Četiri svetopisamska zakona

U Elijah House, razabiranje vezano uz osobne probleme svedeno je na četiri temeljna zakona u Svetome
pismu. Štoviše, Biblija nam kaže da je upravo to razabiranje jedno od njezinih temeljnih ciljeva:
Živa je, uistinu, Riječ Božja i djelotvorna; oštrija je od svakoga dvosjekla mača; prodire dotle da dijeli dušu i
duh, zglobove i moždinu te prosuđuje [u jednom drugom engleskom prijevodu stoji razabire] nakane i misli
srca. Nema stvorenja njoj skrivena“ (Heb 4,12–13; kurziv autorov).
Riječ Božju ne tvore ljudske misli, već vječna, nepromjenljiva objava, važna za svaki narod svakoga
vremena. Božji su zakoni apsolutni; oni opisuju način na koji djeluje stvarnost. Nepromjenljivi nam zakoni
Božji, stoga, pružaju jasan uvid u svaki život.

Poštovanje roditeljâ
Prvi svetopisamski zakon koji koristimo temelji se na jedinoj od Deset Božjih zapovijedi koja u sebi sadrži i
obećanje: „Poštuj oca svoga i majku svoju, kako ti je Jahve, Bog tvoj, zapovjedio, da dugo živiš i dobro ti
bude na zemlji koju ti Jahve, Bog tvoj, daje“ (Pnz 5,16).
To je opis stvarnosti. U svakome području života u kojemu si mogao poštovati svoje roditelje, i tako činio –
u tome će ti području zaista i biti dobro. U preko četrdeset godina dušebrižništva, nikad se još nisam susreo
s iznimkom vezanom uz taj zakon.
Poštovati znači slušati, i nastojati uvažavati. Znači ljubiti, cijeniti i praštati. Ima roditelja koji nisu časni, ali
nas Bog pozivlje iz svega se srca potruditi.
Suprotnost ovoga zakona jednako tako vrijedi i pruža nam temelj razabiranja stvari: u svim onim
područjima, te do one mjere do koje, kao dijete, nisi mogao poštovati svoje roditelje, neće ti biti dobro.
Kad god nam se netko obrati za dušebrižništvo, kakav god bio problem, naš je put k ozdravljenju uvijek isti.
Saslušamo pojedinosti postojećeg problema a onda provjerimo u kojem je odgovarajućem području osoba
propustila poštovati oca i majku. Riječ Božja ili jest istinita, ili nije. Da je osoba poštovala svoje roditelje, bilo
bi joj dobro. Ako trpi od nekog dubokog i trajnog problema za koji je odgovorna do bilo koje mjere, na neki
je način uskratila poštovanje jednome ili obama roditeljima.
Dušebrižništvo je u suštini toliko jednostavno. Apsolutnost Božjih zakona donosi izvjesnost (v. Ps 19,7–14).
Kad se udaljimo od jednostavna temelja u osnovnome Božjem zakonu – u ovom slučaju, od poštovanja
roditeljâ – nastupa pomutnja.

Osuđivanje
Zakon poštovanja roditeljâ iz petoga poglavlja Knjige Ponovljenog zakona povezuje se s jednim drugim
zakonom: „Ne sudite da ne budete suđeni! Jer sudom kojim sudite bit ćete suđeni. I mjerom kojom mjerite
mjerit će vam se“ (Mt 7,1–2).
Gospodin ovdje govori o naročitoj vrsti suđenja. S pravom prosuđujemo prijateljeve vozačke sposobnosti
prije no što odlučimo s njime sjesti u automobil. S pravom prosuđujemo pouzdanost onih s kojima
poslovno surađujemo. Donosimo sudove jedni o drugima u gotovo svim životnim prilikama – u odnosima,
prijateljstvima, romantičnim odnosima, nadmetanju, poslu itd. Procjene (sudovi) koji dolaze is srca
obilježena razumijevanjem i sućuti, ne pokreću zakone odmazde. Sveti je Pavao rekao da će kršćani „suditi
svijet“, pa čak i anđele (usp. 1 Kor 6,2–3).
1
Ali, kad druge sudimo nečistim srcem – s okrivljavanjem, osuđivanjem, ljutnjom, zavišću, ljubomorom ili
gorčinom – tada se pokreću nepromjenljivi Božji zakoni i donose odmazdu.
Suditi roditelja nečistim srcem znači uskratiti mu poštovanje te se pokreću oba navedena zakona. Naš će se
sud okrenuti protiv nas i neće nam biti dobro na zemlji.

Sjetva i žetva
Ova se dva zakona povezuju s trećim: „Ne varajte se: Bog se ne da izrugivati! Što tko sije, to će i žeti!“ (Gal
6,7). Nema iznimaka. Zakon je zakon. Svako dobro djelo sije blagoslov i žet će blagoslov, a svako zlo djelo
sije nevolju i žet će nevolju.
„Doista, tko sije u tijelo svoje, iz tijela će žeti raspadljivost, a tko sije u duh, iz duha će žeti život vječni“ (Gal
6,8). To znači da nam nagrada nikad ne može izmaknuti, ali jednako tako ne možemo izbjeći ni posljedice
onoga što smo učinili u tijelu. Oni koji misle da su se uspjeli „izvući“ s nekim tjelesnim postupkom, svejedno
će žeti nevolju. Štoviše, čim dulje grijeh ostane neokajan, to će žetva biti veća. „Posijali su vjetar, i požet će
oluju“ (Hoš 8,7).
Djeca često ne razumiju stegu što je roditelji primjenjuju s najboljim namjerama, a kamoli njihove krive
postupke i zlostavljanja. Na to reagiraju grešno, uskraćujući poštovanje očevima i majkama, sudeći ih
nečistim srcima. Djeca su, naposljetku, prilično grešna – istina, zaogrnuta mekom kožom i anđeoskim
očima, ali svejedno grešna!
Pokrenula su sile koje će im se osvetiti. Ne odmah. Ne žanjemo u vrijeme sjetve, ni kad biljka proklija, ni
kad procvjeta niti dok je njezin plod još nezreo. Sjetva dolazi tek nakon mnogo godina, kad su djela već
odavno zaboravljena, ako smo ih uopće i bili svjesni. Zbog toga odrasli žanju zapanjujuće posljedice grijehâ
što su ih protiv roditeljâ posijali kao posve mala ili malo veća djeca.
To se čini nepravednim – i jest. Bog je pravedan, ali život, sve od Adamova grijeha, nije. Bog je od samoga
početka plana spasenja znao da će, zbog zaraženosti Adamovim grijehom, čak i djeca pokretati sile koje bi
ih kasnije mogle uništiti.
Stoga je, u punini vremena, Bog poslao Gospodina Isusa, koji je pošao na križ kako bi pretrpio posljedice
svih naših grijeha. Njegovo milosrđe čeka samo jedno: naše uviđanje i ispovijedanje grijeha koji je posijao
sjeme što ga sada žanjemo, ili ćemo ga još žeti.
Otud potreba za dušebrižnicima, jer, kako je napisao David: „Ali, tko propuste svoje da zapazi? Od potajnih
grijeha očisti me!“ (Ps 19,13).
Nitko od nas ne vidi jasno u vlastito srce. Jednako tako ne možemo opaziti svoje skrivene motive: „Savjet je
u srcu čovječjem voda duboka, i razuman će je čovjek iscrpsti“ (Izr 20,5). Gospodin nam, po Duhu Svetomu
otkriva što je u nama potrebno oprostiti i privesti k smrti: „Doista, ničega sebi nisam svjestan, ali time
nisam opravdan: moj je sudac Gospodin“ (1 Kor 4,4).
Dušebrižnici su Gospodinovi sluge po kojima On objavljuje što je skriveno i pruža svoje milosrđe, kako bi
križem zaustavio sjetvu naših grijeha iz djetinjstva.

2
Postajemo ono što osuđujemo u drugima
Četvrti se zakon odnosi na to da postajemo ono što osuđujemo u drugima: jer Sveto pismo kaže: „Ako li vi
ne otpustite ljudima, ni Otac vaš neće otpustiti vaših prijestupaka“ (Mt 6,15). Svi imamo iste sklonosti – u
nama je latentno prisutno kršenje svake pojedine zapovijedi. Svi smo nekoga pogledali s požudom u srcu,
što je zapravo preljub (v. Mt 5,28). Svi smo nekoga mrzili, što je zapravo ubojstvo (v. 1 Iv 3,15). Svatko je od
nas na neki način kradljivac, bilo da se krađa odnosi na novac, vrijeme ili pak uskraćenu ljubav, odnosno
opraštanje.
Stoga, isti grijeh zbog kojeg osuđujemo drugoga, ostaje u nama neoprošten te žanjemo osudu: „Zato
nemaš isprike, čovječe koji sudiš, tko god ti bio. Jer time što drugoga sudiš, sebe osuđuješ: ta to isto činiš ti
što sudiš“ (Rim 2,1). Zakon umnažanja (Hošea 8,7: „Posijali su vjetar, i požet će oluju“) učinit će ne samo da
ostajemo nalik na one koje sudimo, već da im postanemo sve sličniji i sličniji. Otkrio sam zakonitost prema
kojoj svatko tko sudi drugoga, sebe osuđuje na to da sve više čini istu stvar, ili nešto što proizlazi iz istog
korijena.
Došao mi je mladić koji je bio nanovo rođen, volio je svoju ženu, i bio zadovoljan svojim bračnim spolnim
životom. No, James je priznao da prisilno odlazi u barove, ondje upozna neku ženu i s njom počini preljub.
[1]
„Ne razumijem samoga sebe“, rekao mi je. „Ljubim Gospodina. Volim svoju ženu. Želim biti vjeran. Ne sviđa
mi se čak ni okus alkohola! A spolni odnos s tim ženama tako je loš da je čak odbojan. Zašto činim nešto što
uopće ne želim činiti?“
Sjetit ćete se gotovo identičnih riječi svetoga Pavla iz Poslanice Rimljanima 7: „Ta ne činim dobro koje bih
htio, nego zlo koje ne bih htio – to činim“ (r. 19).
Nije me iznenadilo što je Jamesov otac bio alkoholičar i ženskar. Kao dječak, James je zbog toga mrzio i
osuđivao svoga oca.
Sjetite se kako su Božji zakoni apsolutni. Dječak je odbio iskazati poštovanje svome ocu. Na tom mu
području neće biti dobro, i stići će ga ista osuda kojom je osuđivao oca. Ostvario se četvrti zakon: činio je
isto što i otac, sve dok ga pokajanje nije oslobodilo.
Poučio sam Jamesa ovim jednostavnim činjenicama. Shvatio je način na koji je osuđivao oca i pokajao se.
Od toga je trenutka bio slobodan. Više nijednom nije osjetio prisilu sagriješiti ni na jedan od ova dva načina.
U djetinjstvu sam naporno radio na našoj maloj farmi, ali me majka za to nije pohvaljivala. Osuđivao sam je
zbog toga i čvrsto se zakleo da nikad neću biti takav prema svojoj djeci. Ali, kad sam postao roditelj, nikako
nisam uspijevao svojoj djeci dati potrebne i zaslužene pohvale.
Što me u tome priječilo? Neumoljivi zakoni Božji. Sve dok se nisam pokajao i primio oproštenje, bio sam
osuđen činiti jednako kao moja majka. Kasnije ćemo razmotriti na koji nas način unutarnji zavjeti
prisiljavaju na grješne postupke. Ali, u ovome slučaju, jer sam sudio svoju majku, moj je unutarnji zavjet
djelovao obratno: usmjerio me činiti upravo poput nje. Kao djeci, ponekad nam se ne sviđa način na koji
roditelji provode stegu nad nama. No, ako je naš zavjet da ćemo činiti drugačije povezan s osudom, a za tu
se osudu kao odrasli ne pokajemo, zbog zakona ćemo sa svojom djecom postupati na isti način! Zaista, ne
možemo izbjeći nepromjenljive zakone Božje, doli po križu Kristovu.

Načelo pokajanja

3
Neki psiholozi smatraju da smo uvjetovani onime što nam se dogodilo u djetinjstvu ‒ čime, u suštini, krivnju svaljuju
na roditelje. Ali, kao kršćani, smatramo da sami odlučujemo kako ćemo reagirati na ono što nam se događa. Sami
smo odgovorni. Sveto pismo kaže da se Bog smiluje svojoj djeci (v. Ps 103,13). On ne krivi dijete koje osuđuje
roditelja čiji su postupci vrijedni prijekora. Unatoč tome, zakon će neizbježno pokrenuti načelo sjetve i žetve, a Bog
ne želi da njegova djeca na sebe svaljuju katastrofu. U većini će slučajeva biti oslobođena ako znaju za što se trebaju
pokajati. Stoga Bog šalje dušebrižnike i potiče srca na pokajanje.

Malo je koristi od utvrđivanja grijehâ iz djetinjstva ukoliko iz toga ne proizlazi pokajanje. Stoga je pokajanje primarno
sredstvo kršćanskih dušebrižnika u službi ozdravljenja.

Pokajanje nisu ni osjećaji ni obilne suze. Pokajati se znači da nam je žao zbog toga što smo povrijedili Gospodina i
bližnje onime što nam se nastanilo u srcu i što smo učinili; ono znači biti spreman umrijeti onome što smo bili, i
omogućiti Bogu da nas promijeni u ono što On želi da budemo.

Nije dovoljno uočiti grijeh i žaliti zbog toga, koliko god to bilo važno. Isto tako nije dovoljno pružiti i primiti
oproštenje, iako je i to itekako važno. Ne, navike koje smo razvili kao reakciju na one koji su nas povrijedili moraju
zaista biti usmrćene na križu. Mnogi u unutarnjem ozdravljenju shvaćaju potrebu za opraštanjem iz dubine srca, i za
prihvaćanjem Božjeg oproštenja, ali se tu zaustavljaju! Na taj način „tvornica“ grijeha samo nastavlja proizvoditi
grešne misli i postupke. Dva su navoda ključna kad su u pitanju rane zadobivene u djetinjstvu i srdžba koja proizlazi iz
njih: „S Kristom sam razapet“ (Gal 2,20) te „smatrajte [grč. logidzomai] sebe mrtvima grijehu, a živima Bogu u Kristu
Isusu“ (Rim 6,11).

Kao djeca izložena pritisku, razvili smo grješne uvriježene načine izlaženja nakraj s njime. Te je načine potrebno
privesti k smrti na križu. Kako? Smatrajući ih mrtvima. Isus je umro na križu umjesto nas.

I tako razapinjemo te grješne načine u sebi kajući se za njih i vjerujući (u srcu) kako je Isus već umro na križu zajedno
s njima. Jednom kad ih uvidimo i pokajemo se za njih, ne mogu više utjecati na nas.
Zato je potrebno savršeno zamrziti zlo koje nas je obuzelo. Neko sam vrijeme pokušavao ostaviti određeni grijeh. U
više sam se navrata molio na tu nakanu, ali uzalud. Naposljetku sam se razljutio na Boga.

„Zašto mi u tome ne pomogneš?” ustrajao sam.

„Još ti se nije dovoljno zgadio“, mirno je odgovorio On.

„Kako to misliš, Gospodine? Znaš da mrzim grijeh.”

„Ne, sine. Da ga mrziš, ostavio bi ga. Ti ljubiš svoj grijeh. Zato i ustraješ u njemu.“

Pokajanje znači dovoljno zamrziti grijehe i grješne strukture karaktera da, kad ih smatramo mrtvima, smrt zaista i
nastupi, jer ih zaista više ne želimo. Zbog toga je sveti Pavao napisao: „Zazirite oda zla“ (Rim 12,9).
Pokajanje je milosni dar. Tek kad nam Gospodin objavi koliko naš grijeh ranjava njegovo srce, i ranjava druge,
možemo razviti dovoljnu mržnju da se obratimo Gospodinu i dopustimo mu da nam promijeni srce omogućujući tako
da naši grešni postupci zaista budu razapeti s Njime.

Zlodusi će nas pokušati spriječiti da zamrzimo svoje grijehe i postignemo puninu njihove smrti na križu. Kad postane
jasno da blokirajući duh priječi istinsko uviđanje i pokajanje, potrebno je izvršiti oslobođenje.