ISPITNA PITANJA IZ HRVATSKE PRAVNE POVIJESTI

1) Problem Pragmatične sankcije

Dvadesetogodišnji Vašvarski mir nije produžen po isteku roka, a obnova neprijateljstva
rezultirala je velikim uspjesima austrijske vojske. Trupe (vojska) Leopolda I. do 1687. oslobodile
su Budim i vratila područja Ugarske, Hrvatske i Slavonije. Vladar je iskoristio takvo
raspoloženje te je Ugarsko-hrvatski sabor u listopadu 1687. prihvatio vladarev prijedlog i donio
zakon o pravu nasljedstva ugarske krune u dinastiji Habsburg po muškoj liniji temeljem
primogeniture. Uspostavljen je nasljedni red koji nije bio predviđen aktima Ugarskog i
Hrvatskog sabora o izboru Ferdinanda II. za kralja. Austrijske zemlje su tijekom 16. i 17. stoljeća
obvezale da će birati vladara iz kuće Habdsburg i po mškoj i ženskoj liniji. Leopolda I. nakon
smrti je kratkotrajno naslijedio njegov sin Josip I. On 1711. godine umire bez muških potomaka.
Naslijedio ga je na austrijskom i ugarskom prijestolju te na mjestu cara Svetog Rimskog Carstva
Njemačke Narodnosti njegov brat Karlo III. Hrvatsko-slavonski sabor 11. ožujka 1712. donio je
Pragmatičnu sankcikao Zakonski članak. Ključni dio Pragamtičke sankcije je prizanje nasljeđa
po ženskoj lozi u slučaju nepostojanja muških nasljednika uz uvjet da buduća vladarica ili vladar
stoluje u Austriji i vlada Štajerskom, Koruškom i Kranjke. Hrvatska Pragmatična sankcija ima
značaj važnog političkog akta. Karlo je donio 1713. dvorsku Pragmatičnu sankciju kao kućni
zakon o redu nasljeđivanja u kući Habsburg. Utvrdila je da u slučaju nepostojanja muških
nasljednika, vrijedi pravo ženskog nasljeđa po načelu primogeniture. Ugarsko-hrvatski sabor
1722. prihvatio je Pragmatičnu sankciju. Nakon smrti Karla I. 1740. nasljedila ga je na prijestlju
Marija Terezija.
2) Reforme lokalne uprave Marije Terezije (reorganizacija županija)
U trenutku dolaska na vlast Marije Terezije, vlast bana i Sabora protezala se na tri hrvatske
županije (Zagrebačku, Križevačku i Varaždinsku). Marija Terezija uredila je 1745. godine te tri
hrvatske županije prema „ugarskom“ modelu i stavila pod vlast bana i Sabora. Ugarski sabor je
1751. godine donio zaključak da slavonske županije šalju svoje zastupnike i na Hrv.-slav. i
Ugarsko-hrvatski sabor. Najprie je slavonske županije organizirala na „ugarskom“ modelu
unatoč negodovanju Hrvatsko-slavonskog sabora. Zagrebačka i Križevačka županija bile su
neposredno podvrgnute Hrvatsko-slavonskom saboru. U te dvije županije Sabor je imenovao
županijske službenike. Uprava županije sastojala se od velikog župana na čelu županije te
županijske skupštine. Veliki župan je iz plemićkih redova te ga je plaćao kralj jer je u njegovo
ime upravljao županijom. Postoje velike i male županijske skupšine. Male županijske skupštine
rješavale su tekuće i hitne poslove uz potvrdu velike skupštine. Kralj je sa županijama
komunicirao preko Ugarskog namjesničkog vijeća ili Hrvatsko kraljevskog vijeća. Bečko
središte je kraljevim imenovanjem velikih župana dobilo svog neposrednog predstavnika u
Hrvatskoj i Slavoniji.
2) Urbari Marije Terezije
Urbari su pravni akti kojima su utvrđene obveze kmetova prema vlastelinu. Donosili su ih sami
vlastelini za područje svog vlastelinstva. Dolazi do pojačane eksploatacije kmetova i njivoe
reakcije u vidu pobuna. Najveća pobuna bila je u Zagorju i Podravini 1755. godine te je ugušena
oružanom intervencijom. I buna i njezino gašenje donijelo je velike štete gospodarstvu. Kraljica
je zbog toga 1756. godine donijela tzv. Slavonski, a tek 1780. godine tzv. Hrvatsko-slavonski
urbar nakon dugotrajnog protivljenja. Tim propisima kraljica je uredila na općenit način
urbarijalne odnose u Slavoniji i Hrvatskoj. Glavno obilježje urbara je njihova dispozitivna narav.
Njime je smanjena eksploatacija seljaka, a ograničenjem obveza prema vlastelinima omogućeno
im je da urednije ispunjavanju porezne obveze prema državi. Otpor staleža novom uređenju
potaknuo je kraljicu da poduzme nove mjere u preuređenju uprave u Banskoj Hrvatskoj. Posebna
vrijednost donošenja navedenih urbara bila je u tome što su državnim propisima uređeni odnosi
koji su bili privatnopravne naravi.
2) Reforme Josipa II.
Na mjestu kralja Mariju Tereziju je nasljedio Josip II. Njegovo vladanje obilježeno je odrješitim
reformama. Reformska djelatnost Josipa II. zasniva se na prosvjetiteljskoj ideji o općoj dobrobiti
kao svrsi države. Nastojao je ustrojiti Habsburšku monarhiju kao jedinstvenu i ujednačenu
njemačku državu. Privilegirani položaj crkve oslabio je Patentom o vjerskoj toleranciji iz 1781.
godina kada je uspostavljena načelna jednakopravnost priznatih vjera Katoličke i Pravoslavne
crkve, protestanata i Židova. Ostale vjere i njihovi pripadnici dobili su pravo ispovijedanja vjere.
Židovi su dobili pravo studiranja i ulaska u državne službe. Ukinuo je samostanske redove koji
se nisu bavili karitativnom ili nekom drugom djelatnošću. Josip II. je uredbom iz 1784.
nametnuo njemački jezik kao službeni jezik u cijeloj Monarhiji. Podijelio je 1785. Ugarsku i
Htbatsku na 10 okruga. Na čelu okruga bio je kraljev povjerenik kooji je imenovao podžupana na
čelu županije. Patentom o ukidanju kmetstva iz 1785. Josip je kmetovima podario niz sloboda.
Umro je 20. veljače 11790. Josipa je naslijedio njegov brat Leopold koji je odmah sazvao
Ugarsko-hrvatski sabor i objavio da će poštovati ustavnost. Na tom saboru su 1791. donesene
sudbonosne odluke koje su položaj Hrvatske i Slavonije postavile na posve nove temelje.
3) Tipologija državnih oblika: I. Patrimonijalna država (9. – 13. st.)
Društvena diferencijacija iz koje se razvila osnova koja je vodila uspostavljanju struktura vlasti u
Hrvatskoj tijekom 9. stoljeća započela je preko tributarnog plaćanja poreza. Taj porez je ubirao
franački vladar. Za prikupljanje poreza bili su zaduženi: possesores – pojedici koji su
predstavljali puk i bili vjerni vladaru. U patrimonijalnom tipu države vladar je izvor sve vlasti i
vrhovni je vlasnik nepodijeljene zemlje u državi. Državom upravlja kao svojim vlasništvom.
Ustupao je zemlju pojedinim svojim dužnosnicima kao nagradu za zaslugu. Tako su nastala
vlastelinstva. Patrimonijalna država smatra se jednostavnom društvenom strukturom zasnovanoj
na razlici između vladajućih i vladanih. U malobrojni sloj vladajućih spadali su vladar, vladarevi
službenici i vlastelini. Sloj vladanih činile su i dvije osnovne podskupine stanovništva. Prvu je
činilo slobodno stanovništvo koje nije bilo podložno nekom drugom. U tu skupinu ubrajaju se
slobodni seljaci i građani. Drugu podskupinu čine osobe podložne vlasti vladara. To su bile
sluge. Narodne skupštine bile mjesta na kojima je vladar sudio i na kojima su proglašavani
njegovi zakoni.
3) Tipologija državnih oblika: II. Lenska država (13. – 15. st.)
Patrimonijalna država prelazi u lensku državu postupnim popuštanjem vladareve vlasti i
jačanjem vlastelina. Prijelaz s patrimonijalne na lensku državu odvio se postupno kroz kraljevo
gubljenje pojedinih ovlasti koje je prenosio na vlasteline. Taj novi odnos snaga odrazio se na
cijelu društvenu strukturu po kojoj se razvilo pet glavnih društvenih skupina. U prvoj skupini su
bili crkveni i svjetovni vlastelini čija je moć izazito osnažena na račun moći kralja. Iz te skupine
poslije se razvijaju velikaši. Drugu skupinu čine servientes ragis („kraljevi sluge“), odnosno
vlastelini s manjim posjedom koje je kralj zajedno s njihovim rodom izuzeo ispod vlasti župana i
podvrgnuo ih svojoj vlasti zbog njihovih vojnih zasluga. Iz tog sloja će se razviti plemstvo. Treću
skupinu čine slobodnjaci (liberi), odnosno zemljoposjednici, obrtnici i trgovci. U četvrtoj je
slobodno stanovnišvtvo. Ta se skupina s vremenom raslojila te je jedan dio ušao u plemstvo, a
dio su postali kmetovi. Najbrojniji su bili kmetovi koji su bili obveznu radnu i novčanu rentu
prema vlastelinu. U to doba jača i položaj gradova na obali, a vladar privilegijama stvara nove
gradove i potiče stvaranje nižeg plemstva kao novog privilegiranog sloja.
3) Tipologija državnih oblika: III. Staleška država (15.st.)
U 15. stoljeću razvilo se staleško društvo s jasno uobličenim staležima čiji je položaj pravno
određen. Funkcije vlasti podijeljene su između vladara i staleža na način tako da svatko od njih
ima vlastite organe s nadležnostima koje se međusobno nadopunjuju. Obilježja takog staleškog
tipa države u Hrvatskoj i Slavoniji vidljiva su u promijenjenom položaju Slavonskog te
Hrvatsko-slavonskog sabora. Sabori se pretvaraju u tijela koja manje-više redovito djeluju i u
kojima su okupljeni članovi ili predstavnici onog dijela stanovništva koje ima politička prava.
Onaj dio stanovništva i korporacije koje su u Hrvatskoj i Slavoniji imale pravo sudjelovanja na
staleškim izborima i pravno na obnašanje javnih funkcija nakon izbora Habsburgovaca nazivali
su se „staleži i redovi Kraljevstva“ (status et ordines regni). Staleži i redovi načelno su
obuhvaćali cjelokupno plemstvo te slobodne i kreljevske gradove.
4) Izvori (vrela) prava: podjela
Pravna vrela su ona vrela koja neposredno sadržavaju obavijesti o pravnim normama poput
propisa, običajnog prava, sudske prakse te dokumentima o pravnim poslovima. Formalna vrela iz
koja se mogu crpiti takve obavijesti koje se odnose na razvoj srednjovjekovnog prava na
hrvatskom prostoru su: zakoni, uredbe, statuti, urbari, običajno pravo i isprave te privilegiji.
Zakon je bio propis koji u srednjem vijeku donosi najviša vlast u državi, odnosno vladar. Može
ju donijeti samostalno ili u suradnji sa Saborom. Uredbe (naredbe) bili su propisi koje donosi
tijelo izvršne vlasti, u pravilu vladar ili službenici vladara. Na temelju uredbi uređuje se ustroj
vlasti ili odnos državljana. Statuti su zbirke propisa koje donosi neko tijelo autonomne vlasti u
sklopu svog djelokruga i za teritorij svoje nadležnosti, odnosno za svoje pripadnike. Dalmatinski
gradovi samostalno su donosili statute. Urbari su zbirke pravnih pravila kojima su bili uređeni
odnosi između vlastelina i kmetova. Najpoznatiji je Modruški urbar koji je 1486. dao sastaviti
knez Bernardin Frankapan (Frankopan). U 18. stoljeću Marija Terezija donijela je Hrvatski i
Slavonski urbar zbog pojačanog iskorištavanja kmetova i njihovih buna. Običajno pravo nastaje
dugotrajnim održavanjem određenog načina ponašanja koje zbog šireg stupnja prihvaćenosti
dobiva snagu obveznosti. Zbirke običajnog prava gotovo nikad nisu potpune. U njima su
sakupljene norme važne za svrhu i interese koji su potakli sastavljače takvih zbirki na
sakupljanje. Isprave su raznorodni pisani izvori o pojedinačnim pravnim poslovima koji govore o
primjeni prava i održavanju pravnog života. Privilegiji prerastaju značenje isprava. Označavale
su sve pravne norme koje nisu neposredno nastale običajem te sve isprave kojima je podijeljeno
ili zajamčeno neko pravo.
5) Izvori: Tripartit
Tripartit (Tripartitum) bilo je glavno pravno vrelo u Ugarskoj i Hrvatskoj i Slavoniji. Uređivalo
je odnose privatnopravne naravi, a u manjoj mjeri je sadržavalo i neke odredbe javnopravne i
kaznenopravne prirode. Izadio ga je Istvan (Stjepan) Werboczy 1514. godine. Prihvatio ga je
Ugarski sabor, a kralj ga je potpisao, ali ga nije promulgirao. Sudovi su odmah počeli ga široko
primjenjivati. Zbog široke upotrebe preveden je na mađarski i hrvatski jezik. U Hrvatskoj i
Slavoniji vrijedio je do uvođenja Općeg građanskog zakonika (OGZ) 1853. Sadržaj Tripartita
čine sistematizirani ugarski, ali dijelom i hrvatski običaji. Sastavljen je kao zakonik. Sadržavao
je zakone, kraljevske dekrete i običajno pravo. Trodijelna struktura rađena je po Gajevim
Institucijama. Prvi dio govori o plemstvu i njegovom postanku, vladaru, pravima staleža i sl.
Drugi dio govori o načelu imovinskog prava, zakonima, statutima, običajima i privilegijama.
Treće poglavlje govori o posebnom običajnom pravu Slavonije i Erdelja i razlikama između
slavonskog, erdeljskog i ugarskog prava.
6) Statutuarno (gradsko) pravo u Dalmaciji i Istri
Statuti srednjovjekovnih gradova bili su zbirke propisa koje su donosili i provodili gradski
organi, a vrijedili su na području njihove nadležnosti, odnosno za pripadnike gradske zajednice i
izvangradskog područja. Bartolus de Saxoferato u 14. stoljeću ističe bitno obilježje grada. Prije
pojave statuta, životom se upravljalo putem nepisanom i „općepoznatog“ običajnog prava čija su
pojedina pravila povremeno zapisivale gradske vlasi. Potreba za kodifikacijom u dalmatinskim
gradovima bila je odraz porasta trgovine i pravnog prometa, ali i izraz društvene dinamike grada.
Kodificiranje prava bilo je prihvatljivo je i pučanima jer se tako onemogućavalo daljnje
pogoršanje njihova položaja. Statutuarne zbirke postaju osnova pravnih poredaka dalmatinskih i
istarskih gradova. Statutuarna pravila treba shvatiti kao norme koje su zabilježene zbog potrebe
životne i pravne stvarnosti. Njihov sadržaj treba razumijeti kao orijentaciju za najboljim
rješenjem spora (za suce). Statutuarna norma imala je prednost u primjeni. Najrazvijeniji hrvatski
gradovi imali su svoje statutuarne zbirke već u 13. stoljeću (Zadar, Trogir, Split), ali one nisu
sačuvane.
Najstariji sačuvani dalmatinski i istarski gradski statuti su:
• Korčulanski (1265.)
• Dubrovački (1272.)
• Zadarski (1305.)
• Porečki (1363.)

8) Običajno pravo i njegove zbirke

Kod srednjovjekovnih pravnih zbornika koji sadrže dijelove hrvatskog običajnog prava
najvažniji su Vinodolski zakon, Vranski zakon, Novigradski zakon i Poljički statut. Nastali su u
srazu lokalne zajednice i njezinih običaja s pojedinim nosiocima vlasti. Elementi starog
hrvatskog običajnog prava već su i prije recepirani u druge zbirke, posebice u statute
dalmatinskih gradova. Srednjovjekovni hrvatski pravni običaju javljaju se suprotstavljenim
ugarskim pravnim običajima na području uprave slavonskog baba. U 15. stoljeću znatno je
izmijenjeno staro hrvatsko običajno pravo.
Vinodolski zakon je najstariji, najbolje sačuvan i najpoznatiji zbornik hrvatskog običajnog prava.
Pojam „zakon“ označava običaj u staro hrvatskom pravnom nazivlju. Nastao je 6. siječnja 1288.
godine. Pisan je čakavskim idiomom hrvatskog jezika i glagoljicom. Uz Rusku pravdu, najstariji
je pravni dokument na slavenskom jeziku. Preveden je na više stranih jezika. Sastavilo ga je na
skupu u Novom Vinodolskom povjerenstvo od 42 izabrana predstavnika devet vinodolskih
općina. Utvrđene su kazne za djela protiv vlasništva, Crkve, za nanošenje tjelesnih ozljeda,
podmetanje požara itd. Odredbe kaznenopravne prirode usmjerene su na ograničavanje kneževih
ovlasti. Najviše su zastupljene novčane kazne koje pripadaju knezu.
Novigradski i Vranski zakon vrijedili su na području zadarske komune. Nastali su u pedesetim
godinama 15. stoljeća u sklopu mletačkog uređenja prilika na razmjerno novom području.
Mletačke vlasti priznavale su zatečene pravne običaje s uvjetom da se nisu protivile mletačkoj
regulativi (normama) i da su ih potvrdile.
Poljički statut nastao je kao zbornik običajnog prava autonomne Poljičke općine oko 1440.
godine. Ubrzo po nastanku su ga potvrdile mletačke vlasti. Vrijedio je do 1807. godine. Pisan je
narodnim jezikom na bosančici. Preveden je na više stranih jezika. Sadržaj statuta odnosio se na
ustrojstvo vlasti Poljičke općine, sudstvo i upravu te kazneno, građansko te postupovno pravo.
Najviši zajednički organ vlasti poljičkih općina bili su izvanredna „skupšćina“ sviju Poljičana
koju je tvorio cijeli narod i redovitiji predstavnički „kupan općeni zbor“ koji se sastojao od
predstavnika poljičkog plemstva i dvanaest katunskih knezova (mogli su biti pučani). Tijelo se
sastajalo jedanput godišnje. Najvažnije odredbe Statuta posvećene su obiteljskoj imovini.
Poljički statut dopušta krvnu osvetu u slučaju krvnih delikata i poznaje solidarnu odgovornost
srodnika za počinjenu štetu. Priznato je načelo personalnog važenja poljičkog prava te je priznata
vražda.
10) Značaj prava prvokupa
Pravo prvokupa je pravo ovlaštenika da mu prodavatelj prvome ponudi stvar na prodaju. To
pravo ovlaštenik mora realizirati u određenom roku, a tek nakon njegova odbijanja ili propusta
roka stvar se može ponuditi na prodaju i trećima, obično uz neka ograničenja. U Hrvatskoj i
Slavoniji te Istri pravo prvokupa razvilo se samostalno uz postupno širenje kruga ovlaštenika od
rođaka na vlasnike susjednih posjeda i stanovnike naselja. U dalmatinskim gradovima pravo
prvokupa obuhvaćalo je najprije rođake, potom susjede i ostale posjednike u gradu. Pravo
prvokupa opterećivalo je individualno vlasništvo te se ono nastojalo izbjeći na različite načine. U
Bizantu pravo prvokupa se nije primjenjivalo ako je bila riječ o darovanju, davanju u miraz i
zamjeni.
11) Agrarnopravni odnosi
U srednjem vijeku poljoprivreda je bila najznačajnija proizvodna grana. Ugovorni odnosi u
poljoprivredi osnovu su imali u običajnim pravilima koji su bili sklopljeni u usmenom obliku i
pred svjedocima.
Među značajnijim ugovorima u poljoprivredi bila je sprega. Takvim sporazumom su se seljaci
obvezivali na međusobno pomaganje u obavljanju poljoprivrednih radova kroz cijelu godinu ili
kroz više godina. Svrha sprege bila je pomoć siromašnijim seljacima koji nisu imali vlastitu
stoku za oranje. Ugovori o sprezi znali su biti vrlo dugotrajni, pa su se čak prenosili
generacijama.
Moba je ugovor o međusobnoj pomoći seljaka pri obavljanju različitih poljoprivrednih i drugih
poslova kod kojih je bilo potrebno više ruku. Onaj kojem je pomoć trebala i tko je sazvao mobu
bio je dužan hraniti mobnike, ali nije bio dužan platiti njihov rad.
Kolonat je bio vrsta ugovora o zakupu temeljem kojeg je vlasnik zemljišta davao slobodnom
obrađivaču, kolonu, zemljište na obradu, dok se kolon obvezivao obrađivati zemljište i davati
vlasniku naknadu u novcu ili naturi. Osnovna podjela kolona bola je na: one koji su dobili od
vlasnika kuću ili stoku, oni koji su imali kuću ili stoku te oni koji su sami sagradili kuću na
kolonatskom zemljištu. Kolonatom su se uspostavljali vrlo dugotrajni odnosi.
U Dalmaciji je bilo rašireno i težaštvo, odnosno najamna pogodba o radu. Taj ugovor s težakom
mogao je sklopiti vlasnik zemljišta koje je trebalo obraditi, a obveza težaka bila je određena po
danima. Spor između vlasnika i težaka rješavao se u hitnom postupku pred sucem pojedincem.
Ako je propustio da posao obavi prema ugovoru, težak se osuđivao na novčanu kaznu, a sud ga
je globama trebao prisiliti da završi posao.
12) Pravni odnosi u stočarstvu
Pravni odnosi u stočarstvu su jedni od glavnih proizvodnih grana od doba rodovskog društva pa
kroz srednji vijek. Postoje različiti pravni odnosi te se dijele na: komunice, kesim, sočedu i
suponu.
Komunice – obuhvaćaju dio planine odnosno seline (pašnjaci, šume, bunari, mlinovi itd.).
Formirani su u srednjem vijeku na dinarskom planinskom području. Oni su tek u drugoj polovici
14. i 15. stoljeća došli u skupno vlasništvo sela, bratstva ili plemena. Najčešće bratstva (koja su
obično zahvaćala cijelo selo) su imala nepodijeljenu šumu i proljetne katune (pastirske
nastambe) i pašnjake. Zemljište komunice bilo je neotuđivo.
Kesim – ugovorni odnos u kojem je vlasnik stoke davao drugome svoju stoku na čuvanje. Svrha
ugovora bila je podjela od prinosa stoke. Vlasnik stoke imao je pravo na vunu i dio mliječnih
proizvoda, dok je pastir imao pravo na priplod i drugi dio mliječnih proizvoda. Pastir je bio
dužan vratiti vlasniku isti broj grla u jednakom stanju. Kesim je uređen u Tripartitu.
Sočeda (soceda) – ugovor o radu s obilježjima ortaštva koji je vrijedio na istarskom području te
je bio sličan kesimu. Sklapao se na pet godina, prema njemu vlasnik stoke je predavao drugoj
strani određen broj stoke. Najčešće su se davali volovi i barem jedna krava te polovina žitarica.
Urod žita se svake godine dijelio na pola, kao i priplod nakon isteka ugovora. U slučaju gubitka
ili povrede životinje krivnjom socedala bio je dužan pružiti naknadu iz svog dijela, a u
suprotnom se šteta dijelila na pola.
Supona – ugovor o međusobnoj pomoći stočara karakterističan za planinska područja sa
surovijom klimom. Suponici su se sporazumijevali da će pomiješati svoju stoku i podijeliti je
prema vrstama (ovce, koze, volovi). S obzirom na različita mjesta ispaše, svakoj se vrsti stoke
postavljao pastir. Svaki suponik daje jednog ili više pastira i hrani svojeg pastira.
13) Ugovori pomorskog prava
Postoje tri tipa ugovora pomorskog prava: kolegancija, entega i društvo katarista.
Kolegancija- uobličen u mletačkom pravu kojim je uspostavljen rani oblik društva čija je svrha
bila trgovina u drugim lukama i podjela dobiti među ugovoriteljima. Jedna strana je drugoj strani
davala novac ili robu kako bi druga strana mogla trgovati u stranim lukama. Ugovor se sklpao na
godinu dana, a dobit se dijelila na pola.
Enetega - ugovor definiran u bizantskom pravu kojim se brodar ili vlasnik broda i mornar
udruživao s vlasnikom entege. Sklapao se na više mjeseci radi stjecanja dobiti trgovanjem.
Sredstva koje je trgovac dao trebala su biti upisana u brodsku knjigu i prijaviti nadležnim
vlasnicima. Trgovalo se uloženim novcem i robom. Bila je uređena Dubrovačkim statutom, a
prestala se primjenjivati u 16. st.
Društvo karista - ugovor suvlasnika broda kojim se oni obvezuju da će zajednički iskorištavati
brod tee da će dijeliti ostvarenu dobit. Brod je bio podjeljen na 12 idealnih dijelova ili na 24
idealna dijela. Jedan idealni dio broda nazivao se karat i nad njim se stjecalo vlasništvo. Karat je
nosio udio u upravljanju i poslovanju brodom.
14) sudstva s osnovama građanskog postupka:
a) Banska Hrvatska
Osnovna pravila sudskog postupka u Ugarskoj te Hrvatskoj i Slavoniji bila su konstruirana
običaim pravom u razdoblju jakih anžuvinskih vladara.Uređenje postupka u Ugarskoj održavalo
je društvenei političke okolnosti vremena kada je konstruirano. Jedno od glavnih obilježja tog
uređenja jepostojanje mnogobrojnih postupovnih jamstava prava stranaka, koji su najčešće bili
plemići. Sud je činilo sedam najviših dužnosnika: palatin, dvorskisudac, vrhovni kancelar
(personal), tavernik, majordom, hrvatski ban i erdeljski vojvoda. Najvažniji županijski sudovi
imali su široku prvostupanjsku nadležnost, a prizivi su im bili skupi.Predsjedao mu je dožupan, a
na suđenju su sudjelovali plemićki sudac, prisežnik, bilježnik iprisjednici iz reda županijskog
plemstva koje određuje veliki župan. Iskaz kmeta bio je manje vrijedan od iskaza
plemića.Stranke je u svim vrstama postupka mogao zastupati odvjetnik koji je bio bez sustavnog
pravnogobrazovanja. Uglavnom su bili na lošem glasu jer su koristili zastaru. Parnica se
pokretalausmenom ili pisanaom tužbom sudu nakon koje je citacijom uz dostavu prijepisa tužbe,
tuženastranka pozivana pred sud. Pokretanju postupka mogla je prethoditi istraga.
Dokazna sredstva u srednjem vijeku svode se na iskaz svjedoka, a u manjem obujmu isprave
imišljenja vještaka. Presudu je bilo moguće neposredno zasnovati na prizanju tuženika,
javnojispravi, mišljenju vještaka i suglasnom izjavom dvaju svjedoka.
b) Dalmacija i Istra
Na dalmatinskom i istarskom području prevladao je rimsko-kanonski tip postupka. Još u
12.stoljeću razlikovali su se kazneni i građanski predmeti. U statutarnim poredcima obalnih
gradovabilo je uobičajno postojanje suda ili kurije. Kurija (curia) je tijelo s upravno-
sudskomnadležnošću koje su činili knez i obično dvojica sudaca izabranih na šest mjeseci u
gradskomvijeću. Sudilo je u građanskim sporovima kao kolegijalno tijelo, ali je knez imao
konačnu riječ. Osim kurije sudili su i suci pojedici koji su sudiliu sporovima manje vrijednosti i
tržišnim sporovima. Birani su na šest mjeseci u gradskom vijeću.Suđenja su se odvijala javno u
gradskoj loži ili kneževom dvoru. Sudski blagdani uključivali sunedjelju, najvažnije crkvene
blagdane i sl.
14)deli fiksiranja pravnih čina: pristav, notarijat, kaptoli
U srednjem vijeku nosioci javnih ovlasti bili su pristav, javni bilježnici (notari), ovjeritelji
isprava(egzaminatori) i kaptoli.
Pristav – veazn je uz usmene oblike pravnih poslova. Osnovna zadaća pristava bila je da pamti
ireproducira pravne zahtjeve. Po tome je bio „usmeni notar“. Odnosio se na pravne
radnjepojedinca, ali i radnje provedene u sudskom postupku (presudu i ovrhu).
Javni bilježnici (notari) – ovlašteni su izdavati javne isprave. Bili su prisutni u
gradskimsredinama. Karakteristični su za oblane gradove, iako su prisutni i u slavonskim
gradovima. Notari su često dolazili kao dio osoblja koje je dovodio novi knez. Na zahtjev stranke
sastavljali su ugovore,oporuke i druge isprave.
Ovjeritelj isprava (egzaminator) – funkcija koja je umanjivala važnost službe javnog
bilježnika.Prodrla je iz Venecije u dalmatinske gradove. Ovjeritelj isprava je provjeravao i
potvrđivao danije riječ o poslovima štetnim za komunu te zelenaškim ispravama. Zamjenjivali su
suce uslučajevima kada nisu mogli suditi.
Kaptoli – funkcija ovjeravanja isprava na slavonskom području (loca credibilia). Najvažniji
subili Zagrebački i Čazmanski kaptol. Posebnim kraljevim privilegijem dobili su pravo da
vlastitimpečatom ovjeravaju isprave o pravnim poslovima koje su sastavljene ispred njih.
15) Kazneno pravo
Najočitije obilježje srednjovjekovnog kaznenog prava bio je izostanak načela zakonitosti.
Subjektivni element kaznenog djela (krivnja; namjera ili nehaj) u ranijem razdoblju srednjeg
vijeka su slabo prisutni. Kazna je imala retributivno značenje odmazde za počinjenu štetu te se
težina kazne nije odmjeravala s obzirom na subjektivni odnos. Nužna obrana bila je vezana uz
pojedina konkreta djela. Propisi počinju razlikovati dolus i kulpu te se kazna određuje prema
krivnji. Postojala je i supsidijarna kolektivna odgovornost. U statutarnom pravu obalnih gradova
imovinski delikti bili su iznimno oštro kažnjavani. Teže krađe kažnjavane su u rasponu od
šibanja preko odsijecanja udova i kopanja oka do smrtne kazne. Za tučnjavu je bila propisana
samo novčana kazna. Kazne su bile okrutne i zastrašujuće npr. smrtna kazna, šibanje, odsijecanje
udova itd. Najčešća propisana kazna bila je novčana. Vrijedio je i Opći kazneni zakonik i
zločinima i njihovu kažnjavanju. Uvođenje Kaznenog zakona iz 1852. na oba hrvatska područja
znače napredak. Hrvatska i Slavonija su tim propisom dobila kodificirano pravno vrelo iz
područja kaznenog prava.

15) Kazneni postupak u Banskoj Hrvatskoj

Temeljno obilježje je uređenost postupka pod običajnim pravom, akuzacijski karakter postupka
koji se odvijao kao spor između oštećenika i optuženika uz naizmjenično ispitivanje svjedoka.
Sadržaj tog izvješća na sudu uzimao se kao vjerodostojan te se o njemu nije provodio dokazni
postupak, ali optuženik se mogao očistiti optužbe polaganjem prisege.
• Institut očišćujuće prisege – mogao se primijeniti ako optuženik nije bio zatečen pri
izvršenju djela. Prisutan je u Vinodolskom zakonu (1288.). Broj potrebnih porotnika
određivao je sud. Vinodolski zakon određuje za krađu 6, 12 ili 25 porotnika, a 50 za
ubojstvo.
• Božji sud (Ordalium) – spada među iracionalna srednjovjekovna dokazna sredstva u
kaznenom postupku. Dominiralo je u težim slučajevima. Provodilo se sudskim dvobojem
i vađenjem stvari iz vrele vode.
• Tortura – sredstvo koje zamijenjuje u 17. st. Božji sud kao redovito dokazno sredstvo. U
praksi se često primjenjivala protiv seljaka, dok se protiv plemića mogla koristiti jedino
ako su bili zatečeni pri počinjenju djela. Za određivanje torture trebali su postojati jaki
indiciji uz izostanak odlučujućih dokaza.
Postupno se razvija mješoviti postupak s inkvizicijskim i akuzacijskim elementima u kojem
optužnicu podiže službeni tužitelj. Prije podizanje optužnice tijela javne vlasti provodila su
istragu saslušanjem svjedoka. Teret dokazivanja bio je na tužitelju. Nakon dovršene istrage
optuženik je imao pravo na saslušanje, a pravo na branitelja u iznimnim slučajevima. Cijeli
postupak je bio tajan. Posebno značenje ima ukidanje torture 1776. koje je ukinula Marija
Terezija. U istrazi je bio obavezan pritvor. Postupak je bio tajan, a optuženik nije imao pravo na
branitelja. Svrha ukidanja toruture bila je dobivanje optuženikova priznanja.
16) Zahtijevanja naroda 1848.
U Zagrebu 1848. je nastala peticija pod nazivom Zahtijevanja naroda. Donesena je pod
vodstvom Narodne stranke. Usvojena je 25. ožujka na „Velikoj narodnoj skupštini trojedne
kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije“. U uvodu je iskazana volja zadržavanja zajedničkog
državnopravnog okvira s Ugarskom (zadržavanje savezništva) uz uvjet međusobne jednakosti i
vjernost dinastiji na temelju Pragmatične sankcije. Trideset točaka Zahtijevanja naroda
sadržavaju zahtjeve koji se odnose na nacionalno i teritorijalno jedinstvo hrvatskih zemalja,
potvrdu autonomnih prava Hrvatske te racionalno ustrojstvo vlasti i osiguranje sloboda i prava
pojedinca. Najvažnija načela:
 • teritorijalna cjelokupnost
• politička i kulturna samostalnost
• ustavnost
• pravna jednakost
• sloboda prava i građana
• neovisnost sudstva i porotno suđenje
19) Odluke Sabora 1848.
Bansko vijeće je 18. svibnja 1848. donijelo „Naredbu o pozivanju i zastupanju Sabora Kraljevine
Dalmacije, Hrvatske i Slavonije“. Nacrt tog zakona izradio je Ivan Mažuranić u ime Banske
konferencije. Banska konferencija trebala je dati važeći propis o izboru saborskih zastupnika.
Izborni zakon iz 1848. imao je 16 članaka. Zakon je vrijedio za područe Banske Hrvatske.
Propisano je da će vrijediti samo za izbore 1848. jer ga nije donijelo ustavno tijelo. Zastupnici su
se birali neposrednim i posrednim biranjem, i to javnim glasovanjem. Neposredni sustav biranja
vrijedio je u gradovima, a posredni u seoskim općinama i krajiškim pukovnijama. Aktivno
izborno pravo bilo je rudimentarno uređeno. U gradovima je aktivno izborno pravo bilo
neposredno i uživali su ga svi koji su bili vlasnici nekretnina, punopravni građani i osobe sa
stalnim prebivalištem. Pasivno izborno pravo bilo je uvjetovano pismenošću i vjeroispovješću.
Izborni zakon iz 1910. prevladao je širinu Izbornog reda 1848.

18) Opći građanski zakonik

Opći građanski zakonik – opsežna je kodifikacija sa 1502 članaka podijeljenim u tri dijela. Prvi
dio sadržava odredbe o pravu osoba (osobno i obiteljsko pravo), drugi dio uređuje prava na
stvarima (npr. vrste stvari, vlasništvo, posjed, zalog, služnost) te nasljedno i obvezno pravo
(tipove ugovora), a treći dio sadržava odredbe zajedničke uređenju prava osoba i prava na stvari
(nastanak i prestanak prava i obveza, zastara i dosjelost). Donesen je 1811. g. (početak 19. st.) u
razdoblju staleške države, ali se odnosio na sve stanovnike neovisno o staleškoj pripadnosti.
Gotovo u potpunosti se odnosio na privatno vlasništvo. Uveden je u Hrvatsku i Slavoniju
dekretom od 29. studenoga 1852. Stupio je na snagu 1. svibnja 1853. Privatno vlasništvo je
gotovo apsolutno i ne trpi nikakva ograničenja. OGZ onemogućuje sklapanje braka između
pripadnika krćanske i nekršćanske vjeroispovijesti. U obiteljskom pravu muž je glava obitelji i
zakonski zastupnik žene te upravlja ženinim mirazom. Izvanbračna djeca su bila isključena iz
prava koja su se odnosila na obitelj i rodbinu te slučaj nakandnog pozakonjenja. Statusne
odredbe OGZ-a definirale su pretpostavke za stjecanje i gubitak austrijskog državljanstva i
uredile su položaj stranaca. Novelama OGZ-a izvšene su izmjene. Najvažnije izmjene su:
ograničenja prava vlasništva, proširenje razloga za poništaj pravnih poslova, poboljšan je položaj
bračnog druga kao zakonskog nasljednika, priznanje nužnog nasljednog prava izvanbračnoj djeci
prema majčinoj rodbini te proširenje osnova odgovornosti za naknadu štete. U sudskoj praksi
pojedinačne odredbe OGZ-a nastavile su se primjenjivati kao pravna pravila.
19) Građanski sudski postupak
Za građanski sudski postupak iznimno je važan Privremeni građanski postupovnik.
Privremeni građanski postupovnik – novi je propis koje je naprije pokusno uveden u Erdelj,
potom u Ugarsku i Hrvatsku i Slavoniju te zatim u austrijske zemlje. Uveden je u Hrvatsku i
Slavoniju uredbom ministarstva pravosuđa od 16. rujna 1852., a stupio je na snagu 1. siječnja
1853. Propis se zasnivao na postupovnom zakonu Josipa II. iz 1781. Uređivao je redoviti
građanski postupak pred sudom do donošenja presude te ovršni postupak, a i postupak u bračnim
sporovima i postupak u smetanju posjeda. Glavna obilježja građanskog sudskog postupka su:
ublaženo načeloo dispozicije stranaka, ojačana ovlast suca, vezano dokazivanje, načelo
pismenosti, osnivanje mjesnih sudova i postupak u bagatelnim stvarima itd. Hrvatski građanski
postupak razlikovao se od austrijskog. Najznačajnije značajke su: pristupačnost, široka
nadležnost i jednostavan postupak pred mjesnim sudovima.
20) Kazneno pravo
Kazneni zakon o zločinima, prijestupima i prekršajima uveden je 27. svibnja 1852. u Hrvatsku i
Slavoniju. Prihvatio je trodiobu kaznenih djela iz francuskog zakonodavstva. Zakon se dijelio na
dva dijela. Prvi uređuje zločine, a drugi prijestupe i prekršaje. Zločini su definirani kao dolozna
djela, odnosno izvršena su sa „zlom nakanom“. Prijestupi i prekršaji definirani su kao djela koja
su po općem razumijevanju nedopuštena. Zakon se temeljio na stajalištu slobodne volje čovjeka
koja iz ocjene uzročnosti počinjenog djela i odgovornosti počinitelja uklanja druge činioce. Vrste
kazni: smrtna kazna, kazna lišenja slobode i tjelesne kazne. Smrtna kazna bila je propisana za
širok krug djela, osobito politička djela protiv države. Kazna lišenja slobode mogla je biti
pooštrena izicanjem mjera posta, tvrdog ležaja, samice i okivanja. Tjelesne kazne uključivale su
batinanje i šibanje. U Hrvatsku i Slavoniju uveden je 1854. austrijski Kazneno-postupovni red iz
1853. koje bio sustavan i precizan propis.
20) Kazneni postupak
Postupak uređen Kazneno-postupovnim redom imao je oblik akuzacijskog postupka s posebnim
organom javne optužbe. Uloga organa optužbe i uloga istražnog suca bile su takve da se radilo o
prikrivenom inkvizicijskom postupku. Istražni zatvor bio je obvezan. U glavnim raspravama bila
je isključena javnost. Sudac je bio ograničen načelom vezane ocjene dokaza prema kojem je
dokazna snaga pojedinih dokaza bila utvrđena zakonom. Zakon je poznavao presudu absolutio
ab instantia kojom se postupak obustavljao, a mogao se pokrenuti kada bi se pojavili novi
dokazi.
22) Obnova ustavnosti u Habsburškoj monarhiji: Listopadska diploma i Veljački patent
Listopadska diploma
Apsolutistički sustav počeo je pokazivati posljedice voluntarizma iz kojeg je nastala
neograničena vlast državnog aparata. Najveći problemi bili su: povećanje vanjskog duga i
pritisak inozemnih zajmodavaca da se uvede proračunski nadzor te unutarnji politički pritisak. .
U ožujku 1860. sazvao je istaknute političare iz svih zemalja Carstva u Pojačano carevinsko
vijeće sa ciljem da predlože smjer potrebnih promjena i da ih ostvare. Glavna zadaća tog tijela
bilo je rješenje financijske krize. Pojačano carevinsko vijeće je krajem rujna 1860. vladaru
predložilo uvođenje ustavnosti i decentralizaciju. U nadležnost Carevinskog vijeća (trebao je biti
zajednički sabor čitave Monarhije i središnja vlada) stavila je poslove zajedničke svim državama
unutar Monarhije, kao što su javne financije, državni proračun, bankarstvo, pošta, telegraf i vojna
pitanja. Ostala pitanja spadala su u djelokrug autonomnih zemaljskih sabora. Car je imao
neograničeno pravo sankcije zaključka središnjeg i pokrajinskih sabora.
Veljački patent
Vladar je 26. veljače 1861. Listopadsku diplomu nadopunio Veljačikm patentom. Taj akt
predvidio je dvodomno Carevinsko vijeće. Pravo zakonodavne inicijative (predlaganje zakona
Carevinskom vijeću) imala je samo vlada. Smatrali su da su takvim uređenjem povrijeđene
njihove tradicionalne autonomije. Carevinsko vijeće sastojalo se od Doma velikaša i Doma
zastupnika. Dom zastupnika bilo je predstavništvo austrijskih zemalja u kojoj su sabori tih
zemalja, među njima Dalmacija i Istra, izabirali određen broj delegata prema utvrđenom broju
stanovnika. Carevinsko vijeće djelovalo je kao predstavničko i zakonodavno tijelo samo za
nasljedne zemlje Monarhije.
Stanje predviđeno Listopadskom diplomom i Veljačkim patentom ostalo je na snazi do Austro-
ugarske nagodbe 1867.
21) Tzv. Veliki sabor iz 1861.
Glavne političke stranke u Ugarskoj te Hrvatskoj i Slavoniji doživljavale su određivanje položaja
svojih zemalja kao nastavak procesa započetih 1848. U Hrvatskoj i Slavoniji antagonizam se
prema Ugarskoj pretvorio u simpatije zbog mađarskog otpora apsolutizmu. Vladar je 1861.
sazvao Hrvatsko-slavonski sabor sa zadaćom da izaberu delegate za Carevinsko vijeće.
Napravljen je novi Izborni red nalik onom iz 1848. U novom Izbornom redu više nije bila
prisutna diskriminacija po vjerskoj osnovi. Sabor se sastao 15. travnja 1861., a djelovao je do 9.
rujna 1861. kada je raspušten jer nije izvršena primarna zadaća biranja delegata. Obilježje rada
Sabora je bila usmjerenost na rješavanje pitanja državnopravnih odnosa u Monarhiji i položaja
Banske Hrvatske. Hrvatsko-slavonski sabor je:
• definirao svoj aktualni i povijesni teritorij uključujući i Rijeku te Međimurje
• utvrdio da je 1848. prestala svaka državnopravna veza s Ugarskom
• izrazio želju da stupi u užu državnopravnu vezu s Ugarskom uz uvjet priznanja
samostalnosti i teritorijalnog opsega Trojedne Kraljevine od strane Ugarske
Vladar je sankcionirao (odobrio) taj zakonski članak te je on predstavljao ustavnu osnovu
samostalnog položaja Hrvatske i Slavonije prema Ugarskoj. U Saboru su prihvaćeni: zakoni o
ustroju Sabora i izborima za Sabor, imunitetu zastupnika, organizaciji županija, gradova, komuna
itd. Saborski odbori izradili su: Građanski zakonik, Kazneni zakonik i Tiskovni zakonik. Te
zakone vladar nije sankcionirao.
21) Začetci stranačkog života i glavne političke stranke
U saborskim raspravama definirane su tri idelogije i tri glavne političke stranke (Narodna
stranka, Narodna ustavna stranka ili Unionistička stranka te Stranka prava).
1. NARODNA STRANKA bila je najbrojnija na Saboru te su polazili od tumačenja da je
Ugarski sabor 1848. donio zakone koji su povređivali temelje hrvatsko-ugarskih državnopravnih
veza te da je aktima bana i Hrvatskog sabora pravno i činjenično izvršen raskid državnopravnih
odnosa s Ugarskom. Smatrali su da treba obnoviti savez s Ugarskom, ali tek nakon što Ugarska
prizna hrvatsku samostalnu poziciju i teritorij. Pojedini narodnjaci (biskup J.J.Strossmayer)
oslanjali su se na suradnju i izgradnju budućnosti zajedničkog južnoslavenskog državnopravnog
okvira.Dio narodnjaka je kritizirao oportunističku politiku vodstva stranke te je 1880. osnovao
Neovisnu narodnu stranku.
2. NARODNA USTAVNA STRANKA oslanjala se na Saboru 1861. na povijesno i strateško
hrvatsko-mađarsko zajedništvo. Zastupala je stav da je 1848. došlo do faktičnog prekida odnosa
s Ugarskog s hrvatske strane, ali ne i do prekida državnopravnih veza. Uživala je podršku vlade
iz Pešte te je 1867. uz njezinu pomoć osvojila izbore za Sabor. Nestala je nakon poraza na
saborskim izborima 1872. i 1873.
3. STRANKA PRAVA je 1861. na Saboru (Ante Starčević i Eugen Kvaternik) smatrala da
hrvatski narod ima pravo na samostalnu državu. Okupljali su obrtnički i trgovački sloj, ali su
privukli i velik broj studenata i omladine. Najbrojnija su politička stranka u Hrvatskoj i Slavoniji.
Zalagali su se za ujedinjenje hrvatskih zemalja u Austro-Ugarskoj i za trijalističku reformu
Monarhije. Tijekom Prvog svjetskog rata prihvatili su ideju rušenja Austro-Ugarske.
23) Austro-ugarska nagodba
Rat Austrije s Pruskom 1866. odražavao se i na unutarnje napetosti Monarhije koje je bečka
vlada težila neutralizirati konačnim uređenjem odnosa u Monarhiji kako se mogući poraz od
Pruske ne bi odrazio na produbljivanje napeosti u Carstvu. Predsjednik austrijske vlade
Friederich Ferdinand von Beust neutralizirao dogovaranjem sa Ugarskom. Austro-ugarska
nagodba bila je sporazum između Ugarskog sabora i vladara. To je bila realna unija dviju država
s utvrđenim krugom zajedničkih poslova. Uspostavljena je realna unija dviju država koje je
povezivao utvrđeni zajednički krug poslova. Zajednički su bili vladar i poslovi njegovog dvora te
tzv. pragmatični zajednički poslovi: vojska, vanjski poslovii zajedničke financije. Zajednički
organi su: ministar vanjskih poslova, ministar vojske i ministar zajedničkih financija. Najvažnije
je bilo pitanje zajedničkih financija. Utvrđena je visina financijskog doprinosa svake od država
za zajedničke financije. Ustanovljena je tzv. delegacija od po 60 članova iz svojih redova birao se
svaki od dvaju sabora (40 zastupnika i 20 virilista). Vladar je bio suveren u čijem su pravu bile
objedinjenje sve grane vlasti i predstavljao je zajedničku državu prema trećima. Imao je pravo
zakonodavne sankcije za svaki od zaključaka predstavničkog tijela, ali i pravo predsancije. Bio je
vrhovni zapovjednik vojske koja je bila pod njegovim punim utjecajem.
23) Hrvatsko-ugarska nagodba
Nakon sklapanja Austro-ugarske nagodbe održani su izbori za Hrvatsko-slavonski sabor prema
Izbornom redu. Na tim izborima premoć je ostvarila Unionistička stranka. Dvanesteročlana
delegacija jednostranačkog unionističkog Hrvatsko-slavonskog sabora stupila je u pregovore s
delegacijom Ugarskog sabora s kojom je postigla sporazum o sadržaju Hrvatsko-ugarske
nagodbe. Sporazum je prihvaćen 24. rujna u Hrvatsko-slavonskom saboru na hrvatskom jeziku,
dok je u Ugarskom saboru prihvaćen 14. studenog 1868. Nagodbom je bila zajamčena puna
zakonodavna i izvršna autonomija u poslovima unutarnje uprave, bogoštovlja i nastave te
pravosuđa. Temeljno pitanje Nagodbe je podjela nadležnosti. Nagodba je vrijedila samo za
područje kraljevina Hrvatske i Slavonije. Nagodba je definirala Hrvatsku i Slavoniju kao
politički narod s autonomnom vlašću i s vlastitim teritorijem. Najviši organ Kraljevine
Dalmacije, Hrvatske i Slavonije je Sabor Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije i Hrvatsko-
slavonsko-dalmatinska vlada. Vrhovni sud je bio Stol sedmorice. Državni proračun utvrđivao je
Zajednički sabor.
Zajednički sabor činili su ugarski i hrvatski zastupnici u Domu zastupnika te ugarski i hrvatski
članovi Doma velikaša. Zajednički sabor odlučivao je o pitanjima zajedničke nadležnosti i
donosio zaključke koji su nakon potvrde kralja i objavljivanja vrijedili za čitavo područje.
Središnju vladu činili su ministar predsjednik, ministarstvo dvora, ministarstvo trgovine,
ministarstvo poljoprivrede, ministarstvo zemaljske obrane, ministarstvo javnih financija itd.
Hrvatsko-slavonski ministar trebao je zastupati interese Kraljevine Dalamcije, Hrvatske i
Slavonije kod Središnje vlade i ne smije intervenirati u hrvatske zakone. Središnja vlada hrvatske
je prijedloge mogla zadržati i umrtviti.
Hrvatsko-slavonski sabor je donosio zakone iz područja autonomne nadležnosti i birao
hrvatske članove Zastupničkog doma te dvojicu članova Doma velikaša Zajedničkog sabora. Ban
je upućivao vladaru potvrdu preko hrvatsko-slavonskog ministraVažno pravo Sabora je i
tradicionalno pravo adrese (obraćanja) kralju. Najviši organ izvršne vlasti je Hrvatsko-
slavonsko-dalmatinska vlada. Na čelu Zemaljske vlade je ban, a pod njim su tri odjelna
predstojnika za unutarnje poslove, pravosuđe i bogoštovlje i nastavu. Predsjednik Zemaljske
vlade po položaju je bio ban Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. Bana imenuje kralj na prijedlog i
supotpis ugarskog ministra predsjednika. Imao je upravne ovlasti.
24) Mažuranićeve reforme: sudstvo i uprava
Jedna od temeljnih Mažuranićevih reformi bila je: Odvajanje sudstva i uprave. To je nužna
pretpostavka poboljšanja kvalitete sudstva i uprave u Hrvatskoj i Slavoniji. U doba dolaska
Mažuranića na vlast, sudstvo se zasnivalo na ustroju uobličenom u apsolutizmu. Zato je izrađen
„Zakon o vlasti sudačkoj“ kojeg je Mažuranićeva vlada predložila Saboru. Zakon se sastoji od 13
članaka. Okosnica je bila odvajanje uprave od sudstva. Prihvaćeno je da suci mogu sudjelovati u
izborima za saborske zastupnike. Ako bi sudac bio izabran za zastupnika morao je birati
obnašanje dužnosti sudca ili zastupnika (nije mogao obavljati istovremno obe). Sukob
nadležnosti sudstva i uprave rješavao se sporazumom Zemaljske vlade i Stola sedmorice. „Zakon
o vlasti sudačkoj“ bio je dobra osnova za uspostavljanje modernog sudstva u Banskoj Hrvatskoj.
Načelno je onemogućio premještanje sudaca protiv njihove volje.
24) Mažuranićeve reforme: Kazneno pravo
Jedna od najvažnijih reformi kaznenog prava je Zakon o ukinuću tjelesne kazne kojom se
osuđenika oslobađa tjelesne kazne te mu se izriče imovinska kazna.
24) Mažuranićeve reforme: Kazneni postupak
Za doba Mažuranićevog banovanja, u Hrvatskoj i Slavoniji na snazi je bio „Kazneno-postupovni
red“ iz 1853. koji je u Austriji 1873. zamijenjen novim „Kazneno-postupovnim redom“. Uveo je
akuzacijsko načelo kroz dodjelu inicijative za kazneni progon ovlaštenom tužitelju te kroz
jamstvo aktivnog položaja tužitelja i optuženika u postupku, usmenu i javnu glavnu raspravu,
istražni zatvor, slobodnu ocjenu dokaza i porotno suđenje. Jedna od važnih promjena je i
ukidanje presude absolutio ab instantia (odrješenje zbog nedostatka dokaza).
25) Svibanjska deklaracija 1917.
U proceseima koji su se odvijali oko sudbine južnoslavenskih područja postojale su dvije
tendencije. Svibanjska deklaracija iz 1917. je simbolički i stvarni pokazatelj tendencije perma
trijalističkom preuređenju Monarhije. Deklaraciju su 30. svibnja 1917. donijeli hrvatski i
slovenski zastupnici u Carevinskom vijeću okupljeni u parlamentarnom Jugoslavenskom klubu.
Traženo je osnivanje treće južnoslavenske jedinice u Monarhiji. Bila je poticaj za osnivanje
zemaljskih narodnih vijeća u ljeto 1918. i središnjeg Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba u
Zagrebu. Pod utjecajem skupštine političara na čelu sa Svetozarom Pribičevićem to tijelo
usmjerit će se na ubrzano ujedinjenje s Kraljevinom Srbijom i Kraljevinom Crnom Gorom u
jedinstvenu državu.
25) Krfska deklaracija 1917.
Stvarni i simbolički pokazatelj druge tendencije bila je Krfska deklaracija koja se temeljila na
stvaranju nove države na širem jugoslavenskom području. Deklaraciju su 20. srpnja 1917. na
otoku Krfu donijele srpska vlada i Jugoslavenski odbor. Deklaracija je dijelom donesena i kao
odgovor na Svibanjsku deklaraciju. Pašić je želio uvjeriti saveznike o postojanju „jednog
naroda“ koji se treba organizirati u jednu državu. U preambuli i 13 točaka Deklaracije proglašeno
je da će se Srbi, Hrvati i Slovenci ujediniti u zajedničku državu Kraljevinu Srba, Hrvata i
Slovenaca. Ona će biti ustavna i parlamentarna monarhija pod dinastijom Karađorevića s
ustavom koji će biti donesen u ustavotvornoj skupštini kvalificiranom većinom. Deklaracijom je
omogućena ravnopravnost imena, pisama, zastava, vjera i jednakost svih građana pred zakonom.
26) Vojna krajina
Vojna krajina bila je granično područje između Hrvatske i Slavonije prema Osmanskom Carstvu
u posebnom vojno-upravnom režimu kojim su rukovodile austrijske vojne vlasti. Nastala je od
druge polovice 16. stoljeća do 1630. kroz proces izuzimanja pograničnih dijelova hrvatsko-
slavonskog područja ispod vlasti Sabora i bana. Svi su muški krajišnici bili obvezni na vojnu
službu, a zauzvrat bi dobili zemlju. Vojna krajina je preustrojena s ciljem racionalnijeg i boljeg
iskorištavanja vojnih potencijala. Na hrvatsko-slavonskom području ustrojeno je ukupno 11
pukovnija. Pukovnije su se dijelile na bataljune. Prekretnica u razvoju Vojne krajine je Temeljni
krajiški zakon iz 1807. koji je proglasio da sva zemlja pripada caru, a na njoj su krajišnici imali
koristovno vlasništvo. Novi Temeljni krajiški zakon iz 1848. naglasio je da je Vojna krajina
nedjeljivi dio Austrijske Carevine te ju je uredio kao neku vrstu pokrajine s općinama.
27) Istra u pravnoj povijesti: općenito
Istra je karakteristična po njezinom rubnom položaju u kojem usporedo postoje, prožimaju se i
sukobljavaju romanska i slavensko-hrvatska komponenta. Razvoj odnosa u Istri predstavlja
dinamičan proces od antike do modernog razdbolja u kojem je Istra pripadala različitim
državnim cjelinama.
27) Istra pod Venecijom
Nakon rimskog pokoravanja plemena Histra, Istra je u 1. stoljeću uključena u novu rimsku
pokrajinu Venetia et Histria. Oko 476. područje Istre dospjelo je pod vlast germanskog
vojskovođe Odoakra, a poslije pod vlast države Ostrogota. Od 555. Istra je dio bizantskog
Ravenskog egzarhata. Izaslanici Karla Velikog oko 804. sazvali su narodnu skupštinu. Na
skupštini su presjedavali upravitelj Istre, odnosno nadvojvoda Ivan, istarski biskupi i 172
predstavnika pokrajinskog naroda. Zaključcima Rižanske skupštine priznata je samouprava
gradova.
Istra je od 952. dio Svetog Rimskog Carstva Njemačke Narodnosti. Za vrijeme franačkog
razdoblja, u Istri su se nametnuli akvilejski patrijarsi koji su u svom posjedu imali i gradove,
tršćanski biskup koji je bio knez Trsta i gospodar Umaga te porečki biskup. Središte je bila
gradska komuna Kopar. Venecija je istarske gradove uklopila u svoj komunalni sustav, a
habsbuškim dijelom upravljao je kapetan. Stanovništvo Istre od 6. stoljeća na ruralnim
područjima je pretežito slavenskog podrijetla. U 17. stoljeću došlo je do useljavanja hrvatskog, a
manje talijanskog stanovništva. Dokument Istarski razvod pruža podatke o stanju društva u Istri
na mletačkom području.
27) Istra pod Austrijom
Istra je 1797. potpala pod vlast Habsburgovaca kada je formirana pokrajinska vlada za Istru sa
sjedištem u Kopru. Riječki i tršćanski okrug 1816. zamijenio je upravni ustroj Kraljevine Ilirije
koja je u dva gubernija obuhvatila područje bivših ilirskih pokrajina. Veljačkim patentom Istra je
proglašena markgrofovijom te je dobila vlastiti Sabor. Prosinačkim ustavom (1867.) formirana je
upravna jedinica Austro-ilirsko primorje sa sjedištem u Trstu. Općine su bile jedinice lokalne
samouprave, a postojale su gradske (s vlastitim statutima) i seoske. Austrijska uprava je nakon
1813. preuzela sudbeni ustroj. Reforme sudstva provedene su u razdoblju apsolutizma i
pseudoustavnosti 1850. i 1854.
28) Rijeka do 1776. – vraćanje pod hrvatsku upravu
Područje Rijeke je u doba srednjovjekovne hrvatske države bila dio pograničnog područja
Hrvatskog Kraljevstva koje se protezalo od Vinodola do Raše uključujući i Krk, Cres te Lošinj.
Za vladavine Kolomana Arpadovića razvilo se naselje Flumen Sancti Viti (Rijeka Svetog Vida).
Rijeka je, prema Riječkom statutu, imala Veliko vijeće s 50 članova koji su donosili propise,
birali komunalne dužnosnike i upravljali općinskom imovinom. Imala je i Malo vijeće koje je
činilo 25 članova Velikog vijeća starijih od 30 godina. Hrvatska obilježja Rijeke uključuje
funkcija poljara i funkcija satnika te knjige na glagoljici. Nakon habsburškog preuzimanja,
Rijeka je bila posebna jedinica kojom je u ime vladara upravljao kapetan, a 1670. uklopljena je u
Austrijsko primorje. Rijeka je 1719. proglašena slobodnom lukom s autonomnom gradskom
upravom.
28) Rijeka od 1776. do 1868.
Marija Terezija je 1776. Banskoj Hrvatskoj prenijela Rijelu. U Rijeci je tada stvoren Gubernij na
čelu s gubernatorom koji predsjeda gradskom vijeću i koji je bio podređen Kraljevskom vijeću u
Zagrebu. Rijeka je po sudskoj dužnosti bila podvrgnuta Banskom stolu u Zagrebu. Nakon što je
Hrvatsko kraljevsko vijeće ukinuto, njegove nadležnosti prenesene su na Ugarsko namjesničko
vijće, a tako i uprava nad Rijekom. Rijeka je po tome bila upravna jedinica koja nije pripadala ni
Bankoj Hrvatskoj ni ugarskom upravnom sustavu. Kralj je potvrdio hrvatski zakon te će u Sabor
zvati riječkog guvernera i dva zastupnika, iako se Rijeka tu neće odazvati. Rijeka je u tom
razdoblju bila luka za izvoz žita. Godine 1848. u Rijeci je kratkotrajno upostavljena hrvatska
vlast, a ban Jelačić je proglašen za gubernatora Rijeke.
28) Rijeka od 1868. do 1918.
Hrvatsko-ugarskoj nagodbi je na mađarsko inzistiranje naljepljena cedulja („riječka krpica“) koja
je označavala povredu zakonodavnog postupka. Nedovoljno jasna formulacija o pripadnosti
Rijeke bila je osnova tripartitnih pregovora Ugarskog i Hrvatsko-slavonskog sabora te riječkog
gradskog vijeća. Hrvatsko-slavonski sabor prihvatio je Provizorij, odnosno ugarsku upravu nad
Rijekom pod uvjetom da to bude privremeno. Rijekom i riječkim kotarom upravljao je guverner
Rijeke i hrvatsko-ugarskog primorja. Prema Statutu, Rijeka je imala široku autonomiju koju su
ostvarivali gradsko vijeće i magistrat s nadležnošću u unutarnjim gradskim poslovima, dok je
guverner bio predstavnik vlade.
28) Rijeka od 1918. do priključenja Hrvatskoj i Jugoslaviji
Predstavnici Države Slovenaca, Hrvata i Srba preuzeli su vlast u Rijeci i Sušaku. Gradsku upravu
preuzelo je Narodno vijeće. U Rijeku je ušla talijanska vojska koja je predala vlast Narodnog
vijeća (Consilio nazionale), a ono je preuzelo upravljanje gradom. Spor oko pripadnosti Rijeke
između Italije i Kraljevine SHS na Pariškoj mirovnoj konferenciji vodio je Woodrow Wilson koji
se zalagao za uspostavu Riječke države. Temeljem Rapallskom ugovora, Rijeka je imala svoj
teritorij i posebno državljanstvo. Italija je 22. veljače 1924. odobrila Rimski pakt i proglasila je
priključenje Rijeke Italiji. Uključena je u talijanski upravni sustav kao Riječka pokrajina.
Talijanska vlast u Rijeci trajala je do talijanske kapitulacije. Pitanje Rijeke riješeno je Mirovnim
ugovorom FNRJ-a i Italije 1943. kada je Rijeka priključena Jugoslaviji.
29) Dalmacija pod Mlecima
Ladislav Napuljski je 1409. prodao Dalmaciju te je tako Zadar pripao Veneciji. Mletačka
Republika je posjede na istočnojadranskoj obali pridružila je svojim prekomorskim posjedima.
Osnovni kanal nadzora dalmatinskih gradova bili su gradski glavari (knezovi, kapetani,
providuri) koji su bili mletački dužnosnici Republike. Statuti su ostali središnja gradska pravna
vrela. Polovinom 16. stoljeća u Zadru je osnovana služba generalnog providura Dalmacije i
Albanije s upravnim, sudskim i vojnim ovlastima, čime je Zadar postao neka vrsta glavnog grada
cijelog tog područja. Mletačka Republika dijeli posjede na tri dijela: stara stečevina, nova
stečevina i najnovija stečevina. Dalmacija se neće bitnije mijenjati sve do pada Mletačke
Republike 1797.
30) Dalmacija pod Austrijom
Prvo razdboblje austrijske vlasti nije donijelo ozbiljnije promjene u ustroju Dalmacije. Austrija
se opredijelila za postupnu zamjenu mletačkih institucija, a zadržan je talijanski jezik kao
službeni. Najznačajnija promjena bila je osnivanje Gubernija (vlade) i Prizivnog suda u Zadru.
Prijašnji komunalni ustroj zamijenjen je podjelom na kotare. Sudska i upravna organizacija
počivala je na trostupanjskom modelu kotar – Gubernij – Dvorska kancelarija u Beču (za
upravne predmete) odnosno Vrhovni sud u Beču (za sudske predmete).
Drugo razdoblje austrijske vlasti započinje vraćanjem austrijske vlasti 1813. i trajat će sve do
raspada Monarhije 1918. Austrija je proširila prostor Dalamacije kojim je upravljala. Dobila je
Dubrovnik i Mletačku Albaniju (Budva i Boka kotorska). To područje organizirala je kao svoju
pokrajinu s jedinstvenom upravom koju je nazvala Kraljevina Dalmacija i koja je bila podređena
Beču. Dalmacija je 1815. podijeljena na četiri okruga (Zadar, Split, Dubrovnik, Kotor) na čelu s
okružnim poglavarom. Okruzi su se dijelili na kotare, kotari na općine. Početna četiri okruga
prerasla su 1865. u sedam, a 1868. u dvanaest. Godine 1868. osnovan je Pokrajinski sud u Beču.
32) Specifičnosti državnopravnog položaja Dubrovnika
Dubrovnik (Ragasium) predstavlja južno rubno područje hrvatskog etno-društvenog prostora čiji
je razvoj bio određen složenim slojevima. Osnova društvene srodnosti . Do 1205. Dubrovnik je
bio pod Bizantskom vlašću. Od 1205. do 1358. spada pod Mletačku Republiku. Za mletačke
vlasti donesen je Dubrovački statut koji će ostati na snazi do kraja Dubrovačke Republike 1808.
Zadarskim mirom 1358. Ludovik I. Anžuvinac odrekao se prava nad Dalmacijom. Nakon
dolaska Osmanlija u zaleđe u 15. stoljeću Dubrovnik je sklopio sporazum sa sultanom po kojem
je morao plaćati godišnji harač i obvezan je na vjernost, a zauzvrat sultan će poštovati Dubrovnik
kao slobodan grad. Godine 1358. uspostavljena je republikanska struktura.
Struktura vlasti:
• Veliko vijeće – činili su svi muški punoljetni pripadnici patricijskih obitelji. Imalo je
zakonodavnu funkciju, biralo je kneza i druge dužnosnike.
• Vijeće umoljenih (Senat) – činio je određen broj senatora (obično 60) koji su u pravilu
bili patriciji izabrani u Velikom vijeću na godinu dana. Obavljali su poslove koje bi im
delegiralo Veliko vijeće koje je i nadziralo njihovu provedbu.
• Malo vijeće – dubrovačka vlada koja je obavljala tekuće poslove: unutarnju upravu i
vanjsku sigurnost. Činilo ga je sedam članova izabranih u Velikom vijeću na godinu dana.
• Knez – predstavnik Dubrovačke Republike. Čuvao je državne pečate i ključeve gradskih
vrata, jedini je mogao sazvati Veliko vijeće i Senat te je predstavljao Republiku prema
van.
Dubrovačko pravo obuhvaća u prvom redu pisana vrela. Središnje vrelo dubrovačkog prava bio
je Dubrovački statut donesen 1272. Sastoji se od osam knjiga. Sadržaj Dubrovačkog statuta
mješavina je ius commune, mletačkog prava, slavenskih pravnih običaja te bizantskog i
langobardskog prava. Uz Statut u Dubrovniku vrijede i Carinski zakon (1277.) i Propisi o
plovidbi (1754.) te Lastovski statut (1301.) i Mljetski statut (1345.)
37) Nastanak ustrojstvo i međunarodni položaj Države SHS
U ljeto 1918. došlo je do osnivanja narodnih vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba za Dalmaciju u
Splitu, za Hrvatsko primorje i Istru u Sušaku te za slovenska područja Cislajtanije u Ljubljani, a
u listopadu je osnovano Narodno vijeće za BIH u Sarajevu. U svojim aktima Narodno vijeće je
navelo da se smatra političkim predstavništvom Slovenaca, Srba i Hrvata koji žive u Hrvatskoj i
Slavoniji s Rijekom, Dalmaciji, BIH, Istri, Trstu, Kranjskoj i drugim podučjima. Njihov cilj bio
je ujedinjenje u neovisnu državu. Sabor je proglasio Dalmaciju, Hrvatsku i Slavoniju s Rijekom
neovisnom državom prema Austriji i Ugarskooj. Država SHS nastala je saborskim proglašenjem
odvajanja Hrvatske, Slavonije i Dalmacije od Austrije i Ugarske te priznavanjem vrhovne vlasti
Narodnog vijeća SHS.
Narodno vijeće SHS bilo je vrhovni organ vlasti sa zakonodavnom i izvršnom funkcijom.
Dijelilo se na Plenum, Središnji odbor i Predsjedništvo. Plenum je činilo 80 delegata. Birao je i
usmjeravao rad Središnjeg odbora. Središnji odbor sazivao je i vodio poslovanje Narodnog
vijeća te ga je predstavljao prema van. Vanjske poslove Država SHS vodila je preko
Jugoslavenskog odbora. Na razini lokalne uprave djelovala su kotarska i općinska tijela, ali i
odbori Narodnog vijeća. Država SHS o svom je konstituiranju 29. listopada obavijestila notama
vlade UK-a, Francuske, Italije, SAD-a i Jugoslavenskog odbora u Londonu s molbom da taj
odbor zastupa interese Država SHS.
35) Ženevska deklaracija 1918.
Stvarnost Države SHS i stalna talijanska zaposjedanja jadranskih prostora natjerali su neke
diplomatske predstavnike Srbije te francusku i englesku vladu da izvrše pritisak na Pašića radi
ubrzanog uspostavljanja velike jugoslavenske države. Srpska strana sazvala je konferenciju u
Ženevi s Jugoslavenskim odborom od 6. do 9. studenoga. To je bio sastanak predstavnika srpske
vlade i srbijanskih oporbenih parlamentarnih stranaka s predstavnicima Narodnog vijeća SHS i
Jugoslavenskim odborom. Kao početna nadležnost zajedničke vlade, utvrđeni su vanjski poslovi
i vojni poslovi. Na samoj konferenciji svaka strana imenovala je po trojicu ministra koji su
prisegu trebali položiti vrhovnim tijelima vlasti svoje zemlje. Ženevska deklaracija sadržavala je
federalne i konfederalne elemente na kojima je trebala počivati organizacija države. Vlada bi
mogla neposredno djelovati na čitavom državnom području, ali su ministri bili odgovorni
zemaljskim prestavničkim tijelima.
36) Značaj Naputka Narodnog viječa SHS u nastanku Kraljevstva SHS
Središnji odbor je zbog neuspjeha ženevske konferencije, nadiranja talijanske vojske i
nepovoljnog međunarodnog okruženja tražilo hitno ujedinjenje Uz kritike Stjepana Radića,
donijelo je Naputak za Narodno vijeće koji je sadržavao veći broj uvjeta sistematiziranih u 11
složenih točaka. Naputak je polazio od složene državne organizacije i predviđao je podjelu
zakonodavnih i izvršnih poslova na državne i autonomne te je nastojao očuvati zatečenu
organizaciju vlasti i zasebne teritorije, predviđao je jamstva i sl. Jedna od najvažnijih odredba
bila je da konačnu organizaciju nove države može odrediti samo ustavotvorna skupština
temeljem dvotrećinske većine glasova.
38) Prvoprosinački akt 1918. i privremeno ustrojstvo vlasti Kraljevstva SHS
Delegacija Narodnog vijeća otputovala je 27. studenoga s uvjetima iz Naputka u Beograd na
pregovore s Kraljevinom Srbijom, odnosno srpskom vladom. Srbijanska vlada nije bila voljna
prihvatiti niz uvjeta iz Naputka te je odbila uvjet o dvotrećinskoj većini potrebnoj za donošenje
ustava te prepuštanje odluke o obliku vladavine ustavotvornoj skupštini. O Prvoprosinačkom
aktu 29. prosinca obaviještena je srpska Narodna skupština. Dio hrvatskih političara (naročito
Stjepan Radić) osporavali su pravnu obveznost akta zbog izostanka ratifikacije. Odluka o
ujedinjenju je u hrvatskim krajevima primljena s oduševljenjem i zbunjenošću. Na čelu vlade bio
je srbijanski političar Stojan Protić, a među 20 ministra bilo je 13 Srba, četvorica Hrvata, dvojica
Slovenaca i jedan musliman. Ukazom regenta Aleksandra 1. ožujka sazvano je Privremeno
predstavništvo Srba, Hrvata i Slovenaca kao pretparlament s funkcijom privremenog
zakonodavstva i s glavnom zadaćom pripreme izbora za ustavotvornu skupštinu. Broj članova
tog tijela utvrdila je vlada.
39) Ustavotvorna skupština i donošenje Vidovdanskog ustava 1921.
Izbori za Ustavotvornu skupštinu održani su 28. studenoga 1920. Od 419 poslanika najviše
glasova dobile su unitaristička Jugoslavenska demokratska stranka (92 poslanika), Narodna
radikalna stranka pod vodstvom Nikole Pašića (91), zatim Komunistička partija (58), Hrvatska
pučka seljačka stranka (50), Savez zemljoradnika i slovenska Samostalna seljačka stranka (39),
Jugoslavenska muslimanska organizacija (24), Slovenska pučka stranka (14), Hrvatska pučka
stranka i Bunjevačko-šokačka stranka (13), Socijaldemokratska stranka (10), dok je ostalih
sedam stranaka imalo do 8 poslanika. Polaganje prisege i ulazak u skupštinu odbit će Hrvatska
pučka seljačka stranka koje će zbog takvog postupanja promijeniti naziv u Hrvatska
republikanska seljačka stranka. Ustav je izglasan s 223 glasa, protiv kojih je bilo 35 poslanika, a
161 poslanik nije glasovao. Donesen je 28. lipnja 1921. na praznik sv. Vida u Pravoslavnoj crkvi,
po čemu je prozvan Vidovdanski ustav.
40) Uređenje granica i međunarodni položaj Kraljevine SHS
Kraljevstvo SHS u veljači 1919. priznale su Norveška i SAD-e, zatim Grčka i Švicarska te
Čehoslovačka, dok su Ujedinjeno Kraljevstvo i Fracuska to učinile početkom lipnja. U
Versajskom ugovoru o miru s Njemačkom Kraljevstvo SHS bila je jedna od država potpisnica.
Sporazumom u Saint-Germainu Austrija je priznala Kraljevstvo SHS kao neovisno državu te se
odrekla određenih spornih dijelova. Trianonskim ugovorom Mađarska je priznala neovisnost
Kraljevstva SHS i Čehoslovačke. Ugovorom u Neuillyju na Seini Bugarska je predala
Kraljevstvu SHS Strumičku oblast te Caribrodski i Bosiljgradski kotar u Makedoniji. Rimskim
paktom sklopljenim 27. siječnja 1924. Kraljevina SHS priznala je Italiji suverenitet nad gradom
Rijekom, dok je Kraljevstvo SHS dobilo područje Delte i Baroš.
41) Šestosiječanjska diktatura 1929.
Politički život u razdoblju Vidovdanskog ustava karakterizirala je trajna politička i društvena
nestabilnost. Najvažniji sukob bio je između nacionalnih interesa Srba i većine ostalih
nacionalnih skupine, u prvom redu spor između Srba i Hrvata. Stjepan Radić odrekao se
republikanskog usmjerenja i priznao je Vidovdanski ustav. Užareno političko ozračje bilo je
prijetnja općem stanju u državi i bila je podloga na kojoj je 28. lipnja 1928. u Narodnoj skupštini
jedan radikalski zastupnik usmrtio ili zadao rane Stjepanu Radiću, Pavlu Radiću, Đuri
Basaričeku te je ranio još dvojicu zastupnika HSS-a. Posljedica atentata bolo je zaoštravanje
političke krize u kojoj je Svetozar Pribičević s Vladkom Mačekom tražio promjenu Ustava i
uvođenje federalističkih elemenata.
42) Obilježja Ustava iz 1931. (Oktroirani ustav)
Teško gospodarsko stanje u zemlji pritisnuto posljedicama svjetske gospodarske krize te rastuće
političke i društvene napetosti i revolt dovele su do Oktroiranog ustava iz 1931. Kralj je 3. rujna
1931. proglasio Ustav Kraljevine Jugoslavije koji je donio samostalno, bez sudjelovanja drugog
ustavotvornog tijela i koji je stečevine diktature trebao očuvati u ustavnom obliku. Ustav iz 1931.
zadržao je naziv države, unitarističko opredjeljenje, centralističko uređenje i podjelu na
banovine, ograničenje slobode iskazivanja vjerskih i nacionalnih uvjerenja. Vladar je imao
najistaknutiji položaj za razliku od Vidovdanskog ustava. Kralj je imao pravo raspisivanja izbora,
sazivanja, otvaranja i raspuštanja Narodne skupštine te pravo zakonodavne inicijative preko
ministara, pravo sankcije i promulgacije zakona i druge vojne i vanjskopolitičke ovlasti. Kralj je
imao pravo imenovanja do polovine članova Senata te je arbitrirao u slučaju nesuglasnosti
Senata i Narodne skupštine o prijedlogu zakona. Zakonodavno tijelo, nazvano Narodno
predstavništvo, bilo je dvodomno te su ga činili Narodna skupština i Senat. Narodna skupština
birala se općim, neposrednim i javnim glasovanjem. Senat je bilo tijelo sastavljeno od biranih i
imenovanih senatora s mandatom od šest godina. Ukupno ih je moglo biti 46. Broj imenovanih
senatora (imenovao ih je kralj) nije mogao biti veći od broja biranih. Senatori su morali imati
najmanje 40 godina.
44) Pravni partikularizam u Kraljevini Jugoslaviji: pravna područja
U Kraljevini Jugoslaviji potojalo je šest pravnih područja koji su bili svojevrsni relikti prijašnjih
pravnih sustava: hrvatsko-slavonsko, slovensko-dalmatinsko, bivše ugarsko područje, bosansko-
hercegovačko, srbijansko i crnogorsko. Sukob nadležnosti između sudova različitih područja
rješavali su na općoj sjednici predsjednika kasacijskih sudova pravnih područja i predsjednika
Velikog vojnog suda.
• Slovensko-dalmatinsko pravno područje obuhvaćalo je teritorij različitih austrijskih
pokrajina i na njemu je vrijedilo austrijsko pravo. Središnju ulogu imao je revidirani Opći
građanski zakonik. Uspostavljena je kasacijska nadležnost odjeljenja B Stola sedmorice u
Zagrebu.
• Hrvatsko-slavonsko pravno područje obuhvaćalo je teritorij bivše Kraljevine Hrvatske i
Slavonije te je na njemu nastavilo vrijediti pravo te zemlje. Zadržana je vrhovna
nadležnost Stola sedmorice, sada odjeljenje A u Zagrebu. Uz OGZ na snazi su ostali i
propisi koje Hrvatsko-ugarski sabor i Hrvatsko-slavonski sabor donio do 1918. i zakoni
koji su preuzeti iz austrijskog zakonodavstva.
• Ugarsko pravno područje obuhvaćalo je dijelove nekadašnje Kraljevine Ugarske na
kojime je vrijedilo ugarsko pravo (Tripartit) i koji su sada pod vrhovnom nadležnošću
odjeljenja B Kasacijskog suda u Beogradu.
• Bosansko-hercegovačko pravno područje obuhvaćalo je područje prijašnje BIH te je na
njemu nastavilo vrijediti pravo te pokrajine. Vrhovnu nadležnost obavljao je Vrhovni sud
u Sarajevu.
• Srbijansko pravno područje obuhvaćalo je teritorij prijašnje Kraljevine Srbije te se na
njemu primjenjivalo pravo bivše Kraljevine Srbije. Vrhovnu nadležnost imao je
Kasacijski sud u Beogradu.
• Crnogorsko pravno područje obuhvaćalo je teritorij bivše Kraljevine Crne Gore s
kasacijskom i prizivnom nadležnošću Velikog suda u Podgorici. Glavno pravno vrelo bio
je Opći imovinski zakonik (1888.).
U rujnu 1919. Prekomurje je priključeno slovensko-dalmatinskom pravnom području. Sudstvo
Banovine Hrvatske objedinjeno je kao jedinstveni sudbeni sustav s vrhovnom nadležnošću Stola
sedmorice u Zagrebu nad cijelim područjem Banovine.
43) Ujednačavanje prava
Unitarna i centralistička priroda novostvorene države iziskavala su brzu zamjenu različitih oblika
pravnog uređenja. Jedna od najvažnijih zadaća nove vlasti bilo je ujednačavanje prava. Vlada je
donijeli niz uredbi kojima je ujednačeno pravo zakonskog i ustavnog karaktera. U prvih nekoliko
godina ujednačeno je ustavno pravo, upravno pravo, financijsko pravo, izborno pravo, radno i
socijalno pravo te dio materijalnog i kazennog prava. Najveći dip kaznenog i privatnog prava te
građanskog i kaznenog postupka nije ujednačen. Glavni problem bila su žestoka sporenja
srbijanskih i prečanskih pravnika oko terminologije, instituta i dijelova uređenja države. Na
jedinstvenom državnom području na snazi su ostala različita „pravna područja“ na kojima je
vrijedilo pravo koje nije bilo ujednačeno.
45) Nastanak i položaj Banovine Hrvatske
Kraljevsko namjesništvo je 5. veljače 1939. vladu povjerilo Dragiši Cvetkoviću da pokuša
ostvariti sporazum s Hrvatima. Dragiša Cvetković je u travnju 1939. počeo pregovore s Vladkom
Mačekom. Predložio je formiranje posebne hrvatske jedinice spajanjem Savske i Primorske
banovine i kotara Dubrovnik. Maček je predlagao uključenje nekih bosanskohercegovačkih
područja u novu jedinicu. Tekst je prihvatilo Kraljevsko namjesništvo 24. kolovoza, a sporazum
Cvetković-Maček potpisan je 26. kolovoza 1939. Sporazum je bio politički dokument. Ubrzo je
donesena Uredba o Banovini Hrvatskoj kojom je osnovana i uređena Banovina Hrvatska.
Osnivanju Banovnine Hrvatske protivili su se vojni krugovi srpske političke elite i veći broj
zastupnika Narodne skupštine. Uređenje Banovine Hrvatske bilo je formalno provizorno i ovisilo
je o potvrdi Narodnog predstavništva. Kralj je imenovao bana i suce te davao potvrde
banovinskih zakona. Uredbom o Banovini Hrvatskoj izvršena je faktična revizija važećeg
Ustava. Banovnina Hrvatska bila je pokazatelj propasti modela integracije i legitimizacije nove
države.
40 I 46) Stvaranje NDH, problem međunarodnog priznanja; Rimski ugovori i pitanje granica
Uspostavu NDH proglasio je 10. travnja 1941. Slavko Kvaternik. Vladko Maček je posebnom
izjavom sazvao tijela Banovine Hrvatske i narod na suradnju s novom vlašću. Ante Pavelić
postao je vrhovnik ustaškog pokreta i poglavnik te je imenovao vladu. NDH je trebala biti u
talijanskoj i njemačkoj sferi utjecanja. Priznale su je od travnja do kolovoza 1941. Mađarska,
Slovačka, Bugarska, Njemačka, Italija, Rumunjska, Japan, Španjolska, Nacionalna Kina, Finska,
Danska i japanska marionetska država Mandžurija. Temeljem pregovora u svibnju 1941. Pavelić
i Mussolini su u Rimu potpisali tzv. Rimske ugovore. Prvi od ugovora utvrdio je granicu između
NDH-a i Italije. Italija je dobila najrazvijeniji dio hrvatske obale i sve vanjske otoke. Hrvatskoj
je pripao podvelebitski dio od Badarca i obalni pojas od Omiša do Dubrovnika. Taj obalni pojas
naziva se Prva zona. Drugim ugovorom NDH se obvezao da neće podizati vojne objekte na svom
obalnom pojasu. Taj pojas naziva se Drugom zonom. Treća zona je područje od druge zone pa do
linije podjele interesnih područja s Njemačkom. Trećim ugovorom je uređen politički odnos
dviju zemalja. Rimske ugovore hrvatsko stanovništvo je ogorčeno prihvatilo. Zapadne granice
NDH-a utvršene su sporazumom s Njemačkom kojim je preuzeta prijašnja hrvatsko-slavonska
granica. Sjeverna granica s Mađarskom slijedila je granicu utvrđenu Hrvatsko-ugarskom
nagodbom. Istočna granica utvrđena je odlukom poglavnik i uz prethodni dogovor s Hitlerom.
Granica je slijedila granicu Trojedne Kraljevine nakon priključenja Vojne krajine 1883.
47?) Ustrojstvo vlasti u NDH
NDH je počivala na totalitarnom sustavu te se isticala njena autoritarna priroda. Totalitarna
priroda država vidiljiva je u tome što je jedina dopuštena politička organizacija bila ustaška.
Pavelić je bio poglavnik pokreta i državni poglavar. Objedinjavao je svu vlast te donosio odluke
u unutarnjoj i vanjskoj politici, postavljao je visoke dužnosnike i bio vrhovni zapovjenik
oružanih snaga. Vlada NDH-a osnovana je Zakonskom odredbom o državnoj vladi 24. lipnja
1941. NDH nije imao izabrana i predstavnička tijela. Sabor je održao devet sjednica 1942. NDH
se raspao nakon vojnih uspjeha saveznika i dolaska partizanskih jedinica. NDH je okončan 6.
svibnja 1945. kada je Pavelić s vladom napustio Zagreb i otišao u smjeru Austrije. Nakon toga
dolazi do „Križnog puta“, odnosno masovnih smaknuća partizanskih jedinica tijekom kretanja
zarobljeničkih kolona prema jugu.
48) Značaj AVNOJ-a i ZAVNOH-a
ZAVNOH
ZAVNOH je kao vrhovno političko predstavništvo Hrvatske, osnovan je na Prvom zasjedanju u
Otočcu 13. i 14. lipnja 1943. Izvršni odbor 20. rujna 1943. donio je Odluku o priključenju
Hrvatskoj Istre, Rijeke, Zadra i ostalih po Italiji anektiranih krajeva. Na Drugom zasjedanju
ZAVNOH je uređen od 66 novih članova te je prihvaćen Pravilnik o unutarnjoj organizaciji.
Treće zasjedanje ZAVNOH-a održano 8-9. svibnja 1944. konstituiralo je ZAVNOH kao nosilac
suvereniteta naroda i države Hrvatske. Položaj Hrvatske temeljio se na tri bitna akta. Prvom
Odlukom o odobrenju rada predstavnika Hrvatske utvrđeno je da su jugoslavnki narodi stekli
pravo na samoodređenje. Drugom odlukom ZAVNOH konstituira se u pravni državni sabor
Hrvatske. Deklaracija o osnovnim pravima naroda i građana demokratske Hrvatske naglašava
jednakopravnost i ravnopravnost građana te jamči prava nacionalnim manjinama. U travnju
1945. u Splitu sastalo se Predsjedništvo ZAVNOH-a koje donijelo odluku o osnivanju Narodne
vlade Hrvatske. Od 20. svibnja 1945. Narodna vlada djeluje iz Zagreba. Na Četvrtom zasjedanju
u srpnju 1945. ZAVNOH se preimenovao u Narodni sabor Hrvatske.
49) Sporazumi Tito-Šubašić
Tito i Šubašić zaključili su dva sporazuma. Prvi sporzaum između Šubašića i Tita zaključen je na
Visu 16. lipnja 1944. Šubašić se obvezao da u novoj vladi neće biti osoba koje su se
kompromitirale u borbi protiv partizanskog pokreta te da će nova vlada pružiti diplomatsku
pomoć partizanskom pokretu. Dugi sporazum Tita i Šubašića potpisan je 1. studenoga 1944. u
Beogradu. Sporazum je postavio neka načela o položaju države i ustrojavanju jedinstvene vlade.
Kraljevsko namjesništvo trebalo je položiti prisegu kralju, a buduća jedinstvena vlada narodu.
Nova vlada trebala trebla je imati 28 resora. Dodatkom (aneksom) Beogradskom sporazuma od
28. prosinca 1944. zajamčeno je slobodno djelovanje građanskih političkih stranaka i
pojedincima koji nisu surađivali s okupatorima.