Sv. Anđeli Čuvari, 2021.

Misa 37. redovničkih dana

Osijek, Crkva Sv. Leopolda B. Mandića, 2. listopada 2021.
Izl 23,20-23; Mt 18,1-5. 10

Draga sestre redovnice, sve članice zajednica posvećenoga

života! Draga braćo svećenici-redovnici, dragi župniče!

Anđeli čuvari! Tko od nas ne pamti svoje prve djetinje

molitve upravljene upravo njima: Anđelu čuvaru mili,
svojom snagom me zakrili. Sjećam se da me, kraj te jako
poznate i raširene molitve, moja mama, koja je sada u 85.
godini, naučila još jednu molitvu anđelu, koju smo kao
djeca u našoj obitelji svake večeri izgovarali: „Anđelu lijepi
moj, s postelju moju stoj. Prijatelju premili, ove noći čuvaj me ti.
Ako preminem, da Bogu hvala uzdahnem.“ Kakva je duboka,
pa i ozbiljna životna mudrost sadržana u toj molitvi!
Možda bi neki uočili da je njezin sadržaj pretežak za neko
dijete. Zašto već u djetinjoj dobi učiti molitvu koja
spominje umiranje? No, u meni ta molitva nikada nije
proizvela nikakav strah, već me na neki način hranila da
mognem kao odrastao razumjeti i prihvatiti istinu i
stvarnost našeg ljudskog života. Da lakše uđem u
kršćansku istinu, zapravo u biblijsku mudrost koja
obasjava stvarnost moga života. A to je mudrost koja me
uči osjetljivosti za vrijednost i dostojanstvo našeg zemaljskog
životnoga puta, koji je po svojoj naravi krahak i prolazan, ali
i za duhovni svijet, onaj vječni, besmrtni. U tome sam
zapravo mogao, kao i dan danas, prepoznavati onu
 2

temeljnu istinu naše kršćanske vjere koja nam naviješta,

objavljuje i svjedoči o našoj izvornoj, dubokoj i trajnoj
povezanosti s Bogom. O čemu nam je, onda, najviše
svjedočiti? O zajedništvu Boga i čovjeka! O istini da je Bog po
svojoj ljubavi trajno povezan s čovjekom, s našim ljudskim
svijetom i poviješću, sa životom svakoga čovjeka i da „ne
postoji ništa što ne bi svoje postojanje dugovalo Bogu
Stvoritelju.“ (KKC, 338), njegovoj beskrajnoj i vječnoj
ljubavi.

Misao o anđelima i naša pobožnost njima, možemo reći da

sudjeluje u oblikovanju razumijevanja cjelokupnoga
postojanja, nas samih i naše vjere koja u središtu ima
Krista, Boga nestvorena, u kojemu je „sve stvoreno na
nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo, bilo Prijestolja, bilo
Gospodstva, bilo Vrhovništva, bilo Vlasti – sve je po njemu i za
njega stvoreno« (Kol 1, 16) – kako nam veli apostol Pavao u
Poslanici Kološanima. I onaj najdramatičniji događaj našeg
otkupljenja, u Kristovoj smrti na Križu, jasno navješćuje da
će se na ime Isusovo prignuti „svako koljeno nebesnika,
zemnika i podzemnika“ (usp. Fil 2,6-11).

Anđeli su duhovna bića, pripadaju duhovnom svijetu.

Nisu, znači, tek neke oznake, neka simbolična
personifikacija određene vrline u našem materijalnom
svijetu. Prema crkvenom nauku o anđelima jasno
progovara sv. Augustin, kad kratko tumači: „Riječ anđeo
 3

označuje službu, a ne narav. Pitaš kako se zove ta narav? –

Duh. Pitaš za službu? – Anđeo. Duh je po onome što jest,
anđeo po onome što čini.“ (KKC, 329). Anđeli su sluge i
vjesnici Božji, moćni izvršitelji njegove riječi« (usp. Ps 103,
20). Oni su blagovjesnici i svjedoci punine radosti i blizine
Božjega lica. Po njima u naš svijet, u našu materijalnu
prolaznost i našu ograničenost prodire onaj duhovni svijet -
nevidljiv našem tjelesnom oku, vječan i nemjerljiv, a ipak
ga – jer smo mi i duhovni, osjeća i traži naš duh; tom
duhovnom svijetu otvara se naša misao i – upravo u onoj
svojoj najintimnijoj dubini - za njim čezne cijelo naše biće.

Drage sestre i braćo, u anđelima čuvarima prepoznajemo

istinu da nas je Bog učinio dostojnima njihove brige i
službe. I po njima, znači, nama progovara trajna Božja
ljubav, koja nas po anđelima podsjeća što se dogodilo u
Isusu Kristu, u njegovu utjelovljenju, u smrti na križu i u
njegovu uskrsnuću. Kad Bog svoga Sina „uvodi“ u naš
ljudski svijet, kaže nam Poslanica Hebrejima „govori: Nek
pred njim nice padnu svi anđeli Božji« (Heb 1, 6). Bog koji
je bio dostupan anđelima, ušao je i rasvijetlio tamu našega
svijeta i blagoslovio ga svojim spasenjem, učinio ga
mjestom Božje objave, a nas ljude „ljubljenom Božjom
djecom“, Božjim sinovima i kćerima, baštinicima Božjeg
kraljevstva. Kakvo dostojanstvo! Kojemu se i anđeli
raduju.
 4

Kad Isus u današnjem evanđelju od nas traži djetinju

otvorenost i krotkost, zapravo nas upravlja na ostvarenje
našeg puta spasenja, u našoj konkretnoj ljudskoj stvarnosti,
u ovom našem utjelovljenom svijetu. Naš svijet nije ostao
izgubljeni svijet, i naš život i trajanje u njemu nikako nije
bez smisla i vrijednih plodova. Možemo ga gledati
„odozdo“, kaže jedan suvremeni pisac, i prepoznat ćemo
ga kao „duhovni napor, kao promišljenu čovjekovu
ustrajnost, kao vjernost koja čovjeka od čina do čina vezuje
uz sama sebe i uz jedinstvo svijeta“. Možemo ga „gledati
odozgo“ i u našem vremenu prepoznati – veli on – „Božju
strpljivost, pokretljivu sliku Božje ljubavi, božanski čin
povjerenja u slobodu“, a gledano između toga dvoga,
vrijeme u kojem čovjek ostvaruje svoj život „je težnja
svijeta i čovjeka prema Bogu, veliki pokret obraćenja u
kojem se polagano miče svemir.“ (E. Mounier, Angažirana
vjera).

Zašto postati kao dijete? Jer je otvoreno budućnosti,

povjerljivo je i raspoloživo za novosti koje život i svijet
nose. Dijete još nije stavilo ograničenja, zacrtalo okvire
„svoje budućnosti“, a još manje doživljava da je „ono
gospodar svoje budućnosti“. Duša djeteta lakše odgovori
na poziv: „Pođi za mnom!“ Ono si ne umišlja da zna put,
nego je spremno da ga netko uzme za ruku i povede. Da
stalno živi od predanja, od povjerenje u tu ruku koja je
ruka Učitelja i rame Pastira, Isusa Krista.
 5

Drage redovnice i redovnici! Vjerujem da u tomu

prepoznajemo bliskost i otkrivamo temelje našoj vjernosti,
o kojoj ste vi danas posebno promišljali, prema najnovijim
smjernicama Kongregacije za ustanove posvećenog života.
I vjernost i ustrajnost u pozivu – kako donose spomenute
smjernice - dragocjen su „dar koji se nalazi u glinenim
posudama (usp. 2 Kor 4,7).

Kako da s ovog susreta u svetištu sv. Leopolda ne

ponesemo ozdraviteljsku snagu sakramenta pomirenja,
Leopoldov primjer i njegov posve srdačan i tako
jednostavan poziv: „Imajte vjeru! I naći ćete iscrpan
odgovor na sva svoja pitanja … i sva vaša iskušenja postat
će podnošljiva … i bol će se preobraziti u svjetlost“.

U tebe upiremo svoj pogled, o Marijo! „Izmoli nam vjeru

živu i punu ljubavi, da bismo ustrajno živjeli dar vjernosti, taj
ponizni i radosni pečat nade“ – nade koja uvijek iznova
obuzima i već sada ispunja srca onih „kojih je kraljevstvo
nebesko“. Amen.