Mladi arhitekt Božo Benić proveo je četiri mjeseca kao volonter u Tanzaniji i nakon

toga napisao knjigu Zvijezde me uvijek nasmiju. Evo ulomka iz knjige u kojem opisuje
stanje u mjestu Rujewa na jugu zemlje kakvo je osnivačica udruge Kolajna ljubavi
zatekla prije četrnaest godina:

„Lokalno stanovništvo ondje živi bez struje i vode u malim blatnjavim kućicama sa slamnatim
krovovima koji često prokišnjavaju. Većini je pritom jedina imovina pokoja limena zdjela u
kojoj pripremaju svoj jedan jedini dnevni obrok. Tek oni rijetki imaju jednostavni namještaj i
rasklimane drvene krevete, pa ne moraju spavati na platnenim vrećama na zemljanom podu.
Poligamija je uobičajena pojava, a obitelji prosječno imaju i do osmero djece. I dok oni
malobrojni dječaci i djevojčice, čiji roditelji imaju nešto novca, redovito pohađaju škole, oni
najsiromašniji dane provode u polju i o školi mogu samo maštati. U Tanzaniji je poljoprivreda
glavna privredna grana, a kako većina stanovništva nema posao niti bilo kakve prihode,
gotovo svi od jutra do mraka obrađuju suhu zemlju, neovisno je li riječ od malenoj djeci koja
su tek prohodala ili slabo pokretnim i nemoćnim starcima. (…) "Koliko su samo ti ljudi sretni
jer ne znaju što sve postoji!", bezuspješno se pokušavala tješiti Ivana. Bezuspješno, jer znala
je kako su Afrikanci itekako dobro upoznati sa svime što bijeli čovjek posjeduje, ponajprije
zbog toga što u Afriku dolazi naoružan silnom tehnikom, čime lokalnom stanovništvu brzo dâ
do znanja kako ugodno živi tamo negdje na drugoj strani zemaljske kugle. Kao i u većini
drugih zemalja afričkoga kontinenta, različite smrtonosne bolesti - među kojima prednjače
malarija i AIDS - u Tanzaniji svakodnevno odnose na stotine života. Iz dana u dan djeca
ostaju bez svojih roditelja, a na jugu zemlje to je pitanje gorući problem. Ivana se upravo
ondje prvi put susrela s tzv. djecom s ulice. Oni stariji među njima nerijetko se prostituiraju, a
mlađi ih slijede u stopu. U tome prvo vide zadovoljstvo, a onda i mogućnost da brzo dođu do
novca, zbog čega vrlo rano ulaze u seksualne odnose. S druge strane, oni sretnici koji idu u
školu do nje vrlo često dugo pješače, a po povratku kući odlaze na težak rad u polje.
Djevojčice su pritom prisiljene još i skrbiti o svojoj mlađoj braći i sestrama, te kuhati.
Naporan dnevni ritam, te slaba i neredovita prehrana iscrpljuje ionako slabašni dječji
organizam, pa svaka bolest koja ih dohvati može završiti kobno.“
Na drugome mjestu u knjizi autor se dotiče uzroka ovakva stanja:
„Afrika je toliko bogat kontinent da je upravo zbog toga već stoljećima žrtva pljačke i
izrabljivanja. Možda se svjetske velesile formalno jesu povukle iz Tanzanije, ali to nikako ne
znači da su zaboravile na svoje ekonomske interese, jer i dalje preko leđa izmučenog naroda
stječu enormna bogatstva. Svima njima odgovara da je stanovništvo neobrazovano, jer se u
tom slučaju njime može lako manipulirati. Sve dok je Afrika neuređen kontinent, na njemu se
mogu jednostavno izazivati novi sukobi i ratovi, što pak pogoduje brzom i jeftinom izvlačenju
svega što je materijalno vrijedno. U slučaju Tanzanije riječ je ponajprije o zlatu, dijamantima
i rudnim bogatstvima. Stoga, na čemu nam ti ljudi zahvaljuju? Svi bismo trebali činiti
neusporedivo više, premda mi se čini kako ništa od svega toga nikada neće biti dovoljno da se
raspetljaju posljedice onog što smo Crnom Kontinentu činili stoljećima prije.“ …“Kad god
bih razmišljao o percepciji obrazovanja u Tanzaniji, sjetio bih se scene iz čuvenog filma
"Moja Afrika", koji je snimljen prema autobiografskom romanu Karen Blixen iz 1937.
godine. Ta je danska književnica zajedno sa svojim suprugom svojedobno odselila u Keniju,
gdje je prvo radila na plantaži kave. Uvidjevši kako većina lokalnog stanovništva ne zna ni
čitati ni pisati, odlučila je izgraditi školu, što ju je dovelo u sukob s mjesnim poglavicom.
Poglavica je naposlijetku popustio, dozvolivši djeci iz svoga plemena da krenu u školu. U
spomenutoj sceni Karen mu zahvaljuje riječima kako je čitanje vrijedna stvar, na što joj on
odgovori: "Britanci čitaju i kakvo im je dobro to donijelo?", referirajući se na burnu povijest
Velike Britanije, koja je u to vrijeme još uvijek bila velika kolonijalna sila, a diljem svijeta
vodila je kojekakve bitke. Često mi se činilo kako stanovništvo diljem Tanzanije i dalje većim
dijelom razmišlja na tom tragu. (…) Školarine u srednjim školama veće su od onih u
osnovnim, s time da se nastava odvija isključivo na engleskom jeziku, neovisno je li riječ o
državnoj ili privatnoj ustanovi. To pak postaje ozbiljna prepreka onima koji dolaze iz
državnih škola u kojima ih je engleskom jeziku podučavao jako loš nastavni kadar, koji se ni
sam dobro ne služi drugim službenim jezikom u zemlji. Osim poteškoća s jezikom, djeci
velike probleme predstavljaju nedostatak radnog okruženja kod kuće, loša prehrana i
nedostatak pitke vode, kao i druge obiteljske okolnosti u kojima su mnogi odmah po povratku
iz škole prisiljeni odlaziti na rad u polje. Sve ih to silno iscrpljuje, te utječe na njihovo
zdravlje, pa su mnogi boležljivi i danima znaju vući ne samo malariju, već i brojne druge
bolesti. Ipak, ništa od toga neće im pomoći da se opravdaju što nisu izvršili svoj domaći
uradak. U školi će uslijediti fizičko kažnjavanje svakog, pa čak i najmanjeg prijestupa. I dok
je meni to bilo neshvatljivo, a ponekad i šokantno, u lokalnoj je kulturi fizičko kažnjavanje
svakodnevna pojava kojoj nitko, pa čak ni dijete koje je kažnjeno, ne pridaje nikakvo
značenje. (…) Postkolonijalni obrazovni sustav vrlo je zastario, a čak i letimičan pregled
školskih udžbenika dovoljan je dokaz tome. Zato bih ponekad pomislio da je temeljna svrha
takvog školstva stanovništvo držati u neznanju i slijepoj pokornosti.“
Izvor: Božo Benić, Zvijezde me uvijek nasmiju, Alfa, Zagreb 2019.