1.

Konceptualne dvojbe i pitanje definicije

Kod radova koji problematiziraju moć javljaju se dvije napomene, jedna tematskai druga
metodičke naravi. Tematskom se napomenom daje do znanja da je problem moći jedana od
ključnih tema sociologije, ali i mnogih drugih znanstvenih disciplina.

Moć (Međunarodna enciklopedija društvenih znanosti) – R. Dahl

Riječnik sociologije – Abercrombie, Hill, Turner
Politološki riječnik – Dieter Nohlen
Riječnik sociološke misli – Borlandij, Boudon, Cherkaou, Valade
Moć u modernim društvima – Olsen, Marger
Sociologija.Teme i perspektive – Haralambos i Holborn

Metodička napomena – moć izrazito višeznačan pojam

Kritički riječnik moći – Boudon, Bourricaud

Tri tipična načina percipiranja i doživljavanja činjenica moći:
1. demonsko – mistično shvaćanje
2. Realističko – pesimistički način, kritički
3. Refleksivno – analitički

Politika među narodima. Borba za moć i mir. - Morgenthau

Uvod u političku filozofiju novog vijeka (Baruzzi) – moć uma/Machiavelli / um moći

Epoha moći uma- um je ona vodeća snaga koja organizira zbilju i poimanje zbilje, bez obzira
na to je li taj um metafizički, teološki ili svjetovni. Moć je moguća upravo zbog uma.
Epoha uma moći – moć je načelo prema kojemu se organizira zbilja i kojim se rukovodi
razumna, pozitivna refleksija o zbilji.. Ono što nije moćno nije ni umno.
Moć prvi put eo nomine postaje centralna tema tek u Hobbesovoj političkoj doktrini.

Prirodnu moć tvore iznimno razvijene sposobnosti tijela ili duha, kao što su snaga, ljepota,
razboritost, umješnost, elokvencija..
Instrumentalna moć, koja se postiže zahvaljujući prvima ili zahvaljujući sudbini, sastoji se od
sredstava i instrumenata koji omogućuju da se postigne još više moći (bogatsvo, ugled,
prijatelji, božja naklonost - sreća).

Među ljudskim je moćima najveća ona moć koju tvori najveći mogući broj ljudi suglasno
ujedinjenih u jednoj prirodnoj ili civilnoj osobi, koja koristi sve njihove moći ovisno o svojoj
volji, kao što je slućaj u republici.

Max Weber (Weber dixit!) – U Privredi i društvu on formulira cijeli niz definicija koje su
osnova moderne sociologije politike i sociologije moći.
-Moć, za Webera, predstavlja izglede da se u okviru jednog društvenog odnosa provede
vlastita volja usprkos otporu, bez obzira na to na čemu se zasnivaju ti izgledi.
- pojam moći ma koliko bio „amorfan“ ipak počiva na nečemu posve konkretnom, a to su
„sve moguće“ ljudske osobine i konstelacije
- vlašću treba nazvati izglede da će se određene osobe pokoriti naredbi određenog sadržaja
- vlast je jedna od najvažnijih konkretizacija moći
- moć je inherentna značajka djelovanja
- politika prethodi državi
- politička organizacija nije uvijek imala instucionalno ustrojstvo moderne države
- politička jedinica uvijek predstavljala određeni način grupiranja ali da je tek u modernim
vremenima zadobila lik krute institucije.
- sila državi je njezin ultima ratio, njezino specifično sredstvo
- vlast kao konkretizacija moći tvori žarište politike
-pokornost znači da članovi neke političke jedinice djeluju tako kao da sadržaj naredbe
smatraju maksimom svog ponašanja, jednostavno zbog toga što formalno priznaju njezinu
nužnost, neovisno o tome što oni sami misle o vrijednosti ili nevrijednosti nareddbe kao
takve
- naredba je po svojoj naravi faktor organizacije grupe, danas se ona općenito provodi na
temelju čvrsto strukturirane organizacije, zahvaljujući prisutnosti administracije, stalnog
aparata prinude, racionalnih pravila itd. Što sve skupa predstavlja svojevrsna jamstva
trajnosti političke aktivnosti. (karakteriastično samo za modernu državu, a ne za politiku
općenito)
- svaku dominaciju provodi vrlo mali broj ljudi, manjina koja na ovaj ili onaj način nameće
svoje poglede većini
- ne postoji vladavina svih, niti čak najvećeg broja nad najmanjim, demokratski poredak
može eventualno dovestii do promjene zahvaljujući izborima ili drugim oblicima
konzultiranja većine, no i tada je još uvijek manjina ona koja, sukladno svojim pogledima,
odlučuje i usmjerava opću političku aktivnost zajednice
- dominaciju zadržavaju nastojeći svoje namjere i stanoviti broj svojih postupaka i odluka
držati zaodjenjene tajnovitošću
R. Aron – valorizira Webera - politika moći (Machtpolitik) – koristi se u dva značenja:
1. Vanjska politika – politika koja se odvija među državama, politiku podređenju takmičenju
moći jer nije podvrgnuta nikakvom zakonu, nikakvom sudištu, nikakvom nacionalnom
autoritetom+u
2. Svaka politika, pa i unutar državna kojoj je glavni cilj moć, svaka je politika barem
djelomično, politika moći
- Max Wber je Politiker, a u sociološkom smislu on je Machtpolitiker
- M.W. je odbacivao, kao besmisleno, antičko pitanje o tome koji je poredak najbolji,
smatrao je bitnu bormu među klasama i pojedincima, to je za njega trajna datost politike

Suvremene, postweberijanske teorije moći

- u prvi plan stavljaju određenje samog pojma, ali se pored toga, na znatno opsežniji način
bave problematizacijom naravi i oblika moći
- B. Russell – Moć: nova društvena analiza –„Moć se može definirati kao proizvodnja
namjeravanih učinaka. Utoliko je to kvalitativni koncept: ako jedan od dvojice ljudi s istim
željama postiže sve želje koje postiže drugi, a i više od toga, tada on ima više moći nego
drugi. Ali nema egzaktnih sredstava za uspoređivanje moći dvojice ljudi od kojih jedan može
postizati jednu skupinu želja a drugi drugu; primjerice, ako od dvojice umjetnika koji jednako
žele slikati dobr slike i postati bogati jedan uspije slikati dobre slike a drugi uspije postati
bogat, tada nema načina da prosudimo koji ima više moći. Pa ipak, moguće je približno
utvrditi da A ima više moći nego B ako A postiže mnogo s B malo namjeravnikh učinaka“
- prigovori Russellu : moć poima u naglašeno kvantitativnim terminima, kao sposobnost
djelovanja kojom se postiže kvantitativno mjerljivi učinci, te da na taj način potiskuje u drugi
plan onu dimenziju moći koja podrazumjeva pravo da se djeluje, osim toga moglo bi mu se
prigovoriti, da isključivo naglašava individualnu dimenziju moći, da strukturiranje moći vidi
samo kao moduse odnosa ili interakcije među pojedincima
- J.K.Galbraith - Anatomija moći – Russell se osjetio ponukanim, primoranim da zaključi kako
je posjedovanje moći, zajedno sa stjecanjem slave, i danas najviša težnja i največa nagrada za
kojom idu ili teže pripadnici ljudske vrste

D.Wrong – Moć. Njezini oblici, temelji i upotreba – „Moć je sposobnost neke osobe da
prizvede namjeravane i očekivane učinke na druge“ – da bi definicija pila potpuna i
upotrebljiva, istodobno se mora voditi računa o nekoliko problema koji spadaju u
konceptualnu analizu moći. Ti su problemi : intencionalnost, djelotvornost, latentnost,
asimetrija i ravnoteža te priroda učinaka moći
- intencionalnost – moć se podudara s namjeravanim i zbiljskim utjecajem, ona je
podkategorija utjecaja, dok drugu, empirijski širu kategoriju tvore činovi namjernog utjecaja
- djelotvornost – moć je uspješna u proizvođenju namjeravanih učinaka na druge, razlikuje se
od nedjelotvorne moći po tome što uspješnost njezinih učinaka odmah dolazi do izražaja
- latentnost – odnos između njezine aktualne i potencijalne dimenzije: „Saznati znali nešto
neka osoba znači saznati da li je sposobna nešto činiti kad je to potrebno ili da je u
određenim situacijama nešto sklona slijediti ili zagovarati“ -> moć kao dispozicija, kao
potencijal ne mora biti i nije uvijek aktualizirana u ljudskim interakcijama ili društvenim
odnosima
- asimetričnost odnosa moći podrazumjeva da nositelj moći vrši veću kontrolu nad
subjektom moći nego obratno, nikad ne dolazi do potpunog nestanka reciproćnosti, osim u
slučajima fizičkog nasilja
- ne mogu se svi odnosi moći smatrati isključivo hijerarhijskim i jednosmjernim jer se na taj
način previđa cio niz odnosa među osobama ili grupama u kojima kontrola jedne osobe ili
grupe nad drugima može biti uravnotežena sredstvima tih „rugih“
- integralna moć – navodi na pitanje tko upravlja upravljačem, tko čuva čuvare, tko nadgleda
nadglednike – vladateljska moć udlučivanja ne može se potpuno eliminirati iz ljudskih
poslova, integralna moć u nekim situacijama je neizbježna i priznata u modernim društvima,
ona se može reducirati samo reduciranjem autonomije nositelja moći
- mjere za ograničavanje integralne moći uključuju periodične uvide u akte nositelja moći
(zakonodavni i sudski uvid), periodičnu provjeru njihova vladateljska statusa ili pak njihovo
uklanjanje ili zamjenu.
- postoje 4 načina pomoću kojih se subjekti moći mogu oduprijeti snazi ili zastupnicima
integralne moći:
1. Mogu pokušavati da im suprotstave svoju protumoć kako bi integralnu moć pretvorili u
sustav interkurzivne moći
2. Mogu ograničiti ekstenzivnost (broj subjekata moći), obuhvatnosti (broj djelokruga) i
intenzivnost (razinu opcija unutar pojedinih djelokruga) njihove moći
3. Mogu potpuno razbiti njihovu integralnu moć tako da se činovi koje su ini prethodno
kontrolirali prepuste slobodnoj otvorenosti i samoodređujućem izboru
4. Mogu ih nastojati nadići tako da steknu i počnu proizvoditi vlastitu moć
- o prirodi učinka moći često, ali ne i uvijek, odlučuju konteksti i posebne situacije
- atributi odnosa moći (de Jouvenel) – razlikuju (Wrong i de Jouvenel) tri isplofinirana,
„generička“ atributa ili tri dimenzije svih odnosa moći: ekstenzivnost (uža i šira), obuhvatnost
i intenzivnost
- totalitarizam - pojam je ušao u upotrebu kako bi se opisali tiranijski ili oligarhijski politički
režimi koji imaju u rukama više ekstenzivne, obuhvatne i intenzivne moći nego bilo koja
monarhija, tiranije ili oligarhija u prošlosti, oni imaja uvećanu ekstenzivnu moć utoliko što su
više dolazili do izražaja u velikim i mnogoljudnijim nacijama- državama nego u malim
gradovima – državbama ili agrarnim zajednicama, moderna tehnologija (novi komunikacijski
mediji) omogućuju visokocentraliziranu birokratsku kontrolu nad životima ljudskih subjekata,
donošenje odluka koncentrira se u malo ruku a strukture moći uključuju više posrednih
stupnjeva između onih gore i onih dolje

H. Arendt – Izvori totalitarizma - koncentracijski logori su krajnji i najznačajniji izraz

totalitarne vladavine, narastanju intenziteta moći tot. država osobito je pridonjela upotrba
novih komunikacijskih medija, tehnika promatranja i sredstava nasilja. Povećana
ekstenzivnost odnosa moći postavlja granice njezinoj obuhvatnosti i intenzivnosti.
Tri razloga za to su:
1. Što je veći broj subjekata moći to je teže nadzirati sve njihove aktivnosti
2. Što je veći broj subjekata moći to je duži irazličitiji lanac zapovijedanja koji je nužan da bi ih
se kontroliralo, stvaralo nove podređene centre moći koji i sami mogu postati žarištima
opozicije integralnoj moći
3. Što je veći broj subjekata moći to je veća vjerojatnost njihovih različitih stavova prema
nositeljima moći
- „Moć je ono što održava javnu sferu, potencijalni prostor pojavljivanja između ljudi koji
djeluju i govore. Moć je uvijek potenicjalna moć, a ne neka nepormjenljiva, mjerljiva i
pouzdana stvar poput sile ili snage. Dok je snaga prirođeno svojstvo neke izolirane individue,
moć iskrsava između ljudi kada djeluju zajedno i iščezava u trenu kad se rasprši.Ona je do
začuđujućih razmjera neovisna o materijalnim faktorima. Razmjerno mala,ali dobro
organizirana skupina ljudi može gotovo beskonačno vladati golemim i mnogoljudnim
carstvom...“ (Arendt)
- ako se ne aktualizira, moć nestaje
-zajedničko življenje je neophodan „materijalni čimbenik“ generiranja moći
- bez naroda ili skupine moći nema
- moć i nasilje se ne smiju poistovjećivati
- moć je inherentna samom postojanju pol.zajednice i zato ona ne trba nikakvo opravdanje
- Arendt ne zanima moć kao individualni problem nego samo kao društveno – kolektivni i
politički problem (to njezinim stavovima daje isibitu sociološku vrijednost)

E.Canetti – Masa i moć- prvo problematizira masw, a onda elemente moći, jedino u masi se
čovjeko može osoboditi straha od dodira, taj strah se pretvara u njezinu suprotnost, a za to
je potrebna zbijena masa, sve se odvija kao unutar jednog tijela, a gubitak straha od dodira
pripada masi
- pojedinac ima osjećaj da u masi nadilazi vlastite granice, osjeća olakšanje zato što su
prevladane sve distance koje su ga vraćale u granice njegovih okvira
- glavne značajke mase su: masa uvijek želi rasti, unutar mase vlada jednakost, masa voli
zbunjenost, masa treba usmjerenje
- s pojmom sile povezujemo nešto blisko i prisutno, ona nas više prisiljava i neposrednija je
od moći
- pojačani oblik sile je fizička sila
-moć na nižim i višim životinjskim stupnjevima treba nazvati silom
-ako sile djeluje polako ona se pretvara u moć, moć je općenitija i sveobuhvatnija od sile, ona
sadrži mnogo više i nije toliko dinamična, ona je opreznija i ima izvjesnu dozu strpljenja
W.H. Riker – nužno je razlikovati dvije koncepcije moći; jedna je usmjerena na sebstvo (ego .
oriented) i počiva na sposobnosti da se utječe na rezultat (npr. rezultat procesa odlučivanja),
a druga je usmjerena na drugoga (other - oriented) i počiva na sposobnosti da se kontrolira
djelovanje drugih društvenih aktera
- svakoj od koncepcija svojstvena je različita upotreba pojma uzorka
- moć usmjerena na drugoga odgovara naivnoj ideji uzročnosti svodive na puki recept akcije,
što znači da bi se isključivo trebalo baviti sredstvima kojima se neki akter može poslužiti kako
bi postigao određeni učinak. Dok, bi moć usmjerena na sebstvo odgovarala nešto
rafiniranijem sagledavanju uzročnosti koja se poima kao nužni i dovoljni uzrok djelovanja.
K.E.Boulding – moć je u najširem smislu potencijal promjene
- prema vrednovanju da je moć sposobnost da se postignu zajednički ciljevi, moć nema
smisla ako ne postoji ljudsko vrednovanje i ljudsko odlučivanje, a odlučivanje je izbor između
skupa ili niza slika budućnosti koju smatramo ostvarivom
- moć odlučivanja odnosi se na važnost pojedinih zadaća ili ciljeva u potencijalnim slikama
budućnosti (bolesna/bogata osoba)
B. De Jouvenel – moć je „prirodna“ činjenica društvene organizacije i utoliko se može
govoriti o „prirodnoj povijesti“ njezina rasta.
-moć ima metafizičku narav i bez obzira na sve mijenje, njezina bit je uvijek ista
-moć u „čistom stanju“ je naredba koja postoji po sebi i za sebe, to je temeljni pojam
polazeći od kojeg pokušava objasniti karakteristike što ih je moć razvila tijekom svog
povijesnog postojanja i koje su mu dale roliko različitih izgleda
- u naravi moći nije da bude slaba
- razmijer ili quantum društvenih sredstava kojima moć može raspolagati u načelu je
mjerljivi kvantitet, ona je povezana sa quantumom pokornosti i dolazi do uvida da ti
promjenjivi kvantiteti označavaju quantum moći
- struturalno i povijesno gledano, uvijek imamo pred sobom naredbu ili pokoravanje koji se,
u svojoj permanentnoj bitnosti, očituju na kvantitativan način

The Oxfor English Dictionary (Boulding) – moć se definira na dvije razine uz pomoć čitavog
niza pojavnih vidova
- na prvoj razini moć se određuje kao svojstvo ili obilježje i može značiti:
1. Sposobnost da s enapravi ili učini nešto ili bilo što ili da se djeluje na nekog ili nešto;
posebnu sposobnost tijela ilio duha; sposobnost koja može bit usmjerena u razni pravcima ili
se očitovati u raznim prilikama
2. Sposobnost da se nešto uradi ili učini na snažan način; fizičku ili mentalnu snagu ili silinu;
krepost, energiju, snagu karaktera; političku ili nacionalnu snagu
3.aktivno svojstvo neživih stvari; sposobnost da proizvedu neki učinak; aktivno načelo ili
vrlinu trave(ljekovite trave); zvukove izložene slovom ili simbolom; značenje izloženo riječju
ili rečenicom u posebnom konteksu
4. Posjedovanje kontrole nad drugima; dominaciju i vladavinu; naredbu, utjecaj i autoritet;
slobodu ili dopuštenje djelovanja; granice djelovanja administrativne vlasti; osobnu ili
društvenu prevlast, utjecaj; političku prevlast ili utjecaj u vladanju zemljom ili državom
- na drugoj razini, razini osobe tijela ili stvari, moć može značiti:
1.nekoga ili onoga koji posjeduje ili vrši moć, utjecaj ili vlast; utjecajnu ili vladajuću osobu,
tijelo ili stvar u prethodnom značenju, nekoga na vlasti, u upravi; državu ili naciju
promatrane sa stajališta međunarodnog autoriteta ili utjecaja
2. Nebesko ili duhovno biće koje ima kontrolu ili utjecaj; božanstvo, božanstvenost,
pogotovo u možini kada je riječ o poganskim božanstvima
3. Srednjovjekovno vjerovanje u anđele i njihovu nebesku hijerarhiju
4. Tijelo naoružana čovjeka; borbenu silu, vojsku
5. Mnoštvo osoba, veliki broj ili količinu stvari, obilje, veliki posao, dobitak

-pluralizam potvrđuje tezu da je moć sociološki problem i pojam s mnoštvom određenja, on

je ključni i amorfni pojam

2. Oblici moći

F.Neumann – Demokratska i autoritarna država, Pristupi istraživanju političke moći (esej

unutar knjige)
-politička moć je višeznačan pojam, moć kao vladavina prirodom (povlaštena, sublimna i
emancipatorska) i moć kao vladavina čovjekom (sotonizirana i porobljujuća)
-politička je moć toliko varijabilan odnos i oblik moći da jui se može kasificirati i opisati, ali i
ne kvantificirati, moć je specifična
-problematičnost njegove distinkcije je u njezinoj idealtipskoj rigoriznosti, te bi joj se
mogla uputiti tri prigovora:
1. Svijet prirode strogo razdvaja od društvenog svijeta, kao da priroda nije predmet
društvenog odnošenja niti društveno pitanje
2.prirodnoznanstvene i tehnoznanstvene spoznaje strogo odvaja od socijalznanstvenih
spoznaja, kao da te dvije vrste spoznaje proizlaze iz dviju različitih izvora ljudske umnosti
3.oblike političke moći strogo luči od dostignuća vladavine nad prirodom, kao da među njima
nema nikakve korespondencije i kao da vladavina nad ljudima ne crpi nikakvu snagu iz
vladavine nad stvarima
-metode korisnika političke moći, kao i mjere i forme njihove primjene su različite, te u tom
smislu treba razlikovati tri „postupka“, odnosno tri oblika moći: uvjeravanje, materijalne
prednosti i silu, te sva tri nalazimo u svim formama vladavine
-s povećanjem kompleksnosti društva i rastućom industrijalizacijom raste i značenje političke
moći za socijalne procese, kao i generalizacija prema kojoj s povećanjem kompleksnosti
društva sve više raste značenje uvjeravanja kao oblika moći ili postupaka koji stoji na
raspolaganju grupama moći
-tri globalna tipa shvaćanja odnosa moći:
1. Antičko shvaćanje moći – politička moć prožima svo društveno djelovanje, a privredna
pozicija kao njezin izvor, fungira samo kao motor za zadobivanje i izvršavanje političke moći
koja tada obuhvaća sve odnose moći
2. Feudalno shvaćanje moći – politička moć je funkcija prividnog položaja moći, tj. posjeda
3. Kapitalističko shvaćanje moći – oblikuje se nezavisnost političke moći uz istovremeno
isprepletanje s privrednom moći, država ima monopol nad prinudnu silu koju izvršava unutar
određenih institucionalnih okvira i gdje je država ujedno najuže povezana s društvom u čijoj
je službi

J.K.Galbraith – Anatomija moći – instrumenti i oblici moći su bitno povezani empirijski i

logički sklopovi
- kako se vlastita moć nameće drugima i kako se dolazi do toga da se raspolaže
instrumentima i postupcima njezina nadmetanja
- moć se odavno pokorava svojevrsnom trojnom pravilu, postoje tri instrumenta njezina
vršenja ili nametanje i tri institucije ili tri preduvijeta za dobivanje prava na njezinu upotrebu
- tri oblika moći:
1. kondigna - kazna, podčinjavanje ili poslušnost drugima postiže se neugodnim ili bolnim
sredstvima
2. Kompenzacijska – nagrada ili nadoknada, pojedincu se daje nešto što on smatra vrijednim
3. Kondicionirana – u prva dva oblika subjekti su koji se podčinjavaju su svjesni da to čine,
zato jer moraju ili jer znaju da će bit nagrađeni, no kod ovog oblika moći ona se ostvaruje
rako da se mijenjaju vjerovanja onih koje se želi podčiniti; uvjeravanje, školovanje, društveno
opredjeljivanje za ono što u nekom socio – kulturnom kontekstu izgleda prirodno, pristojno i
ispravno
- treći oblik moći ima središnje mjesto i igra središnju ulogu u funkcioniranju moderne
ekonomije i politike
- izvori moći:
1. Ličnost – posjeduje stanovite fizičke i duhovne kvalitete, određene govorničke
sposobnosti, moralnu sigurnost i čvrstinu ili neko drugo osobno obilježje kojim se stjeće
mogućnost prisvajanja jednog ili više instrumenata moći, to su osobe koje imaju sposobnost
vođenja drugih, u današnje doba taj izvor moći je oslabljen, ali to ne znači da je potpuno
izgubio svoju snagu i prisutnost
2. Imovina – ili bogatsvo, očituje se kao izvor moći zbog toga što vlasniku daje „image“
autoritativnosti, stvara dojam da on zna što hoće, a to može druge poticat da mu se
kondicirano podčinjavaju, onaj tko ima imovinu, ima i sredstva za kupovanje podčinjavanja i
poslušnosti
3. Organizacija – najvažniji izvor moći u modernim društvima, povezana s kondiciranom
moći, uzima se i razumije samo po sebi da kad se želi ili treba vršiti moć za to je potrebna
organizacija,stvara uvjerenje o nužnosti podčinjavanja njezinim ciljevima, jednako kao
država, raspolaže različitim oblicima kažnjavanja, organizirane skupine samim tim što imaju u
svom posjedu imovinu imaju na raspolaganju i značajnu, relativno sigurnu količinu
kompenzacijske moći.
Ona nije skup idealno smišljenih i koordiniranih pravila i normi, koji funkcioniraju poput
nepogrešivog stroja, nego je ona tvorba društvene racionalnosti koja je vođena nekom
društvenom svrhom te je upravo moć ono što odlučuje o naravi društvenih svrha
organizacije.
Organizacija je strukturirana na osnovi promišljanja i funkcionalne diobe moći, ona je
strukturirana moć.
-najvažnija značajka organizacije je bimodalna simetričnost – ona ostvaruje ciljeve koji su
izban nje same samo ako prethodno postigne podčinjavanje unutar sebe same. Snaga i
pouzdanost njezine vanjske moći ovisi o dubini i pouzdanosti unutrašnjeg podčinjavanja
njezinih članova
- iluzija moći – veza, sprega organizavije s kondicioniranom moći, a to znači s instrumentom
prisile, posve je subjektivne naravi te da pojedinac koji se podčinjava, koji je pod utjecajom
kondicioniranog vjerovanja, nije svjestan svog podčinjavanja, zbog toga mu se čini da je
podčinjavanje normalno i ispravno.
Ljudi mogu umišljati kako koriste kondicioniranu moć kada to zapravo ne čine i da drugi
mogu pretpostaviti kako je u igri kondicionirana moć iako je uopće nema
- velik dio onoga što se naziva političkom moći u stvari je iluzija moći
- iluzija moći može djelovati kao moć koja je satkana i od stvarnosti i od iluzija (kritika
Galbraitha)

D.Wrong – Moć. Njezini oblici, temelji i upotreba.

-od drugih ga razlikuje to što proširuje „arsenal“ oblika moći te temeljita teorijska analiza i
empirijska referencijalnost
-treba razlikovati četri osnovna oblika moći:
1. Silu – podrazumjeva fizičku ili biološku silu, stvaranje fizičkih ograničenja nečije slobode,
nanošenje boli ili kazne koja uključuje uništenje samoga života; ukidanje osnovnih životnih
potreba; krajnji oblik sile je nasilje kao izravni napad na tijelo drugoga kako bi mu se nanjela
bol ili smrt, no postoje i metode nenasilja, kao pokreti protiv Britanaca u Indiji, te su ti
pokreti primjeri sile kao oblika moći.
Postoji razlika između upotrebe sile i prijetnje silom, ta dva modaliteta jednog te istog
instrumenta daju drugačiji dojam o neposrednosti te vrste moći. Bitna razlika je u tome što u
prijetnji silom još uvijek postoji kakav- takav društveni odnos i kojemu onaj koji prijeti s
drugim uspostavlja simboličku komunikaciju. Wrong zapaža da se prijetnja silom i aktualna
primjena sile često stapaju u pojmu prinude, ali on i dalje inzistira na važnosti razlike. Ako se
pravi razlika tada se minimalizira uloga prinude koja se definira kao prijetnja silom u ljudskim
poslovima.
Sila je realni oblik moći samo u svojoj manifestnoj varijanti. Postoji nasilje, fizička, psihićka,
moralna sila.
2. Manipulaciju – nositelj moći prikriva svoju namjeru spram subjekta moći. „Kada B nije
svjestan da A na njega namjerava utjecati dok A stvarno nastoji da B slijedi njegove želje tada
možemo reći da je rijeć o manipulaciji“(Easton)
- „polje manipulirane kontrole“, za razliku od „polja spontane kontrole“, je najrašireniji oblik
utjecaja – „Promišljeno manipuliranje nečijim vidokrugom djelujući na informaciju, nagrade i
lišavanje može biti jednako univerzalno, rašireno i obuhvatno kao polje spontane kontrole“
- do manipulacije može doći tamo gdje nema društvenog odnosa između nositelja moći i
subjekata moći i gdje subjekt moći nije svjestan postojanja nositelja moći, to se može
dogoditi u dva vida:
1) kad nositelj na subjetom vrši prešutnu kontrolu posredstvom simboličke komunikacije
kojom prikriva sugestije, ograničava ili selektivno određuje stupanj informiranosti subjekta ili
ga na taj naćin navodi na neke pozitivne ili negativne stavove (trgovačka i politička
propaganda)
2) manipulacija se događa kada jedan akter mijenja okolinu drugog aktera i to na taj način
da od njega uspijeva dobiti željeni odgovor a da s njim nije stupio u izravnu interakciju
(prodavačko utvrđivanje cijena u tržišnoj ekonomiji)
- najnehumaniji oblik moći, ona je oblik moći kojemu se subjekt moći ne može otvoreno
oduprijeti budući da nije svjestan namjera nositelja moći a ponekad čak ni njegova
postojanja
Gemeinschaft – izvorna zajednica vijednosti/ pseudo – Gemeinschaft – tobožnji osobni izbor
prema drugome koji se slijedi kako bi se njime što bolje manipuliralo (Merton – gradski
stanovnici)
-manipulacija sama po sebi može na masovnoj razini postići tek ograničene rezultate, iako
ona može djelotvorno nadopunjavati uvjeravanja, prinudu i legitimni autoritet kada se koristi
u kombinaciji s tim drugim oblicima moći
3. Uvjeravanje – kada meki akter uputi argumente, pozive ili opomente drugom akteru i
drugi akter, nakon što je nezavisno prosudio njihov sadržaj s obzirom na svoje vrijednosti i
ciljeve, prihvati stajalište prvog aktera kao osnovu svog ponašanja, tada možemo reći da je
prvi akter uspješno uvjerio drugog. Kod uvjeravanja postoji i recipročni odnos, jer jedan i
drugi akter su ravnopravni te mogu uvjeriti jedan drugoga. Nasuprot egalitarnog poretka
uvjeravanja stoji autoritarni poredak koji je uvijek hijerarhijski. Uvjeravanje, kao i drugi oblici
moći, ovise o resursima koji su nejednako raspodjeljeni (mediji, vladini kanali nasuprot
običnim građanima), no poput sile i manipulacije, uvjeravanje je na djelu samo u
manifestnom obliku i , na međusobnoj razini, ono nosi bitne značajke društvene interakcije
kao takve.
- Uvjeravanje je sposobno za postizanje veće ekstenzivnosti od drugih oblika moći, no ono je
ograničeno u obuhvatnosi i intenzitetu jer potpuno ovisi o tome koliko subjekt moći
slobodno prihvaća stajalište onoga tko ga uvjerava
4. Autoritet – razlaže se na pet podtipova, Wrong mu posvećuje najviše pažnje
H.Arendt- Da bi se uspostavio odnos autoriteta potrebno je da se nejednakost moći
upotpuni jednom dodatnom dimenzijom, a to je upravo autoritet
-pribjegavanje autoritetu dolazi onda kada neka vladajuća moć, zbog različitih razloga, da bi
djelotvorno obavljala svoju funkciju i zadobila pokornost onih nad kojima se provodi, mora
pojačati svoje opravdanje ili svoju utemeljenost, ili onda kad joj je potrebna „nadmoć“ koja
se više ne može sastojati u pukom nadodavanju joj jednemoći već u promjeni same prirode i
ustrojstva moći.
- nadmoć može priskrbiti jedino autoritet
A.Kojev – Razmatranje političke moći i same strukture države nemoguće je bez spoznaje
autoriteta kao takvoga, te je proučavanje pojma autoriteta neophodno i ono mora prethoditi
svakom proučavanju države
-tijekom povijesti oblikovale su se četiri bitno različite teorije autoriteta:
1. Teološka ili teocentrična teorija – prvotni i apsolutni autoritet pripada Bogu, iz njega
proizlaze svi ostali „relativni“ autoriteti, razvili su je skolastičari, a na nju su se pozivali
sljedbenici „legitimne“ monarhije
2. Platonova teorija – pravi i opravdani autoritet proizlazi iz pravde, svaki drugi je
pseudoautoritet tj. više ili manje gruba sila
3. Aristotelova teorija – autoritet opravdava mudrošću, znanjem, mogućnošću predviđanja,
nadilaženjem neposrednog trenutka
4. Hegelova teorija – odnos autoriteta svodi na odnos gospodara i sluge (pobjednika i
pobjeđenoga), pri čemu je prvi bio spreman izložiti opasnosti svoj život da bi zadobio
priznanje dok je drugi radije izabrao podložnost nego smrt
- samo je Hegelova teorija temeljito filozofski razrađena i razvijena kako na planu
fenomenologijske deskripcije tako i na planu metadizičke i ontološke analize
-Kojev sve teorije kritizira jer su isključive, jer priznaju samo jedan oblik autoriteta te da
druge fenomene autoriteta tumače kao manifestaciju puke sile
- Autoritet je nužno odnos. To je bitno društveni (a ne individualni) fenomen. Da bi se
pojavio autoritet moraju postojati najmanje dvije osobe. Autoritet je, dakle, mogučnost da
jedan akter djeluje na druge (ili na drugoga) a da drugi ne reagiraju na njega, iako su za to
sposobni.
- vršenje autoriteta nije isto što i upotreba sile ili nasilja, pribjegavanje intervenciji sile ili
nasilja dokazuje odsutnost autoriteta
-ljudski je autoritet za razliku od božanskog prolazan
-svaki ljudski autoritet koji postoji mora imati uzrok, razlog i opravdanje svog postojanja, da
bi ga se priznalo nije dovoljno konstatirati da on postoji
D.Wrong
-bit uvjeravanja je iznošenje argumenata, a bit autoriteta izdavanje naredbi
-dok se uvjeravanje može definirati kao provjereno prihvačanje tuđe prosudbe, autoritet se
može definirati kao nepovjereno prihvaćanje tuđe prosudbe
-u slučaju uvjeravanja, akter prihvača tuđe stajalište zbog njegovog stajališta, a kod
autoriteta zbog izvora tj. statusa, resursa ili osobnih atributa onoga tko to stajalište zagovara
i tko time navodi na poslušnost
-autoritet je uspješno naređivanje ili odbijanje
-razlikuje 5 vrsta ili podtipova autoriteta:
1. Prinudni autoritet – neki akter je uvjeren da je drugi akter koji mu prijeti silom doista
sposoban i spreman upotrijebiti silu, u kratkoročnom smislu to je najdjelotvorniji oblik moći
po svojoj ekstenzivnosti, obuhvatnosti i intenzitetu
2. Poticajni autoritet – opreka prinudnom autoritetu, on nudi nagrade za poslušnost naredbi
radije nego da prijeti lišavanjima, putem poticanja ili navođenja koristi pozitivne sankcije
kako bi postigao pokornost subjekta moći radije nego da prijeti negativnim sankcijama
- karakterizira one odnose u kojima se netko dobrovoljno podvrgava poslodavčevim
naredbama kako bi za uzvrat dobio ekonomsku nadoknadu potrebnu za preživljavanje, javlja
se kod ekonomske moći, kada je riječ o ekonomskoj eksploataciji
- materijalne ljudske želje iznad potrebe pukog preživljavanja dovoljno su različite i
postojane da takvom autoritetu osiguravaju visoki stupanj obuhvatnosti i intenziteta,
ekstenzivnost poticajnog autoriteta ili ekonomske moći u većoj mjeri ovisi o stupnju
tehnološkog razvoja nego njegova obuhvatnost i intenzitet
-da bi seodržao taj tip autoriteta stalno mora povečavati veličinu i skalu nagrada ili
nadoknada
- drugi elementi tog oblika moći su: stupnjevi znanja i vještina, statusne razine, ljubav prema
drugima
3. Legitimni autoritet – autoritet kao takav
-odnos moći u kojemu nositelj moći posjeduje priznato pravo da naređuje a subjekt moći
priznatu obvezu da se pokorava
-ono što nekoj pojedinašnoj naredbi daje legitimnosti i potiče na dobrovoljnu privolu osobe
kojoj je upućena jest njezin izvor a ne sadržaj
-legitimni autoritet pretpostavlja zajedničke norme, one ne pripisuju sadržaj naredbi
proizašlih iz nekog autoriteta već ponajprije propisuju pokoravanje u granicama neovisnima
o sadžaju (vojnici)
-mnogi odnosi legitimnog autoriteta imaju slab intenzitet
- zajedničke norma koje tvore legitimni odnos autoriteta su zajedničke unutar šire grupe ili
zajednice kojoj obje pripadaju, ta šira zajednica tvori svojevrsnu pozadinu tog odnosa, koji se
bez nje ne može razumjeti (roditelj i dijete)
-prividni paradoks: podvrgavanje legitimnom autoritetu je dobrovoljno i zasnovano je na
pristanku, a ne na prisili, a istodobno ga se drži obveznim za razliku od uvjeravanja i osobnog
utjecaja, pristanak je iz perspektive kolektiviteta podređenih članova dobrovoljan, a iz
perspektive pojedinačnih članova prinudan
-legitimni je autoritet djelotvorniji od prinudnog i poticajnog utoliko što umanjuje potrebu za
održanjem sredstava prinude, kontinuirano zadržava nadzor nad subjektima moći i stupanj
ekonomskih ili neekonomskih nagrada
4. Kompetentni autoritet – ili stručni autoritet je odnos moći u kkojemu se subjekt pokorava
naredbama autoriteta jer vjeruje u njegovu visoku stručnost ili ekspertizu koje mudaju
mogućnost da odlučuje o tome što je najviše u interesu subjekta (liječnik/pacijent)
- često se koristi za označavanje autoriteta koji se provodi sukladno javnom ili privatnom
statusnom pravu, značenje je vrlo blisko legitimnom autoritetu i moglo bi se protumačiti kao
posebni slučaj Weberova racionalno – zakonskog sklopa odnosa, ali Wrong smatra kako
kompetentni autoritet i autoritet zasnovan na tehničkoj kompetenciji, tj. na znanju ili vještini
nisu isto
- sličan uvjeravanjui to je ono zbog čega ga se često smatra najdobročudnijim i najpoželjnijim
oblikom autoriteta
- kormilar broda
5. Osobni autoritet – ona vrsta odnosa u kojemu se subjekt pokorava želji da se zahvali ili da
služi drugoj osobi samo zbog njezinih osobnih vrlina
- čisti oblik autoriteta u kojemu se naredbe očituju i slušaju a da nositelj naredbi ne
posjeduje nikakvu prinudnu moć, prenosive resurse, posebne kompetencije ili od zajednice
dani legitimitet
-moć jedne zaljubljene osobe nad drugom
- ljubav, divljenje, prijateljstvo ili prisutnost psiholoških dispozicija usmjerenih na
nadređenost i podređenost – sve to mogu biti temelji na kojima počivaju odnosi osobnog
autoriteta

4. potpoglavlje: Četiri pogleda – de Jouvenel, Parsons,

Giddens, Foucault
Među suvremenim socijalnim teoretičarima koji su unutar svog opusa
tematizirali opus moći te su razvili svoje prepoznatljive koncepcije moći ističu
se:

a) Bertrand de Jouvenel
b) Talcott Parsons
 c) Anthony Giddens
d) Michel Foucault

Ono što ih povezuje (iako imaju vrlo različita usmjerenja): pristup moći kao
trajnom, strukturalno nezaobilaznom problemu cjelovite socijalne teorije

Bertrand de Jouvenel:

 djela – O moći. Prirodna povijest njezina rasta – najbitnije + (manje

bitna) Etika redistribucije, Suverenitet, Civilizacija moći itd...
 Ideološka pozicija – konzervativni liberal
 Definiranje moći: - metafizička koncepcija + povijesno narastanje moći
koje ima gotovo prirodne karakteristike; silno naglašava metafitičku narav
moći (pa govori i o magijskom porijeklu moći) – magijsku moć smatra
konzervativnom
 ne želi ostati na apstraktnoj razini: - političku moć razmatra kao
evoluciju autoritarne vladavine od početka u primitivnim
društvima do modernog vremena
 „Moć se rađa u društvenom životu baš onako kao što se otac
rađa u fizičkom životu“ – moć je za Jouvenela činjenica prirode;
moć je uvijek upravljala ljudskim životima = sadašnji autoritet
moći u nama pronalazi pomoć u smislu postojanja vrlo starih
osjećaja koje je moć u ljudskom rodu uzastopce inspirirala...
 slijed vladavina jednog te istog društva tijekom stoljeća može se
promatrati kao samo jedna vladavina koja uvijek opstoji i stalno se
obogaćuje – moć manje predmet logičke nego povijesne spoznaje

 Teorija pokoravanja: - tradicionalno teorijsko opravdanje pokoravanja

nekoj moći slijedi dva uzroka – djelatni i svršni
 moći se treba pokoravati ili zbog nečega ili u cilju nečega
1. Zbog nečega – razvijane teorije suvereniteta = ljudski uzrok pokoravanja
leži u pravu što ga vrši moć, pravu koje proizlazi iz večičanstva vladara
npr.
2. U cilju nečega – razvijane teorije o funkciji države = krajnji uzrok
pokoravaja leži u cilju kojemu teži moć, a to je opće dobro

De Jouvenel – tvrdi da se u tradiciji zapadnih društava politička zapovijed

najčešće i najuspješnije objašnjavala djelatnim uzrokom = zbog toga se
 toliko inzistiralo na teorijama suvereniteta (suverenitet uvijek dovodi do
jačanja moći, neovisno o tome kako ga definiramo)

 Pitanje nacije: - moderna tvorevina u kojoj moć doživljava svoje ključne

metamorfoze i postaje mjerilom nacionalne snage
 ključno – prelazak s monarhijskog poretka na naciju – jedinstvo je
zamijenila cjelina kolektiva kao nacije = cilj kolektiva uvijek je
opće dobro, a znači cilj moći je ostvarenje općeg dobra (to prije
nije bilo tako) = dobro društva postaje bitnije o partikularnog dobra
pojedinca

„Budući da je društvo priznato kolektvno biće koje je neizmjerno važnije

od pojedinaca, koje transcendira razinu pojedinačnih interesnih volja, moć
također zadobiva transcendetalni društveni biljeg. U nacionalnoj
konfiguraciji društva ta se moć očituje kao suverenitet“

Dvije značajke moći po de Jouvenelu: egoizam + ekspanzionizam

 Moć – fenomen društveno-egoistične biti; moć nije možda apsolutno

egoistična no nije ni socijalistička – egoizam moći se budi svakog puta
kada bi neka promjena trebala dovesti do trijumfa društvenog principa
 Ekspanzionistička značajka – vrlo slična egoistično, no kod nje se
egoizam može načelno prikriti – čovjek se uvijek najbolje osjeća ukoliko
vodi, a ne ukoliko se podčinjava – osobito ako vodi cjelinu, recimo jedan
narod
 Moć zahvaća narod kao subjekt – na taj način moć ostvaruje svoju
samoindentifikaciju koja se očituje u državi kao krajnjem dometu
egoizma i ekspanzionizma

Država: - institucija o kojoj su građani ovisni te joj priznaju svoju ovisnost,

institucija u kojoj moć manje leži u volji onoga koji vlada negoli u povjerenju
onoga koji se pokorava

 Jouvenel povijesni razvoj vidi kroz stalno jačanje moći, a time i

države – teza o totalitarnoj demokraciji = u modernim političkim
sustavima koji se oblikuju unutar nacija teško je uspostaviti dominaciju
same cjeline jer je zajednica presložena – moć u tako složenim i
diverzificiranim društvima stalno mora raditi na očuvanju te cjeline, a to
znači da usavršava sredstva moći koja drže cjelinu na okupu
  moderna država odraz stalnog uspona koncepta moći – iznimno
razrađena sredstva kontrole održanja cjeline (birokracija itd.)
 Ipak – Jouvenel privrženik demokratskog oblikovanja moći

Odnos moći i prava: - tematizira se kao područje na kojemu se razrješavaju, ali

ne i dokidaju teškoće demokracije; pravo je odlučujuće za reguliranje
porteka moći – traži s eda oni koji upravljaju društvom budu pravedni

 Problem = začarani krug: politička vlast mora biti pravedna, tj. mora
djelovati sukladno pravu NO istovremeno znamo da pravo nije drugo
do skup pravila što ih je postavila sama politička vlast služeći se
sredstvima moći = ispada da je autoritet koji stvara zakone uvijek
parvedan = SOFIZAM

Za Jouvenela: pravo iznad moći! – aktivnost države u njenim manifestacijama

uvijek ograničena njoj nadređenim pravom = postoji određeno pravno pravilo
više od javne vlasti koje ju ograničava i nameće samoj državi i toj vlasti obveze

 Problemi: - ako prihvatimo načelo da zakon mora biti sukladan pravu –

tko će onda spriječiti vlast koja donosi zakon da sebe smatra apsolutnim
ozbiljenjem prava? – problem zbog kojeg se pravo trivijaliziralno no ništa
nije riješeno

 Sloboda i sigurnost: - iz perspektive moći Jouvenelu do toga najviše

stalo – uvijek se treba znati u kakvom su odnosu sloboda i moć (povijesno
gledano); on zagovara neindividualističku koncepciju slobode i
neautoritarnu, netotalitarnu koncepciju sigurnosti = to su temelji i
osnovna jamstva koja mogu ukrotiti prirodnu povijest narastanja moći
koja se korumpira...

„Moć nema ni autoriteta ni snage ni resursa osim onih koje mu zajednički

daju slobodni ljudi“

Talcott Parsons:

 djelo – Struktura i proces u modernim društvima – moć tematizira u

sklopu sociološkog pristupa teoriji organizacije
 Organizacija – Parson polazi od važnosti razvoja organizacije kao
glavnog mehanizma pomoću kojega se u visokodiferenciranim društvima
 ostvaruju društveni ciljevi i maksimiziraju učinci efikasnosti = no
organizaciji nužno potrebna moć!
 središnja aktivnost organizacije je mobilizacija moći za
ostvarivanje ciljeva organizacije – sistem vrijednosti možda
legitimira cilj organizacije, no bez primjene moći uspjeh bi bio
nemoguć

Definicija moći – moć je uopćena sposobnost mobilizacije sredstava u svrhu

ostvarivanja cilja – Parsons moć promatra kao bitnu društvenu funkciju

 Politički i ekonomski sustav = glavna im je zadaća stvaranje i alokacija

moći; ta dva podsistema društva su usredotočena na funkcionalnu
izgradnju moći oko koje se roje mehanizmi organiziranog i sistematskog
djelovanja

„Moć je uopćeno društveno sredstvo pomoću kojeg se postiže velik broj

ciljeva u organizaciji“

 Moć kao sredstvo – no moć i nije samo sredstvo za postizanje nekog cilja
već i sposobnost koja pridonosi osiguravanju imperativnih zadaća
reprodukcije socijalnog sistema

Razvoj moći - 4 uvjeta:

1. institucionalizacija vrijednosnog sistema koji legitimira kako cilj

organizacije tako i osnovne obrasce funkcioniranja organizacije u
postizanju cilja
2. regulacija procesa odlučivanja u organizaciji prihvaćanjem općih pravila u
institucijama vlasti i ugovaranja
3. svakodnevno jačanje podrške onih osoba čija je suradnja potrebna
organizaciji
4. raspolaganje materijalnim sredstvima

Parson se problemom moći bavi u okviru svoje teorije socijalnog sistema i

njegovih subsistema – osnovna teza: svaki od subsistema koji tvore socijalni
sistem sadrži istu logičku strukturu, zadovoljava iste opće uvjete, pokorava se
istim načelima cjeline i odgovara određenoj funkciji

 4 subsistema – ekonomski, politički, normativni, vrijednosni

  djelo Moć i socijalni sistem – temeljno djelo u kojem Parson razvija svoju
teoriju moći

Pojam i definiciju moći je teško ukalupiti jer postoji iznimno mnogo ideja na tu
temu no Parsons kaže da postoji skup značajki tog pojma koje se odnose na
sposobnost osoba ili kolektiviteta da nešto doista učine (bez obzira na otpor)

 simbolika novca – novac kao specijalizirani jezik koji služi za

mjerenje vrijednosti upotrebnih predmeta = Novac je simbol svega
onoga što ima neku vrijednost
 Novac za ekonomsku sferu/ politička sfera moć/ normativna
sfera utjecaj
 korespondencija novca, moći i utjecaja = sredstva kojima se neki akter
raspolaže u društvenoj interakciji ili djelovanju usmjerenom na postizanje
ciljeva

4 načina djelovanja i ciljeva koji se njima postižu:

1. novac – nužan za zadovoljavanje materijalnih prednosti

2. moć – omogućuje nadigravanje opasnosti kako bi se otklonila
nepoželjna akcija drugoga
3. utjecaj – kako bi se drugoga uvjerilo u prednost koju mu pruža
prihvaćanje priželjkivanih pogleda
4. opći angažmani – drugome dokazuju kako dužnost zabranjuje
odbijanje vlastite pomoći

Novac, moć i utjecaj – to su dakle karakteristični mehanizmi socijalnog

sistema

 Kod Parsonsa se uloga moći definira odnosom prema globalnoj funkciji

političkog sustava, a to znači funkciji realizacije kolektivnih ciljeva.
Općeg dobra.
 Moć – osigurava djelotvornost poduzete akcije, omogućujući političkom
subsistemu skladno ispunjavanje njegove funkcije, naravno pod
pretpostavkom da ta djelotvornost odgovara vrijednostima prema kojima
se politički susbsistem ravna

Općenitost moći – priznavanje poopćene osobnosti moći znači priznati da je

njezina narav simbolička
  univerzalnost normi + zakona koji ravnaju nekim tipom
djelovanja jest ono što omogućuje legitimitet moći i
karakterističnu općenitost moći
 moć u modernim društvima može funkcionirati samo zbog toga što
se oslanja na taj univerzalizam koji je jedna od ključnih vrijednosti
demokratskog sustava =prijelaz na plan simbola znači prijelaz na
plan legitimnosti

Legitimnost i moć – legitimnost je jedna od trajnih i karakterističnih značajki

moći

 nelegitimna moć nije autentična moć!

 što moć simbolizira? – moć se odnosi na djelovanje akcije, ona označava
efikasnost političkog djelovanja

Tri načela poopćivosti moći:

 moć se može poopćiti samo zahvaljujući prijelazu na plan simbola i

legitimnosti
 priroda moći je simbolička
 nema druge moći osim legitimne moći

Sila i moć – moć nije simbol lišen svake sile, moć je moguće definirati prije
kao vladanje silom nego kao provođenje sile = moć je i prijetnja i kažnjavanje
krivca – odnos moći razumije se samo ako se istodobno vodi računa o
prisutnosti autoriteta i o stavovima onih koji su mu podređeni

Anthony Giddens:

 djelo – Konstitucija društva – on moć promatra kao sastavni dio

tematskog sklopa koji propituje društveno djelovanje i promjenu
 propitivanje mu ide po liniji: djelovanje-moć-promjena = Giddens se
primarno pita koja je veza između djelovanja i moći?
- biti sposobna za drugačije djelovanje znači moći intervenirati u
svijetu ili se suzdržati od te intervencije kako bi se utjecalo na
tijek nekog konkretnog procesa
- djelatni akter prestaje biti to što je ako izgubi tu sposobnost da
stvori razliku, dakle da vrši moć
 „Djelovanje angažira moć kao preobražavalačku sposobnost.
Konceptualizirana na taj način, uzeta u svom najopćenitijem smislu, moć
logički prethodi suvbjektivnosti i oblikovanju refleksivne kontrole“

 teza: djelovanje i moć imaju strukturacijsku društvenu funkciju

Odnos promjene i moći:

 stvara naglasak na rekonstrukciju prirode moći kao inherentne konstituciji

društvenog života
 postojanje moći pretpostavlja postojanje struktura dominacije zahvaljujući
kojima moć djeluje potiho cirkulirajući u procesima društvene
reprodukcije a da je moć svo vrijeme nevidljiva.. upotreba sile ili
prijetnja silom nisu tipični slučajevi upotrebe moći!
 Teorija strukturacije: - podrobnije razmatra određene aspekte moći –
prije svega = problem generiranja moći! – uvodi pojam prostorno-
vremenske distancijacije + koristi Parsonsovu ideju moći kao mogućnosti
širenja poprimajući razlčičite oblike sistemskih svojstava
- Moć se stvara – nastaje u reprodukciji struktura dominacije i
posredstvom nje

Treba razlikovati DVA tipa resursa koji tvore strukture dominacije:

 Resursi alokacije:
1. Materijalne karakteristike okoline(sirovine, izvori materijalne moći)
2. Sredstva materijalne proizzvodnje/reprodukcije (sredstva za proizvodnju,
tehnike)
3. Proizvedena dobra (artefakti stvoreni interakcijom sklopova 1 i 2)

 Resursi autoriteta:
1. Organizacija društvenog prostor-vremena (prostorno-vremensko
oblikovanje putova i regija)
2. Proizvodnja/reprodukcija tijela (organizacija i odnosi ljudskih bića u
uzajamnoj asocijaciji)
3. Organizacija životnih šansi (stvaranje šansi za samorazvoj i
samoizražavanje)
 ti resursi nisu fiksni već tvore „medije“ ekspanzivne naravi u različitim
tipovima društava
  povijest čovječanstva – govori o progresivnom rastu proizvodnih snaga =
no resursi alokacije ne mogu se razvijati bez istovremenog razvitka i
preoblikovanja resursa autoriteta

Teza o pohranjivanju, spremanju resursa moći: - moment koji i povijesno i

strukturalno ima posebnu eksplikativnu težinu = Giddens naglašava važnost što
je za neku društvenu grupu ima pohranjivanje resursa alokacije kao sredstvo za
širenje dominacije

 resursi sami po sebi ništa ne znače ako ne služe kao sredstva za širenje
dominacije

„Uskladištenje ili pohranjivanje resursa autoriteta i alokacije jest onaj

stalno reproducirani i nadograđivani povijesno strukturalni zahvat koji
omogućuje čuvanje i kontrolu informacija ili spoznaja zahvaljujući kojima
društveni odnosi opstoje u prostoru i vremenu. Informacije i spoznaje
imaju društveno-egzistencijalnu a ne samo simboličku moć“

 spremišta u kojima se akumuliraju resursi alokacije i autoriteta stvaraju

glavne tipove strukturalnih načela u oblikovanju društva = pohranjivanje
informacija fundamentalno je važna pojava koja omogućuje prostorno-
vremenske društvene pomake

Michel Foucault:

 Foucaultova koncepcija moći nije sociološka u užem disciplinarnom

smislu, ali je zbog utjecajnosti postala dijelom sociološkog diskursa
 Međuodnos znanja i moći – iz njega proizlati koncepcija moći po
foucaultu = zanimaju ga specifična i neraskidiva ispreplitanja uspona
znanja i organiziranja institucija moći

Moć – relativno postojani neegalitarni odnos koji ima 5 značajki:

1. Moć nije nešto što se drži ili što se gubi – ona se vrši na bezbrojnim
točkama i u igri nejednakih ili pokretljivih odnosa
2. Odnosi moći ne postoje pored ili izvan ili iznad (kao superstrukture)
drugih odnosa – ti odnosi ne igraju ulogu zabrane ili reprodukcije već
izrvno produktivnu ulogu
 3. Odnosi moći prebivaju u grupama i institucijama koje su temelj društva i
te se rascjepkanosti mogu povezati stvaranjem masivne opreke
dominirajući/dominirani koja pogađa sve neegalitarne odnose
4. Odnosi moći su intencionalni, ali ne i subjektivni – odnosi moći su
posljedica programa, kompleksnih taktika, a ne želje pojedinačnog
subjekta
5. Gdje postoji moć postoji i otpor – otpor je protutaktika, on nikad nije u
izvanjskom odnosu spram moći

 Agonistički karakter odnosa moći = izraz agon koji u grčkom označava

prepirku ili dvoboj označava istodobno mehanizam uzajamnog izazivanja
i borbu – borba koja je nejednaka no beskonačno duga zbog odolijevanja
podređenog koji se odupire i bori
- Foucaultu važna koncepcija moći kao agonističke borbe jer u
njoj dolazi do izražaja trajno, uporno a ne jednokratno
sučeljavanje s nametnutom moći
 Poima moć kao odnos mnogih snaga, odnos koji ima mikrosociološki
domašaj i koji strukturira ljudske aktivnosti u društvu

„Moć se ne može otkriti na jednom određenom mjestu već se naprotiv

definira svojom sveprisutnošću“

 Foucault priznaje važnost državnih institucija kao sredstva normalizacije

privatnih ponašanja – NO – moć se ne može poistovjetiti sa skupom
zakonskih dispozitiva čiji je cilj podvrgavanje građana normama
koje ustanovljuje država

Moć + tijelo:

 stav da moć izravno djeluje na tijelo – moć se izražava u obliku pravila,

disciplina, naloga koji tijelo čine materijom koja radi = kapitalizam
ljudsku energiju disciplinira i pokorava kako bi je pretvorio u radnu
snagu...

4 značajke moći – sadržane u Volji za znanjem:

 Moć je imanentna = ona se vrši, provodi na lokalnim poprištima – ona

nije ujedinjena odozgo
 Moć neprestano varira = u odnosima snaga zbivaju se neprestane mijene
  Dvostruka uvjetovanost moći = moć se pokorava globalnoj logici koja
omogućuje da se društvo karakterizira u određenoj epohi (unatoč svojoj
metafizičkoj naravi)
 Moć je neodvojiva od znanja = svaka točka provođenja moći u
modernom društvu je istodobno i mjesto oblikovanja znanja =
uspostavljeno znanje osigurava provođenje određene moći

Foucaultove analitičke operacije - koje oblikuju njegovu koncepciju moći:

1. desupstancijalizacija – teza da je moć relacijska stvarnost – moć je stalni

i posvudašnji odnos snaga među društveno strukturiranim instancama
2. dehijerarhizacija – strukture i dinamika moći ne proizlaze iz nekog višeg
entiteta strogo hijerarhijski nadređenog svim ostalim instancama
društvenog života
3. raščaravanje centralnosti – oduzima se aura moći svakoj centralnoj
poziciji u društvu, pa tako i tradicionalnom pojmu suvereniteta – teza o
„praznom mjestu moći“ koje uvijek čeka da ga netko novi zauzme
4. deetatizacija – država se više ne smatra glavnim i jedinim faktorom moći
5. desubjektivizacija – naglašava se moć struktura nad subjektom – moć
oblikuje subjekte
6. diskurziviranje – analitički i epistemološki postupak koji moć promatra
ne kao puku represiju nego kao skup diskurzivnih tehnologija
normalizacije, discipliniranja i kontrole – „Moć je normalizacijska,
disciplinirajuća i kontrolirajuća mutacija diskursa znanja u
modernim društvima“
7. prizemljenje moći – Foucault moć promatra odozdo – njegova je teorija
moći antropologija odozdo kojom se dekonstruira i minimizira moć...

BIOMOĆ + BIOPOLITIKA:

„Biomoć je oblik moći koji iznutra vlada i upravlja društvenim životom,

slijedeći ga, tumačeći ga, asimilirajući ga i preoblikujući ga. Moć može
zadobiti zbiljsku vladavinu nad cjelokupnim životom stanovništva samo
tako da postane objedinjujućom i životnom funkcijom koju svaki pojedinac
prigrljuje i reaktivira po svom mnijenju. Najviša se funkcija moći sastoji u
tome da obuzme cjelokupni život i njezina je prva zadaća u tome da
upravlja životom. Biomoć se, dakle, odnosi na situaciju u kojoj je izravno u
igri proizvodnja i reprodukcija samog života“
  napuštanje tradicionalnog pristupa problemu moći, zasnovanog na
pravno-institucionalnim modelima, u smjeru nepristrane analize
konkretnih načina s kojima moć prodire u samo tijelo subjekata i u
njihove forme života
 Djela: - Sigurnost, teritorij, stanovništvo i Nastanak biopolitike –
Foucault u njima razvija tezu da život, življenje, živo biće postaje važnim
ulogom novih političkih borbi i novih ekonomskih strategija

Volja za znanjem: „Negdašnja moć nad smrću u kojoj se simbolizirala moć

vladara sada je brižljivo zastrta administracijom tijela i proračunatim
upravljanjem životom. Ta je biomoć nedvojbeno bila elementom razvoja
kapitalizma: potonji je bio zajamčen samo po cijenu kontroliranog
uvođenja tijela u aparat proizvodnje i prilagodbom fenomena pučanstva
ekonomskim procesima“

 Biomoć = skup mehanizama pomoću kojih će ono što u ljudskoj vrsti

tvori njezine temeljne biološke značajke moći dospijeti unutar politike,
političke strategije, opće strategije moći
- ulazak života u poviejst i politiku podudara se s jačanjem
kapitalizma
- „ulazak života u povijest“ – Foucault tumači kao mogućnost
stvaranja jedne nove ontologije koja polazi od tijela i njegovih
snaga
 Foucault ne polazi od teorije pokornosti i oblika legitimnosti moći već od
slobode i sposobnosti preobrazbe koju impliciraju igre moći...

 Biopolitika = novi tip političkog mišljenja i djelovanja – ona polazi od

biomoći kao nove paradigme
- biomoć je oblik moći koji iznutra uređuje i regulira društveni život –
to je moć čija je najviša funkcija u tome da potpuno zauzme život i
da njime upravlja; to je onaj tip odnosa u kojem se moć izravno
očituje kao proizvodnja i reprodukcija samog života
- biopolitika je oblik vladavine obilježen novom dinamikom
snaga koje međusobno izražavaju odnose moći nepoznate u
klasičnom svijetu – uloga političke ekonomije dosta važna – iz nje
se vadi „tajna vladavine“
- politička ekonomija (za Foucaulta) – ona vlada cijelim jednim
kompleksnim i materijalnim poljem gdje su u igri prirodni resursi,
 proizvodi rada, životni uvjeti itd... – politička ekonomija kao
biopolitička sintagma obuhvaća dispozitive moći koji omogućuju
maksimizaciju mnoštvenih odnosa među snagama koje postoje
zajedno s društvenim tijelom

„Biopolitika je strategijska koordinacija odnosa moći usmjerenih tako da

ljudi kao živa bića proizvedu što više snage. Biopolitika je strategijski
odnos, a ne moć da se izrekne zakon ili utemelji suverenitet.“

Pitanje suvereniteta: - utemeljujući faktor suvereniteta nije više moć same

vladateljske strukture ili instance već da to pripada snagama koje tvore
društveno tijelo iliti društvo

 MOĆ NIJE SVEMOĆNA I SVEZNAJUĆA – ako prisustvujemo

tolikom razvoju snaga moći, tolikim sistemima kontrole, tolikim
oblicima nadzora to je zato što je moć zapravo posve nemoćna
 suverena moć nemoćna u ontološkom smislu – ona nije izgubila svoju
djelotvornost

Pojam subjekta: - analiza dispozitiva moći mora polaziti ne od dinamike

institucije već od dinamike snaga i slobode subjekata

 Tri koncepta:
1. strategijski odnosi – modalitet preko kojeg se moć provodi unutar nekog
ljubavnog para – taj modalitet se definira kao djelovanje na djelovanje
koje polazi iz volje da se vodi ponašanje drugih
2. tehnike vladanja – načini dolaženja do dominacije – vladateljske
tehnologije su skrp praksi pomoću kojih se oblikuju strategije koje
pojedinci vode jedni spram drugih
3. stanje dominacije – ono što se obično naziva moć

Moć je definirana kao sposobnost da se strukturira polje djelovanja

drugoga, da se intervenira u području tih mogućih akcija

Odnos moći – artikulira se u dva elementa koji su mu neophodni da bi se radilo

o odnosu moći: da je drugi priznat i postojan kao subjekt djelovanja + pred
odnosom moći se otvara cijelo polje mogućih odgovora, reakcija...
Stanje dominacije – karakterizira ga činjenica da se strategijski odnos
stabilizira u institucijama i da postoji ograničenje pokretljivosti, reverzibilnosti i
nepostojanosti djelovanja an djelovanje

Pitanje otpora: - otpor nije samo negacija već proces stvaranja – stvarati i
ponovno stvarati, mijenjati situaciju, aktivno sudjelovati u procesu – to je otpor!

„Biopolitika postaje umijećem vladanja koje je u stanju ne samo proizvoditi

nove oblike života nego i njima gospodariti, pretvarajući ih u puke
konstrukte, tvorbe svojih strategijskih igara“