Luna i tisovo stablo

Svetlost uma je to, hladna i planetarna.

Stabla uma su crna. Svjetlost je plava.
Na moja stopala, k'o da sam Gospod, trave polažu svoje jade,
Članke mi peckaju i o prolaznosti mrmore.
Dimne, utvarne magle nastanjuju to mjesto
Od moje kuće odjeljeno nizom nadgrobnih ploča.
Prosto ne mogu da nazrem kuda se stiže.

Luna nije izlaz. I sama je lice,

Bijelo ko zglob i strašno uznemireno.
More za sobom vuče, ko mračno zlodjelo; ćuti
Sa O-zevom potpunog očaja. Tu ja živim.
Dvaput nedjeljom, zvona izbezume nebo –
Osam velikih jezika obznanjuju Vaskrsenje.
Na kraju, trezveno odbiju svoja imena.

Uvis stremi tisovo stablo. Gotskog je oblika.

Oči ga slijede i lunu pronalaze.
Luna je moja mati. Nije ona mila ko Marija.
Iz njene odore plave mali šišmiši ispadaju i sove.
Kako bih voljela da u nježnost vjerujem –
Lice kipa, svećama umekšano
Skreće, baš k meni, svoje blage oči.

Nisko sam pala. Cvjetaju oblaci

Plavi i tajnoviti ponad lica zvijezda.
U crkvi, potpuno će pomodrjeti sveci
Lebdeći na osjetljivim stopalima iznad hladnih klecala.

Lica i ruku ukrućenih od svetosti.

Luna ne vidi ništa od toga. Gola je ona i divlja.
A poruka tisovog stabla je tmina – tmina i tišina.