Ibn Tejmijje

Naslov originala: ‫مقدمة في أصول التفسير‬

(Muqaddima fī usūli t-tefsīr)

Drugo izdanje, Daru l-Kur'an, 1972.

Bilješke: dr Adnan Zerzur

PRINCIPI TUMAČENJA KUR'ANA

Preveo

Prof. dr Almir Fatić

1
 Bismillāhir r-Rahmāni r-Rahīm

Predgovor za drugo izdanje

Nudim ovu raspravu drugi put za štampanje nakon kraćeg vremena za ponovno
razmatranje njezinih komentara i stručne obrade, kao što sam to obećao u prvom
izdanju. Ustvari, moja je želja od početka bila da se izda bolje izdanje poput ovog
koje se danas pojavljuje, te da ono dođe do što je moguće većeg broja studenata i
istraživača... Nadam se da će se ovim izdanjem okoristiti sva braća – izdanjem koje je
lišeno modifikacija izuzev u nekim sitnicama – s nadom, također, da ću pripremiti i
treće izdanje s naučnom komparacijom Ibn Tejmijjinih pogleda koje on iznosi u njoj s
pogledima učenjaka koji su pisali o principima tefsira, zajedno sa posebnim
zapažanjima koja nam pristižu od čitalaca u vezi sa ovom temom. Zapažanja čitalaca
– kao što smo to istakli prvi put – jeste nešto što će nas, inša'Allāh, sačuvati pogreške
i zastranjivanja. I neka je hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova!

1. ševval 1392. Dr. Adnan Zerzur

6. 11. 1972.

2
 Predgovor

Hvala pripada Allahu; Njemu zahvaljujemo, od Njega pomoć i oprost tražimo.

Gospodaru naš, oprosti nam naše grijehe i pretjeranosti u našim poslovima, učvrsti
naše korake i pomozi nas protiv nevjerničkog naroda! Neka su Allahovi blagoslovi na
našeg prvaka Muhammeda, poslanog kao milost svim svjetovima, na njegovu
porodicu i ashabe i one koji njima pozivaju do Sudnjega dana.

Ovo je vrijedna risala (rasprava) o principima tefsira Šejhu l-islama Tekijjuddina

Ahmeda ibn Abdu l-Halima ibn Abdu s-Selama ibn Ebi l-Kasima ibn Muhammeda
ibn Tejmijjea el-Harranija ed-Dimiškija – Allah mu se smilovao! Štampana je više
puta. A onda je izdavačka kuća Daru l-Kur'ani l-kerim, zarad služenja Kur'anu,
njegovom tumačenju i naukama Kur'ana, našla za shodno da je ponovo izda sa
komentarom i stručnom obradom dajući joj novi – i, ako Bog da, dugotrajni – život, s
nadom da će ovaj ''Uvod'' otvoriti dobro koje će prethoditi mnogim dobrima u
doprinosu tefsiru i naukama Kur'ana.

Na margini metoda

Ono što bih želio kazati pred stručnu obradu u ove rasprave jeste da ovdje nije mjesto
da se govori o sadržajnom životu Šejhu l-islama, o njegovim knjigama i raspravama i
onim čime je obogatio islamsku biblioteku u pogledu riznica spoznaje – kao što je to
inače adet na ovome mjestu - nakon što je o životu Šejha i njegovom mnogom
nasljedstvu, prošlom i savremenom, već pisano, te nakon opširnih studija o njegovom
mišljenju i metodu u idejnoj i društvenoj reformi, a koje se ne ograničavaju samo na
autore muslimane već u njima sudjeluju i mnogi orijentalisti i evropski istraživači,
tako da su Ibn Tejmijjin život, njegovi stavovi i pogledi postali poznati većini
intelektualaca...

Dovoljno je u ovom kratkom pregovoru ukazati na glavnu stvar o idejnom ''metodu''

(menhedž) Ibn Tejmijje na jedan uopćen način, koji proizlazi – odlučno, precizno i
uvidom koji izaziva divljenje – iz svih njegovih stavova, knjiga, rasprava i mnogih
fetvi. Ovaj metod se može rezimirati na pojam ''slijeđenja'' (ittibā') kao naučni i
misaoni postupak ili na ''selefizam'' (selefijje) kao na jasan poziv koga podupiru
svjedočanstva i dokazi... A istaknutih ličnosti ''koje slijede'' mnogo je u historiji
islama... još otkako je ovaj metod iscrtao Ebu Bekr svojim jedinstvenim i poznatim
riječima: ''Ja samo slijedim, a ne inoviram'' (Innema ene muttebi' ve lestu bi
mubtedi')... No malo je istaknutih ličnosti koje se imale Ibn Tejmijjinu oštroumnost,
njegovu briljantnost i obuhvatnost, njegovo zadivljujuće evociranje, njegovu snagu
duha, hrabrost u istini i izvanrednu moć u formiranju ovog sveobuhvatnog metoda i
njegova izlaganja i formiranja dokaza za nj... I to u vremenu kad su muslimani
izgubili znakove puta, kojeg je zacrtao Kur'an-i kerim, u mnoštvu grčkih metoda i
aristotelijanske logike za koju su neki učenjaci gledali kao na nepogrešivi metod
spoznaje!

3
Zapravo, idejna anarhija koju je iza sebe ostavila primjena grčkih metoda istraživanja
u islamskom svijetu te devijacije i opasne zamke koje su uslijedile – a posebno nakon
završetka petog hidžretskog stoljeća koje se završilo zadivljujućim otporoma tim
metodima – nisu uplašile mnoge naše učenjake i vjerske pravnike koji su osjetilno i
umski spoznali, u svjetlu Kur'an-i kerima i vjerovjesničkog Sunneta, neobičnosti tih
metoda u pogledu islamskog mišljenja... Međutim, oni nisu bili kadri boriti se protiv
njih izuzev izdavanjem fetvi o zabrani logike (mantiq) i bavljenja njome... Ali stvar će
uzeti maha, anarhija povećati... dok se nije pojavio ''mislilac selefa Ibn Tejmijje'' i
uspostavio temelje metodološke kritike ove logike, nakon što ju jē razumio i upozorio
na njezinu idejnu slobodu koja je udaljena od duha islama. I to je učinio – kako je to
poznato – u svjetlu njegove sveobuhvatne spoznaje prirode islamskog metoda
istraživanja (el-menhedžu l-islāmijj fi l-bahs) i kroz ogroman uvid u znanje ili nauke
selefa (prvih generacija muslimana) i njihova izobilna djela. Ali Ibn Tejmijje se nije
zadovoljio mišljenjem da je logika kontradiktorna ispravnoj predaji (sahīhu l-menqūl)
već ju jē, također, smatrao kontradiktornom ispravnom umovanju (sarīhu l-ma'qūl), te
objasnio proturječnost tog metoda po sebi kao i njegovu proturječnost u pitanjima za
koja razum mišljaše da im je dokaz nepogrešiv...

Dakle, slijeđenje kod Ibn Tejmijje nije bio negativan metod (menhedž selbijj) koji sa
sobom nosi sjeme slabosti, straha ili zastoja, nego to bijaše pozitivan metod (menhedž
īdžābiijj). Ibn Tejmmije je odbijao grčki ''šablon'' kao instrumet izlaganja islamske
misli i na kome bi se uspostavio dokaz ispravnosti te misli... Nekada jedna misao biva
jasnije izrečena izražavanjem o samoj toj misli. Tu postoji čvrsta veza između naravi
''predmeta'' i naravi ''šablona''... Islamska misao se ne ulijeva niti je moguće da se ulije
u ''grčki'' šablon ili neki drugi, neislamski.

Govoriti o metodu Ibn Tejmijje i njegovom sadržaju u pogledu znakova reforme –

također i o njegovim osnovama – potrajalo bi... Ostaje prostora – na drugim mjestima
– i dobro je govoriti o očiglednim tačkama koje začuđuju istraživača ili onom što on
smatra vrijednim pažnje u više prilika, svejedno da li to bilo ovo ili ono: život Šejha –
Allah mu se smilovao! – ili njegov metod i način pisanja.

Ibn Tejmijjino mjesto u tefsiru

Nije malo mjesto Ibn Tejmijje u tefsiru Kur'ana, u hadisu, fikhu, arapskom jeziku,
kelamu... i ostalim disciplinama islamske kulture. U svima njima on je briljirao i bio
ispred učenjaka svoga vremena, kao što je to jasno iz riječi učenjaka i autora
biografijā te i iz onoga što je došlo do nas od njegova izobilna nasljedstva. Šaviše:
možda je Ibn Tejmijje prekinuo granice generacija i sakupio znanja prethodnika i
njihova djela, utabao put za pojavu ljudi poput Ibn Kesira, Ibn Hadžera i drugih
velikih učenjaka. O njemu imam Zehebi (u. 748. h.) – Allah mu se smilovao! – kaže:

''Bio je čudo u oštroumnosti i brzini spoznaje; predvodnik u znanju Kur'ana, Sunneta i

pitanjima o kojima se učenjaci razilaze; more znanja o predajama; jedinstven u svome
vremenu po znanju i zuhdu, hrabrosti i plemenitosti, preporučivanju dobra i

4
suzbijanju zla; mnogo je pisao, čitao i učio; briljirao u hadisu i fikhu; za podučavanje i
davanje fetvi osposobio se u sedamnaestoj godini života; prednjačio u znanju tefsira,
usula i svih nauka islama, temeljnih i sporednih, manjih i većih...''

Na drugome mjestu Zehebi kaže:

''Imao je puno iskustvo o prenociocima hadisa, njihovim mahanama i vrlinama kao i

njihovim klasama; poznava je discipline hadisa, duže i kraće senede, ispravne i slabe
hadise za znanjem napamet njihovih tekstova, po čemu se izdvajao od drugih; niko od
njegovih savremenika nije ni približno dosegao njegov stepen; bio je čudo u
evociranju stvari i deriviranju dokaza... Danju i noću pisaše nešto iz tefsira, ili iz
fikha, ili iz njihovih principa, ili odgovore filozofima i starim, oko četrdeset ili više
listova. Do sada – dugo prije smrti Šejha – broj njegovih djela iznosi pet stotina
tomova''.

Veliki učenjak Kemaludin ibn ez-Zemelkani (u. 727.) veli:

''Kada bi bio upitan o nekoj naučnoj disciplini, onaj koji gleda ili sluša pomislio bi da
on poznaje samo tu disciplinu i zaključio da je niko ne poznaje poput njega. Kada bi
se vjerski učenjaci iz različitih skupina družili sa njime, naučili bi o svom mezhebu
ono što prije nisu znali; nije poznato da je s nekim disputirao a da ovaj nije odustao,
niti je govorio i o jednoj nauci, bilo da je u pitanju šeri'atska ili ne, a da nije nadmašio
svoje suparnike i eksperte za tu nauku; vrlo je lijepo pisao, dobro se izražavao,
raspoređivao, kvalificirao i objašnjavao''.

U djelu El-Vāfī bi l-vefejāt šejh Šemsuddin kaže: ''Nisam nikog od njega vidio da brže
izdvaja ajete koji dokazuju pitanje koje navodi, niti da bolje poznaje tekstove hadisa i
to gdje se oni nalaze: u sahihima, musnedima ili sunenima, kao da ih svojim očima
promatra, te da ih svojim jezikom slatko brani i sputava oponente''.

Što se tiče hadisa, a posebno njegove pozicije u tefsiru, o tome bi se moglo dugo
govoriti kada je u pitanju Ibn Tejmijje. Šejh Ilmuddin el-Bezrali (u. 738.) veli: ''Kad
bi on kazivao tefsir, ljudi bi bili zapanjeni snagom njegove memorije, ljepotom
njegova navođenja i davanjem svakom mišljenju ono što mu pripada u pogledu
preferiranja, navođenja ili ništavnosti – i pored toga što se posvetio zuhdu i ibadetu
Uzvišenom Allahu, a odvojio od dunjalučkih uzroka i pozivao ljude Uzvišenom
Allahu''. Ovaj šejh još kaže: ''Svaki petak izjutra sjedio bi sa ljudima i tumačio im
Kur'an. Mnogi su se okoristili druženjem sa njime, bereketom njegove dove, čistotom
njegove duše, iskrenošću njegova nijjeta, čistoćom njegova vanjštine i nutrine,
usklađenošću njegovih riječi sa djelima...''

Imam hafiz Ebu Ubejdullah ez-Zehebi – koji ga sa još nekim učenjacima naziva
'učenjakom Kur'ana' (habru l-Qur'ān) – o njemu kaže: ''Naklonjen tefsiru, zna
napamet ajete Kur'ana i dokaze na osnovu njih o pojedinim pitanjima zadivljujućim
pamćenjem... Zbog veličine njegova imameta u tefsiru, njegova uvida u brojne
pogreške stavova mufessira i opovrgavanja brojnih mišljenja...''

5
U ovoj risali Ibn Tejmijje – Allah mu se smilovao! – ukazuje, u umetnutoj rečenici, na
petnaest tefsira prethodnika. Prvo govori o stvarnom razilaženju u tefsiru u pogledu
zaključivanja (istidlāl), gdje navodi da su ovi tefsiri lišeni tog aspekta. U komentaru
sam ukazao da ovo ukazuje na ogromni Ibn Tejmijjin uvid u djela prethodnika... A
onda sam u djelu El-Vāfī bi l-vefejāt pročitao da Ibn Ejbek es-Safedi (u. 764.) prenosi
od jednog učenjaka da je Ibn Tejmijje: ''bio Allahov znak u tefsiru i njegovom
poznavanju; u tumačenju jednog ajeta ostao bi, možda, jedan ili dva kružoka''. Safedi
prenosi da je neko čuo kako Ibn Tejmijje govori: ''Ostvario sam uvid u 120 tefsira...
znajući sve ono autentično u njima''. Tako sam saznao za njegov uvid u te tefsire, tj.
za poziciju koja mu pripada u tumačenju Kur'ana Časnoga...

Pored ovog uvida on je – neka je Allah njime zadovoljan! – vodio računa i bio
precizan u pogledu odabiranja (tefsirskih) mišljenja (ihtijār), preferencije (među
njima) (terdžih) i izvođenja zaključaka. ''Vidjet ćeš njegov um mislioca i umnika koji
– kako to kaže naš uvaženi profesor Muhammed Ebu Zehre – otkriva predaje i brojne
tradicije''. Sam Ibn Tejmijje kaže: ''Ponekad bih o jednom ajetu pročitao oko stotinu
tefsira, a potom zamolim Allaha za ispravno razumijevanje i govorim: o, Učitelju
Ademda i Ibrahima, poduči me...!''

Šejh Abdullah ibn Rešik – koga je Ibn Abdu l-Hadi opisao kao jednog od
najosobenijih učenika njegovog šejha Ibn Tejmijje koji je najviše bilježio njegove
riječi i silno želio da ih sakupi – kaže: ''Šejh je – Allah mu se smilovao! – zapisao
izjave prethodnika lišene upotrebe zaključivanja o cijelom Kur'anu, a prvo je napisao
veliki dio koji govori o upotrebi zaključivanja'', tj. on je sakupio sve izjave i mišljenja
prethodnika o tumačenju Kur'ana kao uvod svom tefsiru, a zatim je započeo svoj
tefsir uzimajući izjave i predaje prethodnika kao svoje vlastito mišljenje. Nije izlazio
iz okvira mišljenja prethodnika, niti je, nakon toga, sebi – a ni i drugima – zabranio da
spozna principe i načina na temelju kojih se dobivaju dokazi ili, pak, psihološke i
društvene nauke koje se razumijevaju na temelju toga, kao što na to ukazuje njegov
tefsir nekih sura koji je došao do nas – sura En-Nur, El-Bejjine, El-Kafirun... – i kao
što se na to aludira u nekim njegovom vrijednim raspravama, poput Rasprave o
robovanju i dr.

Čini se da je Ibn Tejmijje - Allah mu se smilovao! – nakon ovih spoznaja i uvida, bio
zainteresiran da napiše tefsir ajeta koji su učenjacima bili teški za razumijevanje (el-
muškile) ili onih ajeta koji se razumiju iz tefsira njima brojnih sličnih ajeta, bez pukog
navođenja onoga što su o ostalim dijelovima Kur'ana kazali mufessiri. Šejh Ebu
Abdullah veli: ''Kada je pred kraj svoga života uhapšen, pisao sam mu da napiše tefsir
cijeloga Kur'ana shodno rasporedu njegovih sura; odgovorio je napisavši: 'U Kur'anu
ima ono što je jasno samo po sebi i ono što su mufessiri već objasnili u knjigama.
Međutim, neki ajeti su teški za razumijevanje velikom broju učenjaka, i čovjek o
njima može pročitati brojne knjige, ali da mu opet njihovo tumačenje ne bude jasno;
nekada jedan autor napiše tefsir jednoga ajeta, a druge tumači na način sličan tom
ajetu! Namjeravam protumačiti takve ajet s dokazima jer su oni važniji od drugih, i
kada se pojasni značenje jednog ajeta, onda se pojasni i značenje njemu sličnog ajeta''.

6
Čini se, dakle, da je on u zatvoru započeo pisati tefsir ovim metodom – koji je
katkada, na nekim mjestima, blizak tematskom tefsiru (et-tefsīru l-mevdū'ī). On je -
Allah mu se smilovao! – spoznao ono novo što mu je Allah otvorio u razumijevanju
Kur'ana u zatvorskoj atmosferi – koja mu je bila teška i zadesila ga pred kraj života, i
u toj atmosferi dočekao kraj (edžel).1 Rekao je: ''Allah mi je ovaj put otvorio neka
značenja Kur'ana i principe znanja o nekim stvarima za kojima većina učenjaka žudi.
Pokajao sam se zbog gubljenja većine svog vremena o nekim drugim stvarima mimo
značenja Kur'ana...''

Šejhu l-islam – Allah mu se smilovao i njime zadovljan bio! – većinu svog vremena u
zatvoru – kojeg je on opisao kao osamu – proveo je u izučavanju, učenju i
razumijevanju Kur'ana... kako bi u njemu našao ona značenja koja svaki alim želi da
sazna...

Ibn Rešik kaže: ''Šejhu l-islam nam je poslao nešto neznatno što je napisao u zatvoru,
a većinu onoga što je napisao o propisima za sudije ostalo je kod njega. Umro je, a
kod njega je, do tog vremena, bilo oko četrnaest zavežljaja!''

Utjecaj na tefsir

Ova posljednja korespodencija između šejhu l-islama i njegovog učenika Ebu

Abdullah ibn Rešika ukazuje na to da Ibn Tejmijje nije napisao cjelovit tefsir Kur'ana,
iako Ibn Betuta pravi grešku u ovome tvrdeći da je Ibn Tejmijje napisao tefsir Kur'ana
u oko 40 tomova pod nazivom El-Bahru l-muhīt (Prostrani okean).

Autentični tekstova koji su nama dostupni aludiraju na nešto od toga: riječi Ibn Abdu
l-Hadija el-Makdisija koji, kada govori o spisima Šejha, kaže: ''U njih se ubraja i ono
što je napisao o tumačenju Kur'ana časnoga i ono što je sakupio od mišljenja
mufessira prethodnika koji navode predajne lance u svojim knjigama, a toga je više od
trideset tomova''. Međutim, kada se ovom tekstu pridodaju navedene riječi Ibn Rešika:
''Šejh je – Allah mu se smilovao! – zapisao izjave prethodnika lišene upotrebe
zaključivanja o cijelom Kur'anu, a prvo je napisao veliki dio koji govori o upotrebi
zaključivanja. Kada je pred kraj svoga života uhapšen, pisao sam mu da napiše...'' -
pojašnjava nam se šta se misli pod 30 tomova na koje se ukazuje, naime nije u pitanju
tefsir Šejhu l-islama nego mišljenja prethodnika na koje se oslanja u tefsiru onoga što
je tumačio iz Allahove Knjige, kako smo na to maloprije ukazali.

Ovome treba pridodati da Ibn Batuta eksplicitno kaže da je Ibn Tejmijje tefsir pod
nazivom El-Bahru l-muhīt napisao u zatvoru u kojem je proveo nekoliko godina, a
zatim je vladar En-Nasir naredio njegovo oslobađanje! E, sad, kako ovo uskladiti sa
pisanjem Ebu Abdullah er-Rešika Šejhu l-islamu da napiše kompletan tefsir Kur'ana u
zatvoru u kojem je umro?! I kako mu je Ibn Tejmijje odgovorio?!

1
U tvrđavu u Damsku Ibn Tejmijje je ušao 6. ša’bana 726., a umro, u njezinim zidinama, u noći
ponedjeljka 20. zu l-ka’dea 728.

7
Zapravo, ono što nam je danas dostupno od tefsira Šejhu l-islama – Allah mu se
smilovao! – potvrđuje prethodni tekst koji o njemu kazuje Ibn Rešik u pogledu
njegove zainteresiranosti o ajetima čije značenje mufessiri nisu iskazali ili o ajetima
koji su im teški za razumijevanje... On, na primjer, na početku nekih ajeta koje tumači
u svom tefsiru sure En-Neml, kaže: ''Ovo je tefsir ajeta teških za razumijevanje i čije
se tumačenje ne može naći ni u kakvim knjigama tefsira, izuzev na pogrešan način....''
Svjedočanstva koja ukazuju na ovo su brojna, ali ova tema iziskuje drugo mjesto za
detaljnije objašnjenje.

Što se tiče njegova utjecaja u tumačenju nekih tema iz Kur'ana: kur'anskih ajeta i sura,
on je velik. Nama su danas od toga dostupna ukupno četiri toma (tomovi 14-17 iz
Zbirke fetvi Šejhu l-islama; sakupio i rasporedio šejh Abdur r-Rahman ibn
Muhammed ibn Kasim el-'Asimi en-Nedždi el-Hanbeli, prvo izdanje, Rijad, 1382.).
Ibn Tejmijje je te teme izložio u formi rasprava u tefsiru nekih ajeta ili odgovora na
pitanje o jednom ili više kur'anskih ajeta, uz njegov tefsir nekih drugih kraćih sura (v.
raspravu (risalu) imama Ibn Kajjima Esmā' mu'ellefat Ibn Tejmijje /Nazivi djela Ibn
Tejmijje).

Abdussamed Šerefuddin, izdavač Zbirke tefsira (Medžmū'a tefsīr) Šejhu l-islama koja
sadrži tefsir šest sura: El-E'ala – Eš-Šems – El-Lejl – El-'Alek – Et-Tin – El-Kafirun
(izd. El-Hind, 1374.) smatra da ih je Ibn Tejmijje protumačio u zatvoru u kojem je
umro - Allah mu se smilovao!

Šejhu l-islam ima i druge rasprave o kiraetima i naukama Kur'ana (poput emsalu l-
Kur'an/primjeri u Kur'anu, aksamu l-Kur'an/zakletve u Kur'anu...), pored onih u
kojima opisuje i kritikuje druge tefsire.

O ovoj raspravi

Ova rasprava – Muqaddima fī usūli t-tefsīr – smatra se onim najznačajnim što je Ibn
Tejmijje napisao o značenju njegova metoda u tefsiru i njegovih tefsirskih principa.
Štaviše: smatra se najznačajnim što je on uopće napisao o toj temi. U njoj je naznačio
osnovna pravila koja otvaraju put razumijevanja Kur'ana postavljajući pred mufessira
principe komparacije i preferencije među mišljenjima i stavovima, i koji će ga
sačuvati pogreške i zastranjenja.

Čini se da je Ibn Tejmijje ovu raspravu napisao nakon što je napredovao u tefsiru
Kur'ana na način na koji smo gore ukazali – petkom u Glavnoj džamiji – i završio ga
po želji jednog Šejhovog učenika da ga nauči tefsirskom metodu, objašnjavajući mu
način razlikovanju između onoga što je istinito i lažno. Možda je ovaj učenik razumio
Šejhovo tretiranje nekih pravila i principa primjenjujući ih u svom tefsiru i ne
odstupajući od njih, i u kojem nema proturječnih mišljenja ili, pak, načina
interpretacije na kojima se ona temelje bez obzira na protok vremena i različitih
okolnosti. On - Allah mu se smilovao! – kaže: ''Jedan od moje braće zamolio me da
mu napišem uvod (muqaddima) koji bi sadržavao univerzalna pravila (qavā'id
kullijje) koja pomažu u razumijevanju Kur'ana (fehmu l-Qur'ān), znanju njegovog

8
tumačenja (tefsīr) i njegovih značenje (me'ānī), razlikovanju između onoga što je
istinito i lažno u onome što je u njemu tradicionalno i racionalno utemeljeno te
upozoravanju na mjerodavan dokaz između različitih mišljenja (u tumačenju)...''

Pišući ovu raspravu Šejhu l-islam se nije oslanjao ni na jednog autora koji mu je
prethodio u tefsiru i kur'anskim naukama, niti je gledao u pravila mufessira prije
njega. On - Allah mu se smilovao! – veli: ''Napisah ovaj uvod kao sažetak, shodno
olakšanju od Uzvišenoga Allaha, iz memorije (min imlā'i l-fu'ād), a Allah jedini
upućuje na Ispravan Put''.

Ovim se zakratko podsjećamo na ono što smo već kazali o metodi Ibn Tejmijje.
Njegova pravila u ovoj raspravi polaze od tog metoda kojeg je on sam sebi precizno
načinio, kao i njegovo duboko razumijevanje i njegov stepen moći i obuhvatnosti. To
se razumije iz ovog kratkog prikaza rukopisa predstavljenog u ovoj raspravi:

1.

Ibn Tejmijje je ovu raspravu podijelio u pet odjeljaka. U prvom odjeljku pojašnjava
da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., ''svojim ashabima objasnio značenja Kur'ana baš kao što
im je objasnio i njegove riječi'', postupajući shodno ajetu: ‫اس َما‬ ِ َ‫َوأَنزَ ْلنَا إِلَيْك‬
ِ َّ‫الذ ْك َر لِتُبَيِنَ لِلن‬
َ‫ ن ُِز َل ِإلَ ْي ِه ْم َولَ َعلَّ ُه ْم َيتَفَكَّ ُرون‬...i objavljujemo ti Opomenu, da objasniš ljudima ono što im se
objavljuje (En-Nahl, 44) i argumenirajući to sa još nekoliko ajeta i predaja. Na
temelju toga bazira se njegov stav da su razilaženja među ashabima u pogledu
tumačenja Kur'ana bila neznatna.

Ovdje se nalazi aluzija na ono što spominje Ibn Tejmijje, tj. da je Vjerovjesnik,
s.a.v.s., svojim ashabima objasnio sva značenja Kur'ana, a što je korespodentno
preciznom Taberijevom tumačenju predaje od Allahova Poslanika, a.s., u kojoj se
kaže da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., protumačio samo nekoliko ajeta! Ebu Dža'fer kaže da
ova predaja potvrđuje ispravnost onoga što on kaže, naime ''da u tumačenju Kur'ana
ima onaj dio koji se može spoznati samo putem objašnjenja od Allahova Poslanika,
a.s.'' On kaže: ''Tu spada objašnjenje onoga što je nejasno u nekom ajetu u pogledu
Allahove odredbe ili zabrane, Njegove dozvole ili pokude, Njegove sankcije ili strogo
naređenih propisa, kao i drugih značenja propisa Njegove vjere. Ova značenja su
nejasna u pogledu svoje očiglednost, tako da ljudi imaju potrebu za njihovim
tumačenjem... Niko od ljudi ne zna tumačenje toga izuzev da ga upozna kroz
Poslanikovo, a.s., objašnjenje, a Poslanik, a.s., zna to tumačenje podučavanjem od
Uzvišenog Allah putem Objave... Prema tome, to su ajeti koje je Allahov Poslanik,
a.s., protumačio ashabima onako kako ga je tome podučio Džibril i, nema sumnje,
radi se o određenom broju takvih ajeta. I to je značenje ajeta u kojem Allah naređuje
Poslaniku, a.s., da ljudima objasni: َ‫اس َما ن ُِز َل ِإلَ ْي ِه ْم َولَ َعلَّ ُه ْم َيتَفَكَّ ُرون‬ ِ َ‫ َوأَنزَ ْلنَا ِإلَيْك‬...i
ِ َّ‫الذ ْك َر ِلت ُ َب ِينَ ِللن‬
objavljujemo ti Opomenu, da objasniš ljudima ono što im se objavljuje ''.

Jasno je, dakle, da je ovo značenje ono na koje je Ibn Tejmijje koncizno ukazao. Ebu
Dža'fer kaže: ''Ako se predaja od Poslanika, a.s., interpretira na način da on nije od
Kur'ana ništa protumačio osim nekoliko ajeta – a to je prvo što naumpada

9
neznalicama, tj. da je on protumačio mali broj ajeta i neznatan broj riječi – onda bi to
značilo da mu se Opomena objavljuje da on ljudima ne objasni – a ne da objasni - ono
što im se objavljuje!

2.

U drugom odjeljku rasprave Ibn Tejmijje govori o stvarnim razlikama među

prethodnicima – ne samo među ashabima – u tefsiru. On navodi da su te razlike
neznatne i svodi ih ono što je ispravno o tome kazati: radi se o različitosti pristupa, a
ne o različitosti oprečnih mišljenja (ihtilāf tenevvu' lā ihtilāf tedādd), objašnjavajući i
precizno to dokazujući kroz jezičku, pravnu i ''logičku'' kulturu.

3.

U trećem odjeljku prelazi na diskurs o razilaženjima u tefsiru – općenito i nakon što

se pojavilo više tefsirskih škola i metoda – i gdje se ona događaju svodeći ta
razilaženja – na osnovu brojnih tefsirskih djela i njihovog dominantnog utjecaja na
mišljenja sljedbi – na dvije vrste: razilaženja koja se temelje na tradiciji ili predaji
(naql) i razilaženja koje se temelje na načinima zaključivanja (turuqu l-istidlāl).

Međutim – i otuda – ovaj dio posebno posvećuje samo prvoj vrsti razilaženja,
obrađujući razilaženja s obzirom na način zaključivanja u posebnom odjeljku, onom
koji slijedi iza ovoga, tj. u četvrtom odjeljku.

U ovom trećem odjeljku, u kojem Ibn Tejmijje izlaže teška pitanja iz hadiskih nauka i
hadiske terminologije – a povodom rasprave o predaji i predajama i njihovom utjecaju
na razilaženja mufessira – govori o padu kojeg su načinili neki mufessri prenoseći ono
što nema nikakva smisla niti dokaza za njegovu ispravnost, kao što usputno ukazuje i
na isra'ilijjate, a zatim spominje škole tefsira (medārisu t-tefsīr) – one tradicionalne
(eserijje) – u Mekki, Medini i Kufi te njihove rodočelnike i znamenite mufessire.

Nakon govora o znacima ispravnosti hadisa i dokazima njegove autentičnosti - u

dužem izlaganju u kojem spominje brojne znamenite učenjake – govori o dokazima
lažnosti hadisa i navodi različite tefsirske teme – konciznost Ibn Tejmijje primorala
nas je da na neke do njih damo šire komentare – kao što govori i o nekim mufessirima
koji su prenosili ove predaje.

4.

Četvrti odjeljak – kako smo već ukazali – bavi se drugom vrstom uzroka razilaženja u
tefsiru, a riječ je o razilaženju koje nastaje zbog upotrebe razuma (re'j) i zaključivanja
(istidlāl). Ibn Tejmijje ovdje eksplicitno izjavljuje da se greška – zatranjivanje – u
ovome pojavljuje samo nakon ashaba, tabi'ina i onih koji su ih slijedili u dobru.

A oni koju su upali u ovu vrstu razilaženja – prema njemu – jesu dvije skupine ljudi:
''Neki ljudi koji su vjerovali u određena značenja (me'ānī) pa su kur'anske iskaze
(elfāzu l-Qur'ān) interpretirali shodno tome. A neki drugi su interpretirali Kur'an

10
samo onako kako bi to inače mogao onaj ko govori arapski jezik, ne obazirući se na to
ko govori u Kur'anu, o kome je objavljeno i kome se obraća''.

Šejhu l-islam daje objašnjenje ova ''dva metoda'' i drugih popratnih elemenata koja
ona sadrže izvanrednim riječima koja su neophodna onome ko izučava tefsir, tj. bilo
koji tefsir, kao i onome ko se bavi bilo kojom granom islamske i opće kulture.

U ovom odjeljku Ibn Tejmijje govori o tefsiru mu'tezilija i njihovim principima

vjerovanja na kojima oni temelje svoje tefsire. Njihovo mišljenje navodi iz njihovih
knjiga, a posebno iz Zamahšerijevog Keššāfa. Potom izlaže zablude rafidija, filozofa i
karamita o neipravnom te'vilu Kur'ana te ukazuje na odgovornost istaknutih
mu'tezilija koji su pripravili put ovima.

U ovom odjeljku on ukazuje na neke tefsire za koje on smatra ''da slijede ehl-i Sunnet
ve l-džema'at'', iako neke nije lišio kritike na način u kojem se, u praktičnom smislu,
ne vidi bila kakva doza samodopadljivosti ili predrasude.

Ovaj odjeljak završava riječima o sufijskom tefsiru, tefsiru vaiza i njima sličnim.

Možda je ovaj odjeljak najkorisniji odjeljak ove risale i najbolje dokazuje metod Ibn
Tejmijje i nivo njegovo originalnosti – u to vrijeme i u kasnija vremena – u pogledu
suda o onima koji su se razišli i o prvacima sljedbi. Doista se čovjek ne može načuditi
ljudima ''koji su vjerovali u određena značenja pa su kur'anske iskaze interpretirali
shodno tome!'' Kako Kur'an mogu potčinjavati svojim unaprijed osmišljenim idejnim
pogledima i tvrdnjama, a ne potčinjavati svoje poglede Kur'anu i ne uzimati tekst
Kur'ana kao osnovno sredstvo tefsira – jezik na kojem je objavljena ova Knjiga – i
ono što je o njegovom tumačenju preneseno od dobrih predaka?!!

A najčudnije je da su takvi njihovi pogledi, kod nekih ljudi, postali vjera te da su ajet
ili ajete podvrgli – nesuvislim intepretacijama (te'vilom) i kompliciranim metaforama
– usklađivanju sa tim pogledima! Ibn Tejmijje je svojim riječima udario veliki temelj
kad je riječ o razilaženju između predvodnika sljedbi i sekti u historiji islama.

5.

I na kraju, nakon tretiranja uzroka greški, razilaženja i iskrivljavanja u tumačenju

Kur'ana, Ibn Tejmijje prelazi na objašnjavanje najboljeg i najispravnijeg metoda
tumačenja Kur'ana. Nudeći, pritom, korake svoje pozitivne metodologije, premda
njegovo kritičko razmatranje u prethodnom odjeljku daje čitaocu jasan uvid u
polovinu tog metoda ili mu, pak, iscrtava njegove granice ili njegov opći okvir.

Ibn Tejmijje istinski smatra da je najispravniji metod u tefsiru tumačenje Kur'ana

Kur'anom: ono što je na jednome mjestu nejasno ili sažeto rečeno, objašnjeno je na
drugome mjestu. Ustanovljeno je da početno ili samostalno posmatranje mjesta nekog
ajeta bez razmatranja njegove pozicije na drugim mjestima, pa čak i njegovo nekada
potpuno odvajanje od konteksta i strukture, jeste nešto što je mnoge mufessire i
predvodnike kelama dovodilo u dileme! – Potom se Kur'an tumači Sunnetom jer je

11
on tumač Kur'ana i njegov objasnitelj, a onda riječima ashaba, jer su oni to najbolje
poznavali budući da su bili svjedoci objave Kur'ana i posjedovali su potpuno
razumijevanje i ispravno znanje.

U ostatku ovog petog odjeljka Ibn Tejmijje govori o poziciji ashaba u tumačenju
Kur'ana, posebno Ibn Mes'uda i Ibn Abbasa, a zatim prelazi na isra'ilijjate koje se
prenose od ashaba. Tim povodom spominje vrste ovih prenesenih isra'ilijjata i stav
koji je nužno imati spram njihova korištenja: odbijajući ili odobravajući.

6.

Što se tiče tumačenja Kur'ana riječima tabi'ina – ukoliko se ne nađe tefsir u

prethodnim izvorima – Ibn Tejmijje njemu posvećuje pažnju u posljednjem odjeljku.
Navodi da su mnogi imami, u ovom slučaju, uzimali u obzir riječi tabi'ina poput:
Mudžahida - o kojem šire govori i njegovoj poziciji u tefsiru – Katadaea, Se'ida ibn
Džubejra, Hasana el-Basrija, Se'ida ibnu l-Musejjeba, Ikrimea, Ata'a ibn Ebi Rebbaha
o dr. Prema Ibn Tejmijjeu, obraćanje na tefsir tabi'ina – čija su razilaženja uglavnom
razilaženja u pristupu – uvjetovan je onda kada oni imaju jednoglasno mišljenje.

***

Na kraju ovog poglavlja – i završetka rasprave – Ibn Tejmijje – Allah mu se

smilovao! – dotiče pitanje tumačenja Kur'ana isključivo ljudskim razumom
(mudžerredu r-re'j) za koga presuđuje da je ono zabranjeno. O ovome prenosi brojna
mišljenja prethodnika koja su sva vrlo stroga prema tumačenju Kur'ana razumom te
ih, potom, usklađuje sa mišljenima onih koji su prednjačili u tumačenju Kur'ana. U
tim pasusima dato je nešto više objašnjenja – kako bi se otklonila sumnja – s
navodima onoga što prethodi šejhu mufessira Muhammedu ibn Džeriru et-Taberiju –
Allah im se smilovao!

Utjecaj ove rasprave

Ova rasprava Ibn Tejmijje ostavila je veliki utjecaj na one koji se bave tefsirom i
naukama Kur'ana. Hafiz Ibn Kesir – učenik Ibn Tejmijje - na nju se oslanjao, a uvod
svog vrijednog tradicionalnog tefsira bazirao je na posljednja dva odjeljka ove
rasprave u kojima Ibn Tejmijje objašnjava najbolji metod u tumačenju Kur'ana, i koja
Ibn Kesir doslovno prenosi.

Raspravom su se koristili Zerkeši i Sujuti; Zerkeši ponekad iz nje prenosi kao i Ibn
Kesir ili njemu slično, dok Sujuti 78 poglavlje svog Uvoda u kur'anske nauke – Uvjeti
za mufessira i šta on mora poznavati – temelji na rezimeu najvažnijih odjeljaka ove
rasprave i, možda, on – Allah mu se smilovao! – nije volio da je izostavi i da ne citira
iz nje da nije htio da ima uvid u i druge rasprave i knjige koje sadrže ono što on
tretira. On na nju ukazuje riječima: ''Kraj citata Ibn Tejmijje, koji je veoma
dragocjen''; v. Itqān, 2/298/303; Burhān, 2/175.

12
Također, Sujuti - Allah mu se smilovao! – na nekim drugim mjesti prenosi iz ove
rasprave na imlicitan način, prenoseći od Zerkešija koji, čini se, ne spominje Ibn
Tejmijju i prenesene riječi ne pripusuje njemu!

U knjizi Es-Sekāfetu l-islāmijje (Islamska kultura) šejha Muhammeda Ragiba et-

Tabbaha – Allah mu se smilovao! – nailazimo na drugi rezime ove rasprave na str.
100-108, gdje autor - o ovoj Muqaddimi – kaže: ''Ovo je nešto najljepše što je
napisano o uzrocima razilaženja o Kur'anu i najboljem metodu tumačenja Kur'ana''.
Još kaže: ''Iz nje izvodimo ono što se u cjelini zna o uzrocima razilaženja i najboljem
metodu tumačenja Kur'ana. Onaj ko želi šire znati o ovoj temi, treba se ovoj raspravi
obratiti, ona je dostatna i ljekovita!''

Na ovu su se raspravu također u svojim riječima oslanjali neki autori leksikona

mufessira.

Ne bih volio završiti ovaj pasaž a da ne ukažem na to kako naš profesor i veliki
učenjak šejh Muhammed Behdže el-Bejtar opisuje ovu raspravu. On – Allah ga
čuvao! – kaže: ''Ova Ibn Tejmijjina risala je izljev iz njegova mora, diktirana, kako on
sam kaže, iz njegove memorije, u koju je pohranio dragocjene bisere i dragulje.
Njezine čiste stranice pokazuju ti proučavanje Kur'ana kod naših predaka i njihovo
razumijevanja, upućuju te na rješenje nekih poteškoća u tefsiru i njegove
terminologije, ukazuju ti na najupućenije mufesire i njihova najbolja djela i
upozoravaju na ono što su oni sebi pripisali u pogledu stvari koje se tiču vjerovanja i
principa na kojima su temeljilu svoje tefsire kao i njihovo vraćanje na Allahov govor i
Sunnet Njegova Poslanika'' (Hajāt Šejhi l-islām, 178).

Osnovni rukopis

Ova risala stručno je obrađena na temelju rukopisa napisanog – prema pretežnijem

mišljenju – u jedanaestom hidžretskom stoljeću, kako se to čini iz opisa rukopisa u
kome se smjenjuju dva pisma: neshi i rika, iako se u njemu – poslije – pojavila bjelina
ili praznina (harm) na dva mjesta. Prva od riječi: ''...misli se na sva značenja koja su
naveli prethodnici'', str. 50, red 6, do: ''kada se navede hadis...'', str. 62, red 5, što
iznosi dva lista iz originala listova. Druga bjelina je od riječi: ''Tumačili su Allahov
govor i govor njegova Poslanika, s.a.v.s., na neispravan način...'', str. 91, red 13, pa do
kraja risale, što ukupno iznosi tri lista iz originala listova. Ovaj nedostatak je
otklonjen u drugoj kopiji koju navodi profesor, veliki učenjak i šejh Tahir el-
Džeza'iri, a koristi kadija i šejh Muhammed Hasan ibnu š-Šejh Muhammed eš-Šatti
el-Hanbeli ed-Dimiški – Allah im se svima smilovao! – pa je navedeni nedostatak na
dva mjesta otklonjen uz pomoć njegova bratića Muhammeda Džemila eš-Šattija –
Allah mu se smilovao! To je bilo 1318. h.

Ovaj rukopis ima – u formi u kojoj sam ga koristio – šesnaest stranica malog djela;
broj redova na jednoj stranici iznosi 21, s prosjekom 15 riječi u jednom redu. Na
početku prvog lista napisane se sljedeće riječi: ''Pravilo velike vrijednosti i značaja u
objašnjenju onoga što pomaže u razumijevanju Kur'ana i njegovog tumačenja i

13
spoznaje njegovih značenja, prema riječima Šejhu l-islama Tekijjuddina Ahmeda ibn
Abdu l-Halima ibn Abdu s-Selama ibn Tejmijjea el-Harranija ed-Dimiškija, Allah ga
obasuo Svojim milošču i nastanio u Njegov Džennet! Amin''. Ove riječi služe kao
naslov ove rasprave – i one su ispisane na originalnim listovima lijepim rukopisom.
Tu nema ništa što aludira da je naslov rasprave Muqaddima fī usūli t-tefsīr. Međutim,
šejh Muhammed Džemil eš-Šatti – Allah mu se smilovao! – poziva da se ona tako
imenuje - naravno, s obzirom na njezinu tematiku – na temelju riječi Ibn Tejmijje na
njezinom početku: ''Jedan od moje braće zamolio me da mu napišem uvod
(muqaddima) koji bi sadržavao univerzalna pravila (qavā'id kullijje) koja pomažu u
razumijevanju Kur'ana, znanju njegovog tumačenja i njegovih značenja...'' Za
univerzalna pravila (qavā'id kullijje) koristi se riječ usūl, iako nema prepreka i da se
nazove Muqaddima fī qavā'idi t-tefsīr (Uvod u pravila tefsira).

Na kraju, nemam potrebu – nakon što sam ovaj predgovor oduljio i više nego što je
potrebno – govoriti o svom poslu stručne obrade (tahqīq) ovog teksta, koji se sada
pred čitaocem, iako sam ukazao na greške koje su se dogodile u svim prethodnim
izdanjima i koje, katkada i na nekim mjestima, mijenjaju značenje! I nakon toga sam
bio siguran: stručnom obradom teksta i njegovim komentiranjem bavit ću se bez
izdanja El-Mektebe el-'ilmijje!! Naime, na marginama ovog izdanja bavim se nekim
stručnim napomenama i komentarima nužnih naučnih pitanja.

Nadam se da ću u drugom izdanju – s komentarom – istražiti porijeklo nekih mišljenja

i njihove autore, da ću proširiti neke druge biografije na način koji podržava riječi
autora - Allah mu se smilovao! - i da ću dodatno istražiti neke tefsire na koje ukazuje
autor, kao što se nadam da će mi biti od koristi mišljenja čitalaca i njihova zapažanja.
A Allahu pripada sva zahvala: na dunjaluku i Ahiretu.

Adnan Zerzur, Damask, 1. džumade l-ula 1391.

profesor na Fakultetu za šeri'at 24. juni 1971.

Univerziteta u Damasku

14
 Muqaddima fī usūli t-tefsīr

Gospodaru moj, olakšaj i pomozi Svojom milošću!

Hvala Allahu, od koga tražimo pomoć i oprost; utječemo Mu se od zla naših duša i
nevaljalosti naših postupaka. Koga Allah uputi, niko ga neće odvesti u zabludu, a
koga Allah ostavi u zabludi, niko ga neće uputiti. Svjedočim da nema drugog Boga
osim jedinog Allaha Koji nema sudruga i svjedočim da je Muhammed njegov rob i
poslanik, neka su na njega Allahov blagoslov i selam!

Jedan od moje braće zamolio me da mu napišem uvod (muqaddima) koji bi sadržavao

univerzalna pravila (qavā'id kullijje) koja pomažu u razumijevanju Kur'ana (fehmu l-
Qur'ān), znanju njegovog tumačenja (tefsīr) i njegovih značenje (me'ānī),
razlikovanju između onoga što je istinito i lažno u onome što je u njemu tradicionalno
i racionalno utemeljeno te upozoravanju na mjerodavan dokaz između različitih
mišljenja (u tumačenju).

Doista, djela napisana o tefsiru ispunjena su onim što je vrijedno i onim što je
bezvrijedno; onim što je jasno pogrešno i onim što je očigledno ispravno. Znanje
('ilm) je ono što se autentično prenosi od bezgrješne osobe (ma'sūm) ili iskaz (qavl)
koji ima poznat dokaz (delīl ma'lūm). Sve mimo ovog dvoga jeste neistina koja se
odbacuje (muzejjef merdūd) ili sumnja (mevqūf) čiju je istinitost ili lažnost nemoguće
dokazati.

Velika je potreba Ummeta za razumijevanjem Kur'ana jer je on: ''Allahovo Čvrsto

Uže, Opomena Mudra i Pravi Put; njega ničije želje ne mogu skrenuti niti ga ičiji
jezik može smutiti; njegove divote ne mogu se iscrpsti, a koliko god da se uči, to
učenje ne može dosaditi; niti ga se učenjaci mogu zasititi; ko god po njemu govori –
istinu govori; ko god postupa prema njemu - bit će nagrađen; ko god po njemu sudi-
pravedno sudi, i ko god njemu poziva – i sâm je upućen na Pravi Put; ko ga iz obijesti
ostavi – Allah će ga kazniti, a ko traži uputu mimo njega Allah će ga odvesti u
zabludu.''2

Uzvišeni kaže:

‫ضنكًا‬ َ ً‫ض عَن ِذ ْك ِر ي فَإ ِ َّن لَهُ َم ِعيشَة‬َ ‫﴾ َو َم ْن أَع َْر‬٣٢١﴿ ‫ض ُّل َو ََل يَ ْشقَ ٰى‬ َ ‫فَإ ِ َّما يَأْتِيَنَّكُم ِمنِي هُدًى فَ َم ِن اتَّبَ َع هُدَا‬
ِ َ‫ي فَ ََل ي‬
ٰ
‫﴾ قَا َل كَذَلِكَ أَتَتْكَ آيَاتُنَا‬٣٢١﴿ ‫يرا‬ ً ‫ص‬ِ َ‫﴾ قَا َل َربِ لِمَ َحش َْرتَنِي أ َ ْع َم ٰى َوقَ ْد كُنتُ ب‬٣٢١﴿ ‫َونَحْ ش ُُرهُ يَ ْومَ ا ْلقِيَا َم ِة أ َ ْع َم ٰى‬
‫فَنَ ِسيت َ َها ۖ َوكَ ٰذَلِكَ ا ْليَ ْومَ تُنسَ ٰى‬

Dolazit će vam od Mene Uputa, pa onaj ko bude slijedio Uputu Moju neće zalutati i
neće nesretan biti. / A onaj ko se okrene od Opomene Moje, taj će tjeskobnim životom

2
Navodi se – na drugi način – u hadisu koga prenose Darimi i Tirmizi predajnim putem od Husejna el-
Dža'fija, on od Hamze ez-Zejjata, on od Ebu el-Muhtara et-Ta'ija, on od Ibn Ehi l-Harisa el-E'avera, on
od El-Harisa, a on od našeg prvaka Alije – neka Allah počastvuje njegovo lice! - kao merfu' hadis. Ebu
'Isa kaže da je ovaj hadis poznat samo na ovaj način i da je njegov predajni lanac nepoznat (medžhūl)
jer o El-Harisu postoji rasprava; v.: Darimi, Sunen, 2/435; Džāmi'u t-Tirmizī, 8/112-113, štampano u
Himsu. Riječi u hadisu su – ako zanemarimo predajni lanac (sened) - lijepe i ispravnog značenja.

15
živjeti i na Sudnjem danu ćemo ga oživjeti slijepim/ Reći će: „Gospodaru moj, zašto si
me oživio slijepa kada sam vid imao?“ Reći će On: „Tako ti je, dolazili su ti dokazi
Naši, pa si ih zaboravljao, pa ćeš danas ti isto tako biti zaboravljen“ (Ta Ha, 123-
126)

ِ ‫س ُب َل الس َََّل ِم َو ُي ْخ ِر ُج ُهم ِمنَ الظُّلُ َما‬

‫ت ِإلَى‬ ُ ُ‫﴾ َي ْه ِد ي ِب ِه اللَّـهُ َم ِن ات َّ َب َع ِر ضْ َوانَه‬٣١﴿ ‫َق ْد َجا َء ُكم ِمنَ اللَّـ ِه نُور َو ِكتَاب ُّم ِبين‬
ِ ‫ور ِبإ ِ ْذ ِن ِه َو َي ْه ِدي ِه ْم ِإلَ ٰى‬
‫ص َراطٍ ُّم ْست َ ِق ٍيم‬ ِ ُّ‫الن‬
...došao vam je poslanik Naš da vam objasni mnogo onoga što vi krijete iz Knjige, a i
prijeći će on preko mnogo toga. A dolazi vam od Allaha svjetlost i Knjiga jasna/
kojom Allah upućuje one koji slijede zadovoljstvo Njegovo na puteve spasa i izvodi ih
iz tmina na svjetlo Svojom dozvolom i ukazuje im na Pravi Put (El-Ma'ide, 15-16).

‫يز ا ْل َح ِمي ِد‬

ِ ‫اط ا ْل َع ِز‬ ِ ‫ور ِبإ ِ ْذ ِن َر ِب ِه ْم ِإلَ ٰى‬
ِ ‫ص َر‬ ِ ‫اس ِمنَ الظُّلُ َما‬
ِ ُّ‫ت ِإلَى الن‬ َ َّ‫الر ۖ ِكتَاب أَنزَ ْلنَا ُه ِإ َليْكَ لِت ُ ْخ ِر َج الن‬

Elif Lam Ra. Knjigu ti objavljujemo zato da ljude izvedeš iz tmina na svjetlo, s
dozvolom Gospodara njihovoga, na put Silnoga i Hvaljenoga (Ibrahim, 1).

ً ‫اْلي َمانُ َولَ ٰـ ِكن َجعَ ْلنَاهُ ن‬

‫ُورا نَّ ْه ِد ي ِب ِه َمن نَّشَا ُء‬ ُ َ ‫َوكَ ٰذَلِكَ أ َ ْو َح ْينَا ِإلَيْكَ ُرو ًحا ِم ْن أ َ ْم ِرنَا ۖ َما كُنتَ ت َ ْد ِر ي َما ا ْل ِكت‬
ِ ْ ‫اب َو ََل‬
ِ ‫ِم ْن ِعبَا ِدنَا ۖ َو ِإنَّكَ لَت َ ْه ِد ي ِإلَ ٰى‬
‫ص َراطٍ ُّم ْستَقِ ٍيم‬

Na takav način Mi i tebi objavljujemo Rūh (Objavu) po odredbi Našoj. Ti nisi znao
šta je Knjiga, niti si imao potpunu spoznaju, ali smo je Mi učinili svjetlom pomoću
kojeg upućujemo one koje želimo od robova Naših. A zaista ti upućuješ na Pravi Put.
/ Na Put Allahov, Kome pripada sve što je na nebesima i sve što je na Zemlji. Pazite ,
Allahu se sve vraća! (Eš-Šura, 52-53)

Napisah ovaj uvod kao sažetak, shodno olakšanju od Uzvišenoga Allaha, iz memorije
(min imlā'i l-fu'ād), a Allah jedini upućuje na Ispravan Put.

16
Odjeljak (prvi) - O tome da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., objasnio svojim ashabima
značenja Kur'ana

Obaveza je znati da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., svojim ashabima objasnio značenja

ِ َّ‫لِتُبَيِنَ لِلن‬
Kur'ana baš kao što im je objasnio i njegove riječi. Allahove riječi: ‫اس َما ن ُِز َل‬
َ
‫ إِل ْي ِه ْم‬...da objasniš ljudima ono što im se objavljuje (En-Nahl, 44) obuhvataju i jedno i
drugo.

Ebu Abdurrahman es-Sulemi je rekao: ''Oni koji su nas podučavali učenju Kur'ana,
poput Osmana ibn Affana, Abdullaha ibn Mes'uda i dr., kazivali su nam da oni, kada
su učili od Vjerovjesnika po deset ajeta ne bi prelazili na druge ajete dok tih deset
ajeta ne bi naučili i u djelo proveli. Oni su govorili: 'Podučili smo se zajedno Kur'anu,
znanju i praksi!''' 3 Zato su oni dugo vremena provodili učeći jednu suru napamet.

Enes je rekao: ''Čovjek koji bi nauči sure El-Bekare i Ali Imran napamet bio bi
cjenjeniji u našim očima (dželle fī e'ajuninā)''.4 Tako je Ibn Omer suru El-Bekare
napamet učio nekoliko godina; veli se: osam godina, kako navodi Malik. 5

َ َ‫ ِكتَاب أَنزَ ْلنَاهُ ِإلَيْكَ ُمب‬Knjiga koju tebi

A to zbog toga što je Uzvišeni rekao: ‫ارك لِيَ َّدب َُّروا آيَاتِ ِه‬
objavljujemo blagoslovljenja je da bi oni razmišljali... (Sad, 29); َ‫ أَفَ ََل يَتَدَب َُّرونَ ا ْلقُ ْرآن‬A
zašto oni ne razmisle o Kur'anu...? (Muhammed, 24); ‫ أَفَلَ ْم يَدَّب َُّروا ا ْلقَ ْو َل‬Zašto oni ne
razmisle o Riječi... (El-Mu'minun, 68) - a nije moguće razmišljanje o Govoru (tj.
Kur'anu) bez razumijevanja njegovih značenja!

Također je Uzvišeni rekao: َ‫ع َر ِبيًّا لَّ َعلَّكُ ْم ت َ ْع ِقلُون‬

َ ‫ ِإنَّا أَنزَ ْلنَا ُه قُ ْرآنًا‬Doista, objavljujemo je Mi kao
Kur'an na arapskom jeziku da biste shvatili (Jusuf, 2). Shvatanje govora
podrazumijeva njegovo razumijevanje.

Dobro je poznato da se svakim govorom želi postići razumijevanje njegovog

značenja, a ne samo njegovog verbalnog iskaza, a to je još više slučaj sa Kur'anom!

Također, uobičajeno je da ljudi ne mogu čitati neke knjige iz određenih naučnih

oblasti, kao što su knjige iz oblasti medicine i matematike, sve dok se one ne objasne.
Pa kako, onda, da to ne bude slučaj sa Allahovom Knjigom u kojoj je zaštita ljudima,
njihov uspjeh i sreća na obadva svijeta, i na kojoj počiva njihova vjera i njihov
dunjaluk?!

3
V. Tefsīru t-Taberī, 1/80; u njemu vidi komentar šejha Ahmeda Šakira - rahmetullāhi alejh! - o ovom
hadisu i usp. sa Kurtubijem, 1/39; v. Medžmū'a r-resā'ili l-kubrā, 2/31. Što se tiče Ebu Abdurrahmana
es-Sulemija, on je Abdullah ibn Habib el-Kufi el-Mukri - jedan od velikih tabi'ina i potvrđeno pouzdan;
v. Ibn Hadžer, Taqrību t-Tehzīb, 1/408.
4
Bilježi imam-i Ahmed u Musnedu predajnim nizom od Jezida ibn Haruna i Abdullaha ibn Ebi Bekra
es-Sehmija, a obojica njih od Humejda koji prenosi od Enesa, u kome stoji džedde fīnā, tj. ''postao bi
vrjedniji i cjenjeniji među nama''. Navedena predaja je umetnuta rečenica iz kazivanja o kojem postoji
duži komentar; v. Sulāsijāt Musnedi l-imām Ahmed, 2/276.
5
V. Muvetta', 1/205, u stručnoj obradi Abdu l-Bakija; Kurtubi, 1/39-40.

17
Zbog toga su razilaženja među ashabima u pogledu tumačenja Kur'ana bila neznatna,
dok su među tabi'inima bila veća – ali neznatna u odnosu na generacije poslije njih.
Ukratko, kad god je jedno doba bilo časnije, u njemu je bilo više konsenzusa,
jedinstva i znanja (među ljudima).

Među tabi'inima je bilo onih koji su tumačenje Kur'ana u potpunosti naučili i preuzeli
od ashaba, kao što je rekao Mudžahid: ''Proučio sam Kur'an pred Ibn Abbasom
zastajući kod svakog ajeta i pitajući ga o njemu''. 6 Zato je Sevri rekao: ''Kad ti dođe
tefsir od Mudžahida, to ti je dovoljno''. 7 Otuda su se na njegov tefsir oslanjali Eš-Šafi,
El-Buhari i drugi učenjaci, poput imam-i Ahmeda i onih koji su pisali tefsire,
ponavljajući predajne puteve od Mudžahida više nego od drugih.

Poenta (maqsūd) je u sljedećem: Kao što su tabi'ini tefsir preuzeli od ashaba, isto tako
su od njih preuzeli i znanje o Sunnetu ('ilmu s-sunne), iako su ponekada o njemu
(tefsiru) govorili na temelju deriviranja pravila (istinbāt) i zaključivanja (istidlāl), kao
što su ponekad i o nekim sunnetima govorili na temelju toga dvoga.

6
Prenosi Taberi od Ebu Kurejba predajnim nizom do Mudžahida riječima: ''Proučio sam Kur'an pred
Ibn Abbasom tri puta, od njegovog početka do njegovog kraja...''; v. Taberi, 1/90.
7
Prenosi, također, Taberi od Abdullaha ibn Jusufa el-Džubejrija predajnim nizom do Sufjana, 1/91.

18
Odjeljak (drugi) - O razilaženju prethodnika u tefsiru: različitost pristupa

Razlike prethodnika (selef) u pogledu tumačenja Kur'ana su neznatne. Njihove razlike

u razumijevanju propisa (ahkām) su veće nego u pogledu tefsira. Najispravnije
stanovište o pitanju razlika među njima u tumačenju jeste da se radi o različitosti
pristupa, a ne o različitosti oprečnih mišljenja (ihtilāf tenevvu' lā ihtilāf tedādd).8
Ovdje imamo dvije vrste razlika.

Prva vrsta – Da svaki od njih iskaže određenu intenciju drugim izrazom koji ukazuje
na jedno od značenja, iako se radi o jednoj te istoj riječi. Ova objašnjenja su poput
upotrebe istovjetnih/jednakih imenica (esmā'u l-mutekāfi'e) koje nisu ni sinonimne
(muterādife) ni antonimne (mutebājene). Tako se imenica 'sablja' (sejf) može nazvati
sārim (rezač) i muhenned (indijsko željezo). Isti je slučaj i sa Allahovim lijepim
imenima, imenima Njegovog poslanika, a.s., i imenima Kur'ana. Sva Allahova lijepa
imena ukazuju na Njega (musemmā vāhid). Zazivanje Uzvišenog Allaha jednim
Njegovim imenom ne protivi se zazivanju Njega nekim drugim Njegovim imenom,
štaviše, onako je kako je On, Uzvišeni, rekao: ُ‫الرحْ َم ٰـنَ ۖ أَيًّا َّما ت َ ْدعُوا فَلَه‬
َّ ‫قُ ِل ا ْدعُوا اللَّـهَ أ َ ِو ا ْدعُوا‬
ۖ ‫ ْاْل َ ْس َما ُء ا ْل ُح ْسن َٰى‬Reci: "Imenujte Ga: ’Allah’ ili: ’Svemilosni,’ a kako god Ga budete
imenovali, On ima imena najljepša (El-Isra', 110). Svako od Njegovih lijepih imena
ukazuje na Bit (Zāt) i na atribut (sife) koji to ime sadrži. Tako 'Ālīm (Sveznajni)
ukazuje na Bit i znanje, El-Qadīr (Svemoćni) ukazuje na Bit i moć, Er-Rahīm
(Samilosni) na Bit i milost. Onaj ko zaniječe značenje Njegovih imena u smislu
Njegovih atributa, tvrdeći da se drži samo onoga što je očigledno ili doslovno (zāhir),
njegov iskaz je istovjetan iskazu ekstremnih batinija-karamita koji kažu da se ne veli
da je On živi niti da nije živi. Zapravo, oni u pogledu Njega niječu obje suprotnosti.
Ove batinije-karamiti ne niječu neke riječi poput vlastitih zamjenica; oni samo niječu
atribute koja ova imena posjeduju. Onaj ko se slaže sa njima pretjerao je u pogledu
očiglednog značenja koje korespondira ekstremnim batinijama, no ovdje nije mjesto
da o tome šire govorimo. 9

Poenta (maqsūd) je u tome da svako od Njegovih lijepih imena ukazuje na Njegovu

Bit i na atribut koji sadrži ime, kao što putem nužnosti (tarīqu l-luzūm) ukazuje i na
atribut koji počiva u nekom drugom imenu.

Isti je slučaj i sa imenima Vjerovjesnika, s.s.v.s., poput (njegovih imena) Muhammed,

Ahmed, Mahi, Hašir, Aqib. Također, i kada su u pitanju imena Kur'ana: Kur'an,
Furqān, Hudā, Šifā', Bejān, Kitāb itd.

Ako neko ko pita namjerava da se precizira ono što se spominje (objekt), to ćemo
izraziti upotrebom bilo kojeg imena koji je poznat za taj objekt; nekada to može biti

8
Opširnije o drugim vrstama razilaženja v. Ibn Tejmijje, Iqtidā' u s-sirāti l-musteqīm (Slijeđenje
Pravoga Puta), 37 i dalje.
9
V. Ibn Tejmijje, Er-Risāletu t-tedmurijje, posebno raspravu sa ovim batinijama-keramitama, 9 i dalje;
njegove decidne riječi o Allahovim lijepim imenima glase da su ona ''sinonimna u pogledu Biti, a
različita u pogledu atributa'', 63. Većina odjeljaka ove vrijedne risale (brošure) govori o Božijim
imenima i atributima.

19
imenica, a nekada atribut. Na primjer, onaj ko pita za značenje riječi zikr (‫ ) ِذ ْكر‬u ajetu:
‫ض عَن ِذ ْك ِري‬ َ ‫ َو َم ْن أَع َْر‬A onaj ko se okrene od zikra Moga (Ta Ha, 124), odgovorit će mu
se da je to npr. Kur'an ili druge objavljene Knjige, jer je riječ zikr infinitiv (masdar)
koji se katkada pripisuje subjektu [onaj ko spominje] a katkada objektu [ono što se
spominje]. Ako se odgovori da je u pitanju zikrullāh (spominjanje Uzvišenog Allaha),
kao drugo značenje, to su, onda, riječi kojim se On spominje, kao kada čovjek kaže:
Subhanāllahi ve l-hamdulillāhi ve Lā ilāhe illellāhu vallāhu ekber (Slavljen neka je
Allah; hvala Allahu; nema drugog Boga osim Allaha, Allah je najveći). A ako se
odgovori u prvom značenju, to je onda ono što On spominje, tj. Njegov govor. I to je
intencija u ajetu: ‫ض عَن ِذ ْك ِر ي‬ َ ‫ َو َم ْن أَع َْر‬A onaj ko se okrene od zikra Moga jer je prije
toga rekao: ‫ض ُّل َو ََل يَ ْشقَ ٰى‬ ِ َ‫ي فَ ََل ي‬ َ ‫ فَإ ِ َّما يَأْتِيَنَّكُم ِمنِي هُدًى فَ َم ِن اتَّبَ َع هُدَا‬Dolazit će vam od Mene
Uputa, pa onaj ko bude slijedio Uputu Moju neće zalutati i neće nesretan biti (Ta Ha,
123) – a Njegova Uputa je Zikr kojeg će objaviti – a nakon toga: ‫قَا َل كَ ٰذَلِكَ أَتَتْكَ آيَاتُنَا‬
‫يرا فَنَ ِسيت َ َها‬
ً ‫ص‬ ِ َ‫ قَا َل َربِ لِمَ َحش َْرتَنِي أ َ ْع َم ٰى َوقَ ْد كُنتُ ب‬Reći će: „Gospodaru moj, zašto si me oživio
slijepa kada sam vid imao?“ Reći će On: „Tako ti je, dolazili su ti dokazi Naši, pa si
ih zaboravljao'' (Ta Ha, 125-126).

Poenta (maqsūd) je, dakle, znati da je Zikr Njegov objavljeni govor ili je on, pak,
ljudsko spominjanje Njega. Neko je rekao da ‫ ِذ ْك ِر ي‬znači: (od) Moje Knjige, Moga
Govora, Moje Upute i sl. Sve se ovo odnosi na istu stvar.

Ako je cilj onoga ko pita spoznaja specifičnog atributa u nekom imenu, onda se ono
mora dodatno specificirati, npr. ako neko upita za imena: ُ‫وس الس َََّل ُم ا ْل ُمؤْ ِمن‬
ُ ُّ‫ ا ْلقُد‬Najčistiji,
Selam, Koji daje sigurnost (El-Hašr, 23), iako on zna da se ona odnose na Uzvišenog
Allaha, ali želi saznati specifično značenje ovih atributa.

Ukoliko se ovo prethodno zna, tj. da su prethodnici (selef) često za nešto koristili ime
koje ukazuje na njegovu suštinu ('ajn), iako ono sadrži i jedan atribut koji ne postoji u
drugom imenu; npr. kad se kaže: Ahmed je Hāšir, Māhī i Āqib,10 ili: El-Quddūs (tj.
Allah) je El-Gafūr i Er-Rahīm, ukazuje se na isto, ali (svako ime) također sadrži i
jedinstven atribut.

10
Ova Vjerovjesnikova, s.a.v.s., imena nalaze se u hadisu koga prenose Buhari, Muslim i Malik u
Muvetti' od Muhammeda ibn Džubejra ibn Mut'ima, u kome stoji da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: ''Ja
imam pet imena: Muhammed, Ahmed, Mahi (Brisač), jer Allah mnome briše nevjerništvo, Hašir
(Skupljač), oko čijih nogu će ljudi biti sakupljeni, i Akib (Onaj koji posljednji dolazi)''; Muslim dodaje:
''poslije koga neće biti nikoji (vjerovjesnik). Allah ga je nazvao milostivnim i samilosnim''. Riječi
''Allah ga je nazvao...'' je Zuhrijev umetak (mudredž), koji hadis prenosi od Muhmmeda ibn Džubejra.
Smisao ''skupljanja ljudi oko njegovih nogu'' (qademih) – ili ''oko njegove dvije noge'' (qademejhi),
kako se prenosi u potvrđenoj predaji – jeste na njegovom tragu, vremenu i poslanstvu, s.a.v.s., jer
poslije njega nema vjerovjesnika; a veli se da se misli na (njegovo) slijeđenje. Dodatak kod Muslima
objašnjava značenje imena Akib. Ebu Ubejd kaže da se 'āqib kaže za sve ono što slijedi poslije nekoga
ili nečega; stoga se za dijete čovjeka poslije njega kaže da je ono njegov 'uqb (dosl. posljedica, znak,
trag), i ovako je za sve drugo.
V. Muvetta', 1004, gdje imam-i Malik - Allah njime zadovoljan! - svoju knjigu završava ovim
hadisom; Fethu l-Bāri, 6/433, posebno predajne nizove hadisa i također ko ga sve bilježi, kao i druge
predaje o ovoj temi; Muslim bi šerhi n-Nevevī, 15/104; Kastalani, El-Mevāhibu l-ledunijje, 1/181.

20
Poznato je da ovo nije različitost oprečnih mišljenja, kako to neki pogrešno misle. U
tom smislu je primjer njihovog tumačenja (tefsira) sintagme sirāta l-musteqīm. Jedan
prethodnik je rekao da se time misli na Kur'an, tj. na put slijeđenja Kur'ana, jer je
Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao – u hadisu koga prenose Tirmizi i Ebu Nu'ajm na različite
načine – da je on (Kur'an) ''Allahovo Čvrsto Uže, Opomena Mudra i Pravi Put'';11 dok
je drugi kazao da se ove riječi odnose na islam zbog Vjerovjesnikovih, s.a.v.s., riječi –
u hadisu Nevvasa ibn Sem'ana koga prenose Tirmizi i dr. – ''Allah navodi kao primjer
Pravi Put na čijim su stranama dva zida, a na tim zidovima otvorena vrata sa tankim
zavjesama. Jedan glasnik poziva iznad Puta, a drugi poziva na kraju Puta. Pravi Put je
islam, dva zida su Allahove granice, otvorena vrata su Allahove zabrane, pozivač na
kraju puta je Allahova Knjiga, a pozivač iznad puta je Allahov vaiz u srcu svakog
vjernika''.12

Oba ova mišljenja su podudarna jer vjera islam predstavlja slijeđenje Kur'ana, ali oba
prethodnika ukazala su na jedan, odn. drugi atribut riječi sirāt, kao što se ova riječ
opisuje i trećim atributom. 13 Tako je neko rekao da ona znači put Sunneta i džemata,
drugi je rekao da ona označava put robovanja, treći, pak, da se njome misli na put
pokornosti Allahu i Njegovome Poslaniku itd. Dakle, svi oni ukazuju na jednu suštinu,
ali su je opisali jednim od njezinih atributa.

Druga vrsta - Da svaki od njih iz imenice općeg značenja navede jedno od njezinih
značenja na način navođenja primjera (temsīl) i upozorenja slušaoca na to značenje, a
ne da dā logičku definiciju (haddu l-mutābiq) te imenice u njezinoj općosti i
posebnosti. Kao kada nearap upita o značenju riječi hubz (hljeb) pa mu se pokaže
vekna hljeba (regīf) i kaže da je to hubz. Dakle, ukazuje se hubz, a ne samo na tu
veknu.

Primjer za ovo je i ono što se prenosi u vezi sa značenjem ajeta: َ‫اب الَّ ِذين‬ َ َ ‫ثُمَّ أ َ ْو َرثْنَا ا ْل ِكت‬
ِ ‫صد َو ِم ْن ُه ْم سَابِق بِا ْل َخي َْرا‬
‫ت‬ ِ َ ‫اصطَفَ ْينَا ِم ْن ِعبَا ِدنَا ۖ فَ ِم ْن ُه ْم ظَالِم لِنَ ْف ِس ِه َو ِم ْن ُهم ُّم ْقت‬
ْ Zatim, Mi ćemo učiniti da
naslijede Knjigu oni koje Mi izaberemo od Naših robova. Bit će onih koji će pr ema
sebi nasilje činiti, bit će onih umjerenih, i bit će i onih koji će nadmašiti druge svojim
dobrim djelima (Fatir, 32). Poznato je da je nasilnik prema samome sebi (zālim li
nefsih) onaj ko izostavlja obavezne vjerske dužnosti i čini ono što je zabranjeno; onaj
umjereni ili onaj čija su loša i dobra djela podjednaka (muqtesid) jeste onaj koji
izvršava obavezne vjerske dužnosti i izbjegava ono što je zabranjeno, dok onaj koji
svojim dobrim djelima prednjači (sābiq) uz izvršavanje obaveznih vjerskih dužnosti
čini i druga dobra djela. Oni čija su loša i dobra djela podjednaka pripadaju 'Desnoj
strani' (ashābu l-jemīn), a oni koji svojim dobrim djelima prednjače nad drugima
(sabiqūn) su 'oni Allahu bliski' (muqarrebūn).

11
V. bilješku 1; također o hadisu v. u: Taberi, 1/171-173, sa pojašnjenjima rahmetli šejha Ahmeda
Šakira.
12
Slično prenosi Tirmizi sa određenim razlikama, 8/71, Hims; imam-i Ahmed prenosi od Nuvvasa na
dva predajna načina: Musned, 4/182-183; v. Taberi, 1/176-177.
13
Prenosi se da je Ebu l-Ali - kao i neki drugi – rekao o tefsiru riječi sirāt sljedeće: ''To je Allahov
Poslanik, s.a.v.s., i njegova dva druga poslije njega''; v. Taberi, 1/175.

21
A, potom, svaki od prethodnika može da navede jednu vrstu pokornosti, kao kada
neko kaže da je sābiq onaj koji klanja na početku namaskog vakta, muqtesid onaj koji
klanja u toku namaskog vakta, a zālim li nefsih onaj koji odgađa namaz do pred sami
kraj njegovog vakta. Ili da kaže da su sābik, muqtesid i zālim li nefsih spomenuti na
kraju sure El-Bekare: muhsin (dobročinitelj) se spominje u kontekstu sadake, zālim u
kontekstu uzimanja kamate, a 'ādil (pravedni) u kontekstu trgovine. 14 Ljudi se, inače,
u vezi sa imovinom dijele na: dobročinitelje, pravednike i nepravednike. Prema tome,
sābiq je dobročinitelj koji pored obaveznih vjerskih dužnosti čini i druga pohvalna
djela; zālim je onaj koji uzima kamatu ili ne daje zekjat, a muqtesid je onaj koji daje
propisani zekjat i ne uzima kamatu.

U svakom (ovom) mišljenju spomenuto je značenje koje se nalazi u ajetu i ono se

navodi da bi slušalac shvatio sadržaj ajeta putem primjera. Naime, shvatanje putem
primjera je mnogo lakše od shvatanja kroz logičku definiciju. 15 Ispravan razum će
razumjeti primjer za nešto kao što razumije kada mu se pokaže vekna i kaže da je to
hljeb.

Mnogo toga na ovu temu nalazi se u riječima prethodnika: 'Ovaj ajet je objavljen u
vezi s tim,' naročito kada se radi o jednoj osobi, poput povoda Objave (esbābu n-
nuzūl) koji se navode u tefsiru. To je slučaj kada kažu da je ajet o 'ziharu' objavljen u

14
V. 270. ajet sure El-Bekare i dalje.
15
V. Ibn Tejmijjevu diskusiju o ''definiciji'' (hadd) na početku njegove cijenjene knjige Er-Reddu 'ale
l-mentiqijjīn (Odgovor logičarima), 7 i dalje, a posebno str. 19, 21, 32 i 37; također v. njegovu knjigu
Naqdu l-mentiq (Odbacivanje logike), 183-200.

22
vezi sa ženom Sabita ibn Kajsa ibn Šemasa,16 da je ajet o 'li'anu' objavljen u vezi sa
Uvejmirom ibn 'Adželanijem ili Hilalom ibn Umejjeom,17 da je ajet o 'kelali'
objavljen u vezi s Džabirom b. 'Abdullahom,18 da su Allahove Riječi: ‫ َوأ َ ِن احْ كُ ْم بَ ْينَ ُهم‬...i
presudi im... 19 objavljene u vezi sa plemenima Benu Kurejza i En-Nedir, da su riječi:
ُ‫ َو َمن يُ َولِ ِه ْم يَ ْو َمئِ ٍذ دُبُ َره‬A onaj ko im tada leđa okrene... 20 obavljene o bitki na Bedru, da je
ajet: ُ‫ض َر أ َ َحدَكُمُ ا ْل َم ْوت‬ َ ‫ شَ َهادَة ُ بَ ْينِكُ ْم إِذَا َح‬...kada vam se približi smrt, prilikom davanja
oporuke... 21 objavljene o slučaju Temima ed-Darija i Adijja ibn Bedaa; Ebu Ejjub

16 U tefsirskim djelima poznat kao ajetu z-zihār, koji glasi: ‫ظاهِ ُر و َن ِمن ُكم ِمن نِسَائِ ِهم َّما ُه َّن أ ُ َّمهَاتِ ِه ْم ۖ ِإ ْن‬ َ ُ‫الَّ ِذي َن ي‬
َّ ‫ أ ُ َّم َهات ُ ُه ْم ِإ ََّل‬Oni među vama koji ženama svojim reknu da im nisu više dopuštene kao što im
ۖ ‫الَل ِئي َولَدْنَ ُه ْم‬
nisu dopuštene majke njihove - a one nisu majke njihove, majke njihove su samo one koje su ih rodile...
(El-Mudžadele, 2). Objavljen je o Havli ili Huvejli, kćerci Sa'alebovoj, a supruzi Evsa ibnu s -Samita,
što je poznato; v. Taberi, 28/2; Kurtubi, 17/270; Ibn Kesir, 4/320, Ševkani, 5/177. Što se tiče samog
Sabita b. Kajsa, o njemu postoji svjedočenje o tefsirskim djelima pri tumačenju ajeta: ‫يَا أَيُّهَا الَّ ِذي َن آ َمنُوا ََل‬
‫﴾ إِ َّن الَّ ِذي َن‬٢﴿ ‫ض أَن ت َْحبَ طَ أ َ ْع َمالُكُ ْم َوأَنت ُ ْم ََل ت َ ْشعُ ُر و َن‬ ٍ ‫ضكُ ْم لِبَ ْع‬ِ ‫ت النَّبِي ِ َو ََل ت َْجهَ ُر وا لَه ُ بِ ْالقَ ْو ِل كَ َج ْه ِر بَ ْع‬ ْ َ ‫ت َْرفَعُوا أ‬
َ ‫ص َواتَكُ ْم فَ ْو‬
ِ ‫ق صَ ْو‬
‫ظيم‬ِ َ‫ك الَّ ِذي َن ْامت َ َح َن اللَّـه ُ قُلُوبَهُ ْم لِلت َّ ْق َو ٰى ۖ لَهُم َّم ْغفِ َرة َوأ َ ْجر ع‬ ُ
َ ِ‫ص َواتَهُ ْم ِعند َ َرسُو ِل اللَّـهِ أولَ ٰـئ‬ ْ َ ‫ يَغُضُّو َن أ‬O, vi koji vjerujete, ne
dižite glasove svoje iznad glasa Vjerovjesnikova i ne razgovarajte s njim glasno, kao što glasno jedan s
drugim razgovarate, da ne bi bila poništena vaša djela, a da vi i ne primijetite! One koji utišaju
glasove svoje kod Allahovoga Poslanika, a to su oni čija je srca Allah prekalio za Bogobojaznost, čeka
oprost i nagrada velika (El-Hudžurat, 2-3). Buhari, Muslim i drugi bilježe da je Enes rekao: Kada je
objavljeno: O, vi koji vjerujete, ne dižite glasove svoje iznad glasa Vjerovjesnikova..., Sabit ibn Kajs je
podigao svoj glas rekavši: ''Ja sam bio taj koji dizaše svoj glas pred Allahovim Poslanikom, s.a.v.s.!
Moja djela su poništena i ja sam među stanovnicima Vatre''. Sjedio je u tužan u svojoj kući pa je počeo
nedostajati Allahovome Poslaniku, s.a.v.s. Neki su ljudi otišli do njega i kazali mu: ''Nedostaješ
Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., šta je s tobom?!'' Odgovorio je: ''Ja sam bio taj koji dizaše svoj glas
iznad glasa Vjerovjesnika i s njim razgovarah glasno! Moja djela su poništ ena i ja sam među
stanovnicima Vatre''. Ljudi tada otiđoše Vjerovjesniku, s.a.v.s., i obavjestiše ga o ovome, a on reče:
''Ne, baš suprotno: on je među stanovnicima Dženneta!'' Ubijen je u bici na Jemami. Ibn Mirdevejh
prenosi da je Ibn Mes'ud o ajetu: O, vi koji vjerujete, ne dižite glasove svoje iznad glasa
Vjerovjesnikova... rekao da je objavljen o Sabitu ibn Kajsu ibn Šemasu. Ibn Mirdevejh također bilježi
od Ebu Hurejrea da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., o riječima: a to su oni čija je srca Allah prekalio za
Bogobojaznost rekao: ''Među njima je i Sabit ibn Kajs ibn Šemas''; v. Ševkani, Fethu l-qadīr, 5/59.
17
V. ajete sure En-Nur, 6-9: ... ‫ َوالَّ ِذي َن يَ ْر ُمو َن أ َ ْز َوا َجهُ ْم َولَ ْم يَكُن لَّهُ ْم شُهَدَاءُ ِإ ََّل أَنفُسُهُ ْم‬A oni koji okrive svoje žene, a
ne budu imali drugih svjedoka osim samih sebe...; v. Taberi, 18/82; Ibn Kesir, 3/265. U Buharijevoj
zbirci hadisa navode se dvije predaje, a Ibn Hadžer prenosi meritorno mišljenje uleme o povodima ovih
ajeta kao dodatak na te dvije predaje. Čini se da su oni objavljeni o Hilalu. Kad je Uvejmir došao, iako
nije bio prisutan, znao je šta se dogodilo sa Hilalom jer ga je Vjerovjesnik, s.a.v.s., podučio propisu o
tome; v. Fethu l-Bārī, 8/362-264.
18
Ajet o 'kelali' je ovaj ajet: ... ‫س لَه ُ َولَد َولَه ُ أ ُ ْخت‬ َ َ‫ك قُ ِل اللَّـه ُ يُ ْفتِيكُ ْم فِي ْالكَ ََللَةِ ۖ ِإ ِن ْام ُر ؤ هَل‬
َ ‫ك لَ ْي‬ َ َ‫ يَ ْست َ ْفتُون‬Oni traže od
tebe tumačenje, reci: "Allah će vam kazati propis o kelali!" Ako neko umre i ne bude imao djeteta - a
ima sestru... (En-Nisa', 176). Ajet je objavlje o Džabiru ibn Abdullahu, kako se to navodi u nekim
predajama koje bilježi Taberi, 9/431-433, u stručnoj obradi profesora Mahmuda Šakira; v. elaboraciju
ovih predaja u hadiskim knjigama. Definirajući pojam 'kelala' Buhari kaže da je to ''umrli koga ne
nasljeđuju otac ili sin''; v. Fethu l-Bārī, 8/315; Taberi, 8/53-61.
19
Ajet: ۖ ‫ك‬ َ ‫ض َما أَنزَ َل اللَّـه ُ ِإلَ ْي‬ ِ ‫عن َب ْع‬ َ ‫ك‬ َ ‫احذ َ ْرهُ ْم أَن َي ْف ِتنُو‬
ْ ‫احكُم َب ْينَ ُهم ِب َما أَنزَ َل اللَّـه ُ َو ََل تَت َّ ِب ْع أ َ ْه َوا َءهُ ْم َو‬
ْ ‫ َوأ َ ِن‬I sudi im prema
onome što objavljuje Allah, i ne povodi se za prohtjevima njihovim, i čuvaj ih se da te ne odvrate od
nečega što ti objavljuje Allah! (El-Ma'ide, 49) objavljen je o jevrejima; v. Taberi, 10/392; Ibn Kesir,
2/67; Ševkani, 2/46.
20
V. El-Enfal, 16, zajedno sa ajetima prije i poslije ovog ajeta. Sura El-Enfal je objavljena o onome što
se dešavalo u Bitki na Bedru. U nekim predajam prenosi se o specifičnosti propisa na koje ukazuje ova
dva ajeta o učesnicima Bedra; v. Ibn Kesir, 2/294; Ševkani, 2/281.
Ajet: ‫َان ذ َ َوا عَدْ ٍل ِمنكُ ْم‬ ِ ‫صيَّةِ اثْن‬
ِ ‫ت ِحي َن ْال َو‬ ُ ‫ يَا أَيُّهَا الَّ ِذي َن آ َمنُوا شَهَادَة ُ بَ ْينِكُ ْم إِذَا َحضَ َر أ َ َحدَكُمُ ْال َم ْو‬O, vjernici, kada vam se
21

približi smrt prilikom davanja oporuke, neka vam posvjedoče dvojica pravednih od vas ili neka druga

23
kaže da su riječi: ‫ َو ََل ت ُ ْلقُوا ِبأ َ ْي ِديكُ ْم ِإ َلى الت َّ ْه ُل َك ِة‬...i ne bacajte se svojim rukama u propast (El-
Bekare, 195)22 ''objavljene o nama, jednoj skupini ensarija...'' - te mnogi slični ajeti za
koje kažu da su objavljeni u vezi sa nekom grupom mnogobožaca u Mekki, ili nekom
grupom jevreja, kršćana ili muslimana.

Što se tiče onih koji kažu da se propisi tih ajeta odnose samo na naznačene osobe, to
je nešto što apsolutno ne može pomisliti ni jedan musliman niti bilo ko razuman.

Ukoliko se neki i spore oko općeg iskaza objavljenog u vezi sa nekim povodom, oko
toga da li je specifičan po svome povodu, niko od učenjaka muslimana neće reći da su
univerzalne poruke Allahove Knjige i Sunneta ograničene samo na određenu osobu,
već je svrha onoga što se kaže da to obuhvata svakog onoga ko ima osobine slične toj
osobi. Općenitost iskaza ne može se svoditi samo na pojedince koji su bili povod
objavljivanja ajeta sa takvom formom. Ajet koji je imao neki konkretan povod,
ukoliko je u pitanju zapovijed ili zabrana, obuhvata osobu tog povoda, ali i osobe
sličnih situacija. Isti je slučaj ako se radi i o obavijesti, kojom se hvali ili kudi; takav
povod obuhvata konkretnu osobu i sve druge osobe sa sličnim osobinama. 23

Poznavanje povoda Objave pomaže razumijevanju ajeta, jer poznavanje povoda vodi
saznanju o posljedici. Zbog toga je ispravnije od dva mišljenja fekiha (vjerskih
pravnika) u vezi osobe koja je zaboravila zašto se zaklela ono mišljenje koje uzme u
obzir povod njezine zakletve, tj. šta ju jē motiviralo na to.

dvojica (El-Ma'ide, 106) objavljen je o Temimu i Adijju. Oni su bili nešto porekli od oporuke jednog
muslimana na putu, a bili su kod sljedbenika Knjige. Neki muhaddisi navode neke neobičnosti u vezi
sa ovim slučajem. Ibn Kesir, pak, smatra da je ovo kazivanje autentično i poznato kod prethodnika,
2/112.
22
Jedan od muhadžira u Kostantinopolju navalio je na neprijateljske borbene redove pa su ga oni ubili
– a među tim (muhadžirima) bio je i Ebu Ejjub el-Ensari – te su ljudi rekli: ''Svojim se rukama bacio u
propast!'' Ebu Ejjub tada reče: ''Mi najbolje znamo da je ovaj ajet objavljen o nama (tj. en sarijama).
Naime, družili smo se sa Allahovim Poslanikom, s.a.v.s., učestvovali sa njim u bitkama i pomagali mu.
I kada se islam raširio, sakupili smo se i rekli: 'Allah nas je počastio druženjem sa Njegovim
vjerovjesnikom, a mi smo mu pomagali dok se islam nije proširio i namnožili njegovi sljedbenici.
Davali smo mu (tj. islamu) prednost nad našim porodicama, imecima i djecom... Vratimo se sada našim
porodicama i imecima i njima se posvetimo!' Tada je o nama objavljeno: ‫َوأَنفِقُوا فِي سَبِي ِل اللَّـهِ َو ََل ت ُ ْلقُوا بِأ َ ْي ِديكُ ْم‬
ِ‫ ِإلَى الت َّ ْهلُكَة‬I trošite imetak na Allahovome Putu i ne bacajte se svojim rukama u propast (El-Bekare, 195).
Propast (tehluke) ovdje podrazumijeva posvećivanje porodici i imetku a ostavljanje džihada''. Ovu
predaju navode Ebu Davud, Tirmizi, Nesa'i, Ibn Ebi Hatim i mnogi drugi; v. Ibn Hadžer, Fethu l-Bārī,
8/149; Ibn Kesir, 1/228; Ševkani, 1/170.
23
Stav većine učenjaka o općem iskazu objavljenom u vezi sa nekim određenim povodom jeste da se
prednost daje općenitosti iskaza a ne specifičnosti povoda. Ono što Ibn Tejmije - Allah mu se
smilovao! - ovdje objašnjava jeste da oni koji kažu da se prednost daje specifičnosti povoda ne kažu to
u smislu da se propis jednog ajeta ograničava samo na onoga o kome je on objavljen, a ne i na druge
oosbe! On time – čini se – ukazuje da se taj propis, prema njihovome mišljenju i mišljenju većine,
odnosi i na druge osobe koje nisu (bile) predmet povoda. S tim da većina učenjaka kaže da su druge
osobe obuhvaćene tim tekstom, dok ovi kažu da su one obuhvaćene putem analogije (qijās) ili drugim
tekstom; v. dovoljno o ovome u: Zerkani, Menāhilu l-'irfān, 118 i dalje; također v.: Sujuti, Itqān, 1/50;
Hudari, Usūlu l-fiqh, 168.

24
Njihov iskaz da je 'ovaj ajet objavljen u vezi s tim i tim' odnosi se, katkada, na povod
Objave, a, katkada, na činjenicu da dati propis potpada pod značenje ajeta, iako on
nije i sami povod. To je isto kao kad ti kažeš da ovaj ajet opisuje to i to. 24

Islamski učenjaci spore se oko riječi onoga koji kaže (qavlu s-sāhib)25 da je 'ovaj ajet
objavljen u vezi s tim i tim'. Dakle, da li ova izjava potpada pod musned predaju, kao
što je to slučaj kad navede (kemā jezkuru)26 da je povod Objave radi toga i toga, ili,
pak, ona potpada pod pojam tefsira koji nije musned predaja? Buhari navedenu izjavu
tretira kao musned predaju, dok je drugi autoriteti ne tretiraju na taj način. 27 U
terminološkom smislu, većina ovih musned predaja je navedena u Musnedu imam-i
Ahmeda i drugih autora, s napomenom da ono za što je naveden povod, objavljena je i
njegova posljedica (ajet). Svi ovi autori ovaj primjer svrstavaju u musned predaju.

Ako je ovo poznato, onda riječi jednoga od njih: 'ovaj ajet je objavljen u vezi s tim i
tim' ne proturječe riječima drugo: 'ovaj ajet je objavljen u vezi s tim i tim' budući da
iskaz sadrži oba značenja, kako smo to naveli u tumačenju putem primjera.

Ako jedan od njih navede da je povod Objave radi toga i toga, a drugi navede drugi
povod, moguće je sa su obojica u pravu jer se nekad posljedica (ajet) objavila poslije
povoda ili je, pak, dva puta objavljena, jedanput zbog jednog povoda, a drugi put zbog
drugog povoda.28

Ove dvije vrste razilaženja u tefsiru koje smo naveli – različita značenja imenica i
atributa (tenevvu'u l-esmā' ve s-sifāt) i navođenje samo nekih značenja određene riječi
(ba'du envā'i l-musemmā ve aqsāmih) kao primjera – jesu dominirajući element u
tumačenju Kur'ana prethodnika Ummeta (selefu l-umme) za koji se misli da su
razilaženja u mišljenju!

24
Tj. pa se propis derivira na temelju ajeta, a ne predaje koja se prenosi, kao što to kaže Zerkeši u
Burhānu, 1/32.
25
U Itqānu: es-sahābi, tj. riječi ashaba.
26
U Itqānu: kemā lev zekere.
27
Pod musned predajom podrazumijeva s merfū' predaja. Zato je neki imenuju kao el-merfū' el-musned
naspram mevqūf hadisa koji seže do ashaba. Drugim riječima, jedni ovu predaju uzimaju kao merfū'
hadis koji seže do Poslanika, a.s., a drugi je tretiraju kao riječi ashaba i njihov tefsir. Hakim en -
Nejsaburi kaže: ''Kad ashab koji je prisustvovao Objavi kaže da je neki ajet iz Kur'ana 'objavljen u vezi
s tim i tim', taj hadis se smatra musnedom''. Ovaj termin na isti način koristi Ibnu s -Salah i dr. Čini se
da je ovdje najispravnije ono na što je ukazao Ibn Hadžer, naime da se riječ ashaba o onome u čemu
nema prostora za slobodno mišljenje (idžtihad) niti se može tradirati iz jezika Arapa, smatra merfū'
predajem, dok se u suprotnom ne smatra. Možda upravo na to ukazuje Šejhu l-islam gore navedenim
riječima: ''...s napomenom da ono za što je naveden povod...'' - jer je u pitanju čista predaja u kojoj
nema mjesta za razum! V. Itqān, 1/52; Lubābu n-nuqūl, 3-4; Hakim, Ma'rifetu 'ulūmi l-hadīs, 20;
Sujuti, Tedrību r-rāvī, 116; San'ani, Tevdīhu l-efkār, 1/280. Naime, Ibn Tejmijje poslije toga kaže: '''...
većina ovih musned predaja...'', tj. u većini djelā ove predaje ne potpadaju pod merfū' predaje, kao što
to čine Ahmed u svom Musnedu i Muslim u svom Sahīhu. Međutim, kao da Ibn Tejmijje aludira da je
ova razlika očigledna u djelima u formi musnedā u terminološkom smislu – kao što je to Musned
imam-i Ahmeda – budući da primjere ovih predaja ne uvrštava u musned ashaba od kojeg prenosi.
Stoga će Zerkeši – čiji je mišljenje o Ibn Tejmijjinim riječima najrelevantnije – kazati: ''Što se tiče
imam-i Ahmeda, on ih [tj. te predaje – nap. prev.], ne uvrštava u musned predaje, kao što to čini
Muslim i dr.'' Burhān, 1/32.
28
Detaljnije o ove dvije mogućnosti s konkretnim dokazima v. Itqān, 1/53-57; v. ''Napomene'' u uvodu
djela Lubābu n-nuqūl, 5.

25
U razloge njihova razilaženja spada29 i to da jedan izraz u sebi sadrži dvije
mogućnosti: a) da bude jezički poliseman (mušterek) poput izraza ٍ‫ قَس َْو َرة‬koji može
označavati strijelca (er-rāmī) ili lava (el-esed)30 ili izraza ‫س‬ َ َ‫ عَ ْسع‬koji može značiti
nastupanje ili prestanak noći; ili b) da bude, u osnovi, istoznačan (mutevāti')32 ali da
31

označava jedno od dva značenja ili jednu od dvije stvari kao što je to slučaj u
subjektima zamjenica (damā'ir) u ajetima: ‫اب قَ ْوسَي ِْن أ َ ْو أ َ ْدن َٰى‬
َ َ‫﴾ فَكَانَ ق‬٨﴿ ‫ ثُمَّ دَنَا فَتَدَلَّ ٰى‬Zatim se
približio, pa nadnio / pa je bio koliko dva luka, ili bliže (En-Nedžm, 8-9),33 ili
kur'anskim izrazima: ‫الفجر‬, ‫والشفع والوتر‬, ‫ وليال عشر‬34i sl.

Moguće je da se misli na svako značenje (ovih riječi) koje su izrekli prethodnici, dok
nekada to nije slučaj.

U prvom slučaju, razlog (polisemnosti) može biti u tome što je neki ajet objavljen dva
puta, pa se jedanput namjeravalo jedno, a drugi puta drugo značenje, ili da se radi o
zaista polisemnoj imenici pa je dozvoljeno smatrati da se misli na oba njezina
značenja, što dozvoljava većina pravnika među malikijama, šafijama i hanbelijama,
kao i mnogi učenjaci kelama (ehlu l-kelām).35 U drugom slučaju riječ je o istoznačnoj
imenici, tj. o imenici koja ima samo jedno značenje koje postane opće značenje
budući da nema ništa što bi ga specificiralo. Ako su oba značenja ispravna, onda će
ovo potpasti pod drugu vrstu.

U mišljenja prehodnika spada i to36 – a što neki uzimaju kao njihove međusobne
razlike – da su značenja kur'anskih riječi iskazivali značenjski bliskim (elfāz
muteqāribe), ali ne sinonimnim izrazima. Naime, malo je sinonimije u arapskome
jeziku, a što se tiče kur'anskih izraza, ona je rijetka ili je nema nikako. Rijetko se
može jednim izrazom iskazati drugi izraz koji će obuhvatiti sva značenja tog izraza,

29
Ovo je, zapravo, treća vrsta razilaženja selefa u tefsiru. Na kraju Ibn Tejmijje ovu vrstu pridružuje, u
nekim aspektima, drugoj navednoj vrsti.
30
Kao da je riječ qasvere - kao što kaže Ibn Tejmijje - derivirana iz riječ el-qasr koja znači el-qahr
(savladati), jer lav savlađuje divlje zvijeri; od drugih se, pak, prenosi da se riječju qasvere označavaju
strijelci; v. Taberi, 29/168: Tefsīru garībi l-Qur'ān, u stručnoj obradi i komentaru profesora Sejjida
Sakra, 498; v. profesorove reference u ovom djelu.
31
V. Taberi, 30/78; Ibn Kutejbe, 517; v. komentare profesora Sakra.
32
Možda je riječ muvāt' derivirana iz riječi muvāta'e koja znači slaganje/podudarnost u jednoj stvari, tj.
da jedna riječ u osnovi ukazuje samo na jednu stvar, ne i na druge stvari; v. Lisān, 1/200.
33
Neki mufessiri o ajetu: ‫ ث ُ َّم دَنَا فَتَدَلَّ ٰى‬Zatim se približio, pa nadnio kažu: Zatim se približio Džibril
Muhammedu, s.a.v.s. Ebu Dža'fer veli: ''Ovo je primjer navođenja nečega kasnije, a čije značenje se
prvo istakne, tj. kaže se: ‫ ثُمَّ َۖ تَدَلَّ ٰى فدَنَا‬Zatim se nadnio, pa približio''. Drugi mufessiru su kazali: Zatim se
Uzvišeni Gospodar približio Muhammedu, s.a.v.s. Taberi protežira prvo mišljenje; v. Džāmi'u l-bejān,
27/44.
34
Uzvišeni kaže: ‫﴾ َوالشَّ ْفع ِ َو ْال َوتْ ِر‬٢﴿ ‫﴾ َولَيَا ٍل عَ ْش ٍر‬٣﴿ ‫ َو ْالفَ ْج ِر‬Tako mi zore, /i deset noći,/i parnih i neparnih –
ajeti su na početku sure El-Fedžr. Jedni kažu da se pod fedžr misli na dan, dok drugi kažu da se misli na
sabah-namaz; v. šta je o ovim ajetima rečeno u: Taberi, 30/168 i dalje.
35
Mišljenje Šafi'ja, Ebu Bekra el-Bakillanija i nekih mu'tezilija – a što je i mišljenje većina šafija –
jeste da se polisemni izraz tumači u svim svojim značenjima sve dok ih je moguće usaglasiti i dok ne
postoji kontekstualna indikacija (qarīne) koja ukazuje je jedno značenje. Hanefije, kaderije i neke šafije
kažu da se polismeni izraz ne koristi u svim svojim značenjima odjedanput; v. Imam ez-Zendžani,
Tahrīdžu l-furū' 'ale l-usūl, 165 i dalje, u redakciji prof. dr. Muhammeda Ediba Saliha; šejh Ali
Hasbullah, Usūlu t-tešrī'i l-islāmi, 218-220.
36
Ovo je četvrta vrsta razilaženja selefa u tefsiru.

26
zapravo, značenje će biti približno (aproksimativno). Ovo je jedan od razloga
kur'anske jezičke nedostižnosti (i'džāz). Pa ako neko kaže da u ajetu: ‫ور السَّ َما ُء َم ْو ًرا‬ ُ ‫يَ ْو َم ت َ ُم‬
Na Dan kada se nebo silno uzburka (Et-Tur, 9) riječ mevr označava kretanje, to bi
37

bilo približno značenje (taqrīben) budući da mevr označava brzo, skriveno kretanje.
Također, (isto važi) ako kaže da riječ vahj znači obavještenje (i'lām), ili ako se za
riječi Evhajnā ilejke (Mi smo ti objavili) kaže da znače Eanzelnā ilejke (Mi smo ti
spustili), ili ako se za riječi: ‫ض ْينَا إِلَ ٰى بَنِي إِس َْرائِي َل‬
َ َ‫ َوق‬I Mi smo obavijestili sinove
Israilove...38 (El-Isra', 4) kaže da znače E'alemnā (Mi smo podučili) i tsl.

Sve ovo je približno a ne potpuno značenje, jer je vahj brzo i skriveno obavještenje (a
ne samo obavještenje); qadā (obavještenje) je specifičnije od podučavanja jer
podrazumijeva obavještenje i objavljivanje.

Uobičajeno je da Arapi jedan glagol povezuju sa drugim glagolom koristeći prijedlog

za ovaj drugi. I zbog toga griješe oni koji neke riječi zamjenjuje drugima, kao što to
ِ َ‫ قَا َل لَقَ ْد ظَلَ َمكَ بِسُ َؤا ِل نَ ْع َجتِكَ إِلَ ٰى نِع‬Reče: "Učinio ti je zulum time što je
čine u ajetima: ۖ ‫اج ِه‬
tražio da tvoju ovcu doda svojim ovcama'' (Sad, 24)39 i ۖ ‫ص ِار ي إِلَى اللَّـ ِه‬ َ ‫" َم ْن أَن‬Ko su
pomagači moji ka Allahu?" (Ali 'Imran, 52), zamjenjujući ileAllāh sa me'aAllāh (sa
Allahom) i sl.

Ispravno je ono što o implicitnom sadržaju (tadmīn) kažu basranski gramatičari.

Otuda traženje ovce (na'dže) već implicira njezino uzimanje i pridodavanje njegovim
ovcama (ni'ādž). Isto tako, ajet: َ‫ َوإِن كَادُوا لَيَ ْفتِنُونَكَ عَ ِن الَّ ِذ ي أ َ ْو َح ْينَا إِلَيْك‬I zamalo da te oni
odvrate od onoga što ti Mi objavljujemo (El-Isra', 73) sadrži značenje zastranjivanja i
skretanja; također, ajet: ۖ ‫ص ْر نَاهُ ِمنَ ا ْلقَ ْو ِم الَّ ِذينَ كَذَّبُوا بِآيَاتِنَا‬
َ َ‫ َون‬I zaštitismo ga od naroda koji
je poricao dokaze Naše (El-Enbija', 77) sadrži značenje spasenja i oslobađanja; ajet:
‫ب بِ َها ِعبَادُ اللَّـ ِه‬
ُ ‫ عَ ْينًا يَ ْش َر‬...sa izvora iz kojeg će piti samo pravi Allahovi robovi (El-Insan,
6) sadrži i značenje 'gašenja žeđi'. Mnogo je sličnih primjera. 40

Onaj ko kaže da lā rejbe znači la šekke (nema nikakve sumnje), to je samo približno
značenje. Naime, rejb u nju (Knjigu) implicira unutarnju nemir i nesigurnost, kao što
je on (tj. Poslanik, a.s.) rekao: ''Ostavi ono što te uznemirava (jerībuk) i usmjeri se kao
onom što te ne uznemirava!'' 41 U drugom hadisu stoji da je Poslanik, a.s., prošao

37
Tumačenje na koje Ibn Tejmijje aludira jeste ono koje zagovaraju neki mufessiri; u Qamūsu stoji:
El-Mevr znači el-mevdž (talasanje, burkanje) i idtirāb (uzrujanost, komešanje), 2/136; v. Taberi, 27/20.
38
V. šta se prenosi od Ibn 'Abbasa o tumačenju ovog ajeta i kojem mišljenju Ebu Dža'fer daje prednost.
39
Zamjenjujući ilā sa me'a (nap. prev.).
40
Ibn Hišam kaže: ''Katkada oni značenje jednog izraza pripisuju drugom izrazu i iz njega izvode sud
ili propis, i to se naziva tadmīn'', te nastavlja: ''značenje tadmīn-a jeste da jedna riječ ima značenje dvije
riječi''. Ovo je poznato kod škole Basrijanaca, dok Kufljani kažu da jedna riječ dolazi umjesto druge
riječi. Ibn Hišam navodi mnoge kur'anske primjere i dokaze za tadmīn; v. El-Mugnī, 2/685; također
poglavlje ''Duhūlu ba'di hurūfi s -sifāt mekān ba'd'' u knjizi Ibn Kutejbe, Te'vīlu muškili l-Qur'ān, 426 i
dalje.
41
Tekst hadisa prenose Tirmizi, Nesa'i, Ahmed, Ibn Hibban i Hakim od Hasana ibn Alija. Kod
Buharija stoji: Hasan ibn Ubejj Sinan el-Basri – jedan od pobožnjaka u vrijeme tabi'ina – rekao je: ''Ne
vidim da je išta lakške od vere'a [tj. čuvanja i od inače dozvoljenih stvar – nap. prev.]: Ostavi ono što te
uznemirava (jerībuk) i usmjeri se kao onom što te ne uznemirava!'' – ne povezujući ga sa Poslanikom,
a.s. Ibn Hadžer riječ rejb tumači kao sumnju (šekk) i dvoumljenje (tereddud); v. Fethu l-Bārī, 4/234.

27
pokraj jedne gazele koja je smotana spavala na strani stavivši glavu među noge
(hāqif) pa je rekao: ''Neka je niko ne uznemirava!'' (Lā jerībuhu ehad).42 I kao što
izraz jeqīn implicira značenje unutarnje smirenosti i sigurnosti, izraz rejb implicira
tome suprotna značenja. S druge strane, izraz šekk, ako se upotrijebi, nema iste
implikacije.

Isti je slučaj kada se riječi zālike l-Kitāb (Ta Knjiga) kaže da one znače hāze l-Qur'ān,
tj. ovaj Kur'an, što je samo približno značenje. Naime, iako obje zamjenice ukazuju
na istu stvar, Kur'an, zamjenica hāza (''ovaj''), koja implicira nešto što je prisutno ili
blizu, ne ukazuje na ono što je daleko i odsutno (za što se koristi zamjenica zālike/ ta).
Riječ Kitāb sadrži značenje nečega što je zapisano i sakupljeno, dok to ne sadrži riječ
Kur'an, koja sadrži značenje nečega što se čita, što je vidljvo, očigledno. Ove razlike
se prisutne u jeziku Kur'anu.

Pa tako, ako jedan od njih kaže da riječ َ‫ ت ُ ْبسَل‬uskraćen (El-En'am, 70)43 znači ‫س‬
َ َ‫تُحْ ب‬
zadržan, a drugi kaže da znači ‫ تُرتُهن‬vezan za, to neće biti razlika oprečnih mišljenja
iako onaj zadržani (mahbūs) može biti vezan (murtehin), a i ne mora. I ovo je
približno značenje.

Kompilacija različitih mišljenja (ibārāt) prethodnika veoma je korisna.

Kompiliranjem svih njihovih mišljenja jasnije se razumijeva željeno značenje, mnogo
više nego što bi to bio slučaj sa jednim ili dva mišljenja.

I pored svega ovoga, ipak među njima postoje prava razilaženja (ihtilāf
muhaffef)44kao što ona postoje i u pravnim pitanjima (ahkām). Međutim, bitno znanje
koje se zahtijeva od svakoga svima je dobro poznato (ma'lūm): običnim ljudima i
stručnjacima, poput: broja namaza, broja rek'ata i namskih vremena; zatim (ovdje
spada znanje o) obaveznosti zekjata i njegovog nisaba, određivanju mjeseca
ramazana, tavafu (oko Kjabe), stajanju (na Arefatu), bacanju kamenčića na
džemretima i njihovom vremenu i tsl.

Zatim, razlike među ashabima o (nasljednom dijelu) djeda i braće, o el-mušerreki45

itd.46 ne izazivaju sumnju u većinu pitanja o nasljedstvu (ferā'id) koja su, zapravo,

42
Iz hadisa koga prenose Malik i Nesa'i – u poglavlju ''Ma jedžūzu li l-muhrimi ekluh mine s-sajd'' – u
rivajetu El-Behzija – Zejda ibn Ka'ba el-Sulemija, r.a. Riječ hāqif (dosl. kriv, iskrivljen, presavijen)
označava onoga koji stoji savijene glave između njegovih ruku pa sve do nogu. Ebu Ubejd kaže da ona
označava onoga ko presavijen(o) spava... i zabranjeno ga je doticati, pokretati i iritirati – kao što su na
taj način protumačili i riječ rejb – jer muhrimu nije dozvoljeno otuđiti lovinu; v. Sunenu n-Nesā'i,
5/183; Muvetta', 1/351; također v. Zerkanijev komentar, 2/278.
43
ْ َ‫ َوذ َ ِك ْر بِهِ أَن ت ُ ْبسَ َل نَ ْفس بِ َما كَسَب‬A opominje njime [tj. Kur'anom] da čovjek ne bi stradao
Uzvišeni kaže: ‫ت‬
zbog onoga što stiče (El-En'am, 70). – U komentarima Kur'ana riječi en tubesele trostruko se tumače:
a) da ne bi bio uskraćen; b) da ne bi bio osramoćen; i c) da ne bi stradao (nap. prev.).
44
Možda (treba stajati): muhaqqaq, iako je ovo razilaženje, kako objašnjava Ibn Tejmijje, neznatne
naravi.
45
Slučaj kada iza umrlog ostane supružnik, majka, dvoje ili više braće po majci i punokrvne braće
(nap. prev.)
46
Mišljenje Ebu Bekra es-Siddika, r.a., i onih ashaba koji ga u tome slijede poput Ibn 'Abbasa, Ibnu z-
Zubjera, Ibn Omera, Huzejfea ibnu l-Jemana, Ebu Se'ida el-Hudrija, Aiše i drugih jeste da braća ne
nasljeđuju zajedno sa djedom jer je on njihov posrednik koji ih povezuje sa umrlim, kao što braća ne

28
potrebna običnim ljudima, a ona su: da temelj porijekla pripada očevima i sinovima te
da braća, sestre i supružnici spadaju u kelālu. Zapravo, Uzvišeni Allah je objavio tri
jasna ajeta o nasljedstvu: u prvom spominje pretke (usūl) i potomke (furū'), u drugom
rodbinu (el-hāšije) koja učestvuje u nasljedstvu poput supružnika i braće po majci, a u
trećem rodbinu koja ne učestvuje u naslijeđu, a to su braća od dva ili jednoga oca.47
Sastavljanje djela djeda i braće je prava rijetkost; u islamu se to dogodila tek poslije
Vjerovjesnikove, a.s., smrti.

Nekada razlike nastaju zbog skrivenosti dokaza (delīl)48 i njegovog zanemarivanja,

nekada zbog njegovog nepoznavanja, nekada, pak, zbog greške u razumijevanju
teksta, a nekada, opet, zbog davanja prednosti oponirajućem mišljenju. No, naš cilj
ovdje jeste dati opći smisao ovom pitanju bez detaljnog istraživanja.

nasljeđuju ni zajedno sa ocem. Ovo je i mišljenje Ebu Hanife. Alija ibn Ebi Talib, Ibn Mes'ud, Zejd ibn
Sabit i drugi smatraju da oni nasljeđuju za djedom, što je i mišljenje Malika i Šafija. Što se tiče pitanja
el-mušerreke ili el-muštereke, ono spada u jedno od poznatih pitanja u nasljednom pravu. Naš prvak
Omer o njemu je jedanput presudio da punokrvna braća ne nasljeđuju, dok je drugi put, pak, presudio
da ona ''učestvuju'' zajedno sa braćom po majci u jednoj trećini. O ove dvije teme v. Šerhu s-Serādžijje,
144, i Šerhu qanūni l-ahvāli š-šahsijje našeg profesora dr. Mustafe Siba'ija, 2/67, 71, 203, 1959. –
Autor djela Šerhu s-Serādžijje je Šerif el-Džurdžani (1339-1414) (nap. prev.).
47
V. 11., 12. i 176. ajet sure En-Nisa'.
48
U osnovi: delā'il (dokazā).

29
Odjeljak (treći) – Dvije vrste razilaženja u tefsiru: oslanjanje na predaju i na metode
zaključivanja

Dvije su vrste razilaženja u tefsiru: jedna tumačenja oslanjaju se samo na tradiciju ili
predaju (naql), a druga na ono što se spozna(je) mimo toga. Znanje ('ilm) je ono što se
autentično prenosi ili ispravno zaključivanje, a ono što se prenosi/preneseno (menqūl)
je ili od bezgrješne osobe ili od osobe koja to nije.

[Prva vrsta: razilaženje u tefsiru u pogledu predaje]

Poenta je da ono što se prenosi/preneseno, svejedno bilo ono ili ne bilo od bezgrješne
osobe – a ovdje je riječ o prvom slučaju – može biti: sahīh (vjerodostojno,
autentično), da'īf (slabo) i ono što se ne može znati (neodređeno).

U ovom posljednjem slučaju – a to je ono za što nemamo načina da potvrdimo

njegovu istinitost (sidq)49 – nema nikakve koristi te je suvišno govoriti o njemu. A što
se tiče znanja koje je potrebno muslimanima, Uzvišeni Allah (im) je dao dovoljno
znakova koji (im) pokazuju istinu.

Primjer onoga što ne koristi i nema se dokaza za njegovu ispravnost jeste: njihovo
razilaženje (tj. razilaženje prethodnika) u pogledu boje psa Stanovnika pećine (ashābu
l-kehf), o dijelu krave kojim je udarena ubijena osoba, o veličini Nuhove lađe i vrsti
drveta (od kojeg je napravljena), o imenu dječaka koga je ubio Hidr i sl. 50

Ovo su stvari koje se saznaju putem tradicije (predaja). Ono što je o njima preneseno
na vjerodostojan način od Vjerovjesnika, s.a.v.s., npr. da je ime Musaovog pratioca
Hidr,51 to se prihvata, a ono što nije preneseno na taj način, zato što se prenosi od
sljedbenika Knjige (ehl-i kitabija: jevreja i kršćana) – kao što su Ka'b, Vehb,
Muhammed ibn Ishak i drugi52 koji su prenosili od njih – za to nije dozvoljeno reći ni
da je istinito niti da je lažno, izuzev ako postoji jasan dokaz, kao što se u

49
U sljedećem pasusu autor ovo izražava riječju sahīh (ispravno).
50
O ovome o čemu govori Ibn Tejmijje – Allah mu se smilovao! – tj. da ono ne koristi niti postoji
dokaz za njegovu ispravnost, ispisane su brojne stranice u knjigama tefsira.
51
Buhari o tome navodi hadis Ubejja ibn Ka'ba; v. Fethu l-Bārī, 1/137.
52
Ova trojica su temelj prenošenja isra'ilijjata.
Ka'b je Ebu Ishak Ka'b ibn Māti' el-Himjeri, poznat kao Ka'b el-Ahbar (u. 32.) - njegovo je porijeklo od
jemenskih jevreja; islam je primio u vrijeme hilafeta Omera, r.a., a potom je živio u Šamu; od njega
prenose Muslim, Ebu Davud, Tirmizi i Nesa'i.
Vehb ibn Munebbih je Ebu Abdullah el-Jemani - alim iz generacije tabi'ina; njegovo kazivanje od
njegova brata Hemama nalazi se u dva Sahīha; bio je pouzdan (siqqa) i istinoljubiv (sādiq) prenosilac;
mnogo je prenio iz knjiga isra'ilijjata.
Muhammed ibn Ishak ibn Jesar je Ebu Bekr el-Mahremi - jedni ga smatraju pouzdanim, a drugi slabim
prenosiocem.
Šejhu l-islam ovdje ne izlaže kritici ove ličnosti, ali ukazuje na nužnost suzdržavanja u pogledu
isra'ilijjata koje oni prenose – na način kako nam je to naređeno - a što spada u ono o čemu ''šuti'' naš
šeri'at i ne postoji dokaz o neispravnosti toga, kako su to naši učenjaci istakli i kao što će i sam Ibn
Tejmijje to objasniti na stranicama koje slijede. Ovo suzdržavanje ne podrazumijeva kritiku
''ispravnosti njihovih predaja'' već ''sadržaja'' kojeg oni prenosi ukoliko mu nedostaju određeni uvjeti.
Neki istraživači su, ne temelju ovih riječi Ibn Tejjmijje, ustanovili pravila koja, čini se, nisu ispravna!
V. Tehzību t-Tehzīb, 8/438; Mīzānu l-i'tidāl, 4/352 i 3/468; Tefsīru l-Menār, 1/9; šejh Muhammed
Husejn ez-Zehebi, Et-Tefsīru ve l-mufessirūn, 1/191.

30
vjerodostojnom hadisu navodi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: ''Kada vam nešto
prenesu sljedbenici Knjige, nemojte im vjerovati niti ih u laž ugoniti! Jer, mogu vas
obavijestiti o istini pa da je vi poreknete ili, pak, o neistini pa da vi u nju
povjerujete''.53

Isti je slučaj i sa onim što se prenosi od nekih tabi'ina, bez obzira da li su ili nisu
preuzeli od ehl-i kitabija. Ukoliko se tabi'ini razilaze u mišljenju, stav jednih tabi'ina
ne može biti dokaz protiv stava drugih tabi'ina. Ono što se prenosi od ashaba
vjerodostojnom predajom duša u tome nalazi više smiraja nego u onome što se
prenosi od tabi'ina, jer postoji velika mogućnost da je neki ashab to čuo od
Vjerovjesnika, a.s., ili od nekog ashaba koji je bolje zapamtio ono što je čuo od
Vjerovjesnika, a.s. A pored toga, ashabi su manje preuzimali od sljedbenika Knjige
nego tabi'ini. Ako se ashab odlučno drži svog mišljenja, onda se ne može kazati da je
on to preuzeo od sljedbenika Knjige budući da im je bilo zabranjeno da smatraju
istinitim ono što im oni prenose.

Poenta (maqsūd) je sljedeća: razilaženja u kojima se ne može ustanoviti šta je

autentično a šta nije poput su hadisa koji se prenose a za čiju autentičnost ne postoji
dokaz i tsl.

Što se tiče prve kategorije (predaja), one za koju se može ustanoviti njezina
autentičnost, ona je – hvala Allahu – prisutna u onome što je bitno. Mnoge predaje u
tefsiru, hadisu i (u knjigama o) vojnim pohodima (megāzī) prenesene od našeg
Vjerovjesnika, s.a.v.s., i drugih vjerovjesnika - neka su Allahovi blagoslovi i mir na
njih! - pobija autentična predaja (en-naqlu s-sahīhu jedfe'u zālik ).54 Zapravo, ovo je
slučaj kad su u pitanju predaje kao i ono što se spoznaje drugim metodama.

Poenta (maqsūd) je u tome da je za prijeko potrebne predaje (menqūlāt) o vjeri

Uzvišeni Allah dao dokaze koji pokazuju njihovu autentičnost ili ništavnost.

Poznato je da su predaje u tefsiru poput predaja o vojnim pohodima i epopejama

(melāhim). Zbog toga je imam-i Ahmed rekao: ''Tri stvari nemaju predajni lanac
(isnād): tefsir, epopeje (melāhim) i vojevanja (megāzī)''. Prenosi se (i verzija) ''nemaju

53
Imam-i Ahmed i Ebu Davud prenose od Ebu Nemlea el-Ensarija hadis u kome stoji da je Allahov
Poslanik, s.a.v.s., rekao: ''Kada vam nešto prenesu sljedbenici Knjige, nemojte im vjerovati niti ih u laž
ugoniti! Recite: Mi vjerujemo u Allaha, i Njegove Knjige, i Njegove poslanike. Ukoliko to bude istina,
nemojte ih ugoniti u laž, a ako bude neistina, nemojte im vjerovati!'' Kod Ebu Davuda stoji: ''Ukoliko
to bude neistina, nemojte im vjerovati, a ako bude neistina, nemojte ih ugoniti u laž!'' Buhari prenosi
sljedeći hadis od Ebu Hurejrea: Rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.s.: ''Nemojte vjerovati ehl-i kitabijama
a nemojte ih ni u laž ugoniti! Recite: Mi vjerujemo u Allah i ono što nam je objavljeno...'' Abdullah ibn
Mes'ud kaže: ''Sljedbenike Knjige ne pitajte ni o čemu jer vas oni, zbilja, neće uputiti na Pravi Put kad
su i sami zalutali. Mogu vas obavijestiti o istini pa da je vi poreknete ili, pak, o neistini pa d a vi u nju
povjerujete!'' Bilježi hafiz El-Hejsemi i veli: ''Prenio Taberani u Kebīru; prenosioci su pouzdani''; v.
Musned, 3/136; Sunen, 3/433; Fethu l-Bārī, 5/323, 8/138 i 13/442; također v. Ibn Hadžerov uvid u
predaju imam-i Ahmeda u Fethu, 6/388, te u: Medžme'u z-zevā'id, 1/192.
54
Čini se da je ova rečenica umetnuta; možda je ovo značenje: Inne n-naqle s-sahīhe ju'ekkidu zālike
ve bejjenehu (Autentična predaja to potvrđuje i objašnjava!).

31
osnovu (asl)'',55 tj. predajni lanac (isnād). To je zbog toga što je većina predaja
merāsīl karaktera, kao što su one koje spominju Urve ibnu z-Zubejr,56 Ša'bi,57 Zuhri,58
Musa ibn Ukbe,59 Ibn Ishak60 i oni poslije njih poput Jahjaa ibn Se'ida el-Emevija,61
Velida ibn Muslima,62 Vakidija63 i njima sličnih pisaca o vojnim pohodima.

Najučevniji ljudi o vojnim pohodima su stanovnici Medine, potom stanovnici Šama, a

onda stanovnici Iraka. Stanovnici Medine su najučevniji o toj temi zbog toga što su se
oni dogodili kod njih. Stanovnici Šama su bili ljudi ratnih pohoda i džihada i imali su
znanje o džihadu i pohodima koje drugi nisu. Zbog toga ljudi cijene knjigu Ebu
Ishaka el-Fezarija64 koju je o tome napisao, a Evza'ija 65 drže najučevnijim o toj temi u
odnosu na sve druge učenjake.

55
Ovu predaju mnogi prenose. Jedni smatraju da riječ asl ovdje znači isnād (predajna osnova), baš kao
što se kaže u predaji koju navodi Šejhu l-islam. Drugi misle da je moguće da se ova izjava imama-i
Ahmeda odnosi na konkretne knjige – o ove tri teme. Hatīb el-Bagdadi kaže: ''Moguće je da se ta izjava
odnosi na posebne knjige o te tri navedene teme koje su bez utemeljenja zbog toga što im nedostaje
pouzdanost njihovih prenosioca i što sadrže dodatke kazivača''. Imam-i Ahmed o tefsiru El-Kelbija
rekao je: ''Od njegova početka pa do kraja samo je laž i o njemu se ne diskutira''. Sujuti navodi da su
istraživači iz reda učenika imam-i Ahmeda kazali da se misli na to da većina (tih predaja) nemaju
autentične i kontinuirane lance prenosilaca. Neki savremeni istraživači nisu ispravano razumjeli riječi
imam-i Ahmeda! V. Sujuti, Itqān, 2/304; El-Fettini, Tezkiretu l-mevdū'āt, 82; Ibnu d-Dejbe' eš-
Šejbani, Temjīzu t-tajjibi mine l-habīs, Ahmed Emin, Duhā l-islām, 2/141.
56
Urve ibn Zubejr ibnu l-Avvam el-Esedi Ebu Abdullah (u. 93.) – majka mu je Esma; jedan od prvih
ko je pisao o životopisu Vjerovjesnika, s.a.v.s., a možda i prvi ko je o tome pisao; Hiljetu l-evlijā',
2/176; Vefejātu l-e'ajān, 1/316.
57
Amir ibn Šurahbīl eš-Ša'bi el-Himjeri Ebu Amr (u. 103.) – prenosilac iz reda tabi'ina; njegova
memorija se navodi(la) kao primjer; v. Ibn Hadžer, Tehzību t-Tehzīb, 5/65.
58
Muhammed ibn Muslim ibn Abdullah ibn Šihab ez-Zuhri Ebu Bekr (u. 124.) – prvi ko je bilježio
hadis; jedan od velikih tabi'ina; v. Vefejātu l-e'ajān, 1/451; Tehzību t-tehzīb, 9/445.
59
Musa ibn Ukbe el-Medeni - štićenik (oslobođeni rob) porodice Ez-Zubejr; napisao knjigu El-Megāzī;
imam-i Ahmed ibn Hanbel je rekao: ''Držite se El-Megāzīja Ibn Ukbea jer je on pouzdan prenosilac!'';
Tehzību t-tehzīb, 10/360.
60
Ibn Ishak je Muhammed ibn Is hak ibn Jesar Ebu Bekr el-Mahremi el-Medeni (u. 150) – među prvim
historičarima i autorima knjige o životopisu Poslanika, a.s.; optužen za ši'izam i kader (tj. nijekanje
Božanskog određenja - nap. prev.); prema pretežnijem mišljenju, smatra se pouzdanim; v. Taqrību t-
tehzīb, 2/144; Mīzānu l-i'tidāl, 3/468.
61
U. 194. g.; dobar prenosilac hadisa koji prenosi od Hišama ibn Urvea i E'ameša, a od njega prenose
njegov sin Se'id i imam-i Ahmed. Ibn Mu'in i dr. ocjenjuju ga pouzdanim; v. Mīzānu l-i'tidāl, 3/468,
4/380; Taqrību t-tehzīb, 2/348.
62
U osnovi: Velid i Muslim! Ibn Muslim je Ebu l-'Abbas ed-Dimiški Mevla Beni Umejje (u. 195.) -
napisao mnoge knjige iz hadisa i historije među kojima i Sunen i El-Megāzī. Imam-i Ahmed rekao je:
''Među Šamljanima nisam vidio pametnijeg od njega!'' Hvalili su ga mnogi učenjaci; v. Tehzību t-
tehzīb, 10/360; Mīzānu l-i'tidāl, 4/347.
63
Vakidi je Muhammed ibn Omer ibn Vakidi el-Eslemi Ebu Abdullah (u. 207.) za koga se veli da je, i
pored obilja znanja kojeg je imao, odbačen (metrūk) kao prenosilac hadisa; bio je dobar poznavalac
vojnih pohoda, životopisā ljudi, osvajanja (država i gradova), razilaženja ljudi u pogledu hadisa i
fikha...; v. Fihrist, 144; Taqrību t-Tehzīb, 2/348.
64
Ebu Ishak je Ibrahim ibn Muhammed el-Haris... el-Ferazi (u. 188.) – učenik i savremenik Evza'ija;
odgajao i poučavao žitelje utvrda Sunnetu; napisao, između ostalih, knjigu Kitābu s-sijer fī ahbār ve l-
ehādīs; v. Ibnu n-Nedim, Fihrist, 135; Tehzību t-Tehzīb, 1/153.
65
Ebu Amr Abdu r-Rahman ibn Amr ibn Juhmed el-Evza'i (u. 157.) – imam stanovnika Šama; slušao
Zuhrija i Ata'a, a od njega prenosio Sevri; također, kod njega je učio Abdullah ibn Mubarek kao i
mnogi drugi; njegovu biografiju v. u knjizi Mehāsinu l-mesā'ī fī menākib... el-Evzā'i, s komentarima
Emira Šekiba Arslana, str. 25 i dalje. Arslan ne daje ime autora ovog djela, a riječ je o Ahmedu ibn
Muhammedu ibn Ahmedu ibn Zejdu el-Hanbeliju ed-Dimiškiju (u. 870.).

32
Što se tiče tefsira, najučevniji ljudi u njemu su stanovnici Mekke jer su oni učenici Ibn
Abbasa, kao što su: Ata' ibn Ebi Rebbah, Ikrime mevla ibn Abbas 66 i drugi poput
Tavūsa, Ebu š-Ša'saa i Se'ida ibn Džubejra. 67 Isto tako, stanovnici Kufe su učenici
Abdullaha ibn Mes'uda 68 i zbog toga se oni razlikuju/odlikuju od drugih. Među
učenjacima tefsira iz Medine je npr. Zejd ibn Eslem od koga je učio Malik kao i
njegov sin Abdu r-Rahman te Abdullah ibn Vehb. 69

Merāsīl70 predaje koje prenosi toliko broj prenosilaca da je isključena mogućnost bilo
kakvog namjernog dogovora ili slučajnog slaganja među prenosiocima jesu
autentične, bez ikakve sumnje (qat'an). Predaja može biti autentična i ispravna ili
lažna u koju je prenosilac namjerno ubacio laž ili počinio grešku. Kada je predaja
lišena namjerne laži ili greške, ona je, onda, bez ikakve sumnje, autentična.

Stoga, ako se hadis prenosi na dva ili više načina, a zna se da se prenosioci nisu
(tajno) dogovorili oko njegovog nastanka kao i to da nije moguće slučajno slaganje o
njemu, onda je on autentičan (sahīh). Ovo je slično osobi koja kazuje o nekom
događaju koji se desio spominjući detaljno šta je rečeno ili učinjeno, a zatim dođe
druga osoba za koju se zna da se nije dogovorila sa prvom osobom i spomene iste
detalje koje je navela prva osoba. Tada se sigurna zna da je ovaj događaj u cjelini
istinit. Da su se one namjerno dogovorile da slažu ili da učine grešku, ne bi bilo
pojmljivo da se one usaglase oko svih detalja budući da bi bez dogovora takva stvar
bila nemoguća.

Moguće je da neki čovjek napiše stih a da drugi čovjek napiši isti taj stih, ili da neko
slaže šta se dogodilo na isti način kao i neko drugi. Međutim, ako neko napiše dužu
kasidu koja sadrži sve vrste rime i stilova, onda nije moguće da neko drugi napiše istu

66
Ibn Abbas je umro 67., Mudžahid ibn Džebr el-Mekki 104., Ata' ibn Ebi Rebbah el-Mekki el-Kureši
114., Ikrime Ebu Abdullah el-Berberi el-Medeni 104. god. (po Hidžri).
67
Tavūs ibn Kejsan el-Jemani el-Himjeri Ebu Abdu r-Rahmana je umro 106. a Ebu š-Ša'sa Džabir ibn
Zejd el-Ezdi el-Džufi 93. god; što se tiče Se'ida ibn Džubejra Ebu Muhammeda, njega je ubio
Hadždžadž 95. god. u četrdeset i devetoj godini njegova života.
68
Abdullah ibn Mes'ud je Ebu Abdu r-Rahman el-Huzeli (u. 63.) - rano je primio islam i družio se sa
Allahovim Poslanikom, s.a.v.s.; njegovi najpoznatiji učenici u Kufi su: A lkame ibn Kajs (u. 61.),
Mesruk ibn Abdu r-Rahman (u. 63.), El-Esved ibn Jezid en-Neha'i (u. 64.) i dr. – Njegove (tj. Ibn
Tejmijjine riječi: ''I zbog toga se oni razlikuju/odlikuju od drugih'', čini se, znače sljedeće: Oni se
razlikuju/odlikuju od drugih učenjaka tefsira po tome što su više koristili razum i vlastito mišljenje u
svojim tefsirima, a po čemu su inače poznati učenjaci Iraka. No moguće je da u rečenici nešto
nedostaje ili, pak, da je ona umetnuta!
69
Rodočelnik tefsira među žiteljima Medine je Ubejj ibn Ka'b el-Ensari el-Hazredži, koji je umro u
vrijeme hilafeta Omera, r.a., a najpoznatiji učenjaci škole tefsira u Medini su: Zejd ibn Eslem, Ebu l-
'Alije i Muhamed ibn Ka'b el-Karzi. Možda je Zejd bio najglasoviti od njegovih učenika. Riječ je o
Zejdu ibn Eslemu el-Adviju, Omerovom štićeniku, Ebu Abdullahu (u. 136.). Njegov sin Abdu r-
Rahman – koga smatraju slabim prenosiocem - umro je 182.
Abdullah ibn Vehb el-Kureši, koji je bio pouzdan prenosilac, umro je 197.
Što se tiče imama Malika ibn Enesa, imama Darul l-Hidžre (tj. Medine), on je umro 179.
70
Na prethodnim stranicama nismo dali definiciju mursel-hadisa, a čija poznata definicija glasi da je to
hadis koga tabi'in pripisuje Vjerovjesniku, s.a.v.s., a kojeg je čuo od drugih, tj. – drugim riječima –
hadis u čijem lancu prenosilaca nedostaje ashab, kao što su to npr. riječi Nafi'a: Rekao je Allahov
Poslanik, s.a.v.s., to i to... O prihvatanju mursel-hadisa među učenjacima postoji više mišljenja; v.
San'ani, Tevdīhu l-efkār, 1/283, i Kasimi, Qavā'idu t-tahdīs, 133-146.

33
kasidu sa istim riječima i značenjima, zapravo, uobičajeno je da ju jē preuzeo od
prvoga. Isto tako, ako neko ispriča duže kazivanje sa svim detaljima, a neko drugi
ispriča to isto kazivanje, onda se (ovaj drugi) ili usaglasio sa prvom osobom ili je od
nje preuzeo ili je, pak, kazivanje istinito.

Koristeći ovaj metod moguće je saznati autentičnost predaja koja se prenose različitim
predajnim načinima, kad jedna predaja nije dovoljna bilo zbog nepotpunog lanca
prenosilaca ili zbog slabosti prenosioca.

Međutim, ovaj metod se ne može koristiti u određivanju tačnosti riječi i detalja; za

utvrđivanje tačnosti riječi i detalja koristi se drugi metod. Tako se Bitka na Bedru
ustanovila vjerodostojnim putem (tevātur) i da je bila prije Bitke na Uhudu. Štaviše,
pouzdano se zna da su Hamza, Alija i Ubejde imali dvoboj sa Utbeom, Šejbeom i
Velidom, te da je Alija pobijedio Velida a Hamza svog oponenta. Međutim, postoji
sumnja o njegovom oponentu, tj. da li je to bio Utbe ili Šejbe.71

Ovaj princip je potrebno poznavati i on je vrlo koristan u određivanju istinitosti

mnogih predaja u tefsiru, hadisu, o vojnim pohodima i u prenošenju onoga šta su ljudi
rekli ili uradili.

Zbog toga, kada se hadis od Vjerovjesnika, s.a.v.s., prenosi na dva predajna načina, a
poznato je da jedan prenosilac (iz jednog predajnog lanca) nije preuzeo od drugog,
onda se sigurno zna da je hadis istinit. Pogotovo ako se zna da njegovi prenosioci nisu
oni koji su namjerno slagali, a najviše čega se treba plašiti jeste to da li je neko od njih
zaboravio ili učinio grešku. Onaj ko poznaje ashabe poput Ibn Mes'uda, Ubejja ibn
Ka'ba, Ibn Omera, Džabira, Ebu Se'ida, Ebu Hurejrea i dr., pouzdano će saznati da
nijedan od njih nikada nije namjerno slagao na Allahova Poslanika, s.a.v.s., a
pogotovo oni (ashabi) koji su iznad njih. Ova situacija je slična osobi koja dobro
poznaje drugu osobu zahvaljujući ličnom iskustvu sa njome: zna da neće ukrasti,
napasti iz zasjede, lažno svjedočiti itd.

Isto se može reći i za tabi'ine Medine, Mekke, Šama i Basre. Onaj ko zna npr. Ebu
Saliha es-Semmana, E'aredža, Sulejmana ibn Jesara, Zejda ibn Eslema i njima
slične,72 pouzdano će saznati da oni nikada nisu namjerno lagali u (prenošenju)
hadisa, a pogotovo oni koji su iznad njih kao što su Muhammed ibn Sirin, Kasim ibn
Muhammed, Se'id ibn el-Musejjeb, Ubejde es-Selmani, Alkame, El-Esved i dr.73

71
Ibn Ishak kaže: ''Utbe'a ibn Rebi'a ibn Abdi Šemsa ubio je Ubejde ibn el-Haris ibn Abdu l-Muttalib''.
Ibn Hišam veli: ''U tome su učestvovali on, Hamza i Alija''. Ibn Ishak dalje kaže: ''Šejbea ibn Rebi'a
ubio je Hamza ibn Abdu l-Muttalib, a Velida ibn Utbea ibn Rebi'a ubio je Alija ibn Ebi Talib''; v. Sīretu
Ibn Hišām, 2/356, u redakciji Abdu l-Humejda.
72
Ebu Salih Seman ez-Zejjat el-Medeni je Zekvan ibn Abdullah (u. 203., a veli se 207.) - pouzdan i
ozbiljan prenosilac (siqqatu s-sebt), od koga prenose Iračani.
E'aredž je Ebu Hazim Abdu r-Rahman ibn Hurmuz (u. 117) – bio je pouzdan i imao obilno znanje.
Sulejman ibn Jesar el-Hilali el-Medeni (u. 107.) – izuzetno pouzdan i znao mnogo hadisa.
73
Muhammed ibn Sirin el-Ensari el-Basri Ebu Bekr ibn Ebi Umre (u. 110.) – potvrđeno pouzdan,
pobožan i velikih sposobnosti; nije prenosio predaje po značenju ili smislu.

34
Ono čega se treba plašiti jeste da li je neko do njih počinio grešku budući da greške i
zaborav često pogađaju ljude. Ipak, za određene učenjake (hafize hadisa: huffāz) ljudi
znaju da su oni daleko od toga, pa im je tako poznato stanje jednog Ša'bija, Zuhrija,
Urvea, Katadea, Sevrija 74 i njima sličnima, a pogotovo Zuhrija i Sevrija u njihovo
vrijeme. Kaže se: ''Zaista, za Ibn Šihaba ez-Zuhrija ne zna se da je griješio iako je
prenio i znao napamet mnoge hadise!'' 75

Poenta je ovdje u sljedećem: kada se duži hadis prenosi na dva različita načina bez
ikakvog (unprijed osmišljenjog) dogovora, onda je nemoguće da u njemu bude greška
kao i laž. U dužem kazivanju (qissa) ne može biti jedna greška; one (greške) bivaju u
pojedinim dijelovima (kazivanja). Ako jedna osoba prenese duže kazivanje a prenese
ga i druga osoba na isti način na koji ga je prenijela ona prva, bez ikakvog dogovora,
onda je nemoguća pogreška u oba ta kazivanja kao što je nemoguća i laž u njima.

Zbog toga, greške koje se događaju pri tome događaju se unutar nekih detalja u
kazivanju, kao npr. u hadisu o Vjerovjesnikovoj, s.a.v.s., kupovini deve od Džabira.
Ko razmisli o predajnim lancima (turuq) ovog hadisa, pouzdano će saznati da je hadis
autentičan (sahīh) iako se prenosioci razilaze o tačnoj cijeni (deve). Buhari je ovo
objasnio u svome Sahīhu,76 a većina (muslimana) ono što je kod Buharija i Muslima
ubraja u ono što je Vjerovjesnik, s.a.v.s., sigurno, bez ikakve sumnje, izgovorio, jer je
to taj nivo i jer su učenjaci to prihvati i potvrdili, a Ummet se neće složiti na grešci!
(hata')77 Naime, ako je jedan hadis lažan a Ummet ga prihvati istinitim, on je tada, u

Kasim ibn Muhammed ibn Ebi Bekr es -Siddik et-Tejmi (u. 106.) – pouzdan i jedan od fekiha Medine;
Ejjub kaže: ''Nisam vidio boljeg od njega''.
Se'id ibnu l-Musejjeb el-Mahzumi el-Kureši Ebu Muhammed (u. 94.) – prvak tabi'ina, ''jedan od
potvrđenih velikih učenjaka fekiha; učenjaci se slažu da su njegovi mursel-hadisi najautentičniji''.
Ubejde es-Selmani je Ubejde ibn Amr es-Selmani (u. 72.) – islam primio u Jemenu dvije godine prije
preseljenja Vjerovjesnika, s.a.v.s., na Ahiret i nije ga vidio; bio je fekih i muhaddis i izvrstan u suđenju.
Alkame je Ibn Kajs ibn Abdullah en-Neha'i el-Kufi (u. 62.) – potvrđeno pouzdan, fekih i pobožnjak.
El-Esved je Jezid ibn Kajs en-Neha'i (u. 75.) – učenjak Kufe u svoje vrijeme, sa izuzetnim pamćenjem.
74
Naprijed smo već nešto kazali iz biografija Ša'bija, Zuhrija i Urvea. Što se tiče Katadea, on je Ibn
De'ame es-Sudusi el-Basri Ebu l-Hattab (u. 118.) – muhaddis, mufessir, lingvist, bio slijep od rođenja.
Imam-i Ahmed je rekao: ''Katade je najizuzetnijeg pamćenja među žiteljima Basre''.
Sevri je Sufjan ibn Se'id ibn Mesruk es -Sevri Ebu Abdullah (u. 161.) – predvodnik vjernika u hadisu;
prvak svog vremenea u Bogobojaznosti i znanju.
75
V. obimnu i preciznu studiju o imamu Zuhriju, njegovom mjestu u pogledu Sunneta te pohvali
učenjaka u pogledu njegova pamćenja, memorije i obilja znanja u knjizi Es-Sunne ve mekānetuha fī t-
tešrī'i l-islāmī našeg profesora merhuma dr. Mustafe Es -Siba'ija, str. 386 i dalje.
76
Buhari prenosi hadis od Džabira ibn Abdullaha, r.a., kako je on jahao devu koja je bila jako umorna,
pa je prošao Allahov Poslanik, s.a.v.s., i zamolio za nju te je ona počela ići kao n ikada ranije, a potom
rekao: ''Prodaj mi je za vukijju'' (vukijja: oka, mjera za težinu u iznosu od nekoliko stotina grama – nap.
prev.). ''Rekao sam (tj. Džabir): Ne, a on opet reče: 'Prodaj mi je va vukijju', pa sam mu je prodao
uvjetujući da je jašem dok ne dođem do svoje porodice...'' Kod Buharija i drugih ima više predajnih
puteva ove predaje s razlikama u detaljima i cijeni na koju ukazuje Šejhu l-islam. Buhari je to objasnio
u drugoj predaji – u Knjizi o uvjetima – a što je komentirao Hafiz Ibn Hadžer ispravnim predajama i
mišljenjima. Ibn Hadžer je izvršio preferenciju između više predaja – koje je i Buhari preferirao –
ustanovljujući da je cijena bila jedna vekijja (oka). El-Isma'ili kaže: ''U razilaženjima u vezi sa cijenom
nema nikakve štete jer cilj zbog koga se navodi hadis jeste objašnjenje Poslanikove, a.s., plemenitosti i
skromnosti, njegove blagosti prema njegovim ashabima, bereketa njegovih dova i tsl. Sumnja nekih o
cijeni ne iziskuje sumnju u osnovu hadisa''; v. Fethu l-Bārī, 5/340; Sīretu Ibn Hišām, 3/217.
77
Imam Gazali kaže: ''Predaje od Allahova Poslanika, s.a.v.s., različitim izrazima koji imaju podudarno
značenju pomažu u očuvanju ovoga Ummeta od greške. One su poznate u iskazima uglednih i

35
suštini, prihvatio laž. I ovo je konsenzus (idžmā') na laži, što je nemoguće. Moguće je
da, bez konsenzusa, predaja sadrži grešku ili laž, kao što je moguće da u jednoj
vjerovatnoj analogiji (qijās zannī) istina bude suprotstavljena onome u šta mi
vjerujemo. Ipak, kada se postigne saglasnost, mi je potvrđujemo značenjem i riječima.

Zbog toga je većina učenjaka (džumhūru ehli l-'ilm) iz svih škola mišljenja saglasna
da pojedinačna predaja (haberu l-vāhid), kada je Ummet prihvati i potvrdi, ili postupa
po njoj, rezultira obavezujućim znanjem. Ovo su naveli autori djela iz usul-i fikha:
učenici Ebu Hanife, Malika, Šafija i Ahmeda, izuzev nekolicine kasnijih učenjaka koji
su, o tom pitanju, slijedili učenjake kelāma koji su to poricali. Ali mnogi učenjaci
kelāma ili većina njih slažu se sa učenjacima fikha, hadisa i prethodnicima (selef) u
tom pogledu.78

Ovo je mišljenje većine eš'arija poput Ebu Ishaka i Ibn Fureka. Bakillani je, pak, to
poricao, a u tome ga slijede Ebu l-Me'ali, Ebu Hamid, Ibn 'Aqīl, Ibnu l-Dževzi, Ibnu l-
Hatīb, Āmidi i dr. Prvo mišljenje su podržali šejh Ebu Hamid, Ebu t-Tajjib, Ebu Ishak
i drugi šafi'ijski imami, Kadi Abdulvehhab i druge malikije, Šemsuddin es-Serahsi i
druge hanefije, Ebu Ja'la, Ebu l-Hattab, Ebu l-Hasan ibn ez-Zāgūni i druge hanbelije.

pouzdanih ashaba poput Omera, Ibn Mes'uda, Ebu Se'ida el-Hudrija, Enesa ibn Malika, Ibn Omera,
Ebu Hurejrea, Huzejfea ibnu l-Jemanija i drugih čije bi se spominjanje odužilo. U ovo spada hadis:
'Moj se Ummet neće složiti u zabludi (dalāle) i Allah neće dozvoliti da se moj Ummet složi u zabludi!
Molio sam Allaha da se moj Ummet ne složi u zabludi pa mi je On udovoljio...''' El-Mustasfā, 1/111.
Šejh i veliki učenjak Ahmed Šakir – Allah mu se smilovao! – kaže: ''Istina u koju eksperti među
učenjacima hadisa i oni koji se povode za njima i slijede jasne dokaze nimalo ne sumnjaju jeste da su
svi hadisu u Dva sahiha autentični, nijedan nema grešku ili slabost. Dare Kutni i još neki drugi hafizi
hadisa kritikovali su samo neke hadise u smislu da oni ne dosežu visok stepen autentičnosti koju su oni
uvjetovali u svom pisanju''... Iz njegova (šejh Šakirova) komentara na 23. str. Sažetka 'Ulūmu l-hadīsa
(Ihtisār 'ulūmi l-hadīs) Ibn Kesira.
78
Pod ''pojedinačnom predajom'' (haberu l-vāhid) podrazumijeva se predaja koja ne doseže stepen
masovne predaje (tevātur) – pa makar je prenijelo pet ili šest osoba – i, prema ovome, tu spada većina
hadisa prenesenih od Vjerovjesnika, s.a.v.s. Među učenjacima nema razilaženja oko toga da
pojedinačna predaja rezultira obavezujućom praksom, ali se razilaze u vezi sa njezinim rezultiranjem u
pogledu teorijskog znanja: hanefije, šafije, većina malikija te sve mu'tezilije i haridžije smatraju da
pojedinačna predaja ne rezultira obavezujućim znanjem, dok prethodnici (selef), učenjaci hadisa i
većina hanbelija i zahirija – a to je stav i imam-i Malika – drže da pojedinačna predaja rezultira
obavezujućim i sigurnim znanjem. Imam Ibn Hazm kaže: ''Pojedinačna predaja pravednog prenosioca
od Allahova Poslanika, s.a.v.s., rezultira zajedno i obavezujućim znanjem i obavezujućim djelom''. Od
dokaza mnogih zahirija jeste i taj da nam je Uzvišeni Allah zabranio da o Njemu govorimo ono što ne
znamo, što ukazuje na to da pojedinačna predaja podrazumijeva znanje a ne pretpostavku!
Hafiz Ibn Kesir prenosi ''po sadržaju'' – kako se sam izrazio – riječi svog šejha Ibn Tejmijje navedene u
ovoj raspravi, i to u kontekstu njegova komentara o autentičnosti onoga što prenose Buhari i Muslim, te
ih potvrđuje zajedno da mišljenjima nekih učenjaka čija mišljenja izlaže. Time Ibn Kesir kao da smatra
da je rezultiranje znanjem (pojedinačne predaje) uvjetovano činjenicom da takve, tj. pojedinačne
predaje, pored toga što se po njima postupa, Ummet prihvati i potvrdi. Kod njega nema spora da su u
Dva sahiha predaje koje rezultiraju zajedno i obavezujućim znanjem i obavezujućom praksom.
Međutim, Ibn Tejmijjim iskaz - i ''...potvrdi, ili postupa po njoj...'' - čini se da ukazuje da on misli isto
što i Ibn Hazm. Šejh Ahmed Šakir – Allah mu se smilova! – kaže: ''Istina koju preferiraju autentični
dokazi jeste ono što zagovara Ibn Hazm i onaj ko kaže da autentičan hadis rezultira kategoričkim
znanjem svejedno nalazio se on u Dva sahiha ili u nekoj drugoj hadiskoj zbirci. Ovo sigurno znanje
jeste argumentovano teorijsko znanje...''
V.: Ebu l-Husejn el-Basri, El-Mu'temed, 566-570; Gazali, El-Mustasfā, 1/93-95; Ibn Hazm, El-Ahkām
fī usūli l-ahkām, 1/107 i dalje; Ibn Kesir, Ihtisār 'ulūmi l-hadīs sa komentarom šejha Ahmeda Šakira,
23-25; također u vezi sa ovom temom v.: Šejh Ali Hasbullah, Usūlu tešrī'i l-islāmī, 40-45.

36
Ako se postigne konsenzus o istinitosti hadisa koji iziskuje njegovu tačnost, onda se
uzima u obzir konsenzus učenjaka hadisa, kao što se o propisima uzima u obzir
konsenzus učenjaka koji se bave pitanjima naredbi, zabrana i preporuka.

Poenta je ova: hadis koji posjeduje više lanaca prenosilaca i o kojem nije moguć
dogovor ili uobičajena saglasnost rezultira obavezujućim znanjem o prenesenom
sadržaju. Ali njime će se najviše okoristiti onaj ko zna stanja prenosilaca. U tom
smislu neko se može okoristiti hadisom nepoznatog prenosioca, ili loše memorije, ili
mursel-hadisom i tsl.

Zbog toga su učenjaci zapisali ove hadise i kazali: ''Ono što se ne može koristiti kao
dokaz po sebi može se koristiti da podupre drugi dokaz'' (Innehu juslihu li š-ševāhidi
ve l-i'tibāri ma lā juslihu li gajrih). Imam-i Ahmed je rekao: ''Bilježio sam hadis od
čovjeka da bih ga razmotrio''. Potom je kao primjer takvog čovjeka naveo Abdullaha
ibn Lehi'a, misirskog kadiju. On bijaše ugledan čovjek koji je više od svih drugih
prenosio hadise, ali otkad su mu knjige izgorjele pravio je greške u prenošenju hadisa,
tako da je postao prenosilac koji se razmatrao i koristio da druge potvrdi. On se često
poredi sa Lejsom ibn Sa'dom koji je bio pouzdan autoritet i imam. 79

Kao što su hadise koje prenosi prenosilac loše memorije razmatrali i uzimali kao
dodatni dokaz, također su klasificirali hadise koje prenosi pouzdani i povjerljivi
prenosioci kako bi se pokazale greške u nekima od njih. Ovu nauku su nazvali ilelu l-
hadīs (''skrivene slabosti u hadisu'') i ona je jedna od najčasnijih nauka u polju

79
I'tibār podrazumijeva ''razmatranje'' hadisa jednog prenosioca posredstvom predaja (rivājāt) drugih
prenosiocā (ravija) navođenjem predajnih nizova predmetnog hadisa da bi se ustanovilo da li u
prenošenju tog hadisa učestvuje još neki drugi ravija, tj. da li ga on prenosi od svog šejha (učitelja).
Ukoliko to ne bude slučaj, onda se gleda da li neki šejh prenosi od svog šejha. I tako do kraja seneda
(predajnog niza), što se naziva mutābe'a (dosl. slijeđenje/praćenje). Ukoliko to nije slučaj, onda se
gleda da li u tom značenju ima drugi hadis; ovo se zove šāhid (dosl. svjedok). Ako to nije slučaj, onda
se taj hadis naziva ferd (dosl. jedinstven). Sujuti, Tedrību r-rāvī, 153-154.
Hafiz Ibn Kesir kaže: ''U slučaju ševāhid i mutabe'āt (množine prethodno navedenih termina šāhid i
mutābe'a – nap. prev.) hadisa ne gleda se na to da li se oni prenose od približno slabog prenosioca,
preko čega se, u principu, ne može prijeći kao što su to oni hadisi koji se nalaze u Dva sahiha i njima
sličnim djelima. Zbog toga Daru Kutni o nekom slabom prenociocu kaže: 'Može se uzeti u razmatranje'
ili 'Ne može se uzeti u razmatranje'''. A Allah najbolje zna! Ihtisār 'ulūmi l-hadīs, 52.
Što se tiče Ibn Lehi'a, ima više mišljenja o njegovoj ispravnosti kao prenosioca. Zehebi ga opisuje kao
''misirskog kadiju i alima Misira'', što je, čini se, mišljenje na koje aludira i Ibn Tejmijje, a dijelio ga je
i imam-i Ahmed, koji je rekao: ''Hadis Ibn Lehi'ea ne može se koristiti kao dokaz. Mnogo toga što sam
zapisivao – tj. od njegovih hadisa – činio sam to kako bih ga razmotrio''. Šejh Ahmed Šakir – Allah mu
se smilovao! – veli: ''Mi držimo autentičnim hadis od njega ukoliko ga od njega prenosi neko pouzdan i
poznat po svojoj memoriji''. On kao da o njemu ima mišljenje koje su imali Ibn Mehdi i Ibn Hibban.
Ibn Mehdi je rekao: ''Sve hadise koje sam čuo od Ibn Lehi'a nemaju osnove izuzev onih koje prenosi
Ibnu l-Mubarek''. Ibn Hibban kaže: ''Naši savremenici kažu da ono što su čuli i prenijeli od njega, prije
nego su mu knjige izgorjele, ljudi poput 'Abadelea, Abdullaha ibn Vehba, Ibnu l-Mubareka, Abdullaha
ibn Jezida el-Mukrija i Abdullah ibn Meslemea el-Ka'anbija - njihovo slušanje i prenošenje je
ispravno''. Knjige su mu izgorjele 170. a on je umro 174. h.; živio je 96 godina. V. Zehebi, Mīzānu l-
i'tidāl, 2/473-475; Ihtisār 'ulūmi l-hadīs, 300; Imam-i Ahmed, Musned, u stručnoj obradi šejha Šakira,
1/87.
Što se tiče Lejsa ibn Sa'da el-Fehmija Ebu l-Harisa (u. 175.), on je imam Misira u svoje vrijeme;
Zehebi o njemu veli: ''Jedan od velikana i potvrđenih imama; bez spora pouzdan''; v. Mīzānu l-i'tidāl,
3/423; Tehzību t-Tehzīb, 8/459.

37
hadisa.80 Naime, radi se o hadisu koga prenosi pouzdan i povjerljiv prenosilac i koji je
načino grešku u njegovom prenošenju i čija je greška postala poznata. Zna se, recimo,
da se Vjerovjesnik, s.a.v.s., oženio sa Mejmunom dok je bio u ihramu (za vrijeme
hadža) i da je u Kjabi klanjao dva rekjata. Predaju Ibn Abbasa da se sa njome oženio
dok nije bio u stanju ihrama i da nije klanjao u Kjabi ocijenili su pogrešnom. 81

80
El-Hakim kaže: ''Skrivena slabost hadisa istražuje se zbog drugih razloga, a ne zbog nedostatka u
njemu; hadis sa nedostatkom se odbacuje i ne prihvata. Skrivena slabost hadisa uglavnom se nalazi u
hadisima pouzdanih prenosilaca koji neki hadis prenesu sa slabošću koja im je nepoznata, i tako taj
hadis postane hadis sa skrivenom slabošću (ma'lūl)''. On još veli: ''Dokazi kod nas o tom prenosiocu
jesu: memorija, razumijevanje i znanje'', i zato je taj hadis većini učenjaka hadisa skriven. To mogu
otkriti samo veliki učenjaci; čak je jedan od hafiza hadisa rekao: 'Naše poznavanje ovoga je za
neznalicu – vračanje!' El-Hakim skrivene slabosti dijeli u deset vrsta; v. Ma'rifetu 'ulūmi l-hadīs, 112-
119; El-Bā'isu l-hasīs, 58-60, sa komentarom šejha Ahmeda Šakira – Allah mu se smilovao!
81
Poznatost na koju aludira Ibn Tejmijje jeste u pogledu Poslanikove, a.s., ženidbe sa Mejmunom dok
nije bio u ihramu te da je Ibn Abbas pogriješio u onome što je prenio, tj. da se Vjerovjesnik, a.s.,
oženio sa Mejmunom dok je bio u ihramu, kao što je pogriješio i u riječima da je Vjerovjesnik, a.s.,
ušao u Kjabu, dovio i nije klanjao. Prema tome, pravilno bi bilo da se ovako kaže: ''Zna se, recimo, da
se Vjerovjesnik, s.a.v.s., oženio sa Mejmunom dok nije bio u ihramu... Predaju Ibn Abbasa da se sa
njome oženio dok je bio u stanju ihrama...''
Imam-i Ahmed u svome Musnedu i autori šest hadiskih zbirki prenose od Ibn Abbasa ''da se
Vjerovjesnik, s.a.v.s., oženio sa Mejmunom dok je bio u ihramu'': Buhari: ''Vjerovjesnik, s.a.v..s,
oženio se sa Mejmunom dok je bio u ihramu, a intimni odnos je imao sa njome kad nije bio u ihramu''.
Umrla je u Sirefu – ime poznatog mjesta. Jezid ibn el-Esamm o Mejmuni kaže ''da se Vjerovjesnik,
s.a.v.s., sa njome oženio dok dok je bio u ihramu i da je sa njom imao intimni odnos u tom stanju.
Umrla je u Sirefu pa smo je ukopali u šator gdje su se ona i Poslanik, a.s., prvi put sastali''; prenose
Ahmed i Tirmizi. Muslim i Ibn Madže prenose (od El-Esamma) riječima ''oženio se sa njom dok nije
bio u ihramu, a bila je moja i Ibn Abbasova tetka''. Ebu Davud prenosi da je Mejmuna rekla: ''Oženio se
sa mnome u Sirefu kad nijedno nismo bili u ihramima''. Od Ebu Rafi'a se pren osi da se Allahov
Poslanik, s.a.v.s., sa Mejmunom oženio dok nije bio u ihramu i sa njom je imao intimni odnos u tom
stanju. Ebu Rafi' još kaže: ''Bio sam izaslanik između njih dvoje''; prenose Ahmed u Tirmizi.
Ove dvije posljednje predaje o ''autoru'' kazivanja i izaslaniku imaju prioritet jer je on to prenio i to mu
je bilo poznato. Esrum je rekao Ahmedu: ''Ebu Sevr pita: Zbog čega se odbija hadis Ibn Abbasa iako je
autentičan?!'' Ahmed je odgovorio: ''Allah je Taj Koji pomaže! Se'id ibn el-Musejjeb veli da je Ibn
Abbas pogriješio, a Mejmuna je rekla: 'Oženio se sa mnome kad nije bio u ihramu!!'''
Ibn Abdu l-Berr kaže: ''Predaje se razlikuju o ovom pitanju, ali predaja o tome da se sa njome oženio
dok nije bio u ihramu došla je različitim predajnim nizovima, a i hadis Ibn Abbas ima ispravan sened.
No, bliže je pogrešku pripisati pojedincu nego jednoj skupini...'' O tumačenju predaje (rivajeta) od Ibn
Abbasa postoji duži komentar; v. Fethu l-Bārī, 9/135; Šerhu z-Zerqānī 'ale l-Muvetta', 2/272; Ševkani,
Nejlu l-evtār, 5/15.
Buhari od Ibn Omera bilježi hadis da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., ušao u Kjabu, a Usama ibn Zejd,
Bilal i Osman ibn Talha su zaključali kjabenska vrata, i on je ostao neko vrijeme u Kjabi. Ibn Omer
kaže: Upitao sam Bilala šta je učinio Vjerovjesnik, a.s., a on je odgovorio: ''S njegove desne i lijeve
strane ostao je po jedan stub, a ispred njega su ostala još tri stuba – tada je u Kjab bilo šest stubova – a
zatim je klanjao''.
Muslim u ''Poglavlju o tome da je poželjno da hadžija i onaj ko ji to nije uđu u Kjabu...'' prenosi od
Bilala u više predajnih nizova ''da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., ušao u Kjabu i u njoj klanjao'', a od Usamea
i Ibn Abbasa, također u više predajnih nizova, da je ''on, s.a.v.s., dovio na njezinim stranama, a nije
klanjao''.
Imam Nevevi kaže: ''Učenjaci hadisa su saglasni da se uzmaju predaje od Bilala zato što je on potvrđen
prenosilac i imao je dosta znanja, pa je stoga potrebno njegovoj predaji dati prednost...'', a zanemariti
predaju Usamea zato što je on bio udaljen od Vjerovjesnika, a.s., i zabavljen svojim poslom..
(Poslanikov, a.s.) namaz je bio kratak i Usama ga nije vidio da klanja..., pa je moguće da je o n to
zanegirao po svom mišljenju, dok Ibn Abbas nije bio sa Vjerovjesnikom u Kjabi! V. Fethu l-Bārī,
1/458; Sahīhu Muslim bi Šerhi n-Nevevī, 9/82; Šerhu z-Zerqānī 'ale l-Muvetta', 2/352.

38
Isto tako, zna se da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., obavio četiri umre, a da su riječi Ibn
Omera da je obavio umru u mjesecu redžebu pogrešne. 82 Također, zna se da je
Vjerovjesnik, s.a.v.s., obavio temettu' hadž u stanju sigurnosti tokom njegovog
Oproštajnog hadža, a da su Osmanove riječi upućene Aliji: ''Taj dan smo bili u
strahu'', također, pogrešne. 83 U nekim predajama kod Buharija stoji: ''Džehennem se
neće napuniti sve dok Allah za njega ne stvori druga stvorenja'', što je svakako predaja
koja sadrži pogrešku. 84 Mnogo je primjera za ovo.

82
Buhari i Muslim prenose od Enesa, r.a., hadis ''da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., obavio četiri 'umre u zu l-
ka'deu osim one koju je obavio zajedno sa hadžom: 'umra sa (ili: za vrijeme) Hudejbije, 'umra
obavljena sljedeće godine, 'umra koju je obavio sa Dži'rana, gdje je podijelio plijen sa Hunejna i 'umra
koju je obavio zajedno sa hadžom''. Ibn Madže sa vjerodostojnim senedom od Aiše prenosi ''da je
Allahov Poslanik, s.a.v.s., 'umru obavljao samo u mjesecu zu l-ka'deu''. Usaglašavanje ova dva hadisa
je jasno: u ovom drugom hadisu ne podrazumijeva se 'umra zajedno sa hadžom, koja je obavljena zu l-
hidždžeu. Kod Buharija stoji da je Aiša - kad je čula da Ibn Omer kaže ''da je Allahov Poslanik obavio
četiri umre, a jednu od njih u mjesecu redžebu'' – tada kazala: ''Smilovao se Allah Ebu Abdu r-
Rahmanu! On (Poslanik, a.s.) nije obavio nijednu umru a da joj nije prisustvovao i Abdu r-Rahman, a
nikada umru nije obavio u mjesecu redžebu!''
Ibn Kajjim kaže: ''Nema spora oko toga da broj njegovih, s.a.v.s., 'umri ne prelazi broj četiri, jer da je
obavio 'umru i u mjesecu redžebu, onda bi to značilo da je obavio pet 'umri... Izuzev ako se kaže: jednu
od njih u redžebu..., a jednu u zu l-ka'deu, a to se nije dogodilo. On je 'umru obavljao samo u mjesecu
zu l-ka'deu kao što su o tome kazali Enes, Ibn Abbas i Aiša''.
83
Temettu' je hadž u kome se obavi 'umra u mjesecima hadža, a zatim se skinu ihrami za 'umru, i
zanijeti hadž te godine. Prethodnici (selef) su temettu'-hadž nazivali kiran jer se nijjete hadž i 'umra
zajedno.
Postoji razilaženje oko toga da li je Poslanikov, a.s., hadž bio temettu', kiran ili ifrad budući da se o
tome prenose različiti hadisi. Precizno usklađivanje tih hadisa izvršili su Ibnu l-Munzir, Ibn Hazm i
Šejhu l-islam. U Buharijevom hadisu od Mervana ibnu l-Hakema stoji: ''Bio sam u društvu Osmana i
Alije, r.a., i Osman zabranjivaše mut'u i spajanje nijeta za hadž i umru. A kad je vidio Aliju kako nijjeti
to oboje riječima: Lebbejke bi hadždž ve 'umre (Odazivam ti se 'umrom i hadžom!), rekao je: 'Zar da
napustim Sunnet Vjerovjesnika, s.a.v.s., zbog nečije izjave!'''
Kod Muslima u predaji od Abdullah ibn Šekika stoji: ''Osman je zabranjivao temettu', a Alija ga
naređivao. Osman kaza nešto Aliji, a on onda reče: 'Ti znaš da smo činili temettu' sa Allahovim
Poslanikom, s.a.v.s.!' Osman odgovori: 'Znam, ali smo tada bili u strahu'''. Nevevi kaže: ''Možda je pod
ovim posljednjim mislio da dan naknadne 'umre sedme godine prije oslobo đenja (fetha) Mekke, ali te
godine nije bio pravi temettu', već samo 'umra''.
Hafiz Ibn Hadžer kaže: ''Ova predaja (rivajet) je neuatentična (šāzz) jer je prenesen hadis od Mervana
ibnu l-Hakema i Se'ida ibnu l-Musejjeba, a oni su znaniji od Abdullaha ibn Šekika, i njih dvojica to
nisu spomenuli. Temettu' je bio samo Oprosni haddž. Ibn Mes'ud, kao što to od njega potvrđuju Buhari
i Muslim, rekao je: ''Bili smo sigurni od onoga od čega su ljudi sigurni''.
O načinu tumačenja riječi Osmana, r.a., putem drukčijih mišljenja v. Fethu l-Bārī, 3/331; Sahīhu
Muslim bi Šerhi n-Nevevī, 8/202; Ševkani, Nejlu l-evtār, 4/325.
84
Predajni lanac na kojeg aludira Ibn Tejmijje – Allah mu se smilovao! – hadisa u kome se prepiru
Džennet i Džehennem, a kojeg prenosi Ebu Hurejre – jeste ovaj: Ubejdullah ibn Sa'd - Ja'kub -
Ja'kubov otac - Salih ibn Kejsan - E'aredž - Ebu Hurejre, a u kojem stoji: ''Uzvšeni Allah rekao je
Džennetu: 'Ti si Moja milost', a Džehennemu rekao: 'Ti si Moja kazna; preko tebe Ja kažnjavam koga
hoću! I jedan i drugi bit ćete napunjeni!' Što se tiče Dženneta, Uzvišeni Allah nikome od Svojih
stvorenja neće učiniti nepravdu. On će stvoriti za Džehennem koga On hoće i baciti ga u nj, pa će on
(Džehennem) tri puta kazati: 'Ima li još?!' - a onda će On u njeg staviti Svoje stopalo (qadem) i ispuniti
ga te će biti zbijeni njegovi dijelovi, a Džehennem će tad uzviknuti: 'Do sta je, dosta je!'''
Kod Buharija, od Ebu Hurejrea – drugim predajnim nizom - stoji: ''Što se tiče Džehennema, on neće
biti napunjen sve dok On (Uzvišeni Allah) ne stavi Svoje stopalo pa Džehennem ne uzvikne: 'Dosta je,
dosta je!' Tada će se on napuniti, a njegovi dijelovi jedan na drugi biti zbijeni, a Uzvišeni Allah od
Svojih robova nikome neće nepravde učiniti. A što se tiče Dženneta, Uzvišeni Allah će za njega stvoriti
stvorenja'', kao i drugi predajni nizovi u ovom značenju a ne u značenju onog pretho dnog rivajeta.

39
Ljudi se o ovom pitanju dijele u dvije grupe: grupa učenjaka kelāma i njima sličnima
koja je daleko od hadisa i njegovih učenjaka. Oni ne razlikuju autentičnu od slabe
predaje i zbog toga sumnjaju u autentičnost hadisa ili u njihovu kategoričnost, čak i
kad su oni takvima ocijenjeni od učenjaka ove nauke. Druga grupa su oni koji tvrde
da slijede hadis i postupaju po njemu. Kad god naiđu na riječi koje prenosi pouzdana
osoba ili na hadis koji se po svom lancu prenosilaca čini autentičnim, smatraju da to
spada među hadise čiju su autentičnost učenjaci kategorički ustanovili. Čak i kad su
oni kontradiktorni poznatom autentičnom hadisu, oni će ovaj hadis tumačiti ili ga
uzeti kao dokaz za neko naučno pitanje iako učenjaci smatraju da je u njemu došlo do
pogreške.

Kao što postoje dokazi da je neki hadis istinit, isto tako postoje dokazi prema kojima
se zna da je on lažan. Primjer za ovo je ono što prenose oni koji izmišljaju hadise iz
reda novatora o vrijednostima dobrih djela (fedā'il),85 poput hadisa o Danu ašure u

Ebu l-Hasan el-Kabisi kaže: ''Iz ovoga je sasvim poznato da će Uzvišeni Allah za Džennet stvoriti
stvorenja, a što se tiče Džehennema, u njeg će staviti Svoje stopalo (qadem). Ne znam ni za koji drugi
hadis mimo ovoga u kome se kaže da će Uzvišeni Allah i za Džehenenm stvoriti stvorenja''.
Hafiz Ibn Hadžer spominje da je jedna plejada imama kazala: ''U ovom hadisu je nešto premetnuto. Ibn
Kajjim tvrdi da je on pogrešan – kao da je gledao u riječi svog šejha, Šejhu l-islama ili ih čuo od njega!
– argumentujući to time da je Uzvišeni Allah objavio da će se Džehennem napuniti Iblisom i njegovim
sljedbenicima''. Ibn Hadžer potom veli: ''I naš šejh Bulkini je nijekao ispravnost ovog rivajeta
argumentujući to ajetom: Tvoj Gospodar ne čini nikome nepravdu...''
Što se tiče značenja riječi qadem (stopalo) ovdje, poimanje prethodnika i drugih o tome je dobro
poznato, kao što veli Ibn Hadžer: ''A ono je da riječ tretiraš onako kako se ona navodi ne upuštajući se
u njezino tumačenje. Zapravo, mi vjerujemo da je nemoguće zamisliti bilo kakvu manjkavost kod
Uzvišenog Allaha''. Dakle, on ovim izražava prepuštanje stvari Uzvišenom Allaha ne pripisujući Mu
bilo kakav nedostatak. Neko ko se upustio u tumačenje ove riječi kaže: ''Cilj navođenja te riječi jeste da
se ponizi Džehenem. Jer kad se on uzoholi i zatraži više, Uzvišeni Allah će ga poniziti st avljajući ga
ispod Svog stopala. Ovdje se ne misli na stvarno značenje riječi stopalo. Arapi inače koriste izraze za
ljudske organe navodeći ih kao primjere i ne misleći pri tom na konkretne organe, kao kad kažu: ragme
enfihi (uprkos, unatoč) ili suqita fī jedihi (pokajati se, posrnuti)''.
Ibn Hibban u svom Sahīhu kaže: ''Ova predaja spada u one predaje u kojima se navode slična
poređenja, kao što je to predaja u kojoj se kaže da će na Sudnjem danu u Vatru biti bačeni narodi i
mjesta u kojima se griješilo prema Uzvišenom Allahu. Džehennem će to stalno tražiti sve dok
Gospodar u njeg ne stavi jedno od tih mjestā, pa se on ispuni. Arapi koriste riječ qadem (stopalo) za
mjesto; Uzvišeni kaže: Enne lehum qademe sidq, misleći na: mevdi'a sidq (lijepo mjesto) V. Fethu l-
Bārī, 8/482, 13/372 I 11/350.
85
Učenjaci hadisa – kada govore o apokrifnim hadisima – pojašnjavaju grupe onih koji izmišljaju
hadise iz reda otpadnika, zabludjelih sekti i drugih te navode ono što su neki od njih izmislili, poput
kerāmija koji su dozvolili izmišljanje hadisa o podsticanju na dobra djela (tergīb) i odvraćanju od loših
djela (terhīb). A u one koji najviše štete svojim izmišljanjima smatraju ''ljude koji inkliniraju zuhdu i
izmišljanju hadise shodno svojim tvrdnjama...''
Što se tiče onih koji su pretjerali u pogledu hadisa o vrlinama i vrijednostima dobrih djela – poput
rafidija – oni su izmislili bezbroj takvih hadisa, tako da se kod muhaddisa ustalila izreka: Prenosilac
rafidija – hadis o vrlinama Ehl-i bejta! Ibn Hadžer kaže: ''Nema broja koliko su slabih i apokrifnih
hadisa izmislile rafidije o Ehl-i bejtu''. Dalje on veli: ''Neznalice iz reda ehl-i Sunneta kontrirale su im
pa su izmišljale hadise o vrlinama Mu'avije, čak i Buharija i Muslima, a Allah je njih dvojicu sačuvao i
uzdigao njihov stepen mimo toga!'' V. Tedrību r-rāvī, 178-187; Ihtisāru 'ulumi l-hadīs, 86 i dalje; Ibn
Hadžer, Lisānu l-mīzān, 1/13; također v. Mezāhibu l-'ulemā'i fī rivājeti l-mubtedi': Tedrību r-rāvī, 216.

40
kojem se izjavljuje da će onaj ko klanja dva rekjata imati takvu i takvu nagradu
poslanika.86

U tefsirima ima mnogo ovih jasno izmišljenih stvari. Primjer toga su hadisi koje
prenose Sa'lebi, El-Vahidi i Zamahšeri o vrijednostima svake kur'anske sure. Oni su
apokrifni (mevdū'), prema jednoglasnome mišljenju učenjaka.87 Sam Sa'lebi je bio
dobar i pobožan čovjek, ali bi kazivao noću prenoseći ono što nađe u knjigama tefsira
bilo to autentično, slabo ili izmišljeno. El-Vahidi je bio njegov prijatelj i znaniji od
njega u arapskome jeziku, ali i daleko od slijeđenja prethodnika. Begavijev tefsir je
sažetak tefsira Sa'lebija, s tim da je njegov tefsir lišio apokrifnih hadisa (ehādīsu l-
mevdū'a) i novatorskih pogleda (ārā'u l-mubtedia').88

Dakle, mnoštvo je izmišljenih predaja u knjigama tefsira (kutubu t-tefsīr). Tu spadaju

i mnogi hadisu koji govore o glasnom izgovaranju Bismille,89 duži hadis o Aliji koji

86
O danu Ašure, postu i namazu u tom danu, postoje brojni apokrifni hadisi, kojima ne nedostaje
nesuvislih i nepriličnih lahkomislenih stvari! V. Ibnu l-Kajjim, El-Menār, 17; Kinani, Tenzīhu š-šerī'a,
2/8; Sujuti, El-Le'āli'u l-masnū'a, /54.
O namazu od dva ili više rekjata u određenim danima i određenom vremenu također postoje brojni
hadisi; v: Le'āli', 2/53 i dalje; Tenzīhu š-šerī'a, 2/95 i dalje. Imam Ibnu l-Kajjim kaže: ''Apokrifni hadisi
su nejasni, nepravilni i nesuvisli; pozivaju na laž i izmišljanje o Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., kao npr.
'hadis': 'Ko klanja duha-namaz toliko i toliko rekjata, dat će mu se nagrada sedamdeset vjerovjesnika'''.
Ibnu l-Kajjim nastavlja: ''Kao da ovaj pokvareni lažac nije znao da, kad bi neko ko nije poslanik
klanjao onoliko koliko je živio Nuh, a.s., opet ne bi zadobio nagradu jednog poslanika!'' El-Menār, 19.
87
Ovi hadisi se prenose od Ubejja ibn Ka'ba na merfu' način! Nevevi veli: ''U apokrifne hadise se
ubrajaju hadisi preneseni od Ubejja ibn Ka'ba o vrijednostima svake kur'anske sure. Mufessir koji su ih
naveli, pogriješili su u tome''. Ibnu l-Mubarek o ovim hadisima kaže: ''Mislim da su ih izmislili
otpadnici''; v. Tedrību r-rāvī, 188; El-Le'āli'u l-masnū'a, 1/227; također v. Sujuti, Itqān, 2/263.
Da, u autentičnim zbirkama hadisa prenose se hadisi koji općenito govore o ''vrijednostima Kur'ana'' i
vrijednostima nekih njegovih sura i ajeta. Mnogi učenjaci napisali su djela o onoj prvoj vrsti hadisa (tj.
onih apokrifnih, nap. pr.), kao što i većina mufessira prenosi mnogo toga što pripada ovoj drugoj vrsti.
Nejma sumnje da se riječi Ibn Tejmijje ovdje odnose samo na konkretne hadise; v. primjere u: Sujuti,
Itqān, 2/256-263; Ibnu l-Kajjim, El-Menār, 42.
88
Sa’lebi je Ebu Ishak Ahmed ibn Muhammed en-Nejsaburi es-Sa’lebi (u. 427.)
Vahidi je Ali ibn Ahmed en-Nejsaburi (u. 468.) – kod Sa’lebija učio tefsir; napisao knjigu Esbāb n-
nuzūl (Povodi Objave) i tri tefsira El-Besīt, El-Vedžīz i El-Vesīt te još neke druge knjige iz književnosti.
Samo mu je štampan tefsir El-Vesīt. A što se tiče Sa’lebijevog tefsira El-Kešfu ve l-bejān, u Egipatskoj
nacionalnoj biblioteci i Biblioteci Azhara u Egiptu postoje brojni njegovi rukopisni dijelovi; v.
Mahtūtatu d-Dār, br. 797, tefsīr, i Mahtūtatu l-Ezher, 2056, tefsīr.
Ono što ovdje kaže Ibn Tejmijje o ova tri spomenuta tefsira isto je, na više mjesta, rekao i u svojoj
knjizi Minhādžu s-Sunneti n-nebevijje. Na ovu činjenicu ukazao je profesor šejh Abdu l-Fettah Ebu l-
Gudde u Ta’līqātu l-hāfile ‘ale l-Edžvibeti l-fādile li l-imām El-Kunevi.
O tefsiru svoga šejha Vahidi kaže: ‘’Cijeli Ummet, uprkos različitoti njegovih sljedbi, složio se o
njegovom tefsiru i potvrdio mu izvrsnost u pisanju tog tefsira kome nije prethodilo nešto slično’’.
Ma koliko ovo mišljenje bilo ispravno - a spominje se da je Sa’lebi govorio koješta! – o njemu se može
diskutirati jer, kao što smo to ustanovili na temelju njegovog tefsira, nije navodio predajne lance u
prenošenju hadisa i predaja i to je, kao što kaže Iraki, ‘’najveći njegov nedostatak koji se oktriva
ukoliko se pogladaju predajni lanci koji se navode u njemu’’. V. Minhādžu s-Sunne, 4/4; El-Edžvibetu
l-fādile, 101-103; Mahtūtatu Dāri l-kutubi l-misrijje, br. 53, tefsīr, fol. 5; Tedrību r-rāvī, 189.
89
Ovo mišljenje je Ibn Tejmijje usvojio i branio! Njegovu ispravnost dokazao je hadisima koji se
navode o izgovaranju Bismille u sebi kao i drugim hadisima s tim u vezi. Ibn Tejmijje kaže: ''Učenjaci
su saglasni u tome da ne postoji izričit hadis o glasnom izgovaranju Bismille i autori poznatih sunena
ništa u vezi s tim ne prenose. Samo se u apokrifnim hadisima izričito navodi njezino glasno
izgovaranje, a koje prenose Sa'lebi, Maverdi i njima slični u svojim tefsirima ili se navode u knjigama
nekih fekiha (pravnika) koji ne raspoznaju razliku između apokrifnih i drugih hadisa!'' Navodi se je
Dare Kutni sabrao hadise o glasnom izgovaranju Bismille pa ga je neko upitao da li među njima

41
je svoj prsten dao u sadaku u toku namaza – koji je, prema jednoglasnome mišljenju
učenjaka, izmišljen hadis. 90 Također, ovdje spada i ono što se prenosi o ajetima: ‫َولِكُ ِل‬
‫ قَ ْو ٍم هَا ٍد‬...a svaki narod ima upućivača! (Er-Ra'd, 7);91 ‫ َوت َ ِعيَ َها أُذُن َوا ِعيَة‬...i da to razumi
uho koje shvata (El-Haqqa, 12) tj. da se odnosi na Aliju!92

autentičnih hadisa, našto je on odgovorio: ''Od Vjerovjesnika ih takvih nema, a od ashaba ima
autentičnih i slabih''. Isto je upitan i Ebu Bekr el-Hatib pa je on naveo dva hadisa, s tim da se Ibn
Tejmijje njima ne služi kao argumentima. On, naime, veli: ''Mnogo je laži prisutno u hadisima u kojima
se navodi glasno izgovaranje Bismille jer su ši'ije to zagovarale, a one su skupina koja najviše laže, pa
su tako o tome izmislili neke hadise zbunjujući time ljude u njihovoj vjeri''.
Ono što je važno primijetiti kod Ibn Tejjmijjea jeste da on govori o ''mnogim hadisima koji govore o
glasnom izgovaranju Bismille'', u kontekstu njihove apokrifnosti. Iz toga se ne razumije nijekanje
postojanja nekih hadisa koji ukazuju na glasno izgovaranje Bismille bilo direktnim ili aluzivnim
značenjem, iako ti hadisi – prema njegovome mišljenju – nisu dosegli stepen onih hadisa koji govore o
izgovaranju Bilsmille u sebi. Dakle, u njegovim riječima nema ništa što ukazuje da zaključak da je on
za sve ove hadise rekao da su oni apokrifni. No ovo je tema koja iziskuje dužu raspravu. V. Ibn
Tejmijje, Medžmū'a fetāvā, 1/74-87; El-Munteqī min ahbāri l-Mustafā, 1/372; Nejlu l-evtār, 2/205;
Sahīhu Muslim bi Šerhi n-Nevevī, 4/110; također o ovoj temi v.: Fahr Razi, 1/203; Ibn Kesir, 1/16;
Ševkani, Fethu l-qadīr, 1/7; Tirmizi, Džāmi'u s-sahīh, 2/12, gdje je o ovoj temi pisao šejh Ahmed Šakir
– Allah mu se smilovao!
90 Taj hadis se prenosi u više predajnih nizova; bilježi ga Taberi i drugi u tumačenju ajeta: ُ ‫إنَّما و ليُّكُم اللَّ ـه‬
ُ َِ َ ِ
‫الزكَاة َ َوهُ ْم َرا ِك ُع و َن‬
َّ ‫ص ََلة َ َويُ ْؤتُو َن‬
َّ ‫ال‬ ‫ن‬
َ ‫و‬ ‫م‬ ‫ي‬‫ق‬‫ي‬
ُ
ُ ِ ِ ‫ن‬
َ ‫ي‬‫ذ‬َّ ‫ال‬ ‫وا‬ ُ ‫ن‬‫م‬َ ‫آ‬ ‫ن‬
َ ‫ي‬‫ذ‬ َّ
ِ َ ‫ال‬ ‫و‬ ُ ‫ه‬ ُ ‫ول‬ ‫س‬ ‫ر‬ ‫و‬
ُ َ َ Vaš zaštitnik su samo Allah, i Poslanik Njegov, i
vjernici koji klanjaju namaz, i daju zekjat, i čine ruku' (El-Ma’ide, 55) Značenje ajeta jeste da je pored
našeg prvaka Alije – Allah mu osvjetlio lice! – dok je on bio na ruku'u, prošao jedan prosjak pa mu je
Alija dao prsten. I tada je objavljen ovaj ajet. Ibn Kesir o predajama koje o tome govore kaže:
''Apsolutno ništa u njima nije ispravno zbog slabosti njihovih predajnih nizova i nepoznatosti
prenosioca''. Merhum šejh Ahmed Šakir dao je komentar na predaje koje navodi Taberi riječima: ''Sve
ove predaje ne služe za ustanovljavanje dokaza u vjeri''; v. Tefsir Ibn Kesīr, 2/71; Tefsīru t-Taberī,
10/425.

91 Ibn Džerir, Ibn Mirdevejh, Ebu Nu'ajm i drugi prenose da je Ibn 'Abbas rekao: ''Kada je objavljeno:
َ ‫ ِإ َّن َما أَن‬Ti si samo opominjač, a svaki narod ima upućivača! (Er-Ra'd, 7) Allahov
‫ت ُمن ِذر َولِكُ ِل قَ ْو ٍم هَا ٍد‬
Poslanik, s.a.v.s., stavio je ruku na moja prsa i rekao: 'Ja sam opominjač' – a onda, išareteći rukom na
Aliju, rekao: 'Ti su upućivač, o, Ali! Pomoću tebe će se, poslije mene, upućivati oni upućeni!'' Hafiz
Ibn Kesir veli: ''U ovom hadisu nahodi se veliko neznanje!''

U svakom slučaju, nesuvislo je da to bude značenje ajeta čiji kontekst ukazuje na da se pod
upućivačom misli na Vjerovjesnika, a.s., kao što Uzvišeni kaže: ‫ َو ِإن ِم ْن أ ُ َّمةٍ ِإ ََّل خ َََل فِيهَا نَ ِذير‬A nije bilo
naroda kome nije došao onaj koji ga je opominjao (Fatir, 34). Tako kažu Mudžahid, Katade,
Abdurrahman ibn Zejd i drugi, kao što se tako prenosi i od Ibn 'Abbasa o tefsiru ovog ajeta –
autentičnim predajnim nizovima! Ovdje ima jedna stvar koju je dobro shvatio onaj ko je izmislio ovaj
tefsir, tj. kada je vođenje upućenih pripisao Aliji nakon smrti Poslanika, a.s., ali je zanemario neke
druge stvari koje se mogu razmjeti iz ajeta! V. Tefsir Ibn Kesīr, 2/501; Fethu l-qadīr, 3/66.

92 Uzvišeni kaže: ‫﴾ لِن َْجعَلَهَا لَكُ ْم تَذْ ِك َرة ً َوت َ ِعيَهَا أُذُن َوا ِعيَة‬٣٣﴿ ِ‫اريَة‬
ِ ‫ إِنَّا لَ َّما طَغَى ْال َماءُ َح َم ْلنَاكُ ْم فِي ْال َج‬Zaista smo vas Mi,
kada je sve preplavila voda, nosili u lađi./ Da vam to učinimo poukom i da to razumi uho koje shvata
(El-Haqqa, 11-12). Veli se da je hadis na kojeg aludira Ibn Tejmmije izrečen nakon što je ovo
objavljeno, kada je Poslanik, a.s., rekao: ''Molio sam svoga Gospodara da Aliju učini uhom koje
shvata!'' U drugom hadisu kaže se da je Poslaniku, a.s., naređeno da se približi Aliji, da ga pouči, i da
Alija postane svjestan Allahovog zadovoljstva njime... I tada je objavljen taj ajet. No oba ta hadisa nisu
autentična, kako to kaže Ibn Kesir; v. njegov Tefsīr, 4/413; El-Feth, 5/274.

42
Odjeljak (četvrti) – Druga vrsta: razlike u tefsiru u pogledu zaključivanja

Druga vrsta uzroka razilaženja jeste u onome što se saznaje putem zaključivanja
(istidlāl) a ne tradicije/predaje. Većina grešaka koja se događa u tefsiru rezultat je
dvije stvari koje su se pojavile nakon tefsira ashaba, tabi'ina i onih koji su ih slijedili u
dobru. U tefsirima u kojima se navode njihova mišljenja jedva da ima ijedna od te
dvije stvari, kao što su to tefsiri 'Abdu r-Rezzaka, Veki'a, 'Abda ibn Humejda, Abdu r-
Rahmana ibn Ibrahima Duhajma,93 imam-i Ahmeda, Ishaka ibn Rahevejha, Bekijja
ibn Mahledea, Ebu Bekra ibnu l-Munzira, Sufjana ibn Ujejnea, Sunejda, Ibn Džerira,
Ibn Ebi Hatima, Ebu Se'ida el-Ešedždžija, Ebu Abdullaha ibn Madžea i Ibn
Merdevejha.94

93
‘Abdu r-Rezzak ibn Humam es-San’ani Ebu Bekr (u. 211.) – autor djela Taqrīb o njemu veli da je
pouzdan, dobrog pamćenja i pisac.
Veki' ibnu l-Džerrah Ebu Sufjan (u. 197.) – muhaddis Iraka u svoje vrijeme; imam-i Ahmed o njemu
kaže: ''Nikoga nisam vidio da bolje pamti i memoriše od njega!''
Abd ibn Humejd (u. 249.) – bio pouzdan i dobrog pamćenja; pored svog tefsira napisao i dva musneda
(zbirke hadisa); Ibn Hibban tvrdi da mu je ime Abdu l-Humejd.
Abdu r-Rahman ibn Ibrahim ed-Dimeški, s nadimkom Duhajm (u. 245.) – pouzdan, izuzetnog
pamćenja i precizan; muhaddis Šama u svoje vrijeme.
Nadamo se da ćemo o svim ovim tefsirima – i onima koji slijede – i onome što je o njima rekao Ibn
Tejmijje i drugi učenjaci više kazati u drugom, ''komentatorkom'' izdanju ove vrijedne brošure. Ovdje
ćemo se zadovoljiti ukazivanjem na neke od ovih tefsira koji su bili temelj predaje i tradicionalnog
tefsira, a koje je Taberi sakupio u svoj veliki kitab, dok bi za neke od tih tefsira – kao što smo to
pokazali u našoj redakciji tefsira Abdu r-Rezzaka, u koji smo više puta ostvarili uvid u njegovom
rukopisnom primjerku, a potom jedan veliki njegov dio iskopirali u Nacionalnoj biblioteci Egipta –
bolje bilo da se pripišu njihovim autorima a ne ''njihovim prenosiocima''. Na primjer, tefsir Abdu r-
Razzaka je, ustvari, tefsir Katadea u Abdu r-Rezzakovom rivajetu (predaji) ('Abdu r-Razzak - Ma'mer –
Katade). U tefsiru Taberija, kako je to poznato, tefsir od Katadeta prenosi se drugim predajnim
nizovima. Ono po čemu je Abdu r-Rezzak najviše poznat jeste njegova vrijedna knjiga El-Musannef,
koja se počela objavljivati u Bejrutu u izdanju El-Mektebe el-islāmi u redakciji muhaddisa i velikog
učenjaka šejha Habiba er-Rahmana el-E'azamija.
94
Imam Ahmed ibn Muhammed ibn Hanbel Ebu ‘Abdullah (u. 241.).
Ebu Ishak, savremenik Ibn Hanbela, ibn Ibrahim Ebu Muhammed ibn Rahevejh (u. 238.) – alim
Horasana u svoje vrijeme; objedinio znanje hadisa i fikha te vere’ (pobožnost koja podrazumijeva
suzdržavanje i od sumnjivih stvari) i zuhd.
Bekijj ibn Mahlede Ebu ‘Abdu r-Rahman el-Endelusi el-Kurtubi (u. 276.) – za Ibn Beškvala, tefsir
sličan Mahledeu niko nije napisao u islamu!
Muhammed ibn Ibrahim ibnu l-Munzir en-Nejsaburi Ebu Bekr (u. 198.) – mudžtehid izvrsnog
pamćenja.
Sunejd, što mu je nadimak, jeste Husejn ibn Davud el-Mesisi Ebu ‘Ali (u. 226.) – posjedovao izobilnu
memoriju.
Ebu Dža’fer Muhammed ibn Džerir et-Taberi (u. 310.) - šejh mufessira i historičara, imam i mudžtehid.
Ibn Ebi Hatim je ‘Abdu r-Rahman ibn Muhammed ibn Ebi Hatim et-Temimi er-Razi (u. 327.) – autor
djela ‘Ilelu l-hadīs.
‘Abdullah ibn Se’id ibn Husajn el-Kindi el-Kufi Ebu Se’id, poznat kao El-Ešedždž (u. 257.) –
izvanredno pouzdan; muhaddis Kufe.
Ibn Madže – autor poznatog Sunena – jeste Muhammed ibn Jezid ibn Madže Ebu ‘Abdullah el-Kazvini
(u. 273.) – imam u hadisu i veliki znalac.
Ibn Mirdevejh je Ahmed ibn Musa ibn Mirdevejh el-Asbehani Ebu Bekr (u. 410.) – hafiz, historičar i
mufessir.
Ibn Tejmijjeva rečenica: ‘’ U tefsirima u kojima se navode...'' – pa sve do ''Ibn Mirdevejha'' jeste
umetnuta rečenica. Rečenica Ibn Tejmijje koja slijedi: ''Prva stvar je ta da su neki ljudi vjerovali...''
znači da su razilaženja uslijedila od tih ljudi.

43
Prva stvar je ta da su neki ljudi vjerovali u određena značenja (me'ānī) pa su kur'anske
iskaze (elfāzu l-Kur'ān) interpretirali shodno tome. Druga stvar je ta da su neki ljudi
interpretirali Kur'an samo onako kako bi to inače mogao onaj ko govori arapski jezik,
ne obazirući se na to ko govori u Kur'anu, o kome je objavljeno i kome se obraća.

Prvi su vodili računa o značenjima koja oni vide (re'evhu)95 ne obraćajući pažnju na
ono što iskazi Kur'ana impliciraju u semantičkom i stilskom smislu. Drugi su se, pak,
usmjerili samo na iskaze Kur'ana i ono njihovo značenje koje se dopušta u arapskome
jeziku ne uzimajući u obzir ono šta je prikladno za Govornika (Mutekellim)96 i
kontekst ajeta (sijāqu l-kelām). Ovi su počinili mnogobrojne pogreške interpretirajući
riječi samo u lingvističkom smislu, kao što su to učinili i oni prvi. Također, prvi su, ali
i ovi drugi, načinili mnogobrojne pogreške u pogledu značenja u kojima su
interpretirali Kur'an. Prvi su značenje (ma'nā) stavili u prvi plan, a drugi su u prvi
plan stavili kur'anski izraz (lafz).

Onih iz prve grupacije ima dvije podgrupe: grupa onih koji lišavaju kur'ansku riječ
onoga značenja koje ona indicira i intendira, i grupa onih koji je interpretiraju u
značenju koje ona niti indicira niti intendira. U oba ova slučaja, ono značenje koje oni
žele potvrditi ili afirmirati nekada je nispravno (bātil), tako da je njihova pogreška
zajedno u indiciji ili dokazu (delīl) i u intendiranom (medlūl), a nekada je ispravno
(haqq), pa je onda njihova pogreška u indiciji ili dokazu, ali ne i u intendiranom. Kao
što je ovo prisutno u tefsiru Kur'ana, također je prisutno i u tumačenju hadisa (tefsīru
l-hadīs).

U one koji su počinili pogreške u indiciji ili dokazu i u intendiranom spadaju, npr.,
novatorske grupe (tavā'if min ehli l-bide'i) koje imaju vjerovanje suprotno istini
Zajednice sredine; onih koji se neće usaglasiti na zabludi, kao što su to prethodnici
ovog Ummeta i njegovi autoriteti. Oni pristupaju Kur'anu interpretirajući ga ponekada
prema svome viđenju, koristeći čak i ajete koji se protive njihovom mišljenju, a
ponekada izvrćući ono što se protivi njihovom mišljenju iskrivljući značenja riječi.

U ove grupacije ubrajaju se haridžije, rafidije, džehmije, mu'tezilije, kaderije,

murdžije i dr. Među njima su posebno mu'tezilije poznate po svojoj retorici i
argumentaciji. Oni su napisali tefsire u skladu sa principima njihova učenja, kao što
su to tefsiri 'Abdu r-Rahmana ibn Kejsana el-Esamma i šejha Ibrahima ibn Ismaila ibn

Na našu napomenu u prethodnoj bilješci ovdje još dodajemo sljedeće: Vidimo da Šejhu l-islam
spominje petnaest tefsira koji se svi eksplicitno spominju u biografijama, od kojih smo neke izgubili,
dok su drugi do nas došli u cijelosti ili djelomično, tako da Ibn Tejmijjin uvid u hadise, sunene, predaje
i mišljenja prethodnika jeste stvar koja zaslužuje divljenje pokoljenja i poštovanje generacija.
95
U osnovi: revāhu (prenose).
96
U osnovi: li l-Mutekellim bihi, što je dodatak u novom rukopisu! A time se označava tumačenje
Allahova, dž.š., govora bez poznavanja onoga što jeste a što nije dozvoljeno pripisati Uzvišenom
Allahu. I budući da za Njega – Uzvišen je On! – nije ispravno reći da naređuje griješenje, onda
tumačenja ajeta: ... ‫ك قَ ْريَة ً أ َ َم ْرنَا ُمتْ َرفِيهَا فَفَسَقُوا فِيهَا‬
َ ِ‫ َو ِإذَا أ َ َردْنَا أَن نُّ ْهل‬A kada god smo htjeli da uništimo jedan
grad, naređivali smo dobro njegovim bogatašima, ali oni bi griješili u njemu... (El-Isra’, 16) ne svodi
se samo na značenja riječi emr (naredba, naređivanje) u arapskom jeziku, već ga je nužno razmatrati u
u kontekstu znanja onoga što o Njemu – Uzvišenom – nije prikladno izreći; a možda ovo značenje
određuje sijāqu l-kelām (kontekst govora), kojeg Ibn Tejmijje odmah iza toga spominje.

44
Ulejjea, koji je raspravljao sa Šafijom. Također, ovdje imamo: djelo Ebu Alija el-
Džubba'ija, Veliki tefsir kadije Abdu l-Džebbara ibn Ahmeda el-Hemezanija, El-
Džāmi' li 'ilmi l-Qur'ān Alija ibn 'Isaa er-Rummanija i Keššāf Ebu l-Kasima ez-
Zamahšerija.97

Svi ovi i njima slični držali su se vjerovanja mu'tezilija. A pet je njihovih principa:
tevhid (Božija jednost), pravda ('adl), međustanje (el-menziletu bejne l-menziletejn),
izvršenje prijetnje/kazne (infāzu l-ve'īd) i naređivanje dobra i zabaranjivanje zla.
Njihov tevhid je identičan tevhidu džehmija, koji niječu (Božije) atribute, i stoga o
tome (ve 'an zālike)98 kažu: Allah neće biti viđen, Kur'an je stvoren, Uzvišeni nije
iznad svijeta; On ne posjeduje znanje, moć, život, sluh, vid, govor, volju, niti bilo koji
drugi atribut.99

Njihov koncpet pravde podrazumijeva da Uzvišeni Allah nije htio sva stvorenja
(kā'ināt), nije ih sva stvorio, niti ima vlasti nad njima. Oni vjeruju da Allah ne stvara
djela Svojih robova, bila ona dobra i zla. On želi samo ono što je naredio (Svojim)
vjerozakonim, a sve drugo biva bez (Njegova) htijenja. 100

97
Najpoznatiji od ovih tefsira je Zamahšerijev Keššāf, koji je štampan više puta sa komentarima Ibnu l-
Munira el-Malikija i drugih koji su pojašnjavali pogrešna mjesta (u tom tefsiru) ili greške u dokazu i u
onom intendiranom. Tefsir je ispunjen Zamahašerijevim pogledima od kojih smo neke razotkrili – ne
samo u pogledu te'vīla već i u pogledu jezika i stilistike, također – i o tome da su subjektivno
motivirani pisali u našoj univerzitetskoj disertaciji o ''Hakimu el-Džušemiju''. Nadamo se da ćemo
detaljnije o tome govoriti drugom prilikom.
Zamhašeri je Mahmud ibn Omer Ebu l-Kasim, zvani Džarullah (Allahov susjed) (u. 538.).
Ebu Bekr el-Esamm pripada šestoj generaciji mu'tezilija; njegov tefsir se opisuje kao ''čudesno lijep''.
Tefsir Ebu Alija el-Džubba'ija Muhammeda ibn 'Abdu l-Vehhaba (u. 203) je najstariji mu'tezilijski
tefsir; o njemu smo govorili u našem uvodu knjizi Mutešābihu l-Qur'ān Kadija 'Abdu l-Džebbara, koju
smo objavili 1969., kao što smo u tom uvodu govorili i o tefsiru Kadija 'Abdu l-Džebbara (u. 415.) te
raspravljali o stavu Ibnu l-'Arebija da je Kadi svoj tefsir preuzeo iz tefsira El-Hāzin Ebu l-Hasana el-
Eš'arija.
Tefsir Rummanija Ebu l-Hasana (u. 384), kao što kaži Ibn Kadi Šuhbe, jeste ''velik i u njemu se nalaze
dragocjena značenja''.
U studiji koju smo priredili za štampu o mu'tezilijskoj metodi tumačenja Kur'ana više nego dovoljno
smo kazali o ovim tefsirima. Lekcija koja nam dolazi iz njih, uz pojašnjenje svijetlih tačaka, jesu
aspekti zastranjivanja u toj metodologiji kao i u njezinim idejnim principima.
98
Tako stoji u rukopisu, možda je tačno a možda i nije; značenje je: ve li zālike.
99
Džehmije se pripisuju Džehmu ibn Safvanu es -Semerkandiju (u. 128.) koji je govorio o čistom
determinizmu i nijekao atribute Božije, kako se to navodi u literaturi o frakcijama. Mu'tezilije su od
džehmija preuzele svoje učenje o Božijim atributima, ali ne u smislu njihovog apsolutnog nijekanja,
koje se obično njima pripisuje, jer, prema njima, Bit opstoji po atributima, iz čega se razumije nijekanje
onoga što je njima suprotno u pogledu Uzvišenog, a ne da se radi o kvaliteti pridodanoj Biti. Ukoliko je
ispravno da se gornje riječi – ako imaju bilo kakvo intelektualno opravdanje! – pripisuju njima, kao što
to navodi Ibn Tejmijje – kao znak pretjerivanja u pogledu Božije transcedencije (tenzīh) onih koji su to
zagovarali – onda je to mišljenje bagdadskih a ne basranskih mu'tezilija; v. Ebu l-Hasan el-Eš'ari. El-
Lume', 26-31; Kadi 'Abdu l-Džebbar, Šerhu l-usūli l-hamse, 182 i dalje; Hakim el-Džušemi, Et-Tehzīb
fī t-tefsīr, tefsir sure Eš-Šu'arā', fol. 21 – u rukopisu.
Stav mu'tezilija ''da Uzvišeni nije iznad svijeta'' – kojeg od njih preuzima Šejhu l-islam – dijele, kao što
je poznato, pripadnici mnogih drugih frakcija.
100
Pod ‘’pravdom’’ (‘adl) mu’tezilije misle da su sva Allahova, dž.š., djela dobra, On ne čini ono što je
ružno – u ljudskom razumijevanju – i nije lišen onoga što Mu je nužno. Zato se mu'tezilije slažu da
djela ljudi stvaraju oni sami, da ih On zadužuje onim što je korisno za njih jer im On nudi nagradu, a ne
zadužuje ljudi onim što nisu u stanju; On će nagraditi onoga ko Mu je pokoran, a kaznati onoga ko Mu
je nepokoran. V. Kadi Abu l-Džebbar, Šerhu l-hamse, 132; Emāli l-Murtedā, 1/344.

45
U ovome se sa njima slažu kasnije ši'ije kao što su El-Mufid, Ebu Dža'fer et-Tusi i
dr.101 Ebu Dža'fer ima tefsir napisan ovim metodom (tj. mu'tezilijskim), ali je uključio
u njega i metod imamija (ši'ija) isna ašerija. Kod mu'tezilija nema onih koji tako
govore niti onih koji niječu hilafet Ebu Bekra, Omera, Osmana i Alije.

Među principima mu'tezilija i haridžija jeste i izvršenje prijetnje/kazne na Ahiretu.

Oni ne prihvataju šefa'at za velike grješnike (ehlu l-kebā'ir), niti da će iko od njih izići
iz Džehennema. Nema sumnje u to da su ova njihova vjerovanja odbacili neke
murdžije, kerramije, kullabije 102 i njihovi sljedbenici, pa su tako nekada dobro
postupali a nekada pogrešno, sve dok nisu postale potpuno suprotne grupe, kako je to
drugdje objašnjeno.

Poenta je da su ove grupacije imale određena mišljenja/vjerovanja pa su onda

kur'anske riječi interpretirale shodno tome. U tome oni nemaju prethodnike iz reda
ashaba i onih koji su ih slijedili u dobru, niti iz reda imama (autoriteta) muslimana, u
njihovim mišljenjima i u njihovim tefsirima. Nema nijednog njihovog neisprvanog
tefsira (tefāsīr el-bātile) a da se njegova neispravnost ne pokazuje u više aspekata.
Dva su (osnovna) razloga za to: znanje o ništavnost (fesād) njihovih mišljenja i znanje
o ništavnosti njihovog tumačenja Kur'ana, bilo to zbog dokaza protivnog njihovom
mišljenju ili zbog odgovora koji im oponira.

Među njima ima onih koji su elokventni (husnu l-'ibāre) i rječiti (fesīh) i koji vješto
unose svoje inovacije, što je većini ljudi nepoznato, kao što je to slučaj sa autorom
tefsira El-Keššāf i njemu sličnim. Ovaj autor uspijeva da zbuni mnoge ljude koji ne

101
Šejh Mufid je Muhammed ibn Muhammed el-'Ukberi Ebu Abdullah, poznat kao Ibnu l-Mu'allim (u.
413.) – vođa ši'ija u svoje vrijeme.
Ebu Dža'fer et-Tusi je Muhammed ibnu l-Hasan – ''ši'ijski fekih i pisac''; zvali su ga Šejhu t-ta'ife,
mnogo je pisao; njegov tefsir, koji je štampan u Nedžefu i Bejrutu, poznat je pod imenom Et-Tibjānu l-
džāmi' li 'ulūmi l-Qur'ān; jedan jemenski historičar, uzimajuću i obzir ovaj tefsir, navodi da je Dža'fer
et-Tusi bio zejdija.
102
Na prethodnoj stranici nisam ukazao na murdžije budući da ih Ibn Tejmijje ubraja u inovatore koji
su Kur'an tumačili shodno svojim prohtjevima... Ali ovdje postoji aluzija na dvije vrste irdžā'a (tj.
murdžija): irdžā' koji je ružna novotarija i čiji zagovornici kažu da griješenje ne šteti uz iman kao što i
pokornost ne koristi uz nevjerništvo, dok je drugi irdžā', poznat kao irdžā'u s-Sunne, suprotstavljen
haridžijama i mu'tezilijama u pogledu izlaska iz imana počinioca velikog grijeha i njegovog vječnog
boravka u Vatri. Stav ovih murdžija jeste sljedeći: Takav je prepušten Uzvišenom Allahu: On će ga,
ako hoće, kazniti, a, ako hoće, oprostiti mu. Možda su upravo oni najljepše odgovorili mu'tezilijama,
kako na to ukazuje Ibn Tejmijje – Allah mu se smilovao! V. Isferajini, Et-Tebsīr fī d-dīn, 90, sa
komentarom; detaljnije o navedenoj temi v.: Er-Ref' ve t-tekmīl fī l-džerh ve t-ta'dīl, 149 i dalje.
Što se tiče kerramija, oni su sljedbenici Muhammeda ibn Kerrama es -Sidžistanija (u. 255),
antropomorfista [u poimanju Božijih atributa, nap. prev.] i doslovnjaka [u čitanju Kur'ana i Sunneta,
nap. prev.]; njegovi sljedbenici poznati su pod nazivom ''mudžessime Horasan'' (horasanski
korporalisti); neki učenjaci su ih proglasili nevjernicima; v. Bagdadi, El-Ferq bejne l-fireq, 215; Et-
Tebsīr fī d-dīn, 99, Bagdadi, Usūlu d-dīn, 337. Kerramije i mu'tezilije su dvije suprotstavljene strane,
kako to kaže Šejhu l-islam.
Što se tiče kullabija, oni se pripisuju Abdullahu b. Se'idu – veli se ibn Muhammedu – Ebu
Muhammedu ibn Kulabu el-Kattanu, jednom od imama mutekellima iz ehl-i Sunneta; umro je u
Bagdadu u četrdeset i drugoj godini; njegovim mišljenjem poslije okoristio se Ebu l-Hasan el-Eš'ari; v.
Ibnu n-Nedim, Fihrist, 255; Subki, Tabekātu š-šāfi'ijje, 2/299. Njemu se, prema pretežnijem mišljenju,
pripisuje razlika u pogledu svojstva Božijeg govora u njegove dvije vrste: esencijalni koji opstoji po
Biti i onaj koji se čita i koji je napisan; v. Ibn Hadžer, Fethu l-Bārī, 13/388.

46
vjeruju da u njihovim tefsirima ima neispravnih mišljenja. 103 Vidio sam da mnogi
učenjaci tefsira ('ulemā'u l-mufessirīn) i drugi navode u svojim knjigama iz njihovih
tefsira ono što se ne slaže sa njihovim principima, ne shvatajući pogreške u njima. A
potom, zbog njihovog pretjerivanja (sebeb tetaruqq hā'ulā')104 i zabludjelosti, rafidije
imamije, pa onda filozofi i karamiti i drugi idu još dalje u tome. Kod filozofa,
karamita i rafidija ovo se još više pogoršalo tako što su interpretirali Kur'an na
najčudniji mogući način! Primjeri tefsira rafidija su sljedeći:

- ajet َّ‫َّت يَدَا أ َ ِبي لَ َهبٍ َوتَب‬

ْ ‫ تَب‬Neka propadne Ebu Leheb, i propast će! (El-Leheb, 1-2)
tumače da su dvije ruke Ebu Bekr i Omer!

- riječi: َ‫'' لَئِ ْن أ َ ْش َر ْكتَ لَيَحْ بَطَ َّن عَ َملُك‬Ako budeš druge Allahu pridruživao, sigurno će biti
poništena tvoja djela...'' (Ez-Zumer, 65) tumače (u značenju) između Ebu Bekra i
Omera naspram Alije u pogledu Hilafeta!

- riječi: ۖ ً ‫'' ِإ َّن اللَّـهَ يَأْ ُم ُركُ ْم أَن ت َ ْذبَ ُحوا بَقَ َرة‬Allah vam zaista naređuje da zakoljete kravu'' (El-
Bekare, 67) tumače da se odnosi na Aišu!

- riječi: ‫ فَقَاتِلُوا أَئِ َّمةَ ا ْلكُ ْف ِر‬...onda se borite protiv kolovođa nevjerništva (Et-Tevbe, 12)
tumače da se odnosi na Talhu i Zubejra!

ِ َ‫ َم َر َج ا ْلبَحْ َري ِْن يَ ْلتَقِي‬Pustio je dva mora da se sastaju (Er-Rahman, 19) tumače da se
- ajet: ‫ان‬
odnosi na Aliju i Fatimu!

- riječi: ُ‫ اللُّؤْ ُل ُؤ َوا ْل َم ْر َجان‬...biser i merdžan… (Er-Rahman, 22) tumače da se odnose na

Hasana i Husejna!

- riječi: ‫ين‬ َ ْ‫ َوكُ َّل ش َْيءٍ أَح‬Sve smo Mi to pobrojali u Knjizi jasnoj (Jasin, 12)
ٍ ِ‫ص ْينَاهُ فِي إِ َم ٍام ُّمب‬
tumače da se odnose na Aliju ibn Ebi Taliba!

- ajete: ‫﴾ عَ ِن ال َّنبَإ ِ ا ْل َع ِظ ِيم‬٣﴿ َ‫ عَ َّم يَتَسَا َء ُلون‬O čemu oni jedni druge pitaju?/ O vijesti velikoj
(En-Nebe', 1-2) tumače da se odnose, također, na Aliju ibn Ebi Taliba!

َّ ‫ إِ َّن َما َولِيُّ ُكمُ اللَّـهُ َو َرسُولُهُ َوالَّ ِذينَ آ َمنُوا الَّ ِذينَ يُقِي ُمونَ ال‬Vaš zaštitnik
َّ َ‫ص ََلة َ َويُؤْ تُون‬
- ajet: َ‫الز َكاة َ َوهُ ْم َرا ِكعُون‬
su samo Allah, i Poslanik Njegov, i vjernici koji klanjaju namaz, i daju zekjat, i čine
ruku' (El-Ma'ide, 55) tumače da se odnosi na Aliju, a potom navode, prema
konsenzusu učenjaka, izmišljeni hadis, da je on, dok je klanjao, udijelio svoj prsten u
sadaku;105

103
Već smo ukazali na Zamahšerijevu inovaciju u njegovom tefsiru koji je komentirao Ibnu l-Munir es-
Sekenderi Ahmed ibn Muhammed (u. 683.), tj. približno vijek i po nakon Zamahšerijeve smrti.
Najpoznatiji štampani Keššaf sa dodatkom Ibnu l-Munira na marginama jeste pod naslovom El-Intisāf
mine l-Keššāf.
104
Ovako stoji u rukopisu, a značenje je možda ovo: Sebeb tetaruqq hā'ulā' ilā hazihi t-te'vīlāt el-letī
''tareqat'' dehale r-rafida ve gajruhum (Zbog njihovog pretjerivanja u ovim tumačenjima, koja su
olakšala put, rafidije i drugi...). U neki izdanjima ove Muqaddime stoji: tetarruf, tako da je značenje
jasno (pretjerivanje).
105
Već smo naveli bilješku o ovome. Čini se da falsifikator ovog hadisa i akuzativ u arapskom jeziku
nisu u skladu: on je mislio da su riječi ‫ َوهُ ْم َرا ِك ُعو َن‬i čine ruku' akuzativ stanja riječi َ ‫الزكَاة‬
َّ ‫ َويُؤْ تُو َن‬i daju

47
- isto tako, ajet: َ‫ أُولَ ٰـئِكَ عَلَ ٰى هُدًى ِمن َّر ِب ِه ْم ۖ َوأُولَ ٰـئِكَ هُ ُم ا ْل ُم ْفلِ ُحون‬To su oni koji su na uputi
Gospodara svoga i to su oni koji su spašeni (El-Bekare, 5) tumače da je objavljen o
Aliji kada je ubijen Hamza!

Blisko ovim navedenim (tefsirima) u nekim aspektima jeste ono što spominju mnogi
drugi komentatori, npr.

- ajet: ‫صا ِدقِينَ َوا ْل َقانِتِينَ َوا ْل ُمنفِقِينَ َوا ْل ُم ْست َ ْغفِ ِرينَ بِ ْاْل َ ْس َح ِار‬
َّ ‫صابِ ِر ينَ َوال‬
َّ ‫ ال‬Strpljivi, i iskreni, i Allahu
poslušni, i koji od imetka dijele, i koji za oprost grijeha mole u osvit zore (Ali 'Imran,
17) tumače na način da se pod strpljivima misli na Allahovoga Poslanika, pod
iskrenima na Ebu Bekra, pod poslušnima na Omera, pod onima koji od imetka dijele
na Osmana, pod onima koji za oprost mole na Aliju;

- također, da se riječi: ُ‫ ُّم َح َّمد َّرسُو ُل ال َّلـ ِه ۖ َوا َّل ِذينَ َم َعه‬Muhammed je Allahov poslanik i oni
koji su sa njim odnose na Ebu Bekra; ‫ أ َ ِشدَّا ُء عَلَى ا ْلكُفَّ ِار‬strogi su prema nevjernicima na
Omera; ‫ ُر َح َما ُء بَ ْينَ ُه ْم‬a samilosni među sobom na Osmana; a ‫ ت َ َراهُ ْم ُركَّ ًعا سُ َّجدًا‬Vidiš ih kako
čine ruku' i sedždu (El-Feth, 29) na Aliju;

- a najčudnije, pak, tumačenje jeste da se ‫ين‬ ِ ِ‫ َوالت‬Tako mi smokve odnosi na Ebu Bekra;
‫ون‬ُ َّ
ِ ‫ َوالز ْيت‬i masline na Omera; َ‫ور ِسينِين‬ُ
ِ ‫ َوط‬i Gore sinajske na Osmana, a ‫ين‬ ِ ‫ َوهَ ٰـذَا ا ْلبَلَ ِد ْاْل َ ِم‬i
ovoga grada sigurnog na Aliju!

Primjeri ovih iskrivljenosti izvode se iz tumačenja riječi koje ni na koji način ne

impliciraju rečeno značenje. Te riječi se uopće ne odnose na spomenute osobe. Riječi
u ajetu: ‫ َوالَّ ِذينَ َمعَهُ أ َ ِشدَّا ُء عَلَى ا ْلكُفَّ ِار ُر َح َما ُء بَ ْينَ ُه ْم ۖ ت َ َراهُ ْم ُركَّعًا سُ َّجدًا‬...i oni koji su sa njim strogi
su prema nevjernicima, a samilosni među sobom. Vidiš ih kako čine ruku' i sedždu
opisuju sve one koji su sa njim (tj. sa Poslanikom); to je ono što gramatičari nazivaju
sukcesivnim predikatom (haber ba'de haber). Poenta (maqsūd) je ovdje da svi
navedeni atributi opisuju one koji su sa njim i nije dopušteno smatrati da se svaki od
njih odnosi na jednu osobu! Nekada su ove iskrivljenosti izazvane ograničavanjem
(munhasir) riječi koje imaju apsolutno značenje na jednu osobu, kao kad se u slučaju
ajeta: َ‫ إِنَّ َما َولِيُّكُمُ اللَّـهُ َو َرسُولُهُ َوالَّ ِذينَ آ َمنُوا الَّ ِذين‬Vaš zaštitnik su samo Allah, i Poslanik Njegov,
i vjernici kaže da se on odnosi samo na Aliju. 106 Drugi primjer je da se ajet: ‫َوالَّ ِذ ي َجا َء‬
‫صدَّقَ بِ ِه‬ ِ ‫الص ْد‬
َ ‫ق َو‬ ِ ِ‫ ب‬A onaj koji dolazi s Istinom i onaj koji vjeruje u nju (Ez-Zumer, 33)
odnosi, kako neki kažu, samo na Ebu Bekra. Za ajet ‫ح َوقَات َ َل‬ ْ َ
ِ ْ‫ََل يَ ْست َ ِو ي ِمنكُم َّم ْن أنفَقَ ِمن قَ ْب ِل الفَت‬
Nisu jednaki među vama oni koji su udjeljivali prije oslobođenja i lično se borili! (El-

zekjat, tj. dok su na ruku'u. Ibn Kesir kaže: ''Da je to tako, onda bi davanje zekjata u stanju ruku'a bilo
bolje od drugih načina njegova davanja, jer bi to bilo pohvaljeno, ali to, prema učenjacima, nije
tako...''Jasno je da je značenje riječi ‫ َوهُ ْم َرا ِكعُو َن‬i čine ruku' to ''da su oni pokorni svome Gospodaru,
potčinjavaju Mu se i pokoravaju Njegovoj odredbi'' - klanjanjem namaza i davanjem zekjata. Intencija
riječ ruku' ovdje je u njezinom osnovnom značenju u arapskom jeziku; v. Tefsīr Ibn Kesīr, 2/71;
Tefsīru t-Taberī, 10/427, sa komentarom šejha Ahmeda Šakira.
106
V. prethodnu bilješku.

48
Hadid, 10) također se kaže da se odnosi samo na Ebu Bekra. 107 A ima još ovakvih
primjera.

Tefsir Ibn 'Atijjea 108 i njemu slični slijede ehl-i Sunnet ve l-džema'at i sačuvani su
novotarije za razliku od tefsira Zamahšerija. A da je (Ibn 'Atijje) još naveo mišljenja
prethodnika koja se od njih prenose na autentičan način u tradicionalnim tefsirima (et-
tefāsīru l-me'sūre), to bi bilo još bolje i ljepše. Naime, on često prenosi iz tefsira
Muhammeda ibn Džerira et-Taberija – koji je najbolji i najcjenjeniji tefsir – ali ispušta
navesti sve ono što Ibn Džerir prenosi od prethodnika (selef) i to uopće ne spominje, a
navodi, kako tvrdi, mišljenja priznatih autoriteta (muhaqqiqīn) koji su, zapravo,
učenjaci kelāma koji su u svojim principima dosljedni isto onoliko koliko su
mu'tezilije u svojim principima, iako su bliži Sunnetu od mu'tezilija. Ali svakome
treba dati njegovo pravo te znati da je ovo tefsir (napisan) prema jednom mezhebu.
Ustvari, ako su ashabi, tabi'ini ili autoritativni imami protumačili neki ajet iz Kur'ana,
a onda došli komentatori koji su isti ajet protumačili na drugačiji način, shodno
mišljenju (mezheb) u kojeg vjeruju, a koje je protivno mišljenju ashaba i onih koji ih

107
Greška u ovom tefsiru jeste – ograničavanje, kako kaže Šejhu l-islam, u suprotnom, naš prvak Ebu
Bekr je predvodnik iskrenih i onih koji udjeljuju prije oslobođenja... Međutim, oba ajeta su opće naravi
i odnose se i na druge mimo Ebu Bekra – neka je Allah njime zadovoljan!
Prvo želim istaći, kao što to preferira Ibn Džerir - ''Svako ko poziva u tevhid Allahov i istinitost
poslanstva Njegova poslanika i radi shodno onome po čemu je poslan Allahov Poslanik, a.s.'' – da se
pod Istinom misli na Kur'an i svjedočenje (Šehadet) da nema drugog Boga osim Allaha; i oni koji
vjeruju u to – vjeruju u Kur'an. Stav da se pod ''onim koji vjeruje u nju'' misli na Ebu Bekra prenesen je
od Kelbija i Ebu l-'Alijea – čini se da ih je tome privukao nadimak Es -Siddik po kojem je Ebi Bekr bio
poznat. A pod ''onim koji dolazi sa Istinom'', prema njima dvojici kao i prema većini komentatora, jeste
Poslanik, s.a.v.s.; v. Taberi, 24/4; Ibn Kesir, 4/53; Tefsīru l-Hāzin, 6/76 – na margini ovog tefsira v.,
također, Tefsīru l-Begavī.
Pod ''oslobođenjem'', u drugom gore navedenom ajetu, misli se na oslobođenje Hudejbije, kako te
preferira Ebu Dža'fer, ili na oslobođenje Mekke. Značenje je: ''Nije jednak onaj ko je to činio i onaj ko
to nije činio!'' Ebu Bekr je svoj imetak dijelio na Allahovom Putu i borio se protiv mnogobožaca
zajedno sa Omerom, r.a., i drugim plemenitim ashabima. Mišljenje da se u navedenom ajetu misli samo
na Ebu Bekra ili da je on ''objavljen u vezi sa njim'' također se prenosi od Kelbija!! V. Taberi, 27/231;
Ibn Kesir, 4/306; Hazin i Begavi, 7/32 – sa vođenjem računa o temeljnom pravilu o kome se već
govorilo, tj. da se prednost daje općenitosti iskaza. Mufessiri su jednoglasni da se pod riječju ‫ ْاْلَتْقَى‬el-
etqā (Najbogobojazniji) u ajetu: ‫سيُ َجنَّبُ َها ْاْلَتْقَى الَّ ِذي يُؤْ تِي َمالَه ُ يَت َزَ كَّ ٰى‬
َ ‫ َو‬A udaljit će se od nje Najbogobojazniji
/ koji daje svoj imetak, čisteći se (El-Lejl, 17-18) misli samo na Ebu Bekra jer izraz ‫ ْاْلَتْقَى‬ovdje nema
općenito značenje; detaljnije no ovome v. u: Sujuti, El-Hāvī li l-fetāvī, 1/504; Itqān, 1/51.
108
Ibn ‘Atijje je ‘Abdu l-Hakk ibn Galib ibn Abdu r-Rahman ibn ‘Atijje el-Muharibi – stanovnik
Granade, s nadimkom Ebu Muhammed, jedan od kadija u Endelusu i istaknuta ličnost Endelusa;
''porodica mu je bila učena i plemenita''. Ebu l-Hasan en-Nebahi kaže: ''Bio je – Allah mu se smilovao
–glasoviti fekih, poznavalac propisa, hadisa i tefsira, izvanredan književnik, pjesnik, jezikoslovac...
učestvovao u mnogim pohodima u berberskoj vojsci u Endelusu (el-mulesemīn).
Njegov tefsir El-Muharreru l-vedžīz fi tefsīri Kitābillāhi l-'azīz najbolje svjedoči o autorovom znanju u
pogledu arapskog jezika i drugih disciplina. Ovaj tefsir je još uvijek u rukopisu [tj. u vrijeme izdavanja
ove Muqaddime na arapski jezik i pisanja ovih bilješki - El-Muharreru l-vedžīz je štampan 1999. g. u
Kairu, nap. prev.]. O ovom tefsiru napisano je nekoliko studija, koji je, prema našem mišljenju,
''temelj'' Kurtubijeva tefsira – kako nam to pokazuju neke duge komparativne usporedbe. Ibn Haldun
nije mogao doći do stava da je tefsir Ibn 'Atijjea poznat kod njih na Zapadu (Magrebu) u vrijeme kada
je i Kurtubijev tefsir bio poznat na Istoku! V. Tārīhu qudāti l-Endelus, 109; Nefhu t-tīb, 1/679; Bugjetu
l-vu'āt, 2/73.

49
slijede u dobru, oni su tada poput mu'tezilija (sāre mušāriken li l-mu'tezile)109 i drugih
novatora u tom pogledu.

Ukratko: Onaj ko odstupi od mezheba ashaba i tabi'ina i njihovog tefsira u korist

onoga što njima proturječi, počinio je pogrešku u tome, zapravo je novator, iako može
biti mudžtehid kome će greška biti oproštena.

Poenta je, dakle, u objašnjenju načinā sticanja znanja (turuqu l-'ilm) i njegovih dokaza
te postizanja onoga što je ispravno (turuqu s-savāb). Mi znamo da su ashabi, tabi'ini i
oni koji su ih slijedili učili Kur'an, i da su oni najbolje poznavali tefsir Kur'ana i
njegova značenja kao što su najbolje poznavali i Istinu radi koje je Uzvišeni Allah
poslao Svoga Poslanika. Zbog toga onaj ko se suprotstavlja njihovom mišljenju i
tumači Kur'an različito od njihvoog tumačenja, čini pogrešku i u indiciji i u
intendiranom. A poznato je da svako onaj ko se supotstvalja njihovom mišljenju ima
određenu dozu sumnje, bilo intelektualnu ili tradicionalnu, kako je to drugdje
objašenjeno.

Ovdje je poenta da se istaknu uzroci razilaženja u tefsiru. A jedan od najvećih uzroka

jesu neispravne inovacije koje su njihove zagovornike vodile ka iskrivljavanju
značenja riječi i tumačenju Allahovog govora i riječi Njegovog poslanika na
neispravan način.

U temeljne principe o ovome spada da je čovjek svjestan mišljenja kojem se oni

suprotstavljaju, a koje je istinito. Također, da zna njihova mišljenja koja su
suprotstavljena tefsiru prethodnika i da je njihov tefsir inovacija. Nadalje, treba
detaljno poznavati metode ništavnosti njihovih tefsira koristeći jasne dokaze koje je
Uzvišeni Allah postavio. Ovaj problem se javlja kod onih iz kasnijih generacija
(mute'ehhirīn) koji pišu komentare hadisa na isti način kao kod onih koji pišu
komentare Kur'ana.

A što se tiče onih koji su počinili pogrešku u indiciji ali ne i u intendiranom, ima ih
dosta među sufijama, vaizima, šeri'atskim pravnicima i dr. Oni Kur'an tumače 110
ispravnim značenjima (me'ān sahīha),111 ali Kur'an na njih ne ukazuje. Podesan
primjer za to je mnogo onoga što navodi Ebu Abdu r-Rahman Sulemi u svome djelu
Haqā'iqu t-tefsīr.112 Ako su značenja koja ovi navode neispravna, onda potpadaju pod

109
Ovako se navodi i u Itqānu, 2/303, a jasnije bi bilo da stoji: sārū mušārikīn, kao što to iziskuje
kontekst.
110
Usp. Sujuti, 2/303.
111
U osnovi: bi me'ān tilke sahīha (tim ispravnim značenjima); u Itqānu: bi me'ān sahīha fī nefsihā
(ispravnim značenjima po sebi), a možda je ispravno: bi me'ān hije sahīha (značenjima koja su
ispravna).
112
Ebu Abdu r-Rahman es-Sulemi je Muhammed ibnu l-Husejn ibn Musa el-Ezdi en-Nejsaburi (u.
412.). O njegovoj pouzdanosti učenjaci se razilaze. O njegovom djelu Haqā'iqu t-tefsīr, koje se mora
nazvati najneispravnijim ili najzabludjelijim tefsirom, Zehebi – s pravom - kaže: da je ono ''značenjski
iskrivljeno i karamijski napisano''. Subki se čak čudi šejhu Zehebiju što Sulemija opisuje s poštovanjem
i pored toga što zna da u njegovom djelu ima iskrivljavanja! Ono što je nama čudno – nakon ovoga –
da Subki o Sulemiju kaže ''da je bio šejh sufija i njihov alim u Horasanu'' te da je imao ''obilje znanja o
tesavvufu i načinima ponašanja prethodnika!'' Jer mi ne znamo kakvo je to izobilje znanja i kakva je ta

50
prvu grupu: greške i u indiciji i u intendiranom, budući da su značenja koja navode
neispravna.

spoznaja načina ponašanja prethodnika nakon karamijskih interpretacija u njegovom djelu! Kao da
tessavvuf kojem je pripadao nije povezan sa Sunnetom i šeri'atom već sa vrstom filozofije koja je
dominirala u četvrtom i petom stoljeću i koja je bila pod utjecajem batinijskog pokreta kojeg je
islamski svijet prevazišao!
Imam Ebu l-Hasan el-Vahidi kaže: ''Ebu Abdu r-Rahman es-Sulemi je napisao djelo Haqā'iqu t-tefsīr, i
ako je on vjerovao da je to tefsir, uznevjerovao je!''
Brojni su rukopisi ovog tefsira. Mi smo ostvarili uvid u dva rukopisa u Dari l-kutubi l-misrijje
(Nacionalnoj biblioteci) u Kairu; v. Subki, Tabeqātu š-šāfi'ijje, 4/143; Itqān, 2/313.

51
Odjeljak (peti) – O najboljem metodu tumačenja Kur'ana

Ako neko upita: Koji je to najbolji metod tumačenja Kur'ana (tarīqu t-tefsīr)? –
odgovorit ćemo: Doista, najispravniji metod je tumačenja Kur'ana Kur'anom. Naime,
ono što je na jednome mjestu nejasno rečeno, objašnjeno je na drugome mjestu; ono
što je na jednome mjesto sažeto rečeno, na drugome mjestu je kazano detaljno.

Ukoliko nisi u mogućnosti da ovo uradiš, onda se oslanjaš na Sunnet, jer je on tumač
Kur'ana (šāriha li l-Qur'ān) i njegov objasnitelj. Imam Ebu Abdullah Muhammed ibn
Idris eš-Šafi' je rekao: ''Sve ono o čemu je sudio Allahov Poslanik, s.a.v.s., bio je to
rezultat onoga što je razumio (fehimehu)113 iz Kur'ana’’. Uzvišeni Allah je rekao: ‫ِإنَّا‬
‫َصي ًما‬ِ ‫اس ِب َما أ َ َراكَ اللَّـهُ ۖ َو ََل تَكُن لِ ْلخَائِنِينَ خ‬ ِ ‫اب ِبا ْل َح‬
ِ َّ‫ق لِتَحْ كُ َم بَيْنَ الن‬ َ َ ‫ أَنزَ ْلنَا ِإلَيْكَ ا ْل ِكت‬Mi tebi
objavljujemo Knjigu sa Istinom da sudiš među ljudima onako kako ti je Allah
pokazao. I ne budi izdajicama branilac! (En-Nisa', 105); ‫اس َما نُ ِز َل‬ ِ َّ‫َوأَنزَ ْلنَا ِإلَيْكَ ال ِذ ْك َر لِتُبَ ِينَ لِلن‬
َّ
َ‫ ِإلَ ْي ِه ْم َولَعَل ُه ْم يَتَفَكَّ ُرون‬A tebi objavljujemo Opomenu da bi objasnio ljudima ono što im se
objavljuje i da bi oni razmislili (En-Nahl, 44); ‫اختَلَفُوا‬ ْ ‫اب ِإ ََّل لِتُبَ ِينَ لَ ُه ُم الَّ ِذ ي‬
َ َ ‫َو َما أَنزَ ْلنَا عَلَيْكَ ا ْل ِكت‬
َ‫ فِي ِه ۖ َوهُدًى َو َرحْ َمةً لِقَ ْو ٍم يُؤْ ِمنُون‬Mi tebi objavljujemo Knjigu da bi im objasnio ono oko
čega se razilaze, i da bude Uputa i milost ljudima koji vjeruju (En-Nahl, 64). Stoga je
Allahov Poslanik, s.a.v.s., kazao: ''Pazite, dat mi je Kur'an i njemu nešto slično!'' 114 tj.
Sunnet. Sunnet je također objavljen Vahjom (Objavom) kao i Kur'an, iako se on ne
uči onako kako se uči Kur'an. Imami Šaf' i drugi imami ovo su dokazali
mnogobrojnim dokazima, a ovdje nije mjesto da to navodimo. 115

Cilj (gared) je, zapravo, da tragaš za tefsirom iz njega, Kur'ana, pa ako ga ne nađeš,
onda koristiš Sunnet, kao što je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao Muazu kad ga je slao
u Jemen: ''Na osnovu čega ćeš suditi?'' ''Na osnovu Allahove Knjige!'' ''A ako u njoj
ne nađeš?'' ''Na osnovu Sunneta Njegovoga poslanika!'' ''A ako i u njemu ne nađeš?''
''Upotrijebit ću svoje mišljenje!'' Allahov Poslanik, s.a.v.s., udari Muaza po prsima i
reče: ''Hvala Allahu Koji je uputio izaslanika Allahova Poslanika na ono s čime je
Allah zadovoljan!'' Ovaj hadis se nalazi u musnedima i sunenima sa dobrim (džejjid)
lancem prenocilaca. 116

113
U osnovi: fīhi; v. uvod u tefsir Ibn Kesira, 3.
114
Hadis prenosi Ebu Davud od Miqdama ibn Ma'da Jekruba el-Kindija na merfu' način: ''Pazite, data
mi je Knjiga i njoj nešto slično!'' Ostatak hadisa glasi: ''Pazite, uskoro će sit čovjek naslonjen na svoj
divan...'' Prenose ga Tirmizi i Ibn Madže. Tirmizi kaže da je ovaj hadis, na ovaj način, hasen-garib; v.
Muhtesar Sunen Ebī Davūd, Hattabi, Me'ālimu s-sunen, 7/7 (Sunen, 4/279); Ibn Madže, 1/6.
115
Dokaze u vezi sa ovim v. u: Risāli imama Šafija, 73 i dalje, i knjizi Eš-Šāfī’, našeg profesora šejha
Muhammeda Ebu Zehrea, 211 i dalje. Imam Muhammed ibn Idris – neka je Allah njime zadovoljan! –
kaže: ''...Ono što je ubačeno u srce Poslanika, a.s., od njegova Sunneta jeste hikma (mudrost) koju
Allah spominje, a ono što mu je objavljeno jeste Allahova Knjiga; sve š to mu je došlo jeste Allahova
blagodat i onako kako je Allah želio'', Risāla, 103. U Risāli Šafi' – na prethodnim stranicama – navodi
mnoge ajete u kojima se zajedno spominje Kitāb i hikma, a onda veli: ''Allah spominje Kitab (Knjigu),
a on je Kur'an, i hikmu. U svojoj zemlji čuo sam od učenjaka upućenih u Kur'an kako govore: hikma je
Sunnet Allahova Poslanika''; Risāla, 76-78.
116
Navode ga Tirmizi, Ebu Davud i Darimi od Harisa ibn Amra – on od Ibn Ehi l-Mugirea ibn Šu’bea
– on od ljudi iz Homsa, Muazovih učenika. Tirmizi kaže: ''Ovaj hadis nam je poznat jedino na ovaj

52
Tumačenje Kur'ana riječima ashaba

Kada ne nađeš tefsir u Kur'anu ili u Sunnetu, onda se obrati (redž'ate)117 riječima
ashaba, jer su oni to najbolje poznavali budući da su bili svjedoci objave Kur'ana i
okolnosti koje su im bile poznate. Oni su posjedovali potpuno razumijevanje (el-
fehmu t-tāmm) i ispravno znanje (el-'ilmu s-sahīh), pogotovo njihovi učenjaci i vođe
kao što su četverica ispravno vođenih halifa i upućeni imami (el-e'immetu l-
mehdijjīn)118 poput Abdullaha ibn Mesu'da. Imam Ebu Dža'fer Muhammed ibn
Džeriri et-Taberi kaže: Kazivao nam je Kurejb – Obavijestio nas je Džabir ibn Nuh –
Obavijestio nas je E'ameš od Ebu d-Duhaa da je Mesruk rekao: Rekao je Abdullah –
tj. Ibn Mes'ud – ''Tako mi Onoga osim koga drugog Boga nema, nije objavljen nijedan
ajet iz Allahove Knjige a da ja ne znam o kome je objavljen i gdje je objavljen. A da
znam da je iko od mene znaniji o Allahovoj Knjizi i da mogu doći do njega, otišao bih
mu!''119

E'ameš, također, veli da Ebu Va'il prenosi da je Ibn Mes'ud rekao: ''Kada bi neko
među nama nauči deseta ajeta, ne bi prelazio na druge dok ne bi spoznao njihova
značenja i postupio po njima''.

Jedan od njih (tj. ashaba) je i El-Hibru l-bahr (Učenjak i more Ummeta) Abdullah ibn
Abbas, amidžić Allahova Poslanika, s.a.v.s., tumač Kur'ana (terdžumānu l-Qur'ān)
bereketom dove Allahova Poslanika, s.a.v.s., za njega u kojoj je zamolio: ''Bože, daj
mu ispravno razumijevanje vjere i poduči ga dobokoumnom tumačenju Kur'ana!'' 120

način. Njegov sened, za mene, nije spojen (muttesil)''. Buhari u djelu Tārīhu l-evset veli: ''Haris je
poznat jedino po ovom hadisu, koji nije autentičan''. Isto ovo Buhari navodi i u svom djelu Tārīhu l-
kebīr. Imam Ebu Muhammed ibn Hazm kaže: ''Što se tiče predaje od Muaza, ona ne može poslužiti kao
argument zbog nedostatka u njoj. Naime, nikada niko nije nešto prenio predajnim putem od Harisa ibn
Amra, on je nepoznat (medžhūl), niko ne zna, zapravo, ko je on! Da, on je od ljudi iz Homsa, ali se ne
zna ko su oni! On uopće nije bio poznat u vrijeme ashaba; niko ga od njih nije spomenuo, niti ga je iko
poznavao u vrijeme tabi'ina; čak i Ebu Avne – Muhammed ibn Ubejdullah es-Sekafi, prenosilac hadisa
od Harisa ibn Amra – prenosi od onoga čiji mu identitet nije poznat''. Kod Darimija ime je premetnuto i
glasi: Amr ibn Haris; v. Muhtesar Sunen Ebī Davūd i Me'ālim, 5/212; Sunenu d-Dārimī, 1/60; Ibn
Hazm, El-Ihkām fī usūli l-ahkām, 773.
Pitanje koje Ibn Tejmijje tretira ovim hadisom jeste traganje za tumačenjem Kur'ana iz Sunneta ako se
ono na nalazi u samom Kur'anu. No ovdje nije uopće mjesto za razilaženje bila ova predaja autentična
ili ne.
117
U osnovi: redž'anā (onda se obraćamo); kontekst govora koji prethodi i slijedi preferira zamjenicu
drugog lica, tj. redž'ate.
118
Možda je riječ el-e'imme dodatak [pa bi, u tom slučaju, prijevod glasio: ...i vođe kao što su četverica
ispravno vođenih i upućenih halifa – nap. prev.].
119
Tefsīru t-Taberī, 1/80; Buhari prenosi riječima: ‘’i da do njega može stići deva, odjahao bih do
njega’’, Fethu l-Bārī, 9/40. U Fethu i kod Taberija navodi se ''E'ameš od Muslima'', a on je Ebu d-Duha
el-Kufi; o njemu v. ''Bāb menāqib Abdullāh ibn Mes'ūd – neka je Allah njime zadovoljan!'' El-Feth,
7/81.
120
Ibn Abbas – neka je Allah njima zadovoljan! – rođen je tri godine prije Hidžre, a umro je u Taifu
68. god. Bio je takav učenjak među ashabima da mu je Omer – neka je Allah njima zadovoljan! – dok
je Ibn Abbas bio još mladić, davao prednost nad starijim ashabima. Ibn Hadžer kaže: ‘’Riječi: 'Bože,
daj mu ispravno razumijevanje vjere i poduči ga dobokoumnom tumačenju Kur'ana!' dobro su poznate
da ih neki čak pripisuju hadisima zapisanim u Dva sahīha (Buharijev i Muslimov), što nije tačno. Ovaj
hadis, ovom riječima, kod Ahmeda, prenosi se predajnim putem: Ibn Hajsem - Se'id ibn Džubejer – Ibn
Abbas; kod Taberanija prenesen je na dva načina: prvi kao u Sahīhu – Buharija – bez riječi 'i poduči ga

53
Ibn Džerir kaže: Kazivao nam je Muhammed ibn Beššar – Obavijestio nas je Veki' –
Obavijestio nas je Sufjan od E'ameša da je Muslim rekao: Rekao je Abdullah – tj. Ibn
Mes'ud: ''Divan li je tumač Kur'ana Ibn Abbas!'' 121

Potom prenosi od Jahjaa ibn Davuda – od Ishaka el-Ezreka – od Sufjana – od E'ameša

– od Muslima ibn Sabiha Ebu d-Duhaa – od Mesruka da je Ibn Mes'ud rekao: ''Divan
li je tumač Kur'ana (Ni'me t-terdžumān) Ibn Abbas!''122

I prenosi od Bundara – od Dža'fera ibn Avna – od E'ameša da je navedno rekao Ibn

Mes'ud o Abdullahu ibn Abbasu. 123

Ovu su autentični predajni nizovi do Ibn Mes'uda da je on o Ibn Abbasu rekao

spomenute riječi.124 Ibn Mes'ud je, prema ispravnome mišljenju, preselio trideset i
treće godine (po Hidžri), a Ibn Abbas je poslije njega živio još trideset i šest godina.
Pa šta misliš koliko je još stekao znanja nakon Ibn Mes'uda!?

E'ameš prenosi od Ebu Va'ila sljedeće: ''Alija je imenovao Abdullaha ibn Abbasa za
vođu hadždža pa je on održao hutbu ljudima u kojoj je proučio suru El-Bekare – u
drugoj predaji suru En-Nur – i tumačio ajet po ajet na taj način da, da su ga slušali
Bizantinci, Turci i Dejlemije, primili bi islam!'' 125

I zbog toga (Ve li hāzā)126 Ismail ibn Abdu r-Rahman es-Suddi el-Kebir (Stariji)127 u
svom tefsiru većinu predaja prenosi od njih dvojice: Ibn Mes'uda i Ibn Abbasa.
Međutim, katkada prenosi od njih mišljenja sljedbenika Knjige (ehl-i kitabija), što je
Allahov Poslanik, s.a.v.s., dozvolio riječima: ''Prenosite od mene pa makar jedan ajet i
prenosite od od sinova Israilovih, u tome nema nikakve štete. A onaj ko na mene
namjerno slaže, neka sebi pripremi mjesto u Vatri!'' Prenosi Buhari od Abdullaha ibn
Amra.128

dobokoumnom tumačenju Kur'ana'; Bezzar i Taberani prenose riječima: Allahumme, 'allimhu te'vīlel l-
Qur'ān; v. Fethu l-Bārī, 7/80; Medžme'u z-zevā'id, 9/276.
121
Taberi, 1/90.
122
Taberi, 1/90, gdje se navodi: Ni’me terdžumānu l-Qur'ān, što je ispravnije.
123
Taberi, 1/90. Ove tri predaje su i kod Taberija navedene na ovaj način; o trećoj predaji Ebu Dža’fer
kaže: ‘’Kazivao mi je Muhammed ibn Beššar – Obavijestio nas je Dža’fer ibn Avn – Kazivao nam je
E’ameš od Ebu d-Duhaa - od Mesruka – od Abdullaha: na isti način. Muhammed ibn Beššar je Bundar
el-Basri (u. 252.), pouzdan prenosilac; svi autori sahiha argumeniraju hadisima koje je on prenio.
124
Ibn Hadžer kaže: ‘’Ja’qub ibn Sufjan u svojoj Historiji prenosi ispravnim senedom od Ibn
Mes’uda… da je rekao: ''Divan li je tumač Kur'ana Ibn Abbas!'' Također, od njega prenosi Ibn Sa'd na
drukčiji način. Fethu l-Bārī, 7/80; v. Hafiz Hejsemi, Bab (poglavlje): ''Fima dža'e fi 'ilmi Ibn Abbas ve
ma su'ile 'anhu'', Medžme'u z-zevā'id, 9/276-285.
125
V. Taberi, 1/81. Obje predaje se prenose ispravnim predajnim lancem; Fethu l-Bārī,7/80.
126
U osnovi: ve hāzā; v. Ibn Kesir, 1/4.
127
U osnovi: Es-Sundi; Es-Suddi Kebir je umro 127; bio je, prema pretežnijem mišljenju, pouzdan
prenosilac. Što se tiče Es-Suddija es-Sagira (Mlađeg), on je Muhammed ibn Mervan i slab prenosilac;
v. Lisānu l-mīzān, 1/236.
128
Fethu l-Bārī, 6/388. Hadis se također prenosi i od Abdullaha ibn Amra ibn el-Asa: u Musnedu
imam-i Ahmeda i kod Tirmizija, koji kaže da je hadis hasen-sahih, te u Sunenu Darimija; v. Musned,
9/250; El-Džāmi', 7/314 – izdanje u Homsu – Darimi, 1/132; također v. Sujuti, Tahzīru l-havāss, prvi
odjeljak, 4-21. Hadis: ''A onaj ko na mene namjerno slaže...'' doseže stepen mutevatira; v. Fethu l-Bārī,

54
I zbog toga je Abdullah ibn Amr, kada je na dan Bitke na Jermuku došao u posjed dva
tovara knjiga koje pripadaju sljedbenicima Knjige, prenosio iz njih upravo zbog
dozvole spomenute u prethodnom hadisu. 129 Ali isra'ilijatska predanja (el-ehādīsu l-
isrā'ilijje) se navode u svrhu dodatnog posvjedočenja (li l-istišhād) a ne za potpunu
potvrdu (li l-i'tiqād). Ona se dijela u tri vrste: prva, ona predanja za koja znamo da su
autentična na temelju onoga što mi imamao budući da potvrđuju njihovu istinitost;
druga, ona za koja znamo da su lažna budući da se protive onome što mi
posjedujemo; i treća, ona o kojima ''šutimo'', koja ne spadaju ni u prvu ni u drugu
vrstu, ne potvrđujemo ih niti poričemo. Ovu treću vrstu dozvoljeno je prenositi, iako u
većini toga nema nikakve koristi kada je u pitanju vjera.

Učenjaci ehl-i kitabija se uveliko razilaze u vezi sa ovom trećom vrstom pa se, zbog
toga, i mufessiri razilaze. Kao primjer ovoga spominju: imena stanovnika pećine, boju

1/161-165; Tirmizi, 7/307; Medžme'u z-zevā'id, 1/142-148; Sujuti, El-Ezhāru l-mutenāsire fī l-ehādīsi
l-mutevātire, 2.
129
Tj. Abdullah ibn Amr je – neka je Allah njime zadovoljan! – iz prethodnog hadisa, kojeg prenosi od
Vjerovjesnika, a.s., razumio da je dozvoljeno prenositi od sinova Israilovih (jevreja) ono za što se ne
zna da li je laž(no) – kako će Ibn Tejmijje objasniti stav o isra'ilijjatima u odjeljku koji slijedi. Ovu
čvrstu vezu, dakle, Ibn Tejmijje uljepšava i pojašnjava. Imami Šafi' kaže: ''Poznato je da Vjerovjesnik,
a.s., nije dozvolio prenositi laž pa, prema tome, značenje glasi: Prenosite od sinova Israilovih ono za
što ne znate da je laž(no)! A ono za što znate da nije laž, nema nikakve štete da prenosite od njih''.
Međutim, ono zbog čega strahuje jedan istraživač jesu prenosioci i biografije koje govore o tome da je
Abdullah ibn Amr čitao sirijački jezik, da je između njega i Ka'ba el-Ahbara postojala komunkacija, da
je predaja ''o dva tovara'' došla kao vrhunac i osnova tih predaja te da su neke predaje o ovoj temi
nodržive, kao npr. ona u kojoj se prenosi da je on rekao: ''U snu vidjeh kao da u jednoj ruci imam med,
a u drugoj maslo, i ja obje ruke polizah! Spomenuo sam to Vjerovjesniku, s.a.v.s., pa on reče: 'Ti čitaš
dvije Knjige: Tevrat i Kur'an!'' Prenosilac kaže da ih je on zbilja obje čitao. No poznato je da je
Vjerovjesnik, a.s., u hadisu koga prenose Tirmizi, Ibn Ebi Šejbe i Bezzar od Džabira, to rekao našem
prvaku Omeru ibn el-Hattabu – neka je Allah njime zadovoljan! – koji je pred njime čitao neku knjigu
koju je dobio od jednog sljedbenika Knjige. U jednoj predaji stoji (da su to bili) listovi Tevrata – ''Zar
ste time zbunjeni, o, Omere?!'' – tj. Zar se dvoumite?! – ''Došao sam vam s nečim čistim...'' U ovom
hadisu nalaze se i ove riječi: ''Tako mi onoga u čijoj je ruci moja duša, da je Musa živ, ne bi mu
preostalo ništa drugo nego da mene slijedi!''
Autentično je preneseno da je Abdullah ibn Amr – neka je Allah njime zadovoljan! – tražio dozvolu od
Vjerovjesnika, a.s., da zapisuje ono što čuje od njega, pa mu je on to dozvolio i on je zapisivao. Amr je
tu svoju bilježnicu (Sahīfu) nazvao Es-Sādiqa. Mudžahid kaže: ''Vidio sam Sahīfu Abdullaha ibn Amra
ibn el-Asa i upitao ga o njoj pa je on odgovorio: 'Ovo je Es-Sādiqa, u njoj je ono što sam čuo od
Allahovoga Poslanika, a.s., kada sam bio sam sa njim'''. Buhari od Ebu Hurejre prenosi da je rekao:
''Niko od ashaba Vjerovjesnika, a.s., ne prenosi više hadisa od mene izuzev Abdullaha ibn Amra, jer on
zapisivaše, a ja nisam to činio!''
Pa da li autor bilježnice Es-Sādiqa - nakon ovoga – zbilja ''prenosi iz dva tovara knjiga koje pripadaju
sljedbenicima Knjige?!'' Mi ne želimo preinačiti tumačenje o tome na koje aludira Šejhu l-islam, ali
kakva je bila kultura sljedbenika Knjige u to vrijeme da je Abdullah na dan Jermuka naišao na dva
tovara?! – Kazivanje o ovoj tačci bi se oduljilo. – Potom, neki se čude kako to da se ta dva tovara nađu
u rukama autora bilježnice Es-Sādiqa?!
Ako ovome dodamo aspekt života Abdullaha ibn Amra, njegovu pobožnost i duhovnu posvećenost
koje je ispoljavao... zajedno sa mnoštvom hadisa koje je, kako smo spomenuli, prenio od Poslanika,
a.s., onda se, doista, moramo ponovo vratiti na ''predaju o dva tovara'' i na to ''da je on iz njih kazivao
ljudima''.
Prema tome, ove predaje su isra'ilijjati: koja je od njih autentična po sebi, a koja je autentična zato što
se pripisuje Abdullahu ibn Amru el-Asu?! V. Imam-i Ahmed, Musned, 9/233 i 10/20; Ibn Sa'd,
Tabeqāt, 2/373 i 4/261-268; Fethu l-Bārī, 1/167 i 6/388; Muhtesar ve šerh Tehzīb Sunen Ebī Davūd,
5/246; Medžme'u z-zevā'id, 1/173; Ibn Hadžer, El-Esābe fi temjīzi s-sahābe, 2/343; El-Istī'āb fī ma'rifeti
l-ashāb (na margini djela El-Esābe), 2/338.

55
njihovog psa i njihov tačan broj; Musaov štap, tj. od koje je vrste drveta napravljen,
imena ptica koje je Allah oživio Ibrahimu, a.s., određivanje ''dijela'' krave kojim je
ubijeni udaren, vrste drveta iz kojeg je Allah govorio Musau, a.s., i druga slična pitanj
koja Uzvišeni Allah nije detaljno pojasnio i koja, zapravo, nemaju koristi za ljude u
njihovim svjetovnim i vjerskim pitanjima. Međutim, prenošenje razlika od njih o
ovim pitanjima je dozvoljeno (džā'iz).

Uzvišeni Allah kaže:

‫سَيَقُولُونَ ث َ ََلثَة َّرابِعُ ُه ْم كَ ْلبُ ُه ْم َويَقُولُونَ خ َْمسَة سَا ِدسُ ُه ْم كَ ْلبُ ُه ْم َرجْ ًما بِا ْلغَ ْيبِ ۖ َويَقُولُونَ سَ ْبعَة َوثَا ِمنُ ُه ْم كَ ْلبُ ُه ْم ۖ قُل‬
‫ت فِي ِهم ِم ْن ُه ْم أ َ َحدًا‬
ِ ‫َّربِي أ َ ْعلَمُ بِ ِعدَّتِ ِهم َّما يَ ْعلَ ُم ُه ْم إِ ََّل قَلِيل ۖ فَ ََل ت ُ َم ِار فِي ِه ْم إِ ََّل ِم َرا ًء ظَا ِه ًرا َو ََل ت َ ْست َ ْف‬

Neki će reći: „Bila su trojica, četvrti je bio pas njihov,“ a neki će govoriti: „Bila su
peterica, šesti je bio pas njihov,'' nagađajući tako o nepoznatom, dok će neki reći:
„Bila su sedmerica, a osmi je bio pas njihov.“ Reci: „Gospodaru moj najbolje zna
broj njihov, a zna to njih samo malo!“ Zato ne raspravljaj o njima osim površno, i ne
pitaj o njima od njih nikoga!'' (El-Kehf, 22) Ovaj plemeniti ajet sadrži kulturu
ponašanja (edeb) u ovoj situaciji i podučava onome što je tada potrebno. Uzvišeni
Allah ih spominje (tj. o stanovnike pećine) u kontekstu tri mišljenja. Prva dva
mišljenja proglašava slabima, dok se o trećem sustegnuo pa tako ukazao na njegovu
ispravnost. Naime, da je i ono neosnovano odbacio bi ga kao što je to učinio sa prva
dva. Zatim upućuje na to da u znanju o njihovom tačnom broju nema koristi, te se o
tome kaže: Reci: „Gospodaru moj najbolje zna broj njihov''. I samo malo ljudi zna
njihov tačan broj, onih kojima je Allah dao znanje, pa je stoga rekao: Zato ne
raspravljaj o njima osim površno, tj. ne trudi se u onome u čemu nema koristi, ne
pitaj ih o takvim stvarima jer oni samo nagađuju, nemaju znanje o njima!

Ovo je najbolji način navođenja različitih mišljenja, tj. da se sakupe sva mišljenja o
nečemu, upozori na ona ispravna a ospore neispravana, a onda navedu koristi i
rezultati razilaženja kako se razilaženja i razlike o onome u čemu nema neke koristi
ne bi produbile, i tako udaljilo od onoga što je važnije.

Prema tome, onaj ko navede razlike o nekom pitanju ne obuhvatajući sva mišljenja,
on je manjkavih argumenata budući da se nekada istina krije u onome što je ispustio.
Također je manjkavih argumenata i onaj ko navede razlike ne ističući ona ispravna
mišljenja. Ako neko namjerno pogrešno mišljenje proglasi ispravnim, taj je namjerno
slagao ili je neznalica pa pogriješio! Isto tako, onaj ko diskutira o razlikama u
pitanjima u kojima nema koristi ili spominje razna mišljenja različitim formulacijama
a koja se, zapravo, svode na jedno ili dva značenja, gubi vrijeme i preuveličava ono
što nije ispravno. Takav je poput onoga ko nosi dvije odore a obje – ukradene!130 A
Allah upućuje na ono što je ispravno!

130
U hadisu se kaže: ‘’Jedna žena je došla Poslaniku, a.s., i kazala: ‘Ja imam inoću (darre): jesam li
griješna ako se pred njom pohvalim kako mi je muž poklonio nešto što nije?' Allahov Poslanik, s .a.v.s.,
odgovorio joj je: 'Onaj koji se pohvali nečim što nije dobio isti je kao onaj koji je obukao lažnu
odjeću'''. Prenose Buhari i Muslim. Učenjaci kažu: ''Smisao ovoga je u tome da onaj ko se pred ljudima

56
Odjeljak – Tumačenja Kur'ana riječima tabi'ina

Ako ne nađeš tefsir u Kur'anu ni u Sunnetu, niti ga, pak, ne nađeš u riječima ashaba,
onda se mnogi imami autoriteti obraćaju riječima tabi'ina kakav je npr. Mudžahid ibn
Džebr koji je čudo u tefsiru (āje fī t-tefsīr). Muhammed ibn Ishak kaže: Kazivao nam
je Eban ibn Salih da je Mudžahid rekao: ''Tri puta sam proučio cijeli Mushaf pred Ibn
Abbasom, od Fatihe pa do kraja, zaustavljajući ga kod svakog ajeta i pitajući ga o
njemu''.131 Tirmizi prenosi: Kazivao nam je Husejn ibn Mehdi el-Basri – Kazivao nam
je Abdurrazik od Ma'mera da je Katade: ''Nema nijednog ajeta u Kur'anu a da nisam
nešto čuo o njemu''. 132 Tirmizi također prenosi: Kazivao nam je Ibn Ebi Omer –
Kazivao nam je Sufjan ibn Ujejne od E'ameša da je Mudžahid rekao: ''Da učih Kur'an
prema Ibn Mes'udovom kiraetu, ne bih tada imao potrebe da pitam Ibn Abbasa o
mnogo čemu iz Kur'ana o čemu sam ga pitao!'' 133 Ibn Džerir prenosi: Kazivao nam je
Ebu Kurejb – Kazivao nam je Talek ibn Ganam od Osmana el-Mekkija da je Ibn Ebi
Mulejke rekao: ''Vidio sam Mudžahida kako pita Ibn Abbasa o tefsiru Kur'ana, a sa
njime njegove ploče. Ibn Abbas mu reče: 'Piši!' sve dok ga nije pitao o tefsiru
(cijeloga Kur'ana).'' 134 I zbog toga Sufjan es-Sevri govoraše: ''Kad ti dođe tefsir od
Mudžahida – dovoljan ti je!'' 135

Drugi takvi tabi'ini su: Se'id ibn Džubejr, Ikrime Mevla ibn Abbas, Ata' ibn Ebi
Rebbah, Hasan el-Basri, Mesruk ibnu l-Edžde', Se'id ibnu l-Musejjeb, Ebu l-Alije,
Rebi' ibn Enes, Katade, Dahhak ibn Muzahim136 i drugi tabi'ini, njihovi učenici i oni

hvali onim što ne posjeduje on, zapravo, uljepšava neistinu, što je pokuđeno zbog dva razloga: prvi, što
to zbog čega se hvali – ne postoji, i drugi, što ispoljava neistinu. Naime, on laže samoga sebe zbog
onoga što ne posjeduje i laže drugog kojem to nije dato''. Ovaj hadis se navodi – iz riznice onoga kome
je data punina riječi – kao primjer za svakog onog ko je u tom stanju, baš onako kako to čini Ibn
Tejmijje – Allah mu se smilovao! – u svojim riječima; v. Fethu l-Bārī, 9/260; Sahīhu Muslim bi Šerhi
n-Nevevi, 14/110.
131
Tefsīru t-Taberī, 1/90, predaja br. 108; v. Tehzību t-Tehzīb, 10/43.
132
Sunenu t-Tirmizī, 8/149, štampa Homs. Ova predaja od Katadea navodi se kao kontradiktorna
predajama od Mudžahida!
133
Sunenu t-Tirmizī, 8/149 (prethodni izvor); v. Tehzību t-Tehzīb, 10/43. Navedene riječi se, čini se,
potvrđuju mišljenjem da su kiraeti koji se pripisuju Mushafu Ibn Mes'uda šāzz kiraeti (neautentični
kiraeti). Zapravo, radi se o ''tefsirskim kiraetima'' (el-qirā'ātu t-tefsīrijje); to je, dakle, tefsir Ibn
Mes'uda, a ne kur'anski kiraet.
134
Kod Taberija: ''... vidio sam Mudžahida kako pita Ibn Abbasa o tefsiru Kur'ana... Ibn Abbas mu
reče: 'Piši!' sve dok ga nije pitao o tefsiru (cijeloga Kur'ana)'' (Taberi, 1/90; predaja b r. 107).
135
Navodi, također, i Taberi sa svojim senedom, 1/91, predaja br. 109. U biografiji Mudžahida ibn
Džebra el-Mekkija el-Mahzumija Zehebi kaže: ‘’Učač Kur’ana, mufessir; jedan od potvrđenih
velikana’’. Od Jahjaa el-Kattana se prenosi da je rekao: ‘’Ummet je saglasan o imametu Mudžahida i
da njegove riječi služe kao argument’’. Umro je 104.; v. Mīzānu l-i’tidāl, 3/439.
136
Hasan el-Basri Ebu Se’id el-Hasan Jesar (u. 110.) – velikan Bogobojaznih tabi’ina i istaknuta ličnost
škole tefsira u Medini.
Mesruk ibnu l-Edžde’ – ili ibn Abdu r-Rahman (u. 63. h. u 63. godini života) – pouzdan prenosilac i
pobožni fekih.
Što se tiče prvaka tabi’ina Se’ida ibnu l-Mesejjeba ibn Hazena Ebu Muhammeda, on je na Ahiret
preselio 94. h.
Ebu l-Alije je Refi’ ibn Mehran er-Rijahi (u. 90.) – također velikan tabi’ina.
Rebi’ ibn Enes (u. 139.) dolazi nakon ovih velikana, mada se ubraja u njihovu generaciju; u osnovi:
Rebi’ i Ibn Enes.
Dahhak ibn Muzahim el-Belhi (u. 105.) - učio tefsir kod Se’ida ibn Džubejra.

57
poslije njih. Njihova mišljenja o nekom ajetu se navode različitim izrazima i onaj ko
nema znanja pomisli da su to razilaženja i tako ih navodi. A to nije slučaj, jer se neki
od njih izražavaju o nečemu koristeći primjere ili sličnosti za to, dok neki eksplicitno
izražavaju ono na što misle. Svaki izražava, zapravo, isto značenje u mnoštvu
mogućnosti, tako da će pametan čovjek o tome razmisliti, a Allah upućuje!

Šu'be ibnu l-Hadždžadž137 i drugi kažu da mišljenja tabi'ina o sporednim pitanjima

(furū') nisu dokaz pa kako onda da bude dokaz u tefsiru?! Ovo ustvari znači da nisu
dokaz u odnosu na druge tabi'ine koji imaju suprotno mišljenje, i ovo je tačno. A ako
se, pak, slože o nečemu, onda je bez ikakve sumnje to dokaz. Ako se, dakle, raziđu u
mišljenju, onda riječi jednih do njih nisu dokaz protiv drugih, niti za one poslije njih,
i, u ovom slučaju, čovjek se obraća na jezik Kur'ana, ili na Sunnet, ili na općenitost
jezika Arapa, ili na riječi ashaba.

Već smo naveli nešto od biografija ovih velikan na prethodnim stran icama; v.: Sujuti, Tabeqātu l-
mufessirin; Itqān, 2/321-324; također v. merhum šejh Muhammed Ragib et-Tabbah, Hulāsatu džāmi’a
fī kitībi es-Seqāfa el-islāmijja, 113.
137
Šu’be ibnu l-Hadždžadž ibnu l-Verdi el-‘Ateki (u.160.) – ‘’pouzdan prenosilac i izuzetnog
pamćenja’’. Sevri bi (o njemu) govori: ‘’On je vođa vjernika u hadisu: bio je prvi ko je ispitivao
prenosioce hadisa u Iraku i branio Sunnet; bio je pobožan’’. U Er-Risāla el-mustatrife navodi se da je
preselio na Ahiret 170. h., što je greška.

58
Tumačenje Kur'ana razumom

Što se tiče tefsira isključivo ljudskim razumom (re'j), on je zabranjen (harām).

Kazivao nam je Mu'emmil – Kazivao nam je Sufjan – Kazivao nam je Abdu l-E'ala od
Se'ida ibn Džubejra da je Ibn Abbas rekao: ''Ko kaže nešto o Kur'anu bez znanja (bi
gajri 'ilm), neka sebi pripremi mjesto u Vatri''. Kazivao nam je Veki' – Kazivao nam
je Sufjan od Abdu l-E'ala es-Sa'lebija, on od Se'ida ibn Džubejra da je Ibn Abbas
rekao: Rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.s.: ''Ko kaže nešto o Kur'anu bez znanja, neka
sebi pripremi mjesto u Vatri''. 138

Tirmizi prenosi: Kazivao nam je Abd ibn Humejd – Kazivao nam je Habban139 ibn
Hilal – Kazivao nam je Suhejl, brat Hazma el-Kuta'ija – Kazivao nam je Ebu Imran
el-Džūni od Džunduba da je rekao: Rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.s.: ''Ko kaže
nešto o Kur'anu po svome razumu (bi re'jihi) pa i pogodi, pogriješio je!'' Tirmizi veli
da je ovaj hadis neobičan (hadīs garīb). Neki učenjaci hadisa govorili su o Suhejlu ibn
Ebi Hazmu.140

138
Ovaj hadis kao i onaj prethodno spomenuti te još druga dva hadisa, sve ih prenosi Taberi gotovo
podudarnim izrazima i svi se oni povezuju sa Abdu l-E'alaom ibn Amirom es-Sa'lebijem, o čijoj se
pouzdanosti raspravljalo, kako o tome prenosi šejh Ahmed Šakir – Allah mu se smilovao! – i iznosi
jasan stav o autentičnosti tih hadisa, a o ovoj temi postoje i drugi hadisi. Tirmizi o hadisu od Ibn
Abbasa, kojeg prenosi i na druge načine, veli: ''Ovaj hadis je hasen-sahih''; v. Taberi, 1/77-78; Sunenu
t-Tirmizī, 8/146, Homs; Muhtesar ve šerh Ebī Dāvūd, 5/249
139
U osnovi: Hassan; Habban ibn Hilal je Ebu Habib el-Basri (u. 216.) – pouzdan i potvrđen
prenosilac.
140
Sunenu t-Tirmizī, 8/146; bilježi ga i Taberi, 1/79. Suhejl ibn Ebi Hazm je brat Hazma el-Kuta'ija, i
znao je da je njegov brat pouzdaniji i poznatiji od njega. O Suhejlu su raspravljali imam-i Ahmed,
Buhari, Nesa'i i dr. Ovaj hadis također prenose Nesa'i i Ebu Davud; v. Muhtesar ve šerh Ebī Dāvūd.
Imam Bejheki o ovom hadisu kaže sljedeće: ''Ako je on autentičan, misli se – a Allah najbolje zna! – na
tumačenje razumom bez dokaza na kome bi se ono temeljilo, a ako je ono, pak, potvrđeno dokazom,
onda je tumačenje takvim razumom dozvoljeno''. Na drugom mjestu o ovome on kaže: ''O ovom hadisu
može se raspravljati: ako je autentičan, njime se misli - a Allah najbolje zna! – da je 'takav pogriješio' u
metodu. Naime, ispravan metod jeste da se u tumačenju kur'anskih izraza obrati jezikoslovcima, u
pogledu spoznaje derogiranih i derogirajućih ajeta i povoda njihova objavljivanja... na predaje ashaba
koji su svjedoci objavljivanja Kur'ana, te da nam iz Sunneta približe ono pojašnjava Allahovu Knjigu;
Uzvišeni je rekao: Mi ti objavljujemo Opomenu kako bi ti ljudima objasnio ono što im se objavljuje i ne
bi li oni razmislili! Ukoliko se nalazi objašnjenje u riječima Povjerenika šeri'ata, onda je daljenje
razmišljanje o tome suvišno; a ako nema objašnjenja u njegovim riječima, tada se gleda na mišljenja
učenjaka koji treba da deriviraju objašnjenje koje se ne navodi''. Bejheki dalje veli: ''Katkada se pod
time misli na onoga ko kaže nešto po svome razumu bez znanja temeljnih i sporednih stvari, pa i ako
pogodi, to nije pohvaljeno s obzirom da je to ipak rekao bez znanja''. Na ovo značenje Ibn Tejmijje
ukazuje malo kasnije; v. Itqān, 2/305.
Imam Ebu Dža'fer et-Taberi zajamčio je objašnjenje ovog značenja i to vrlo preciznim i poznatim
objašnjenjem - misli se na prvi hadis prenesen od Ibn Abbasa za koga Ibnu l-Enbari veli da se odnosi
na ''teška'' mjesta u Kur'anu (muškilu l-Qur'ān) ili, pak, ''na onoga ko kaže nešto o Kur'anu znajući da je
istina nešto drugo...; v. Taberi, 1/78-79. Prema tome, riječi Šejhu l-islama o zabrani tumačenje Kur'ana
samo razumom nemaju opće značenje, kao što je to jasno iz njegovih riječi u drugim risalama i kao što
na to ukazuje riječi mudžerredu r-re'j (samo razumom), tj. čistim razumom (re'ju l-mahd) koji svoje
uporište nema u Sunnetu ili jeziku. Ibn Qutejbe – Allah mu se smilovao! – kaže: ''Što se tiče zabrane
tumačenja Kur'ana ona podrazumijeva ograničavanje samo na predaju i preneseno znanje a
izostavljanje razumskog zaključivanja ili, pak, podrazumijeva nešto drugo. Neispravno je tvrditi da s e
njome misli na to da o Kur'anu može govoriti samo onaj ko je nešto o tom čuo jer su ashabi – neka je
Allah njima zadovoljan! – tumačili Kur'an i razilazili se u tome i nisu sve što su rekli o Kur'anu čuli od
Vjerovjesnika, s.a.v.s....''

59
Tako se prenosi od nekih učenjaka iz reda ashaba Vjerovjesnika, s.a.v.s., i drugih da
su oni bili ozbiljni u tumačenju Kur'ana bez znanja. Što se tiče onoga što se prenosi od
Mudžahida, Katadea i drugih učenjaka (ehlu l-'ilm), da su oni tumačili Kur'an, to ne
znači da su oni o Kur'anu govorili (qālū fī l-Qur'ān) ili ga tumačili (fesserūh) bez
znanja ili, pak, shodno svojim željama. Od njih se prenosi (ruvije 'anhum) ono što
dokazuje ono što smo upravo rekli: oni nisu o Kur'anu govorili shodno svojim
željama, bez znanja (min qibeli enfusihim bi gajri 'ilm).141 Ko god govori o Kur'anu
po svom razumu, opteretio se o onim o čemu nema znanja i zaputio putem koji mu
nije naređen. Čak i da pogodi ispravno značenje, opet je pogriješio jer ovom pitanju
nije pristupio na ispravan način. Ovo je slično onome ko sudi ljudima u neznanju i čiji
je kraj u Vatri, premda njegove presude mogu ponekada biti ispravne. On je još uvijek
griješan, ali njegov grijeh je manji od onoga ko griješi (u svojim presudama), a Allah
najbolje zna!

Isto tako, Uzvišeni Allah klevetnike (qazefe) naziva lašcima; On kaže: ‫ش َهد َِاء‬ ُّ ‫َفإ ِ ْذ َل ْم يَأْتُوا ِبال‬
َ‫ فَأُولَ ٰـئِكَ ِعندَ اللَّـ ِه هُ ُم ا ْلكَا ِذبُون‬A pošto nisu doveli svjedoke, oni su onda kod Allaha lažljivci
(En-Nur, 13). Klevetnik je, dakle, lažac, iako, istovremeno, okleveta onoga ko počini
zinaluk zato što je proširio ono što nema pravo širiti i opteretio se onim o čemu nema
znanja, a Allah najbolje zna!

Zbog toga su se brojni prethodnici (selef) ustručavali tumačiti iz Kur'ana ono o čemu
nisu imali znanja. Na primjer, Šu'be prenosi od Sulejmana, ovaj od Abdullah ibn
Murrea, on od Ebu Ma'mera da je Ebu Bekr es-Siddik rekao: ''Koja bi me zemlja
držala i koje mi bi nebo hlad darivalo ako o Allahovoj Knjizi kažem ono što ne
znam!?''142 Ebu Ubejd el-Kasim ibn Selam kaže: Kazivao nam je Muhammed ibn
Jezid od Avvama ibn Havšeba, a on od Ibrahima et-Tejmija da je Ebu Bekr es-Siddik
bio upitan o ajetu: ‫( َوفَا ِك َهةً َوأَبًّا‬Abese, 31) pa je rekao: ''Koja bi mi zemlja držala i koje

Prema Ibn Qutejbeu, zabranu je moguće protumačiti na dva načina. Prvi, da čovjek o nekom pitanju
ima svoje mišljenje kojem inklinira pa onda tumači Kur'an shodno svome razumu i tendenciozno kako
bi dokazao ispravnost svoga stava, a da nije imao tog mišljenja, ne bi mu se u Kur'anu ukazalo to
značenje. I tako njegovo tumačenje Kur'an biva tumačenje po njegovom mišljenju, tj. njegovo
mišljenje jeste to koje ga je ponukala na takvo tumačenje. Pod ovaj način ili vrstu (zabrane) potpadaji,
kao što se to eksplicitno vidi u ostatku Ibn Qutejbinih riječi o ovome, oni koji čine grešku u indiciji i
intendiranom ili samo u indiciji, kako je Ibn Tejmijje to već naveo.
Drugi način jeste kada čovjek požuri da tumači Kur'ana na temelju arapskog jezika bez poznavanja
predaja i prenesenog znanja o neobičnim riječima u Kur'anu (garā'ibu l-Qur'ān), o njegovim nejasnim
izrazima, o sažetim i imlicitnim značenjima, o inverziji. Dakle, onaj ko ne zna izvanjski aspekt tefsira a
požuri derivirati značenja samo na osnovu znanja arapskoga jezika, načinit će mnoge greške i ući u
društvo onih koji Kur'an tumači po svom mišljenju.
Ibn Qutejbe kaže: ''U pogledu izvanjskog aspekta tefsira, nužno je, prvo, uzeti u obzir predaju i
preneseno znanje kako bi se, pomoću njega, izbjegle greške, a nakon toga se koristi vlastito
razumijevanje i zaključivanje. Neobične riječi u Kur'anu uglavnom se znaju posredstvom prenesenog
znanja i ne treba žuditi onom unutarnjem prije nego što se savlada ono izvan jsko!'' V. Tefsiru l-
Qurtubī, 1/33; Džāmi'u l-usūl, 2/4.
141
Riječi Tirmizija, 8/147; u osnovi: revā ba'd (neki prenose), što ima smisla ukoliko se imaju na umu
prethodne riječi Ibn Tejmijje: ehlu l-'ilm... i qālū fī l-Qur'ān ev fesserūh.
142
Ili: ‘’…ako kažem nešto o Kur'anu shodno svom razumu'', Taberi, 1/78, predaja br. 79.

60
mi bi nebo hlad darivalo ako o Allahovoj Knjizi kažem ono što ne znam!?'' – Lanac
prenosilaca je prekinut (munqati').143

Ebu Ubejd kaže: Kazivao nam je Jezid od Humejda, a on Enesa da je Omer ibnu l-
Hattab na minberi proučio ajet: ‫ َوفَا ِك َهةً َوأَبًّا‬i rekao: ''Znamo šta je ovo fākihe (voće), ali
šta je el-ebb?!'' Potom je sam sebi rekao: ''Ovo je, zbilja, usiljenost (preopterećivanje
samoga sebe: tekelluf), Omere!''144 Abd ibn Humejd veli: - Kazivao nam je Sulejman
ibn Harb – Kazivao nam je Hammad ibn Zejd od Sabita da je Enes ispričao: Bili smo
kod Omera ibn el-Hattab, a na njegovoj košulji bijahu četiri zakrpe. On prouči: ً‫َوفَا ِك َهة‬
‫ َوأَبًّا‬i upita: ''Šta je el-ebb?'' a potom reče: ''Ovo je, zbilja, usiljenost, šta ti je, zar ne
znaš!?''145

Sve ovo ukazuje da su oni (tj. Ebu Bekr i Omer) – neka je Allah njima zadovoljan -
samo željeli da otkriju stvarno značenje riječi el-ebb (istikšāf māhijje el-ebb).146 Inače,
poznato je da je to biljka koja niče iz zemlje, kao što Uzvišeni kaže: ﴾٢٢﴿ ‫أَنبَتْنَا فِي َها َحبًّا‬
‫﴾ َوفَا ِك َهةً َوأَبًّا‬١٣﴿ ‫﴾ َو َحدَائِقَ غُ ْلبًا‬٢٢﴿ ‫﴾ َوزَ ْيتُونًا َون َْخ ًَل‬٢٨﴿ ‫ َو ِعنَبًا َوقَضْ بًا‬pa činimo da izrasta iz nje
zrnevlje, / i grožđe i povrće,/ masline i palme,/ i bašče guste,/ i voće i pašnjaci
('Abese, 27-31).147

Kaže Ibn Džerir: Kazivao nam je Ja'kub ibn Ibrahim – Kazivao nam je Ibn Ulejje od
Ejjuba, a on od Ebu Mulejkea da je Ibn Abbas 148 bio upitan o nekom ajetu – da ste vi
o njemu bili upitani, odgovorili biste – ali je on odbio da išta o njemu kaže. – Lanac
prenosilaca je autentičan (sahīh).

Ebu Ubejd veli: Kazivao nam je Isma'il ibn Ibrahim od Ejjuba da je Ebu Mulejke
rekao: Neki čovjek je upitao Ibn Abbasa o ''danu koji traje pedeset hiljada godina''. 149
Rekao je: ''Pitam te ovo da me obavijestiš o tome''. Ibn Abbas tada reče: 'To su dva

143
Ovu predaju, istim lancem prenosilaca, prenosi i hafiz Ibn Kesir te o njoj kaže: ''Predajni lanac je
prekinut između Ibrahima et-Tejmija i Es-Siddiqa – neka je Allah njime zadovoljan!'' Ibn Kesir, 4/473.
144
Ovu predaju od Omera - neka je Allah njime zadovoljan! – prenose i drugi osim Enesa autentičnim
predajnim senedima, kao što je to sened Ebu Ubejda ili sened Taberija: ''Ibn Beššar - Ibn Ebi Adijj –
Humejd – Enes''; v. Ibn Kesir, 4/473; Taberi, 30/59; također v. i mnoge druge senede.
Ova predaja - u odnosu na druge predaje koje slijede, a koje Ibn Tejmijje prenosi od Ebu Ubejdea i
pripisuje prvim prenosiocima - čini se da je iz djela Fedāilu l-Qur'ān Ebu Ubejdea, a mi smo bili
počašćenu da ostvarimo uvid u njezin rukopis u Kairu; njezinu redakciju i pripremu za štampu sačinio
je cijenjeni profesor Sejjid Ahmed Saqr.
145
Predaju da je Omer - neka je Allah njime zadovoljan! – proučio taj ajet na minberi i nakon toga
izrekao svoje poznate riječi bilježe: Ibn Sa'd, Se'id ibn Mensur, Abd ibn Humejd – o koga jē ovdje
prenosi Ibn Tejmijje – Ibn Džerir, Ibnu l-Munzir, Hakim – koji je smatra autentičnom – Bejheki u
Šu'abu i Hatīb – svi od Enesa. U ovoj predaji nalaze se, nakon navedenog, i Omerove riječi: ''Slijedite
ovu Knjigu i postupajte po njoj! Ono ono što vam je nepoznato u njoj prepustiti njezinom Gospodaru!''
Ševkani, Fethu l-qadīr, 5/376; v. Taberi, 30/61.
O filozofskom aspektu ovog mišljenja hazreti Omera v. vrijednu risalu (brošuru) profesora i mislioca
Malika ibn Nebijja pod naslovom: ''Djela orijentalista i njihov utjecaj na savremen u islamsku misao''.
146
U osnovi: istikšāf 'ilm kejfijje el-ebb (otkriju kakvoću el-ebba).
147
Ibn Kesir kaže: ''Moguće je da je on – Omer, neka je Allah njime zadovoljan! – mislio na znanje
oblika, vrste i izgled te biljke jer, u suprotnom, i on i svako ko prouči ovaj ajet zna da je u pitanju neka
biljka'', Tefsīr Ibn Kesir, 4/473.
148
U osnovi: ‘’…od Ejjuba, od Ibn Abbasa’’; v. Taberi, 1/86, predaj br. 98.
149
El-Me'aridž, 4.

61
dana koje Allah spominje u Svojoj Knjizi i Allah najbolje zna o njima!'' Dakle, nije
volio da kaže o Allahovoj Knjizi ono što ne zna. 150

Ibn Džerir prenosi: Kazivao nam je Ja'kub ibn Ibrahim151 – Kazivao nam je Ibn Ulejje
od Mehdija ibn Mejmuna da je Velid ibn Muslim rekao: Talk ibn Habib je došao kod
Džunduba ibn Abdullaha i pitao ga o jednom ajetu iz Kur'ana pa je ovaj odgovorio:
''Preklinjem te, ako si muslim(an), da mi više ne dolaziš!'' ili je rekao: ''da sa mnom
sjediš!''152

Malik prenosi od Jahjaa ibn Se'ida da je (Se'id) ibnu l-Musejjeb bi upitan o tumačenju
nekog ajeta iz Kur'ana pa je rekao: ''Mi, doista, ne govorimo ništa o (tefsiru) Kur'ana''.

Lejs prenosi od Jahjaa ibn Se'ida da bi Se'id ibnu l-Musejjeb govorio iz Kur'ana samo
ono što je poznato (kāne lā jetekellmu illā fī l-ma'lūm mine l-Qur'ān).153

Šu'be prenosi da je Amr ibn Murre rekao: Neki je čovjek pitao Se'ida ibn el-
Musejjeba o jednom ajetu iz Kur'ana pa je on odgovorio: ''Ne pitaj me ništa o
Kur'anu! Pitaj onoga koji tvrdi da mu ništa iz njega nije skriveno!'' – tj. Ikrimea.154

Ibn Ševzeb kaže: Kazivao nam je Jezid ibn Ebi Jezid: Pitali bismo Se'ida ibnu l-
Musejjeba o halalu i haramu jer on bijaše najučevniji od svih drugih. A kada bismo ga
pitali o tefsiru nekog ajeta iz Kur'ana, on bi ušuti, kao da ništa nije čuo!'' 155

Ibn Džerir kaže: Kazivao mi je Ahmed ibn Abde ed-Dabbi: [Kazivao nam je Hammad
ibn Zejd:] – Kazivao nam je Ubejdullah ibn Omer: Sreo sam pravnike Medine i oni su
velikom stvari smatrali govor o tefsiru (ve innehum le ju'zimūne l-qavl fi t-tefsīr).

150
Prenosi Taberi, također, na dva druga predajna puta, a oba započinju od Ejjuba, od Ibn Ebi
Mulejkea. U našoj predaji ovdje ima nedostatak izazvan, čini se, od strane prepisivača. Naime, kod
Taberija, neki čovjek je upitao Ibn Abbasa o ''danu koji traje pedeset hiljada godina'', pa je on - tj. Ibn
Abbas – rekao: ''Koji je to 'dan koji traje pedeset hiljada godina'?!'' Čovjek reče: ''Pitam te ovo da me
obavijestiš o tome...'' Taberi, 29/72.
Ebu Dža'fer svojim senedom prenosi od Ibn Abbasa tumačenje (tefsir) dana koji traje pedeset hiljada
godina, tj. da je to Kijametski dan čije je trrajanje Allaha dao za nevjernike. Nakon toga, Ebu Dža'fer
kaže: ''Od Ibn Abbasa se o ovome prenosi i drugo mišljenje mimo ovog koje smo spomenuli''.
''Dva dana'' na koja se ukazuje spominju se u ajetima: ‫ض ثُمَّ يَ ْع ُر ُج ِإلَ ْيهِ فِي يَ ْو ٍم كَا َن‬ ِ ‫يُدَبِ ُر ْاْل َ ْم َر ِم َن السَّ َما ِء ِإلَى ْاْل َ ْر‬
‫سنَةٍ ِم َّما تَعُد ُّو َن‬ َ ‫اره ُ أ َ ْل‬
َ ‫ف‬ ُ َ ‫ ِم ْقد‬On upravlja svime od neba do Zemlje, a onda se sve to Njemu vraća, u danu koji
traje hiljadu godina prema vašem računanju vremena. (Es-Sedžde, 5) i ‫الرو ُح إِلَ ْيهِ فِي يَ ْو ٍم كَا َن‬ ُّ ‫ت َ ْع ُر ُج ْال َم ََلئِكَة ُ َو‬
ٍ‫ف سَنَة‬ ْ َ
َ ‫اره ُ خ َْم ِسي َن أل‬ ْ
ُ َ ‫ ِمقد‬Penju se meleci i Ruh [Džibril] k njemu u danu koji traje pedeset hiljada godina!
(El-Me'aridž, 4); v. Taberi, 21/91-92 i 29/71. Također v. preferirajući stav Ibn Abbasa o tumačenju ta
''dva dana'', čije tumačenje on nije neodobravao, u: Fethu l-Bārī, 8/451-453.
151
U osnovi: Ja’qūb ja’nī Ibrāhīm (Ja'kub, tj. Ibrahim); on je Jakub ibn Ibrahim el-Kadi Ebu Jusuf ed-
Devreki (u. 252.) – muhaddis Iraka u svoje vrijeme.
152
Taberi, 1/86, predaja br. 99.
153
Taberi, 1/86, predaja br. 95; redaktor ukazuje da u rukopisu stoji: ''illā fī l-ma'lūm mine t-tefsīr'' te
veli da je to ''blisko značenje'' (onom koje je gore navedeno).
154
Taberi, predaja br. 101. Čini se da je Ibnu l-Musejjeb, koji se sustezao tumačiti Kur'an, dodao ovoj
predaji ukazujući na suprotstavljanje Ikrimea njemu u ovoj metod i!
155
I Taberi prenosi na ovaj način, predaja br. 100.

62
Među njima su: Salim ibn Abdullah, Kasim ibn Muhammed, Se'id ibnu l-Musejjeb i
Nafi''.156

Ebu Ubejd kaže: Kazivao nam je Abdullah ibn Salih od Lejsa da je Hišam ibn Urve
rekao: ''Nikada nisam čuo svoga oca da tumači ajet iz Allahove Knjige!'' 157

Ejjub, Ibn Avn, Hišam ed-Destevāi prenose da je Muhammed ibn Sirin rekao: Pitao
sam Abīdea es-Selmanija o jednom ajetu iz Kur'ana pa je rekao: ''Otišli su oni koji su
poznavali o kome je objavljen Kur'an (ju'allimūne fīme unzile l-Qur'ān)! Boj se
Allaha (fetteqillāh) i budi čvrst u vjeri!'' 158

Ebu Ubejd kaže: Kazivao nam je Mu'az od Ibn Avna, on od Ubejdullaha ibn Muslima
ibn Jesara da je njegov otac rekao: ''Kada govoriš o Allahu – zastani pa pogledaj ono
što je prije i poslije (spomenuto)!'' 159

Kazivao nam je Hušajm od Mugirea da je Ibrahim rekao: ''Naši savremenici čuvali su

se tefsira i imali veliki respekt prema njemu!'' 160

Šu'be prenosi od Abdullah ibn Ebi s-Sefera da je Ša'bi rekao: ''Tako mi Allaha, nema
nijednog ajeta a da o njemu nisam pitao, ali to je (tefsir) predaja od Allaha!'' 161

Ebu Ubjed kaže: ''Kazivao nam je Hušajm: - Pripovijedio nam je Omer ibn Ebi Za'ide
od Ša'bija da je Mesruk rekao: ''Čuvajte se tefsira jer je on predanje od Allaha (er-
rivāje 'anillāh)!''

Ove autentične predaje i njima slične od imama prethodnika ukazuju na njihovo

sustezanje da govore o tefsiru, tj. da tumače Kur'an, da tumače ono što ne znaju. A
onaj, pak, ko, na temelju znanja jezika i šeri'ata, govori o tome, u tome nema nikakve
štete.162 Stoga se od ovih i drugih prenose mišljenja o tefsiru, što nije nikakva

156
Taberi, 1/85, predaja br. 92, sa ispravkom koja se nalazi u zagradi; kod Taberija stoji: ve inneheum
le jagluzūne l-qavl fī t-tefsīr (i oni su vrlo oštro govorili o tefsiru). Istraživač ukazuje da u rukopisu
stoji: le ju'zimūne l-qavl. Prema našem mišljenju, ovdje ne može stajati samo ime Nafi', i to je
najverovatnije do prepisivača, kao što na to ukazuje predaja koja slijedi. Ono što je, možda, doprinijelo
ovoj pogrešci jeste postojanje riječi Allah na ovom mjestu koja, može biti, ukazuje na Nafijevo ime po
sinu: Ebu Abdullah, a on je Nafi' mevla Ibn Omer. Ibn Hadžer o njemu kaže: ''Pouzdan i potvrđen
pravnik; umro 117. ili poslije te godine''; Taqrību t-Tehzīb, 2/296.
Salim ibn Abdullah ibn Omer el-Faruk (u. 106.) – potvrđen, pobožan i izvrstan fekih.
Kasim ibn Muhammed ibn Ebi Bekr es-Siddik također je umro 106.
Ebu Abdullah ibn Omer, koji ih je susreo, umro je 140-te i neke godine, a on je Ubejdullah ibn Omer
ibn Hafs ibn Asim ibn Omer el-Faruk.
157
Hišam ibn Urve je umri 146., njegov otac Urve ibnu z-Zubejr ibnu l-Avvam Ebu Abdullah 93., kako
smo to već naveli.
158
V. predaje br. 96 i 97 kod Taberija, 1/86., gdje stoji: itteqillāh; prema našem mišljenju, u osnovi je:
ju'allimūne fīmā unzile mine l-Qur'ān. Abīde es-Selmani je veliki tabi'in, pouzdan i potvrđen
prenosilac; na njega smo već ukazali.
159
Tj. pogledaj kontekst ajeta (nap. prev.).
160
Ova i prethodna predaja prenose se od Kasima ibn Selama; Muslim ibn Jesar el-Basri Ebu Abdullah
(u. 100.) – pobožni i poznati fekih; živio u Mekki; Ibrahim ibn Jezid en-Neha'i Ebu Imran (u. 96. ) –
imam, mudžtehid i fekih Iraka.
161
Taberi, 1/87, predaja br. 102.
162
Imam Ebu Dža'fer et-Taberi ove gore navedene predaje navodi pod preciznim naslovom: Zikru l-
ahbāri el-letī galeta fī te'vīlihā munkirū l-qavl fī te'vīli l-Qur'ān (Predaje koje su pogrešno protumačili

63
kontradiktornost, jer su oni govorili ono što znaju, a sustezali se od onoga što ne
znaju. I ovo je obaveza svakoga. Naime, kao što je obaveza šutiti o onome o čemu se
nema znanja, isto tako je obaveza govoriti kada se bude upitano o onome što se zna,
jer je Uzvišeni rekao: ُ‫اس َو ََل ت َ ْكت ُ ُمونَه‬
ِ َّ‫ لَتُبَ ِينُنَّهُ لِلن‬...da će je (Knjigu) sigurno objašnjavati
ljudima i da je neće skrivati (Ali 'Imran, 187), a u hadisu prenesenom u više predajnih
lanaca stoji: ''Ko bude upitan o nečemu pa to (znanje) sakrije, na Sudnjem danu će mu
biti data uzda od vatre! (Men su'ile 'an 'ilm fe ketemehu uldžime Jevme l-qijāmeti bi
lidžām min nār).''163

Ibn Džerir kaže: Kazivao nam je Muhammed ibn Beššar – Kazivao nam je
Mu'emmel: - Kazivao nam je Sufjan od Ebu z-Zinada da je Ibn Abbas rekao: ''Četiri
su vrste tefsira: tefsir kojeg znaju Arapi zbog njihovog jezika, tefsir za koga niko
nema opravdanje da ga ne zna, tefsir kojeg znaju učenjaci i tefsir koji je poznat samo
Uzvišenom Allahu''.164 A uzvišeni i veličanstveni Allah najbolje zna!

oni koji osporavaju tumačenje Kur'ana). Ibn Tejmijje navodi ove predaje, a prije toga ističe: ''Zbog toga
su se brojni prethodnici (selef) ustručavali tumačiti iz Kur'ana ono o čemu nisu imali znanja''. Ovdje on
kao da, nakon navođenja predmetnih predaja, pojašnjava to ustručavanje. Ali ako se ostvari uvid u
poglavlje Ebu Dža'fera o tome, primijetit će se druga vrsta jasnog ustručavanja koja je zadivljujuća.
Naime, Ebu Dža'fer – neka je Allah njime zadovoljan! – kaže:
''Što se tiče predaja koje smo naveli od tabi'ina, onih predaja koje govore o njihovom sustezanju u
pogledu tumačenja Kur'ana, postupak onih među njima koji su tako postupali jednak je postupku onih
među njima koji su se susetezali davati fetve o događajima i pojavama zato što su vjerovali da je
Uzvišeni Allah usmrtio Svoga poslanika tek nakon što je njime upotpunio Svoju vjeru ljudima i zato
što su znali da za svaki događaj i pojavu Uzvišeni Allah ima odredbu – bilo u tekstu ili kroz indikaciju.
Oni se nisu sustezali od tumačenja zato što su poricali Allahovu odredbu o tim događajima među
njima, nego zbog straha da svojim intelektualnim naporom (idžtihad) ne bi postigli onaj nivo kojeg je
Uzvišeni Allah stavio u obavezu učenjacima među Svojim robovima.
Isto tako, smisao suzdržavanja u tumačenju Kur'ana iz reda učenjaka selefa (prvih generacija) ogledao
se u oprezu da se ne ispuni ono što je obaveza u pogledu istinitog i ispravnog mišljenja, a ne u tome da
je to tumačenje bilo skriveno učenjacima Ummeta i da takvi nisu postojali među njima''.
163
Ovako navodi Taberani u Kebīru i Evsetu – u rivajetu Abdullaha ibn Amra – čiji su prenosioci
pouzdani, a od Ebu Hurejrea riječima: ...eldžemehullāh bi lidžām min nār Jevme l-qijāme. Prenose ga
Tirmizi – smatrajući ga dobrim hadisom (hasen) – Ebu Davud – predajnim nizom od Hasana – i Ibn
Madže. Ovaj hadis se također od Ebu Hurejerea prenosi – sličnim riječima – drugim predajnim putem
te od Abdullaha ibn Mes'uda, Ibn Abbasa, Abdullaha ibn Omera, Ebu Se'ida el-Hudrija i drugih na
odgovarajuće načine prenošenja. V. Muhtesar ve šerh Sunen Ebī Dāvūd, 5/251-253; Medžme'u z-
zevā'id, 1/163.
164
Taberi, 1/75, predaj br. 71. Pod prvom vrstom tefsira, ''tefsir kojeg znaju Arapi'' misli se na
''obraćanje na jezik kojim oni govore, a to se tiče poznavanja jezika i fleksije'', kako to kaže Zerkeši.
Pod drugom vrstom tefsira podrazumijevaju se halal i haram stvari – kako se to navodi u merfū' predaji
od Ibn Abbasa, ali o čijem senedu ima sporenja – i time se ne misli ni na kakvu vrstu tefsira. Ebu
Dža'fer kaže: ''Ovu vrstu tefsira koju spominje Ibn Abbas, tj. tefsir za koga niko nema opravdanje da ga
ne zna, podrazumijeva nepoznavanje onoga što se zahtijeva za tumačenje Kur'ana, i ovo je samo
obavijest o tome da nikome nije dozvoljeno da ga tumači ako ne posjeduje znanje o tome''.
Ebu Dža'fer navodi da postoje tri vrste tumačenja Kur'ana, zatim navodi Ibn Abbasovu predaju –
ispuštajući ovu drugu vrstu kod Ibn Abbasa za koju kaže da to nije nikakva vrsta tefsira.
O ove tri vrste tumačenja Kur'ana, prema njegovim mišljenju, Ebu Dža'fer kaže:
''Prva vrsta jeste ona za koju nema načina da se ona postigne (zna); to je znanje koje je Uzvišeni Allah
zadržao samo za Sebe i kojeg je skrio od svih Svojih stvorenja; tu spada znanje o događajima koji će se
zbiti i o kojima je Uzvišeni Allah obavijestio da će se desiti poput: časa Sudnjega dana, časa spuštanja
Isaa, časa izlaska Sunca sa Zapada, puhanja u Rog (Sur) i tsl.

64
 ... ... ...

Druga vrsta jeste ono tumačenje koje je Uzvišeni Allah dao samo Svome poslaniku [Muhammedu] ,
s.a.v.s., i nikome više iz njegova Ummeta, i to je ono znanje za kojem ljudi imaju potrebu i nemaju
drugog načina da ga saznaju osim Poslanikovim, a.s., bejanom (objašnjenjem).
Treća vrsta jeste tumačenje koje poznaju oni koji govore jezik na kojem je Kur'an objavljen, a to
podrazumijeva znanje znanje jezika i njegove gramatike...''
No, prije ovih riječi Ebu Dža'fer – Allah mu se smilovao! – komentarisao je treću vrste tumačenja
Kur'ana na vrlo jasan način, i ne bismo voljeli završiti a da ne prenesemo njegov komentar. On, dakle,
kaže:
''... treću vrsta (tumačenja) zna onaj ko zna jezik na kojem je objavljen Kur'an, a to uključuje
poznavanje sufiksalnih završetaka riječi (iqāmetu i'rabih), poznavanje inherentnog značenja imenica
koje nisu sinonimne i poznavanje imenica koje su opisane specifičnim atributima. I ovo niko od njih ne
može zanemariti. Na primjer, onaj ko čuje ajet: ‫﴾ أ َ ََل إِنَّهُ ْم‬٣٣﴿ ‫صلِ ُحو َن‬ ْ ‫ض قَالُوا إِنَّ َما ن َْح ُن ُم‬
ِ ‫َوإِذَا قِي َل لَهُ ْم ََل ت ُ ْف ِسد ُوا فِي ْاْل َ ْر‬
ْ َّ َ ْ ْ ُ
‫ همُ ال ُمف ِسد ُو َن َول ٰـ ِكن َل يَشعُ ُرو َن‬Kada im se kaže: "Ne pravite nered na zemlji!" odgovaraju: "Mi samo red
uspostavljamo!"/ Zar tako! Oni su uistinu pravi smutljivci, ali to oni i ne opažaju (El-Beqare, 11-12)
ne može ne znati d ifsād (činjenje nered na zemlji) jeste nešto što treba ostaviti budući da je štetan, a da
je islāh (uspostavljanje reda) nešto što treba činiti budući da je njegov činjenje korisno. Pa i ako ne zna
značenja koja je Uzvišeni Allah odredio riječima ifsād i islāh, onaj ko zna arapski jezik – jezik na
kojem je objavljen Kur'an – zna ono što sam gore opisao: inherentno značenja imenica koje nisu
sinonimne i imenica koje su opisane specifičnim atributima, i nije obavezn o znati pravila, njihova
svojstva i uvjete, a što je Uzvišeni Allah posebno dao Svome vjerovjensiku, s.a.v.s., i što se može znati
samo kroz njegovo obavještenje; niti iko od ljudi zna ono čije je znanje Uzvišeni Allah zadržao samo
za Sebe''. Taberi, 1/73-76 i 92-93; Zerkeši, Burhān, 2/164; Itqān, 2/309.

65
 Izvori za stručnu obradu

1. Sujuti, El-Itqān fī 'ulūmi l-Qur'ān – treće izdanje – el-Mektebetu t-tidžarijje,

Misr, 1360.
2. Imam Leknevi, El-Edžvibetu l-fādile li l-es'ileti l-'ašereti l-kāmile, stručna
obrada i komentar šejh Abdu l-Fettah Ebu Gudde, Halep, 1384.
3. Ibn Hazm, El-Ahkām fī usūli l-ahkām – drugo izdanje – Matbe'atu l-imam,
Kairo.
4. Sujuti, El-Ezhāru l-mutenāsire fī l-ehādīsi l-mutevātire, Kairo, 1351.
5. Zamahšeri, Esāsu l-belāga, Daru l-kutubi l-misrijje, Kairo, 1341.
6. Ibnu l-Kajjim, Esmā' mu'ellifāt Ibn Tejmijje, stručna obrada Salahuddin el-
Mundžid – drugo izdanje – Damask, 1372.
7. Ibn Hadžer el-Askalani, El-Isābe fī temjīzi s-sahābe, el-Mektebetu t-
tidžarijje, Kairo, 1358.
8. Ali Hasbullah, Usūlu t-tešrī'i l-islāmī – treće izdanje – Daru l-me'arif, Misr,
1383.
9. Bagdadi, Usūlu d-dīn – prvo izdanje - Istanbul, 1346.
10. Šejh Muhammed el-Hudari, Usūlu l-fiqh – treće izdanje – el-Mektebetu t-
tidžarijje, Kairo, 1358.
11. Emālī l-Murtedā (Gureru l-fevā'id ve dureru l-qalā'id), stručna obrada
Muhammed Ebu l-Fadl Ibrahim – prvo izdanje – Daru ihja'i l-kutubi l-
'arebijje, Halebi, 1373.
12. Malik ibn Nebi, Intādžu l-mustešriqīn ve eserehu fī l-fikri l-islāmijji l-hadīs,
Daru l-iršad, Bejrut.
13. Zekreši, El-Burhān fi 'ulumi l-Qur'an, stručna obrada Muhammed Ebu l-
Fadl Ibrahim, Daru ihja'i l-kutubi l-'arebijje, 1376.

14. Sujuti, Bugjetu l-vu'āt, stručna obrada Ebu l-Fadl Ibrahim – prvo izdanje -
Daru ihja'i l-kutubi l-'arebijje, 1384.
15. Šejh Muhammed Ebu Zehre, Ibn Tejmijje: hajātuh ve asruh... – treće
izdanje – Daru l-fikri l-'arebi, Kairo, 1958.
16. Prof. dr. Muhammed Jusuf Musa, Ibn Tejmijje (iz serije Velikani Arapa),
Kairo, 1962.
17. Ibn Kutejbe, Te'vīlu muškili l-Qur'ān, komentar i stručna obrada prof.
Ahmed Sakr – prvo izdanje - Daru ihja'i l-kutubi l-'arebijje, 1373.
18. Ebu l-Hasan en-Nebahi, Tārīhu qudāti l-Endelus, Daru l-kutubi l-misrijje,
1948.
19. Bagdadi, Et-Tebsīr fī d-dīn..., u redakciji šejha Zahida el-Kevserija,
Mektebetu l-Handži, Misr, 1374.
20. Sujuti, Tahzīru l-huvvas min ekāzībi l-qussās, Kairo, 1351.

66
21. Ez-Zendžani Tahrīdžu l-furū' 'ale l-usūl, stručna obrada dr. Muhammed Edib
Salih, Matbe'a Džami' Dimešk, 1382.
22. Sujuti, Tedrību r-rāvī fī šerh Taqrībi n-Nevevī – prvo izdanje – Kairo, 1379.
23. El-Futeni, Tezkiretu l-mevdū'āt (Muhammed Tahir ibn Ali el-Hindi), Idaretu
t-tiba'ati l-munirijje, Kairo.
24. Muhammed Kurd Ali, Terdžemetu Šejhi l-islām Ibn Tejmijje, el-Mektebetu
l-islami, Damask.
25. Vahidi, Et-Tefsīru l-besīt, Mahtuta Dari l-kutubi l-misrijje, br. 53 – tefsir.
Tefsiru l-Begavi – Me'ālimu t-tenzīl.
Tefsiru l-Hazin – Lubābu t-te'vīl.
Ibn Tejmijje, Tefsīru sureti l-Ihlās, Idaretu t-tiba'ati l-munirijje, Kairo, 1352.
26. Tefsiru t-Taberi – Džāmi'u l-bejān.
27. Tefsīru Abdi r-Rezzāk es-Sana'ānī, Mahtuta Dari l-kutubi l-misrijje.
28. Ibn Kutejbe, Tefsīru garībi l-Qur'ān, stručna obrada prof. Es-Sejjid Ahmed
Sakr, Daru ihja'i l-kutubi l-'arebijje, 1378.
29. Ibn Kesir, Tefsīru l-Qur'āni l-'azīm – drugo izdanje - el-Mektebetu t-
tidžarijje, Misr, 1373.
30. Fahruddin er-Razi, Et-Tefsīru l-kebīr – prvo izdanje – el-Matbe'atu l-behjetu
l-misrijje, 1353.
31. Šejh Muhammed Rešid Rida, Tefsīru l-Menār – treće izdanje – Kairo, 1368.
32. Šejh Muhammed Husejn ez-Zehebi, Et-Tefsīru ve l-mufessirūn, Daru l-
kutubi l-hadise, Kairo, 1381.
33. Ibn Hadžer, Taqrību t-Tehzīb, Daru l-kutubi l-'arebi, Kairo, 1380.
34. Ibnu d-Dejbe' eš-Šejbani, Temjīzu t-tajjibi mine l-habīs..., Mekteba Sabih bi
l-Ezher, 1382.
35. Kinani, Tenzīhu š-šerī'ati l-merfū'a..., stručna obrada Es-Siddik i dr. – prvo
izdanje – Mektebetu l-Kahira.
36. Ibn Hadžer, Tehzību t-Tehzīb – prvo izdanje – 1372. (fotokopija).
37. San'ani, Tevdīhu l-efkār li me'ānī tenqīhi l-enzār, stručna obrada 'Abdu l-
Humejd, Mektebetu l-Handži, Misr, 1366.
38. Muhammed Ragib et-Tabbah, Es-Sekāfetu l-islāmijje, Halep, 1369.
39. Sulāsijāt Musnedi l-imām Ahmed - prvo izdanje – el-Mektebetu l-islami,
Damask, 1380.
40. Ebu Dža'fer et-Taberi, Džāmi'u l-bejān 'an te'vīli āji l-Qur'ān, stručna
obarda prof. Mahmud Šakir, Daru l-me'arif, Misr – 15. džuz.
41. Tirmizi, El-Džāmi'u s-sahīh, stručna obrada šejh Ahmed Šakir i Muhammed
Fuad Abdu l-Baki, štamparija Mustafa el-Halebi, 1356.
42. Kurtubi, El-Džāmi' li ahkāmi l-Qur'ān, Daru l-kutubi l-misrijje, 1369-1384.
43. Sujuti, El-Hāvī li l-fetāvī, stručna obrada Muhijuddin Abdu l-Humejd –
drugo izdanje – el-Mektebetu t-tidžarijje, 1378.
44. Abdu r-Rahman es-Sulemi, Haqā'iqu t-tefsīr, Mahtuta Dari l-kutubi l-
misrijje, br. 150 i 481 – tefsir.
45. Šejh Muhammed Behdže el-Bejtar, Hajātu Šejhi l-islām Ibn Tejmijje, el-
Mektebetu l-islami, Damask, 1380.

67
46. Ibn Kesir, Ihtisār 'ulūmi l-hadīs, stručna obrada Ahmed Šakir, Matbe'a
Hidžazi, Kairo, 1355.
47. Ibn Tejmijje, Er-Redd 'ale l-mentiqijjīn, izdao Es-Samed Šerefuddin, el-
Matbe'atu l-kajjime, Bombaj (Indija), 1368.
48. Imam Šafi, Er-Risāla, stručna obrada i komentar Šejh Ahmed Šakir – prvo
izdanje - Mustafa el-Halebi, Misr, 1358.
49. Ibn Tejmijje, Er-Risāletu t-tedmurijje, u redakciji šejha Muhammeda
Zuhrija en-Nedždžara, Kairo, 1368.
50. Ibn Dža'fer el-Kitani, Er-Risāletu l-mustatrife – treće izdanje – Damask,
1383.
51. Kunevi, Er-Ref’u ve t-tekmīl fī l-džerhi ve t-ta’adīl, stručna obrada Šejh
Abdu l-Fettah Ebu Gudde, Halep.
52. Ibn Abdu l-Berr, El-Istī'āb fī ma'rifeti l-ashāb (na marginam djela El-Isābe),
el-Mektebetu t-tidžarijje el-kubra, 1939.
53. Prof. dr. Mustafa es-Siba'i, Es-Sunne ve mekānetuha fī t-tešrī'i l-islāmī –
prvo izdanje – Kairo, 1380.
54. Sunen Ebī Davūd, izdao šejh Muhjuddin Abdu l-Hamid – drugo izdanje –
Kairo, 1369.
55. Sunen ed-Dārimī, u redakciji Muhammeda Ahmeda Dehmana, Damask,
1349.
56. Sunen Ibn Mādže, stručna obrada Fu'ad Abdu l-Baki, Daru ihja'i l-kutubi l-
'arebijje, 1372.
57. Sunenu n-Nes'ā'ī bi šerhi s-Sujūti ve hāšijeti s-Senedī, el-Mektebetu t-
tidžarijje el-kubra, 1348.
58. Sīra Ibn Hišām, stručna obrada Šejh Abdu l-Humejd, el-Mektebetu t-
tidžarijje, 1356.
59. Prof. Muhammed Ebu Zehre, Eš-Šafi': hajatuh vw asruh...- drugo izdanje –
Daru l-fikri l-'arebi, Kairo, 1367.
60. Kadi Abdu l-Džebbar, Šerhu l-usūli l-hamse, stručna obrada dr. Abdu l-
Kerim Osman, Kairo, 1384.
61. Šerhu z-Zerqānī 'ale l-Muvetta' el-Imām el-Mālik, el-Mektebetu t-tidžarijje,
Misr, 1379.
62. Džurdžani, Šerhu s-Serādžijje, Mekteba Sabih bi l-Ezher.
63. Dr. Mustafa Siba'i, Šerhu qanūni l-ahvāli š-šahsijje, Matbe'a Džami'a
Dimešk, 1377.
64. Sahīhu Muslim bi šerhi l-Imām en-Nevevī, el-Matbe'atu l-misrijje, Kairo,
1349.
65. Prof. Ahmed Emin, Duhā l-islam – peto izdanje – Mektebetu n-nehda el-
misrijje, 1956.
66. Subki, Tabeqātu š-šāfi'ijje, stručna obrada Mahmud et-Tanahi i Abdu l-
Fettah el-Hulv, Daru ihja'i l-kutubi l-'arebijje, Kairo, 1383.
67. Ibn Sa'd, Tabeqātu l-kubrā, Dar sadir, Bejrut, 1380.
68. Sujuti, Tabeqātu l-mufessirīn, štampano u Lajdenu, 1908.
69. Ibn Abdu l-Hadi, El-'Uqūdu d-durrijje fī menāqibi Ibn Tejmijje, Kairo, 1356.

68
70. Ibn Hadžer, Fethu l-Bārī Šerh Sahihi l-Buhari, el-Matbe'atu l-misrijje, 1358.
71. Ševkani, Fethu l-qadīr, štampa Mustafa el-Halebi, Kairo, 1349.
72. Bagdadi, El-Ferqu bejne l-fireq, izdao šejh Abdu l-Humejd, Mekteba Sabih
bi l-Ezher.
73. Ibnu n-Nedim, El-Fihrist, el-Mektebetu t-tidžarijje el-kubra, Misr, 1348.
74. Ibn Tejmijje, Iqtidā' u s-sirāti l-musteqīm muhālefe ashābi l-džehīm, stručna
obrada Hamid el-Feki – drugo izdanje – Misr, 1369.
75. Šejh Džemaluddin el-Kasimi, Qavā'idu t-tahdīs, stručna obrada i komentar
šejh Muhammed Behdže el-Bejtar – drugo izdanje - Daru ihja'i l-kutubi l-
'arebijje, 1380.
76. Zamahšeri, El-Keššāf 'an haqā'iq gavāmidi t-Tenzīl – sa dodatkom četiri
glose na kraju – drugo izdanje - el-Mektebetu t-tidžarijje, 1373.
77. Sa'lebi, El-Kešfu ve l-bejān, Mahtuta Dari l-kutubi l-misrijje, br. 797 – tefsir.
78. Sujuti, El-Le'āli'u l-masnū'a fī l-ehādisi l-mevdū'a – prvo izdanje – el-
Mektebetu l-hasenijje el-misrijje.
79. Lubābu t-te'vīl fī me'āni t-Tenzīl – drugo izdanje – Mustafa el-Halebi, 1375.
80. Sujuti, Lubābu n-nuqūl fī esbābi n-nuzūl- drugo izdanje - Mustafa el-Halebi,
1383.
81. Allame Ibn Manzur, Lisānu l-'Areb, Dar sadr, Bejrut, 1955.
82. Ibn Hadžer, Lisānu l-mīzān, štampano u Indiji, 1329.
83. El-Lem'u fī r-redd 'ala ehli z-zejgi ve l-bide', komentar dr. Hamude Garabe,
Matbe'a Misr, 1955.
84. Kadi Abdu l-Džebbar, Mutešābihu l-Qur'ān, stručna obrada dr. Adnan
Zerzur, Daru t-turas, Kairo, 1969.
85. Hafiz Hejsemi, Medžme' z-zevā'id ve menbe'u l-fevā'id, Mektebetu l-kudsi,
Kairo, 1352.
86. Ibn Tejmijje, Medžmū'atu r-resā'il el-kubrā –prvo izdanje – el-Matbe'atu š-
šerefijje, Misr, 1323.
87. Medžmū'a fetāvā Ibn Tejmijje, Matbe'a Kurdistan el-'ilmijje, Misr, 1326.
88. Ibn 'Atijje, El-Muharreru l-vedžīz fī tefsīri Kitabillāhi l-'azīz, Mahtuta Dari
l-kutubi l-misrijje.
89. Hafiz el-Munziri, Muhtesar Sunen Ebī Dāvūd; Hattabi, Me'ālimu s-sunen;
Ibnu l-Kajjim, Tehzīb, stručna obrada šejh Ahmed Šakir i šejh Hamid el-
Feki, Matbe'a ensari s-sunneti l-muhammedijje, Kairo, 1327.
90. Gazali, El-Mustasfā min 'ilmi l-usūl, el-Mektebetu t-tidžarijje, 1356.
91. Musnedu l-Imām Ahmed ibn Hanbel, na margini: Muntehab Kenzi l-'ummāl,
el-Matbe'atu l-mejmenijje, Misr, 1313. Ostvarili smo uvid u stručno
obrađeno izdanje – 15 džuzeva – od strane šejha Ahmeda Šakira, Daru l-
me'arif, 1375.
92. Ebu l-Husejn el-Basri, El-Mu'temedu fī usūli l-fiqh, stručna obrada prof.
Muhammed Hamidullah, izd. el-Ma'hedu l-'ilmijj el-ferensi, Damask, 1358.
93. Begavi, Me'ālimu t-Tenzīl (na margini Hazinova tefsira), Kairo, 1955.
94. Hakim Nejsaburi, Ma'rifetu 'ulūmi l-hadīs, Matbe'a Dari l-kutubi l-misrijje,
1937.

69
95. Ibn Kajjim el-Dževzijje, El-Menār, Matbe'atu s-sunneti l-muhammedijje,
Kairo.
96. Zerkani, Menāhilu l-'irfān fī 'ulūmi l-Qur'ān – drugo izdanje - Daru ihja'i l-
kutubi l-'arebijje, 1372.
97. Medžduddin Abdu s-Selam, El-Munteqā min ahbāri l-Mustafā – prvo
izdanje - el-Mektebetu t-tidžarijje, 1350.
98. Ibn Tejmijje, Minhādžu s-sunneti n-nebevijje fī naqdi kelāmi š-šī'ati l-
qaderijje - prvo izdanje: Misir - u obradi dr. Muhammeda Rašida Salima,
Kairo, 1962.
99. Kastalani, El-Mevāhibu l-ledunijje, el-Matbe'atu š-šerefijje, Kairo, 1326.
100. Imam Malik ibn Enes, El-Muvetta', stručno obradio Abdu l-Baqi, Daru
ihja'i l-kutubi l-'arebijje, 1370.
101. Zehebi, Mīzānu l-i'tidāl fī naqdi r-ridžāl, izdao Ali el-bedžavi, Kairo,
1382.
102. El-Mukri, Nefhu t-tīb, stručna obrada prof. dr. Ihsan Abbas, Dar sadir,
1388.
103. Šejhu l-islam Ibn Tejmijje, Naqdu l-mantiq, stručno obradli šejh
Muhammed Hamza i šejh Sulejman es-Sani' – prvo izdanje – Kairo, 1370.
104. Imam Ševkani, Nejlu l-evtār šerh Munteqī l-ahbār – drugo izdanje –
Mustafa el-Halebi, 1371.
105. Ibn Ebik es-Safedi, El-Vāfī bi l-vefejāt (serija islamskih izdanja -
Njemačka), 1389.
106. Ibn Hallikan, Vefejātu l-e'ajān, Tab'a Muhjuddin Abu l-Humejd,
Mektebetu n-nehda, Kairo, 1948.

70