Novorodjenje I Hodanje U Novom Zivotu

ZDRAVKO VUČINIĆ
NOVOROĐENJE
I HODANJE U
NOVOM ŽIVOTU
Naziv:
Novorođenje i hodanje u novom životu
Autor:
Zdravko Vučinić
Izdavač:
Hrišćanska mreža EX-YU
(www.hriscanskamreza.net)
Elektronsko izdanje, Podgorica 2022.
2
Sadržaj
1. Uvod u novorođenje ............................................................. 5
2. Bog je stvorio savršenog čovjeka - duhovno i fizički ............. 7
3. Čovjek je razdvajanjem od Boga izgubio i duhovno i fizičko

savršenstvo ............................................................................ 22
4. Šta je grijeh i šta je spasenje od grijeha? ........................... 34
5. Novorođenjem kroz Isusa Hrista čovjek se spašava od grijeha

- povezuje sa sa Bogom i prima duhovno savršenstvo .......... 39
6. Bez Hristovog utjelovljenja, života, smrti, vaskrsenja i

proslavljenja, čovjekovo novorođenje ne bi bilo moguće ..... 47
7. Pokajanje i vjera u Hrista vode u iskustvo novorođenja .... 67
8. Preispitivanje ...................................................................... 81
9. Krštenje vodom i Svetim Duhom ....................................... 86
10. Naš novi identet - ko smo mi sada i šta posjedujemo kroz

Hrista u nama ......................................................................... 93
11. Predaja Hristu - da bi se živio novi život .......................... 98
12. Hodanje u Duhu - duhovna realnost predaje Hristu ...... 113
3
13. Živi odnos sa Hristom ..................................................... 121
14. Obnovljenje tjelesnog uma u duhovan um kroz hodanje sa

Hristom u novom životu ....................................................... 130
O autoru ............................................................................... 138
4
1. Uvod u novorođenje
Novorođenje se u Bibliji prvi put pominje prilikom razgovora

Sina Božjeg Isusa Hrista sa Nikodimom.
„Među farisejima je bio jedan čovjek koji se zvao Nikodim,

jedan od judejskih poglavara. On je došao kod njega noću i
rekao mu: Učitelju, znamo da si ti onaj koji je došao od Boga,
jer niko ne može da čini čuda koja ti činiš ako Bog nije s njim.
Isus mu na to reče: Zaista, zaista, kažem ti, ako se neko
ODOZGO NE RODI, NE MOŽE VIDJETI BOŽJE KRALJEVSTVO. A
Nikodim ga upita: Kako čovjek može da se rodi kad je star? Zar
može po drugi put da uđe u utrobu svoje majke i da se rodi?
Isus odgovori: Zaista, zaista, kažem ti, ako se neko ne RODI OD
VODE I OD DUHA, NE MOŽE UĆI U BOŽJE KRALJEVSTVO. ŠTO
JE ROĐENO OD TIJELA, TIJELO JE, A ŠTO JE ROĐENO OD DUHA,
DUH JE. Ne čudi se što sam ti rekao: Morate da se RODITE
ODOZGO. Vjetar duva gdje hoće i čuješ njegov šum, ali ne znaš
odakle dolazi i kuda ide. Takav je svako ko je ROĐEN OD
DUHA” (Jovan 3:1-8). 1
Prema Isusovim riječima, bez novorođenja niko ne može niti

vidjeti niti ući u Božje carstvo (kraljevstvo).
Rođenje je proces kroz koji se prenosi ili daje život. Onaj koji
ima život - roditelj, kroz rođenje prenosi odnosno daje život
djetetu ili potomku. Novorođenje je stoga ponovno rađanje
kroz koje se dobija novi život.
1Svi biblijski citati u ovoj knjizi preuzeti su iz Biblije - Savremeni revidirani prevod
(www.hriscanskamreza.net).
5
Novorođenje, kako je Isus rekao, predstavlja rođenje od
Duha; dakle, u pitanju je natprirodno čuo. Ono se očigledno ne
odvija nekim nama poznatim biološkim procesom reprodukcije,
nego se dešava odozgo, sa Neba. Upravo zato što je u pitanju
natprirodno čudo, skoro nevjerovatno, Nikodim je pitao Isusa
„kako čovjek može da se rodi kad je star? Zar može po drugi put
da uđe u utrobu svoje majke i da se rodi?“
Zašto je čovjeku potrebno novorođenje, odnosno novi život
da bi se spasio; da bi vidio i ušao u Božje carstvo?
Kako se čovjek nanovo rađa?
Da li je novorođenje zaista realno iskustvo koje možemo
sada iskusiti?
Koje su praktične implikacije novorođenja?
Kako se živi nakon novorođenja?
Odgovori na ova i mnoga druga važna pitanja nalaze se u
knjizi.
6
2. Bog je stvorio savršenog čovjeka
- duhovno i fizički
Bog je stvorio savršenog čovjeka, sa dvije prirode u sebi,

duhovnom i fizičkom (tjelesnom). Prilikom stvaranja Bog je
spojio čovjekov duh sa fizičkim tijelom i tako je nastao čovjek,
živa duša ili svjesno biće sa slobodnom voljom.
„Gospod Bog je stvorio čovjeka od ZEMALJSKOG PRAHA i

udahnuo mu u nozdrve DAH ŽIVOTA, i čovjek je postao ŽIVA
DUŠA“ (1. Mojsijeva 2:7).
Taj dah životni je ustvari duh životni ili duh.
„Ovako kaže istiniti Bog, Gospod, Stvoritelj nebesa, onaj

koji ih je razapeo, onaj koji je rasprostro zemlju i sve što ona
rađa, onaj koji daje dah narodu koji je na njoj i duh onima koji
hodaju njom“ (Isaija 42:5).
„Ovako govori Gospod, koji je razapeo nebesa, zemlji

položio temelje i čovjeku stvorio duh koji je u njemu“ (Zaharija
12:1).
Prema Bibliji, kompletnog čovjeka čini duh, duša i tijelo.
„I neka, braćo, sav vaš DUH I DUŠA I TIJELO budu sačuvani

besprekornima do vremena dolaska našeg Gospoda Isusa
Hrista“ (1. Solunjanima 5:23).
7
Biblija zaista odvaja sve te elemente koji čine čovjekovu
strukturu.
„Jer Božja riječ je živa i djelotvorna, oštrija je od svakog

dvosjeklog mača i prodire dotle da razdvaja DUŠU I DUH,
KOSTI I NJIHOVU MOŽDINU, i može prosuditi misli i namjere
srca“ (Jevrejima 4:12).
Od izuzetne je važnosti da razumijemo šta Biblija govori o

čovjekovoj strukturi, o tome kako je čovjek načinjen, jer je to
preduslov da razumijemo pitanje novorođenja.
Vjerujem da je biblijska činjenica da čovjek, kao svjesno biće
sa svjesnim umom u kojem je slobodna volja, ima dvije prirode
u sebi - ima duh ili duhovnu prirodu i ima tijelo ili fizičku i
tjelesnu prirodu.
Za početak, citiraćemo neke od mnogobrojnih direktnih
biblijskih tekstova koji govore da svaki čovjek ima svoj lični duh.
„Jer ko od ljudi zna šta je u nekom čovjeku, osim DUHA

ČOVJEČIJEG koji je u njemu? Isto tako, niko ne zna šta je u
Bogu, osim Duha Božjeg“ (1. Korinćanima 2:11).
„Jer svi koje vodi Božji Duh sinovi su Božji. Jer nijeste primili
duh ropstva da se opet bojite, nego ste primili Duh posinjenja,
u kojem vičemo: Aba, Oče. Taj Duh svjedoči s NAŠIM DUHOM
da smo Božja djeca“ (Rimljanima 8:14-16).
„Neka Gospod Isus Hrist bude s TVOJIM DUHOM“ (2.

Timoteju 4:22).
8
„Braćo, neka blagodat našeg Gospoda Isusa Hrista bude s
VAŠIM DUHOM. Amin“ (Galatima 6:18).
„Neka blagodat Gospoda Isusa Hrista bude s VAŠIM

DUHOM“ (Filimonu 1:25).
„A ja, odsutan tijelom, ali PRISUTAN DUHOM, već sam

presudio, kao da sam s vama, onome koji je tako postupio, da
u ime našeg Gospoda Isusa, kad se skupite vi i MOJ DUH,
zajedno sa silom našeg Gospoda Isusa, takvog predate Sotoni
na uništenje tijela, kako bi se DUH MOGAO SPASTI u dan
Gospoda Isusa“ (1. Korinćanima 5:3-5).
„Jer su okrepili MOJ DUH I VAŠ…“ (1. Korinćanima 16:18).
„A Marija reče: Duša moja veliča Gospoda i DUH MOJ KLIČE

BOGU, Spasitelju mom, jer je pogledao na neznatnost svoje
sluškinje…“ (Luka 1:46-48).
„Život i milost podario si mi. Brižnost tvoja čuva DUH MOJ“

(Jov 10:12).
„Srećan je čovjek kome Gospod ne uračunava krivicu, i U

ČIJEM DUHU nema prevare“ (Psalmi 32:2).
„Da ne budu kao praočevi njihovi, naraštaj tvrdoglav i

buntovan, naraštaj koji nije pripremio srce svoje i koji nije bio
vjeran Bogu DUHOM SVOJIM“ (Psalmi 78:8).
9
„Noću moja duša za tobom žudi, DUH MOJ u meni te traži“
(Isaija 26:9).
„…A vi čuvajte SVOJ DUH, i ne budite vjerolomni“ (Malahija

2:16).
Biblija, vjerujem, nedvosmisleno govori da čovjek posjeduje

duh i tijelo.
„Bdite i molite se, da ne padnete u iskušenje. DUH JE,

DODUŠE, VOLJAN, ALI JE TIJELO SLABO” (Matej 26:41).
„Zato proslavite Boga U SVOJIM TIJELIMA, I U DUHU vašem

što je Božje“ (1. Korinćanima 6:20).
„...Isto tako, neudata žena i djevica brine se za Gospodnje,

da bude sveta i TIJELOM I DUHOM...“ (1. Korinćanima 7:34).
„Dakle, pošto imamo ta obećanja, voljeni, očistimo se od

svake prljavštine TIJELA I DUHA, usavršavajući svetost u
strahu pred Bogom“ (2. Korinćanima 7:1).
Biblija kaže da svako biće posjeduje duh i tijelo, uključujući i

Boga, i čovjek je stoga stvoren sa duhom i tijelom prema Božjem
obličju.
„Jer ko od ljudi zna šta je u nekom čoveku, osim DUHA

ČOVEČIJEG koji je u njemu? Isto tako, niko ne zna šta je u Bogu,
osim DUHA BOŽJEG“ (1. Korinćanima 2:11).
10
Na osnovu Biblije, Bog ima tijelo, odnosno fizičko obličje, kao
i Duh. Božji Duh se u Bibliji naziva i Sveti Duh, Gospodnji Duh...2
„Miheja još reče: Zato čuj Gospodnju riječ: Vidim Gospoda

kako sjedi na svom prestolu, a sva nebeska vojska stoji mu s
desne i s lijeve strane“ (1. Carevima 22:19).
„U godini smrti cara Ozije, vidio sam Gospoda kako sjedi na

visokom i uzvišenom prestolu, a rubovi njegove haljine
ispunjavali su hram“ (Isaija 6:1).
„Kada je Saul čuo te reči, Božji Duh je došao na njega“ (1.

Samuelova 11:6).
„Spominjaću Gospodnju milost, hvaliću Gospoda zbog

svega što je Gospod učinio za nas… Ali oni su se bunili i žalostili
njegov Sveti Duh… Njegov narod se sjetio davnih dana,
Mojsija, njegovog sluge… Gdje je onaj koji je u njega stavio
svoj Sveti Duh… Kao što životinja silazi u dolinu, tako ih je
Gospodnji Duh vodio do počinka“ (Isaija 63:7-14).
„…A Duh Božji lebdio je nad površinom voda“ (1. Mojsijeva

1:2).
2 Za razliku od čovjeka čije je tijelo vezano za njegov duh, Božje tijelo, odnosno
obličje, nije vezano za Njegov Duh i zato Bog može u svojoj tjelesnoj formi da sjedi
na prestolu na Nebu i da istovremeno Duhom bude sveprisutan (Psalmi 139:7-8).
Takođe, u Božjem Duhu, za razliku od čovjekovog duha, sadržana je i Božja sila koju
čovjek sam po sebi nema, osim ako mu je Bog ne da (Jov 33:4, Luka 1:35, 1.
Korinćanima 12:7-11, Matej 12:28).
11
„Nemoj me odbaciti od lica svoga, i Sveti Duh svoj nemoj
uzeti od mene“ (Psalmi 51:11).
„Tada je Gospod rekao: Neće se moj Duh dovijeka sporiti

sa čovjekom, jer je on samo tijelo“ (1. Mojsijeva 6:3).
„Možemo li naći nekoga kao što je ovaj čovjek, u kome je

Božji Duh” (1. Mojsijeva 41:38).
„I ne žalostite Božji Sveti Duh, kojim ste zapečaćeni u dan

otkupljenja“ (Efescima 4:30).
I Isus, nakon što se utjelovio i postao čovjek, imao je ljudsko

tijelo i svoj Duh.
„I Riječ je postala tijelo i prebivala je među nama i gledali

smo njenu slavu, slavu kao jedinorođenog od Oca, punu
blagodati i istine“ (Jovan 1:14).
„Zato, ulazeći u svijet, on kaže: Žrtvu i prinos nijesi htio,

nego si mi pripremio tijelo” (Jevrejima 10:5).
„Isus je povikao iz sveg glasa: Oče, u tvoje ruke predajem

svoj duh! kad je to rekao, izdahnuo je“ (Luka 23:46).
Prema Bibliji, duh predstavlja najvažniji životni elemenat

čovjeka, odnosno život kao oživljujuću silu, jer razdvajanje duha
od tijela proizvodi smrt, isto kao što spajanje duha i tijela
proizvodi život.
12
„DUH JE TAJ KOJI DAJE ŽIVOT, tijelo ne koristi ništa“ (Jovan
6:63).
„UZMEŠ LI IM DUH, UMIRU, i u prah se svoj vraćaju“ (Psalmi

104:29).
„Ne uzdajte se u velikaše, u čovjeka zemaljskog, od koga

spasenja nema. DUH NJEGOV IZAĐE IZ NJEGA, I ON SE VRAĆA
U ZEMLJU SVOJU, tog dana propadnu misli njegove“ (Psalmi
146:3-4).
„Tada je Isus rekao: Ne plačite, jer nije umrla, nego spava.

A oni su mu se podsmijevali jer su znali da je umrla. On ju je
uzeo za ruku i povikao: Djevojko, ustani! I VRATIO JOJ SE DUH
I ODMAH JE USTALA…“ (Luka 8:52-55).
„Dakle, kao što je TIJELO BEZ DUHA MRTVO, tako je i vjera

bez djela mrtva“ (Jakov 2:26).
Kada je Isus umirao na krstu On je predao svoj Duh, znači

predao je svoj život, predao je sebe, na isti način kao i Stefan
kada je umirao predajući svoj život, odnosno svoj duh.

SVOJ DUH! kad je to rekao, izdahnuo je“ (Luka 23:46).
„Dok su ga kamenovali, Stefan je rekao: „Gospode Isuse,

primi MOJ DUH” (Djela apostolska 7:59).
13
Dakle, čovjekov duh je njegov život, odnosno u čovjekovom
duhu je njegov život, koji mu je dat ili udahnut od Boga.
„A u njegovoj je ruci duša svega živog, i DUH SVAKOG

TIJELA LJUDSKOG“ (Jov 12:10).
„Neka Gospod, BOG ŽIVOTNOG DUHA U SVAKOM TIJELU…“

(4. Mojsijeva 27:16-17).
Čovjekov duh se u Bibliji često naizmjenično pominje sa

srcem, a ponekad kada se govori o srcu misli se na duh.
Citiraćemo samo neke od biblijskih tekstova koji
naizmjenično govore o srcu i duhu.
„...Nego neka to bude osoba skrivenog srca odjevena u

neraspadljivo ruho mirnog i blagog duha, koji je dragocjen u
Božjim očima“ (1. Petrova 3:4).
„Stvori mi, o Bože, čisto srce, i obnovi duh u meni. …Žrtva

Bogu je duh ponizan. Srce slomljeno i skrhano, Bože, ti ne
prezireš“ (Psalmi 51:10.17).
„Duh je moj klonuo u meni, i srce mi je iznemoglo u

grudima” (Psalmi 143:4).
„Daću vam novo srce i u vas ću nov duh staviti“ (Ezekijel

36:26).
Sada ćemo povezati neke od biblijskih tekstova koji govore o

srcu kao o duhu.
14
Kod vjernih, Božji i Hristov Duh prebivaju u čovjekovom
duhu; odnosno čovjekov duh je mjesto sjedinjenja sa Bogom i
Hristom.
„Jer svi koje vodi BOŽJI DUH sinovi su Božji. Jer nijeste
primili duh ropstva da se opet bojite, nego ste primili DUH
POSINJENJA, u kojem vičemo: Aba, Oče. Taj DUH svjedoči s
NAŠIM DUHOM da smo Božja djeca“ (Rimljanima 8:14-16).
„Neka Gospod Isus Hrist bude s TVOJIM DUHOM“ (2.

Timoteju 4:22).
„A ko se združi s Gospodom JEDAN JE DUH” (1. Korinćanima

6:17).
U narednim tekstovima vidimo da Božji i Hristov Duh

prebivaju u srcu vjernih, a u prethodnim tekstovima smo vidjeli
da Božji i Hristov Duh prebivaju u čovjekovom duhu.
„Jer Božja ljubav je izlivena u NAŠA SRCA KROZ SVETOG

DUHA, koji nam je dat“ (Rimljanima 5:5).
„A pošto ste sinovi, BOG JE U VAŠA SRCA POSLAO DUH svog

Sina koji viče: Aba, Oče!” (Galatima 4:6).
„Da bi vam, prema bogatstvima svoje slave, omogućio da

ojačate kroz NJEGOVOG DUHA u unutrašnjem čovjeku, i da
Hrist prebiva kroz vjeru u VAŠIM SRCIMA, da budete u ljubavi
ukorijenjeni i utemeljeni...“ (Efescima 3:16-17).
15
Čovjekov duh je ustvari njegova unutrašnjost, ono što se ne
vidi, a to je ne samo njegov život kao oživljujuća ili životodavna
sila nego i njegova duhovnost, duhovni život, ono što čovjek
jeste, njegovo srce u duhovnom smislu.3
Kao što od srca, kao fizičkog organa u tijelu, zavisi čovjekov
fizički život, isto tako od duha, ili srca u duhovnom smislu, zavisi
duhovni život.
Kada je Bog stvorio čovjeka, ljudski duh je očigledno bio
predviđen da bude mjesto prebivanja Božjeg Duha (i Hristovog
Duha), i na taj način Bog je u duhu bio sjedinjen sa čovjekom i
veoma lično prisutan u njegovom životu.
u kojem vičemo: Aba, Oče! Taj Duh svjedoči s našim duhom da
smo Božja djeca“ (Rimljanima 8:14-16).
„Prema tome, ko to odbacuje, ne odbacuje čovjeka, nego

Boga, koji vam daje svoj Sveti Duh“ (1. Solunjanima 4:8).
„Jer Božja ljubav je izlivena u naša srca kroz Svetog Duha,

koji nam je dat“ (Rimljanima 5:5).
Ni jedno stvorenje bez Božjeg Duha u sebi ne može biti

dobar, ljubav, pravedan, svet…, jer je samo Bog izvorno takav i
On je izvor svega dobrog.
3
U Bibliji se srce pominje u različitim kontekstima. Očigledno je da srce, u duhovnom
smislu, predstavlja ono što čovjek jeste iznutra, a u različitim biblijskim kontekstima
može da označava ne samo duh, nego i um, savjest, emocije…
16
„Samo jedan - Bog - je dobar“ (Matej 19:17).
„Niko nije dobar, osim jednoga Boga“ (Marko 10:18).
„Bog je ljubav…“ (1. Jovanova 4:16).
„Ko ne voli, nije upoznao Boga, jer Bog je ljubav“ (1.

Jovanova 4:8).
„Dobar je i pravedan Gospod“ (Psalmi 24:8).
„Jer sam ja Gospod, vaš Bog. Posvetite se i budite sveti, jer

sam ja svet“ (3. Mojsijeva 11:44).
„…Bog milostiv i milosrdan, spor na gnjev i pun dobrote, i

sažaljiv zbog zla“ (Jona 4:2).
Božja dobrota, ljubav, pravednost, svetost, milost… nijesu

samo Božje osobine koje On manifestuje već i Njegova priroda,
ono što Bog jeste, onakav kakav On jeste. U tom smislu, Božja
priroda i osobine prirodno i spontano se trebaju ispoljavati u
čovjeku koji je u duhu sjedinjen sa Božjim Svetim Duhom kako
bi čovjek na taj način proslavljao Boga.
Čovjekov duh je definitivno stvoren da saobraća sa Božjim
Duhom, odnosno da kao duhovno biće na duhovnoj ravni ima
lični odnos sa Bogom, da služi Bogu u duhu i da ima duhovnost
čiji je izvor Bog.
17
„Ali dolazi čas, i već je tu, kada će pravi poklonici služiti Ocu
u duhu i istini, jer Otac traži takve poklonike. Bog je Duh, i oni
koji mu služe moraju mu služiti u duhu i istini“ (Jovan 4:23-24).
„Jer svjedok mi je Bog, kome u svom duhu služim u dobroj

vijesti o njegovom Sinu…“ (Rimljanima 1:9).
„Jer mi imamo pravo obrezanje, mi koji služimo Bogu u

duhu i hvalimo se Hristom Isusom, a ne uzdamo se u tijelo“
(Filipljanima 3:3).
„Isus je odmah prepoznao u duhu da tako razmišljaju u

sebi, pa im je rekao: Zašto tako razmišljate u svojim srcima“
(Marko 2:8).
„...Moleći se u duhu svakom molitvom i usrdnim moljenjem

u svakoj prilici“ (Efescima 6:18).
Kako se služi Bogu u duhu?

U duhu je čovjekov život, ono što čovjek jeste iznutra, srce,
duhovnost, a samim tim i njegova životodavna duhovna snaga
na osnovu koje čovjek svojom slobodnom voljom živi u skladu
sa Božom voljom, a čemu je izvor i podsticaj sam Bog koji svojim
Duhom prebiva u čovjekovom duhu.
Čovjek, dakle, svojim svjesnim umom slobodno izabira da
živi u duhu ili po duhu gdje je sjedinjen sa živim Bogom,
vjerujući Bogu i hodeći sa Bogom, i tako prirodno i spontano
može da manifestuje Božju volju jer je u duhu povezan sa
Bogom i vođen od Boga iz duha, iz te duboke unutrašnjosti.
18
„Ako živimo u Duhu, onda i hodimo u Duhu“ (Galatima
5:25).
„…Koji nas je i izvijestio o vašoj ljubavi na koju vas podstiče

Duh“ (Kološanima 1:8).
„...Jer plod Duha je u svakoj dobroti i pravednosti i istini“

(Efescima 5:9).
Dakle, stvaranjem, čovjekov duh povezan sa Božjim Duhom

trebalo je da bude njegova lična duhovnost, njegova lična
duhovna snaga podstaknuta i vođena od Boga kako bi čovjek
slobodnom voljom služio Bogu formirajući karakter koji
odražava Božju prirodu i osobine.
Ljudski karakter u suštini čine misli, osjećanja, osobine i
navike. Dakle, karakter nije isto što i duh. Karakter je stvar
svjesnog uma, odnosno duše, i formira se vremenom kroz život,
dok je duh stvar koja je dublje u čovjeku; duh je ono što je
čovjek po prirodi, nešto što je urođeno.
Ali karakter jeste plod duha na način da je duh sjeme ili vrsta,
a karakter plod. Kvalitet karaktera, odnosno kvalitet ploda,
zavisi od kvaliteta duha, odnosno od kvaliteta sjemena ili vrste.
Ako je čovjek duhovan, odnosno povezan sa Bogom u duhu
(dobro sjeme), i njegov karakter ili karakterne osobine (plodovi)
biće u skladu sa Bogom i manifestovaće se kroz njegov
svakodnevni život.
Na taj način je rastao i živio Isus Hrist.
„A dijete je raslo i jačalo u duhu, ispunjavajući se mudrošću

i blagodat Božja je bila na njemu“ (Luka 2:40).
19
Na osnovu Biblije, kada čovjek umre njegov duh se vraća
Bogu, i taj duh će, kod spašenih ljudi, prilikom budućeg
vaskrsenja i preobraženja dobiti novo tijelo, jer čovjekov duh je
ustvari ono što čovjek zaista jeste i to je ono što će biti sačuvano
i spašeno.
„Tada se prah vraća u zemlju, gde je i bio, a duh se vraća

Bogu, koji ga je dao“ (Propovjednik 12:7).
„A ja, odsutan tijelom, ali prisutan duhom, već sam

presudio, kao da sam s vama, onome koji je tako postupio, da
u ime našeg Gospoda Isusa, kad se skupite vi i moj duh,
zajedno sa silom našeg Gospoda Isusa, takvog predate Sotoni
na uništenje tijela, kako bi se duh mogao spasti u dan Gospoda
Isusa“ (1. Korinćanima 5:3-5).
„Tada je Isus rekao: Ne plačite, jer nije umrla, nego spava.

…On ju je uzeo za ruku i povikao: Djevojko, ustani! I vratio joj
se duh i odmah je ustala…“ (Luka 8:52-55).
U duhu je pothranjen čovjek, ono što on jeste, njegov pravi

duhovni identitet, i zato je duh ono što će vaskrsnuti u novom
tijelu. Naš duh smo mi lično. Ljudski duh je kao sjeme biljke u
kome je pothranjen čitav život biljke, od klijanja, rasta i
sazrijevanja ploda. To sjeme, odnosno duh, je ono što Bog čuva
kada čovjek umre, da bi taj duh jednog dana vaskrsnuo u novo
tijelo koje će Bog dati vjernima prilikom Isusovog drugog
dolaska na Zemlju.
Zaključak oko čovjekovog stvaranja jeste da je on stvoren da
svojim svjesnim umom (duša) izabira da živi u duhu ili po duhu
20
gdje je sjedinjen sa Bogom i tako manifestuje duhovnost čiji je
izvor Bog. Čovjekovo tijelo je ništa drugo nego kuća ili
prebivalište u kojem čovjek živi (2. Korinćanima 5:1-4).
Ako je duh to sjeme, a duša koja obuhvata svjesni um i
karakter predstavlja rast i sazrijevanje plodova, onda je tijelo
stablo.
Savršeno tijelo koje je čovjek dobio stvaranjem od Boga, sa
svojim čulima i prirodnim funkcijama kao što su održavanje,
zaštita, ishranjivanje i reprodukcija, trebalo je da mu služi za
skladan život na Zemlji, kao što stablo skladno drži biljku i
plodove.
21
3. Čovjek je razdvajanjem od Boga
izgubio i duhovno i fizičko savršenstvo
Prvi ljudi Adam i Eva su slobodnom voljom odbacili Boga,

izabrali su neposlušnost Bogu ili grijeh; izabrali su da ne žive po
duhu gdje su bili sjedinjeni sa Bogom koji je izvor njihovog
života, nego su izabrali da žive svojevoljno i nezavisno od Boga.
„A zmija je postala lukavija od svih životinja poljskih koje je

Gospod Bog načinio, i rekla je ženi: Da li je Bog zaista rekao da
ne jedete sa svakog drveta u vrtu? A žena odgovori zmiji:
Možemo da jedemo plodove s drveća u vrtu. Ali za plod s
drveta koje je usred vrta, Bog je rekao: Ne jedite ga i ne dirajte
ga da ne umrete. Na to zmija reče ženi: Ne, sigurno nećete
umrijeti. Jer Bog zna da će vam se onog dana kada ga budete
jeli otvoriti oči i da ćete postati kao bogovi, znajući dobro i zlo.
Kada je žena vidjela da je plod sa drveta dobar za jelo, da je
primamljiv i požudan za oči i za sticanje spoznaje. zato ga je
uzela i okusila ga. posle je dala i svom mužu, pa je i on okusio“
(1. Mojsijeva 3:1-6).
Posljedica grijeha, odnosno posljedica odbacivanja Boga i

svojevoljnog života je razdvajanje od Boga.
Kako dolazi do razdvajanja čovjeka od Boga?
Do razdvajanja dolazi u duhu, jer su čovjek i Bog povezani u
duhu.
Razdvojenost od Boga je, dakle, stanje kada je Božji Duh
razdvojen od čovjekovog duha, i takvo stanje je kod prvog
čovjeka odmah prouzrokovalo strah od Boga, grešnost i
smrtnost.
22
„Tada su im se otvorile oči i shvatili su da su goli. Zato su
spleli smokvino lišće i napravili sebi pokrivala za bedra. I čuli
su glas Gospoda Boga, koji je išao vrtom za dnevnog
povetarca, pa su se čovjek i njegova žena sakrili od lica
Gospoda Boga među drvećem u vrtu. Gospod Bog je dozivao
čovjeka riječima: Gdje si? Čovjek je na kraju odgovorio: Čuo
sam tvoj glas u vrtu, ali sam se uplašio jer sam go pa sam se
zato sakrio“ (1. Mojsijeva 3:7-10).
„Čovjek odgovori: Žena koju si mi dao da bude uz mene, ona

mi je dala plod s drveta pa sam ga jeo. Tada Gospod Bog upita
ženu: Šta si to uradila? A žena odgovori: Zmija me je prevarila
pa sam jela” (1. Mojsijeva 3:12-13).
„Jer si prah i u prah ćeš se vratiti” (1. Mojsijeva 3:19).
„Jer plata grijeha je smrt…“ (Rimljanima 6:23).
Šta se konkretno desilo Adamu?

Čovjekov duh je u jedinstvu sa Božjim Duhom predstavljao
ono što čovjek jeste iznutra, njegov život, njegovo srce, njegovu
duhovnost, njegovu duhovnu snagu (dobro sjeme). Čovjek je
stvoren tako da svojim svjesnim umom (duša) izabira da živi u
duhu ili po duhu gdje je sjedinjen sa Bogom, i tako manifestuje
duhovnost (dobre plodove) čiji je izvor Bog. Adam je u jednom
trenutku odlučio da skrene pogled sa Boga, da djeluje
svojevoljno i nezavisno od Boga, i to svjesno i namjerno iako je
bio upozoren. Adamovim svjesnim i namjernim odbacivanjem
Boga on je duhovno umro jer se razdvojio od Boga u duhu, a
znamo da je Bog izvor duhovnosti.
23
Kao posljedica toga, Adam se uplašio i sakrio od Boga i
sebično optužio Evu i indirektno Boga da su oni krivi za njegov
grijeh.
Naš praotac, kada se razdvojio od Božjeg Svetog Duha,
automatski je postao grešan, jer bez Boga ni jedno stvorenje,
ne samo što ne može fizički da egzistira, nego je i duhovno
mrtvo, nema duhovnost, odnosno ne može imati dobrotu,
ljubav, pravednost, svetost, milost…, jer je Bog izvor svega toga.
„Jer u njemu imamo život i mičemo se i postojimo...“ (Djela

apostolska 17:28).
Ni jedan čovjek, razdvojen od Boga, ne želi i ne može da služi

Bogu, zato što je Bog jedini izvor duhovnosti. Takav čovjek je po
automatizmu grešnik, bezbožnik i neprijatelj Božji. To je
prirodni zakon kao posljedica razdvajanja od Boga. To je stanje
Sotone i demona jer su razdvojeni od Boga.
Čovjekovim odbacivanjem Boga, Sotona je postao legitimni
vladar Zemlje. Čovjek je pristao na ideologiju nezavisnosti od
Boga koju je Sotona ponudio preko zmije. Božje carstvo koje je
bilo na Zemlji i koje je bilo predato Adamu na upravljanje kada
je stvoren, sada je predato Sotoni.
U tom smislu, kompletan svjetski sistem je pod kontrolom
Sotone i demona (materijalno bogatstvo, politika, obrazovanje,
nauka, medicina, tehnologija, kultura, zabava-film-muzika,
sport, religija i sve što pripada svijetu), osim pojedinaca ili grupa
koji su pod Božjim uticajem.
„I Đavo mu je rekao: Daću ti vlast nad svima njima i njihovu

slavu, jer je meni predata i dajem je kome hoću“ (Luka 4:6).
24
„…A cio svijet leži u zlu“ (1. Jovanova 5:19).
Da se Bog nije umiješao kroz Plan spasenja, odnosno da

jedinorođeni Sin Božji Isus Hrist nije pristao da se žrtvuje i spasi
čovjeka, čovjekova sudbina bi bila potpuna duhovna smrt kao i
fizička smrt zauvijek bez mogućnosti za pokajanjem i
spasenjem. Razdvojen od Boga čovjek ne želi i ne može da se
pokaje jer mu je duhovnost mrtva, a istovremeno tijelo mu je
raspadljivo i smrtno.
„Dakle, ako vas Sin oslobodi, zaista ćete biti slobodni“

(Jovan 8:36).
„Zaista, dok smo još bili SLABI, Hrist je u vrijeme koje je za

to bilo određeno umro za BEZBOŽNIKE. Jer teško da bi neko
umro za pravednika, ali za dobrog čovjeka neko bi se možda i
odvažio da umre. A Bog nam je pokazao svoju ljubav tako što
je Hrist, dok smo još bili GREŠNICI, umro za nas. Koliko ćemo
više sada, kad smo njegovom krvlju opravdani, kroz njega biti
spaseni od gnjeva. Jer ako smo, dok smo još bili NEPRIJATELJI,
bili pomireni s Bogom smrću njegovog Sina, koliko ćemo više
sada, kad smo pomireni, biti spaseni njegovim životom“
(Rimljanima 5:6-10).
Zahvaljujući Božjem planu spasenja kroz Isusa Hrista, Adam

se nakon pada u grijeh kroz vjeru uslovno povezao sa Bogom i
omogućeno mu je da može izabrati da se vrati Bogu, ali je
izgubio savršenstvo koje je imao kada je stvoren.
Adam, na taj način, nije bio spašen, osim uslovno, jer je za
život u Božjem carstvu potrebna savršena poslušnost, odnosno
25
savršena pravednost. Adamu je obećano spasenje koje će
jednog dana obezbijediti Isus Hrist.
Dakle, padom u grijeh Adam nije bio potpuno mrtav
duhovno, niti potpuno mrtav fizički, iako je to realna posljedica
razdvajanja od Boga, ali jeste postao duhovno umrtvljen i
oslabljen i fizički propadljiv i smrtan. Bog je ublažio i usporio
pune posljedice grijeha koje su trebale trenutno da zadese
Adama, i još je ograničio djelovanje Sotone i demona, samo da
bi čovjeku dao šansu da se pokaje i spasi. Bog nije dopustio da
se čovječanstvo potpuno duhovno izopači i da ga Sotona uništi,
i to samo iz jednog razloga - da bi čovjeku dao šansu da se
pokaje i spasi. To je Božja milost zahvaljujući Isusu Hristu koji je
pristao da spasi čovjeka.
„Ne postupa s nama po grijesima našim, niti nam po pre-

stupima našim vraća ono što zaslužujemo“ (Psalmi 103:10).
Bog je na Zemlji učinio život normalnim, odnosno omogućio

da se ljudi rode u povoljnijem položaju samo da bi mogli izabrati
pokajanje i spasenje. Svi ljudi, bez obzira da li imaju zajedništvo
sa Bogom ili ne, mogu da imaju relativno normalan život, da
imaju brak, porodicu, društvene odnose… U tom smislu, i
najveći grešnici mogu da uživaju koristi od Božje milosti.
Naravno, sve je to privremenog karaktera zato što čovjek bez
Boga nikad ne može pronaći pravi smisao života.
Ukoliko čovjek odbaci Božju milost, odnosno ponuđeno
spasenje, na kraju će se suočiti sa posljedicama koje su Adama
trebale da zadese odmah, a to je potpuna duhovna smrt kao i
fizička smrt zauvijek koja čeka Sotonu i demone.
26
Iako je Bog spriječio pune posljedice grijeha, ipak ljudska
priroda je zbog razdvajanja od Boga pala na niži nivo postojanja
- čovjekov duh je postao umrtvljen i oslabljen, a tijelo
propadljivo i smrtno. Ovo znači da čovjek više nije mogao
slobodnom voljom savršeno služiti Bogu i ispoljavati Božje
osobine i Božju prirodu kao što je to mogao kada je stvoren.
„Jer ko god drži cijeli zakon, pa ipak zastrani u jednom,

postao je odgovoran za sve“ (Jakov 2:10).
Adam i svi njegovi potomci, kada bi bili prepušteni Sotoni da

ih kuša u potpunosti, bez Božje milosti i zaštite, ne bi mogli da
mu se odupru kao što je to mogao Adam u početku.
Čovjek, nakon pada u grijeh, više nije mogao da ima
duhovnost kojom bi ispunio standarde za život u Božjem
carstvu, a to je savršena poslušnost i pravednost.
U tom smislu, Bog se nije mogao u punini povezati sa
Adamom i kasnije sa vjernima, već samo uslovno, i to ukoliko
prihvate Božji plan spasenja i budu dalje poslušni Božjim
zahtjevima koji su dio tog plana. Zato je Adamu kao i svakom
drugom čovjeku potreban Spasitelj da bi se kroz Spasitelja u
punini povezali sa Bogom i spasili, jer su svi ljudi Adamovi
potomci i naslijedili su posljedice grijeha koje ih onemogućavaju
da služe Bogu prema savršenim standardima Božjeg carstva i
onemogućavaju Boga da im se otkrije u punini i poveže sa njima
u punini.
„I učinio je da od jedne krvi sav rod čovječiji živi po svemu

licu zemaljskom…“ (Djela apostolska 17:26).
27
Na osnovu Biblije, Bog je stvorio jedan ljudski život prije oko
6000 godina prilikom stvaranja Adama, i taj život se kroz cijelu
istoriju generacijski umnožava i prenosi kroz reprodukciju.
Iz tog razloga cijelo čovječanstvo snosi posljedice Adamovog
grijeha. Preko Adama, koji se razdvojio od Boga, pojavili su se
grijeh i smrt u čovječanstvo i svi ljudi su po nasleđu grešni i
smrtni.
„Zato, kao što je kroz jednog čovjeka u svijet ušao grijeh i

preko grijeha smrt, i tako se smrt proširila na sve ljude jer su
svi sagriješili“ (Rimljanima 5:12).
„Jer presuda koja je uslijedila zbog jednog prestupa dovela

je do osude…“ (Rimljanima 5:16).
„Jer kad za grijeh jednog carova smrt kroz jednog…“

(Rimljanima 5:17).
„Zato, dakle, kao što je sagrešenjem jednog na sve ljude

došla osuda…“ (Rimljanima 5:18).
„Jer kao što su neposlušnošću jednog čovjeka mnogi postali

grešnici...“ (Rimljanima 5:19).
Kao što je loza produžetak čokota ili kao što su grane

produžetak stabla, tako su svi ljudi produžetak Adama i zato
svaki čovjek snosi posljedice Adamovog grijeha jer svi ljudi
dijele isti život koji se prenosi reprodukcijom.
28
„Jer svi su sagriješili i lišeni su Božje slave…“ (Rimljanima
3:23).
„Jer smo upravo optužili sve, i Judejce i Grke, da su pod

grijehom, kao što je napisano: Nema pravednog čovjeka,
nema nijednog“ (Rimljanima 3:10).
„Gle, u iskvarenosti sam rođen, u grijehu me je začela

majka moja“ (Psalmi 51:5).
„Svi mi kao ovce zalutasmo, svaki od nas se okrenu svojim

putem…“ (Isaija 53:6).
Grešnost i smrtnost kao nasleđe svih ljudi od Adama

konkretno znači da svi ljudi imaju umrtvljeni i oslabljeni duh
(grešnost) i propadljivo i smrtno tijelo (smrtnost). Dakle, ljudi
su nasledno umrtvljeni i oslabljeni sa aspekta duhovnosti, a
propadljivi i smrtni sa fizičkog aspekta.
Prirodni mehanizmi tijela kao što su održavanje, zaštita,
ishranjivanje i reprodukcija su toliko osnažili kada su postali
propadljivi da je čovjek, u stanju umrtvljenog i oslabljenog
duha, postao tjelesan, odnosno njegov svjesni um je postao
potčinjen i naklonjen željama propadljivog tijela umjesto da
bude potčinjen i naklonjen Bogu i Božjoj volji.
Ranije, dok je čovjek bio savršen prije pada u grijeh, čovjekov
um je imao duhovnost i skladno upravljao tijelom. Sada je
čovjekov um, zbog umrtvljenog i oslabljenog duha, odnosno
iskvarenog i zlog srca, pod dominacijom želja propadljivog
tijela. To je tjelesan um, sebičan um, um okrenut ka sebi, sa
29
oslabljenom snagom volje; i prirodno želi da zaštiti sebe, da
sačuva sebe, da odbrani sebe da zadovolji sebe…
„Zato što je tjelesan um neprijateljstvo Bogu, jer se ne

pokorava Božjem Zakonu, niti je u mogućnosti“ (Rimljanima
8:7).
„I među njima smo svi mi nekada živjeli po željama svog

tijela ugađajući prohtjevima tijela i uma, i po svojoj prirodi bili
smo djeca gnjeva, kao i ostali“ (Efescima 2:3).
„A djela tjelesna su očigledna. To su: blud, nečistota,

besramnost, idolopoklonstvo, vračarstvo, neprijateljstva,
svađe, ljubomora, srdnje, prepirke, podjele, jeresi, zavisti,
pijanke, razuzdane gozbe i tome slično“ (Galatima 5:19-21).
„Jer iznutra, iz ljudskog srca, izlaze zle misli, blud, krađe,

ubistva, preljube, lakomstvo, zloba, prevara, besramnost,
zavidno oko, hula, oholost, nerazumnost” (Marko 7:21-22).
Biblija takvog čovjeka, razdvojenog od Boga i tjelesnog-

grešnog čovjeka, naziva „stari čovjek“ (Rimljanima 6:6,
Efescima 4:22, Kološanima 3:9).
Pod Sotoninom vladavinom, odnosno pod okruženjem gdje
Bog nije autoritet, stari čovjek raste u zlu. U Adamovoj porodici
se odmah desilo ubistvo - brat je ubio brata (1. Mojsijeva 4:8).
Nemoral i destrukcija su se vrlo brzo proširili po Zemlji (1.
Mojsijeva 6:12). Čovječanstvo je degradiralo za oko 1500
godina od stvaranja Zemlje do mjere da je Bog ostavio u životu
samo 8 ljudi (1. Mojsijeva 6:17-18).
30
I nakon toga ljudi su nastavili u svom duhovnom mrtvilu i
tjelesnosti, čak i oni koji su imali znanje o Bogu i nazivali se
Božjim narodom. Božji uticaj na ljude je bivao sve manji,
njihovom slobodnom voljom.
„Da ne budu kao praočevi njihovi, naraštaj tvrdoglav i

buntovan, naraštaj koji nije pripremio srce svoje i koji nije bio
vjeran Bogu duhom svojim“ (Psalmi 78:8).
Biblija govori o lošem ljudskom duhu, oholom, otvrdnulom

ili tvrdokornom duhu, prevarnom duhu, duhu bluda…,4 kao i o
iskvarenom i zlom srcu,5 što je ništa drugo nego umrtvljena
duhovnost iz koje proističe tjelesnost-grešnost.
Iako su u početku svi ljudi imali znanje o Bogu, većina su
odbili da se okrenu Bogu i prihvate plan spasenja, i na taj način
se proširilo bezbožništvo.
Naravno, uvijek je bilo ljudi kroz istoriju koji su prihvatali
Božji plan spasenja i samim tim Božji uticaj u njihovom životu, i
tako uspijevali da žive normalan duhovni život u vjernosti i
poslušnosti Bogu.
„Jer ovako kaže Visoki i Uzvišeni, koji živi u svu vječnost i

čije je ime sveto: Na visini i na svetom mestu ja živim, ali sam
sa onima koji su slomljenog i poniznog duha, da oživim duh
poniznih, da oživim srce slomljenih“ (Isaija 57:15).
4Luka 9:55, Danilo 5:20, 5. Mojsijeva 2:30, Psalmi 32:2, Osija 4:12, 5:4.
5Jeremija 17:9, Marko 7:21-22, Matej 12:34-35.15:19, Isaija 1:5-6, 1. Mojsijeva 6:5.
8:21.
31
„Nauči me da vršim volju tvoju, jer si ti Bog moj. Duh je tvoj
dobar, neka me vodi zemljom čestitosti“ (Psalmi 143:10).
„Obnovi mi radost spasenja tvoga, i podupri me duhom

dobre volje“ (Psalmi 51:12).
„Život i milost podario si mi. Brižnost tvoja čuva duh moj“

(Jov 10:12).
I kada su u pitanju vjerni ljudi, Biblija govori o slomljenom

duhu, tjeskobnom duhu, srkhanom duhu, klonulom duhu, duhu
koji traži Boga…,6 što je ništa drugo nego oslabljena duhovnost
iz koje proističe nesavršena poslušnost i nesavršena
pravednost.
Bilo je vjernih u Starom savezu, prije dolaska Isusa Hrista na
Zemlju, koji su u zajedništvu sa Bogom kroz vjeru dostigli veoma
visok nivo pravednosti i poslušnosti Bogu, poput Enoha, Jova,
Noja, Mojsija, Danila, Josipa, Jovana Krstitelja i drugih. Ali niko
od njih nije dostigao nivo zbog kojeg bi mogao sam po sebi biti
spašen prema standardima Božjeg carstva, jer su u sebi imali
duh kome je to nemoguće nakon pada u grijeh, i zato su se
vjerom oslanjali na buduće obećano spasenje koje će
obezbijediti Isus Hrist. Dakle, niko se od njih nije mogao
savršeno oduprijeti Sotoni. Naravno, njihovu vjeru Bog je
uračunavao u pravednost i na taj način imao zajedništvo sa
njima i štitio ih od Sotone.
6 Jov 17:1, 7:11, Psalmi 34:18, Isaija 61:3, 26:9.

32
„Dakle, šta ćemo reći o Avramu, našem praocu po tijelu, da
je našao? Jer ako se Avram opravdao djelima, imao bi čime da
se hvali - ali ne pred Bogom. Jer šta kaže Pismo? Avram je
vjerovao Gospodu, i to mu je uračunato za pravednost. A
onome ko radi, plata se ne smatra darom, nego nečim što mu
se duguje. Ali čovjeku koji ne radi, nego vjeruje u onoga koji
opravdava bezbožnika, njegova vjera se uračunava u
pravednost“ (Rimljanima 4:1-5).
Upravo zbog umrtvljenog i oslabljenog duha kojeg su

naslijedili od Adama, i zbog toga što se niko nije mogao
savršeno oduprijeti Sotoni, Bog se do vremena dolaska Isusa
Hrista na Zemlji nikada u punini nije otkrio vjernima niti se u
punini povezao sa njima, iako je bio sa njima.7
Konačno, prije oko 2000 godina, a oko 4000 godina nakon
stvaranja, Bog je na Zemlju poslao svog rođenog Sina da spasi
čovjeka i oduzme vlast Sotoni. Kroz Isusa Hrista, Bog se od pada
u grijeh prvi put otkrio čovjeku u punini i prvi put povezao sa
čovjekom u punini.
Upravo je to je ono što Bog želi sa čovjekom - da ga zauvijek
spasi kroz Isusa Hrista, tako što će mu se otkriti u punini i
povezati sa njim u punini.
Božje otkrivanje i povezivanje sa čovjekom u punini je
direktno povezano sa novorođenjem čovjeka, a novorođenje je
direktno povezano sa Isusom Hristom.
7 Jevrejima 11:13, 11:39-40, 1. Petrova 1:10.

33
4. Šta je grijeh i šta je spasenje od grijeha?
Najčešće se smatra da je grijeh prestupanje Božjeg zakona; a

to je ustvari grešno djelo, grešni akt, grešni čin. Vjerujem da je
Biblija jasna da je grijeh od kojeg je čovjeku potrebno spasenje
mnogo ozbiljniji problem od samog prestupanja Zakona.
Na osnovu Biblije, grijeh je postojao i prije nego što je Bog
narodu dao Zakon na planini Sinaj (2. Mojsijeva 20:1-17), i ljudi
su prije poznavanja Zakona umirali zbog grijeha. Ovo znači da je
grijeh mnogo veći i stariji problem od prestupanja Zakona, ako
se pod Zakon podrazumijeva Zakon dat na Sinaju.
„Zato, kao što je kroz jednog čovjeka u svijet ušao grijeh i

preko grijeha smrt, i tako se smrt proširila na sve ljude jer su
svi sagriješili. Jer do zakona je grijeh bio u svijetu, ali grijeh se
ne uračunava kada nema zakona. Ipak, smrt je od Adama do
Mojsija vladala i nad onima koji nijesu počinili grijeh sličan
prestupu kakav je počinio Adam, koji je tip onoga koji je imao
da dođe“ (Rimljanima 5:12-14).
Apostol Pavle kaže da se grijeh pojavio preko Adama, a preko

grijeha i smrt. Pavle kaže i da je grijeh postojao prije Zakona…
Ljudi su, dakle, naslijedili grijeh i smrt od Adama prije Zakona
i nezavisno šta Zakon kaže, i u tom smislu definisati grijeh samo
kao prestup Zakona je veoma površno.
Vjerujem da smo se do sada mogli uvjeriti da je čovjek po
prirodi tjelesan ili grešan jer je razdvojen od Boga, iako je pod
uslovnim Božjim uticajem. Tjelesan ili grešan po prirodi u suštini
znači da čovjek ima umrtvljeni i oslabljeni duh koji je pod
dominacijom odbrambenih, zaštitničkih i požudnih želja
34
propadljivog tijela; kao posljedice razdvajanja Božjeg Duha od
čovjekovog duha. Takav čovjek, tjelesan, sa tjelesnim umom,
čini tjelesna-grešna djela.
Čovjekov problem, dakle, nije ono što radi i manifestuje,
nego ono što on jeste, ono što jeste po prirodi, ono što jeste po
rođenju, po nasleđu od Adama. Biblija upravo govori o tome
kao o grijehu, ali sa različitih aspekata i koristeći različitu
terminologiju.
Sada ćemo navesti glavne biblijske teze, izvučene iz biblijskih
tekstova, o problemu grijeha, o uzročno-posljedičnim vezama
razdvojenosti od Boga, tjelesne-grešne prirode i
manifestovanja tjelesnih-grešnih djela. To je prava slika o
grijehu.
STANJE RAZDVOJENOSTI OD BOGA

(POSLJEDICA NASLEĐA OD ADAMA)
• „Stari čovjek - iskvaren i prevaran” (Rim 6:6, Efe 4:22,

Kol 3:9)
• „Prirodni-tjelesni ljudi bez Duha” (Jud 1:19, Rim 8:9)
• „Duhovno mrtvi” (Efe 2:1, Kol 2:13, Mat 8:21-22, Luk
9:59-60)
• „Loš duh” (Luk 9:55, Dan 5:20, Osi 5:4)
• „Prevarno i zlo srce” (Jer 17:9, Mat 15:18-19, Mar 7:20-
23, 1. Moj 6:5)
• „Loše i rđavo drvo” (Luk 6:43-45, Mat 7:16-17)
• „Rođeni u iskvarenosti” (Psa 51:5)
• „Bezakonje” (1. Jov 3:4)
• „Grijeh svijeta” (Jov 1:29)
35
STANJE TJELESNE-GREŠNE PRIRODE
(POSLJEDICA RAZDVOJENOSTI OD BOGA)
• „Po prirodi djeca gnjeva (želje tijela i uma)“ (Efe 2:3,

Rim 6:12)
• „Tjelesan, rob grijeha“ (Rim 7:14, Jov 3:6, 8:34)
• „Grijeh koji prebiva u meni“ (Rim 7:17.20)
• „U meni je zlo“ (Rim 7:21)
• „Zakon grijeha u mojim udovima“ (Rim 7:23)
• „Tijelom robujem zakonu grijeha” (Rim 7:25)
• „Tjelesan um je neprijateljstvo Bogu“ (Rim 8:7)
• „U tijelu se ne može ugoditi Bogu“ (Rim 8:8)
• „Tijelo grijeha“ (Kol 2:11)
TJELESNA-GREŠNA DJELA
(POSLJEDICA TJELESNE-GREŠNE PRIRODE
RAZDVOJENE OD BOGA)
• „Grijeh koji prouzrokuje požudu” (Rim 7:8)

• „Tjelesna djela“ (Gal 5:19-21)
• „Ugađanje prohtjevima tijela i uma“ (Efe 2:3)
• „Zla izlaze iz srca“ (Mat 15:18-19, Mar 7:20-23)
• „Loši plodovi“ (Mat 7:16-17, Luk 6:43-44)
• „Činjenje bezakonja (prestup zakona)” (1. Jov 3:4)
Dakle, grijeh od kojeg je čovjeku potrebno spasenje, prema

Bibliji, nije grijeh kao činjenje tjelesnih-grešnih djela, odnosno
prestupanje Zakona, već grijeh kao tjelesna-grešna ljudska
36
priroda razdvojena od Boga kojoj čovjek robuje i zbog koje je
diskvalifikovan za Božje carstvo.
Vjerujem da sada nije teško zaključiti da je grijeh svih grijeha
i problem svih problema - razdvojenost od Boga, ili još
preciznije - odsustvo Božjeg Duha iz čovjekovog duha ili srca, a
to je ono što nam je Adam ostavio u nasleđe, a iz čega proističe
sve ostalo. To je grijeh svijeta koji je Isus došao da odnese.
„Sjutradan je ugledao Isusa kako dolazi k njemu i rekao je:

Evo Jagnjeta Božjeg koje odnosi grijeh svijeta“ (Jovan 1:29).
Razdvojenost od Boga je ta koja je prouzrokovala da čovjek

postane tjelesan, oslabljen, degradiran, propadljiv, smrtan…, i
to je nasleđe svih ljudi.
Stoga, kao tjelesan po prirodi, čovjek ne može da služi Bogu
prema savršenim standardima Božjeg carstva i samim tim ne
može biti povezan sa Bogom u punini, osim uslovno zahvaljujući
Božjem planu spasenja kroz Isusa Hrista.
Uslovno povezivanje sa Bogom nije spasenje, već se radi o
Božjem uticaju na čovjeka sve dok traje vrijeme milosti.
Čovjeku, da bi se realno spasio, potrebno je istovremeno
rješenje problema sa razdvojenošću od Boga i sa tjelesnošću,
jer dok je razdvojen od Boga čovjek će uvijek biti tjelesan, a dok
je tjelesan nikada ne može biti povezan sa Bogom u punini, a
bez pune povezanosti sa Bogom čovjek ne može biti spašen.
U praktičnom smislu, čovjeku treba novi savršeni lični duh
koji je povezan sa Bogom i koji je snažniji od tjelesne prirode,
kako bi čovjek ispunio savršene standarde Božjeg carstva.
37
Na taj način spasenje čovjeka bi bilo pravedno i legitimno,
čak bez bilo kakvih zamjerki ni od strane najvećeg Božjeg
neprijatelja Sotone.
Ovakvo praktično i realno spasenje čovjeka Bog je zaista
obezbijedio kroz Isusa Hrista i ono postaje djelotvorno kroz
novorođenje onih koji prihvate Sina Božjeg za Spasitelja.
38
5. Novorođenjem kroz Isusa Hrista čovjek
se spašava od grijeha - povezuje se
sa Bogom i prima duhovno savršenstvo
Uvijek su kroz istoriju postojali ljudi koji su bili povezani sa

Bogom u manjoj ili većoj mjeri. Na taj način Bog je imao uticaj
na život tih ljudi i oni su se kroz duhovnost koju je Bog podsticao
u njima odupirali tjelesnoj prirodi i živjeli koliko toliko normalan
život. Do dolaska Isusa Hrista na Zemlji ti ljudi svakako nijesu
mogli dostići savršeni standard poslušnosti i pravednosti koji
važi u Božjem carstvu, upravo zbog tjelesne prirode koju su
naslijedili, i zato nijesu bili u punini povezani sa Bogom.
Čovjeku, bilo da je vjeran ili bezbožan, a da bi se realno
spasio i bio stanovnik Božjeg carstva, potrebno je da
istovremeno bude povezan sa Bogom, izvorom života, i da bude
duhovno savršen. To znači da čovjek treba da ima savršeni lični
duh kao što je to bio slučaj u početku kada je čovjek stvoren, ali
istovremeno i da taj duh bude snažniji od želja propadljivog
tijela, snažniji od tjelesnog uma, kako bi čovjek ispunjavao
savršene standarde Božjeg carstva nakon pada u grijeh.
S obzirom da duh predstavlja život, srce, duhovnost,
duhovnu prirodu i ono što čovjek jeste, onda čovjeku treba novi
život, novo srce, nova duhovnost i nova duhovna priroda;
jednostavno, treba mu promjena samog sebe.
Drugim riječima, čovjeku treba novorođenje da bi se spasio
jer nema drugog načina, i upravo je Bog to obezbijedio kroz
Isusa Hrista.
39
„Isus mu na to reče: Zaista, zaista, kažem ti, ako se neko
ODOZGO NE RODI, NE MOŽE VIDJETI BOŽJE KRALJEVSTVO. A
Nikodim ga upita: Kako čovjek može da se rodi kad je star? Zar
može po drugi put da uđe u utrobu svoje majke i da se rodi?
Isus odgovori: Zaista, zaista, kažem ti, ako se neko ne RODI OD
VODE I OD DUHA, NE MOŽE UĆI U BOŽJE KRALJEVSTVO. ŠTO
JE ROĐENO OD TIJELA, TIJELO JE, A ŠTO JE ROĐENO OD DUHA,
DUH JE. Ne čudi se što sam ti rekao: Morate da se RODITE
ODOZGO. Vjetar duva gdje hoće i čuješ njegov šum, ali ne znaš
odakle dolazi i kuda ide. Takav je svako ko je ROĐEN OD
DUHA” (Jovan 3:3-8).
Novorođenje, rođenje odozgo ili rođenje od Duha je

natprirodno sjedinjavanje Isusovog Duha sa duhom svih ljudi
koji prihvataju Isusa za Sina Božjeg, Spasitelja i Gospoda. Kroz
takvo sjedinjenje sa Isusom mijenja se naš lični duh u
kvalitativnom smislu, nanovo se rađa.
„A pošto ste sinovi, Bog je u vaša srca poslao Duh svog Sina
koji viče: Aba, Oče!” (Galatima 4:6).
„A ko se združi s Gospodom jedan je duh” (1. Korinćanima

6:17).
„Neka Gospod Isus Hrist bude s tvojim duhom“ (2. Timoteju

4:22).
„Neka blagodat Gospoda Isusa Hrista bude s vašim duhom“

(Filimonu 1:25).
40
Biblija kaže da je Isus novi Adam, a to znači otac novog
čovječanstva, otac onih koji su nanovorođeni kroz vjeru, otac
onih koji su naslijedili Njegov Duh kroz vjeru i koji su sada
spašeni.
„Tako je i napisano: Prvi čovek, Adam, postao je živa duša,

posljednji Adam Duh koji daje život“ (1. Korinćanima 15:45).
„Jer znam da će to dovesti do mog spasenja posredstvom

vaših molitvi i uz pomoć Duha Isusa Hrista“ (Filipljanima 1:19).
Isus lično, odnosno Isusov Duh je povezan sa Bogom,

odnosno Božjim Duhom, i tokom života na Zemlji je obesnažnio
tjelesnu-grešnu prirodu do smrti kroz savršenu poslušnost
Bogu, ono što ni jedan čovjek nije mogao. Na taj način Isus je,
kroz zemaljsku misiju, otkupio čovjeka od grijeha i smrti, i tako
realno obezbijedio spasenje, pravedno i legitimno.
Naša razdvojenost od Boga i naša tjelesnost su riješeni
primanjem Isusa Hrista u naš život, odnosno primanjem
savršenog Isusovog Duha u naš duh. Tako postajemo jedno u
duhu sa Isusom, drugim Adamom, i to kroz vjeru u Isusa kao
Sina Božjeg, Spasitelja i Gospoda, čime smo spašeni jer
ispunjavamo standarde za život u Božjem carstvu. Na taj način
smo kroz Isusa postali djeca Božja. Ovo je radosna vijest ili
jevanđelje iz Biblije.
„A ko se združi s Gospodom jedan je duh. …Zar ne znate da

je vaše tijelo hram Svetog Duha, koji je u vama, koji imate od
Boga, i da niste svoji“ (1. Korinćanima 6:17.19).
41
u kojem vičemo: Aba, Oče. Taj Duh svjedoči s našim duhom da
smo Božja djeca“ (Rimljanima 8:14-16).
„Zaista, svi ste vi Božji sinovi vjerom u Hrista Isusa. Jer koji
se god u Hrista krstiste, u Hrista se obukoste“ (Galatima 3:26-
27).
„Stoga sada nikakva osuđenja nema za one koji su u Hristu

Isusu, koji ne hode po tijelu, nego po Duhu. Jer zakon Duha
života u Hristu Isusu oslobodio me je zakona grijeha i smrti“
(Rimljanima 8:1-2).
„Ali vi niste u tijelu, nego u Duhu, ako Božji Duh zaista

prebiva u vama. Ali ako neko nema Hristov Duh, taj nije
Njegov“ (Rimljanima 8:9).
„A ako je Hrist u vama, tijelo je zaista mrtvo zbog grijeha,

ali Duh je život zbog pravednosti“ (Rimljanima 8:10).
Prilikom sjedinjenja Isusovog Duha sa našim duhom, naš

stari duh je obesnažen jer je zasjenjen Isusovim duhovnim
prisustvom u nama, u našem duhu. Sada je u našem duhu sve
ono što je u Isusovom Duhu, prije svega duhovna snaga koja je
prije oko 2000 godina u iskustvu obesnažila starog čovjeka,
odnosno tjelesnu-grešnu prirodu. U tom smislu, stari čovjek je
mrtav u duhu, odakle je i proistekao zbog nasleđa od Adama.
42
„...Znajući ovo, da je naš stari čovjek bio razapet zajedno s
njim, kako bi se naše grešno tijelo onemogućilo, da više ni u
kom slučaju ne robujemo grijehu, jer onaj ko je umro,
oslobođen je grijeha“ (Rimljanima 6:6-7).
„Jer smrću kojom je umro, umro je grijehu jedanput, a što

živi, Bogu živi. Tako i vi, smatrajte sebe zaista mrtvima grijehu,
a živima Bogu u Hristu Isusu Gospodu našem“ (Rimljanima
6:10-11).
„U kome ste obrezani obrezanjem koje nije učinjeno

rukama, odbacivši tijelo grijeha obrezanjem Hristovim“
(Kološanima 2:11).
Isusov Duh je Isus lično, ono što On jeste, Isusov život, srce,
Njegova duhovnost, Njegova duhovna priroda, Njegova
duhovna snaga, i to je ono što postaje naše kroz sjedinjavanje
našeg duha sa Njegovim Duhom. Tako smo, kroz vjeru, primili
potpuno novo duhovno nasleđe od drugog Adama koje je
zamijenilo prvo nasleđe primljeno biološki od prvog Adama.
„Kada se pokaže Hrist, naš život, tada ćete se i vi s njim

pokazati u slavi“ (Kološanima 3:4).
„A mi imamo Hristov um“ (1. Korinćanima 2:14-16).
„Da bi vam, prema bogatstvima svoje slave, omogućio da

ojačate kroz njegovog Duha u unutrašnjem čovjeku, i da Hrist
prebiva kroz vjeru u vašim srcima, da budete u ljubavi
ukorijenjeni i utemeljeni...“ (Efescima 3:16-17).
43
Novorođenjem smo postali dio Hrista, jedno sa Njim, On živi
u nama, dao nam je sebe.
„Ta tajna je Hrist u vama, nada slave“ (Kološanima 1:23).
„Sa Hristom se razapeh. Ipak živim, a opet ne ja, nego Hrist

živi u meni. Jer život koji sada živim u tijelu, živim vjerom Sina
Božjeg, koji me je volio i predao sebe za mene“ (Galatima
2:20).
Više nijesmo tjelesni grešnici po prirodi već učesnici u

Hristovoj Božanskoj prirodi, jer je Njegov Duh koji je postao
jedno sa nama ustvari Duh Božanskog porijekla i Duh Božanskih
kvaliteta koji Isus ima rođenjem od Boga.
„Neka vam se umnože blagodat i mir u poznanju Boga i

Isusa, našeg Gospoda, jer nam je njegova božanska snaga
darovala sve što je potrebno za život i pobožnost kroz
poznanje onoga koji nas je pozvao slavom i čestitošću; kroz
koje nam je dao dragocjena i najuzvišenija obećanja, da kroz
njih postanete učesnici u božanskoj prirodi, umaknuvši
pokvarenosti koja je u svijetu zbog požude“ (2. Petrova 1:2-4).
Sada možemo služiti Bogu u duhu, kroz Isusa Hrista, prema

standardima Božjeg carstva.

44
(Filipljanima 3:3).
Novorođenjem smo zaista postali nova stvorenja, sa novim

identitetom, jer smo naslijedili Hristov Duh, Duh drugog
Adama. Sada dijelimo isti život sa Hristom, postali smo jedno u
duhu, jedno u životu, u srcu, i to nas je promijenilo; realno više
nijesmo isti ljudi.
„Dakle, ako je neko u Hristu, on je novo stvorenje. Ono što

je staro prošlo je, i evo, novo je nastalo“ (2. Korinćanima 5:17).
Kroz Hrista u nama, bukvalno smo oživjeli, naš duh je oživio,

postali smo duhovni, posjedujemo duhovno savršenstvo onako
kako je Bog predvidio da bude prilikom stvaranja, i time smo
spašeni i osposobljeni za život u Božjem carstvu.
„I među njima smo svi mi nekada živjeli po željama svog

tijela ugađajući prohtjevima tijela i uma, i po svojoj prirodi bili
smo djeca gnjeva, kao i ostali. Ali Bog, koji je bogat
milosrđem, zbog svoje velike ljubavi kojom nas je volio, još dok
smo bili mrtvi u grijesima - oživio nas je zajedno sa Hristom“
(Efescima 2:3-5).
Novorođenjem smo primili vječni život, a to je Isusov život.
„A u ovome je to svjedočanstvo: Bog nam je dao vječni

život, i taj život je u njegovom Sinu. Ko ima Sina, ima život, a
ko nema Sina Božjeg, nema život. Ovo pisah vama koji
45
vjerujete u ime Sina Božjeg, da znate da imate život vječni i da
vjerujete u ime Sina Božjeg“ (1. Jovanova 5:11-13).
Isusov život, vječni život, je taj spasonosni život koji kroz

novorođenje zamjenjuje naš stari život koji smo prvobitno
primili kao nasleđe od Adama, i zato smo spašeni.
Ovo je jevanđelje, veličanstvena radosna vijest iz Biblije.
Sin Božji Isus Hrist je dar od Boga namijenjen svima nama.
Isus je taj koji treba biti u centru, ne samo naše religije koju
zovemo hrišćanstvo, već i naših ličnih života, jer čovjekovo
spasenje od grijeha i smrti nije formalne prirode, nego vrlo
realne i praktične prirode.
46
6. Bez Hristovog utjelovljenja, života,
smrti, vaskrsenja i proslavljenja
čovjekovo novorođenje ne bi bilo moguće
Kroz prvo rođenje, svaki čovjek na Zemlji je od Adama

naslijedio grešni život - umrtvljeni i oslabljeni duh koji je postao
potčinjen tijelu, zbog čega čovjek više nije mogao biti vjeran i
duhovan prema savršenim standardima Božjeg carstva i zbog
čega nije bio povezan sa Bogom u punini.
Kroz novorođenje, vjerni čovjek nasleđuje novi život - novi
savršeni Duh Isusa Hrista, drugog Adama, koji je dominantniji
od tijela, i čovjek se na taj način kroz Isusa povezuje sa Bogom
u punini jer je sada osposobljen da služi Bogu prema savršenim
„Zato, kao što je KROZ JEDNOG ČOVJEKA u svijet ušao

grijeh i preko grijeha smrt, i tako se smrt proširila na sve ljude
jer su svi sagriješili. …Ipak, smrt je od Adama do Mojsija
vladala i nad onima koji nijesu počinili grijeh sličan prestupu
kakav je počinio ADAM, KOJI JE TIP ONOGA KOJI JE IMAO DA
DOĐE. …Jer ako su zbog PRESTUPA JEDNOG ČOVJEKA MNOGI
UMRLI, Božja blagodat i njegov dar - koji je s blagodaću dat
KROZ JEDNOG ČOVJEKA, ISUSA HRISTA - u izobilju su darovani
mnogima. …Jer presuda koja je uslijedila ZBOG JEDNOG
PRESTUPA dovela je do osude, a blagodatni dar zbog mnogih
prestupa za ishod ima opravdanje. Jer kad za GRIJEH JEDNOG
vlada smrt kroz JEDNOG, koliko će više oni koji primaju izobilje
blagodati i dar pravednosti vladati u životu KROZ JEDNOG,
ISUSA HRISTA. Zato, dakle, kao što je SAGREŠENJEM JEDNOG
na sve ljude došla osuda, tako i PRAVDOM JEDNOG dođe na
47
sve ljude opravdanje života. Jer kao što su NEPOSLUŠNOŠĆU
JEDNOG čovjeka mnogi postali grešnici, tako će i
POSLUŠNOŠĆU JEDNOGA mnogi postati pravedni“
Sin Božji Isus Hrist je kroz utjelovljenje, život, smrt,

vaskrsenje i proslavljenje - u iskustvu preokrenuo i nadvladao
posljedice razdvajanja čovjeka od Boga i obezbijedio čovjekovo
spasenje, odnosno novorođenje. Upravo je Isusovo iskustvo
potrebno čovjeku da bi se realno spasio i kvalifikovao za život u
Božjem carstvu. Isusovo spasonosno iskustvo od prije oko 2000
godina postaje naše kada se, kroz vjeru, nanovorodimo,
odnosno kada Isus dođe da živi u nas, kada se Njegov Duh
sjedini sa našim duhom i tako postanemo jedno u duhu.
Prije Isusovog dolaska na Zemlju spasenje čovjeka nije bilo
obezbijeđeno u iskustvu, realnosti i praksi, osim u obećanju.
Vjerni prije Isusa biće spašeni na osnovu njihove vjere u
obećanje, ali za vrijeme života nijesu iskusili i doživjeli spasenje,
nijesu doživjeli da se sjedine u duhu sa Božansko-ljudskim
Spasiteljem.
Čovjek je, od pada u grijeh, oko 4000 godina čekao Spasitelja.
Hristovo utjelovljenje
Jedini način da se čovjek spasi bio je da Sin Božji postane

čovjek - da u čovječanstvo kroz utjelovljenje unese Svoj
elemenat Božanstva, Njegov Duh (život, srce, duhovnost,
duhovnu prirodu), i da kao Božansko-ljudsko biće u iskustvu
preokrene posljedice čovjekovog razdvajanja Boga, prije svega
48
da nadvlada tjelesnu prirodu i Sotonu, i da onda Svoj Duh
proslijedi drugim ljudima da bi se i oni spasili.
Isus je zaista bio čovjek u tijelu kao što je naše; rođen prije
oko 2000 godina u mjestu Betlehem, na teritoriji današnjeg
Izraela.
„I Riječ je postala tijelo i prebivala je među nama i gledali

smo njenu slavu, slavu kao jedinorođenog od Oca, punu
blagodati i istine“ (Jovan 1:14).
„A pošto su ta djeca sudionici tijela i krvi, tako i on sam uze

udjela u tome... …Jer on ne uze na sebe prirodu anđela, već
uze na sebe sjeme Avramovo“ (Jevrejima 2:14-16).
„Zato, ulazeći u svijet, on kaže: Žrtvu i prinos nijesi htio,

nego si mi pripremio tijelo” (Jevrejima 10:5).
„Jer jedan je Bog, i jedan je posrednik između Boga i ljudi,

čovjek, Hrist Isus, koji je sebe dao kao odgovarajuću otkupninu
za sve, za svjedočanstvo u svoje vrijeme“ (1. Timoteju 2:5-6).
Hrist je u tijelu, naslijeđenom od majke Marije, imao svoj

savršeni Božanski Duh koji je naslijedio od Boga kao
jedinorođeni Sin Božji, i zato je On bio i Sin Božji i Sin čovječiji.

svoj duh! kad je to rekao, izdahnuo je“ (Luka 23:46).
49
Bog je zaista natprirodnim čudom utjelovio Hristov elemenat
Božanstva koji Mu pripada rođenjem od Boga u vječnim
vremenima, a to je Njegov Duh.
Zato Hrist na Zemlji nije rođen kao svi drugi ljudi, jer je
Njegov Otac bio Bog, a majka ljudsko biće.
„Josife, sine Davidov, ne boj se da prihvatiš Mariju, svoju

ženu, jer ono što je začeto u njoj je od Svetog Duha“ (Matej
1:20).
„…Ne boj se, Marija, jer si našla milost kod Boga. Evo,
zatrudnićeš i rodićeš sina. Daj mu ime Isus. On će biti velik i
zvaće se Sin Svevišnjega. …Marija reče anđelu: Kako će to biti,
kad još ne znam za muža? Anđeo joj reče: Sveti Duh doći će na
tebe i sila Svevišnjega zasjeniće te; zato će Sveti kojeg ćeš
roditi biti nazvan Sin Božji“ (Luka 1:30-36).
Isusov Duh je zapravo ono što On jeste po nasleđu kao

jedinorođeni Sin Božji - dobar, ljubav, pravedan, svet, milostiv,
i to je ono čega se Isus nije mogao odreći kada je postao čovjek,
za razliku od Božanske sile koje se odrekao da bi mogao postati
čovjek.
Kada je Isus hodao Zemljom prije oko 2000 godina ljudi su
mogli da vide kakav je stvarno Bog po prirodi i karakteru, jer je
Isus imao Božansku duhovnu prirodu, iako čovjek.
„Jer u njemu živi svaka punina Božanstva tjelesno“

(Kološanima 2:9).
„On je slika nevidljivog Boga…“ (Kološanima 1:15).
50
„Koji je sjajnost slave i savršena slika Njegove ličnosti…“
(Jevrejima 1:3).
„Jer Bog koji je rekao da iz tame zasja svjetlost, obasjao je

naša srca da nam da svjetlost poznanja slave Božje u licu Isusa
Hrista“ (2. Korinćanima 4:6).
„I ko gleda mene, gleda i onoga koji me je poslao. ...Ko je

vidio mene, vidio je i Oca...“ (Jovan 12:45.14:9).
Isus se utjelovljenjem sjedinio sa čovječanstvom, postao je

zaista čovjek da bi mogao postati otac nove ljudske rase kao
drugi Adam i spasio nas. Bez utjelovljenja Sina Božjeg spasenje
ne bi bilo moguće; to je bio uslov svih uslova.
Čovjeku, da bi se spasio, potrebno je bilo rješenje problema
sa razdvojenošću od Boga i sa tjelesnošću. U praktičnom smislu,
čovjeku je trebalo duhovno savršenstvo, a to znači da čovjekov
lični duh bude savršen - povezan sa Bogom i snažniji od
tjelesnosti. Novi savršeni duh čovjeku može dodijeliti samo
neko ko je čovjek, a ko je duhovno savršen i ko je duhovno
snažniji od tjelesne prirode, a to je upravo Isus Hrist.
Hrist svoj Duh dodjeljuje čovjeku na način što se, kroz
čovjekovu vjeru, Hrist sjedinjuje sa čovjekovim duhom i oni
postaju jedno u duhu, i to je novorođenje.

6:17).
51
Hristov život
Hrist je za 33 godine života na Zemlji proživio život u

savršenoj poslušnosti i pravednosti, prema savršenim
standardima Božjeg carstva, a to znači u skladu sa Božjom
voljom.
„A Isus im je rekao: Moja je hrana da vršim volju onoga koji

me je poslao i da dovršim njegovo djelo“ (Jovan 4:34).
Hrist se tokom života suočio sa najtežim životnim

iskušenjima i okolnostima u kojima se čovjek može naći na
Zemlji:
• suočio sa skromnim i siromašnim životom, i sa glađu

• suočio se sa odbacivanjem i izdajom od ljudi uključujući
i najbliže
• suočio se sa uzdizanjem i uzvisivanjem od ljudi
• suočio se sa najvećim čudima u istoriji čovječanstva
• suočio se sa najvećom silom koja može biti dostupna
čovjeku
• suočio se sa ljudima iz svih slojeva društva i ljudima
različitih osobina (siromašnima, bogatima, religioznima,
neznabošcima, obrazovanima, neobrazovanima,
bezakonicima, licemjerima)
• suočio se sa državnim i religijskim vlastima
• suočio se sa Sotonom i demonima
• suočio se sa provokacijama, prijetnjama, uvredama
• suočio se sa teškim fizičkim batinama i mučenjem
52
• suočio se sa neshvatljivom duševnom (psihičkom)
agonijom kada je ostavljen od Boga na krstu Golgote
• suočio se sa najbolnijom fizičkom smrću
• suočio se sa Bogom u situaciji kada Ga je Bog ostavio na
krstu da umre zauvijek
Isus je u iskustvu nadvladao sva životna iskušenja i okolnosti

u kojima se čovjek može naći tako što je uvijek stavljao Božju
volju na prvo mjesto.
„On nikakav grijeh nije počinio, niti se prevara našla u

njegovim ustima“ (1. Petrova 2:22).
Kroz Hrista, vjerujući Hristu i predajući se Hristu kada dođe

da živi u nama, možemo nadvladati sva životnja iskušenja i
okolnosti u skladu sa Božjom voljom, jer On je već proživio
pobjednički ljudski život.
Hristova smrt
Hristova smrt je bila najvažniji događaj u Božjem planu

spasenja čovjeka. Ne samo što je ta smrt otkrila Božji karakter i
Božju bezuslovnu ljubav prema čovjeku koja upravo treba da
privuče čovjeka da dođe Bogu i prihvati ponuđeno spasenje,
nego je ta smrt čovjeku obezbijedila spasenje od grijeha - od
tjelesne prirode, kao i oslobođenje od Sotoninog carstva.
„A među najvažnijim poukama koje sam primio i vama

predao jeste ovo: Hrist je umro za naše grijehe…“ (1.
Korinćanima 15:3).
53
Hrist je, dakle, morao da umre umjesto svakog grešnika
smrću kojom grešnik treba da umre, a sve to da bi grešnika
mogao spasiti od grijeha, odnosno od tjelesne ljudske prirode
koja je prouzrokovana razdvajanjem od Boga.
„Ali vidimo Isusa, koji je bio učinjen malo manjim od

anđela, krunisanog slavom i čašću jer je pretrpio smrt, da bi
time po Božjoj blagodati okusio smrt za svakoga“ (Jevrejima
2:9).
Kakva je to smrt grešnika kojom je Hrist umro?

Sin Božji je na krstu Golgote bio razdvojen od Boga, bez Božje
milosti i zaštite, jer je to realni položaj grešnika, realni položaj
tjelesne prirode bez uticaja Božje milosti.
Ni jedan čovjek, razdvojen od Boga, ne želi i ne može da služi
Bogu zato što je Bog jedini izvor duhovnosti. Takav čovjek je po
automatizmu, po prirodnim zakonima razdvajanja od Boga,
nevjernik, potpuni tjelesni grešnik, bezbožnik, neprijatelj Božji i
njegova sudbina je vječna smrt. To je stanje Sotone i demona
jer su razdvojeni od Boga.
Hrist je na krstu Golgote bio u položaj izgubljenog grešnika
koji pod prokletstvom umire vječnom smrću - u Duhu razdvojen
od Boga, a istovremeno Njegovo tijelo umire probodeno,
bičevano, mučeno, gladno i žedno.
„Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ (Matej 27:46).
„Onoga koji nije znao grijeha, učini grijehom nas radi, da

mi postanemo pravednost Božja u njemu“ (2. Korinćanima
5:21).
54
„Hrist nas je otkupio od prokletstva Zakona postavši radi
nas prokletstvo, jer je napisano: Proklet je svako ko je obješen
na drvo...“ (Galatima 3:13).
Potpuno ostavljanje od Boga je nešto sa čime se ni jedan

čovjek nikada nije suočio, jer su svi ljudi pod Božjom milošću.
Hrist je bio čovjek kao i svi mi, i kada je neočekivano i
iznenađujuće doživio da Ga Bog ostavi u zadnjem trenutku
Njegovog života, suočio se sa nevjerovatnom duševnom
agonijom i tamom koja Ga je zaokruživala na krstu. U tim
trenucima, bez zajedništva sa Ocem koje je imao cijelog života,
prirodno je sve postalo neizvjesno uključujući i Njegovo
vaskrsenje. Ono što je najviše opterećivalo Njegov um jeste da
će umrijeti zauvijek, da se više nikad neće povezati i sresti sa
Ocem, i zato je očajnički zavapio na krstu „Bože moj, Bože moj,
zašto si me ostavio?“.
Hrist je umro smrću kojom treba da umre grešnik. Hrist je
umro smrću kojom mi treba da umremo, da nas On nije
zamijenio. To je vječna smrt. To je smrt bez nade u vaskrsenje.
To je smrt kada ste potpuno ostavljeni od Boga. To je smrt bez
bilo kakve Božje milosti i zaštite. To je smrt koja je trebalo da
zadesi Adama kada je odbacio Boga.
Hrist je na krstu, drugim riječima, pristao da prestane da
postoji, pristao je da ga nema zauvijek, samo da bi ispunio Božju
volju.
Hristova duhovnost je u tim trenucima na krstu, po
automatizmu i instinktivno, trebala da poklekne jer je bio
ostavljen od Boga koji je izvor svake duhovnosti. Hrist se po
svim prirodnim zakonima razdvajanja od Boga trebao okrenuti
sebi i tjelesnim željama zaštite i odbrane, jer ne samo što mu je,
55
sa Njegove tačke gledišta, vječni život bio ugrožen, nego je i
Njegovo tijelo bilo na vrhuncu fizičkih patnji. Hristov um ni po
kakvoj logici na krstu nije trebao ostati naklonjen Božjoj volji, a
to je da vjerno i poslušno nevin umre zauvijek pod neviđenom
duševnom agonijom i nesnošljivim fizičkim patnjama.
Slava Bogu za Isusa. Isus je do smrti bio vjeran i poslušan
Bogu iako je bio ostavljen od Boga kao grešnik, ono što nikad
niko ne bi mogao da uradi. Sinu Božjem je puklo srce od tuge i
bola što je ostavljen od Oca, ali ta beskonačna žrtva je
promijenila sudbinu cijelog svemira - otkrila Božji karakter,
otkrila Sotonin karakter i obezbijedila čovjekovo spasenje od
tjelesne-grešne prirode zbog koje čovjek nije kvalifikovan za
život u Božjem carstvu.

svoj duh!” Kad je to rekao, izdahnuo je. Kad je stotnik vidio šta
se dogodilo, slavio je Boga, govoreći: Ovaj čovjek je zaista bio
pravedan” (Luka 23:46-47).
„Osim toga, kad je po obličju postao čovjek, ponizio se i

postao poslušan sve do smrti, i to smrti na krstu“ (Filipljanima
2:8).
Hristova smrt je tako bila smrt grijehu, smrt tjelesnoj-grešnoj

prirodi, smrt starom čovjeku, odnosno odupiranje svemu tome
do smrti kroz vjeru i poslušnost Bogu.
Hrist je, dakle, u ličnom iskustvu nadjačao razdvojenost od
Boga koja prouzrokuje tjelesnost, tako što je bio vjeran i
poslušan Bogu do smrti iako ostavljen od Boga, preokrenuvši
tako posljedice Adamovog pada u grijeh.
56
Hrist je kroz smrt obezbijedio da čovjek koji primi Njegov
Duh ispuni savršene standarde za život u Božjem carstvu,
posjedujući Duh koji je vjeran i poslušan Bogu do smrti i koji je
snažniji od tjelesne prirode koja je prouzrokovana razdvajanjem
od Boga.
„...Znajući ovo, da je naš stari čovjek bio razapet zajedno s

„Jer smrću kojom je umro, umro je grijehu jedanput, a što

živi, Bogu živi. Tako i vi, smatrajte sebe zaista mrtvima grijehu,
a živima Bogu u Hristu Isusu Gospodu našem“ (Rimljanima
6:10-11).
„Jer ono što je zakonu bilo nemoguće, u čemu je bio slab

zbog tijela, to je Bog učinio, poslavši svog Sina u obličju
grešnog tijela, i što se tiče grijeha osudio grijeh u tijelu, da bi
se pravedni zahtjevi zakona mogli ispuniti u nama, koji ne
hodimo po tijelu, nego po Duhu“ (Rimljanima 8:3-4).
„Ali sada, na svršetku ovog poretka, pojavio se jednom

zauvjek da svojom žrtvom odstrani grijeh“ (Jevrejima 9:26).
„Jer je jednim žrtvenim prinosom za svagda učinio

savršenima one koji bivaju posvećeni“ (Jevrejima 10:14).
57
Isusova smrt je bila i pobjeda nad Sotonom kome se niko do
tada nije mogao savršeno oduprijeti bez Božje pomoći, i zato
mu je Isus oduzeo zemaljsko carstvo.
„Sada je suđenje ovom svijetu, sada će vladar ovog svijeta

biti izbačen. A ja, kad budem podignut sa zemlje, sve ću privući
k sebi. To je rekao da naznači kakvom će smrću umrijeti“
(Jovan 12:31-33).
„A pošto su ta djeca sudionici tijela i krvi, tako i on sam uze

udjela u tome, da kroz smrt uništi onoga koji ima silu smrti, to
jest Đavola“ (Jevrejima 2:14).
„Ili, kako može neko da uđe u kuću jakog čovjeka i odnese

mu imovinu ako ga prvo ne veže? Tek tada će moći da mu
opljačka kuću“ (Matej 12:29).
Kako je Isus uspio da ostane vjeran i poslušan Bogu do smrti

i nadvlada tu ostavljenost od Boga zbog koje svako postaje
grešnik, sebičan, tjelesan? Kako je uspio da nadvlada Sotonu
bez bilo kakve Božje pomoći?
Isusov Duh je po nasleđu Božanski, jer je On rođeni Sin Božji,
i to je ključni elemenat za čovjekovo spasenje. Iako ostavljen od
Boga da umre, i u palom, degradiranom i izmučenom tijelu,
Isusova duhovnost nije pokleknula kao što bi pokleknula kod
svakog drugog živog bića, zato što je On bio rođeni Sin Božji, po
prirodi dobar, ljubav, pravedan, svet, milostiv kao i Bog.
Samo zbog svoje Božanske dobrote i ljubavi Isus je pristao da
umre ne pokleknuvši ni na koji način, a ne zaboravimo da je to
bila smrt bez nade, smrt u koju ideš sa prekinutim odnosom sa
58
Bogom, smrt koja je sa Isusove tačke gledišta bila smrt bez
povratka. To je bila beskonačna žrtva Sina Božjeg.
Isus je na krstu pokazao koliko voli čovjeka i zašto Mu treba
vjerovati.
„...Kao što je i Hrist volio nas i sebe predao za nas kao prinos
i žrtvu na prijatan miris Bogu“ (Efescima 5:2).
Isus je na krstu pokazao kolika je Božja ljubav prema čovjeku,

jer je Isus otkrio Boga na krstu. Ono što je Isus uradio za nas na
Golgoti to je isto kao da je Bog uradio, jer je Isus Očev Sin,
posjeduje istu Očevu prirodu koja je bezuslovna ljubav.
Božja ljubav demonstrirana na krstu Golgote treba da bude
glavni i jedini motiv čovjeku da se vrati Bogu kroz prihvatanje
Njegovog Sina za Spasitelja. Čovjek više ne mora da se plaši i
bježi od Boga; jer je Bog u Isusu otkrio pravo lice.
„A Bog nam je pokazao svoju ljubav tako što je Hrist, dok

smo još bili grešnici, umro za nas“ (Rimljanima 5:8).
Isusova smrt će zaista privući grešnike Bogu. Njegova

beskonačna žrtva je ključna tačka za čovjekov povratak Bogu i
prihvatanje Isusa za Spasitelja da bi se doživjelo novorođenje.
„A ja, kad budem podignut sa zemlje, sve ću privući k sebi.

To je rekao da naznači kakvom će smrću umrijeti“ (Jovan
12:32-33).
59
„Jer Bog je toliko volio svijet da je dao svog jedinorođenog
Sina, da niko ko vjeruje u njega ne pogine, nego da ima vječni
život“ (Jovan 3:16).
Smrt Sina Božjeg je bila žrtva pomirenja između čovjeka i

Boga koja upravo i treba da privuče čovjeka Bogu, jer je Bog
realno žrtvovao ono najvrjednije i najdragocjenije što je imao -
rođenog Sina da bi nas privukao sebi, da Ga se ne moramo
plašiti ili bježati od Njega. Isusova smrt je dokaz da Bog nema
ništa protiv čovjeka i da čovjek treba da se vrati Bogu.
„…Kojega odredi Bog da bude žrtva pomirenja…”

(Rimljanima 3:25).
Čovjek je u potpunosti prihvaćen kod Boga, i Isusova žrtva je

dokaz za to. Bog je kroz Hrista oprostio čovjeku sve grijehe i
opravdao čovjeka, tako što je čovjeku promijenio stari identitet
u Adamu dajući mu novi identitet u Hristu. Tako je čovjek vrlo
realno očišćen od starog života.
Zahvaljujući Isusovoj smrti ne postoji ni jedna prepreka da
čovjek dođe Bogu i prihvati ponuđeno pomirenje i na taj način
se spasi.
„A sve je od Boga, koji nas je pomirio sa sobom kroz Isusa

Hrista i dao nam službu pomirenja, da objavljujemo da je Bog
bio u Hristu i pomirio svijet sa sobom, ne računajući im njihove
prestupe, i stavio u nas riječi pomirenja“ (2. Korinćanima 5:18-
19).
60
„Jer je unaprijed odredio da nas kroz Isusa Hrista usvoji kao
sinove, po ugodnosti volje svoje, da bi bio hvaljen zbog svoje
slavne blagodati kojom nas je učinio prihvatljivim u
voljenome, u kome imamo iskupljenje njegovom krvlju,
oproštenje prestupa po bogatstvu njegove blagodati“
(Efescima 1:5-7).
„Jer svi su sagriješili i lišeni su Božje slave, a opravdavaju se

darom, blagodaću njegovom, kroz iskupljenje koje je u Hristu
Isusu“ (Rimljanima 3:23-24).
Hristovo vaskrsenje
Bog je nakon Hristove uspješne zemaljske misije u tijelu

vaskrsnuo Hrista na vječni život.
Hrist je postao prvi i jedini čovjek koji je svojim zaslugama
ispunio standarde za život u Božjem carstvu.
„Neka u vama bude sklonost koja je u Hristu Isusu, koji, iako

je bio u Božjem obličju, nije se grabio da bude jednak sa
Bogom, već se odrekao samog sebe i uzeo obličje sluge i
postao sličan ljudima. Osim toga, kad je po obličju postao
čovjek, ponizio se i postao poslušan sve do smrti, i to smrti na
krstu. Zato ga je Bog i uzvisio i dao mu ime koje je iznad svakog
imena, da se u Isusovo ime savije svako koljeno onih koji su na
nebu i onih koji su na zemlji i onih koji su pod zemljom, i da
svaki jezik prizna Isusa Hrista za Gospoda, na slavu Boga Oca“
(Filipljanima 2:5-11).
61
„Ali Bog ga je vaskrsnuo oslobodivši ga okova smrti, jer nije
bilo moguće da ga smrt zadrži“ (Djela apostolska 2:24).
„Ali Bog ga je podigao iz mrtvih, čemu smo mi svjedoci“

(Djela apostolska 3:15).
Bog se zauvijek povezao sa Hristom prilikom vaskrsenja.
„Bog naših praočeva vaskrsnuo je Isusa, koga ste vi ubili i

objesili na drvo. Njega je Bog uzvisio sebi zdesna kao Vođu i
Spasitelja, da dâ pokajanje Izraelu i oproštenje grijeha“ (Djela
apostolska 5:30:31).
„...Kao što je Hrist vaskrsnut iz mrtvih slavom Očevom…“

(Rimljanima 6:4).
Isus je vaskrsnuo u besmrtnom tijelu koje će, prilikom

Njegovog drugog dolaska na Zemlju, dobiti svi oni koji će biti
spašeni, oni koji su primili Hristov Duh, i tada će čovjek
posjedovati i fizičko savršenstvo koje je izgubljeno padom u
grijeh.
Isusovim vaskrsenjem obezbijeđeno je spasenje čovjeka,
pravedno, legitimno i vrlo realno, jer je Sin Božji prethodno kao
čovjek proživio sve što je potrebno da bi čovjek bio spašen kada
primi Njegov Duh.
Hristovo proslavljenje
Isus je nakon vaskrsenja bio čovjek sa sposobnostima kao i

svaki drugi čovjek, i samim tim On nije imao sposobnost da Svoj
62
Duh sjedini sa duhom drugih ljudi i na taj način ih spasi, ali Mu
je Bog to omogućio proslavljenjem.
Bog je, 50 dana nakon vaskrsenja, na Nebu proslavio Hrista -
sjedinio je svoj Sveti Duh, u kojem je sva sila, sa Hristovim
Duhom, i to u punini, bez ograničenja, da bi Hrist kroz Svetog
Duha mogao biti sveprisutan kao i Bog.
Hrist na taj način može Duhom prebivati u duhu onih koji Ga
prihvate za Spasitelja i na taj način ih spasiti.
„Oče, došao je čas. Proslavi svog Sina, da tvoj Sin proslavi

tebe i da vlašću koju si mu dao nad svim ljudima da vječni život
svima koje si mu dao. A ovo je život vječni: da poznaju tebe
jedinog istinitog Boga i Isusa Hrista koga si poslao. Ja sam
proslavio tebe na zemlji, dovršivši djelo koje si mi dao da
izvršim. A sada ti, Oče, proslavi me svojom slavom koju sam
imao s tobom prije nego što je svijet postao“ (Jovan 17:1-5).
„Dakle, pošto ga je Bog Otac uzvisio i dao mu da sjedi

njemu zdesna i dao mu obećani Sveti Duh, izlio je na nas taj
Duh, kao što vidite i čujete“ (Djela apostolska 2:33).
„Taj Duh se obilno izlio na nas kroz Isusa Hrista, našeg

Spasitelja...“ (Titu 3:6).
Dakle, kroz Hristovo proslavljenje, Božji Duh ili Sveti Duh je

bez ograničenja sjedinjen sa Duhom Sina Božjeg, i Sin je na taj
način dobio silu kao i Bog da bude sveprisutan, jer se sila
sveprisutnosti nalazi u Božjem Svetom Duhu. Hrist je tako
postao Duh koji daje život jer može Duhom prebivati u
vjernima, u njihovom duhu.
63
„Prvi čovek, Adam, postao je živa duša, posljednji Adam
Duh koji daje život“ (1. Korinćanima 15:45).
„Onaj koji je sišao isti je onaj koji je i uzašao daleko iznad

svih nebesa, da sve ispuni“ (Efescima 4:10).

6:17).
„Neka Gospod Isus Hrist bude s tvojim duhom“ (2. Timoteju

4:22).
„Jer znam da će to dovesti do mog spasenja posredstvom

vaših molitvi i uz pomoć Duha Isusa Hrista“ (Filipljanima 1:19).
Hrist prije proslavljenja, odnosno prije nego što Mu je Bog

dao Svetog Duha bez ograničenja, nije mogao biti sveprisutan i
sjediniti se sa čovjekom u duhu.
„Ko bude vjerovao u mene, kao što je rečeno u Pismu, iz

njegovog tijela poteći će rijeke žive vode. A rekao je to za Duh
koji je trebalo da prime oni koji vjeruju u njega. Tada, naime,
Duh još nije bio dat, jer Isus još nije bio proslavljen“ (Jovan
7:38-39).
Isusov Duh je Isus lično, ono što On jeste, Isusov život, srce,
Njegova duhovnost, Njegova duhovna priroda, Njegova
duhovna snaga, i stoga Isusovo spasonosno iskustvo od prije
oko 2000 godina postaje sastavni dio nas kada On dođe da živi
Duhom u nas.
64
Isus nam daje svoje iskustvo da bude naše iskustvo kada
postanemo jedno sa Njim u duhu.
„Zato je u svemu morao da postane poput svoje braće, da

bude milosrdan i vjeran kao prvosveštenik u Božjoj službi,
kako bi prinio žrtvu pomirenja za grijehe naroda. Jer u onome
u čemu je i sam pretrpio, budući iskušan, on može pomoći
onima koji su iskušavani“ (Jevrejima 2:17-18).
„Jer naš prvosveštenik je neko ko ne samo što može da

saosjeća s nama u našim slabostima, nego je i poput nas
iskušan u svemu, ali nije zgriješio. Pristupimo, dakle, slobodno
prestolu blagodati, kako bi stekli milosrđe u nalaženju
blagodati kad nam zatreba pomoć“ (Jevrejima 4:15-16).
„Iako je bio Sin Božji, iz onoga što je pretrpio naučio se

poslušnosti. I savršivši se, postao je svima koji su mu poslušni
uzrok vječnog spasenja...“ (Jevrejima 5:8-9).
Zaključak
„A mi smo vidjeli i svjedočimo da je Otac poslao svog Sina

kao Spasitelja svijeta“ (1. Jovanova 4:14).
Sin Božji je prije oko 2000 godina kroz rođenje na Zemlji,

odnosno utjelovljenje, postao čovjek kao i svi mi. On je postao
prvo Božansko-ljudsko biće u svemiru - u ljudskom tijelu
naslijeđenom od Marije bio je Njegov Božanski Duh naslijeđen
od Boga Oca.
65
Hristovo utjelovljenje je bilo preduslov da Hrist kroz realno
ljudsko iskustvo koje će proći obezbijedi čovjekovo spasenje,
odnosno obezbijedi preokretanje svih posljedica koje smo
naslijedili od Adama. Ovo spasenje postaje realnost u našem
životu kada se Hrist sjedini sa nama kroz novorođenje ili
prebivanjem svojim Duhom u naš duh, odnosno kada On i mi
postanemo jedno u duhu.
U Hristovom životu su nadvladana sva iskušenja u kojima se
čovjek može naći i tako nam je obezbijedio nadvladavanje svih
iskušenja kada se sjedini sa nama u duhu.
Kroz Hristovu smrt (razdvojenost od Boga) usmrćen je stari
čovjek, odnosno tjelesna-grešna priroda, i time nam je
obezbijedio usmrćivanje starog čovjeka, odnosno
obesnaživanje tjelesne-grešne prirode kada se sjedini sa nama
u duhu.
Hrist je vaskrsenjem iz mrtvih u novom besmrtnom tijelu
obezbijedio da mi, koji se sjedinimo sa Njim u duhu, jednog
dana kada On dođe na Zemlju vaskrsnemo iz mrtvih u novom
besmrtnom tijelu, ili da se preobrazimo u novo besmrtno tijelo
ako Ga živi dočekamo.
Hrist je proslavljenjem na Nebu dobio neograničenu silu od
Boga da se može sjediniti sa nama u duhu, kroz prebivanje
svojim Duhom u naš duh, i tako nam dodijeli ono što je
obezbijedio kroz rođenje, život, smrt i vaskrsenje.
Spasenje je u potpunosti Božji dar kroz Isusa Hrista.
Čovjekov udio je da se pokaje, povjeruje i prihvati taj dar -
Isusa Hrista, bez da bilo šta dodaje ili oduzima.
66
7. Pokajanje i vjera u Hrista
vode u iskustvo novorođenja
Božja bezuslovna ljubav prema čovjeku je otkrivena kroz

Isusa Hrista i stoga je svakom čovjeku jednako ponuđen dar
spasenja. Iako je Bog kroz Hrista u potpunosti obezbijedio
spasenje bez čovjekovog doprinosa, postoji čovjekov udio u
spasenju a to je da dobrovoljno primi taj dar.
Boga ne možemo lagati, On poznaje naša srca, i zato
primanje dara spasenja mora biti iskreno, iz srca. Ovo je zaista
moguće kada u svijetlu otkrivenih istina iz Biblije shvatimo
kakav je naš Bog i šta je sve uradio za nas kroz Isusa, i samim
tim dopustimo Bogu da dotakne naša srca i privuče nas da
iskreno primimo ponuđeni dar spasenja.
Dakle, Bog je jedini koji može i treba da dotakne naša srca i
privuče nas kroz istine o spasenju posredstvom Njegovog Sina
Isusa Hrista, a koje ćemo pročitati u Bibliji ili ih čuti kroz one koji
propovijedaju istinu.
„Jer svako ko prizove Gospodnje ime biće spašen. Ali kako

će prizvati onoga u koga nijesu povjerovali? A kako će
povjerovati u onoga za koga nijesu čuli? A kako će čuti ako
niko ne propovijeda? A kako će propovijedati ako ne budu
poslati? Kao što je napisano: Kako su divne noge onih koji
objavljuju dobru vijest mira o onome što je dobro. Ipak, nijesu
svi prihvatili dobru vijest. Jer Isaija kaže: Gospode, ko je
povjerovao u ono što je čuo od nas. Dakle, vjera proističe iz
propovijedanja, a propovijedanje kroz objavu Božju”
67
„Niko ne može doći k meni ako ga ne privuče Otac, koji me
je poslao. I ja ću ga vaskrsnuti u posljednji dan. U Prorocima je
napisano: Svi će biti poučeni od Gospoda. Svako ko sluša Oca
i uči od njega, dolazi k meni” (Jovan 6:44-45).
Spasenje ili novorođenje nije neka pravno-formalna stvar,

nego vrlo realna stvar, jednako realna kao što je bilo naše prvo
rođenje od roditelja.
Božja riječ govori o čovjekovom udjelu i aktivnostima da
primi spasenje, da se nanovorodi, a koje će čovjek preduzeti ako
dopusti Bogu da mu dotakne srce i ako je iskren da prihvati
spasonosne istine iz Biblije koje je čuo ili će čuti.
U suštini, takav čovjek će se pokajati i povjerovati u Isusa
Hrista kao svog ličnog Spasitelja i Gospoda. Pokajanje i vjera u
Isusa, na osnovu Biblije, predstavljaju spasonosnu formulu; to
je ono što vodi u iskustvo novorođenja.
„Nakon što je Jovan bio uhvaćen, Isus je otišao u Galileju

propovijedajući dobru vijest o Kraljevstvu Božjem, govoreći:
Navršilo se vrijeme i približilo se Božje kraljevstvo. Pokajte se
i vjerujte u dobru vijest” (Marko 1:14-15).
„I nijesam ništa propustio da vam kažem od onoga što bi

vam moglo biti korisno i da vas poučavam javno i po kućama.
Nego sam temeljno svjedočio i Judejcima i Grcima o pokajanju
pred Bogom i o vjeri u našeg gospoda Isusa” (Djela apostolska
20:21).
Pokajanje i vjera u Isusa Hrista nijesu formalni zahtjevi ili

formalni uslovi koje čovjek mora ispuniti da bi se spasio, nego
68
su to prirodne reakcije čovjeka kome je Bog dotakao srce kroz
istinu o spasenju i privukao ga Sebi.
„Ili možda prezireš bogatstvo njegove dobrote i

uzdržljivosti i dugog trpljenja, ne shvatajući da te Božja
dobrota vodi do pokajanja? Nego svojom tvrdokornošću i
nepokajničkim srcem navlačiš na sebe gnjev za dan gnjeva i
otkrivanja Božjeg pravednog suda“ (Rimljanima 2:4-5).
Neko može formalno da se pokaje i da formalno povjeruje u

Isusa, ali to nema spasonosnu vrijednost; to bi bila formalna
religioznost a ne natprirodno čudo novorođenja.
Pravo pokajanje i prava vjera u Isusa imaju vrijednost samo
kada dolaze iz srca, nakon što je Bog dotakao čovjekovo srce u
svijetlu istina iz Biblije i onda je to pokrenulo čovjeka da se iz
srca pokaje i povjeruje u Isusa.
Pokajanje i vjera u Isusa ne znači da prvo ide jedno pa drugo,
nego se radi o povezanim stvarima koje prate jedna drugu.
Pokajanje
Da bi smo razumjeli šta je zaista pravo biblijsko pokajanje,

moramo znati šta je grijeh, jer bez razumijevanja problema
grijeha ne možemo razumjeti ni šta je pokajanje za grijeh.8
Grijeh od kojeg je čovjeku potrebno spasenje, na osnovu
biblijski dokaza iznijetih u ovoj knjizi, nije grijeh kao činjenje
pojedinačnih grešnih djela, već grijeh kao grešna ljudska priroda
razdvojena od Boga kojoj čovjek robuje i zbog koje je
8 Za više informacija o grijehu pogledati poglavlja 2,3 i 4.

69
diskvalifikovan za život u Božjem carstvu. Glavni problem je sam
čovjek, ono što on jeste od rođenja, po prirodi, a ne ono što on
radi. Ono što čovjek radi je samo posljedica onoga što čovjek
jeste.
• „Stari čovjek - iskvaren i prevaran” (Rim 6:6, Efe 4:22,

Kol 3:9)
• „Prirodni-tjelesni ljudi bez Duha” (Jud 1:19, Rim 8:9)
• „Duhovno mrtvi” (Efe 2:1, Kol 2:13, Mat 8:21-22, Luk
9:59-60)
• „Loš duh” (Luk 9:55, Dan 5:20, Osi 5:4)
• „Prevarno i zlo srce” (Jer 17:9, Mat 15:18-19, Mar 7:20-
23, 1. Moj 6:5)
• „Loše i rđavo drvo” (Luk 6:43-45, Mat 7:16-17)
• „Rođeni u iskvarenosti” (Psa 51:5)
• „Bezakonje” (1. Jov 3:4)
• „Po prirodi djeca gnjeva (želje tijela i uma)“ (Efe 2:3,
Rim 6:12)
• „Tjelesan, rob grijeha“ (Rim 7:14, Jov 3:6, 8:34)
• „Grijeh koji prebiva u meni“ (Rim 7:17.20)
• „U meni je zlo“ (Rim 7:21)
• „Zakon grijeha u mojim udovima“ (Rim 7:23)
• „Tijelom robujem zakonu grijeha” (Rim 7:25)
• „Tjelesan um je neprijateljstvo Bogu“ (Rim 8:7)
• „U tijelu se ne može ugoditi Bogu“ (Rim 8:8)
• „Tijelo grijeha“ (Kol 2:11)
• „Grijeh svijeta” (Jov 1:29)
• „Grijeh koji prouzrokuje požudu” (Rim 7:8)
• „Tjelesna djela“ (Gal 5:19-21)
70
Grijeh svih grijeha i problem svih problema je, dakle,
razdvojenost od Boga iz koje je proistekla tjelesna-grešna
priroda, a iz koje u konačnom proističu tjelesna-grešna djela.
Čovjek je, dakle, sam po sebi grešan, prirodno grešan, od
rođenja grešan, on je problem, a ne ono što on radi, u njemu
iznutra je grijeh.
Potrebno je ponizno doći pred Boga - dopustiti Bogu da vam
dotakne srce u svijetlu biblijskih istina o pravom grijehu, da vas
osvjedoči u vaš lični grijeh, da vas osvjedoči u vaše lično stanje
grijeha, u vašu prirodu grijeha, iz čega jedino može proisteći
pravo pokajanje.
U tom smislu, pokajanje bi bilo osvjedočenje da je problem
u tebi, da je grijeh u tebi, da si po prirodi i od rođenja iskvareni
grešnik, zao, sebičan, licemjer, da nijesi kvalifikovan za Nebo, da
ne zaslužuješ da živiš, da si izgubljen i još bespomoćan da sebi
pomogneš. Pokajanje je kada shvatiš da si na istom nivou kao
najgori grešnici koje poznaješ ili za koje si čuo, jer svi imate istu
prirodu naslijeđenu od Adama, bez obzira da li si se ponašao
bolje od mnogih koje poznaješ, bez obzira da li za sebe misliš da
si dobar ili makar ne toliko loš, i bez obzira na tvoju eventualnu
dotadašnju religoznost.
Obratite pažnju kako je apostol Pavle opisao nespašenog
religioznog čovjeka.
„Jer znamo da je zakon duhovan, A JA SAM TJELESAN,

prodat u ROPSTVO GRIJEHU. Jer ne razumijem šta radim. Ne
činim ono što želim, nego ono što mrzim, to činim. A AKO
ČINIM ONO ŠTO NE ŽELIM, SLAŽEM SE DA JE ZAKON DOBAR.
Ali onda to ne činim više ja, nego GRIJEH KOJI PREBIVA U
MENI. Jer znam da u meni, to jest U MOM TIJELU, NE PREBIVA
71
NIŠTA DOBRO. JER SAM SPOSOBAN DA ŽELIM DOBRO, ALI NE
I DA ČINIM DOBRO. Jer dobro koje želim da činim, ne činim,
nego zlo koje ne želim da činim, to činim. A ako činim ono što
ne želim, onda to ne činim više ja, nego GRIJEH KOJI PREBIVA
U MENI. Nalazim, dakle, ovaj zakon u sebi: kad želim da činim
dobro, U MENI JE ZLO. Po svom UNUTRAŠNJEM ČOVJEKU
ZAISTA UŽIVAM U BOŽJEM ZAKONU, ali U SVOJIM UDOVIMA
vidim drugi zakon koji ratuje protiv zakona mog uma i
zarobljava me ZAKONOM GRIJEHA KOJI JE U MOJIM
UDOVIMA. Jadan sam ti ja čovjek! Ko će me izbaviti od TIJELA
SMRTI OVE. Neka je hvala Bogu kroz Isusa Hrista, našeg
Gospoda. Ja, dakle, UMOM ROBUJEM BOŽJEM ZAKONU, A
TIJELOM ZAKONU GRIJEHA“ (Rimljanima 7:14-25).
Definitivno nije pokajanje kada prihvatiš svoju djelimičnu

grešnost, ili grešnost nekih svojih pojedinačnih djela, i da negdje
u dubini duše smatraš da nijesi toliko loš nego čak i da si dobar
jer si možda poznavao Božji zakon, držao ga spolja, obuzdavao
se od zla, bio si manje-više moralan... Ne, ti si rob grijeha po
prirodi, postoji grijeh u tebi, bez obzira da li si bio religiozan ili
ne. Moraš da vjeruješ Božjoj Riječi, a ne sebi.
Ako otvoriš srce Bogu bićeš osvjedočen u svoju pravu realnu
grešnost. Ne možeš se iskreno pokajati dok god za sebe misliš
da si dobar, kao što je to mislio farisej iz sljedeće Isusove priče,
mjereći svoju dobrotu kroz djela. Farisej nije bio svjestan da u
njemu nema ničeg dobrog i zato nije imao potrebu za
pokajanjem, i stoga nije mogao biti opravdan.
„A nekima koji su bili uvjereni u svoju pravednost, a druge

su potcjenjivali, ispričao je ovo poređenje: Dva čovjeka su
72
otišla u hram da se mole. Jedan je bio farisej, a drugi poreznik.
Farisej je stao i ovako se molio u sebi: Bože, hvala ti što nisam
kao ostali ljudi: iznuđivači, nepravednici, preljubnici ili kao
ovaj poreznik. Postim dvaput sedmično, dajem desetak od
svega što steknem. A poreznik, stojeći podalje, nije htio ni oči
da podigne prema nebu, nego se udarao u grudi, govoreći:
Bože, budi milostiv meni grešniku. Kažem vam, ovaj je otišao
kući opravdan, a ne onaj. Jer ko se uzvisuje biće ponižen, a ko
se ponizuje biće uzvišen” (Luka 18:9-14).
Ovaj farisej, ako bi i nekada u životu prekršio neku zapovjest,

sigurno bi se ispovijedao Bogu i ispunio formu pokajanja, ali sve
je to uzalud jer nije opravdan; nije došao do tačke da vidi sebe
u svijetlu Božje Riječi koja govori o čovjekovoj unutrašnjoj
izopačenosti.
Stoga, pokajanje je kada, nakon što ti je Bog dotakao srce i
osvjedočio te o tvom pravom stanju, izabereš da se predaš
Isusu, a to je da se potpuno okreneš od sebe ka Isusu jer si
shvatio da sebi više ne možeš pomoći i da ti treba Isus; kada
prihvatiš da Isus bukvalno treba da dođe i živi u tebi da bi te
spasio od tebe samog, od tvoje zle prirode, i da upravlja tvojim
svakodnevnim životom jer si nesposoban da činiš bilo šta dobro
što bi te kvalifikovalo pred Bogom.
Isus je upravo takav zaokret predložio religioznom mladiću
koji je ispunjavao formu Božjeg moralnog zakona.
„Jedan poglavar ga je upitao: Učitelju dobri, šta moram da

radim da naslijedim vječni život? Isus mu reče: Zašto me zoveš
dobrim? Niko nije dobar, osim jednoga, Boga. Uputstva znaš:
‘Ne učini preljubu’, ‘Ne počini zločin ubistva’, ‘Ne ukradi’, ‘Ne
73
svjedoči lažno’, ‘Poštuj svog oca i svoju majku.’ Tada on reče:
Svega se toga držim još od mladosti. Kad je Isus to čuo, reče
mu: Još ti jedno nedostaje: Prodaj sve što imaš i novac razdijeli
siromašnima, pa ćeš imati blago na nebesima. Onda dođi i
kreni za mnom. Kad je to čuo, duboko se ražalostio, jer je bio
vrlo bogat” (Luka 18:18-23).
Nije pokajanje da prihvatiš da ti treba samo pomoć od Isusa

da se popraviš u nekim djelima i postupcima, nego kada
prihvatiš da ti Isus treba u potpunosti. Upravo na tom principu
jer bilo poreznikovo pokajanje kada je rekao „Bože, budi
milostiv meni grešnome”. Zato pravo pokajanje znači potpunu
promjenu uma, potpuni zaokret u umu.
Djelimično pokajanje se fokusira na pojedinačna grešna djela
kao i na Isusa kao djelimičnog Spasitelja i Gospoda koji nam
pomaže da mi upravljamo našim životom na ispravan način, da
držimo Božji moralni zakon, da budemo primjerni ljudi. Ovo
vodi u formalnu religoznost, a Isus u tom slučaju predstavlja
Spasitelja u nekom legalno-pravnom smislu.
Naprotiv, fokus ne treba biti na pojedinačnim grešnim
djelima nego na nama kao potpunim iskvarenim grešnicima,
kao i na Isusa kao realnog ličnog Spasitelja koji treba da dođe i
živi u nas tako što nam mijenja duh, i na Isusa kao realnog ličnog
Gospoda koji treba da upravlja našim svakodnevnim životom
umjesto nas.
Vjera u Isusa
Iskreno pokajani čovjek, u srcu dodirnut od Boga, shvata da

mu samo Isus može pomoći, ali ne bilo kako, nego da ga
74
natprirodno nanovorodi, tako što će natprirodno doći da živi u
njega Duhom, da mu promijeni duh, srce, prirodu, kao i da
upravlja njegovim svakodnevnim životom.
U suštini, to je spasonosna vjera u Isusa koju prati pokajanje
- da vjeruješ Isusu da treba da dođe u tvoj život i upravlja tobom
i tvojim svakodnevnim životom, jer si shvatio da si bespomoćni
iskvareni grešnik. Naravno, ne bilo koji Isus, nego Isus koji je
objavljen u Bibliji; Isus Sin Božji, koji je postao čovjek prije oko
2000 godina da bi kroz ljudsko iskustvo obezbijedio naše
spasenje.
Najveća biblijska istina jeste da je Isus stvarni, doslovni i
bukvalni Sin Božji, a druga najveća biblijska istina jeste da Isus
stvarno, doslovno i bukvalno treba da živi u vjernima da bi ih
spasio.
• Bog je, da bi spasio čovjeka, na Zemlju poslao i

žrtvovao najvrjednije i najdragocjenije što je imao -
jedinorođenog Sina, i tako je pokazao ljubav prema
nama (Jovan 1:14, 3:16, 1. Jovanova 4:10.14).
• Bog lično je za Isusa rekao da je Njegov Sin (Matej 3:17,
17:5).
• Isus je lično za sebe rekao da je Sin Božji (Jovan 9:35-
37, 10:36).
• Mnogi biblijski svjedoci su kazali da je Isus Sin Božji
(Luka 1:35, 4:3, 9.41, Matej 14:32-33, 16:15-17,
27:40.43. 26:63-37, 27:54, Jovan 1:32-34.49, 11:27,
19:7, Djela apostolska 9:19-20).
• Biblija je kategorična da je Isus Sin Božji (2. Jovanova
1:3, 2. Korinćanima 1:3, Efescima 3:14, Jovan 8:54-55,
Rimljanima 15:6, 1. Solunjanima 1:9-10, Jevrejima 1:1-
75
2, Djela apostolska 3:13, 4:27).
• Istina da je Isus Sin Božji je spasonosna istina (Jovan
20:30-31, 1. Jovanova 4:15.5:1-5).
• Istina da je Isus Sin Božji je stijena ili kamen temeljac
na kome je sazidan Božji narod - zajednica, crkva
(Matej 16:15-18, Efescima 2:18-20.5-23, Djela
apostolska 4:11-12 Kološanima 1:18).
• Biblija govori o antihrišćanskim učenjima kojima se
negira da je Isus Sin Božji i da je On taj koji treba da živi
u nama (1. Jovanova 2:18-25, 1. Jovanova 4:2-4, 2.
Jovanova 1:7-11).
• Biblija govori o propovijedanju drugačijeg Isusa, i o
primanju drugačijeg Duha (2. Korinćanima 11:4).
Kroz vjeru iz srca u pravu istinu o Isusu, uz pravo pokajanje,

čovjek doživljava novorođenje. Bog čini to natprirodno čudo u
nama; to je Njegov udio kao što je bio Njegov udio da nam
dotakne srce, a naš udio je da Mu to dozvolimo i povjerujemo
da je to učinio.
Lično vjerujem da djelimično vjerovanje u spasonosne istine,
uz djelimično pokajanje, ne vodi u natprirodno iskustvo
novorođenja.
Vjera u Isusa kao nekoga koji nije stvarni, doslovni i bukvalni
Sin Božji, i vjera u Isusa koji ne živi u vjernima stvarno, doslovno
i bukvalno nije prava biblijska vjera, isto kao što pokajanje za
pojedinačna grešna djela nije pravo biblijsko pokajanje.
Djelimično i zamagljeno vjerovanje u spasonosne istine,
polovično vjerovanje, vjerovanje na intelektualnom nivou,
vjerovanje iz straha od Boga ili interesa da dobijemo Božju
naklonost, kao i pokajanje na nivou pojedinačnih grešnih djela,
76
možda može da vodi u obraćenje, u nekakvu religioznost,
donekle i da umiri savjest, ali to ne vodi u rođenje od Duha kada
lično Isus natprirodno dolazi da živi u nama i mijenja nas;
mijenja našu duhovnu prirodu.
Uvjeren sam da mnogi hrišćani nijesu iskusili natprirodno
novorođenje u Hristu, iako ne sporim da su mnogi imali iskustva
sa Bogom i Isusom, da su imali iskustvo obraćenja i promjena u
životu koja nazivaju novorođenjem. Ti ljudi imaju neko
pokajanje i neku vjeru, mnogi i vole Boga manje ili više, ali nijesu
iskusili novorođenje. To je neka vrsta staro-saveznog
hrišćanstva; obraćenje, promjena ponašanja, ali ne i promjena
duhovne prirode. Iz različitih razloga njima srce nije dotaknuto
spasonosnim istinama iz Biblije u pravom i punom svijetlu,
imaju neko svoje viđenje spasonosnih istina iz kojih ne proističe
potreba za pravim pokajanjem i pravim primanjem Isusa u život.
To je više forma religoznosti, prisutna u religijskim
institucijama, u koju su povremeno uključene emocije koje daju
lažan utisak da se radi o ispravnom iskustvu.
Dok srce ne shvati svoju pravu potrebu i dok ne zatraži ono
što mu je zaista potrebno, neće ni ostvariti svoju potrebu. Srce
može shvatiti svoju potrebu i zatražiti ono što mu je potrebno
samo ako ponizno dopusti Bogu da ga dotakne u svijetlu
spasonosnih istina iz Božje Riječi.
Dakle, da bi se doživjelo spasenje/novorođenje potrebno je
pravo pokajanje i prava vjera u Isusa, a to je moguće samo ako
vam Bog dotakne srce čistim istinama iz Biblije, ako nas
osvjedoči u prave istine, da te istine postanu naše iskustvo a ne
stvar doktrine ili intelekta.
Najveći problem imaju oni hrišćani koji podsjećaju na
Izraelce Hristovog vremena; to su oni koji su tvrdog srca i koji
77
odbijaju da se ponize i prime novu svjetlost. Nije mnogo onih
koji učine jedan takav zaokret u životu da prihvate biblijske
istine u novom svijetlu, da pogaze svoju religioznost, svoje
dosadašnje hrišćanstvo, da prihvate sopstvenu zabludu,
pogrešan put, ali i potpunu grešnost, predajući se Isusu da dođe
i živi u njih.
Apostol Pavle je jedan od onih religoznih ljudi koji je to
uradio.
„A ako neko ima razloga da se uzda i u tijelo, onda sam to

ja. Ako neko drugi smatra da ima razloga da se uzda u tijelo,
ja ih imam još više: obrezan osmog dana, izraelskog roda, iz
plemena Benjaminovog, Jevrejin rođen od Jevreja, po zakonu
farisej, po revnosti progonitelj zajednice, po pravednosti koja
proizlazi iz poslušnosti zakonu besprekoran. Ali ono što mi je
bilo dobitak, to zbog Hrista smatram gubitkom. U stvari, čak
sve smatram gubitkom u poređenju sa nenadmašnom
vrijednošću poznavanja Hrista Isusa, mog Gospoda. Radi
njega sam pristao da sve izgubim i sve to smatram nevažnim,
samo da dobijem Hrista i da se nađem u njemu - ne oslanjajući
se na svoju pravednost, koja je od zakona, već kroz vjeru
Hristovu, na pravednost vjerom od Boga...“ (Filipljanima 3:4-
9).
Zakhej je, sa druge strane, bio jedan od grešnika, dakle jedan

od onih koji nije bio religiozan, koji bi se današnjim jezikom
mogao nazvati svjetovan čovjek, a kome je bilo dotaknuto srce
da učini nevjerovatan zaokret.
„Tamo je bio jedan čovjek koji se zvao Zakhej. On je bio
78
glavni poreznik i bio je bogat. Želio je da vidi ko je taj Isus, ali
nije mogao od naroda, jer je bio niskog rasta. Zato je otrčao
naprijed i popeo se na divlju smokvu da ga vidi, jer je trebalo
da prođe tim putem. Kad je Isus stigao na to mjesto, pogledao
je gore i rekao mu: Zakheju, siđi brzo, jer danas treba da
budem gost u tvojoj kući. I on je brzo sišao i radosno ga
ugostio. A svi koji su to vidjeli, gunđali su govoreći: Svratio je
kod čovjeka koji je grešnik. Zakhej je ustao i rekao Gospodu:
Evo, Gospode, pola svoje imovine dajem siromašnima, i svima
koje sam lažno optužio da bih iznudio novac vraćam
četvorostruko. Na to mu je Isus rekao: Danas je došlo spasenje
ovoj kući, jer je i ovo Avramov sin. Jer je Sin čovečiji došao da
traži i da spase ono što je izgubljeno” (Luka 19:2-10).
Biblija govori da je poruka o pokajanju i vjeri u Isusa bila

upućena, prije svega, religioznim ljudima onoga vremena,
tadašnjim Izraelcima, i zato se ista poruka danas može
primijeniti na hrišćane. Vjerujem da hrišćani danas, kao apostol
Pavle, treba da se pokaju na nov i ispravan način i da prihvate
Isusa na nov i ispravan način.
„Istinu vam kažem, reče Isus, poreznici i bludnice prije vas

ulaze u Božje carstvo. Jer, Jovan je došao k vama da vam
pokaže put pravednosti, i vi mu niste povjerovali a povjerovali
su mu poreznici i bludnice. Pa i kad ste to vidjeli, nijeste se
pokajali i povjerovali mu” (Matej 21:32).
„Vi istražujete Pisma jer mislite da u njima imate vječni

život, a upravo ona svjedoče o meni. A vi ne želite da dođete k
meni da biste imali život” (Jovan 5:39-40).
79
„Zato neka sav Izraelov dom pouzdano zna da ga je Bog
učinio i Gospodom i Hristom, tog Isusa koga ste vi razapeli.
Kad su to čuli, to ih je pogodilo u srce, pa su rekli Petru i ostalim
apostolima: Ljudi, braćo, šta treba da činimo? A Petar im reče:
Pokajte se i neka se svako od vas krsti u ime Isusa Hrista za
oproštenje svojih grijeha, i primićete dar Svetog Duha“ (Djela
apostolska 2:36-38).
Isto tako vjerujem da se i „poreznici i bludnice“, dakle oni

koji nijesu religozni, trebaju pokajati i prihvatiti Isusa da bi se
spasili kao što je to uradio Zakhej.
Hrišćanima i nehrišćanima jednako treba Hristov život u
njima, Hristov Duh u njima, da bi bili spašeni u iskustvu, a ne
samo formalno ili deklarativno vjerovanje u Hrista i prizivanje
Hrista.
80
8. Preispitivanje
Dragi čitaoci, nakon što ste se upoznali sa osnovnim

spasonosnim biblijskim istinama, možda se trebate preispitati i
dopustiti Bogu da vam dotakne srce, da vam otvori um i da vas
pokrene na pravo biblijsko pokajanje i pravu vjeru u Isusa.
Da li vjerujete da je Bog iz ljubavi prema vama poslao na
Zemlju najvrjednije što je imao, jedinorođenog Sina, samo da bi
vas spasio od izgubljenog stanja u kojem se nalazite, i da je plan
spasenja čovjeka zahtijevao ogromnu žrtvu i za Oca i za Sina?
Da li vjerujete da ste rođeni kao izgubljeni grešnici, sa
umrtvljenim i oslabljenim duhom, sa iskvarenim i zlim srcem, i
da vam ustvari natprirodno treba novi lični duh, promjena sebe,
promjena identiteta, da bi ste bili sposobni za Božje carstvo, bez
obzira da li ste religiozni ili ne, bez obzira da li ste imali uredan
život ili ne? Da li, u tom smislu, vjerujete da ste u duhu
razdvojeni od Boga i tjelesni po prirodi, bez obzira što ste pod
Božjim uticajem, bez obzira da li imate određeno zajedništvo i
iskustvo sa Bogom?
Da li vjerujete da vas Bog voli bezuslovno i da je to konačno
demonstrirao na Golgoti kada je Hrist došao u položaj potpune
razdvojenosti od Oca, bez uticaja Očeve ljubavi i milosti, da
umre bez nade u vaskrsenje što je iskustvo prokletstva i vječne
smrti, a to je položaj koji pripada vama?
Da li vjerujete da je Hristova žrtva veća od vaših grijeha i vaše
prošlosti; da ta žrtva zapravo anulira vaše grijehe i prošlost; da
je oproštenje grijeha kompletno kao rezultat ničeg drugog osim
Božje ljubavi prema vama?
Da li vjerujete da je Hrist na Golgoti došao u položaj potpune
razdvojenosti od Boga i da bi učinio umjesto vas ono što vi ne
81
možete - da se poveže sa Bogom u vaše ime iz položaja koji
pripada vama ostajući vjeran i poslušan Bogu do smrti?
Da li vjerujete da je to Hristovo iskustvo, iskustvo poslušnosti
Bogu do smrti, iako ostavljen od Boga što je dovelo do pucanja
srca Sinu Božjem, upravo vama potrebno da bi ste se spasili od
tjelesne prirode zbog koje ste onesposobljeni za život u Božjem
carstvu?
Da li vjerujete da to Hristovo spasonosno iskustvo postaje
vaše novorođenjem, kada Hrist natprirodno dođe Duhom da
živi u vas, u vaš duh?
Da li sada vjerujete da je Sveti Duh ustvari Božji Duh koji dat
Hristu u pununi da bi Hrist imao svu silu kao i Bog, a koja Mu je
potrebna da bi se sjedinio sa vama u duhu i nanovo vas rodio?
Da li, nakon svega, vjerujete da postoji jedan Bog koji je Otac
i koji ima jedinorođenog Sina Isusa Hrista, a da je Sveti Duh Božji
Duh koji je dat Hristu u punini, i kroz kojeg su Otac i Sin
međusobno sjedinjeni i kroz kojeg se sjedinjuju sa vjernima?
Da li cijenite ono što su Bog i Isus uradili i što rade za vas?
Da li ste došli Bogu i Isusu i zahvalili im na tolikoj ljubavi i
prihvatili ponuđeno pomirenje i spasenje?
Da li vjerujete da Hrist zaista treba da živi u vas i da vam bude
Spasitelj i Gospod u životu?
Da li vjerujete da zajedno sa Hristom i Bog dolazi da živi u
vas, i da tada postajete dijete Božje?
Da li, u svijetlu svega toga, prihvatate da ne možete na bilo
koji način doprinijeti vašem spasenju, jer je spasenje ustvari
natporirodno, i da je svaki vaš doprinos, koliko god bio iskren,
ustvari „prljava haljina“ pred Bogom?
82
Da li je onda vrijeme da se pokajete za dosadašnji život, bilo
da ste religozni ili ne, bilo da ste imali određenu duhovnost ili
ne?
Da li prihvatate da ste ustvari živjeli svoju volju, a ne Božju
volju; da ste tjelesni iako možda mislite da ste duhovni; da
ustvari nijeste imali iskustvo spasenja?
Da li, konačno, treba da tražite Isusu da dođe i živi u vas, da
vas spasi, da vas nanovorodi, da vam daruje svoj Duh koji je
jedno sa Božjim Duhom, i tako vas spasonosno poveže sa
sobom i sa Bogom?
Ako ste već to uradili, u svijetlu istina iz Božje Riječi koje ste
ispravno razumjeli, i ako je bilo u vjeri, onda ste spašeni,
nanovorođeni, imate vječni život kao i sve druge duhovne
blagoslove koje Isus posjeduje. Slava Bogu za vas.
Ali ako nijeste to uradili, i ako do sada nijeste imali ispravno
razumijevanje spasonosnih istina iz Biblije, sada je pravo
vrijeme da se pokajete na biblijski način i pozovete i primite
Isusa u vaš život - vjerom.
Prihvatite vaše grešno i bespomoćno stanje, bez obzira na
vaša djela, na vašu religioznost, na vaše hrišćanstvo. Tražite
Isusu da dođe u vaš život na poseban način, da živi u vama, da
vas natprirodnio promijeni. Ne osvrćite se na bilo kakvu formu
ili riječi koje ćete uputiti, bitno je da vjerujete i ne sumnjate, i
biće vam po vjeri. Novorođenje je dar Božji koji se prima
isključivo kroz vjeru, bez bilo kakvih zasluga.
Ako se pokajete i iskreno pozovete Isusa, i iz srca vjerujete
da On dolazi Duhom da živi u vas, vjerujte i smatrajte da je
došao, vjerujte i smatrajte da ste Ga primili, da je u vama - i vi
ste spašeni, nanovo rođeni, sa vječnim životom i svim drugim
duhovnim blagoslovima koje Isus posjeduje. Slava Bogu za vas.
83
„Jer Bog je toliko volio svijet da je dao svog jedinorođenog
Sina, da niko ko vjeruje u njega ne pogine, nego da ima vječni
život. Jer Bog nije poslao svog Sina u svijet da on osudi svijet,
nego da se svijet spase kroz njega. Koji njega vjeruje ne sudi
mu se, a koji ne vjeruje već je osuđen, jer nije vjerovao u ime
jedinorođenog Sina Božjeg“ (Jovan 3:16:18).
„A onima koji su ga primili dao je pravo da postanu djeca

Božja, jer vjeruju u njegovo ime, koji nijesu od krvi ni od
tjelesne volje ni od čovječije volje, nego rođeni od Boga“
(Jovan 1:12-13).
„Gospodo, šta moram raditi da bih se spasao? Oni su rekli:

Vjeruj u Gospoda Isusa Hrista i bićeš spašen, i ti i tvoj dom“
(Djela apostolska 16:30-31).
„A Petar im reče: Pokajte se i neka se svako od vas krsti u

ime Isusa Hrista za oproštenje svojih grijeha, i primićete dar
Svetog Duha. Jer to je obećanje dato vama i vašoj djeci i svima
onima koji su daleko, koliko ih god Gospod, naš Bog, pozove k
sebi” (Djela apostolska 2:38-39).
„Tom blagodaću spaseni ste kroz vjeru. I to nije od vas, dar

je Božji. Ne od djela, da se niko ne bi hvalio“ (Efescima 2:8-9).
„Jer ako svojim ustima priznaješ da je Isus Gospod - i ako u

svom srcu vjeruješ da ga je Bog podigao iz mrtvih, bićeš
spasen“ (Rimljanima 10:9).
84
„Tada joj Isus reče: Ja sam vaskrsenje i život. Ko vjeruje u
mene, ako i umre, živjeće. I svako ko živi i vjeruje u mene,
nikada neće umrijeti. Vjeruješ li u to?” (Jovan 11:25-26).
„Božje svjedočanstvo je veće od ljudskog svjedočanstva,

koje mi prihvatamo. Jer Božje svjedočanstvo je u tome da je
on posvjedočio o svom Sinu. Ko vjeruje u Sina Božjeg, prihvata
svjedočanstvo koje mu je dato. Ko ne vjeruje Bogu, učinio ga
je lažljivcem, jer ne vjeruje u svjedočanstvo kojim Bog svjedoči
o svom Sinu. A u ovome je to svjedočanstvo: Bog nam je dao
vječni život, i taj život je u njegovom Sinu. Ko ima Sina, ima
život, a ko nema Sina Božjeg, nema život. Ovo pisah vama koji
vjerujete u ime Sina Božjeg, da znate da imate život vječni i da
vjerujete u ime Sina Božjeg“ (1. Jovanova 5:9-13).
„Svako ko vjeruje da je Isus zaista Hrist, rođen je od Boga, i

svako ko voli onog koji je rodio, voli i onog koji je rođen od
njega. Po ovome znamo da volimo Božju decu: po tome što
volimo Boga i vršimo uputstva njegova. Jer ovo je ljubav
prema Bogu: da držimo njegova uputstva, a njegova uputstva
nijesu teška, jer sve što je rođeno od Boga pobjeđuje svijet. A
ovo je pobjeda koja je pobijedila svijet: naša vjera. Ko
pobjeđuje svijet, ako ne onaj koji vjeruje da je Isus Sin Božji?“
(1. Jovanova 5:1-5).
„A ovo je život vječni: da poznaju tebe jedinog istinitog

Boga i Isusa Hrista koga si poslao“ (Jovan 17:3).
85
9. Krštenje vodom i Svetim Duhom
Vjerujem da svaki čovjek koji se upozna sa jevanđeljem -

radosnom viješću o spasenju koja je objavljena u Bibliji, koji se
pokaje, povjeruje i prihvati Isusa Hrista za Sina Božjeg, za ličnog
Spasitelja i Gospoda, treba da bude kršten vodom i Svetim
Duhom, jer je to Božja volja.
„Isus odgovori: Zaista, zaista, kažem ti, ako se neko ne rodi

od vode i od Duha, ne može ući u Božje kraljevstvo. Što je
rođeno od tijela, tijelo je, a što je rođeno od Duha, duh je. Ne
čudi se što sam ti rekao: Morate da se rodite odozgo” (Jovan
3:3-7).
„Jer Jovan je krštavao vodom, a vi ćete nedugo nakon ovih

dana biti kršteni Svetim Duhom“ (Djela apostolska 1:5).
„A Petar im reče: Pokajte se i neka se svako od vas krsti u

ime Isusa Hrista za oproštenje svojih grijeha, i primićete dar
Svetog Duha” (Djela apostolska 2:38).
Krštenje vodom, prema Bibliji, treba obaviti u „ime Isusa

Hrista” jer je ono direktno povezano sa Hristom.
„Tako ih je uputio da se krste u ime Isusa Hrista“ (Djela

apostolska 10:48).
„Kad su to čuli, krstili su se u ime Gospoda Isusa“ (Djela

apostolska 19:5).
86
Primajući Hristov Duh, kroz vjeru, mi ulazimo u Hristovo
iskustvo - umiremo starom životu, odnosno tjelesnoj prirodi
koja nas je nadjačavala, i vaskrsavamo u novi život postajući
nova duhovna stvorenja u Hristu. To je ono što krštenje vodom
simbolizuje i zato se ono obavlja u ime Isusa Hrista.
„Ili ne znate da su svi koji su kršteni u Hrista Isusa, kršteni u

njegovu smrt? Dakle, s njim smo sahranjeni svojim krštenjem
u njegovu smrt, kako bismo, kao što je Hrist vaskrsnut iz
mrtvih slavom Očevom, i mi isto tako hodili u novini života. Jer
kad smo zasađeni s njime u obličju njegove smrti, bićemo tako
i ustajanjem; znajući ovo, da je naš stari čovjek bio razapet
zajedno s njim, kako bi se naše grešno tijelo onemogućilo, da
više ni u kom slučaju ne robujemo grijehu, jer onaj ko je umro,
oslobođen je grijeha. …Jer smrću kojom je umro, umro je
grijehu jedanput, a što živi, Bogu živi. Tako i vi, smatrajte sebe
zaista mrtvima grijehu, a živima Bogu u Hristu Isusu Gospodu
našem“ (Rimljanima 6:3-11).
„Zaista, svi ste vi Božji sinovi vjerom u Hrista Isusa. Jer koji
se god u Hrista krstiste, u Hrista se obukoste. Nema više ni
Judejca ni Grka, nema ni roba ni slobodnjaka, nema ni muškog
ni ženskog, jer vi ste svi jedno u Hristu Isusu“ (Galatima 3:26-
28).
Podrazumijeva se da osoba koja krsti druge, u najboljem

slučaju treba bude utemeljena u jevanđelju i ličnom iskustvu
krštenja u Hristovu smrt i vaskrsenje; da bude službenik
jevanđelja, starješina (nije uvijek to neophodno)…
87
Krštenje vodom zapravo predstavlja našu voljnu odluku da
mi umremo a da Hrist živi kroz nas, naš voljni čin da se
okrenemo od sebe ka Hristu.
Krštenje vodom je krštenje pokajanja, a krštenje Duhom je
krštenje za novorođenje, za sjedinjenje sa Hristovim Duhom.
Oni koji su kršteni vodom ili će tek biti kršteni vodom,
vjerujem da bi trebalo da čeznu i za krštenjem Duhom, jer je to
Božja volja za njih.
„Ja vas krštavam u vodi, za pokajanje. Ali za mnom dolazi

moćniji od mene - ja nisam dostojan ni obuću da mu ponesem.
On će vas krstiti Svetim Duhom i ognjem“ (Matej 3:11).
Sve ono što je Hrist u iskustvu ostvario za nas, smrt starom

životu i vaskrsenje u novi život, a što krštenje vodom
simbolizuje, u nama se ostvaruje primanjem Hristovog Duha,
odnosno novorođenjem. To je u suštini krštenje Svetim Duhom,
kada se Hristov Duh i naš duh natprirodno sjedinjuju i postaju
jedno kroz Božjeg Svetog Duha koji ima silu da sprovede jedno
takvo sjedinjenje između nas i Hrista.
„Jer kao što je tijelo jedno, a ima mnogo udova, i svi udovi
tog tijela, iako ih je mnogo, čine jedno tijelo - tako je i Hrist.
Zaista, jednim Duhom svi smo kršteni u jedno tijelo - bili Judejci
ili Grci, bili robovi ili slobodni - i svi smo jednim Duhom
napojeni“ (1. Korinćanima 12:12-13).
Dakle, Sveti Duh je taj koji ostvaruje iskustvo sjedinjavanja

Hrista sa nama u duhu, prilikom čega zaista naš stari čovjek
88
umire, odnosno naša tjelesna priroda postaje obesnažena i mi
postajemo nova duhovna stvorenja u Hristu.
„Dakle, ako je neko u Hristu, on je novo stvorenje. Ono što

je staro prošlo je, i evo, novo je nastalo“ (2. Korinćanima 5:17).
Na osnovu Biblije, krštenje Svetim Duhom treba obaviti na

način što će osoba koja je već krštena Duhom (službenik
jevanđelja, starješina) položiti ruke na krštenika i pomoliti se za
primanje Duha u ime Isusa Hrista. Ovo se može obaviti odmah
nakon krštenja vodom, ili ako je krštenik još ranije kršten
vodom onda u bilo kojoj drugoj prilici, što je u skladu sa
Biblijom.
„Kad su to čuli, krstili su se u ime Gospoda Isusa. A kad je

Pavle položio ruke na njih, Sveti Duh je došao na njih, pa su
govorili jezicima i proricali“ (Djela apostolska 19:5-6).
„Kad su apostoli u Jerusalimu čuli da je Samarija prihvatila

Božju riječ, poslali su k njima Petra i Jovana, koji su došli i
molili se za njih da dobiju Sveti Duh. Naime, Duh još nije bio
sišao ni na koga od njih, nego su samo bili kršteni u ime
Gospoda Isusa. Tada su položili ruke na njih i oni su primili
Sveti Duh“ (Djela apostolska 8:14-17).
Ne smatram da je uvijek neophodno da neko položi ruke na

vjerne za primanje Duha, jer se Duh može tražiti direktno od
Boga i primiti na osnovu vjere, ali postoji bibilijski princip.
89
Iako ne bih da budem dogmatičan po ovom pitanju, ali
vjerujem da je polaganje ruku za primanje Duha biblijski način.
To je princip u Novom savezu.
Bog upotrebljava ljude da šire Njegove blagoslove, ljudi krste
jedni druge, ljudi polažu ruke na druge ljude, ljudi upravljaju
zajednicom koju čine drugi ljudi... Ne znači da od ljudi bilo šta
zavisi, niti da Bog radi prema nekim formalnim šablonima, ali
Bog upotrebljava ljude i dao je obrede koji su zapisani u Bibliji,
i zato postoji Hristovo tijelo ili zajednica čiji smo mi udovi, a
glava Hrist.
U Novom savezu imamo dva zabilježena slučaja ili izuzetka
da su vjerni primili Duha bez polaganja ruku; to su bili apostoli
na praznik Pedesetnica (koji su prvi primili krštenje Duhom i
potom prvi polagali ruke na druge za krštenje Duhom), kao i
Kornelijev dom (prvi hrišćani ne-jevreji).
„Na dan Pedesetnice, svi su bili zajedno na istom mjestu

jednodušno. Odjednom je nastala huka s neba kao kod naleta
jakog vjetra, i ispunila je cijelu kuću u kojoj su sjedjeli. Tada su
ugledali nešto poput plamenih jezika, koji su se razdijelili, i po
jedan je sišao na svakog od njih. Svi su se ispunili Svetim
Duhom i počeli da govore raznim jezicima, kako im je Duh
davao da govore“ (Djela apostolska 2:1-4).
„Dok je Petar još govorio o tome, Sveti Duh je sišao na sve

koji su slušali te riječi. I pobožni ljudi iz obrezanja koji su došli
s Petrom bili su zadivljeni što je dar Svetog Duha bio izliven i
na neznabošce, jer su ih čuli kako govore jezicima i veličaju
Boga“ (Djela apostolska 10:44-46).
90
U ostalim zapisanim slučajevima u Bibliji primanje Duha je
bilo kroz polaganje ruku.
Takođe, Kornelije i njegov dom su primili Duha prije nego što
su kršteni vodom, i to je bio jedinstven slučaj.
„Petar je tada rekao: Može li iko uskratiti vodu da se ne

krste ovi koji su primili Svetog Duha kao što smo ga i mi
primili? Tako ih je uputio da se krste u ime Isusa Hrista“ (Djela
apostolska 10:46-48).
Znam da su mnogi vjerni kršteni vodom, ali ne i Duhom. To

je, kako ja vjerujem, polovično hrišćansko iskustvo kojem
manjka sile u ličnom životu. Isus je govorio o potrebi dva
krštenja, vodom i Duhom, da bi se ušlo u Božje carstvo. Jovan
Krstitelj je govorio da je on krstio vodom za pokajanje, a da je
Isus taj koji krsti Duhom.
„…Nego ćete primiti snagu kad Sveti Duh dođe na vas i

bićete mi svjedoci u Jerusalimu, po cijeloj Judeji i Samariji i sve
do kraja zemlje“ (Djela apostolska 1:8).
Ova sila ili snaga nije samo za činjenje čuda, zato što Duh
vjernima posebno dijeli darove (1. Korinćanima 12), već je to
primarno duhovna sila i snaga u ličnom životu kojom se živi
pobjednički život, kojom se nadjačavaju iskušenja i životne
okolnosti, kroz koju se bolje razumije Božja Riječ i kroz koju se
silnije i slobodnije svjedoči za Hrista. Ta sila i snaga je ništa
drugo nego živa i praktična realnost prebivanja vaskrslog Sina
Božjeg u nama.
91
To je vječni život u praksi. To je osposobljenost da se bude
svjedok za Isusa. To je ispunjenje pretpostavki za rađanje
rodova Duha i proslavljanje Boga u ličnom životu kroz Hrista u
nama.
„I moj govor i propovijedanje nije se zasnivalo na

uvjerljivim riječima ljudske mudrosti, nego na pokazivanju
Duha i sile Božje, da se vaša vjera ne bi zasnivala na ljudskoj
mudrosti, nego na Božjoj sili“ (1. Korinćanima 2:4-5).
„A rod Duha je ljubav, radost, mir, trpljenje, ljubaznost,

dobrota, vjera, blagost, samosavladavanje“ (Galatima 5:22-
23).
Kada počnete da razmišljate o tome šta Biblija govori i da

vam treba nešto više od forme religoznosti, odnosno da vam
treba Sveti Duh, da vam treba natprirodna promjena vaše lične
duhovne prirode tako što će vaskrsli Spasitelj doći Duhom u vaš
duh, da vam treba veća sila u ličnom životu da bi ste svjedočili
za Hrista i da možete drugima pomoći, počećete sve više da
vjerujete u to i čeznućete za tim iskustvima.
„Zato vam kažem: Molite, i daće vam se! Tražite, i naći ćete!
Kucajte, i otvoriće vam se! Jer svako ko moli, dobija. Svako ko
traži, nalazi. I svakome ko kuca, otvoriće se. Koji bi otac među
vama svom sinu, ako ga zamoli za ribu, dao zmiju umesto ribe?
Ili ako ga zamoli za jaje, hoće li mu dati škorpiju? Dakle, ako
vi, iako ste zli, znate da dajete svojoj djeci dobre darove, koliko
će više Otac, koji je na nebu, dati Svetog Duha onima koji ga
mole za to“ (Luka 11:9-13).
92
10. Naš novi identitet - ko smo mi sada i šta
posjedujemo kroz Hrista u nama
Božja Riječ nam detaljno govori o tome ko smo mi sada i šta

sve posjedujemo primanjem Isusa Hrista u naš život; u pitanju
su slavne duhovne realnosti.
„Stalno vas spominjem u svojim molitvama, da bi vam Bog

našeg Gospoda Isusa Hrista, Otac slave, dao Duha mudrosti i
razumijevanja nebeskih objava kako biste ga dobro upoznali.
Pošto vam je prosvijetlio oči srca, molim se da spoznate kakva
je to nada na koju vas je pozvao, kakvo je to slavno bogatstvo
koje čuva kao nasledstvo za svete, i kakva je to nenadmašna
veličina njegove sile koju daje nama koji vjerujemo“ (Efescima
1:16-19).
Kada je Isus došao da živi u nas Duhom, sa Njim su došli svi

duhovni blagoslovi koje Hrist posjeduje. Sve ono što Isus ima
postalo je naše kroz Njega. Sve ono što Isus jeste to smo i mi
kroz Njega. To je naše novo nasleđe od drugog Adama.
„Blagosloven Bog i Otac Gospoda našeg Isusa Hrista, koji

nas je blagoslovio svakim duhovnim blagoslovom na
nebesima u Hristu“ (Efescima 1:3).
Šta Božja Riječ zaista poručuje nama koji smo primili Hrista,
u kojima Hrist živi Duhom, koji smo postali jedno sa Hristom, a
preko Hrista i jedno sa Bogom.
93
• Bog nas voli bezuslovno i zbog nas je žrtvovao rođenog
Sina, još dok smo bili Njegovi neprijatelji, da bi nam
dokazao Očinsku ljubav, pomirio sa Sobom i privukao
Sebi (Jov 3:16, Efe 1:5, Jer 31:3, Luk 15:11-24, 1. Jov 4:8,
1. Kor 13:1-8, Rim 8:38-39, Efe 3:19, Rim 8:32, Isa 49:15,
Rim 5:6-11, Rim 3:25, 2. Kor 5:18-19, 1. Jov 4:10, 1. Pet
3:18, Jov 12:32-33);
• Prihvatljivi smo Bogu jednako kao i Hrist, spašeni smo
(Efe 1:5-7, Efe 2:4-8, Otk 12:10);
• Unaprijed nam je sve oprošteno, ne uračunavaju nam
se grijesi, opravdani smo (Efe 1:3-14, Psa 103:12, 2. Kor
5:18-19, Rim 3:23-24, Dje 13:39);
• Oslobođeni smo suda i konačne posljedice grijeha -
vječne smrti (Jov 3:18, Jov 5:24, Otk 20:4-9);
• Postali smo nova stvorenja novorođenjem, imamo
novi identitet, očišćeni smo, stari čovjek je mrtav, više
nijesmo grešnici, sada smo savršeni i sveti (2. Kor 5:17,
1. Kor 6:11, Rim 6:3-11, Rim 8:2, Efe 2:5, Jev 10:14, 2 Kor
1:1-2);
• Postali smo rođeni sinovi i kćeri Božje kao Hrist, imamo
Božji i Hristov vječni život, sada smo Božja porodica u
kojoj je Hrist prvorođeni (Jov 1:12-13, Gal 3:26, Gal 4:6,
Jov 3:36, 1. Jov 5:11-13, 1. Jov 1:1-3, Rim 8:29, 1. Pet
2:9);
• Postali smo jedno sa Bogom kao i Hrist, postali smo
naslednici Božji, posjedujemo sve što posjeduje Hrist
(Rim 8:14-17, Efe 1:3, 1. Pet 2:9);
• Postali smo hramovi Božji kao i Hrist, Bog živi u nama
kao što živi u Hristu (1. Kor 6:17.19, 1. Kor 3:16-17, 2.
Kor 6:16);
94
• Postali smo učesnici u Hristovoj Božanskoj prirodi koja
je Očeva priroda (2. Pet 1:2-4, 1. Jov 1:1-3);
• Posjedujemo Božju pravednost kao i Hrist (Rim 3:21-
26, 2. Kor 5:21, 1. Kor 1:30, Fil 3:8-9);
• Posjedujemo Božju blagodat kao i Hrist, Bog nam je
neograničeno naklonjen sa darovima (Jov 1:17, Rim
16:20, 2. Tim 4:22);
• Postali smo sudionici Božjeg duhovnog carstva na
Zemlji u kojem vlada Hrist, sada smo dio Hristovog
tijela (duhovne zajednice braće i sestara u Hristu) (Kol
1:13-14, 1. Kor 12:12-13, Kol 1:18, Efe 5:30-32);
• Hrist je postao naš lični Gospod, Utješitelj i
Prvosveštenik (1. Kor 1:9, Jov 14:16-19, Jev 4:15-16, 1.
Jov 2:1);
• Više nijesmo pod upravom Zakona, nego pod upravom
blagodati, odnosno Hristovog Duha (Luka 16:16, Gal
5:18, Gal 3:24-25, 2. Kor 3:5-11, Rim 6:14);
• Posjedujemo Hristovu vjeru, um, srce, mudrost,
snagu… (Jev 12:1-2, Gal 2:20, 1. Kor 2:16, Efe 3:16-17, 2.
Pet 1:2-4, 1. Jov 2:27, Efe 1:8, 1. Kor 1:30, Fil 4:13);
• Stvoreni smo za dobra djela, posvećeni, pobjednici (Efe
2:10, 1. Kor 6:11, Jev 10:10, 1. Kor 1:2, 1. Kor 15:57);
• Imamo duhovne darove (Efe 4:7-13, 1. Kor 2:7-11, Rim
12:4-8);
• Imamo ispunjenje molitvi (Jov 14:13-14);
• Imamo mir, duševni odmor (Jov 14:27, Rim 5:1, Mat
11:28-30);
• Imamo čistu savjest, oslobođeni smo svijesti da smo
grešnici, krivi i nedostojni pred Bogom (Jev 9:8-14, Jev
10:19-22);
95
• Imamo oslobođenje od strahova, uključujući straha od
smrti (2. Tim 1:7, Jev 2:14-15);
• Imamo iscjeljenje (1. Pet 2:24);
• Imamo vlast/silu nad zlim duhovima (Mat 8:16-17, 1.
Jov 4:4);
• Imamo osigurano vaskrsenje iz mrtvih u besmrtnom
tijelu ako umremo prije Hristovog drugog dolaska, a
ako Ga dočekamo živi naše tijelo će biti preobraženo u
besmrtno tijelo (1. Sol 4:14-18, 1. Kor 15:22-23, Fil 3:20-
21, 1. Kor 15:53-54);
Da li smo svjesni ko smo i šta smo postali kroz Hrista u nama?

Da li vjerujemo Božjoj Riječi?
„...Jer živimo po vjeri, a ne po onome što vidimo“ (2.

Korinćanima 5:7).
U Hristu imamo novi identitet u pravom smislu te riječi.

Taj identitet nije samo deklarativna stvar, već veoma realna
stvar koja obuhvata i silu za svakodnevni pobjednički život, jer
pobjednik živi u nama - Sin Božji. On je ta sila.
Kroz novi identitet u Hristu mi smo promijenjeni ljudi, novi
ljudi. Imamo novi dosije; stari dosije je obrisan. Oslobođeni smo
starog čovjeka.
Naš stari duh naslijeđen od Adama, iz kojeg je izvorno
proistekao naš stari čovjek i stari život, je zamijenjen primanjem
novog Duha drugog Adama. Zaista smo novi ljudi, sa novim
životom, savršenim životom Isusa Hrista.
96
„Kada se pokaže Hrist, naš život, tada ćete se i vi s njim
pokazati u slavi“ (Kološanima 3:4).
Sada je potrebno samo da živimo to što jesmo kroz Hrista,

da budemo ono što jesmo - nova stvorenja u Hristu; na sličan
način kao što smo nekad živjeli ono što jesmo - grešnici, ili bili
ono što jesmo - grešnici.
97
11. Predaja Hristu - da bi se živio novi život
Čovjek je stvoren na slavu Bogu; da kroz svoj život proslavlja

Boga.
„Izdaleka dovedi moje sinove i moje kćeri s kraja zemlje,

svakoga ko se mojim imenom zove i koga sam stvorio na svoju
slavu, koga sam sazdao i koga sam načinio“ (Isaija 43:6-7).
Nakon što nas je spasio i osposobio da Mu služimo dajući

nam Duh Isusa Hrista i time novi identitet, Božja volja je da nas
učini sličnima Isusu, da povrati svoje obličje u nama da bi se
proslavio kroz nas i tako drugi budu privučeni Njemu.
„Ustani, zasvijetli, jer je došla tvoja svjetlost, i Gospodnja

slava je zasjala nad tobom. Jer, evo, mrak će pokriti zemlju i
gusta tama narode, a nad tobom će zasjati Gospod, i njegova
slava vidjeće se nad tobom. Narodi će ići ka tvojoj svjetlosti i
kraljevi ka sjaju kojim blistaš“ (Isaija 60:1-3).
Samo takav život ima puni smisao i svrhu, to je nebeski život,

to je Božje duhovno carstvo na Zemlji - pobjednički život u
kojem se vidi Hrist.
„Jer one koje je unaprijed znao, njih je i predodredio da se

saobraze po obličju njegovog Sina, da on bude prvorođeni
među mnogom braćom“ (Rimljanima 8:29).
„A mi smo dužni da uvijek zahvaljujemo Bogu za vas, braćo

koju Gospod voli, jer vas je Bog od početka izabrao za spasenje
98
kroz posvećenje Duhom i vjerovanjem u istinu, gdje ste
pozvani putem dobre vijesti koju objavljujemo, da postignete
slavu našeg Gospoda Isusa Hrista“ (2. Solunjanima 2:13-14).
Nakon svega što je Bog uradio za nas kroz Isusa Hrista i

darovao nam sve duhovne blagoslove koji su u Hristu, ako Ga
zaista volimo i cijenimo, ako Ga smatramo toliko vrijednim,
sada trebamo živjeti Bogu, živjeti za Boga. To nam je
omogućeno novorođenjem.
Živjeti Bogu znači da Mu se potpuno predamo da bi On
mogao činiti sa nama ono što je Njegova volja, a sve što bude
činio činiće kroz Hrista jer nam je Hrista dao da nam bude
Gospod.
„A Bog mira, koji je izveo iz mrtvih našeg Gospoda Isusa,

velikog pastira ovaca, kroz krv trajnog saveza, neka vas
osposobi za svako dobro djelo da vršite njegovu volju, čineći u
vama ono što mu je ugodno, preko Isusa Hrista, kome neka je
slava u vjekove vjekova “ (Jevrejima 13:20-21).
Božja Riječ potvrđuje da se Božja volja za nas ostvaruje na

način što će Isus živjeti kroz nas i biti nam Gospod, na slavu
Bogu.
„Zato ga je Bog i uzvisio i dao mu ime koje je iznad svakog

imena, da se u Isusovo ime savije svako koljeno onih koji su na
nebu i onih koji su na zemlji i onih koji su pod zemljom, i da
svaki jezik prizna Isusa Hrista za Gospoda, na slavu Boga Oca.
Zato, voljeni moji, poslušni kao što ste uvijek bili - ne samo kad
sam s vama nego još više sada kad nijesam s vama - radite na
99
svom spasenju sa strahom i drhtanjem. Jer je Bog koji čini u
vama da hoćete i radite kako je njemu ugodno“ (Filipljanima
2:9-13).
„Bog je poslao svog jedinorođenog Sina u svijet da živimo

kroz njega“ (1. Jovanova 4:9).
„Tako će se Bog kroz Isusa Hrista proslaviti u svemu“ (1.

Petrova 4:11).
„I molim se za to da vaša ljubav sve više i više raste u znanju

i u svakom rasuđivanju i da možete prosuditi šta je najvažnije,
da biste bili neporočni i da ne biste spoticali druge sve do
Hristovog dana, i da biste, kroz Isusa Hrista, bili ispunjeni
plodovima pravednosti, na Božju slavu i hvalu“ (Filipljanima
1:9-11).
„I što god da činite riječju ili djelom, sve činite u ime

Gospoda Isusa, zahvaljujući kroz njega Bogu, Ocu“
(Kološanima 3:17).
Samo jedan ljudski život, od pada u grijeh, je poznavao u

potpunosti Boga i Božju volju, i samo jedan ljudski život je iz
ljubavi prema Bogu uvijek izabirao Božju volju, i to do smrti - to
je Hristov život. Hrist je jedini čovjek koji je u potpunosti
proslavio Boga, jedini čovjek koji je u potpunosti ispunio svrhu
postojanja na slavu Bogu, jedini čovjek koji može da postoji u
Božjem carstvu prema standardima Božjeg carstva, i zato nam
je Bog dao Hrista da bude naš Gospod i živi kroz nas.
100
Tako će nas Hrist, nakon što nas je spasio dajući nam svoj
Duh kroz novorođenje, vremenom obnoviti prema svom obličju
i u karakteru, a to je Božje obličje i Božji karakter, i tako
proslaviti Boga kroz nas.
„Gospod je taj Duh, a gdje je Gospodnji Duh, tamo je

sloboda. I dok otkrivenih lica poput ogledala odražavamo
Gospodnju slavu, svi se mi preobražavamo u isto obličje, iz
slave u slavu, kao od Gospodnjeg Duha“ (2. Korinćanima 3:17-
18).
Kada smo odlučili da svoj život potpuno predamo Bogu, a

znamo da nam je Bog dao Hrista za Gospoda i da kroz Hrista
ispuni svoju volju u našem životu, onda se trebamo predati
Hristu da živi kroz nas, jer predaja Hristu znači predaja Bogu.
„Vjeran je Bog koji vas je pozvao u zajednicu sa svojim

Sinom Isusom Hristom, našim Gospodom“ (1. Korinćanima
1:9).
„Služite Gospodaru, Hristu“ (Kološanima 3:24).
„Reći ću vam kome je sličan svako ko dolazi k meni i čuje

moje riječi i izvršava ih: On je kao čovjek koji je gradio kuću i
kopao duboko i postavio temelj na stijeni. Kad je naišla
poplava, bujica je navalila na tu kuću, ali nije mogla da je
uzdrma, jer je bila dobro sagrađena. A onaj ko čuje, ali ih ne
izvršava, sličan je čovjeku koji je sagradio kuću na zemlji, bez
temelja. Bujica je navalila na kuću i ona se odmah srušila i
sasvim se raspala” (Luka 6:47-49).
101
„Neće svaki koji mi govori: Gospode, Gospode, ući u Carstvo
nebesko, nego onaj koji izvršava volju moga Oca, koji je na
nebesima“ (Matej 7:21).
Kako se predajemo Hristu, kako Ga slijedimo, kako On živi

kroz nas?
Vjerovanjem Njemu a ne sebi u svakodnevnom životu i u vrlo
praktičnom smislu.
Vjerovanje Hristu, u biblijskom smislu, podrazumijeva
dobrovoljnu predaju sebe i svoje volje Hristu, dobrovoljno
odricanje od sebe da bi Hrist upravljao nama, dobrovoljno
odustajanje od sebe da bi Hrist živio kroz nas, dobrovoljno
uzimanje krsta da bi Hrist moga da ispunjava Svoju volju kroz
nas, dobrovoljno žrtvovanje ili dobrovoljno umiranje sebi da bi
se služilo Hristu, a samim tim i Bogu kroz Hrista.
„Ko ne uzme svoj krst i ne ide za mnom, nije me dostojan”

(Matej 10:38).
„Onda reče svojim učenicima: Ko hoće da ide za mnom,

neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj krst i ide za
mnom. Jer, ko hoće da spase svoj život, izgubiće ga; a ko izgubi
svoj život radi mene, naći će ga“ (Matej 16:24-25).
„Ako neko dođe k meni a ne mrzi svog oca i majku, ženu i

djecu, braću i sestre, pa i život svoj, ne može biti moj učenik.
Ko ne nosi svoj krst i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik.
…Tako, dakle, niko od vas ko ne ostavi sve što ima ne može biti
moj učenik“ (Luka 14:26-27.33).
102
Razmislite o tome koliko su snažne ove Hristove riječi, jer je
u tim riječima srž hrišćanstva. Hrist u ovim riječima kaže „nije
me dostojan“, „ne može biti moj učenik“, onaj ko Mu se ne
preda. I još kaže „a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću
i sestre, pa i život svoj“.
Znamo da je Isus govorio da volimo i svoje neprijatelje, a
kamoli bližnje. Šta je onda htio da kaže ovim jakim riječima?
On je nabrojao stvari koje čine nas, koje čine naš identitet,
ono što mi jesmo, ono oko čega se vrti naš život, ono što je
motiv za naš život, ono do čega nam je najviše stalo, ono što nas
pokreće da živimo, ono što je suština našeg postojanja, ono oko
čega brinemo i oko čega smo preokupirani. I još kaže da se
trebamo odreći svega toga zbog Njega.
„Ko oca ili majku voli više nego mene, nije me dostojan. Ko
sina ili kćer voli više nego mene, nije me dostojan“ (Matej
10:37).
Isus je ustvari htio da kaže da On sada treba da bude centar

i fokus našeg života, motiv za naš život, ono do čega nam je
najviše stalo, ono što nas pokreće… To je Hrist htio da kaže. Da
se Njemu okrenemo. To je potpuna predaja Hristu, odnosno
Bogu, kada naš život više nije pod našom kontrolom nego pod
Hristovom, odnosno Božjom, jer Bog i Hrist su jedno u Duhu i
kroz Duha prebivaju u nama i prisutni su u našem životu.
Djelimična ili nepotpuna predaja Hristu znači da postoji još
nešto u našem životu što volimo više od Hrista i što bismo
zadržali za sebe. Ako Hristu dajemo nešto, ako žrtvujemo nešto,
ali ne sve, a to je sebe, to je kao da Mu dajemo mrvice, ono što
nam nije toliko neophodno ili što nam ne pada baš toliko teško
103
da žrtvujemo. Ukoliko nas Bog, odnosno Hrist nemaju isključivo
za sebe u potpunosti, onda i ne mogu da ostvare plan i svrhu za
nas. Bićemo podijeljeni između njih i sebe, odnosno između njih
i stvari ovoga svijeta. Tako ćemo u praksi živjeti starim
identitetom, bez sile, iako smo u Hristu nova stvorenja i u
posjedu sile za svakodnevni život.
Ako Bog i Hrist nijesu sve u našem životu mi nijesmo Hristovi
učenici. Hrist je bio potpuno Božji, na isti način i mi trebamo biti
potpuno Hristovi, a samim tim i Božji. Tada Bog kroz Hrista
može da radi sa nama šta god želi i da nas oblikuje po želji, da
budemo Njemu na slavu. Ovo iskustvo potpune smrti sebi je srž
hrišćanstva, kada smo potpuno vođeni Svetim Duhom; Bogom
i Hristom u nama.
Hrišćanstvo, dakle, nije primarno stvar dobrog ponašanja, jer
se mnogi ljudi mogu ponašati dobro u svojoj sili. Hrišćanstvo je
je predaja Hristu da bi Hrist živio i otkrio Boga kroz naš život, a
što će se manifestovati i dobrim ponašanjem čiji je izvor Hrist a
ne mi.
Ako nema smrti sebi, onda Hristu ne dajemo cijelo srce.
Da li bračnom drugu dajete cijelo srce, ili mrvice i komadiće?
Kakav je bračni život ako nijeste dali cijelo srce bračnom drugu?
Razmislite još jednom o tome šta hrišćanstvo jeste; možda
se imali drugačiju percepciju. Naš odnos sa Hristom je upravo
upoređen sa brakom.
„Slušajte jedni druge u strahu pred Hristom. Žene neka

budu poslušne svojim muževima kao Gospodu, jer je muž
poglavar ženi kao što je i Hrist poglavar zajednici, i on je
Spasitelj tog tijela. I kao što je zajednica podređena Hristu,
tako neka i žene budu svojim muževima u svemu. Muževi,
104
volite svoje žene, kao što je i Hrist volio zajednicu i sebe predao
za nju, da je posveti, vodenim kupanjem kroz riječ, da bi
predstavio sebi slavnu zajednicu, bez mrlje ili bore ili bilo čega
takvog, svetu i bez mane. Tako i muževi treba da vole svoje
žene kao svoje tijelo. Ko voli svoju ženu, voli samog sebe. Jer
niko ne mrzi svoje tijelo, nego ga hrani i njeguje, kao i Hrist
zajednicu. Jer mi smo udovi njegovog tijela, mesa njegovog, i
od kostiju njegovih. Zato će čovjek ostaviti oca i majku i
prionuće uz svoju ženu, i njih dvoje postaće jedno tijelo. Velika
je ta tajna. A govorim o Hristu i zajednici“ (Efescima 5:21-32).
Sada posjedujemo Hristov Duh - Hristov život u kojem se

desila potpuna smrt sebi, potpuno odricanje od sebe, i mi
možemo donijeti takvu odluku vjerom - da sve žrtvujemo, da
odustanemo od svega, da cijelo srce damo Hristu.
„Znajući ovo, da je naš stari čovjek bio razapet zajedno s

Da li cijenimo ono što je Bog uradio za nas kroz Hrista? Da li

znamo šta je sve Hrist morao da prođe zbog nas? Da li uopšte
znamo šta se desilo na Golgoti? Božja i Hristova ljubav trebale
bi biti motiv i pokretač za našu predaju.
Nekome je preokupacija porodica, nekome posao i radne
aktivnosti, nekome ugled, nekome crkva, nekome vjerske i
duhovne dužnosti, nekome položaj u društvu, nekome
obrazovanje, nekome svjetovnost, nekome materijalno
bogatstvo, nekome različita zadovoljstva, interesi i zanimanja,
105
nekome određeni grijesi i grešne navike, nekome kombinacija
ovih stvari manje ili više… To je sve ono što čovjek jeste, to je
njegov identitet, to je njegov život; to je njegovo blago.
To više ne treba biti naše blago, jer tu gdje nam je blago tu
nam je srce. Sve te stvari, ti „bogovi“ ili „idoli“, su sada postali
pogrešan fokus, to je ovozemljski život, prolazne stvari…
Moramo odustati od toga u smislu da to više nema težinu u
našem životu ispred Isusa. Isus treba biti naše blago i naše srce
trebamo dati Njemu. On treba da ima najveću težinu u našem
životu. Kada Mu predamo sebe, jer sve te stvari proističu iz
sebe, iz nas, nešto će nam od toga, što nije po Njegovoj volji, i
oduzeti, a nešto će nam i ostaviti, ali svakako to više neće biti
naše nego Njegovo, i više nam to neće biti blago i preokupacija.
To je predaja, kada sve ostavimo za Hrista i zbog Hrista, jer
je to Božja volja.
„Ne zgrćite sebi blago na zemlji, gde moljci i rđa nagrizaju,

i gdje lopovi provaljuju i kradu. Nego, zgrćite sebi blago na
nebu, gdje ni moljac ni rđa ne nagrizaju, i gdje lopovi ne
provaljuju i ne kradu. Jer, gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce”
(Matej 6:19-21).
Dakle, sve ono što čini nas same, što čini naš život a to je ono
gdje nam je srce, trebamo predati na oltar. Stvari svakodnevnog
života više ne trebaju biti naša preokupacija i smisao, trebamo
odustati od naših prioriteta koliko god nam oni izgledali
vrijedni, prekinuti sa svim ambicijama, prihvatiti novu realnost
- živjeti Bogu i biti Hristovi vojnici.
106
Mi smo sada sinovi i kćeri Božje, nova stvorenja sa novim
identitetom, i trebamo živjeti u skladu sa tim; to je prirodni
slijed događaja kada smo primili Hrista.
„A ti, sine moj, jačaj u blagodati koja je u Hristu Isusu. Ono

što si čuo od mene i što su potvrdili mnogi svjedoci povjeri
vjernim ljudima, koji će zatim biti osposobljeni da poučavaju
druge. Kao dobar vojnik Hrista Isusa budi spreman da trpiš zlo.
Nijedan vojnik se ne upušta u poslove svakodnevnog života,
jer želi da ugodi onome koji ga je uzeo za vojnika“ (2. Timoteju
2:1-4).
Ništa drugo na ovom svijetu nije važno do slijediti Isusa, jer

to je ono što ostaje zauvijek, a ostalo će sve iščeznuti i nema
smisao.
„Gospode, reče mu jedan drugi učenik, pusti me da prvo

odem da sahranim oca. A Isus mu reče: Pođi za mnom, a mrtvi
neka sahranjuju svoje mrtve” (Matej 8:19-22).
„Dok su tako putovali, ušao je u jedno selo. Tamo ga je

jedna žena koja se zvala Marta primila u kuću. Ta žena je
imala sestru koja se zvala Marija. Ona je sjela kod Gospodovih
nogu i slušala njegove riječi. Marta je bila zaokupljena
posluživanjem. Zato je prišla i rekla: Gospode, zar ne mariš što
me je sestra ostavila samu da poslužujem? Reci joj da mi
pomogne. Gospod joj je na to rekao: Marta, Marta, brineš se i
uznemiravaš oko mnogo toga, a malo toga je potrebno ili
samo jedno. Marija je izabrala bolji dio, koji joj se neće
oduzeti” (Luka 10:38-42).
107
Sljedeća priča iz Biblije ilustrije kako se ili postaje ili izbjegava
postati pravi Isusov sljedbenik, bez obzira na formalnu
religioznost.
„Jedan poglavar ga je upitao: Učitelju dobri, šta moram da

radim da naslijedim vječni život? Isus mu reče: Zašto me zoveš
dobrim? Niko nije dobar, osim jednoga, Boga. Uputstva znaš:
‘Ne učini preljubu’, ‘Ne počini zločin ubistva’, ‘Ne ukradi’, ‘Ne
svjedoči lažno’, ‘Poštuj svog oca i svoju majku.’ Tada on reče:
Svega se toga držim još od mladosti. Kad je Isus to čuo, reče
mu: Još ti jedno nedostaje: Prodaj sve što imaš i novac razdijeli
siromašnima, pa ćeš imati blago na nebesima. Onda dođi i
kreni za mnom. Kad je to čuo, duboko se ražalostio, jer je bio
vrlo bogat” (Luka 18:18-23).
Ovaj poglavar koji je došao Isus je pretpostavljao da je vjeran

Bogu jer je držao Božje zapovjesti, ali je tražio potvrdu od Isusa.
Isus je znao da on ima „boga“ u životu, a to je njegovo
bogatstvo, i naložio mu je da ga se odrekne i slijedi Ga. Svakako
nije problem u bogatstvu samom po sebi, nego je ono bilo
preokupacija ovog poglavara, nešto oko čega se vrtio njegov
život. On se stoga nije odlučio za Isusa, nije Ga smatrao
vrijednim da se toliko žrtvuje, iako je formalno držao Božje
zapovjesti.
Potrebna je dobrovoljna odluka, slobodan izbor da se
predamo, da se odreknemo sebe da bi slijedili Isusa i dopustili
Mu da učini sa nama šta god On misli da treba. To nam je
moguće vjerom, jer u sebi imamo Isusov Duh u kome je
sadržano iskustvo smrti sebi.
108
Jedino mrtav čovjek, u smislu potpune predaje sebe, živi
Bogu i živi bez grijeha.
„…Jer onaj ko je umro, oslobođen je grijeha“ (Rimljanima

6:7).
„A Isus im je rekao: Došao je čas da Sin čovječiji bude

proslavljen. Zaista, zaista, kažem vam, ako zrno pšenice ne
padne u zemlju i ne umre, ostaje samo. Ali ako umre, donosi
obilan rod. Ko voli dušu svoju, uništiće je, a ko mrzi dušu svoju
u ovom svijetu, sačuvaće je za vječni život. Ako neko hoće da
mi služi, neka me slijedi“ (Jovan 12:23-26).
Isus je govorio o svakodnevnom uzimanju krsta, o

svakodnevnoj predaji, i to dobrovoljno.
„Zatim se obratio svima: Ako neko hoće da ide za mnom,

neka se odrekne sebe, neka nosi svoj krst svaki dan i neka ide
za mnom. Jer ko hoće da spase svoj život, izgubiće ga, a ko
izgubi svoj život radi mene, taj će ga spasti“ (Luka 9:23-24).
„Dakle, kao što ste prihvatili Hrista Isusa, Gospoda, tako

hodite u njemu. Budući ukorijenjeni i izgrađeni u njemu, i
utvrđeni u vjeri kako ste bili poučeni, obilujte u vjeri i
zahvaljujte Bogu“ (Kološanima 2:6-7).
Kao što Božja Riječ kaže, Isus u nama je Isusov Duh, Isusov
život, Isusovo srce, Isusova duhovna snaga… To je sve ono što
Isus jeste, uključujući i Njegov identitet i svo nasleđe od Boga, i
to je ono što mi posjedujemo novorođenjem.
109
Kroz vjeru, odnosno kroz povjerenje i svjesnost u tu realnost,
trebamo slobodnom voljom dopustiti Isusu da u praktičnom
životu bude naš Duh, naš život, naše srce, naša duhovna snaga,
jer On to i jeste prebivanjem u nama. Mi smo bukvalno jedno
sa Njim. Samo treba vjerom primijeniti ono što već
posjedujemo. To će biti manifestacija Njegovog života kroz naš
život, odnosno naš život kroz koji se manifestuje Njegov život.

2:20).
Vjerovanje Isusu samo po sebi podrazumijeva da se u

svakodnevnom praktičnom životu više ne oslanjamo na sebe,
na svoju volju, nego na Njega koji je u nama i kome vjerujemo.
Naše jedino djelo treba da bude vjerovanje Isusu i onda će
On kroz nas djelovati prema Njegovoj volji koja je Božja volja, i
tako ćemo živjeti prema Božjoj volji.
„Tada su ga upitali: Šta treba da radimo da bismo činili

djela Božja? Ovo je djelo Božje da vjerujete onog koga on
posla“ (Jovan 6:28-29).
Kroz vjerovanje Isusu biće nadvladana sva iskušenja i teške

okolnosti. Ovo će biti svakodnavna realnost ako vjerujemo
Isusu, ako imamo povjerenje u Njega a ne u sebe.
„Ostanite u meni i ja ću u vama. Kao što loza ne može sama

od sebe da donese plod ako ne ostane na čokotu, isto tako ne
110
možete ni vi ako ne ostanete u meni. Ja sam čokot, a vi ste
loze. Ko bude u meni i ja u njemu, on donosi mnogo ploda, jer
bez mene ne možete činiti ništa“ (Jovan 15:4-5).

dobrota, vjera, blagost, samosavladavanje. Na to nema
zakona“ (Galatima 5:22-23).
Bog je obećao da će se pobrinuti za naše osnovne

egzistencijalne potrebe dok smo na ovom svijetu.
„Ne brinite se, dakle, i ne govorite: ‘Šta ćemo jesti?’ ili: ‘Šta
ćemo piti?’ ili: ‘Šta ćemo obući?’ Jer, sve to traže neznabošci.
Zna vaš nebeski Otac da vam je sve to potrebno. Nego, prvo
tražite Kraljevstvo Božje i njegovu pravednost, i sve ovo će
vam se dodati” (Matej 6:31-34).
Bog želi da se proslavi kroz nas, da nas učini sličnima Hristu,

da budemo radosni i spokojni, da drugi mogu to da vide i budu
privučeni Njemu.
Dakle, „žrtva“ i „rizik“ koji preuzimamo predajom ne znače
da ćemo se kompromitovati, biti oštećeni ili nesrećni tako što
ćemo ostati bez ičega. Naprotiv, to će biti život pun blagoslova,
to će biti pravo ispunjenje naših dubokih čežnji i potreba; naša
duša će biti napojena i nahranjena. To je Isusovo obećanje.
„I ko god je radi moga imena ostavio kuće, ili braću, ili

sestre, ili oca, ili majku, ili djecu, ili njive, dobiće stostruko više
i naslijediće vječni život“ (Matej 19:29).
111
„Petar reče: Evo, mi smo sve ostavili i pošli smo za tobom.
Tada im Isus reče: Zaista, kažem vam, niko nije ostavio kuću ili
ženu ili braću ili roditelje ili djecu radi Božjeg kraljevstva, a da
neće u ovom vremenu primiti mnogo više, a u dobu koje dolazi
vječni život” (Luka 18:28-30).
Ne treba nikada zaboraviti da život vjere ili poslušnost

vjerom nije samo hodanje sa Hristom, već i sa Bogom, našim
Ocem, kome jednako imamo pristup i sa kojim imamo
zajedništvo zahvaljujući Hristu.
„...Kao ti, Oče, što si u meni i ja u tebi; da i oni u nama jedno

budu, da i svijet vjeruje da si me ti poslao. I dao sam im slavu
koju si ti dao meni, da budu jedno kao što smo mi jedno, ja u
njima i ti u meni: da budu savršeni ujedno...“ (Jovan 17:21-23).
„…A zaista naša je zajednica s Ocem i sa Sinom Njegovim

Isusom Hristom. Ovo pišemo da vaša radost bude potpuna“ (1.
Jovanova 1:3-4).
112
12. Hodanje u Duhu -
duhovna realnost predaje Hristu
Bog nam je kroz Isusa Hrista sve obezbijedio sada i zauvijek,

bez da bilo šta sami doprinosimo i dodajemo. Naše je da
vjerujemo i živimo u toj vjeri, u tom uvjerenju, u toj svjesnosti
da smo u Hristu kompletni, da smo Njime vođeni ako Mu
vjerujemo i odustajemo od sebe, i da će On kroz nas činiti ono
što je Bogu ugodno.
Živjeći u zajednici sa Isusom, kroz svakodnevnu vjeru i
predaju, mi ćemo sve bolje razumjeti Božju volju, sve više ćemo
proučavati Božju Riječ Bibliju, a Isus će nam u našem duhu
svojim Duhom govoriti, osvjedočavati, podsticati, podučavati,
ispravljati, tješiti, davati snagu - živjeće kroz nas. To će biti život
u Duhu; hodanje u Duhu.
„Ako živimo u Duhu, onda i hodimo u Duhu “ (Galatima

5:25).

sloboda“ (2. Korinćanima 3:17).
Sada možemo, kroz Isusa, duhovno služiti Bogu prema


(Filipljanima 3:3).
Kako se služi Bogu u duhu, sada kada je Isus u nama?

113
Čovjek svojim svjesnim umom slobodno izabira da živi u
duhu ili po duhu gdje je sjedinjen sa Isusom, a preko Isusa i sa
Bogom. Drugim riječima, čovjek svjesno izabira da vjeruje Isusu
iznutra i tako dopušta Isusu da živi kroz njega. Kroz takav život
vjere u Isusa i gledanja u Isusa živjećemo prema Božjoj volji, jer
je Isus taj koji će živjeti kroz nas. Vremenom ćemo se tako
stopiti sa Isusom u svakom smislu, bićemo jedno iako smo
dvoje, i naša volja će se vremenom uskladiti sa Njegovom
voljom, a to je ustvari Božja volja. Tako se služi Bogu u duhu,
kroz povjerenje u Duha koji prebiva u našem duhu, a to je Isus.
„Ali dolazi čas, i već je tu, kada će pravi poklonici služiti Ocu
u duhu i istini, jer Otac traži takve poklonike. Bog je Duh, i oni
koji mu služe moraju mu služiti u duhu i istini“ (Jovan 4:23-24).
Od završetka Hristove misije na Zemlji, kada je uspostavljen

Novi savez, Božji narod je kroz Hrista počeo da služi Bogu u
duhu, a ne kao do tada, na osnovu slova i kroz ceremonije i
rituale.
„A ako vas Duh vodi, nijeste pod zakonom“ (Galatima 5:18).
Nanovorođeni hrišćanin posjeduje Duh Isusa Hrista; to je

savršeni Duh, savršena duhovna priroda sa savršenom
duhovnom snagom; u tom Duhu je sve ono što Isus jeste, svo
Njegovo iskustvo ljudskog života na Zemlji. Vjerom dopuštamo
da nas taj Duh vodi i tako ćemo imati prirodno ispoljavati
rodove Duha, bez da to bude u našoj sili.
114
dobrota, vjera, blagost, samosavladavanje. Na to nema
zakona. A oni koji su Hristovi razapeli su tijelo zajedno sa
strastima i požudama tijela. Ako živimo u Duhu, onda i hodimo
u Duhu“ (Galatima 5:22-25).
Božja Riječ kaže da je u nama sada Duh posinjenja, a ne

ropstva, i trebamo vjerovati u to, biti svjesni toga, razmišljati u
skladu sa tim, i tako ćemo i živjeti - pobjednički.
u kojem vičemo: „Aba, Oče!” (Rimljanima 8:14-15).
U tom Duhu, koji je jedno sa našim duhom, je i iskustvo smrti

starog čovjeka, odnosno smrti tjelesnoj prirodi ili tjelesnom
umu koja se desila na Golgoti prije oko 2000 godina. Duhom koji
je u nama se usmrćuje naša sebična volja, samo treba vjerovati
tom Duhu, Isusu, u svim iskušenjima i okolnostima, i biće nam
po vjeri.
„Jer oni koji hode po tijelu skloni su onome što je od tijela,

a oni koji hode po Duhu onome što je od Duha. Jer ishod
upravljanja po tijelu je smrt, a ishod upravljanja po Duhu život
i mir, zato što je tjelesan um neprijateljstvo Bogu, jer se ne
pokorava Božjem zakonu, niti je u mogućnosti. Stoga, oni koji
su u tijelu ne mogu ugoditi Bogu. A vi nijeste u tijelu, nego u
Duhu, ako Božji Duh zaista prebiva u vama. A ako neko nema
Hristov Duh, on nije Njegov. A ako je Hrist u vama, tijelo je
115
zaista mrtvo zbog grijeha, ali Duh je život zbog pravednosti“
„Zbog toga, braćo, dužnici smo, ali ne tijelu, da živimo po

tijelu, jer ako po tijelu živite, umrijećete. Ali ako Duhom
tjelesne postupke usmrćujete, živjećete“ (Rimljanima 8:12-
13).
„Kažem vam dakle: Po Duhu živite, pa nećete udovoljavati

požudi tijela. Jer tjelesna požuda se protivi Duhu, a Duh se
protivi tijelu. Zaista, oni se protive jedno drugom, tako da ne
činite ono što biste željeli“ (Galatima 5:16-17).
Duh u nama pomaže nam u slabostima, i uvijek moramo biti

svjesni ove istine, i zaista ćemo iskusiti pobjedničku silu kad god
nam je teško.
„Tako nam i Duh pomaže u našim slabostima. Jer ne znamo

za šta da molimo kad treba da se molimo, ali se Duh zauzima
za nas sa uzdisanjem neiskazanim. A onaj koji istražuje srca
zna kakva je sklonost Duha, jer se Duh po Božjoj volji zauzima
za svete“ (Rimljanima 8:26-27).
Duh u nama nas uči riječima ako Mu dopustimo, ako

odustanemo od sebe, svoje volje i svojih riječi, vjerujući da će
nam Duh dati prave riječi u pravom trenutku, i zaista će tako i
biti.
„O tome i govorimo, ne riječima kojima uči ljudska

mudrost, nego onima kojima uči Duh, dok se služimo
116
duhovnim riječima da objasnimo ono što je duhovno“ (1.
Korinćanima 2:13).
„Imajući pak onaj isti duh vjere kao što je napisano:

vjerovah, zato govorih; mi vjerujemo, zato i govorimo“ (2.
Korinćanima 4:13).
Duh u nama nas podstiče na ljubav, ali trebamo vjerovati i

odustajati od sebe, i onda će ljubav na koju nas Duh podstiče
zaista izvirati iz nas prirodnio, i htjećemo i činićemo ono što je
Bogu ugodno.
„On vam je vjeran Hristov sluga umjesto nas, koji nas je i

izvijestio o vašoj ljubavi na koju vas podstiče Duh“
(Kološanima 1:7-8).
Duh koji je u nama je Duh snage, ljubavi i razboritosti, i uvijek

moramo biti svjesni te istine, vjerovati u to, i biće nam po vjeri.
U veoma praktičnom životu ćemo iskusiti silu Duha koji je u
nama, u skladu sa obećanjem iz Božje Riječi.
„Jer Bog nam nije dao duh straha, već snage, ljubavi i
razboritosti“ (2. Timoteju 1:7).
To je Duh mudrosti i razumijevanja, što znači da ako

odustajemo od sebe, svoje volje, svoje mudrosti u svim
iskušenjima i okolnostima, onda će kroz nas izvirati mudrost
Duha i zaista će se dešavati nevjerovatne stvari u našem životu.
Poslušati tog Duha, a to je Isus, je pravi hrišćanski život,
duhovnost u praksi, služba Duha, život u Duhu...
117
Vjerom trebamo crpiti, trošiti i apsorbovati iz Duha koji u

nama, a u tom Duhu je sve ono što Hrist jeste i što Hrist
posjeduje. Dakle, rodovi Duha su dar, samo treba u to vjerovati
i dopuštati Duhu da nas vodi, upravo onako kako Biblija kaže.
Tako ćemo i u praktičnom životu biti promijenjeni,
ispoljavaćemo duhovne osobine na prirodan i spontan način,
bićemo ono što jesmo - nova stvorenja u Hristu.
Veoma je važno, za hodanje u Duhu, da fokus nikada ne
treba biti na našim sposobnostima, ili na našim naporima da
učinimo ono što je Božja volja. Fokus nikada ne treba biti ni na
našim nedostacima. Ni jedno ni drugo nije hrišćanstvo.
Hrišćanstvo je natprirodna religija kroz koju Bog kroz Hrista
u nama obezbjeđuje da živimo u skladu sa Njegovom voljom. To
je služba Bogu u duhu. U tome je radosna vijest.
„Jer je Bog koji čini u vama da hoćete i radite kako je njemu

ugodno“ (Filipljanima 2:13).
Treba vjerovati i uvijek biti svjestan činjenice da su i spasenje

i svakodnevni hrišćanski život rezultat vjere u ono što je Bog
kroz Hrista učinio za nas prije 2000 godina (spasenje), i u ono
što Bog kroz Hrista danas čini kroz nas (svakodnevni život).
„Bori se u dobroj borbi vjere, drži se vječnog života na koji

si pozvan, za šta si dao dobro svjedočanstvo pred mnogim
svjedocima“ (1.Timoteju 6:12).
118
Zato oni koji imaju Hrista treba da se fokusiraju na Njega u
potpunosti, a ne na sebe; treba da su stalno svjesni Njegovog
prisustva i da Mu vjeruju, i On će ih usmjeravati - podstičući ih,
obraćajući im se, tješeći, uzdižući, jačajući ih, ispravljajući ih,
podučavajući ih, obnavljajući ih… Rezultat takvog odnosa biće
poslušnost Njegovim riječima ili sprovođenje tih riječi u djelo,
malo po malo, svaki dan sve više. Živjeći na taj način mi ćemo
biti konstantni pobjednici i tako ćemo rasti u vjeri i duhovnosti,
rasti u Hristu. To je hodanje u Duhu.
Mi smo spašeni primanjem Hrista, i zato ne trebamo biti
opterećeni na kojem smo nivou poslušnosti i hristolikosti. To
nije stvar spasenja, već se tako Bog sve više proslavlja kroz naš
život.
Čak i ako se nekome desi da padne ili da pada, da sagriješi ili
da griješi, da manje ili više izabira svoju volju, namjerno ili
nenamjerno, on samo treba da ustaje i nastavlja živi odnos sa
Hristom pretvarajući to u korisno iskustvo i pobjedu.
To je pobjednički život u Hristu.
Ovo ustajanje i nastavak živog odnosa sa Hristom je vjera;
povjerenje u Božju ljubav prema nama koju ništa ne može
promijeniti pa ni greška ili grijeh; povjerenje ko smo i šta smo u
Hristu.
Ovakva vjera će proizvoditi praktičnu promjenu u našem
životu, sazrijevaćemo i ojačati tamo gdje smo bili slabi i još više
se vezati za tako dobrog Boga i tako dobrog Isusa.
„Ako ostanete u meni i moje riječi ostanu u vama, zamolite

što god želite i biće vam. Moj Otac se proslavlja time da
donosite mnogo ploda i da budete moji učenici. Kao što je Otac
volio mene i ja sam volio vas. Ostanite u mojoj ljubavi. Ako
119
držite moja uputstva, ostaćete u mojoj ljubavi, kao što sam ja
održao Očeva uputstva i ostajem u njegovoj ljubavi“ (Jovan
15:7-10).
Spašeni smo kroz Hrista u nama, slava Bogu. Ali to ne treba

biti kraj našeg puta sa Bogom i Hristom. Nama je sada moguće
da svakodnevno živimo pobjedničkim životom; to je vjera
kojom se živi, to treba vjerovati svakog dana sve više, jer Hrist
živi u nama. Hrist je bio pobjednik u ovom tijelu u kojem i mi
živimo, hodajući svijetom u kojem i mi živimo, suočavajući se sa
iskušenjima sa kojima se i mi suočavamo, i sada živi u nama.
Dopustimo mu da živi kroz nas kao što je živio prije oko 2000
godina dok je bio u tijelu.
Božja Riječ govori o pobjedničkom životu kroz Hrista kao o
nečemu što samo trebamo živjeti, primjenjivati, praktikovati, a
ne nikako kao o nečemu što je nemoguće, ili kao o nečemu što
je teško.
„Niti dajte svoje udove grijehu da budu oružje nepravde,

nego dajte sebe Bogu kao oni koji su oživjeli iz mrtvih“
(Rimljanima 6:13).
120
13. Živi odnos sa Hristom
Sve ono što Isus Hrist jeste i što posjeduje je naše, ali se sve
to treba manifestovati kroz naš svakodnevni život da bi se Bog
proslavio i da drugi budu privučeni Bogu. Od našeg zajedništva
sa Hristom i predaje Njemu zavisi kako ćemo živjeti, odnosno da
li ćemo živjeti ono što smo postali novorođenjem.
Vjerovanje Hristu čini da zapravo imamo Hristovu vjeru, jer
je sa Hristom u nama došla i Njegova vjera. Dakle, izvor naše
vjere je Hrist; a to znači da je u Njemu i sila za uzimanje krsta.
„Dakle, pošto smo okruženi tolikim oblakom svjedoka,

skinimo i mi svaki teret i grijeh koji nas lako može namamiti u
zamku i istrajno trčimo trku koja je pred nama, gledajući u
Začetnika i Usavršitelja naše vjere, Isusa…“ (Jevrejima 12:1-2).
Biblija govori o tome da vjerni kroz Hrista primaju Njegovu

vjeru i da treba da žive Njegovom vjerom.

dobrota, vjera, blagost, samosavladavanje“ (Galatima 5:22).
„Neka ti uzor budu zdrave riječi koje si čuo od mene u vjeri

i ljubavi, koje su u Hristu Isusu“ (2. Timoteju 1:13).
„Da, vi ste se odrekli tog svetoga i pravednoga, i tražili ste

da se oslobodi čovjek koji je bio ubica, a ubili ste Začetnika
života, kojeg je Bog podigao iz mrtvih, čemu smo mi svjedoci.
I njegovo ime je - kroz vjeru u njegovo ime - ojačalo ovog
čovjeka koga gledate i poznajete; da, vjera koja dolazi kroz
121
njega vratila je ovom čovjeku potpuno zdravlje pred svima
vama“ (Djela apostolska 3:14-16).
„Ovdje je istrajnost svetih, koji drže uputstva Božja i vjeru

Isusovu“ (Otkrivenje 14:12).
Vjera je dar primljen kroz primanje Hrista. Hristova vjera je

naša vjera. Hristovom vjerom se živi vjerujući Hristu. Vjerovanje
Hristu znači gledati u Hrista, a gledati u Hrista znači fokusirati se
na Njega, kada je On centar našeg života oko koga se sve
okreće, i to je ta svjesnost Hrista u nama i cijele duhovne
realnosti u koju smo ušli sa Njim. Ako gledamo u Hrista svaki
dan, ako se bavimo Njime, ako se posvetimo Njemu, naše
povjerenje u Njega će rasti, On će se tako sve više manifestovati
kroz nas i mi ćemo živjeti Njegovom vjerom.
U suprotnom, prirodno ćemo vjerovati sebi kao i tokom
starog života, a onda će nam vremenom i slavne istine iz Božje
Riječi o tome ko smo i šta posjedujemo postati zamagljene, kao
neživo slovo na papiru, i naša vjera će biti slaba. Tada se
možemo i udaljiti od živog odnosa sa Isusom i Bogom što je
opasan teren, jer i dalje živimo u svijetu koji je pod kontrolom
neprijatelja i još uvijek imamo propadljivo tijelo koje uvijek traži
svoje.
Hrišćanski život je ustvari fokus na Hrista koji živi u nama.
Kada vjerujemo u tu realnost Hrista u nama, kada smo svjesni
te realnosti, fokus prebacujemo na Njega a ne na sebe, i na taj
način živimo Njegovim životom, On postaje naša duhovna
snaga, Njegova vjera postaje naša vjera.
122
2:20).
Dakle, živjeti Hristovom vjerom znači odustati od sebe,

odnosno ne gledati u sebe već gledati u Njega, a to znači
dopustiti Hristu da živi kroz nas i onda će kroz nas teći Njegova
vjera u svim iskušenjima, teškim situacijama i drugim životnim
okolnostima.
Sa druge strane, nevjerstvo znači opstruirati Hristovu vjeru
koju već imamo, a to konkretno znači gledati u sebe u
iskušenjima, gledati u sebe u teškim situacijama i gledati u sebe
u životnim okolnostima. Vjera koju imamo kroz Hrista pada
kada gledamo u sebe. Tada živimo mi a ne On, i zato se dešavaju
neuspjesi.
„Gospode, reče mu Petar, ako si to ti, zapovijedi mi da

dođem k tebi po vodi. A Isus mu reče: Dođi! I Petar izađe iz
čamca i pođe ka Isusu hodajući po vodi. Ali, kad je vidio koliko
je vjetar jak, uplaši se i poče da tone pa povika: Gospode, spasi
me! Isus odmah pruži ruku i uhvati ga pa mu reče: Malovjerni
čovječe, zašto si posumnjao?” (Matej 14:28-31).
Jednom hrišćaninu je sve moguće kroz gledanje u Hrista,

kroz fokus na Hrista. Nije stvar u hodanju po vodi, kao u ovoj
priči sa Petrom, jer možda nikada ni jedan hrišćanin od tada nije
hodao po vodi, nego je stvar u činjenju nemogućih stvari. Te
stvari su pobjeda nad grijehom, pobjeda nad problemom,
pobjeda nad bezizlaznom situacijom…
123
Petar je hodao po vodi kao da hoda po tlu, dakle bez napora,
ali samo gledanjem u Hrista. Kad se uplašio, počeo je da tone,
ali onda je opet zatražio pomoć od Hrista i dobio je. Ovaj strah
nakon kojeg je počeo da tone je nevjerstvo. To su ustvari
životne okolnosti koje se suprostavljaju vašem fokusu na Hrista.
Nikada ne zaboravimo da fokus na Hrista u nama proizvodi
ono što Hrist jeste, jer smo mi dio Hrista, On je u nama. To znači
da ćemo kroz taj fokus imati i Hristovu vjeru i sve drugo što Hrist
posjeduje a što nam je potrebno u datom trenutku. Ta vjera,
Hristova, koju ćemo imati je jača od svega na ovom svijetu. Ta
vjera nadjačava sve oluje i talase u životu.
„Ne govorim to zbog oskudice, jer sam naučio da budem

zadovoljan u svakoj prilici. Znam šta znači oskudijevati, a
znam i kako je imati obilje. Naučio sam kako biti zadovoljan u
svemu, u svakoj prilici - i kad je čovjek sit i kad je gladan, i kad
ima obilje i kad oskudijeva. Sve mogu kroz Hrista koji mi daje
snagu“ (Filipljanima 4:11-13).
Ako vjerujemo Isusu, odnosno ako gledamo u Njega,

crpićemo, trošićemo i aporbovati ono što posjedujemo iznutra,
a to je Isusov Duh, isti onaj Duh koji je ostao vjeran Bogu do
smrti prije oko 2000 godina, a u tom Duhu je i Božanska vjera
za pobjedu u svakom smislu, ne samo nad grijehom, već i nad
životnim teškoćama.
„Ostanite u meni i ja ću u vama. Kao što loza ne može sama

od sebe da donese plod ako ne ostane na čokotu, isto tako ne
možete ni vi ako ne ostanete u meni. Ja sam čokot, a vi ste
124
loze. Ko bude u meni i ja u njemu, on donosi mnogo ploda, jer
bez mene ne možete činiti ništa“ (Jovan 15:4-5).
U Bibliji je zapisana priča o ženi koja je krvarila 12 godina

(Marko 5:25-34). Piše da kada je čula za Isusa prišla mu je s leđa
i dotakla haljinu vjerujući da ako dotakne Njegovu haljinu da će
ozdraviti, i istog časa je ozdravila. Dakle, ona je vjerovala da će
biti izliječena i desilo se. Isus joj je rekao „tvoja vjera te
izliječila“. Šta se desilo ustvari prilikom ovog izlečenja?
„Isus je odmah osjetio u sebi da je iz njega izašla sila, pa se

okrenuo prema narodu i upitao: Ko je dotakao moje haljine?”
(Marko 5:30).
Vjerom se crpi Isusova sila u kojoj je sve što nam treba.

Vjerom crpimo ili uzimamo od Isusa. Bolesna žena je vjerovala i
tako je crpila Isusovu silu i izliječila se. Isus sada živi u nama, što
je najbliskiji mogući odnos, i Njegova sila nam je dostupna u
svakom trenutku.
Biblija jednostavnim jezikom govori o tome kakav naš odnos
treba biti sa Isusom. Sin Božji je, prema Bibliji, naša voda, naš
hljeb, što znači naša jedina egzistencijalna potreba u duhovnom
smislu. Zato Mu se treba predati bezrezervno kako bi zaista
zadovoljio naše potrebe.
„Na to joj Isus reče: Svako ko pije od ove vode opet će

ožednjeti. A ko bude pio od vode koju ću mu ja dati, nikada
neće ožednjeti, nego će voda koju ću mu ja dati postati u
njemu izvor vode koji teče u vječni život. A žena mu reče:
125
Gospodine, daj mi te vode, da ne žednim i da ne moram da
dolazim ovamo da zahvatam vodu” (Jovan 4:13-15).
Ova voda je lično Isus koji dolazi da živi u nas Duhom. On je

jedini koji može zadovoljiti naše potrebe i čežnje - duhovnu žeđ,
kao što i voda zadovoljava potrebe tijela.
„Poslednjeg i najvažnijeg dana praznika, Isus je ustao i

povikao: Ako je neko žedan, neka dođe k meni i pije! Ko bude
vjerovao u mene, kao što je rečeno u Pismu, iz njegovog tijela
poteći će rijeke žive vode. A rekao je to za Duh koji je trebalo
da prime oni koji vjeruju u njega. Tada, naime, Duh još nije bio
dat, jer Isus još nije bio proslavljen“ (Jovan 7:37-39).
„Tako je i napisano: Prvi čovek, Adam, postao je živa duša,

posljednji Adam Duh koji daje život“ (1. Korinćanima 15:45).
Isus je naš hljeb u duhovnom smislu, i On je jedini koji može

zadovoljiti našu duhovnu glad.
„A oni su ga upitali: Kakav čudesan znak pokazuješ ljudima,

da ga vidimo i povjerujemo ti? Kakvo djelo ti obavljaš? Naši
praočevi su jeli manu u pustinji, kao što je napisano: Hljeb s
neba dao im je da jedu’. A Isus im je rekao: „Zaista, zaista,
kažem vam, nije vam Mojsije dao hljeb s neba, nego vam moj
Otac daje pravi hljeb s neba. Jer Božji hleb je Onaj koji silazi s
neba i daje život svetu” (Jovan 6:30-33).
„Na to su mu rekli: „Gospode, daj nam uvijek taj hljeb. A

Isus im reče: Ja sam hljeb života: koji meni dolazi neće
126
ogladnjeti, i koji mene vjeruje neće nikad ožednjeti” (Jovan
6:34-35).
„Ja sam hljeb života. Vaši su praočevi jeli manu u pustinji, a

ipak su umrli. Ovo je hljeb koji silazi s neba, da čovjek jede od
njega i da ne umre. Ja sam živi hljeb koji je sišao s neba. Ako
neko jede od ovog hljeba, živjeće uvijek. A hljeb koji ću ja dati
moje je tijelo koje ću dati za život svijeta” (Jovan 6:48-51).
Jesti i piti Hrista znači imati Njegov život i živjeti Njegovim

životom vjerujući Njemu i imati ličan i blizak odnos sa Njim.
Kao što hljeb i voda postaju sastavni dio našeg tijela nakon
kunzumacije, tako i Isus treba biti sastavni dio našeg života, ono
što nas održava živima svakodnevno. Ovo je duhovni jezik koji
je Isus koristio da objasni veličanstvene istine.
„Zato im je Isus rekao: Zaista, zaista, kažem vam, ako ne

jedete tijelo Sina čovječijeg i ne pijete njegovu krv, nemate
života u sebi. Ko se hrani mojim tijelom i pije moju krv, ima
vječni život, i ja ću ga vaskrsnuti u poslednji dan, jer je moje
tijelo prava hrana i moja krv je pravo piće. Koji jede moje tijelo
i pije moju krv stoji u meni i ja u njemu“ (Jovan 6:53-56).
„Duh je taj koji daje život, tijelo ne koristi ništa. Riječi koje
sam vam govorio Duh su i život su. Ali ima nekih među vama
koji ne vjeruju” (Jovan 6:63-64).
Biblija govori da naš odnos sa Isusom treba biti kao brak;

dakle snažno, kontinuirano i živo jedinstvo.
127
„Slušajte jedni druge u strahu pred Hristom. Žene neka
budu poslušne svojim muževima kao Gospodu, jer je muž
poglavar ženi kao što je i Hrist poglavar zajednici, i on je
Spasitelj tog tijela. I kao što je zajednica podređena Hristu,
tako neka i žene budu svojim muževima u svemu. Muževi,
volite svoje žene, kao što je i Hrist volio zajednicu i sebe predao
za nju, da je posveti, vodenim kupanjem kroz riječ, da bi
predstavio sebi slavnu zajednicu, bez mrlje ili bore ili bilo čega
takvog, svetu i bez mane. Tako i muževi treba da vole svoje
žene kao svoje tijelo. Ko voli svoju ženu, voli samog sebe. Jer
niko ne mrzi svoje tijelo, nego ga hrani i njeguje, kao i Hrist
zajednicu. Jer mi smo udovi njegovog tijela, mesa njegovog, i
od kostiju njegovih. Zato će čovjek ostaviti oca i majku i
prionuće uz svoju ženu, i njih dvoje postaće jedno tijelo. Velika
je ta tajna. A govorim o Hristu i zajednici“ (Efescima 5:21-32).
„Jer revno se brinem za vas kao što to Bog čini, jer sam vas
obećao jednom mužu, Hristu, kako bih vas doveo pred njega
kao čestitu djevicu“ (2. Korinćanima 11:2).
Biblija govori da nam Isus treba biti kao glava koja upravlja
tijelom. On je glava a mi smo udovi tijela. On je taj koji treba da
upravlja nama; mi smo ti koji Mu trebamo vjerovati.
„Jer kao što je tijelo jedno, a ima mnogo udova, i svi udovi
tog tijela, iako ih je mnogo, čine jedno tijelo - tako je i Hrist.
Zaista, jednim Duhom svi smo kršteni u jedno tijelo - bili Judejci
ili Grci, bili robovi ili slobodni - i svi smo jednim Duhom
napojeni“ (1. Korinćanima 12:12-13).
128
„On je glava tijela, zajednice, koji je početak, prvorođeni iz
mrtvih, da u svemu bude prvi” (Kološanima 1:18).
„Vi ste Hristovo tijelo, a pojedinačno ste udovi“ (1.

Korinćanima 12:27).

svih nebesa, da sve ispuni. I dao je neke da budu apostoli, neke
da budu proroci, neke da budu propovjednici dobre vijesti,
neke da budu pastiri i učitelji, kako bi usmjeravali svete, kako
bi služili i kako bi izgrađivali Hristovo tijelo, dok ne dostignemo
svi u jedinstvo vjere i poznanja Sina Božjega, u čovjeka
savršena, u mjeru rasta punoće Hristove; da više ne budemo
mala djeca koju kao da bacaju talasi i koju tamo-amo nosi
svaki vjetar učenja, jer slušaju ljude koji se služe prevarom i
koji ih lukavo dovode u zabludu. Nego, govoreći istinu, u
svemu ljubavlju uzrastimo do zrelosti da budemo poput njega
koji je poglavar, a to je Hrist. Od njega cijelo tijelo - kome su
svi djelovi skladno sastavljeni i složno rade, jer svaki zglob koji
ih povezuje ispunjava svoju svrhu kako bi svaki pojedini ud
mogao primjereno da djeluje - doprinosi svom rastu na
izgradnju samoga sebe u ljubavi“ (Efescima 4:10-16).
Neka je slava Bogu za Isusa Hrista našeg Gospoda.
129
14. Obnovljenje tjelesnog uma u duhovan um
kroz hodanje sa Hristom u novom životu
Vjerni, iako su nanovorođeni u duhu, iako posjeduju Hristov

život, taj novi život se u početku kod njih neće vidjeti u
potpunosti, zato što je život dinamična stvar koja treba da raste
i sazrijeva. Osim toga, nanovorođeni hrišćani imaju posljedice
starog života koje se mogu manifestovati i u novom životu,
naročito u početku. U tom smislu, život nakon svog nastanka
treba da raste, da sazrijeva, da bi se mogao manifestovao u
punini, a kroz taj rast, osim što će se novi život sve više
manifestovati, istovremeno će se posljedice starog života sve
manje manifestovati. Taj rast i sazrijevanje u novom životu je
ustvari život sa Hristom, odnosno prepuštanje Njegovom
vođstvu kroz koje nas On obnavlja od starih posljedica i čini da
sazrijevamo u novom životu.
„…Da, što se tiče vašeg nekadašnjeg ponašanja, svučete

starog čovjeka koji je iskvaren zbog njegovih prevarnih želja, i
da se obnovite u duhu uma svoga, i da obučete novog čovjeka,
koji je po Bogu stvoren u pravednosti i istinskoj svetosti“
(Efescima 4:22-24).
Koje su to posljedice starog života zbog kojih nam je

potrebno obnovljenje?
• nepoznavanje ili pogrešno poznavanje Boga i Njegove

volje za nas;
130
• navike na grijeh koje nas navode da živimo po svojoj
volji;
• sjećanja na grijeh koja nas navode da živimo po svojoj
volji;
• psiho-fizičke slabosti koje nas navode da živimo po
svojoj volji.
Iako smo novorođenjem postali duhovno savršeni, naš

svjesni um je naviknut da bude tjelesan, da gleda na sebe, da
zadovoljava i štiti sebe; naši karakteri nijesu usavršeni, naše
misli, osjećanja, osobine i navike još nijesu usavršeni, naše
ponašanje nije usavršeno. Sve to još nije u skladu sa duhovnim
savršenstvom koje posjedujemo novorođenjem, jer se svjesni
um obnavlja vremenom kroz zajedništvo sa Isusom; treba
vrijeme da se formira karakter.
Kroz Isusovo vođstvo, postepeno ćemo se uskladiti sa
Isusovim karakterom, sa Njegovim osobinama i navikama, sa
Njegovim ponašanjem. Njegov um i naš um će biti stopljeni
malo po malo.
„Jer one koje je unaprijed znao, njih je i predodredio da se

saobraze po obličju njegovog Sina, da on bude prvorođeni
među mnogom braćom“ (Rimljanima 8:29).
Naša volja će vremenom, kroz zajednički život sa Sinom

Božjim, biti usklađena sa Njegovom voljom, i On će tako
obnoviti naš svjesni um, iz tjelesnog u duhovan um, koji je
navikao da služi sebi a ne Bogu; obnoviće nas od starih
posljedica. To znači da kroz blizak svakodnevni odnos sa Isusom
imamo sljedeće:
131
• sve više upoznajemo Boga i Njegovu volju;
• stvaramo nove navike kojima se poništavaju stare
navike;
• nova sjećanja i iskustva sa Bogom i Isusom zamjenjuju
sjećanja na grijeh;
• psiho-fizičke slabosti se neutrališu.
To je rast u Hristu, to je sazrijevanje, to je obnovljenje uma,

to je formiranje ili izgradnja novog karaktera. Naš udio je
gledanje u Hrista, fokus na Hrista, vjera u Hrista, predaja Hristu,
a sve ostalo On čini, i to je zaista radosna vijest.
„Zato vas, braćo, usrdno molim Božjom samilošću da svoja

tijela date kao žrtvu živu, svetu, ugodnu Bogu, što je vaša
razumna služba. I ne dajte da vas i dalje oblikuje ovo doba,
nego se preobrazite obnavljanjem svog uma, da utvrdite šta
je Božja volja - šta je dobro, ugodno i savršeno“ (Rimljanima
12:1-2).
Hrist kao Gospod, Utješitelj i Prvosveštenik obnavlja vjerne

isključivo kroz zajedništvo sa njima, ne na bilo koji drugi način, i
to sve da bi bili nalik Njemu i time u njima vrati Božje obličje
koje je iščezlo zbog posljedica grijeha.
Zaista ako smo konstantno svjesni Hristovog prebivanja i
prisustva u nama, i stoga vjerujući Mu biramo Njegovo vođstvo
u svim životnim iskušenjima i okolnostima, onda će On kroz nas
činiti ono što je već činio prije 2000 godina - živio po Božjoj volji.
Na taj način čovjek se obnavlja prema Hristovom obličju, a to je
Božje obličje.
132
sloboda. I dok otkrivenih lica poput ogledala odražavamo
Gospodnju slavu, svi se mi preobražavamo u isto obličje, iz
slave u slavu, kao od Gospodnjeg Duha“ (2. Korinćanima 3:17-
18).
Kroz hodanje sa Hristom, novi život vjernih u iskustvu

nadjačava stari život koji su do tada imali; i taj život će sve više
biti vidljiv i davati Hristove rodove. Postaćemo snažni duhovni
hrišćani koje će Bog moći da upotrijebi u službi drugim ljudima,
u službi onima kojima treba pomoć.
Hrist nas provlači kroz različita životna iskustva kako bi nas
učinio sličnima Njemu i sposobnima za službu Njemu. Mi sve
više prepoznajemo Njegovu ruku u našem životu, kako kroz
lijepe trenutke ali i kroz nevolje i iskušenja što ponekad može
biti i bolnije. Tako izgrađuje naš karakter nalik Svom karakteru.
„Zato ne posustajemo. Naprotiv, ako se naš spoljašnji

čovjek i raspada, onaj unutrašnji se obnavlja iz dana u dan“ (2.
Korinćanima 4:16).
Novorođeni čovjek, dakle, još nije osposobljen da sam po

sebi živi po Božjoj volji, već Božju volju može ispuniti samo
dozvoljavanjem Hristu da živi kroz njega, kao i kroz Hristovu
zaštitu od iskušenja kojima još nijesmo dorasli u sadašnjem
trenutku, uslovno rečeno.
Zbog posljedica starog života, zbog činjenice da duhovne sile
tame mogu da nas iskušavaju jer i dalje posjedujemo
neobnovljen um i propadljivo tijelo koje ima svoje želje, kao i
133
zbog toga što nijesmo fizički u Božjem carstvu, nama je
potreban Gospod da nas vodi i štiti u svakodnevnom životu.
To je Njegova prvosveštenička ili posrednička služba u našu
korist.
„Jer sam uvjeren u ovo: onaj koji je započeo dobro djelo u

vama, dovršiće ga do dana Isusa Hrista“ (Filipljanima 1:6).
„I kao što nosimo obličje onoga koji je zemaljski, nosićemo

i obličje onoga koji je nebeski“ (1. Korinćanima 15:49).
Obnovljenje i rast u Hristu nema veze sa spasenjem, jer su

vjerni spašeni zahvaljujući Hristovom Duhu koji su primili u sebi
prilikom novorođenja, već se tiče proslavljanja Božjeg imena i
privlačenja grešnika Bogu.
Uzmimo u obzir dva primjera, jedan iz ljudskog iskustva, a
drugi iz prirode, koji govore o tome šta je život.
• Život je proces od rađanja bebe do odrasle osobe (isti

život koji je u bebi prilikom rođenja je isti život koji ta
beba ima kada odraste)
To znači da oni koji su bebe u Hristu (koji imaju Hristov Duh

kroz novorođenje), iako nijesu odrasli u Hristu (nemaju Hristovo
obličje-karakter-ponašanje), dovoljno je što imaju Hristov život
da bi bili spašeni. Ali da bi se Hristov život koji imaju
manifestovao i spolja moraju da rastu u Hristu, da se razvijaju.
• Život je proces od klijanja sjemena do sazrijevanja

ploda (isti život koji je u sjemenu biće i u plodu)
134
To znači da oni koji imaju sjeme (koji imaju Hristov Duh kroz
novorođenje), iako nemaju zreo plod (nemaju Hristovo obličje-
karakter-ponašanje), dovoljno je što imaju sjeme da bi bili
spašeni (Hristov život), jer to sjeme ima u sebi sve što je
potrebno za zreo plod. Ali da bi dali zreo plod moraju da rastu
u Hristu i da se razvijaju. Ovaj rast i razvoj hrišćana se dešava
kroz Hristovo svakodnevno vođstvo.
Konačni cilj jeste da čovjek postane hristolik, da ima Hristov
karakter, a to je ništa drugo nego povratak Božjeg obličja u
čovjeku jer je Hrist Božje obličje. Tada će se Bog proslaviti kroz
čovjeka, dovršiće djelo u čovjeku, i Hrist može da dođe ponovo
i uzme svoj narod.
Na samom kraju zemaljske istorije, neposredno prije
Hristovog drugog dolaska, Sotoni će biti dopušteno da preuzme
vlast na cijeloj planeti Zemlji u potpunosti, što mu je bilo
uskraćeno u proteklih 6000 godina zbog Božje milosti koja je
djelovala. Sotona će tada moći da kuša vjerne bez ograničenja i
oni neće imati Božju zaštitu, neće imati Hristovo posredovanje
kao sada, ali će mu se oduprijeti vjerom.
To će biti dokaz pred cijelim svemirom da svi oni koji su
primili Hristov Duh mogu biti bezbjedni stanovnici Božjeg
carstva u kojem vladaju savršena pravednost i poslušnost Bogu.
Vjerni koji budu živi u to vrijeme, a koji su nazvani 144.000,
biće dokaz pred cijelim svemirom da i svi oni kroz istoriju koji su
vjerovali u Božje obećanje o spasenju (starosavezni vjerni), kao
i oni koji su vjerom primili spasenje nakon što je ono postalo
dostupno kroz Hrista (novosavezni vjerni), mogu da budu
spašeni jer se Hristov Duh pokazao u iskustvu, ne samo kod
Hrista, nego i kod ostalih ljudi, kao savršeno pravedan i
poslušan Bogu.
135
Spasenje čovjeka je pravedno i realno, i 144.000 će biti živi
dokaz za to. U tom smislu, 144.000 su prvine od velike žetve.
„I pogledao sam, kad gle - Jagnje stoji na gori Cionu i s njim

sto četrdeset i četiri hiljade koji imaju ime njegovog Oca
napisano na svojim čelima. …Pjevali su kao novu pesmu pred
prestolom i pred četiri bića i pred starješinama. I niko nije
mogao da nauči tu pjesmu osim onih sto četrdeset i četiri
hiljade, koji su otkupljeni sa zemlje. To su oni koji se nijesu
onečistili sa ženama, koji su sačuvali svoje djevičanstvo. Oni
slijede Jagnje kuda god ono pođe. Otkupljeni su od ljudi kao
prvine Bogu i Jagnjetu, i u njihovim ustima ne nađe se prevara,
jer su bez mane pred prestolom Božjim“ (Otkrivenje 14:1-5).
„Ako su prvine tijesta svete, sveto je i cijelo tijesto. I ako je

korjen svet, svete su i grane“ (Rimljanima 11:16).
Biblija zaista govori o savršenom standardu za čovjeka, a to

je Hristovo obličje koji je Božje obličje.

svih nebesa, da sve ispuni. I dao je neke da budu apostoli, ne-
ke da budu proroci, neke da budu propovjednici dobre vijesti,
neke da budu pastiri i učitelji, kako bi usmjeravali svete, kako
bi služili i kako bi izgrađivali Hristovo tijelo, dok ne dostignemo
svi u jedinstvo vjere i poznanja Sina Božjega, u čovjeka savr-
šena, u mjeru rasta punoće Hristove“ (Efescima 4:10-13).
136
„Pozdravlja vas Epafras, koji je jedan od vas, Hristov sluga.
On se uvijek bori za vas u svojim molitvama da biste stajali
savršeni i potpuni u svakoj Božjoj volji“ (Kološanima 4:12).
„A istrajnost neka dovrši svoje djelo, da budete savršeni i

potpuni, bez ikakvog nedostatka“ (Jakov 1:4).
„Jer revno se brinem za vas kao što to Bog čini, jer sam vas
obećao jednom mužu, Hristu, kako bih vas doveo pred njega
kao čestitu djevicu“ (1. Korinćanima 11:2).
Hvala Bogu, u ime Isusa Hrista, što nam je otkrio ovo slavno
jevanđelje i što će dovršiti započeto djelo u nama.
137
O autoru
Moje ime je Zdravko Vučinić. Rođen sam 1979. godine u

Podgorici, glavnom gradu Crne Gore, kao katolik albanske
nacionalnosti i porijekla.
Od 2012. godine sam oženjen sa suprugom Ninom, koja je
takođe rođena kao katolik albanske nacionalnosti i porijekla, i
imamo dvije kćerke, Anu (8) i Mateu (5).
Ne pripadam ni jednoj vjerskoj organizaciji, niti sam ikada

pripadao ako se u to ne računa katoličko nasleđe. Apsolutno
sam nezavisan u odnosu na bilo kakve crkve, sekte, kultove ili
bilo kakve druge vjerske organizacije.
Od sredine devedestih godina pa do upoznavanja jevanđelja
koje sada propovijedam, bio sam obraćen, biblijski religiozan i
imao iskustva sa Bogom, povremeno i veoma dinamična
iskustva, ali vjerujem da u tom periodu nijesam iskusio
novorođenje kroz Isusa Hrista, nijesam iskusio promjenu
unutrašnje duhovne prirode kroz Hrista u meni, i nijesam
iskusio pobjednički hrišćanski život kroz Hristovo lično vođstvo.
Kada sam upoznao ovo jevanđelje i povjerovao u njega,
počeo sam i da ga živim i tada je u pravom smislu počeo moj
novi život. Vjerujem da me je Bog tada pozvao da javno
propovijedam jevanđelje koje sam lično doživio.
U najkraćem ću opisati šta je Bog za sada uradio preko naše
jevanđeoske službe, na isti način na koji su Isusovi učenici
obavještavali druge vjernike o tome šta je Bog radio preko njih.
138
„Kad su stigli i okupili zajednicu, ispričali su šta je sve preko
njih Bog učinio i kako je neznabošcima otvorio vrata k vjeri“
(Djela apostolska 14:27).
„Sjutradan je Pavle otišao s nama kod Jakova. Tamo su bile

i sve starješine. On ih je pozdravio, a zatim im detaljno ispričao
šta je Bog učinio među neznabošcima posredstvom njegove
službe“ (Djela apostolska 21:18-19).
Od 2017. godine sam osnivač nezavisne jevanđeoske službe

Hrišćanska mreža EX-YU koja se bavi objavljivanjem jevanđelja,
kao pripreme za Hristov drugi dolazak.
Glavne aktivnosti Hrišćanske mreže EX su:
• web sajt - www.hriscanskamreza.net

• youtube kanali - Hrišćanska mreža EX-YU i Nina Vučinić
• javna i online predavanja
• izdavačko-eduktivni projekti
• prevodilačke aktivnosti
Od ljeta 2017. godine, kada sam javno počeo službu

jevanđelja, do danas, ljeta 2022:
• krstio sam više od 100 ljudi u ime Isusa Hrista

(uspostavljene su zajednice u najmanje 6 država)
• održao sam oko 300 predavanja/propovjedi koje su
javno objavljene (propovjedi su održane uživo u 6
država, kao i putem online plaformi uključujući i
propovjedi za grupu iz Češke)
139
• imao sam na desetine privatnih propovjedi i
proučavanja
• napisao sam više od 150 članaka za naš sajt u okviru
kojih spadaju i različite studije
• autor sam 9 knjiga sa sljedećim naslovima:
➢ „Jevanđelje za hrišćane“ (2019)
➢ „Mi i Elen Vajt: Ko je u pravu“ (2019)
➢ „Mi i Elen Vajt“: Zaboravljeno jevanđelje“ (2020)
➢ „Hrist u nama i mi u Hristu“ (2020)
➢ „Slučaj Trojstvo“ (2020)
➢ „Božji Izrael danas: Avramovi ili Hristovi potomci“
(2020)
➢ „Nefili - djeca palih anđela? Mitologija ili Biblija“ (2020)
➢ „Dani Hristovog raspeća i vaskrsenja“ (2020)
➢ „Novorođenje i hodanje u novom životu“ (2022)
Hrišćanska mreža EX-YU je i izdavač Biblije, Savremenog

revidiranog prevoda. Biblija SRP je dostupna u štampanom
izdanju, a na našem sajtu je dostupna za čitanje i preuzimanje
kao PDF verzija i kao mobilna aplikacija.
Hrišćanska mreža EX-YU je za sada izdala i oko 20 drugih
knjiga od autora sa kojima sarađujemo u propovijedanju
jevanđelja.
Trenutno sarađujemo sa srodnim hrišćanskim službama -
Open Face Fellowship (ranije Restoration Ministry) sa Jamajke
čiji je osnivač Dejvid Klejton, od koga sam prvi put čuo
najvažnije jevanđeoske istine i koji me krstio 2017. godine, i
Revelation1412 iz Australije čiji su osnivači Imad Avde i Nader
Mansur, koji su me rukopoložili za službu 2018. godine.
140
Postoje i druge nezavisne jevanđeoske službe iz raznih
krajeva svijeta sa kojima manje ili više sarađujemo.
Do sada smo preveli i na stotine video prezentacija i tekstova
braće propovjednika iz inostranstva.
Za ovih 5 godina jevanđeoske službe ni jednog trenutka
nijesam finansiran niti od vjernih niti od drugih jevanđeoskih
službi, već od svojih sredstava koja mi Bog obezbjeđuje što je za
mene jedno veličanstveno iskustvo i ispunjenje molitvi.
Od 2009. godine sam osnivač Instituta za prirodnu medicinu

Podgorica, nevladine organizacije koja se bavi promocijom
zdravog načina života i prirodnog liječenja. U okviru istog
projekta, moja supruga Nina uređuje informativni portal
www.buditezdravi.info koji je osnovan 2012. godine.
U nekoliko navrata sam se obučavao u Americi u vezi sa
prirodnim liječenjem, kao i kroz savjete i iskustva drugih koji se
time uspješno bave. Od 2014. sam se intenzivnije počeo baviti
prirodnim liječenjem, i od tada do danas sam napisao oko 1.300
pojedinačnih programa liječenja i pročišćavanja organizma za
ljude sa različitim zdravstvenim problemima. Od kada
propovijedam jevanđelje moje aktivnosti oko zdravlja su
značajno smanjene.
Iako vjerujem da je zdrav način života Božja volja za čovjeka,
isto tako ne vjerujem da je prirodno liječenje primarni Božji
način liječenja, iako sam se dugo bavio time. Biblijski primarni
princip je natprirodno izlečenje onih koji vjeruju. Svakako da
Bog upotrebljava i prirodno liječenje da pomogne ljudima.
Prije osnivanja Hrišćanske mreže EX-YU i upoznavanja sa

jevanđeljem koje sada propovijedam, u periodu od 2012. do
141
2017. bio sam suosnivač Instituta za religijska istraživanja koji
se bavio promocijom biblijske religije. U tom periodu sam
napisao tri knjige: „Zašto je vjera u Isusa Hrista jedni smisao
života“; „Šta je pravo hrišćanstvo i ko su pravi hrišćani“ i „Slučaj
Trojstvo - Božji identitet“. U tom periodu izdali smo i oko 30
drugih knjiga različitih autora kao i Bibliju - Novi revidirani
prevod.
Neka je slava i hvala Bogu u ime Njegovog Sina Isusa Hrista

za svu vječnost što je uradio i što radi za mene i moju porodicu,
i za drugu braću i sestre koji su ih upoznali.
Ovo je pobjedničko jevanđelje koje će prije ili kasnije obasjati
cio svijet i onda će Hrist doći da nas uzme.
Amin.
142

Novorodjenje I Hodanje U Novom Zivotu

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Novorodjenje I Hodanje U Novom Zivotu

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

ZDRAVKO VUČINIĆ

Elektronsko izdanje, Podgorica 2022.

1. Uvod u novorođenje ............................................................. 5

2. Bog je stvorio savršenog čovjeka - duhovno i fizički ............. 7

3. Čovjek je razdvajanjem od Boga izgubio i duhovno i fizičko

4. Šta je grijeh i šta je spasenje od grijeha? ........................... 34

5. Novorođenjem kroz Isusa Hrista čovjek se spašava od grijeha

6. Bez Hristovog utjelovljenja, života, smrti, vaskrsenja i

7. Pokajanje i vjera u Hrista vode u iskustvo novorođenja .... 67

9. Krštenje vodom i Svetim Duhom ....................................... 86

10. Naš novi identet - ko smo mi sada i šta posjedujemo kroz

11. Predaja Hristu - da bi se živio novi život .......................... 98

12. Hodanje u Duhu - duhovna realnost predaje Hristu ...... 113

14. Obnovljenje tjelesnog uma u duhovan um kroz hodanje sa

O autoru ............................................................................... 138

Novorođenje se u Bibliji prvi put pominje prilikom razgovora

„Među farisejima je bio jedan čovjek koji se zvao Nikodim,

Prema Isusovim riječima, bez novorođenja niko ne može niti

Bog je stvorio savršenog čovjeka, sa dvije prirode u sebi,

„Gospod Bog je stvorio čovjeka od ZEMALJSKOG PRAHA i

Taj dah životni je ustvari duh životni ili duh.

„Ovako kaže istiniti Bog, Gospod, Stvoritelj nebesa, onaj

„Ovako govori Gospod, koji je razapeo nebesa, zemlji

Prema Bibliji, kompletnog čovjeka čini duh, duša i tijelo.

„I neka, braćo, sav vaš DUH I DUŠA I TIJELO budu sačuvani

„Jer Božja riječ je živa i djelotvorna, oštrija je od svakog

Od izuzetne je važnosti da razumijemo šta Biblija govori o

„Jer ko od ljudi zna šta je u nekom čovjeku, osim DUHA

„Neka Gospod Isus Hrist bude s TVOJIM DUHOM“ (2.

„Neka blagodat Gospoda Isusa Hrista bude s VAŠIM

„A ja, odsutan tijelom, ali PRISUTAN DUHOM, već sam

„Jer su okrepili MOJ DUH I VAŠ…“ (1. Korinćanima 16:18).

„A Marija reče: Duša moja veliča Gospoda i DUH MOJ KLIČE

„Život i milost podario si mi. Brižnost tvoja čuva DUH MOJ“

„Srećan je čovjek kome Gospod ne uračunava krivicu, i U

„Da ne budu kao praočevi njihovi, naraštaj tvrdoglav i

„…A vi čuvajte SVOJ DUH, i ne budite vjerolomni“ (Malahija

Biblija, vjerujem, nedvosmisleno govori da čovjek posjeduje

„Bdite i molite se, da ne padnete u iskušenje. DUH JE,

„Zato proslavite Boga U SVOJIM TIJELIMA, I U DUHU vašem

„...Isto tako, neudata žena i djevica brine se za Gospodnje,

„Dakle, pošto imamo ta obećanja, voljeni, očistimo se od

Biblija kaže da svako biće posjeduje duh i tijelo, uključujući i

„Jer ko od ljudi zna šta je u nekom čoveku, osim DUHA

„Miheja još reče: Zato čuj Gospodnju riječ: Vidim Gospoda

„U godini smrti cara Ozije, vidio sam Gospoda kako sjedi na

„Kada je Saul čuo te reči, Božji Duh je došao na njega“ (1.

„Spominjaću Gospodnju milost, hvaliću Gospoda zbog

„…A Duh Božji lebdio je nad površinom voda“ (1. Mojsijeva

„Tada je Gospod rekao: Neće se moj Duh dovijeka sporiti

„Možemo li naći nekoga kao što je ovaj čovjek, u kome je

„I ne žalostite Božji Sveti Duh, kojim ste zapečaćeni u dan

I Isus, nakon što se utjelovio i postao čovjek, imao je ljudsko

„I Riječ je postala tijelo i prebivala je među nama i gledali

„Zato, ulazeći u svijet, on kaže: Žrtvu i prinos nijesi htio,

„Isus je povikao iz sveg glasa: Oče, u tvoje ruke predajem

Prema Bibliji, duh predstavlja najvažniji životni elemenat

„UZMEŠ LI IM DUH, UMIRU, i u prah se svoj vraćaju“ (Psalmi

„Ne uzdajte se u velikaše, u čovjeka zemaljskog, od koga

„Tada je Isus rekao: Ne plačite, jer nije umrla, nego spava.

„Dakle, kao što je TIJELO BEZ DUHA MRTVO, tako je i vjera

Kada je Isus umirao na krstu On je predao svoj Duh, znači

„Isus je povikao iz sveg glasa: Oče, u tvoje ruke predajem