UNIVERZITET U SARAJEVU

FILOZOFSKI FAKULTET
ODSJEK ZA SOCIOLOGIJU

SEMINARSKI RAD

Aristotelova kritika Platonove države

Predmet: Historija socijalnih i političkih doktrina

Ime i prezime: Predmetni professor:

Lamija Palić Prof. dr. Vedad Muharemović
Asistent:
Adnan Hatibović, MA

Sarajevo, 2023.
ABSTRACT

U ovom seminarskom radu ću pisati o Aristotelovoj kritici Platonove države, te ću napraviti

analogiju između Platonove “Države” i Aristotelovog djela “Politika”. Također ću porediti
Aristotelovo i Platonovo shvatanje politike u državi.

Ključne riječi: Aristotel, Platon, politika, država, kritika,

2
SADRŽAJ

UVOD ..................................................................................................................................................... 4
AKTUALNOST ARISTOTELOVE KRITIKE PLATONOVE DRŽAVE ............................................ 4
ANALIZA ARISTOTELOVIH KRITIKA ............................................................................................. 5
ARISTOTELOVI OBLICI VLADAVINE ......................................................................................... 5
ARISTOTELOVO PITANJE PRAVIČNOSTI .................................................................................. 7
POREĐENJE ARISTOTELA I PLATONA ........................................................................................... 8
ZAKLJUČAK ......................................................................................................................................... 9
LITERATURA ...................................................................................................................................... 10

3
 1. UVOD

Aristotel i Platon, jedan od dva najznačajnija filozofa, pridonijeli su uvid u političku filozofiju
na osnovu koje bolje razumijevamo društvo i kako funkcioniše. Platon u svom djelu Država
predstavlja svoju idealnu strukturu jedne države i tri staleža, dok Aristotel u “Politici” razmatra
i kritikuje Platonov koncept političkog uređenja. Aristotelova Politika je djelo u kojem filozof
detaljno razrađiva prirodu države i vlasti. Dok Platon idealizuje filozofa-vladara i zajedničko
vlasništvo, Aristotel donosi svoj jedinstveni pristup, istražujući različite oblike vlasti i
argumentujući za ulogu građanskog društva u političkoj zajednici.

Kritika filozofa-vladara u "Državi", Platon tvrdi da bi idealno društvo trebalo voditi filozofi-
vladari, mudri i vrlinski pojedinci sposobni pravedno vladati. Aristotel je kritizirao ovu ideju,
tvrdeći da je nerealna i nepraktična. Vjerovao je da bi pravedno društvo trebalo upravljati
zakonima i institucijama, a ne pojedinačnim vladarima, ma koliko mudri ili vrlinski bili.

2. AKTUALNOST ARISTOTELOVE KRITIKE PLATONOVE DRŽAVE

U akademskom časopisu “Politička misao”, Ante Pažanin razmatra i pravi distinkciju između
Platonove subjektivne vladavine filozofa i Aristotelove vladavine na osnovu valjanih zakona.
Aristotel kritikuje državno zajedništvo žena, djece i imovine, smatrajući državu po definiciji
mnoštvom ali to ne znači da joj odriče zajedništvo. Država kao politička zajednica zasnuje se
po Aristotelu prema zakonima i običajima koji kao institucije zajedničkog života određuju
čovjeka i njegovo djelovanje na društvo kao što ga određuju i njegove individualne osobine.
Opasnosti i nedostaci apsolutne države na koje Aristotel upozorava u svojoj kritici Platona su
prisutne i u savremenoj političkoj teoriji i praksi.

“Razmatranje naslovljene problematike Aristotel počinje tezom: » jer moraju svi

građani imati sve zajedničko ili ništa ili pak neke stvari da a neke ne:« (ibidem, 37-
38). Nakon što je odstranio mogućnost da im ništa ne bude zajedničko, jer tada ne
bi bilo države, koja je neko zajedništvo, svoje razlaganje Aristotel počinje
pitanjem: »Je li onda bolje imati ovako kako je sada, ili pak onako kako je zapisano
u Platonovoj Državi kad Sokrat kaže da »trebaju biti zajednički djeca, žene i
imovina«? (1261 a 7-8). Aristotel dodaje da taj Sokratov zahtjev međutim »ne
proizlazi iz njegovih dokaza«” (Pažanin ,1964, 105)

4
 3. ANALIZA ARISTOTELOVIH KRITIKA

Aristotel u svom djelu Politika u drugoj, trećoj i četvrtoj knjizi kritikuje Platonovu državu,
tačnije Aristotel ne kritikuje direktno nego govori o oblicima vlasti u državi uključujući
monarhiju, aristokratiju i demokratiju, različite teorije kakva država bi trebala da bude i kako
bi trebala biti organizovana. Aristotel izražava i poredi svoje stavove sa Platonovim idejama.
Aristotel se bavi pitanjem pravde i razmatra kako bi država trebala postizati pravednost. U
četvrtoj knjizi on Aristotel detaljnjije objašnjava poimanje pravičnosti kod Platona te iznosi
svoj stav.

3.1. ARISTOTELOVI OBLICI VLADAVINE

Aristotel u Politici navodi ispravne i neispravne oblike vladavine te ih analoški reda. Vladavina
jednog, vladavina manjine i vladavine većine. Kraljevstvo, Aristokracija, Politeja su ispravni
oblici vladavine, dok Tiranija, Oligarhija i Demokratija su neispravni oblici vladavine. Loši
oblici vladavine su izobličenja dobrih.

„Vlada, odnosno vrhovna vlast u državi, mora biti u rukama jednog, ili nekoliko, ili
mnogo. Pravi i ispravni oblici vlasti su oni gdje jedan, ili nekoliko, ili mnogo,
vladaju s obzirom na opće dobro; vlasti koje vladaju s obzirom na privatni interes,
bilo da se radi o jednom, nekoliko ili mnogo, su izobličenja. Oni koji pripadaju
državi, ako ih se stvarno može nazvati građanima, moraju dijeliti u njezinim
dobrobitima. Vlast jedne osobe, ako teži općem interesu, obično nazivamo
"monarhijom"; sličnu vlast manjine nazivamo "aristokracijom", bilo jer su vladari
najbolji ljudi, bilo jer teže najboljim interesima države i zajednice. Kada je većina
ta koja vlada u općem interesu, to nazivamo "politejom", koristeći riječ koja je
također opći pojam za ustav... Od svake od ovih vlasti postoji izobličenje.
Izobličenje monarhije je tiranija; izobličenje aristokracije je oligarhija; izobličenje
politeje je demokracija. Naime, tiranija je monarhija vršena isključivo za dobrobit
monarha, oligarhija ima na umu samo interese bogatih, a demokracija interese samo
siromašnijih klasa. Nijedna od ovih ne teži općem dobru svih.“ (Aristotel, 1988, 86)

Ciljevi države su dva: zadovoljiti društveni instinkt čovjeka i pripremiti ga za dobar život.
Politička vlast se razlikuje od vlasti nad robovima jer teži prije svega dobru onih koji su pod
njenom vlašću.

5
Demokratije i oligarhije ne formiraju se prema numeričkom odnosu vladara prema vladanim.
Demokratija je vladavina siromašnih; oligarhija je vladavina bogatih.

Demokrati uzimaju jednakost kao svoj moto; oligarsi vjeruju da politička prava trebaju biti
nejednaka i proporcionirana bogatstvu. Međutim, obje strane propuštaju pravi cilj države, a to
je vrlina. Oni koji najviše doprinose vrlini zaslužuju najveći udio u vlasti.

Na istom principu, Pravda nije volja većine ili bogatijih, već točan postupak koji moralni cilj
države zahtijeva.

Dva elementa Aristotelove političke doktrine utjecala su na političke institucije tijekom mnogih
stoljeća: njegovo opravdanje ropstva i osuda lihvarenja. Kako nam Aristotel kaže, neki ljudi
misle da vladavina gospodara nad robovima suprotna prirodi i stoga nepravedna. Međutim, oni
su potpuno u krivu: robovi su, prema Aristotelu, prirodom oni koji nisu vlastiti, već tuđa
imovina.

“Ropstvo je samo jedan primjer opće istine, da su neki ljudi označeni za vladanje
od rođenja, dok su drugi označeni za biti pod vlašću.” (Aristotel, 1988, 7).

U praksi, slaže se Aristotel, mnogo ropstva je nepravedno. Postoji običaj da plijen rata pripada
pobjednicima, a to uključuje pravo da se poraženi pretvore u robove. Međutim, mnogi ratovi su
nepravedni, i pobjede u takvim ratovima ne donose pravo da se poraženi pretvore u robove.
Ipak, neki ljudi su toliko inferiorni i divlji da im je bolje biti pod vlašću ljubaznog gospodara
nego biti prepušteni sami sebi. Ropstvo, prema Aristotelu, predstavlja žive alatke - na temelju
toga spreman je priznati da, ako bi nežive alatke mogle postići istu svrhu, ne bi bilo potrebe za
ropstvom.

“Ako bi svaki instrument mogao izvršiti svoj vlastiti rad, pokoravajući se ili
anticipirajući volju drugih, kao statue Dajdalova... ako bi preslica mogla tkanje, a
plektrum svirati lijer na sličan način, nadzornici ne bi trebali slugu, niti gospodari
robove.” (Aristotel, 1988, 8)

Aristotel smatra ključnim pitanje o tome kako građani sudjeluju u vlasti. Politeja, koja uključuje
sudjelovanje bogatih i siromašnih, predstavlja njegov ideal jer promiče opće dobro i poštovanje
prava svih građana.

Treća knjiga Aristotelove "Politike" doprinosi razumijevanju političkih teorija i organizacija

države, ostavljajući nasljeđe koje i dalje ima važnost u suvremenom političkom razmišljanju.

6
 3.2. ARISTOTELOVO PITANJE PRAVIČNOSTI

Aristotel sugerira da obične države često temelje svoje postojanje na pogrešnim pojmovima
pravde. Takve pogreške doprinose nezadovoljstvu među ljudima i mogu biti okidač za
revolucionarne pokrete.

“Obične države utemeljene su na pogrešnim idejama o pravdi koje dovode do

nezadovoljstva i revolucija. Revolucije se ponekad provode radi uvođenja nove
Ustave, ponekad radi izmjena starog, a ponekad radi promjene onih koji upravljaju
Ustavom. I Demokratija i Oligarhija imaju urođene mane koje dovode do
revolucija, ali Demokratija je stabilniji od ova dva tipa.” (Aristotle, 1943, 41)

Tekst opisuje različite motive za revolucije. Neki revolucionarni pokreti imaju za cilj uvođenje
sasvim novog ustava, dok drugi teže modificiranju postojećeg. Nadalje, neki revolucionarni
pokreti teže promjeni osoba koje upravljaju ustavom.

Tekst spominje demokraciju i oligarhiju kao oblike vlasti s inherentnim manama koje mogu
dovesti do revolucija. Odlomak ne ulazi u detalje prirode tih mana, ali sugerira da pridonose
nestabilnosti u ovim političkim sustavima. Iako se demokracija i oligarhija priznaju kao skloni
revolucijama, odlomak sugerira da je demokracija usporedivo stabilnija. Razlozi za tu stabilnost
nisu eksplicitno navedeni, ali otvaraju mogućnost daljnjeg istraživanja Aristotelovih stavova o
različitim oblicima vlasti.

“U aristokratijama i politijama nepravda vladajuće klase može dovesti do

revolucija, ali manje često u politijama. Aristokratije također mogu biti uništene od
strane neprivilegirane klase ili ambicioznog pojedinca s talentom. Aristokratije
imaju tendenciju prelaska u oligarhije. Također su skloni postupnom raspadanju,
što vrijedi i za politije.” (Aristotle, 1943, 42)

Ovaj odlomak naglašava da nepravda u vladajućoj klasi aristokracije i politije može izazvati
revolucije, ali to se rijetko događa u politijama. Pritom se ističe da nepravda može biti uzrok
nemira i pobuna unutar društva.

Aristokracije su podložne rušenju od strane neprivilegirane klase ili ambicioznog pojedinca s

talentom. Također se naglašava da aristokracije često imaju tendenciju transformacije u
oligarhije, što ukazuje na prisutnost dinamičkih promjena u strukturi vlasti.

7
Aristokracije i politije su skloni postupnom raspadanju. Ovaj element ukazuje na to da ove
političke strukture nisu uvijek stabilne i da se s vremenom mogu suočiti s izazovima koji
dovode do njihova slabljenja ili nestanka.

Ovaj odlomak odražava Aristotelovu analizu različitih oblika vlasti, proučavajući kako
nepravda i druge unutarnje dinamike mogu utjecati na stabilnost i trajanje aristokracija i politija.

4. POREĐENJE ARISTOTELA I PLATONA

Platon i Aristotel, dva od najvažnijih filozofa u povijesti, imali su značajne razlike u svojim
pristupima teoriji spoznaje i političkoj filozofiji.

Platon, pristaša teorije ideja, vjerovao je u supstancijalno područje koje je nepromjenjivo.

Njegovo razumijevanje pravednosti temeljilo se na funkcionalnoj specijalizaciji društvenih
klasa, kao što je jasno vidljivo u njegovom djelu "Država", gdje je predložio teoriju ideja kako
bi organizirao društvo prema sposobnostima pojedinaca. Platon je vjerovao da je idealna država
ona u kojoj filozofi, ili vladari, vode društvo prema pravdi.

S druge strane, Aristotel je pristupao filozofiji s diferenciranim pristupom znanju. Razlikovao

je teoretsko područje, koje se odnosi na nepromjenjive koncepte poput matematike i božanskih
ponora kozmosa, od područja praktične filozofije koje obuhvaća etiku i politiku. Aristotel je
izradio specifične principe etičko-političkog područja, pružajući temelj za razumijevanje
prirode političkog znanja. Za razliku od Platona, Aristotel nije koristio poseban izraz za "etiku",
već je obuhvatio etičke teme kao dio šire političke znanosti.

Kada je riječ o metodama, Platon nije izričito naglašavao metodologiju, dok je Aristotel
primjenjivao političku metodu u svojoj etičkoj i političkoj filozofiji. Aristotel je integrirao
različite aspekte ljudskog djelovanja i odlučivanja kako bi razumio društvene strukture i
političke organizacije.

U ukupnosti, dok je Platon naglašavao teoriju ideja i funkcionalnu specijalizaciju društvenih

klasa, Aristotel se fokusirao na praktičnu filozofiju i političku znanost, razvijajući specifične
principe koji su oblikovali njegovo razumijevanje etičkih i političkih pitanja.

8
Sto se tiče države, s obzirom na to da je ona cjelina sastavljena od dijelova, ona ostaje tako
dugo ista dok se ne primijeni način njezine povezanosti.

„Jer ako je neko zajedništvo država, zajedništvo država je neka zajednica, i to

zajednica je građana vezanih ustavom, i ako ustav postane drukčiji i različit od
prethodnog i država nužno postaje drugo.“ (Aristotel, 1988, 78)

U ovom odlomku, Aristotel naglašava da je važnost očuvanja države povezana s njezinim

ustavom. Državu smatra cjelinom koja ostaje nepromijenjena sve dok se ne promijeni način
povezanosti njezinih dijelova. Ključna uloga ustava, odnosno pravnog okvira, postaje
očigledna. Ako dođe do promjena u ustavu, država se mijenja kako bi odražavala te promjene.
Ovaj koncept ističe važnost ustava u očuvanju identiteta i jedinstva države.

5. ZAKLJUČAK
Aristotelova kritika Platonove države duboko prožima njegovu političku filozofiju,
naglašavajući ključne razlike između ova dva velika mislioca antičke Grčke. Dok Platon stavlja
naglasak na teoriju ideja, idealne države utemeljene na filozofskom vođstvu i funkcionalnoj
specijalizaciji društvenih klasa, Aristotel se fokusira na konkretne političke sustave, stvarne
države i ulogu građana u njima. Aristotelova kritika, iako počiva na poštovanju prema Platonu,
ukazuje na potrebu za pragmatičnijim pristupom političkoj filozofiji. Njegova naglašena
podrška polisu, promicanje političke participacije i analiza različitih oblika vlasti čine njegovu
političku teoriju temeljnom za razumijevanje društva i politike. Kroz svoj pragmatični pristup,
Aristotel nas uči da je stvarnost političkog djelovanja složena i da težnje ka idealima, kao što
su one u Platonovoj državi, mogu naići na izazove u stvarnom svijetu.

9
 6. LITERATURA

Aristotel (1988): Politika. Zagreb: Globus.

Jowett, B. (1943): Aristotle's Politics. New York: Modern Library.

Kenny, A. (2004): Ancient Philosophy. New York: Academic Press Inc.

Pažanin, A. (1964): „Aktualnost Aristotelove kritike državnog zajedništva u Platona.“ Politička

misao (13), 104-113. (preuzeto sa https://hrcak.srce.hr/file/167809 , pristupljeno 9.12.2023.)

Pažanin, A. (1964): „Značenje Aristotelove politike.“ Politička misao (2), 113-133. (preuzeto
sa https://hrcak.srce.hr/file/168048 , pristupljeno 9.12.2023.)

Platon (2002): Država. Beograd: Beogradski grafičko-izdavački zavod.

10