11.Deformacija parlamentarizma u obliku jednopartijskih sistema?

Jednopartijski sistemi pojavili su se kao produkt socijalne i političke krize

parlamentarizma nastale usljed klasnih i drugih poremećaja, te nemoći postojećih
demokratskih i političkih institucija da na regularan način prevladaju te teškoće. U
osnovi, revolucionarnim promjenama ove naravi trebalo je da se, bar prema
proklamaciji njihovih protagonista, radikalno poboljša postojeće stanje i prvenstveno
učini povoljnijim položaj najširih društvenih slojeva. Krajem devedesetih godina ovog
stoljeća urušio se potpuno tzv. istočni sistem, koji su,zapravo, činile različite, manje-
više, s vremenom ublažene, verzije boljševičkog sistema. Danas, od jednopartijskih
sistema, uglavnom su ostali oni u pojedinim državama trećeg svijeta Koji se, inače,
po nastanku i načinu funkcionisanja, u mnogome razlikuju od poznatih klasičnih
istočnoevropskih uzora. U ovom trenutku primjetna je i njihova postepena
demokratizacija i uklapanje u danas već gotovo univerzalni sistem kompetitivne
predstavničke, dakle, višepartijske demokratije. Postoje tri modela jednopartijskog
sistema: boljševički, fašistički, i monopartizam trećeg svijeta
12. Pravno-politički sistem Velike Britanije?
Ujedinjeno Kraljevstvo (UK) ustavna je monarhija koja se u komparativnim analizama
smatra prototipom parlamentarnog sustava vlasti. Britanski parlamentarizam razvio
se unutar monarhijskog režima kako bi se ograničila kraljeva vlast. S vremenom je
monarhova uloga postala samo formalna, što se očituje u ustavnom obrascu queen
(king)-in-parliament koji podrazumijeva da zakon koji donesu oba doma Parlamenta
mora potvrditi monarh. Formalno gledajući, kruna raspolaže širokim ovlastima koje
ne podliježu nadzoru Parlamenta. Riječ je o prerogativnim ovlastima kao što su,
primjerice, objava rata, sklapanje sporazuma, imenovanje veleposlanika, stalnih
tajnika ministarstava, čelnika sigurnosnih službi itd. Tim ovlastima u njezino ime
danas raspolaže vlada kao kolektivno tijelo, odnosno pojedini ministri u okviru svojih
resora. Britanski je Parlament dvodoman – Gornji dom (House of Lords) s vremenom
je izgubio ovlasti tako da se njegova sadašnja funkcija svodi na mogućnost odgode
(ali ne i odbacivanja) zakonodavnih akata. Donji dom (House of Commons) poznat je
kao debatni parlament odnosno njegova je najvažnija djelatnost raspravljanje, čime
se nastoje pridobiti politički poeni u javnosti. Za parlamentarnu većinu najvažnija je
funkcija održavanje vlade. Čvrstu parlamentarnu većinu osigurava izborni sustav
relativne većine koji dovodi do natpredstavljenosti stranke u Parlamentu koja je
osvojila relativnu većinu glasova birača. Zakonodavne se inicijative prepuštaju vladi
te ona u potpunosti kontrolira zakonodavni proces. Najvažnija je funkcija Parlamenta
nadzor nad izvršnom vlašću. Politike i postupanje vlade, odnosno ministara, te
državnih službenika predmet su nadzora i praćenja od strane Parlamenta. Specifična
je značajka UK nepostojanje ustava kao jedinstvenoga, svečano donesenog
dokumenta nadzakonske pravne snage (Smerdel, 2013), zbog čega se kao izvori
ustavnih načela javljaju: (1) prerogativne ovlasti, (2) zakoni Parlamenta (3) sudske
odluke, (4) konvencije i (5) međunarodni ugovori.
Vrh britanske egzekutive čine Kabinet (vlada u užem smislu), Ured Kabineta i Osobni
ured premijera. Kabinet se sastoji od dvadesetak ministara koji su na čelu najvažnijih
resora te je mjesto rasprave o ključnim pitanjima, ali bez formalnog glasovanja.
Premijer predsjedava Kabinetom, daje smjernice i sažima rezultate rasprave. Iako je
formalno samo primus inter pares, premijer u stvarnosti uživa znatno veću moć od
drugih ministara.
13. Pravno-politički sistem Savezne Republike Njemačke?
Zakonodavnu vlast na saveznoj razini predstavljaju prvi dom Parlamenta
(Bundestag) i predstavništvo saveznih zemalja (Bundesrat) koje ima funkciju drugog,
gornjeg doma Parlamenta. Bundestag je glavno zakonodavno tijelo, zaduženo za
donošenje saveznih zakona. Ima minimalno 598 zastupnika koji se biraju svake četiri
godine primjenom specifičnog izbornog sustava koji predstavlja osebujan sustav
razmjernog predstavništva (v. Smerdel i Sokol, 2009), tj. mješavinu većinskog i
proporcionalnog izbornog sustava. Polovina zastupnika (299) bira se primjenom
većinskog izbornog sustava, dok se drugih najmanje 299 zastupnika bira primjenom
razmjernog sustava. U praksi to znači da birači na svome biračkom mjestu dobivaju
dva izborna listića, na jednome biraju samo jednog kandidata, a na drugome biraju
stranku. Izborni sustav je dorađen 2013. kada je uvedena nova, kompleksna metoda
raspodjele zastupničkih mjesta (nazvana Sainte-Laguë/Schepers metoda) kojom se
želi osigurati da stvaran broj glasova koji neka stranka dobije u što većoj mjeri
odgovara broju zastupnika koje će u konačnici imati u Bundestagu. Bundesrat
predstavlja predstavništvo saveznih zemalja. Sastoji se od predstavnika saveznih
zemalja, a broj zastupnika na koje ima pravo pojedina zemlja zavisi od broja njezinih
stanovnika. Ukupan broj zastupnika je 69, no oni nisu neposredno birani, već ih
delegira vlada svake zemlje. Uloga Bundesrata je velika jer mora odobriti zakone
koje zatim donosi Bundestag. Ako Bundesrat ne odobri pojedini zakon, Bundestag ga
može donijeti samo uz propisanu veću većinu glasova (npr. mora ga donijeti
apsolutnom većinom). Ako svi članovi Bundesrata glasaju protiv zakona, on se u tom
obliku ne može donijeti. Uloga Bundesrata posebno je značajna u kontekstu odnosa
s EU. Naime, ratifikacije i izmjene osnivačkih ugovora moguće su samo uz
dvotrećinsku suglasnost Bundesrata i Bundestaga, a kada je riječ o prijedlozima
europskih akta koji utječu na kompetencije saveznih zemalja, savezna vlada mora
tražiti mišljenje Bundesrata te on određuju poziciju i stajalište koje će Njemačka
zauzeti prema određenom prijedlogu EU (Börzel, 1999). Parlament predstavlja
ujedno i mehanizam političkog nadzora nad radom uprave. Osim što utječu na rad
uprave putem zakona koje donose te koji određuju mogućnosti i granice rada uprave,
važan mehanizam političkog nadzora su i razna istražna povjerenstava koja
Bundestag može osnovati kada smatra da je potrebno detaljnije istražiti pojedina
pitanja. Osim toga, Parlament nadzire i ispituje rad uprave putem zastupničkih pitanja
koja zastupnici postavljaju članovima Vlade. Ističe se ipak da ta vrsta kontrole nije
sistematična te se njome ponajprije koristi politička opozicija u Parlamentu (Bogumil i
Jann, 2009). Naravno, mehanizam kontrole uprave jest i izglasavanje nepovjerenja
kancelaru, a time i Vladi u cjelini. Uz to, važan mehanizam političkog nadzora uprave
i direktnog sudjelovanja građana u odlučivanju predstavlja i referendum. Na saveznoj
razini Temeljni zakon propisuje samo jednu vrstu referenduma, i to referendum kod
promjene granica saveznih država, te se stoga na toj razini referendumi i ne
održavaju. No, na razini saveznih zemalja, a posebno lokalnih jedinica, od početka
1990-ih započelo se sa širokim uvođenjem lokalnih referenduma koje mogu inicirati
predstavničko tijelo ili određen postotak građana te čiji su rezultati obvezujući za
lokalna tijela (v. ovdje poglavlje 7.1.). Razvoj instituta referenduma na lokalnoj razini
pokazuje tendenciju jačanja političke odgovornosti uprave prema građanima. Izvršnu
vlast čine savezni predsjednik i Savezna vlada. Savezni predsjednik bira se
posredno na petogodišnji mandat, a bira ga Federalna konvencija koju čine svi
članovi Bundestaga i jednak broj predstavnika parlamenata saveznih zemalja (svaka
zemlja šalje onoliko predstavnika na koliko ima pravo ovisno o svojoj veličini).
Predsjednik ima ovlasti u resoru vanjskih poslova (potpisuje međunarodne ugovore,
prima vjerodajnice i opozivna pisma) i nekim imenovanjima, no stvarnu funkciju
izvršne vlasti vrši savezna vlada budući da svi predsjednikovi akti (osim onog koji se
odnosi na imenovanje kancelara i raspuštanje Bundestaga) moraju biti supotpisani
od kancelara ili nadležnog ministra. Savezna vlada sastoji se od kancelara i saveznih
ministara. Kancelara bira Bundestag na prijedlog predsjednika. Ako Bundestag ne
izabere za kancelara kandidata kojeg je predložio predsjednik, u roku od 14 dana
može se izabrati i drugi kandidat, no tada je potrebna natpolovična većina glasova
članova Bundestaga. Ako niti na taj način nijedan kandidat ne bude izabran za
kancelara, za kancelara će biti izabran onaj član Bundestaga koji dobije veći broj
glasova. Ako takav kandidat dobije natpolovičnu većinu glasova, predsjednik će ga
imenovati u roku od sedam dana, a ako je izabran s manjom većinom glasova,
predsjednik u roku od sedam dana odlučuje želi li ga imenovati ili će raspustiti
Bundestag i raspisati nove izbore. Članove savezne vlade imenuje i razrješava
predsjednik na prijedlog kancelara, a oni odgovaraju samo kancelaru, ne i
Bundestagu. Budući da se kancelar bira u Bundestagu, upravo je Bundestag taj koji
mu može izglasati nepovjerenje.
14. Pravno-politički sistem Republike Italije?
Prvi pravi demokratski ustav Italija je dobila nakon drugog svjetskog rata, 27.
devembra 1947. godine. Na snagu je stupio 1. januara 1948. godine. Prethodno je
Italija bila kraljevina, i period između dva rata je imala i fašističku vlast. U novom
ustavu se gledlao da se osigura jak i obiman katalog osnovnih ljudskih prava i
temeljnih sloboda. Od 139 članova koje ima Ustav, nešto manje od pola ih govori o
ljudskim pravima. Tu se ustvari vidi ta njihova namjera da u što većoj mjeri osiguraju i
zaštite ta prava. Osim navedenih prava, u ustav je također uveden i veliki broj
ekonomskih i socijalnih prava. Država je dužna da otkloni prepreke ekonomskog i
socijalnog karaktera, kako bi građanima omogućila jednakost i slobodu. Ustavom iz
1947. godine, Italija je podijeljena na regije. Međutim, ovdje se pokušala izvršiti ta
podjela tako da se ne ostavi prostor decentralizaciji koja bi eventualno mogla
poljuljati stabilnost države, ali i da se izbjegne jaka centralistička vlast, koja je bila
karakteristična za fašistički režim. Ustavom je određeno da će pet regija imati
poseban status, dok će preostalih petnaest imati običan status. Pet koje imaju
poseban status su sljedeće: • Valle d'Aosta, • Furlanija-Julijska krajina,• Sardinija,•
Sicilija, • Trentino-Južni Tirol.
Između njih postoje razlike. Regioni sa specijalnim statutom imaju posebne
kompetencije, kao što je npr. mogućnost da izvlasti nacionlani parlament. Ipak,
regionalno zakonodavstvo mora uvijek da gleda i poštuje prije svega nacionalni
interes. Prema Ustavu iz 1948. godine, u Italiji je primjenjen parlamentarni model.
Glavni državni organi su:  parlament,  vlada i  predsjednik Republike.
Parlament
Italijanski parlament je dvodoman. Sastoji se od:  Narodne skupštine – predstavlja
donji dom parlamenta. Karakteristike Narodnje skupštine su: o Bira se na izborima,
opštim i neposrednim glasanjem, o Jedan poslanik se bira na svakih 80 hiljada
stanovnika ili na preostatak veći od 40 hiljada stanovnika, o Za poslanike se mogu
birati svi birači koji na dan izbora imaju dvadeset i pet godina starosti.  Senata
Republike – predstavlja gornji dom parlamenta. Karakteristike Senata republike su: o
Odabir senata vrši Narodna skupština, o Mandat senatora je pet godina, o Jedan
senator se dodjeljuje na svakih 200 hiljada stanovnika neke pokrajine, ili preostatak
veći od 100 hiljada stanovnika, o Svaka pokrajina može imati najmanje šest
senatora, o Za senatore mogu biti izabrani birači koji su navršili četrdeset godina
života. Italijanski parlament predstavlja savršeni primjer bikamerizma. Gornji i donji
dom zakonodavnu funkciju vrše zajedno. Prilikom odlučivanja je potrebna saglasnost
oba doma. Pravo na predlaganje zakona ima vlada, svaki član parlamenta kao i drugi
organi kojima je to povjereno zakonom i ustavom.
Vlada
Izvršnu vlast u Italiji čine vlada i predsjednik Republike. Vlada je sastavljena o
Ministarskog vijeća i ministara koji zajednički ustvari i čine Ministarsko vijeće.
Predsjednik Republike imenuje Predsjednika Ministarskog vijeća. Predsjednik
Ministarskog vijeća predlaže ministre. Te ministe predsjednik Republike imenuje na
ministarske pozicije. Vlada mora imati povjerenje parlamenta, tj. Oba doma. Ukoliko
parlament odbaci neki prijedlog vlade, tj. jedan od domova odbaci prijedlog, to ne
znači da je vlada dužna podnijeti ostavku. Prijedlog za izglasavanje nepovjerenja
mora biti potpisan od jedne desetine članova nekog doma. Tek nakon tri dana od
njegovog podnošenja, on će se razmatrati.
Šef države
Funkciju šefa države vrši predsjednik Republike. Neke specifičnosti šefa države Italije
su sljedeće:  predsjednika Republike ne bira narod na izborima,  njegov odabir vrši
Parlament i u odabiru učestvuju oba doma,  mandat je sedam godina,  glasanje je
tajno,  za izbor je poterbna dvotrećinska većina,  ukoliko se u prva dva kruga ne
postigne dvotrećinska većina, u trećem i svim narednim krugovima je dovoljna i
apsolutna većina. Ovlaštenja predsjednika Republike su sljedeća:  Raspisuje izbore
novih domova,  Izdaje uredbe,  Vrhovni je komandant oružanih snaga,  Prima
diplomatske predstavnike,  Vrši pomilovanja,  Daje odlikovanja i sl.
15. Pravno-politički sistem Francuske?
Ustav Pete republike iz 1958. godine je uveo novi oblik sistem vlasti a to je
polupredsjednički sistem. To je predstavljalo novi odnos između izvršne i
zakonodavne vlasti. Šef države je imao ulogu demokratskog arbitra između
zakonodavne i izvršne vlasti. Za razliku od parlamentarnog sistema, gdje se sva
izvršna vlast nalazi u rukama vlade, u polupredsjedničkom sistemu šef države i vlada
dijele izvršnu vlast. Šefa države biraju građani direktno. Izbor se vrši na većinskim
izborima. Bira se na mandat od 7 godina. Neke od njegovih najznačajnijih ovlasti su
sljedeće:  Imenovanje i razrješavanje predsjednika vlade – tom prilikom on nije
dužan da ima bilo kakve konsultacije. Ipak, najnormalnije je da se za predsjednika
vlade izabere osoba koja uživa povjerenje Nacionalne skupštine.  Imenovanje
članova vlade na prijedlog predsjednika vlade,  Predsjedavanje sjednicama
Ministarskog vijeća – na taj način se on predstavlja kao pravi šef države.  Ima pravo
da iznosi neke zakone na referendum.  Može proglasiti vanredno stanje – oože
učiniti u skladu sa članom 16. Ustava. Za ovo je potrebno da budu ispunjena
propisani uvjeti.  S obzirom na njegov odnos prema parlamentu, on može da: o
otvara i zaključuje vanredna zasjedanja, o donese odluku o raspuštanju parlamenta –
za donošenje ove odluke nije potreban prethodni potpis predsjednika vlade.
Predsjednik vlade ima zadatak da sastavi vladu na način da ona dobije povjerenje
parlamenta. Za razliku od parlamentarnog sistema, članovi vlade ne mogu biti iz reda
poslanika u Parlamentu. Predsjednik vlade, ministri i državni sekretari čine kabinet.
Na njihovim sjednicama se samo pripremaju odluke. Te odluke se kasnije usvajaju
na Ministarskom vijeću kojim predsjedava predsjednik Republike. Ovlaštenja
predsjednika vlade su sljedeća:  Donosi uredbe,  Može zatražiti vanredno
zasjedanje Parlamenta,  Pokreće postupak za ocjenu ustavnosti zakona, i sl. Kada
je u pitanju rad vlade, razlikujemo tri vrste sjednica:  Sjednice Ministarskog vijeća -
saziva ih predsjednik i također određuje ko će im prisustvovati.  Sjednica vijeća
kabineta - saziva ih predsjednik vlade.  Međuministarske sjednice. Francuski
parlament je dvodoman i čini ga:  Nacionalna skupština – poslanici se biraju
direktno na izborima. Državni teritorij se dijeli na onoliki broj izbornih jedinica, koliko
ima poslanika u skupštini. Mandat poslanika u Nacionalnoj skupštini je pet godina. 
Senat – senatori se biraju indirektno. Opštine i okruzi biraju svoje predstavnike u
Senat. Mandat senatora je devet godina. Međutim, svake tri godine se održavaju
izbori na kojima se ponovno bira po jedna trećina senatora. Parlament je nosilac
zakonodavne vlasti i njegove ovlasti su precizirane ustavom. Sve ostalo vlada
uređuje svojim uredbama. Za donošenje zakona je potrebna saglasnost oba doma.
Ukoliko ta saglanost ne postoji, pokušat će se usaglasiti stanovišta. Međutim, u
slučaju da i to ne uspije, onda će vlada donošenje zakona povjeriti Nacionalnoj
skupštini. Kada su u pitanju političke stranke, u Francuskoj je zastupljen polipartizam.
To znači da u Francuskoj postoji veliki broj političkih partija koje učestvuju u javnom
životu. Međutim, izborni prag ne uspije preći svaka stranka. Efektivno, njih pet ili šest
ima izraženiju i značajniju ulogu.
16. Pravno-politički sistem Švicarske?
Švajcarska je i dalje zadržava termin „Konfederacija“ u svom nazivu. Ona danas
predstavlja jedinu demokratsku državu sa skupštinskim sistemom vlasti. Kod
skupštinskih sistema postoji skupština koja je dominantna u odnosu na izvršnu vlast.
U prošlosti su i druge države imale skupštinski sistem vlasti koji, međutim, nije imao
demokratska obilježja. Tako je bilo sa komunističkim državama. Međutim, samo je
Švajcarska uspjela da opstane sa takvim sistemom a da u potpunosti bude
demokratska država. Švajcarsku čini 20 kantona i 6 polukantona. Njena struktura je
pod velikim uticajem država koje je okružuju. Nacionalno je mješovita država. Više
od polovine stanovništva govori njemački jezik, dok manji dio govori francuski i
talijanski jezik. Međutim, svi su kantoni nacionalno i jezički izmiješani. Kantoni uživaju
suverenost koja je jedino ograničena Ustavom, koji određene kompetencije
povjerava federalnim organima. Međutim, također se povećava broj pitanja koja
zajednički uređuju kantoni i federacija. Vrhovnu vlast vrši Savezna skupština. Ona je
također dvodomna i sastoji se od:  Nacionalnog vijeća (donji dom) – koji se bira
direktno od strane građana i predstavlja građane. Svaki kanton mora imati bar po
jednog poslanika. Broji 200 članova i biraju se prema izbornim jedinicama. Tačan
broj se predstavnika se određuje srazmjerno broju stanovnika kantona ili
polukantona. Mandat traje četiri godine.  Vijeća država (gornji dom) – koji
predstavlja federalne jedinice. Svaki kanton bira po dva, a polukanton po jednog
poslanika. Ukupan broj delegata je 46. Obzirom da je u nadležnosti kantona da
odrede na koji način će se birati poslanici, samo tri kantona su se odlučila da
kantonalni parlament bira poslanike. U svim ostalim kantonima ih biraju građani
neposredno. Oba doma su potpuno ravnopravna i svaka odluka mora biti usvojena u
oba doma. Savezno vijeće čini najvišu izvršnu vlast i ustvari je kolektivni šef države.
Sastoji se od sedam članova koji se biraju na mandat od četiri godine. Prema
Ustavu, iz jednog kantona može biti samo jedan predstavnik. Svaki član vijeća se
nalazi na čelu nekog od sedam saveznih ministarstava. Savezna skupština svake
godine bira jednog člana Vijeća koji će biti predsjednik Vijeća, na mandat od jedne
godine. Predsjednik Vijeća i dalje ostaje „prvi među jednakima“ i nema nekih
značajnijih ovlaštenja izuzev što predstavlja državu u inostranstvu, što inače ne može
činiti kolektivno tijelo. Savezno vijeće je u potpunosti podređeno Skupštini. Redovno
mora podnositi izvještaje o svom radu. Neke od ovlasti vijeća su:  Planira i
koordinira državne aktivnosti,  Potpisuje i ratifikuje ugovore,  Priprema finansijski
plan i budžet,  Osigurava implementaciju zakona i ugovora,  Predstavlja državu u
inostranstvu,  Vodi vanjske poslove,  Održava odnose između savezne vlasti i
kantona, i sl. Međutim, ono što je osnovno obilježje Švajcarske je česta primjena
nekog oblika neposredne demokratije. Često se primjenjuju narodna incijativa i
referendum. Njima se odlučuje o nekim najvažnijim pitanjima. U Švajcarskoj je
posebno referendum nešto što se koristi za mnoge stvari, uključujući i međunarodno
pravo i međunarodne odnose. Tako bi sve značajnije odluke, kao što bi bilo
pristupanje međunarodnoj organizaciji ili davanje ovlasti nekoj međunarodnoj
instituciji, bile podvrgnute referendumu, gdje bi narod odlučivao, bilo da je u pitanju
redovni referendum ili pak referendum kao reakcija na određenu odluku
zakonodavne ili izvršne vlasti u tom pogledu. Kod njih je također nedavno održan
referendum na kojem se odlučivalo o tome da li će se prednost dati nacionalnim
zakonima u odnosu na međunarodno pravo i međunarodne ugovore. Obzirom da se
radilo o pitanju koje će u velikoj mjeri pogoditi stanovništvo, sproveo se referendum.
Na tom referendumu je većina stanovništva koja je izašla da glasa bila protiv toga da
se prednost da nacionalnim zakonima. Da je kojim slučajem donesena odluka da se
prednost da nacionalnim zakonima, o velikom broju ugovora koje je Švicarska
zaključila bi se ponovno moralo pregovarati. Kada su u pitanju političke partije, u
Švicarskoj je danas u parlamentu zastupljeno nekoliko partija od kojih se najviše
ističu sljedeće:  Švajcarska narodna partija – uglavnom se oslanja na farmere,
obrtnike i sl. Uživa podršku protestanstkih kantona.  Socijal-demokrati – ide za
socijalnim, ekonomskim i ekološkim reformama. Najviše se oslanja na urbane
regione.  Liberalna partija – ima uske veze sa biznisom i industrijom.  Partija
zelenih – predstavlja relativno mladu partiju ekološkog pokreta.  Kršćansko
demokratska partija – naslijedila je katoličko-konzervativni pokret.
17. Osnovne karakteristike predsjedničkog političkog sistema?
Predsjednički sustav ili sustav predsjedničke vlade je ustavno-politički sustav
organizacije vlasti u kojem je načelno oštro izvršena dioba vlasti na zakonodavnu,
izvršnu i sudsku te je svaka samostalna u području koje joj je ustavom dodijeljeno.
Uspostavljen je Ustavom SAD-a iz 1787., kao prvi oblik ustavne republikanske vlade
u svijetu.[1] U predsjedničkom sustavu predsjedniku države povjerena je izvršna
vlast, a parlamentu zakonodavna vlast, čime je u jednoj osobi kumulirana
atribucija državnog poglavara i premijera. Predsjednik države načelno ne može
utjecati na položaj i rad parlamenta, međutim on tom može činiti posredno ili
neposredno (preko predstavnika svoje stranke u parlamentu ili "poruka naciji").
Američki model snažno je utjecao na njegovo uvođenje u mnogobrojnim državama,
bez obzira na to kakva su ondje načela, okolnosti i politički razlozi uvjetovali takvo
opredjeljenje. U većini zemalja tzv. Trećeg svijeta takav ustavni okvir poslužio je kao
osnova za razvoj "prezidencijalističkog sustava", u kojem je ostvarena gotovo
potpuna dominacija državnog poglavara u sustavu organizacije vlasti. Smjena vrha
vlasti u tim državama vojnim ili državnim udarom nije neuobičajna.
18. Podjela ovlaštenja između centralne vlasti i država u SAD-u?
U SAD-u, ovlasti su podijeljene između savezne (centralne) vlade i državnih vlada
prema ustavnom načelu poznatom kao federalizam. Ustav SAD-a jasno definira
ovlasti federalne vlade i ostavlja neke ovlasti državama.
Evo nekoliko ključnih podjela ovlasti između centralne vlasti i država u SAD-u:
Delegirane (federalne) ovlasti: Savezna vlada ima ovlasti koje su joj izričito
dodijeljene Ustavom. To uključuje stvaranje i provedbu zakona vezanih za
nacionalnu obranu, vanjske poslove, regulaciju trgovine između država i s
inozemstvom, postavljanje poreza i sl.
Oblasti država: Države zadržavaju određene ovlasti koje nisu izričito dodijeljene
saveznoj vladi Ustavom. To uključuje nadležnosti poput reguliranja obrazovanja,
uspostavljanja i provođenja zakona o kriminalu i kaznama, regulaciju lokalnih
poslova, upravljanje izborima, regulaciju poslovanja unutar države itd.
Zajedničke ovlasti (konkurentne ovlasti): Postoje područja u kojima i savezna i
državne vlade mogu imati nadležnosti, a to se naziva "konkurentnim ovlastima".
Primjeri uključuju oporezivanje, provedbu zakona, regulaciju zdravstvenog sustava
itd. Međutim, savezni zakoni imaju prednost nad državnim zakonima kada dođe do
sukoba.
Supremacija saveznog prava: Koncept "Supremacije saveznog prava" znači da je
savezni zakon viši od državnih zakona. Ako dođe do sukoba između saveznog i
državnog zakona, savezni zakon obično ima prednost.
Rezervirane ovlasti: Sve ovlasti koje nisu izričito dodijeljene saveznoj vladi Ustavom
ili koje nisu zabranjene državama, rezervirane su za države ili za narod.
Ove podjele ovlasti definiraju kompleksan sustav vlasti u SAD-u, gdje se federalna
vlada i države zajedno bave različitim aspektima uprave i vlasti, svaka unutar svojih
područja nadležnosti.
19. Slabljenje federalizma?
Slabljenje federalizma u SAD-u predstavlja proces u kojem se snaga ili autoritet
saveznih država smanjuje ili se središnja (federalna) vlada pojačava na račun
državnih vlasti. Iako je federalizam temeljni princip američkog ustava, dinamika moći
između savezne i državnih razina može varirati tijekom vremena zbog raznih
čimbenika. Evo nekoliko faktora koji su doprinijeli eventualnom slabljenju federalizma
u SAD-u:
Centralizacija moći: Ponekad se savezna vlada povećava u svojoj moći na štetu
autonomije država. To se može dogoditi kroz donošenje federalnih zakona ili politika
koje ograničavaju ovlasti ili diskreciju država u nekim područjima, kao što su
zdravstvo, obrazovanje, ili okolišna regulativa.
Interpretacija Ustava: Različita tumačenja ustavnih ovlasti mogu rezultirati
povećanom moći savezne vlade. Na primjer, tumačenje klauzule o trgovini između
država (Commerce Clause) često se koristi kako bi savezna vlada proširila svoje
ovlasti na područja koja su tradicionalno bila u domeni državnih vlasti.
Financiranje i poticaji: Ponekad federalna vlada koristi financijske poticaje ili grantove
kako bi države usmjerila prema određenim politikama. Kroz federalna sredstva ili
fondove, države mogu postati ovisne o saveznoj pomoći i time dopustiti veću kontrolu
savezne vlade.
Promjene političkih prioriteta: Politike i prioritete koje promovira središnja vlada mogu
izazvati promjene u ravnoteži moći. Na primjer, u određenim situacijama, vanjski
događaji poput ratova ili prirodnih katastrofa mogu rezultirati snažnijim centraliziranim
odgovorima, čime se privremeno povećava moć savezne vlade.
Sudska presuda i interpretacija zakona: Odluke Vrhovnog suda ili pravna tumačenja
od strane sudova mogu imati značajan utjecaj na podjelu ovlasti između savezne i
državnih razina vlasti.
Iako su neki od ovih faktora mogli dovesti do određenih promjena u ravnoteži između
savezne i državnih vlasti, federalizam ostaje temeljni princip u SAD-u. Ravnoteža
između tih razina vlasti često je podložna promjenama zbog političkih, pravnih i
društvenih dinamika koje se mogu mijenjati tijekom vremena.
20. Etatizam?
etatizam (franc. étatisme, od état: država), političko načelo i praksa koji u prvi plan
ističu interese države, daju državi (aparatu i organima) najšire ovlasti i odlučujuću
ulogu u vladanju ekonomskim, političkim, kulturnim i svim drugim pitanjima
društvenog života. Etatizam se veže i uz posezanje države u privatnopravne odnose,
a ponekad je sinonim za (državni) socijalizam. Izraz je prvi upotrijebio švicarski
političar i državnik Numa Droz 1896., označavajući njime nastojanje švicarske
savezne vlasti da proširi svoje ovlasti nad federalnim jedinicama. Etatizam se javlja u
različitim povijesnim oblicima, u ruskom srednjovjekovnom samodržavlju, kao i u
razdoblju europskih apsolutističkih monarhija, ali je ipak pretežito suvremena
politička pojava.
21. Otuđivanje države?
Izraz "otuđivanje države" može imati višestruka značenja, ovisno o kontekstu u kojem
se koristi. Evo nekoliko interpretacija i značenja termina "otuđivanje države":
Otuđivanje građana od države: Ovo se odnosi na situaciju u kojoj se građani osjećaju
odvojeni ili udaljeni od svoje vlade ili političkog sistema. To može proizaći iz
nezadovoljstva politikama vlade, manjka povjerenja u vladine institucije ili osjećaja da
političke elite nisu u dodiru s potrebama običnih građana.
Gubitak povjerenja ili podrške vladinim institucijama: Otuđivanje države može se
odnositi na gubitak povjerenja ili podrške građana prema vladinim institucijama zbog
percepcije korupcije, nedjelotvornosti, ili nepoštovanja zakona i demokratskih
procesa od strane vladajućih tijela.
Odsustvo angažmana građana u političkom procesu: Ako građani osjete da nemaju
pravo ili priliku da sudjeluju u političkim odlukama ili da nisu adekvatno zastupljeni u
procesima donošenja odluka, to se može smatrati otuđivanjem države.
Ovi termini mogu varirati u značenju ovisno o kontekstu u kojem se koriste. Općenito,
otuđivanje države odražava neravnotežu ili nesklad između građana i njihove vlade,
gdje postoji percepcija da vlast ne služi interesima ili potrebama svojih građana na
odgovarajući način.