1.

FINANCIRANJE JAVNE UPRAVE

I. Kolokvij

1.JAVNI RASHODI – novčani izdaci države za financiranje javne potrošnje kao što
su državna administracija, vojska, policija, zdravstvo, znanost, socijalne potrebe
društva.
Osnovne karakteristike javnih rashoda su:
-izraženi su u novcu
-služe za pokriće javnih potreba

Načela javnih rashoda su:

(1) načelo općeg ili javnog interesa
(2) načelo umjerenosti veličine javnih rashoda,
(3) načelo pravilnog vremenskog rasporeda,
(4) načelo prioriteta i proporcionalnosti,
(5) načelo produktivnosti,
(6) načelo štednje,
(7) načelo pravnog temelja za izvršene rashode.

Po prvom načelu javni rashodi se troše za one potrebe koje su u interesu društva kao
cjeline pri čemu se treba ostvariti najveća moguća korist za društvo.
Načelo umjerenosti kaže da javni rashodi treba po obujmu da budu jednaki javnim
prihodima.
Treće načelo nalaže da se javne potrebe – javni rashodi podmiruju sukladno sa
prilivom javnih prihoda.
Četvrto načelo govori da se prvo trebaju podmiriti prioritetni, hitni javni rashodi a
onda ostali javni rashodi.
Načelo produktivnosti zahtijeva da se javni rashodi upotrijebe na najproduktivniji
način za gospodarstvo i narod, a to je da se najviše troše za školstvo, nauku, kulturu,
zdravstvo .
Načelo štednje govori da se javni rashodi trebaju trošiti ekonomično tj. da se sa što
manje sredstava postignu što veći efekti.
Sedmo načelo traži da za svaki javni rashod mora postojati validan pravni temelj
(ugovor, rješenje).
Klasifikacija javnih rashoda:
(1) redoviti i izvanredni
(2) produktivni i neproduktivni
(3) osobni i materijalni
(4) investicijski i transferni
(5) rashodi središnjih, regionalnih i lokalnih tijela
(6) novčani i naturalni

-Redoviti su oni koji se mogu planirati jer su: a) unaprijed predvidivi, b) visina im je
stabilna, c) redovito se javljaju u proračunima. Nasuprot ovim, imamo izvanredne
rashode. To su rashodi koji nastaju za vrijeme većih elementarnih nepogoda i po
pravilu se pokrivaju izvanrednim prihodima.
-Produktivni ili rentabilni su oni koji izravno ili neizravno doprinose stvaranju
dohotka. Neproduktivni rashodi ne dovode do povećanja dohotka.
-Osobni javni rashodi odnose se na osobna primanja zaposlenih u državnoj
administraciji, sudstvu, vojsci, policiji, carini. Materijalni rashodi su svi materijalni
troškovi (gorivo, inventar, putni troškovi) koje čine tijela (organi) države, nižih
jedinica i ostali subjekti koji se financiraju javnim prihodima.
-Investicijski rashodi se odnose na investicije kod kojih je država investitor. Transferni
javni rashodi odnose se na tri kategorije: a) ekonomski transferni rashodi, b) socijalni
transferni rashodi, c) financijski transferni rashodi.
-Prema subjektu trošenja imamo javne rashode za potrebe države (razina središnjih
tijela-organa), za regionalne razine i za razine lokalnih vlasti.
-Suvremene države imaju samo novčane javne rashode. Javni rashodi u naturalnom
obliku mogu se i danas pojaviti samo u slučajevima izvanrednih prilika (ratovi,
elementarne nepogode i sl.).

Uzroci porasta javnih rashoda:

(1) prividne uzroci:
a) smanjenje kupovne moći novca
b) izmjena tehnika izrade proračuna
c) promjene veličine državne teritorije i povećanje pučanstva
(2) stvarni uzroci:
a) uzroci ekonomske prirode
b) uzroci političke prirode
c) uzroci financijske prirode
(3) ostali uzroci:
a) ratna stanja i pripreme za rat
b) stalni proces ubrzane urbanizacije
c) porast broja funkcija države
d) inflatorne tendencije a time i stalni nominalni rast javnih rashoda

2. JAVNI PRIHODI – novčana sredstva koja ostvaruje država i niže razine vlasti te
ostale javno pravne osobe s ciljem financiranja javnih rashoda.
Karakteristike javnih prihoda su:
(1) izraženi su u novcu
(2) ubiru se redovito svake godine,
(3) trošenje javnih prihoda ne dovodi u pitanje postojeću imovinu
(4) služe za podmirenje rashoda koji imaju opći karakter

Klasifikacija javnih prihoda:

(1) prema vremenu njihovog pritjecanja:
a) redovite
b) izvanredne
(2) prema načinu stjecanja prava na prihode:
a) izvorne (originalne)
b) izvedene (derivatne)
(3) prihodi od građana pravnih osoba
(4) povratni i nepovratni prihodi
(5) namjenski i nenamjenski prihodi
(6) prema sustavu /modelu/ ubiranja-raspodjele
(7) prihodi u novcu i prihodi u naturi

-Redoviti javni prihodi se ubiru svake fiskalne godine, dok se izvanredni javni prihodi
ubiru povremeno i služe za financiranje izvanrednih javnih rashoda.
-Izvorni su prihodi koje ostvaruju državna poduzeća. Izvedeni javni prihodi ubiru se
kao prinudni prihodi na temelju financijskog suvereniteta države.
-Prihodi od građana ubiru se po osnovu dohotka, imovine fizičkih osobe.
-Državni prihodi su nepovratni izuzev javnih zajmova koji se nakon određenog
perioda vraćaju uplatiocima.
-Manji dio javnih prihoda spadaju u namjenske javne prihode. To su npr. kod
doprinosa i oni se mogu koristiti samo za unaprijed određene namjene po zakonu.
-U složenim državama raspodjela javnih prihoda može biti:
a) sustavom odvojenih prihoda,
b) sustavom zajedničkih prihoda,
c) mješoviti sustav prihoda
-Suvremeni fiskalni sustavi poznaju samo javne prihode koji se uplaćuju u novcu.
Samo u rijetkim izvanrednim situacijama država može propisati obveznu plaćanja
javnih prihoda u naturalnom obliku.

3. POREZI
Porezi su instrument javnih prihoda kojima država od subjekata koji su pod njenom
poreznom vlašću prinudno uzima novčana sredstva, bez izravne protusluge, u cilju
pokrivanja svojih financijskih potreba i postizanja drugih, prvenstveno ekonomskih i
socijalnih ciljeva.
Karakteristike poreza su:
-javni (državni) prihod koji se plaća za zadovoljenje općih interesa,
-prinudno davanje koje se naplaćuje kroz financijsku prinudu državne vlasti,
-davanje poreznih obveznika bez izravne protu naknade ,
-davanje iz viška proizvoda,
- redoviti javni prihodi,
-jednostrano utvrđeni od strane države,
-izvedeni su prihodi države,
-redovito se naplaćuju u novcu,
-nepovratni javni prihod,

Osnovna klasifikacija poreza:

(1) redoviti i izvanredni
(2) osnovni i dopunski
(3) reparticijski i kvotni
(4) centralni i lokalni
(5) fundirani i nefundirani
(6) opći i namjenski
(7) subjektni i objekni
(8) katastarski i tarifni
(9) izravni i neizravni
(10) sintetički i analitički

1. Redoviti i izvanredni
Redoviti porezi se ubiru u određenim intervalima vremena (u tijeku godine).
Izvanredni se naplaćuju samo jednokratno ili s vremena na vrijeme, prema određenim
potrebama.

2. Osnovni i dopunski
U ovisnosti od značaja pojedinih poreza u poreznom sustavu jedne zemlje imamo
osnovne i dopunske poreze. Značaj se mjeri udjelom prihoda od jednog poreza u
ukupnim poreznim prihodima.

3. Reparticijski i kvotni
Kod reparticijskih poreza, porezna vlast prvo unaprijed utvrđuje iznos koji se treba
ubrati porezima, a onda se taj ukupan iznos dijeli na niže razine vlasti i na kraju na
pojedine porezne obveznike.
Kod kvotnih poreza, porezni obveznici ne znaju unaprijed iznos poreza koji treba
platiti, ali se zna porezna osnovica na koju će se platiti porez.

4. Centralni i lokalni
U ovisnosti od toga tko je propisao i uveo poreze, te kojoj razini vlasti u pripadaju
pojedini porezi, porezi se dijele na centralne i lokalne poreze. Centralni porezi
pripadaju središnjoj vlasti a lokalni lokalnoj vlasti.

5. Fundirani i nefundirani
Pod fundiranim se porezima podrazumijevaju porezi kojima se oporezuju prihodi od
stalnih izvora, dok se nefundiranim porezima označavaju oni kojima se oporezuju
prihodi od nestalnih, nesigurnih izvora.

6. Opći i namjenski
U načelu su svi porezi općeg, nenamjenskog karaktera. Međutim ponekad se uvode i
pojedini namjenski porezi (porezi čija namjena prilikom uvođenja je već poznata).

7. Subjektni i objektni
Subjektni su oni porezi kod kojih se uzimaju u obzir subjektivna svojstva poreznog
obveznika. To su porez na dohodak, na ukupni prihod, na imovinu. Objektni su oni
porezi kojima se oporezuju svi pojedini prihodi ili pojedini dijelovi imovine poreznog
obveznika, neovisno od njegovih osobnih svojstava.
8. Katastarski i tarifni
Katastarski porezi se razrezuju na temelju katastarskih knjiga u koje se uvode svi
elementi oporezivanja. To su npr. porezi na imovinu. Tarifni se utvrđuju na temelju
tarifnih stavova ili drugih propisa.

9. Izravni i neizravni
U izravne poreze spadaju: porez na dohodak, porez na kapital, porez na osobna
primanja, porez na imovinu, porez na naslijeđe, poklone.
U neizravne poreze spadaju: porez na promet, posebni porezi na promet, carine.

10. Sintetički i analitički porezi

Sintetičkim porezima oporezuje se ukupna porezna snaga poreznog obveznika.
Analitičkim porezima oporezuje se svaki pojedini prihod, odnosno imovinski predmet,
neovisno o osobi poreznog obveznika.

4. POREZNA OSNOVICA
Porezna osnovica je ona veličina (najčešće vrijednost) koja služi da bi se na temelju
nje mogao izračunati porezna obveza. Porezna osnovica može biti:
(1) stvarna porezna osnovica,
(2) paušalna (pretpostavljena) porezna osnovica.

Stvarna porezna osnovica je ona koja odražava stvarnu ekonomsku snagu poreznog
obveznika. Ova porezna osnovica utvrđuje se na temelju podataka koji održavaju
ekonomsku snagu poreznog obveznika.
Kod paušalne osnovice se utvrđuje na temelju pretpostavke da je porezni obveznik
ostvario prihod ili dohodak. Ona se utvrđuje od strane poreznog organa u slučaju kada
porezni obveznik nije podnio poreznu prijavu ili u slučaju paušalnog oporezivanja.

Za utvrđivanje porezne osnovice postoje više metoda:

(1) indicijarna (automatska) metoda
(2) metoda vlastite prijave
(3) metoda po prijavi treće osobe (neizravna metoda)
(4) administrativna ili službena metoda
(5) komparativna metoda (metoda parafikacije)
Automatska (indicijarna) metoda - porezna osnovica utvrđuje se na temelju vidljivih
vanjskih činjenica (indicija) i znakova. Npr. po jačini auta u KS tj. KW zaključuje se
kolika je ekonomska snaga tog poreznog obveznika – vlasnika kupljenog auta.
(2) Metoda vlastite prijave - po ovoj se metodi porezna osnovica utvrđuje na temelju
vlastite (izravne) prijave poreznog obveznika. Porezni obveznik podnosi poreznu
prijavu nadležnom poreznom organu u zato propisanom roku uz priložene sve
propisane dokumente.
(3) Metoda po prijavi treće osobe - porezna osnovica se utvrđuje na temelju podataka
o poreznom obvezniku koje je poreznom organu dostavila neka treća osoba, npr.
banka, sud, poslodavac itd., a ne sam porezni obveznik.
(4) Administrativna (službena) metoda - poreznu osnovicu utvrđuje porezna uprava u
slučajevima kada porezni obveznik nije sam prikupio i podnio podatke za utvrđivanje
porezne osnovice, npr kad porezni obveznik nije vodio poslovne knjige jer nije bio
obvezan ili podaci iz knjiga nisu prihvaćeni kao ispravni i vjerodostojni.
(5) Po komparativnoj metodi - se porezna osnovica utvrđuje na temelju komparacije
porezne osnovice danog poreznog obveznika s poreznom osnovicom nekog drugog
poreznog obveznika koji obavlja istu ili sličnu djelatnost (npr. kod odvjetnika, frizera
itd.).

5. PDV
Porez na dodanu vrijednost - porezni je oblik kojim se oporezuje vrijednost što ju je
prodavatelj dodao na cijenu kupljenog tj.prodanog proizvoda, odnosno usluge. Razlika
između kupovne i prodajne cijene je osnovica poreza na dodatnu vrijednost.

3 oblika PDV-a:
Proizvodni oblik poreza na dodanu vrijednost - je onaj gdje se poduzetniku odobrava
da od prodaje svojih učinaka ima pravo oduzeti vrijednost nabavljenih sirovina i
materijala.

Dohodni oblik PDV-a - ovog oblika poduzetniku se odobrava da, osim odbitka
kupljenih sirovina i materijala, od prodajne vrijednosti odbije i troškove amortizacije
kupljene kapitalne imovine.

Potrošni oblik PDV-a = ovaj tip omogućuje poduzetniku da iz osnovice oporezivanja

oduzme cjelokupan iznos outputa, tj. izvore za nabavu kapitalnih dobara, amortizacije
i troškove sirovina i materijala.

Svaki od prethodna tri oblika se temelji na:

-oporezivanju po načelu porijekla

-oporezivanje po načelu odredišta.

Načelo porijekla – oporezuju se sva dobra proizvedena u nekoj zemlji, bez obzira gdje
se troše. Prema tome, oporezuje se izvoz, a ne oporezuje se uvoz. Ovo načelo se ne
primjenjuje..

Načelo odredišta – sva dobra i usluge oporezuju se na mjestu trošenja bez obzira gdje
su proizvedena. Oporezuje se uvoz, a ne oporezuje se izvoz.. Tako proizvodi koji se
izvoze i napuštaju zemlju, oslobođeni su poreza na dodanu vrijednost, ali se oporezuju
u zemlji u kojoj se troše.

6. CARINE
Carine su jedan od vidova javnih prihoda države i one su novčani prihod države.
Carine su izvorni prihod države tj. njenog proračuna. Carine su instrument ekonomske
politike države na planu vanjsko trgovinske razmjene i politike vođenja platne bilance
zemlje. «Ona je najstariji instrument vanjskotrgovačke politike, koji dodatkom na
cijene robe i usluga, utječe na obujam i vrijednost vanjske trgovine».

Ciljevi zbog kojih se uvode carine mogu biti:

-fiskalni,
-ekonomski i
-socijalni.

Fiskalni ciljevi ili motivi svode se na to da se prikupe odgovarajuća financijska

sredstva državi za pokriće određenih državnih rashoda.

Ekonomski ciljevi mogu biti brojni i raznovrsni. Prije svega, carinom se može štititi
domaća gospodarstvo, ili samo određena grana od vanjske konkurencije.

Socijalni ciljevi ogledaju se u tome da se kroz snižavanje carina na određene

proizvode, bitne za životni standard određenih socijalnih skupina, djeluje na
pojeftinjenje, odnosno na stimuliranje potrošnje.

Podjela carina se može izvršiti na više načina:

1) Prema pravcu kretanja robe:

a) uvozne
b) izvozne
c) tranzitne
2) Prema cilju zbog kojeg se uvode:
a) zaštitne
b) fiskalne
c) socijalne
3) Prema načinu obračunavanja:
a) po vrijednosti
b) specifične
4) Prema načinu propisivanja:
a) autonomne
b) ugovorene
5) Prema ekonomsko-političkom dejstvu:
 a) preferencijalne
b) retrozivne
c) kompenzatorne
d) antidempinške
e) prohibitivne

Uvozne carine utječu na čitav niz cijena u jednom lancu proizvodnje, potrošnje te
raspodjele, ali i na kompletne gospodarske aktivnosti na domaćem i inozemnom
tržištu. Zadatak ovih carina je, dakle, da zaštiti domaću proizvodnju od roba koje se
uvoze u zemlju.
Izvozne carine se obračunavaju i naplaćuju prilikom izvoza robe iz zemlje. Njihovi
efekti su suprotni efektima uvoznih carina, jer poskupljuju izvoz. Djelovanje izvozne
carine je takvo da ona sprječava smanjenje nacionalnog bogatstva.
S obzirom na svrhu uvođenja imamo i carine: zaštitnog, fiskalnog, socijalnog
karaktera.
Danas se rijetko gdje uvode carine radi zaštite vlastite proizvodnje.
Kod preferencijalnih carina , radi se o smanjenju postojećih carinskih opterećenja za
određene zemlje što robama sa preferiranih područja u startu podiže konkurentne
sposobnosti.
Autonomne carine su sve one carine koje samostalno donosi jedna zemlja ne
uvažavajući ostale partnere, već pri tom štiteći svoje specifične interese.
Konvencionalne ili ugovorene carine , suprotno autonomnim se donose uz suradnju s
drugim zemljama.
Procentualna carina se određuje kao postotak od određene vrijednosti, a paušalna
carina kao već utvrđena paušalna vrijednost.

7. PRORAČUN

Proračun (budžet) se različito definira u ovisnosti da li se, između ostalog, radi o

pravnom ili ekonomskom aspektu. Standardna definicija proračuna jeste da je to
financijski instrument države i zakonski akt kojim se u formi predračuna planiraju
prihodi i rashodi (izdaci) države (ili nižih razina vlasti) za period od jedne godine
(proračunske tj. fiskalne godine). Ili kraće, proračun je sistematski pregled planiranih
prihoda i rashoda za jednu godinu. Najprihvatljivija

definicija je: Proračun je uravnoteženi plan javnih (državnih) prihoda i javnih (državnih)
rashoda utvrđen zakonskim aktom parlamenta za određeno vremensko razdoblje.

U računovodstvenoj formi proračun je bilanca prihoda i rashoda npr. države za

proračunski period. Proračunska godina se uvijek ne poklapa s kalendarskom godinom
(npr. u SAD, Vel. Britaniji). Kao bilanca proračun mora biti u ravnoteži tj. prihodna
strana jednaka je rashodnoj strani.
Osnovne karakteristike proračuna su:
(1) proračun je pravni-zakonski akt jer ga na prijedlog vlade usvaja parlament
(skupština, kod nas Sabor),
(2) proračun je planski akt,
(3) proračun je jednogodišnji akt jer važi samo za jednu proračunsku (fiskalnu)
godinu,
(4) proračun je brojčano uspoređenje javnih rashoda i javnih prihoda,
(5) javni prihodi i javni rashodi su uravnoteženi,
(6) proračun je brojčano izražen program aktivnosti države i mjera za njihovo
ostvarenje.
Kada se kaže da je proračun jednogodišnji akt to znači da se prihodi i rashodi proračuna
po pravilu ne mogu prenositi u narednu proračunsku godinu. Također je točno
određeno do kada se u narednoj godini za tu proračunsku godinu mora donijeti
proračun. Do tog roka a počevši od prvog januara donosi se tzv. privremeni proračun.
Proračun je zakon po obliku a ne po sadržini. Po sadržini je administrativni akt.

8.PRORAČUNSKA NAČELA
Proračunska načela-Dijele se u dvije grupe: Statistička proračunska načela:1)načelo
potpunosti proračuna-inzistira da se u proračun moraju unijeti svi prihodi i rashodi u
punim(bruto)iznosima bez prebijanja prihodnih i rashodnih pozicija.2.)načelo
proračunskog jedinstva -svi prihodi i svi rashodi države moraju biti prikazani u jednom
proračunskom aktu-proračunu.3.)načelo realnosti proračuna zahtjeva da se proračun
što je moguće točnije,realnije uradi,tj. Da se prihodi i rashodi što preciznije
planiraju.4.)proračunska preglednost podrazumijeva da proračunski prihodi i rashodi
budu kvalificirani,sistematizirani po jedinstvenoj metodologiji na svim razinama npr. u
jednoj federalno uređenoj državi. Dinamička proračunska načela:5.)načelo
proračunske specifikacije ili proračunskog detaljiziranja traži da svi prihodi i rashodi
budu detaljno prikazani po vrstama i namjenama i sl. 6.)proračunska ravnoteža
podrazumijeva da su proračunski prihodi jednaki proračunskim rashodima tj. da nema
ni deficita ni suficita.7.)načelo prethodnog proračunskog odobrenja odnosi se na to da
proračun prije njegovog trošenja(izvršavanja)mora biti odobren od nadležnog
zakonodavnog tijela.8.)načelo jednogodišnjosti podrazumijeva da proračun traje jednu
proračunsku godinu.9.)načelo javnosti podrazumijeva da proračun mora biti dostupan
javnosti(javna rasprava nacrta proračuna itd)

9. FISKALNI FEDERALIZAM
Fiskalni federalizam se definira kao odnos nositelja fiskalne vlasti unutar fiskalnog
sustava. Konkretnije, fiskalni federalizam je fiskalni sustav u federalno uređenim
državama, iako on može postojati i u unitarnim državama ako postoji više od jednog
nositelja fiskalne vlasti. Fiskalni federalizam obuhvata odnose između viših i nižih
političko-teritorijalnih jedinica u svezi s ovlaštenjima za ustanovljavanje i uvođenje
određenih vrsta i javnih prihoda kojima se pokrivaju njihovi rashodi.
Fiskalni federalizam podrazumjeva izgradnju institucija potrebnih za uspješno
sprovođenje decentralizacije fiskalnog sustava i fiskalnih odnosa.

10. FISKALNA POLITIKA

Fiskalna politika po svojoj orijentaciji tj. po smjeru svog djelovanja može
biti:1.)ekspanzivna-3 aktivnosti:smanjenje poreza,povećanje transfernih plaćanja iz
sredstava državnog proračuna i povećanje državnih kupovina. Ekspanzivna državna
politika djeluje poticajno na porast svih makroekonomskih agregata (veličina) tj. na
njihovu ekspanziju što je bit ekspanzivne fiskalne politike.2.)restriktivna državna
politika tu je sve obratno u odnosu na ekspanzivnu fiskalnu politiku. U uvjetima
fiskalne ekspanzivne politike pod djelovanjem visokih proračunskih
deficita,spriječavanje rasta kamatnih stopa može da obavi samo monetarna politika
putem povećanja ponude novca. U pitanju je monetizacija proračunskog deficita
države koji pokriva središnja banka.