeti iz prirode su
kod romantičara uvijek personificirani jer je to bio jedini način da iznesu pjesnikovu
osjećajnost. Metafore i neobična poređenja postali su uobičajena sredstva
uspostavljanja srodnosti između prirode i pjesnikove duše. Naime, pjesnik se nije
libio ni najsmjelije hiperbole da bi izrazio svu jačinu svojih osjećanja. Uz to, on je svoj
izraz podržavao muzičkom orkestracijom glasova i melodijskim kretanjem rečenice .
 Kult genija

Zato su se romantičari okrenuli onim velikim pjesnicima u prošlosti u kojima su

prepoznavali slobodni vizionarski duh Genija, koji ne priznaje pravila, već samom
sebi određuje zakone po kojima stvara, kao što su to činili, primjerice, Dante
Aligijeri, pjesnici španskog baroka i naročito Vilijem Šekspir, kojeg su predstavnici
romantizma suprotstavili klasicističkim dramatičarima, kakav je bio Žan Rasin.
Romantičari su u Šekspiru pronašli genijalno ostvarenje vlastite težnje za razbijanjem
svih klasicističkih pravila o jedinstvu mjesta, vremena i radnje, o jedinstvu tona u
tragediji, podjeli na pet činova, o logičnosti i jasnosti u izražavanju osjećaja… Dakle,
u Šekpirovim su dramama pronalazili ono čemu su i sami težili, a što je bilo suprotno
zahtjevima klasicizma: prevlast osjećanja nad razumom, prevlast iracionalnog nad
racionalnim, mašte nad unaprijed zadatim pravilima i uzorima, prevlast nadahnuća
nad umijećem1, slobodnog stvaralačkog duha nad unaprijed zadatim pravilnim i
savršenim oblicima. (V.H. i A.S.P)

Poezija rezignacije

Nakon što je Francuska revolucija predstavila ideale slobode i pravde, bratstva i

jednakosti, a ti ideali potom ostali samo neostvareni san jer je razvoj događaja u
samoj Francuskoj i u drugim zemljama Evrope još više ojačao snage reakcije nego
što je doveo do ostvarenja tih ideala, romantičari su se počeli razočarano okretati od
stvarnosti, izražavajući nerijetko u svojim djelima jedno depresivno raspoloženje koje
su sami nazivali svjetskim bolom (Weltschmerz, njem.) ili bolešću vijeka (mal du
siecle, franc.).

Pod tim se pojmovima zapravo podrazumijevao osjećaj nemoći, besperspektivnosti i

izgubljenih nada, a ta rezignacija, koja je podrazumijevala povlačenje pred
stvarnošću i mirenje sa sudbinom, jedna je od najkarakterističnijih crta romantičarske
osjećajnosti i, općenito, romantičarske književnosti.

Doduše, u romantizmu je ipak dominirala poezija, naspram realističkog okretanja ka

romanu, ali i romantičarska tehnika, uprkos lirizmu kojem se ne može pripisati
doslovno oponašanje, ipak u velikoj mjeri teži izricanju istine.

1
Romantizam u Engleskoj (1798-1832)

Za razliku od ostalih evropskih književnosti, u engleskoj književnosti je moguće

odrediti tačno djelo i godinu koji su označili prekretnicu u dotadašnjem književnom
stvaranju i najavili novu epohu-epohu romantizma. To je pjesnička zbirka Lirske
balade dvojice engleskih pjesnika, Vilijema Vordsvorta i Samuela Kolridža, koja je
objavljena 1798.god. i koju je 1800.god. Vordsvort popratio znamenitim
predgovorom, razjašnjenjem nove poetike. Trajao je do 1832.god. Engleski
romantizam nosi pet velikih pjesnika koji se prema hronologiji i drugim
karakteristikama dijele na dvije grupe, odnosno dvije generacije:

-stariju: Vordsvort i Kolridž,

-mlađu: Bajron, Šeli i Kits.

Jedan od važnijih prozaista engleskog romantizma bio je Valter Skot, a od pjesnika

bili su još značajni predromantičarski pjesnici Vilijam Blejk i Robert Brns.

1.1. Atmosfera stvaranja u engleskom romantizmu

- Svijet koji prvenstveno zaokuplja čovjeka pojedinca i daleko je od sveke općenitosti.

Tako je književnost XVIII st. stvorila novu književnu orijentaciju (sentimentalizam),
utemeljila neposredni odnos prema prirodi, uvela sjetne motive u poeziju (grobljanska
poezija), izgradila novi tip romana sa uzbudljivo stravičnom tematikom (roman užasa
ili gotski roman) te otkrila čari drevne narodne predaje.

II DRUŠTVENA I POLITIČKA ZBIVANJA U ENGLESKOJ KOJA SU

POGODOVALA RAZVOJU ROMANTIZMA

Poslije revolucionarnog perioda slijedio je bonapartizam, ratovanje po cijeloj Evropi u

kome su se klasni i nacionalni interesi protivriječno izukrštali, buđenje patriotskih i
revolucionarno-demokratskih pokreta na sve strane, pa onda pokušaj da se to sve
presječe i vrati na staro - sveta alijansa ,žestoka politička i društvena reakcija koja je
pritisla cijeli Evropu. U historiji se dosta rijetko može konstatovati neposredna veza
književnih pokreta sa društveno-političkim zbivanjima, međutim u romantizmu je ta
veza očigledna. To se desilo uglavnom zato što je intelektualac ovog vremena
postao političan, jer su krupni društveni događaji jače nego prije zadirali u njegovu
ličnu sudbinu. Ovo je doba opredjeljivanja i svrstavanja; gotovo svi značajniji
romantičarski pisci bili su politički opredijeljeni.

2.1. Pogled na društvenu historiju

Stvorena nove radničke klase. Položaj pisca i književnosti u društvu u ovo doba već
se u načelu ne razlikuju mnogo od današnjeg stanja u Engleskoj ili bilo kojoj drugoj
kapitalističkoj zemlji. Književnost je postala uglavnom profesionalna i komercijalna
djelatnost, od koje se pod izvjesnim uvijetima može živjeti; knjige su postale roba
koja se povinuje zakonima tržišta. Književna produkcija se silno raširila i već se mogu
razlikovati djela pisana samo zato da zabave publiku i budu izvor brze zarade, od
djela pisanih sa ozbiljnijim umjetničkim namjerama.

III KARAKTERISTIKE ENGLESKOG ROMANTIZMA

Kao i svi romantičari, vjerovali su da je poezija jezik mašte i strasti. Među

najznačajnije odlike romantičara ide i njihova ljubav prema prirodi i prirodnosti u
smislu sasvim različitom od onog koji su tom pojmu pridavali klasicisti. Taj stav koji je
započeo oduševljavanjem za divlje pejzaže netaknute ljudskom rukom, pretvara se u
nešto kao novu raligiju: priroda je glavni izvor nadahnuća i saznanja o čovjeku, ona je
ne samo utješiteljica već i učiteljica, ona je utjelovljenje božanstva, a za neke i samo
božanstvo. Tu vjeru ispovijedaju i oni romantičari za koje je priroda vid bjekstva od
stvarnosti, kao i oni koji su aktivno revolucionarno usmjereni. Sa vjerom u prirodu
povezana je i vjera u prirodnog čovjeka, u prosti svijet, kao i u prirodnu umjetnost,
dakle folklor, koji mnogim romantičarima postaje književni uzor-naročito tamo gdje je
romantizam povezan sa buđenjem nacionalne svijesti. S tim se, dalje, povezuje
oduševljenje za djecu i djetinjstvo kao čovjekovo prirodno stanje, kad su mašta i
osjećajnost najčistiji i najjači.
Gledajući engleski romantizam u okviru evropskog, može se izdvojiti još
poneka njegova posebnost. Jedina zajednička crta svim engleskim
romantičarima, a ujedno i evropskom romantizmu, jeste njihovo oduševljenje i
inspiracija prirodom, koje kod Vordsvorta prelazi u pravo bogotvorenje. Dalje,
svi oni priznaju vrhovnost osjećanja i mašte, ali ne idu u iracionalistički krajnost; do te
iracionalnosti došao je u nekom smislu samo Blejk. Poezija bjekstva u prošlost,
egzotiku ili prirodu može se naći kod svih, a posebno kod Kitsa i Valtera Skota.

O Vordsvortu

Vordsvort je izrazito romantičarski pjesnik, a to znači pjesnik koji uspješno pjeva

samo o onome čime su njegova osjećanja stalno snažno zaokupljena i koji nije kadar
da se prenese u drukčije situacije i nastrojenja. Vordsvort je stvorio pjesnička djela
visoke vrijednosti samo onda kada se kretao u relativno uskom krugu pojava i
osjećajnih stavova. Vordsvort je u malom broju svojih pjesama pjesnik velike snage i
originalnosti, ali uskog zahvata u ljudske situacije. Teme koje je uspješno pjevao lako
je nabrojeti: raj prirode, raj djetinjstva, osjećanje smrti. Ove teme je sagledao i
obrađivao u ograničenom i veoma sličnom vidu koji nije uvijek opće pristupačan.
Njegova poezija je vještački raj utjehe u kojem čovjek može boraviti neko vrijeme sa
velikim uživanjem, ali u kojem ne može ostati jer će ga brzo odazvati normalni život
borbe, rada i trpljenja, život od kojeg u Vordsvortovu poeziju prodiru samo nejasni
odjeci. Njemu treba priznati status velikog pjesnika mada ne i velikog mislioca.

O Kolridžu

Kolridž je izraziti primjer pjesnika koji stvara samo u trenutcima nadahnuća a kod
njega su ti trenutci bili veoma rijetki. On je stvorio tri-četiri snažna djela te mnogo
prosječnog i slabog. Kao čovjek on ne uliva poštovanje, prešao je vrlo običan razvoj
od površnog revolucionarstva do ostrvljenog reakcionarstva i pokazao gotovo sve
slabosto kojima su podložni ljudi slabe volje, kolebljivi moralno i intelektualno. Kao
pjesnik on je svojim Kubla Kanom i Starim mornarom obilježio najviše vrhunce do
kojih se uopće može uzdići romantična čisto intuitivna poezija. On je u dijelovima
svoje književne biografije postigao gotovo sve što se može postići intuitivnim
razumjevanjem pjesničkog djela. Danas se njegova poezija cijeni i proučava više
nego što zaslušuje, a na njegovim teorijskim pogledima zasniva se englesko-
američka „nova kritika“. Kao pjesnik dao je manje vrijednog od ostalih velikih
romantičara, ali kao kritičar i teoretičar on u Engleskoj gotovo da nema premca.

SHELLEY

Shelley (1792-1822) pripada mladoj generaciji jednog od najvećih razdoblja engleske

književnosti – romantike. Možda nikada prije toga, a ni poslije toga nije engleska
poezija imala toliki broj velikih pjesnika. U periodu jednog duljeg ljudskog života
djelovali su brojni pjesnici koji su slavu engleske romantičke škole prenijeli daleko
preko granica, utječući na nekoliko generacija evropskih pisaca. Shelley je možda
najtipičniji predstavnik ove plejade. Aristokrat porijeklom, on se kao pravi romantičar
stavlja na stranu pobune protiv svih autoriteta, kako literaturom tako i životom. Bio je
emocionalno nestabilan, preosjetljiv i žestokih reakcija. Već od rane mladosti nosi
nadimak ¨ludi Shelley¨ i ¨ateist¨. Dvaput se ženio u vrlo nekonvencionalnim
okolnostima, a kada mu je sud oduzeo djecu, prešao je u Italiju, gdje je napisao svoje
najbolje pjesme i gdje se konačno, u Jadranskom moru i utopio, » u naponu snage,
ne napisavši polovinu onoga što je mogao» , mlad, kao i njegovi suremenici Byron i
Keat. Najbolja je djela dao svojim kraćim pjesmama, ali treba spomenuti njegove
poetske drame, filozofskog karaktera u kojima dolazi njegov romantičko – buntovnički
stav. To su: Oslobođeni Prometej, Porodica Cenci i Hellas. Kao i drugim
romantičarima, temeljito poznavanje antičke kulture i mitologije, služilo mu je samo
kao plašt da izrazi romantički revolt svoga doba.

LIRIKA

Shelley je prije svega liričar. Njegov talent za harmoničnu ljepotu stiha, za muziku
riječi, bio je toliki da su ga neki kritičari nazvali najpoetičnijim poetom, najliričnijim
pjesnikom koji je ikada živio. Shelley-eva fizička hipersenzibilnost vjerovatno je
uzrokom njegove naročite osjetljivosti za sazvučja, melodičnost, suptilnu struju
njegovih stihova, koji kao da se prelijevaju jedan u drugi. Čak i onda kada Shelley
piše ironičnu političku satiru ili patetičnu tiradu, njegova nježna liričnost i neobično
živahna imaginativnost daju istinsku kvalitetu njegovim pjesmama. U skladu sa
Shelley-evim romantičarskim buntom, teme njegove poezije često su doktrinarnog
karaktera, i čini se da pjesnik više brani i propovijeda svoje ideje nego što pjeva. Ali
utisak je netačan. Shelley je kao rijetko koji romantički pjesnik postigao sklad svojih
ideja i svoga izraza. Njegovi pamfleti nisu nikada lišeni poetskog doživljaja. Govoreći
o ¨intelektualnoj ljepoti¨, pjesnik pokazuje da je i sam bio svjestan te karakteristike
svojih stihova. U tom smislu, Shelley je, kako su istakli suvremeni kritičari, prethodnik
moderne poezije..

REALIZAM KAO KNJIŽEVNA EPOHA

Osnovna obilježja tog književnog pravca su: raskid sa sentimentalnim i

fantastičnim pristupom stvarnosti, prikazivanje svakidašnjice i „običnog“
svijeta bez uljepšavanja i dotjerivanja. „Najčešće se smatra da realizam
traje otprilike od sredine do pred sam kraj devetnaestog stoljeća, premda
se roman oblikovan po načelima realisičkog romana javlja i znatno ranije,
a valja napomenuti da tip realističkog romana ne samo da postoji i
danas, nego se prema njemu oblikuju i danas književna djela visoke
umjetničke vrijednosti.“ Realizam predstavlja doba nezapamćenog uspona
prirodnih i društvenih znanosti, što je ostavilo traga i na književnost.
Međutim, književnost realizma ne pokušava da se približi nauci, ali se
služi njenim iskustvima. Tako pisac, realist sebe shvaća i kao
znanstvenika, koji umjetnički oblikuje i otkriva društveno važne istine o
životu i svijetu. Namjera je pri tome da se uglavnom objektivističkim
opisom prenesu neke bitne životne istine.

Novi književni pravac odrazio se i na spoljnu formu književnog

stvaralaštva. Najomiljeniji književni rod pisca, realiste postaje roman.
Pošto je usvojio naučnu objektivnost i opreznost, realista teži da sakupi
što više dokumenata i da ih što potpunije opiše. Tako je roman
oblikovan po realističkim načelima obuhvatao: detaljna opisivanja, naučna
istraživanja i lirske izlive. Najznačajnije otkriće realista je razotkrivanje i
umjetničko prikazivanje pokretnih motiva i snaga koje vladaju društvenim
životom: novac, ekonomska zavisnost, konvencije, socijalni poroci i
slično. Sva ta svakodnevna zbivanja ulaze u roman i tako grade njegovu
novu strukturu. Mnogi knjževni teoretičari smatraju da je društveni roman
nastao u periodu realizma. Međutim, ideja o društvenom romanu je već
bila rasprostranjena. „Dugo vremena bilo je svuda nagovještaja i
eksperimenata, ali tek od Stendala i Balzaca društveni roman postaje
moderan roman i sada izgleda sasvim nemogućno slikati jedan lik
izdvojen od društva i dozvoliti mu da se razvija izvan određene društvene
sredine. Najveća književna ostvarenja devetnaestog stoljeća, dela
Stendala, Balzaca, Flobera, Dikensa, Tolstoja i Dostojevskog društveni su
romani bez obzira kojoj još kategoriji mogu inače pripadati.“

„Za jezik realizma se kaže da je „jednostavan“ i „jasan i svima

razumljiv“. Razumljivost jezika dolazi otuda što se govori o poznatim
stvarima, a likovi romana, pripovjedaka i drama govore jezikom sredine i
vremena u kojima je radnja smještena. I staleške i obrazovne razlike
likova ogledaju se kroz jezik kojim govore, pa se slobodno može reći da
je realizam prva stislka epoha koji je iskoristio stilske vrijednosti
društvenih obilježja u jeziku.“

Realizam je kao književna epoha prošao kroz različite faze razvoja. „Od
brojnih pokušaja da se izvrši podjela realizma pomenut ćemo sljedeće:
Prva, koja ovu književnu epohu dijeli na: rani, razvijeni i visoki. U ranoj
fazi realizma (Gogolj, Dikens) nosi neke odlike romantizma kao što su
tajanstvenost i lirska digresija. Početak nove faze realizma predstavlja
slom francuske buržoaske revolucije. Djelovanje likova u ovoj fazi sve je
više socijalno motivirano. To je tzv. razvijeni realizam. Visoki realizam
susrećemo kod Tolstoja i Dostojevskog. Autorovo gledište se, u ovoj fazi
realizm, približava gledištima junaka. Razvija se unutrašnji monolog.“

„Druga podjela u realizmu razlikuje: kritički realizam čiji predstavnici su

Flober i Stendal, nudi dosta uvjerljivu i žestoku kritiku kako društvenog
sistema tako i pojedinih likova u njihovim romanima. Groteskni
predstavljen u djelima Čarsa Dikensa koji je izvršio preciznu analizu
nastanka ranog kapitalizma. Klasični predstavljen u djelima Ivana
Turgenjeva sa pričanjem u mirnom tonu i suzdržanom gotovo starinskom
naracijom. Psihološki sa Dostojevskim i Tolstojem koji su svoj pogled
usmjerili na samu unutrašnjost ličnosti.“

Pojam potječe iz latinskog jezika (res – stvar, realis – stvaran). Kao književnopovjesni
tipološki termin označava književni i umjetnički pravac kojega su pristalice nastojali
da prikažu zbilju onakvom kakva ona jest, zatim stilsku formaciju 2 koja nastaje na
temelju ovih htijenja i u evropskim književnostima dominira i u književnoj epohi koja
traje od druge trećine 19. stoljeća i raspada se između sedamdesetih i devedesetih
godina u razvijenim književnostima, stim što su realističke tradicije i kasnije žive i
djelotvorne, a posebno se obnavljaju u tridesetim godinama 20. stoljeća.O odnosu
književnosti prema zbilji raspravljalo se već odavno. Aristotelova Poetika poznaje
pojam mimesisa kao oponašanja naravi, a ovaj su problem doticali ili raščlanjivali
gotovo svi značajni estetičari ili književni teoretičari, jer je umjetnost i književnost
oduvijek težila modeliranju zbilje, s time što je pod zbiljskim ili stvarnim razumijevala
čas predmetni svijet, čas prirodu, čas društveno – povijesnu zbilju, a čas je govorila o
nekoj višoj zbilji – zbilji biti ili zbilji snova i simbola. Odatle sadašnja raširenost i
mnogoznačnost pojma koji je došao iz filozofije. Schiller i Friedrich Schlegel među
prvima su govorili o realizmu u književnosti, upotrebljavajući taj pojam kao opreku
idealizmu. U francuskoj kritici pojam realizma nalazimo već u članku časopisa »
Mercure francais, kao i u raspravama u časopisu »Realisme«. U ovim se raspravama
i člancima tražilo od umjetnosti i književnosti da vjerno prikazuju zbilju, da ispituju
život bez strasti, objektivno i bezlično. Smatralo se da su već Stendal i Balzak bili
preteče nove škole a njezinim su se predstavnicima smatrali Champfleury, Flaubert i
braća Goncourt. Iz francuske se pojam proširio i u drugim književnostima. U
Angosanskim književnostima pojam se također počeo upotrbljavati u
pedesetim godinama, ali pokreta pod nazivom realizam nema sve do
osamdesetih godina.

2
 OBILJEŽJA MODERNE

Pojam moderna prvi put je upotrijebljen osamdesetih godina XIX vijeka u Njemačkoj,
u vezi sa realističkim programom mladih, da bi se kasnije preimenovao i na niz
različitih pokreta, škola i strujanja. Moderna nastaje kao reakcija na pozitivizam 3,
realizam4 i naturalizam5 koji su obilježili literaturu XIX vijeka. Pod uticajem idealističke
i metafizičke filozofije moderna se zalaže za individualnost, subjektivnost, iracionalno
i osjećajno. Djelima moderne bježi se od realnosti, njima dominira disharmonični
senzibilitet6, pesimistički doživljaj svijeta i života.Prihvataju se u Evropi vladajući
pesimizam, subjektivnost, i artizam7. U poeziji se prvi put otvoreno piše o smrti kao o
problemu pojedinca, o ljubavi kao o tjelesnoj strasti, a zapaža se i sklonost k citatima
svjetske literarne baštine. U isti mah lirika ovog doba je znala biti i politička,
rodoljubiva i društveno angažovana. Presudna godina za modernu bila je 1922. u
kojoj su objavljene pjesničke zbirke Pusta zemlja T. S. Eliota, Devinske elegije i
Soneti Orfeju R. M. Rilkea, romani Uliks Dž. Džojsa, Džejkobova soba V. Vulf i
Sodoma i Gomora M. Prusta, kao i drama Baal B. Brehta.

Društvene i političke promjene koje je donio Prvi svjetski rat nagnule su intelektualce
i umjetnike da preispitaju osnovne vrijednosti zapadne civilizacije, smatrajući da su
mnoge od njih doprinijele krvavoj ljudskoj klanici. S time je bio povezan i promijenjen
umjetnički senzibilitet koji je zahvatio nove forme i stilska sredstva. Na naglašene
formalne eksperimente uticao je niz vanliterarnih činilaca – tehnološki razvitak,
otkrića nauke i fizike (npr. Ajnštajnova teorija relativizma), psihoanalitička teorija
Frojda i Junga, Bergsonova filozofija itd.8

POEZIJA MODERNE
3
4
5
6
7
8
Moderna daje poeziji dominantnu ulogu, kakvu je već imala u romantizmu. Praktično
gledano, poezija je bila najpogodniji izraz za efikasnu demonstraciju osnovnih ideja
moderne. Trajno obilježje modernističke poezije jeste stalna težnja za
eksperimentom, vjera u autonomiju umjetnosti i težnja za orginalnošću. Bodler
je, ne zazirući od estetike ružnog i prezirući prirodnu ljepotu (što je suprotno
romantizmu!), pokazao užas i ljepotu modernog velegrada. Pjesnik, kao povlašteni
izabranik, stvara svoju viziju zbilje koja je nadmoćna nad vanjskom zbiljom. Međutim,
on tu svoju viziju nije spreman podijeliti sa prosječnim pripadnicima društvene
zajednice, čime svoj odnos sa tom zajednicom zaoštrava. Moderni pjesnici ne žele
podilaziti prosječnom ukusu. Zato je njihova poezija često hermetična (naročito kod
Malarmea) i na granici komunikacije sa čitaocem.9

PROZA MODERNE

Proza moderne zainteresovana je za čovjekovu podsvijest, za ono što je potisnuto i

što čini njegov unutrašnji misaoni ili emotivni život. Pored toga, moderna ponovo
pokreće pitanje odnosa prema tradiciji, ali ne samo književnoj nego i kulturnoj. Taj
odnos se ne ogleda samo u preispitivanju naslijeđa ili u formalnim novinama, već u
potpuno drugačijem tumačenju prošlosti.

Mnogobrojni mitovi, legende i simboli iz prošlosti pozajmljuju se i stavljaju u kontekst,

čime se mijenja njihovo tradicionalno značenje. Odatle moderna najavljuje pojavu
inertekstualnosti, koja će se naročito razviti u postmodernizmu.10

ROMAN MODERNE

9
10
Romani Fjodora M. Dostojevskog, kao i veliki roman G. Flobera Madam Bovari,
istovremeno, dezintegrišu poetiku realizma ali i najavljuju nove modernističke
tendencije. Ipak će dosljednije modernistički poetiku slijediti engleski pisci Henri
Džejms, Džozef Konrad, Virdžinija Vulf i Džejms Džojs, zatim francuski pisci Marsel
Prust i Anre Žid, te njemački Franc Kafka, Robert Muzil i Tomas Man, i na kraju,
američki Vilijem Fokner i Džon Dos Pasos.

Prebrojani romani manje ili više slijede načelo defabularizacije tako što radnje
premještaju iz vanjskog svijeta u svijest lika. Vrijeme moderne priče obično je kratko i
obuhvata svega nekoliko sati, jedan ili više dana. Prostorni i vremenski slijed priče je
razlomljen i umjesto kompaktne romaneskne cjeline dobijamo djelo izlomljeno na
fragmente. Lirske rečenice se smjenjuju s esejističkim dionicama, filizofska
razmišljanja s pripovijedanjem različitih zgoda. Različitim se oblicima unutrašnjeg
monologa pokušava prikazati stanje svijesti lika pa se takvi romani nazivaju –
romanima toka svijesti. Džems Džojs je u romanu postigao ono što je simbolista
Malarme u poeziji – krajnji hermetizam. Idealni junak modernog romana je
intelektualac koji propituje vlastiti identitet ili umjetnik zaokupljen posebnošću svoje
vizije. Roman moderne odbacuje načela hronološkog i kontinuiranog redoslijeda
pripovijedanja, tradicionalnu karakterizaciju junaka, i poseže za postupcima toka
svijesti, različitim vidovima retrospekcije11 i fokalizacije.

DRAMA MODERNE

Drama je drugo važno žanrovsko područje na kome se ispoljavaju inovativne

tendencije moderne. Zaokret od realizma i naturalizma ka simbolizmu osjeća se u
dramama dvojice nordijskih dramatičara Henrika Ibsena i Augusta Strindberga. Cilj
dramaskog pisca nije više da prikažu što jasniju i što pregledniju radnju, već su i
radnja i likovi podređeni središnjem simbolu. Umjesto logične veze između uzroka i
posljedica postavlja se simbol. Vodeći dramatičar simbolističkog pozorišta bio je
belgijski pisac Moris Meterlink. U dramama ruskog pisca Antona Pavloviča Čehova
isprepliću se postupci naturalizma s elementima lirske i simbolističke poetike.

Postmoderna književnost

11
Postmoderna je književni pravac koji se javlja iza modernizma i modernističkih
pravaca a traje do kasnog 20. vijeka Većina autora smatra da postmoderna počinje
nakon Drugog svjetskog rata, iako mnogi za datum njegovog početka uzimaju i smrti
dva modernistička pisca Virginie Woolf i Jamesa Joyca.

Književnost ove epohe ne stoji nasuprot modernizmu nego je ustvari njen produžetak
prvenstveno po stilu koji je sada samosvjestan i ironičan, pisci ironiziraju sve pa i
same sebe i svoja djela. Modernistička tendencija da se opiše unutrašnjost lika koji je
u ratu sa samim sobom više ne postoji, likovi su sada posrednici i suci koje nam
ukazuju na korijene postmodernističke misli, literatura postaje, uslovno rečeno,
jednostavnija .

Ženska francuskog poručnika tematizira jedno društvo i naše shvaćanje tog društva.
Radnja romana je čvrsto smještena u srednje viktorijansko doba, svijet koji je oslikan
je solidni, čvrsti i potpuni svijet jedne historijske epohe, tačno jedno stoljeće prije
godine u kojoj je samo djelo nastalo. Prikazana je sredina vladavine kraljice Viktorije,
godina 1867. svijet udobnog života srednje klase, gdje je u svakom građanskom
domaćinstvu bilo po nekoliko služinčadi, svijet koji se temeljio na trgovačkom poslu
ali je vjerovao u napredak znanosti, u proširenje spoznaja, a želio je vjerovati i to da
neumitno proširenje spoznaja neće okrnjiti ortodoksnu vjeru. Kad god su te spoznaje
po svojim implikacijama proturječile religioznoj predaji, kao u slučaju Darwina,
konvencije u društvenom ophođenju, isticanje i provođenje puritanskih načela,
nemilosrdnom krutošću a često i na nesvjesno nemilosrdan način, bili su tim stroži.
Odnosi između spolova nisu bili manje žarki zato što se o njima manje javno govorilo
i što su ljudi bili manje svjesni vlastitih poriva, te su u sebi nosili okove skovane u
vlastitiom duhu.

Fin de siecle

Kraj 19. stoljeća obilježen je stvaralačim nemirom koji se očituju u traženju novih
mogućnosti umjetničkog izražavanja. Skladatelji, slikari, i književnici iznose nove
poglede na umjetnost i umjetničko stvaranje.

Dekadencije
Pisci upravo ovakvih razmišljanja, oduševljenja i razočarenja nazivaju se
dekadentima prema franc. dekadenca = opadanje, raspadanje, a njihova djela je
lahko prepoznati po sadržaju i atmosferi kojom zrače, a posebno po formi i po stilu
kojim su napisani.

Dandi – bohem

Dandi bohem je naziv za intelektualce koji neuredno žive i koji su nezaineresovani za

praktičnu stranu života. Veliku pažnju su poklanjali svom odijevanju, nosili su duže,
posebne i njegovane frizure, a živjeli su lagodno, neuredno i najviše vremena su
provodili u kafanama – bohemi. Junaci u njihovim književnim djelima imaju iste
osobine i najčešće vode isti ili sličan način života kao i njihovi autori. Oni su
uglavnom stranci u ovom svijetu i životu, praktično, sanjari. Mrze zlato, vole,
metaforično rečeno, oblake, teže za vatrom što ispunjava svemir, a na stvarnost
gledaju kao na ''kružni vir''.

Parnasovci

Parnas je naziv planine u Grčkoj, na kojoj je prema predanju grčkog naroda i njegove
legende živio Apolon, bog umjetnosti, sa svojim muzama koje su štitile pojedine
nauke i umjetnosti.

Ovaj mit o parnasu bio je inspiracija jednoj grupi francuskih pjesnika da formiraju
pjesnički krug pod istm naslovom, koji je imao posebno shvatanje poezije.
Parnasovci su za ideal umjetnosti proglasili kult čiste i apsolutne ljepote. Od
umjetnika se zahtijeva, savršenstvo forme, dotjeranost stiha i virtuoznost izraza.
Pjesnik se nije smio prepuštati osjećanjima nego je morao biti suzdržan i odmjeren.
Tako su se direktno suprostavili romantizmu i sentimentalizmu 12, koji im je prethodio.
Bila je to neoromantika13, koja je išla za isticanjem nesvakidašnjih tema u
književnosti, za ulaženjem u historiju i dalja historijska razdoblja, za iznalaženjem
čudesnoga, tajanstvenog, magijskog.

Larpurlartizam

12
13
Larpurlartizam je kao termin i oznaka nastao prema franc. lar pur lar = umjetnost za
ili radi umjetnosti. U širem smislu riječi radi se o sasvim određenoj estetskoj
koncepciji koju je formulirao francuski filozof Viktor Kuzin (1792. – 1867.), a koja se
temelji na tvrdnji da je za razumijevanje umjetnosti dovoljna njena vlastita svrha koja
proizilazi iz njenih vlastitih zakona. Pjesnici koji su prihvatili Kuzinovo estetsko
stajalište zalagali su se za stilsku, formalnu i estetsku vrijednost djela, koja ne
zagovara ni jednu ideju, ni jednu tendenciju osim da je sama sebi svrha. To stajalište
je prihvatio parnasovski književni krug, koji su sačinjavali: Lekont d'Lil (njegov
osnivač i teoretičar; autor zbirke pjesama Antičke poeme, Barbarske poeme i
Tragičke poeme), Teofil Gotje (autor zbirke pjesama Emajli i kamenje), Šarl Bodler
(autor zbirke pjesama Cvijeće zla), zatim Heredija, Šili Pridon i dr.

Heredija

Parnasovci su 1860. godine u Parizu objavli svoj prvi poetski zbornik pod naslovom
Savremeni Parnas. Ukupno su izašla tri takva zbornika a zatim je prestao dalje
izlaziti. U ovim pjesničkim zbornicima, pored pomenutih pjesnika, svoje radove su
objavili i Pol Verlen i Stefan Malarme, kasnije poznati simbolisti.

Šarl Bodler

Bodler nije samo začetnik moderne već i njen najveći pjesnik. Njegov značaj ne mjeri
se samo vrijednošću stihova već i snagom zaokreta i svježinom novine, koju unosi u
svjetsku književnost. Novina je u poimanju smisla i svrhe književnosti. Književnost
nije više u funkciji slikanja stvarnosti, bilo da je po srijedi stvarnost čovjekovih emocija
i misli bilo da se radi o društvenoj stvarnosti. Tačnije, lijepo nije negdje izvan
književnosti, niti je književnost tek sredstvo da se to dosegne.

Ljepota se nalazi u samoj književnosti i ona ne isključuje pojmove zla i ružnog.

Naprotiv, naslov i sadržaj zbirke Cvijeće zla jasno upućuje na objedinjavanje dotada
disparatnih pojmova lijepo – ružno, dobo – zlo.

Impresionizam (franc. impressionisme od lat. Impresio – utisak)

Pokret unutar moderne nastao u Francuskoj krajem XIX stoljeća pod uticajem
istoimenog pokreta u slikarstvu. Glavno mu je obilježje sklonost da se transformacija
iskustva u umjetničkom izrazu povjeri u prvom redu intenzivnoj osjetljivosti. Lišavajući
jezik simbolističke pojmovnosti i apstrakcije impresionisti insistiraju na čulnim
kvalitetima i konkretnoj zornosti pjesničkog jezika. Cilj im je prikazati zbilju koja je
satkana od obilja osjetilnih senzacija, od mnoštva boja, mirisa i zvukova. Za
impresionizam su karakteristične male književne forme: lirska pjesma, prozna skica,
kraća pripovijetka, dramska jednočinka. Najznačajnijim piscem impresionizma smatra
se Anton Pavlov Čehov, naročito u dramama i nekim pripovijetkama.

POSTMODERNIZAM

Za razliku od avangarde, s kojom dijeli mnoge tehničke postupke i česte ironijske

obrate, postmodernizam ne osporava tradiciju. U književnoj praksi postmodernizam
je sklon tzv. otvorenim djelima i kraćim književnim oblicima. Početak postmodernizma
najčešće se smiješta u sedamdesete godine 20 stoljeća premda se kao što je to
inače čest slučaj u povijesti književnih epoha , njegovi utemeljitelji, pa i u nekom
smislu i uzoru književne tehnike mogu naći i znatno ranije. Tako je, iako postmoderni
teoretičari ne žele priznati postojanje, široko prihvačeno mišljenje kako su osnivači
postmodernističke književnosti J. L. Borges, S. Beckett i V. Nabokov u svojim
kasnijim djelima.

AVANGARDA
Sto se tiče Becketta, pored ovakvog mišljenja još je prisutnije i mišljenje da je ovaj
pisac stvarao pod utjecajem poetike „avangarde“, tj. „neoavangarde“. Avangarda se
koristi, kako možemo pronaći u Rječniku književnih termina , kao oznaka, kao
nadređeni termin pravcima i pokretima u XX stoljeću. „historijkom avangardom“ se
označava od oko 1910. do tridesetih godina prošlog stoljeća, a pojam
„neoavangarde“ ili savremene avangarde označava se književnost i uopće umjetnost
od petnaestih godina pa nada

HAKSLIJEV „KONTRAPUNKT ŽIVOTA“

Haskli se proslavio svojim romanom Kontrapunkt života, kojeg je napisao 1928. i u

kojem je koristeći se glazbenom strukturom daje dojmljive portrete savremenika, te
kritički i satirički preispituje društvene, političke i kulturne prilike i stanje svojega doba.

Haskli u romanu daje sliku i ujedno je i ismijava. To je slika, odnosno svijet bogataša
koji se bore za luksuz, natjeću se u bespotrebnome trošenju novca na kojekakve
gluposti koje ih zabavljaju da bi proveli svoje „dragocijeno vrijeme“. Siromaštvo je
oskudno objašnjeno, tek u ponekim primjerima gdje se prikazuje kao u ispomaganju
jednih prema drugima, tamo gdje kao u bajkama vlada neko razumijevanje, borba za
opstanak i tamo gdje u svako doba ako zatražiš pomoć mozeš je i dobiti. To su
složne porodice koje žive u miru, ali oskudno.

Međutim, bogataši, stalež koji uživa u onome što je nisko i opako, koji se
dosađuje u svijetu punom glamura i prestiža žive suprotno, oni ne žive u miru, niti su
zadovoljni, nego naprotiv traže nešto što bi im pomoglo da se prestanu dosađivati.
Naravno da se to bogataško društvo razlikuje od siromašnoga, jer su ovi prvi
snobovci, zatvoreni u svojim kućama, ne pomagajući nikome, ali ipak uzimajući sve
za sebe. Oni su ti, koji mogu kupiti sve za novac i ljubaznost drugih i korist, ali i sreću
– bar oni tako misle. Zabave bogataša su bile dosadne, pa gotovo i nesnosne, to su
bile grupe snobova koje su se razmetale u bogatstvu i licemjerju. To društvo pisac
ovako vidi, kroz jedan lik:– to je bilo društvo imitacije i u ljubavi, susjedstvu,
prijateljstvu, sve tako izvještačeno. Oni su se mogli boriti samo za sebe, za svoje
povlastice (a smatrali su da ih i zaslužuju) .
Likovi u romanu, što se pak ljubavi tiče su u nekom bunilu da ne znaju ni da li vole,
niti da li bi trebali. Zbunjeni su i idu za svojim strastima, da bi ispitali dokle će ih to
dovesti. Ljubav je prikazana kao nešto što nije idealno, nego razočaravajuće, jer
samo pisci u svojim djelima i pjesmama oduševljavaju se njome, opisivajući je
posebnom, mada naši likovi smatraju da ona to nije. Kada bi djevojke i dječaci gubili
onako nevinost kao u Šekspirovo doba, tj. tako rano, možda bi procvat ljubavne lirike
bio kao iz vremena kraljice Elizabete. Ljubav je razočarenje, jer je sva moderna
mlada literatura razočarana. Kažu da su pjesnici u stara doba počinjali gubitkom
vlastite nevinosti, a onda bi se sa poznavanjem pravoga stanja, te shvativši koliko je
to nepjesnički, svjesno dali na posao idealizirajući ga i uljepšavajući. Haskli se
upravo proslavio ovim romanom, zato što satirički i kritički preispituje društvene,
političke i kulturne prilike svoga doba koje je bilo karakteristično.

Osuda o političkome životu se nastavlja, jer svi teže istom, a po glavi naroda.
Računali vi na njih ili ne, ratovi i revolucije su neizbježivi, ako se dopusti da stvari
ostanu onakvima kakve jesu. Njegovi likovi su u stalnoj političkoj prepirci

SIMBOLIZAM

(grč.symbolon-znak)

Književni pravac, 19.i početak 20. stoljeća, vezan je za razdoblje esteticizma u

modernizmu, s kojim se on okvirno i vremenski podudara, a obuhvaća uglavnom
poeziju i tek u manjoj mjeri dramu. U književnoj teoriji i praksi počinje već u razdoblju
realizma, pa simbolisti drže Ch.Baudelairea ne samo pretačom nego i utemeljiteljom
određenog tipa poezije. A.Rimbaud, St. Mallarme i P.Verlaine smatraju se
nepremašenim uzorima takvog pjesničtva. Korijene vlastita shvaćanja poezije
simbolisti traže u romantizmu, a osim u poeziji teorija i praksa simbolizma izrazito se
može razabrati u dramama M.Maeterlincka. Simbolizam je pravac karakterističan za
francusku književnost, ali se postepeno proširio, pa se u njegove okvire obično
svrstavaju i R.M.Rilke i Stefan George(1868-1933), u njemačkoj književnosti, Willijam
Butler Yeats(1865-1939)i Oskar Wajld u engleskoj te Andrej Bjeli (1880-1934)te
A.A.Blok u ruskoj književnosti. Naziv simbolizam, uzet je zbog naglašene upotrebe
simbola i svojevrsne teorije pjesničkih simbola koji taj književni pravac nastoji razviti.
Temeljna je pri tome zamisao da pjesništvo mora govoriti jezikom vrlo udaljenim od
jezika proze, te da taj jezik karakterizira sugestivnost umjesto izravne razumljivosti,
zvučnost umjesto izravnog označavanjai simboliku umjsto opisivanja.

Teorija simbolizma najčešće se pozivala na Baudelaireov sonet pod Naslovom

„Suglasja“.