Pitanja za završni ispit – NOVINARSKA PUBLICISTIKA (2020 – 21)

1. ŠTA SU ANGAŽOVANE VRSTE/ANALITIČKI ŽANROVI?

*Publicistika- (lat. Publicus-javni, društveni) dio novinarstva u kome se aktuelni i značajni problemi
razmatraju i tumače s ciljem da se o njima iznese sud, da se društveno vrednuju, pri čemu se koriste
naučno dokazane činjenice.

Angažovane vrste po pravilu ne otkrivaju nove činjenice nego nastaju povodom već otkrivenih
činjenica i one su ustvari motiv stvaranja angažovanih vrsta. U pojedinim vrstama motiv ne mora da
bude „stara“ informacija, već registrovan događaj ili onaj koji će se sasvim izvjesno dogoditi. Suština
angažovanosti nalazi se u subjektivnom odnosu prema stvarnosti i borbi za ispunjenje vrednosnih
ciljeva koje ne možemo shvatiti samo kao verbalno jer se od novinara traži istraživanje i znanje.
Imanentna obilježja angažovanih vrsta su: interpretacija, misao i zaključak (poruka). Glavni odgovori
na pitanja za ovu vrstu su zašto ili kako. Među angažovane vrste spadaju: komentar, članak, bilješka
(osvrt), društvena hronika i recenzija. Također pripadaju i humorističko-satirični žanrovi, kao intervju i
reportaža sa svojim podvrstama (kozerija, satira, anketa, crtica, feljton, putopis...).

2. KOJA je razlika između angažovanih vrsta i informativnih vrsta?

Kao što znamo informativne vrste (izvještaj, vijest) imaju primaran zadatak da obavještavaju o nekom
događaju, pojavi ili ljudskoj akciji. One konstatuju određeno događanje u realnom vremenu, što
znači da je novost njihova glavna zadaća i osobina.

Angažovane vrste po pravilu ne otkrivaju nove informacije ili činjenice, već nastaju povodom već
otkrivenih činjenica, koje su samim tim motiv nastajanja angažovanih vrsta. U pojedinim
angažovanim vrstama povod može biti i neka nova informacija ili događaj koji će se sigurno desiti.
Suština angažovanosti nalazi se u subjektivnom odnosu prema stvarnom stilu, što je opet povezano
sa idejnim pogledom na svijet i život.

3. ŠTA JE KOMENTAR I KOJA SU OBILJEŽJA KOMENTARA? Objasnite.

Komentar (lat. Commentarius-zapis, objašnjenje, tumačenje, razmišljanje) je javno izraženo ili

napisano mišljenje o nastanku, razvoju i djelovanju na okolinu jedne ili više činjenica, pojave ili
nekakve akcije čovjeka. To je zapravo razmatranje, objašnjenje i tumačenje jednog društvenog
procesa omeđenog u prostornom i vremenskom okviru. Komentar se sastoji od 2 bitna obilježja:

- mora brzo da se veže za događaj, da bude strogo aktuelan, i

- mora da kaže nešto više o tom događaju, da ga objasni, protumači i da ga društveno vrednuje

Komentar uvijek pokreće neko kontroverzno pitanje gdje je novinar otvoreno na jednoj strani,
kategoričan u svom stavu i idejno-politički angažovan. Drugim riječima, razvijanje i razlaganje teme
nikada nije neutralno. Komentar treba da proširuje saznanje primalaca poruke, ali da im i usađuje i
učvršćuje neka uvjerenja. Dvije su vrste komentara: polemički – u kome se o nečemu sa nekim
razgovara, nešto razmatra, osporava i po pravilu zauzima suprotan stav od sagovornika, analitički – u
kome se nešto produbljuje, osvjetljava sa svih strana, istražuju uzroci i predviđaju posljedice. Svaki
pravi komentar ima elemente i jedne i druge vrste. Druga podjela komentara je na obični koji govori
o običnim dnevnim temama i uvodnik koji za temu mora da ima neku veoma značajnu pojavu,
događaj ili čovjeka.

4. KOJA JE RAZLIKA IZMEĐU ČLANKA I KOMETARA?

Članak je oblik novinarskog izražavanja u kome se kroz svestranu analizu razmatra jedna aktuelna i
značajna društvena pojava, pri čemu se koriste naučno dokazane činjenice da bi se ona objasnila i
protumačila i da bi se ukazalo na posljedice koje ima (ili može imati) na cjelokupnu zajednicu. Tri su
elementa koja odvajaju članak od komentara:

- On se javlja kao reakcija na skup pojava i zbivanja karakterističnih po svojoj povezanosti, po

zajedničkoj niti
- On ne reaguje brzo, nije strogo aktuelan, iako naravno mora da, kao svaki novinarski
proizvod, bude vezan za sadašnjost
- On dublje ulazi u suštinu pojava i zbivanja, raščlanjiva ih na sastavne dijelove i posmatra sa
svih strana i različitih aspekata, otkriva njihov smisao i kontekst, obuhvatajući ih u
cjelokupnom njihovom razvoju

Članak je kao i komentar negacija svaštarstva u novinarstvu, dakle ozbiljan napor da se jedan veći dio
stvarnosti dublje sagleda, objasni, protumači i valorizuje. Članak se odlikuje širinom uopštavanja,
dubokom analizom činjenica i idejnom angažovanošću. Metod rada je gotovo naučan. Osnovni
zahtjev članka je doći do pravih uzroka i predvidjeti posljedice jedne pojave, uvijek sakrivene iza
mnogo manje značajnih pojava.

5. OBJASNITE RADIO I TELEVIZIJSKI KOMENTAR!

Kada bi nam neko rekao da objasnimo razliku između radio i televizijskog komentara možemo reći da
ona suštinski skoro nije nikakva. Ali ipak najveća prednost radio komentara leži u njegovoj aktuelnosti
, u mogućnosti da brzo reaguje na događaje, objasni u toku ili po završretku događaja, te da određeni
sud o njegovom značaju. Ponekad takav način doprinosi efikasnosti poruke, ali oduzima kvalitet jer
zbog brzine nemamo vremena za studiozan pristup temi , što može dovesti do ozbiljnijih grešaka. Ali
trka za vrijeme je uvijek izazov svakog novinara.

I radio i televizija traže izuzetnu kratkoću za svaku svoju informaciju, pa tako i za komentar. Jer je
upravo tih 60 sekundi , granica strpljenja gledaoca / slušaoca. Osim toga radio se danas sluša površno
gdje koncentracija slušaoca nije u potpunosti usmjerena na ono šta čuje. Dok su na televiziji ovu
funkciju preuzela razna predavanja stručnjaka, kao i film.

Kako bi razbili monotoniju komentara na radiju novinari često ilustruju tekst nečije izjave pomoću
magnetofona, dok na Tvu komentar obično ide zajedno sa statističkim podacima, fotografijama,
grafikonima ili čak i filmom. Loši komentari govore gledaocima ono što oni vide ili pak nemaju
nikakve veze sa onim šta se događa.

Ali ono što može da doprije do gledaoca – je sam TV komentator. Koji za uspijeh treba da ima –
ozbiljnost i ubjedljivost, lični šarm, jednostavan, otvoren i nenametljiv odnos, te prije svega znanje i
vladanje materijom o kojoj govori. Jer kamera sve hvata – od nesigurnosti, do neiskrenosti i
izvještačenosti. Jer kroz komentar TV novinar u principu vodi dijalog sa gledaocima, jer se istinski
kontakt sa publikom može postići jedino ako djeluje kao da je nastao upravo u tom trenutku, iako iza
njega leži velika priprema. Ali prije svega treba poštivati gledaoce i slušaoce – jer zbog njih postoji i
TV i radio.

6. ŠTA JE ČLANAK I ŠTA GA KARAKTERIŠE?

ŠTA JE ESEJ- DEFINIŠITE ESEJ!

Članak je oblik novinarskog izražavanja (vrsta) u kojem se kroz određenu analizu promatra trenutna i
značajna društvena pojava ili događaj pri čemu se koriste naučno dokazane činjenice, te kako bi se
ukazalo na posljedice na ukupnu društvenu zajednicu. Idejno se odlikuje dubokom analizom, kao i
idejnom angažovanošću. Svaki članak treba da ima solidno poznavanje materije, tako da je metod
rada skoro pa naučan. Kao i poštivati osnovni zahtjev članka, a to je doći do pravih uzroka i posljedica,
dajući novinaru idejno- politički mogućnost ocjenjivanja. Može da bude sociološli, politički, pravni,
historijski...te je kako kažemo članak negacija svaštarstva u novinarstvu zbog ozbiljnje pripreme koja
leži u pisanju.

Članak nema trenutnu i brzu rekaciju, iako mora biti vezan za sadašnjost kao i svaki drugi novinarski
proizvod; Javlja se kao reakcija na skup pojava i zbivanja koja su usko povezane; te dublje ulazi u
suštinu problema - kroz smisao i kontekts promatrajući kroz različite strane.

Esej (engleski: essay, franc: essei -pokušaj) je prozna književna vrsta koja pripada naučno-
umjetničkom žanru, a po stilsko-izražajnim sredstvima i slobodi tretmana, slična je beletristici. To je
(relativno) kraći napis (sa izvjesnim elementima članka) koji obrađuje neko naučno, književno,
umjetničko pa i političko pitanje. Autor eseja iznosi lične utiske i slobodne refleksije o temi,
osvjetljavajući je sa raznih strana. Pisac eseja više daje prednost svojim zaključcima nego zaključcima
drugih koji su već dokumentirani i dokazani. Nije tipični novinarski oblik izražavanja zato što ga više
interesuju misli autora nego činjenice iz stvarnosti. Dobar pisac eseja može biti književnik koji se bavi
politikom ili stručnjak koji ima sklonosti za literaturu. U eseju su dominantni nenovinarski elementi
kao što su subjektivni ugao posmatranja, lični nezavisni stav, individualni stil, jednom riječi stil
književnika a ne novinara. Poznati pisci eseja bili su: Bekon, Dekart, Lok, Eliot, Matoš, Krleža itd.

7. ZAŠTO JE VAŽNO PISMO EMILA ZOLE „OPTUŽUJEM“? KOJE SIMBOLIČKE VRIJEDNOSTI

SADRŽI U SEBI?
Članci Emila Zole pokazuju da ova novinarska vrsta može da živi mnogo duže od samo jednog dana
(što je sudbina najvećeg broja novinarskih tekstova) tj. da živi i danas kao uzor čistog, časnog,
plemenitog i neustrašivog služenja istini i pravdi, kao uzor borbenog držanja pred gadostima
vladajućih, te kao uzor neuobičajenog, nesvakidašnjeg i neponovljivog stila novinarstvu. Knjiga
„Optužujem“ je još jedan dokaz za to da sa pravim žarom može pisati samo onaj novinar koji je
iskreno i sav angažovan u borbi za napredne ciljeve, duboko uvjeren u ispravnost svoje ideje.
„Optužujem“ je zbirka pjesama Emila Zole posvećena Drajfusovoj aferi. Sa gledišta novinarstva, to su
zapravo članci jer su nastali povodom tačnih i aktuelnih događaja. U njima je duboka i sveobuhvatna
analiza u kojoj se jasno vidi zastrašujuće stanje u Francuskoj u njenom društveno-ekonomskom i
naročito političkom životu. Zola je branio istinu i pravdu do kraja svog života, nažalost nije dočekao
kraj afere jer je umro četiri godine prije nego što je Drajfus potpuno rehabilitovan. Alfred Drajfus-
kapetan francuske vojske, porijeklom Jevrejin, na osnovu falsifikovanog dokumenta optužen za
špijunažu u korist Njemačke i osuđen na doživotnu robiju. Potpuno nevin odležao je 5 godina u
surovim okolnostima na Đavoljem ostrvu.Nakon što je oslobođen odlikovan je ordenom Legije časti.
Ispunile su se proročanske riječi izgovorene pred porotom na njegovom suđenju: „Francuska će mi
jednog dana biti blagodarna što sam pomogao da se spase njena čast“.

J'accuse (francuski Optužujem!) bilo je otvoreno pismo uglednog francuskog književnika Emila Zole
upućeno predsjedniku Francuske, Felixu Faureu, objavljeno 13. siječnja 1898. na naslovnoj stranici
novina L'Aurore povodom afere Dreyfus. Zola je u svom članku teško optužio vladu da je motivirana
antisemitizmom ne samo dozvolila da satnik glavnog stožera Alfred Dreyfus bude osuđen na
doživotni zatvor zbog špijunaže, nego je namjerno zataškala sve dokaze u njegov prilog, uključujući
otkriće pravog krivca u liku bojnika Esterhazyja. Pismo je izazvalo velike kontroverze i rasprave diljem
Francuske, gdje je afera počela dijeliti društvo na pristaše i protivnike Dreyfusa. Sam Zola je bio
krivično gonjen za klevetu te proglašen krivim i osuđen 23. veljače 1898. Kako bi izbjegao zatvor,
sklonio se u Englesku, odakle se vratio u lipnju 1899. Pismo je izazvalo veliku pozornost i u svijetu, pa
je kasnije riječ J'accuse! ušla u mnoge svjetske jezike kao sinonim teksta u kome se izražava gnušanje
nad nekim društvenim zlom.

8. ŠTA JE BILJEŠKA/OSVRT I KOJE TEME OBRAĐUJE?

Bilješka je novinarska vrsta u kojoj se obrađuje jedna društvena, manje značajna tema, pri čemu se
iznosi sud o njoj, daje ocjena i javno vrednuje. Bilješka je kraći komentar, odnosno s manjim
pretenzijama jer obrađuje samo jedno pitanje i objašnjava i tumači samo to pitanje. Pristup temi nije
komplikovan i ne zahtjeva onakva traganja i napore kakvi su potrebni prilikom pisanja komentara.
Slična je komentaru zbog svoje idejne funkcije (šta se želi postići) i zbog konstrukcione niti kojom se
služe da postignu cilj. Teme bilješke su one koje izbacuje svakodnevnica i bez kojih se život ne bi
mogao zamisliti-one male čak sitne teškoće i radosti iz svega što nas okružuje. Zbog toga što su im
tebe bliske životu, rado su čitane i samim tim značajne za novinarstvo.

9. ŠTA JE DRUŠTVENA HRONIKA I KOJE SU JOJ KARAKTERISTIKE?

Društvena hronika je novinarska vrsta u kojoj se obrađuje jedna manje ili više značajna društvena
pojava direktno vezana za čovjeka, ljude ili odnose među njima, pri čemu se ta pojava vrednuje, a
obrada se karakteriše slobodnim načinom izlaganja i individualnim stilom. Društvena hronika ne
mora da bude strogo aktuelna, ali mora da bude vezana za ljudske odnose i ljudske naravi koji
predstavljaju smetnju razvitku jednog dijela društva. I kada govori o sudbini jednog čovjeka, hronika
treba da joj da više društveno značenje, jer je sudbina tog jednog čovjeka samo povod za
uopštavanje. Postoji i obrnut prikaz-od opšteg ka individualnom, ali bez obzira na pristup temi,
društvena hronika na svojevrstan način slika stvarnost i ljude u njoj karakteristične za tačno određene
društveno-ekonomske i političke prilike jednog vremena. U tom cilju ponekad se služi i fabulom. To je
nezavisna novinarska vrsta relativno novijeg datuma, nastala u težnji da se gotovo svakodnevno
registruju pojave koje su aktuelne a naizgled nemaju društvenu važnost. Ima u sebi kvalitete
komentara (društveno ocjenjivanje), crtice/reportaže (sloboda izražavanja bez šablona). Obavezno je
prisutna i emocionalna nota. Društvena hronika je glasna, traži intervenciju zajednice i puca isključivo
na osjećanja čitalaca. Tada je najjača i društveno opravdana.

10. ŠTA OCJENJUJE RECENZIJA? ŠTA JE POTREBNO UKLJUČITI U RECENZIJU?

Recenzija (lat: recensere-brižljivo razgledati) je prikaz umjetničkog ili naučnog ostvarivanja bilo koje
vrste. (knjige, pozorišnog komada ili filma, izložbe koncerta itd). Pored razmatranja sadržaja, smisla i
kvaliteta recenzija se odlikuje i time što autor iznosi svoj stav, mišljenje, kritičku ocjenu vrijednosti
određujući mu i društvene dimenzije. U recenziji se jednom odabran i oblikovan materijal ponovo
kritički razmatra. Ona ocjenjuje jedno djelo u njegovoj cjelokupnosti, uzimajući u obzir i estetička i
idejna mjerila. Procjena jednog djela i njegovo vrednovanje obavlja se u novinarstvu preko recenzije
koja se osniva na svim principima stvaranja komentara. Umjetničko djelo se doživljava u dvije ljudske
sfere: u emotivnoj i u racionalnoj (intelektualnoj) i samo u sintezi te dvije sfere može se presuditi.
Svakog recenzenta moraju da krase etički principi, a to znači da se kompromisi ne smiju činiti.
Recenzija mora da bude estetički strasna i idejno pristrasna.

11. ZAŠTO SU ZNAČAJNE HUMORISTIČKO-SATIRIČNE VRSTE I ŠTA SPADA U OVE VRSTE?

Tu spadaju kozerija i satira, vic i aforizam, te karikatura. Značaj im je u sljedećem. Kozerija i satira
moraju, da kao i sve duge novinarske vrste, govore o aktuelnim, istinitim i važnim činjenicama, istim
onim o kojima se govori u vijestima. Humor ima poentu, stoga humorista se na svojstven način protivi
negativnom i bori za istinu. Bezobzirnost humora je njegova lijepa odlika kao i humanost. Humor je
uvijek bilo snažno oružje društvenih procesa. Kozerija (razgovor, ćaskanje) podrazumijeva
neobavezno, zabavno, lako i lepršavo pričanje o istinitim događajima kako u društvu tako i u politici.
Ona ne vrijeđa, odlikuje se finom dobronamjernošću s uvijek prisutnom toplinom i ljubavi prema
čovjeku. Satira – književna ali i novinarska vrsta u određenim uslovima, u kojoj autor izvrgava
podsmjehu ljudske slabosti i osuđuje poroke i uopšte negativne osobine pojedinaca i grupa. Cilj joj je
da se izbori za istinu, pravdu, poštenje. Satira ne izaziva smijeh po pravilu već ogorčenje, bijes i želju
da se određeno stanje promijeni, uništi.<-još jedan značaj h-s vrsta. Satira ruši loše da bi podigla
dobro i u opoziciji je samo prema onome što je reakcionarno. Likovi i situacija su dovedeni do
apsurda da stvaraju čitatelju mržnju i odluku da učine nešto kako bi se stanje izmijenilo. Karikatura je
način isticanja i uveličavanja karakterističnih osobina nekog lica, pojave ili događaja i to najčešće
crtežom s ciljem da se kroz dobronamjerni smijeh ukaže na negativne strane tog lica, pojave ili
događaja. Crtež i tekst koji uobličuju sadržaj nalaze se u funkciji poruke i ona je uvijek angažovana.

12. OBJASNITE KOZERIJU, SATIRU I KARIKATURU!

Kozerija – ili časkanje, razgovor je već dugo vremena prisutno u novinarskoj branši, kao na radiju,
tako na TV kao i u štampi. Ali moramo imati na umu da se ne pojavljuje u emisijama zabavnog
karaktera a nikako u političko-informativnog. Obično je interpretiraju glumci , te je dio zabavnog i
lepršavog pričanja o istinim događajima, ali se dotiče svega onoga što se dešava u društvu, u
političkim zbivanjima, fokusirajući se na aktuelnosti, kao i na autentičnosti likova i situacija. Ima
humorističan način gledanja, ali i izvoran u kojem ne vrijeđa nikoga, već ima određenu
dobronamjernost, kao i ljubav prema čovjeku.

Satira – je književna vrsta, ali i novinarska u kojoj autor izvrgava ruglu i podsmjehu ljudske slabosti i
gluposti, osuđujući poroke i negativne osobine pojedinca ili grupe. Cilj joj je da se izbori za istinu i
pravdu, te ne bira sredstva koja znaju biti pakosna i usmjerena. Nastala je u Staroj Grčkoj, te iako u
osnovi ima komiku, ona po pravili ne izaziva smijeh već bijes i gorčinu, sa željom da se nešto
promjeni. Što je njena pozitivna osobina – uništava zlo i želi povratak idealu. Satira je društveno
angažovana na strani onih koji se bore za slobodu i društveno humanije odnose. Zato ponekad satiru
vežemo sa apsurdom izazivajući mržnju i težeći za promjenom. Satira uglavnom nema konkretne
ličnosti ni situacije, već je više tipizacija karaktera i stanja u društvu. Zato kažemo da satire nisu
potpuna novinarska forma, već više književna sa određenim umjetničkim kvalitetama.

Karikatura – je način isticanja ili uveličavanja karakternih osobina pojava, događaja ili lica prikazana
kroz crtež. Cilj joj je da se kroz oštru porugu ili dobronamjeran smijeh ukaže na negativne strane.
Ona je višeslojna, te kroz crtež i tekst daje jasnu poruku. Ona ima likovno-umjetničku kategoriju, ali i
specifična novinarska vrsta, sa određenim svojstvima komentatorskih i humoristično-satiričnih vrsta.
Daje određeni komentar, objašnjava, ocjenjuje, ali i društveno vrednuje, te je jako angažovana.
Obično si na meti karikature trenutan režim i političari, kao i primitivizam i sebičnost. Sažeta je, te sa
javlja u dnevnoj štampi kao izraz ličnog shvatanja umjetnika ili određenih političkih razmišljanja.
Može biti blaga ili žučna, ali bez obzira na sve mora pokazati određeno poštovanje te u sebi ima
određenu humanu notu. Dobra karikatura uvijek je u prvim redovima boraca za ljudska prava i
društvenih vrijednosti.

13. Sta je intervju? NAVEDITE I OBJASNITE VRSTE INTERVJUA!

Intervjui su sastavni dio svakodnevnog posla novinara i služe da adekvatno ilustriraju teme o
kojima se izvještava.

1) Klasični intervju – vrsta intervjua u kome su sadržana samo pitanja i odgovori i u kratkom uvodnom
dijelu samo osnovni podaci o tome sa kim se razgovara, ko vodi razgovor, gdje se i kada razgovor
vodio. Težište je na odgovorima što je usko povezano s ličnošću. U klasičnim intervjuima sagovornici
su po pravilu izuzetno poznate ličnosti čiji je položaj takav da njihova riječ ima posebnu težinu. To su
uglavnom šefovi država i lideri političkih partija, zato njihova misao u intervjuu mora biti ispoštovana
do kraja jer gotovo uvijek govore o nečem novom i važnom. Često je predmet raznih analiza jer ono
što je u njemu najpouzdaniji je izvor informacija.

2) Improvizovani intervju – za razliku od klasičnog koji je miran staložen i unaprijed isplaniran,

improvizovani intervju je nepredvidiv i pun dramskih sukoba zbog borbe pitanja i odgovora. Bitno
obilježje je postojanje samo okvirne teme razgovora koja se razrađuje kroz pitanja i odgovore. Pitanja
prate odgovore i misli sagovornika i tipičan je za radio i televiziju iako se javlja i u štampi. I ova vrsta
zahtjeva ozbiljne i temeljite pripreme jer novinar podstiče razgovor . Improvizovani intervju je
razgovor ali ne dijalog dva ravnopravna čovjeka, jer su ovdje bitni odgovori a ne pitanja. Novinar je tu
da organizuje razgovor. Na njemu je da nađe aktuelnu i relevantnu temu kao i prikladnu ličnost za
temu.

3) Kombinovani intervju – zbog novih elemenata koji se pojavljuju u ovoj vrsti intervjua dobio je dva
naziva: intervju portret/profil i intervju-reportaža. Intervju portret/profil je hibrid intervjua i portreta,
to je kombinacija biografske skice ličnosti, karakterizacije njene spoljašnosti i nenametljivog skiciranja
njenog karaktera i izjava, gledišta, anegdotskih elemenata. Intervju-reportaža je razgovor u kome se
daje ambijent i karakter intervjuisane ličnosti. Dok je u prethodne dvije vrste intervjua tema središte
izražavanja, u kombinovanom intervjuu tema naizgled nije primarna, primarna je naizgled ličnost koja
izgovara temu i to ličnost koja je sama po sebi tema. To zahtjeva da sagovornik u kombinovanom
intervjuu bude ili značajna ili zanimljiva ličnost, koja izaziva pažnju javnosti. Kroz intervju ta ličnost se
portretira, slika, tako da dobijamo predstavu o njenom karakteru, svijetu, idejama i svemu drugom
što je čini posebnim. Novinar mora da postavlja pitanja koja će izazvati odgovore tipične za tu ličnost.

14. ŠTA JE KONFERENCIJA ZA ŠTAMPU?

Konferencija za štampu može se posmatrati dvojako, odnosno ima dvojako značenje

a) kao savremeni oblik kontakta između novinara i predstavnika određenih organizacija, organa,
ustanova, društva ili pojedinca, odnosno kao jedan od najpogodnijih i najpouzdanijih izvora preko
kojih se novinari upoznaju informacijama ili se utvrđuju njihovi stavovi u izvjesnim situacijama. U
ovom slučaju konferencija za štampu je zapravo metod rada, način prikupljanja podataka koje će
kasnije novinar koristiti u oblikovanju jednog od žanrova; da li će se pri tome načiniti vijest ili izvještaj,
komentar ili reportaža, zavisi od teme, od potrebe lista ili od vještine autora

b) kao novinarska vrsta, jedna od podvrsta intervjua. U ovom slučaju, konferencija postaje novinarska
vrsta onda kada ta konferencija direktno prenese preko sredstava masovnog komuniciranja, i to
onako kako se ona odvijala (ili u cjelini ili u kraćoj verziji, pri čemu se ističu samo najvažniji dijelovi).

Kao novinarska vrsta, konferencija za štampu donosi obavještenje o jednoj ili više relevantnih
društvenih činjenica i obavezno objašnjenje, odnosno tumačenje tih činjenica sa stanovišta onog koji
je sazvao konferenciju za štampu. Ovaj drugi elemenat vrste čak je naglašeniji, pošto se na
konferenciji za štampu češće govori o već poznatim činjenicama (ili o onima koje će se sasvim
izvjesno dogoditi). Novost, dakle, nije u novoj činjenici nego u novom (posebnom, eksluzivnom)
pogledu i interpretaciji te činjenice. Iako se razgovor vodi između više ljudi, na konferenciji za štampu
imamo uvijek dvije strane: novinare, koji samo pitaju, i jednog ili više predstavnika, organizatora
konferencije, koji samo odgovaraju na ta pitanja. Nema, dakle, razgovora, dijaloga na ravnopravnoj
osnovi. Izmedu običnog intervjua i konferencije za štampu, znači, ne postoje istinske već jedino
formalne razlike, i to u broju ljudi koji učestvuju u razgovor i u načinu organizovanja tog razgovora.
Zbog toga bi se konferencija mogla nazvati masovni intervju, i to bi bila dominanta koja bi odvajala
ove vrste, zapravo vrstu i podvrstu intervjua.
Postoje dve vrste konferencije za štampu:

o otvorenog tipa i

o zatvorenog tipa (takozvani brifing).

Na otvorenoj konferenciji za štampu govori se upravo tako: otvoreno bi se novinarima pružili podaci
(činjenice, informacije) koji se mogu se mogu objaviti. Na zatvorenoj konferenciji za štampu
novinarima se isto tako pružaju podaci, ali se oni ne mogu objavljivati. Zapravo, to su oni podaci koji
novinare trebe da usmjere (orijentišu) na tačno određeni pravac. Kako zatvorene konferencije za
štampu drže, po pravilu, vlada ili parlament jedne zemlje, jasno je kojim pravcem idu ponuđene
informacije i kakav im je cilj: stvaranje određene klime u društvu, pripremanje javnog mnijenja za
lakše i bezbolno prihvatanje nekog poduhvata, akcije, odluke itd.
U posljednje vrijeme sve je više improvizovanih (na izgled) konferencija za štampu. Koliko one, s
obzirom na to da se ipak nabrzinu pripremaju, zahtijevaju spremnost i odgovornost onoga ko ih drži,
toliko te iste kvalitete treba da posjeduju i novinari, koji, moraju temeljno poznavati temu
konferencije. Na konferencijama za štampu ove vrste pitanja se postavljaju uglavnom spontano i
obuhvataju veoma širok dijapazon. Ali i one obične, svakodnevne konferencije za štampu mogu da se
načine zanimljivim za čitaoce, slušaoce ili gledaoce, naravno ukoliko se pogodi suština stvari, i ako se
vješto napiše izveštaj.

15. ŠTA JE OKRUGLI STO?

Kao novinarska vrsta okrugli sto u sebi ima elemente i razgovora pred mikrofonom, i konferencije za
štampu i intervjua. Razgovor im je svima zajednički dok se sam cilj razlikuje. Okrugli sto prvenstveno
želi da prikaže jedan problem ili temu, ali sa različitih strana te da tačna dimenzija, te je dobar samo
ukoliko nakon rasprave možemo doći do određenih zaključaka i neke nove dimenzije rješenja koja se
trebaju prihvatiti. Njegova svrha nije u iznošenju nepoznatih činjenica već u tumačenju postojećih i to
sa aspekta učesnika razgovora koji dolaze iz različitih profesionalnih sfera.

Učesnici okruglog stola su obično stručnjaci koji dolaze iz svijeta kulture, politike, i imaju različite
stavove na određenu temu, te treba da nam pruže široku paletu mišljenja i argumenata kroz različita
stajališta i mišljenja učesnika koji treba da budu stručnjaci na svom polju. Predmet razgovora treba da
bude aktuelan.

Uspjeh diskusije zavisi od moderatora, kao i njegovih pitanja, ali i od toga da prati dinamiku izlaganja
kao i da postiće govornika na suočavanje i otvaranja tema, te da ne dopusti da niti jedno pitanje ne
bude neodgovoreeno. Kao i uvijek sve zavisi od dobre pripremljenosti novinara / moderatora, ali i
sagovornika. Najveća opasnost okruglog stola je mogućnost „gubljenja“ teme u masi drugih tema kao
i u podtemama. Pogodan je za radio i TV, ali se upotrebljava i u štampi kao stenogram.

16. ZAŠTO JE IZJAVA VAŽNA ZA NOVINARSTVO?

Izjava je oblik novinarskog izražavanja preko koga jedna, po pravilu značajna ličnost, u svoje ime ili u
ime organizacije, iznosi javnosti jednu ili više činjenica ili mišljenje, stav, sud o jednom pitanju,
relevantnom za čitavo društvo ili za jednu socijalnu grupu. Izjava rijetko donosi novu činjenicu, što
znači da su daleko brojnije one izjave u kojima se jedna već poznata činjenica bliže objašnjava, dublje
tumači i društveno vrijednuje. Iznesena od strane pravog čovjeka, o pravoj temi i u pravom trenutku
izjava može da ima veliki efekat na čitaoce, gledaoce ili slušaoce. Nju ne treba miješati sa
saopštenjem koje izdaje zvaničan organ, organizacija ili društvo, a ne ličnost, što je za izjavu
karakteristično.

Ova novinarska vrsta je veoma jednostavna, zato što ne zahtijeva nikakvu posebnu konstrukciju, a u
pogledu jezika traži samo poštovanje osnovnih normi novinarskog stila: kratkoću, jasnoću i
preciznost. Izjava nosi u sebi neke karakteristike intervjua i zato pripada podgrupi tog oblika
novinarskog izražavanja. Ona je od intervjua uzela samo odgovor jedne ličnosti i to odgovor samo na
jedno pitanje koje se uopće ne pojavljuje ali se podrazumijeva jer je isprovociralo taj odgovor.
Odgovor saopćen u obliku izjave mora da bude dat kao zaokružena, definisana misao, kao stav ili
ocjena. Milutin Milenković dodaje da izjava ima faktografski, racionalni element stava ili ocjene, a
može da izražava i emotivni odnos, bez racionalne argumentacije. Na izjavu nije korektno odsutnom
sagovorniku davati replike i po pravilu lišena je napetosti u sebi.

Izjava je privilegija koja je donedavno pripadala samo uskom krugu ljudi, onima koji mogu nešto
važno da odluče, narede, objave akciju, spriječe nekakav zahvat, odobre potez, osude promašaj,
obrazlože zakonski projekat ili politički pravac. Demokratizacijom društva i sredstvima masovnog
komuniciranja svako može da daje izjavu za štampu, radio ili tv, ali pod jednom uslovom: da je ono
što želi da kaže da je relevantno za određenu društvenu grupu ili društvo u cjelini.

Izjava se obično dobiva pismenim putem i često na inicijativu određene ličnosti, može se a i ne mora
objaviti, a odluku o tome donosi redakcija. Novinari izjavu moraju tražiti administrativnim putem,
poštom ili preko kabineta. Izjava je zanimljiv oblik novinarskog izvještavanja naročito za radio i tv – jer
ništa ne može da bude ubjedljivije od žive riječi.

17. OBJASNITE ŠTA JE ANKETA I ZAŠTO JE ZNAČAJNA!

Anketa je prikupljanje podataka ili organizovano ispitivanje o nekom važnom pitanju od zajedničkog
interesa. Može biti ekonomska, politička, socijalna, te obuhvata istraživanje javnog mnijenja.
Sprovodi se u na uzorku od većeg broja ljudi, te je provode naučne institucije, udruženja, vlade ali i
pojedinci, te se koristi u skoro svim granama društva.

U novinarstvu anketa, važno je i pojedinačno mišljenje a ne samo rezultati ispitivanja. Zato i kažemo
da je anketa novinarski žanr. Ona je skup izjava, mišljenja više ljudi istih ili različitih kategorija o nekoj
društvenoj važnoj i aktuelnoj tema s ciljem da se sazna mišljenje pojedinca. Pravi se u hodu, na brzinu
na različitim lokacijama. Odgovori su podložni greškama, jer su površni i improvizovani, ali i samim
tim zanimljiviji. Pripada podvrsti intervjua, jer imamo pitanje i odgovor, te je na neki način obogatila
sredstva masovnog komuniciranja zbog svoje raznovrsnosti i neposrednosti, te dramatičnosti. Isto
tako omogućila je kontakt takozvanih običnih ljudi sa štampom, radijom i televizijom te se njihovo
mišljenje javno čuje.
 18. ŠTA JE REPORTAŽA I PO ČEMU JE ZNAČAJNA?

Reportaža je novinarska vrsta koja predstavlja najviši domet u novinarstvu ona je i lijepa riječ i
dokument i svjedočanstvo te istražuje uzorke društvenih situacija kao i idejnu angažovanost.
Vrhunsko ostvarenje u reportažu je trajna vrijednost ljudskog duha i jedan od rijetkih novinarskih
proizvoda čija sudbina nije beznačajna. Teško je napisati dobru reportažu jer je to komplikovan
stvaralački čin koji traži od autora različite kvalitete. Mora da ima bitna svojstva vijesti, da obavijesti
čitaoce,slušaoce ili gledaoca o jednoj ili više činjenica. Ona je autentična. Ne bi trebala da ima
literalnu funkciju već da bude psihološka reporterska nadogradnja. Ono što je čini posebnom
novinarskom vrstom je subjektivan odnos autora prema stvarnosti i njegov specifičan ugao gledanja.
U reportaži se ništa ne smijem dodavati i mijenjati kao ni izmišljati ali je za ovaj postupak potrebno
maštovit prikaz činjenica. Reportaža ima zadatak da iznese tačne činjenice odnosno istinu i život.
Oona zahtjeva istraživanje te novinar reporter mora da bude ujedno i očevidac i učesnik ali
posmatrač događaja koji izlaže kao i da bude na licu mjesta, da vidi i čuje, ali da svoj vlastiti sud na
određeni događa. Reportaža je novinarska vrsta pomoću koje se javnost upoznaje kroz riječ ,zvuk ili
sliku sa određenim činjenicama. Reportaža mora imati originalan, individualan i istraživački pristup,
te ispričati priču specifični, odbranim stilom koji uključuje ljudsko učešće. Obavezno je objektivno
prikazivanje onoga što se dešava u društvu, kroz konkretnu, idejnu, i političku funkciju. Ona pripada
kategoriji angažovani žanrova jer mora da iznese svoj sud, te da društveno vrednuje činjenicu o kojoj
se govori. Reportaža ne smije da nameće svoje stavove već mora da ispoljava istinu.

19. ŠTA MOŽE BITI SADRŽAJ REPORTAŽE?

Sve što je čovjek, pojava ili događaj, jednom rječju stvarnost može da bude sadržaj reportaže i sa tog
stanovišta nikakvih pravila nema. Međutim, reportaža nije prost izraz stvarnosti, već sud o njoj iz ugla
jedne ideje i morala; reporter iz mnoštva činjenica bira jednu, ali bira i promatračko mjesto i
zaključak. To je stvaralački proces – u objektivni svijet unosi subjektivan sud o tom svijetu.

Stvarnost nije crno – bijela, puna je pokreta i borbe, snoVa i slutnji, čežnja i padova. Svaka životna
situacija i svaki čovjek satkani su od proturiječnosti i bizarnosti koje su sakrivene iza spoljašnjeg
izgleda i od novinara zavisi da li će ih sagledati i kako će ih vidjeti, odnosno hoće li ući u te unutrašnje
procese ili će ih ignorisati. Sadržinu reportaže, iznesenu kroz posebnu kompoziciju, čini u najvećem
broju slučaja konflikt dvaju oprečnih tendencija koje spontano žele da budu razriješene pobjedom
jedne od njih. Novinar u reportaži treba da baca svjetlo na najrazličitija mjesta svakodnevice, pažljivo
razgleda i uroni u zamršene priče, istraži uzroke zbivanja i predvidi logične posljedice po čitavu
zajednicu.
Reportaža nije prost utisak novinara, već je to gotovo čitavo naučno traganje za istinama života koje
se zatim poetski uobličavaju. Oma ima dva paralelna postupka – istraživački i umjetnički i samo u
njihovoj sintezi doživljava sebe, ispunjava svoju svrhu. Reportaža ukazuje, upozorava, pokazuje,
boreći se protiv svega što je nazadno, a za dobro i za napredak. Osnovno u reportaži nije sadržaj,
nego odnos reportera prema sadržaju, činjenicama koja se obrađuje. Bitan je njegov stav, ideal,
angažman i ono što želi da postigne tim činjenicama.

20. DIJALOG I MONOLOG U REPORTAŽI

Kažemo da dijalog ili monolog daju odrednice određene sredine kao i da prikazuju odnose među
ljudima. Zato su dijalog i monolog najpogodnije stilsko sredstvo pomoću kojih se izražavaju
suprotnosti između karaktera i misli, odnosno stavova. Na taj način oni daju maksimum informacije o
sebi kroz reportažu. Samim tim u novinarstvu upotreba dijaloga mora imati određene okvire prilikom
kojih novinar mora da posjeduje izvanredni mjeru kako bi znao šta je dozvoljeno a šta ne kako bi se
opisao čovjek o kojem piše. Dijalog se ne smije izmišljati niti improvizovati , te dmisao koji je saopštio
sagovornik ili osećanje koje pokazao trebaju biti tačno preneseni. Dijalog prema tome treba da bude
svrsishodan i da bude u funkciji onoga što se cijelom reportaža želi prikazati. U reportaži se ponekad
upotrebljava i monolog u kojem jedna ličnost iznosi svoje mišljenje, odnosno pogled na određenu
društvenu situaciju ili svoja osećanja. Funkcija monologa je slična funkciji dijaloga. Za novinara
prilikom pisanje reportaže monolog ima važno značenje jer preko njega ulazi u um čovjeka i razumije
njegovo ponašanje. Kao što smo znamo novinarstvo ne smije da se služi velikim nadograđivanjem
rečenog, već isključivo novinarskim činjenicama pa tako i kroz dijalog i monolog.

21. ŠTA JE FOTO REPORTAŽA?

Za dobru foto reportažu potrebno je oko foto aparata i oko novinara. Ona je vizuelna slika stvarnosti
prikazana kroz kameru i subjektivan odnos autora prema svijetu. Ona govori svoju priču kroz sliku, a
ne riječi. Foto reportaža kroz fotografije govori o bitnim događajima, ali kroz sitne detalje jednog
događaja stvara jednu cjelinu. Ona kao cjelina stvara kompletnu istinitu i autentičnu sliku života.
Fotografije u foto reportaža treba da budu precizne i savršene u tehničkom pogledu, ali pored
tehničkih karakteristika, važnije je prilaz novinara činjenicama odnosno njegov odnos prema njima.
Dobar kvalitet foto reportaže zavisi upravo od onoga što je novina reporter uhvatio u određenom
trenutku, te kako je kasnije napravio redoslijed kroz svoj subjektivni ugao posmatranja. Foto
reportaža svojim jezikom slike treba da prikaže objektivan život ali da uđe u srži jedne pojave i da
otkrije istinu. Ona prikazuje stvarnost ali i osećajnost i intelekt jednog autora. I ona kao i svi drugi
novinarski žanrovi odgovara na svih pet ili sedam W pitanja.

22. RADIJSKA I TV REPORTAŽA. OBJASNITE!

Naučili smo da na radiju postoje tri vrste reportaža: obična, ilustrovana i improvizovana. Ali možemo
reći da na radiju postoji samo jedna prava radio reportaža, a to je ona koje koristi tonske snimke
govora. To isto važi i za televizijsku reportažu koja se u svom oblikovanju služi slikom i tonom. Već
smo rekli da je reportaža mučan stvaralački čin koji nije podložan improvizacije, a za dobru radio
reportažu potrebno je imati dobro oko i dobro pero , ali i dobre sagovornike, odnosno ljude koji su
sposobni da jasna ispričaju ono što se od njih traži. Tako je radio reportaža kombinacija teksta
novinara i tonskog snimka. Na kraju pomoću montaže reportaža dobija svoj finalni proizvod, odnosno
istiniti dio stvarnosti viđen kroz subjektivni pogled novinara. Ovo se odnosi i na radio i na televizijsku
reportažu koja je kombinacija teksta novinara ali tonskih i filmskih snimaka. Reportaža je kao i svaki
drugi novinarski proizvod dokument stvarnosti, te nije dopušteno bilo šta mijenjati li dodavati.

23. KAKAV JE STIL REPORTAŽE?

U analizi stila u reportaži, jednom od bitnih elemenata po kome se ova novinarska vrsta razlikuje od
svih drugih vrsta, mora se poći od općih normi novinarskog jezika. To znači da i reportaža poštuje
osnovne principe: treba pisati kratko, jasno i precizno. Prvi put ovdje u reportaži, pojavljuju se
izvjesna odstupanja od tih principa na osnovu jednog književnog principa; stil je subjektivna moć
oblikovanja. Jer reportaža je samostalna i smislena organizacija riječi, pa zbog toga dozvoljava
upotrebu različitih stilskih figura, asocijacija, rečeničnih obrta, duhovitosti, lirske pasaže, dijaloge i
monologe – odnosno sočan, bogat izraz čiji je cilj stvaranje neposredne, plastične, žive slike
stvarnosti. To više nije konvencionalan, faktografski jezik vijesti ili izvještaja, pojednostavljen i
argumentima potkrijepljen jezik komentatora ili intervjua; jezik reportaže je jezik koji je višeznačan,
emotivan, estetičan, a ne racionalan, sstrogo individualan,a ne strogo uniforman i uprošten jezik
činjenica kakav je inače novinarski jezik. U reportažu stil mora da bude strogo podređen istini koju
novinar saopćava, da bude svrsishodan i smisaon, da bude u funkciji onoga što želi da se kaže
činjenicom koja se prikazuje. Stil u reportaži može da bude narativan i dekriptivan.

24. ŠTA JE CRTICA?

Mnogi smatraju da je crtica mala reportaža. Treba reći da je to djelimično istina, jer je to površinsko
opisivanje života, bez ulaska u unutrašnje procese niti se ulazi dublje u suštinu. Crtica ne govori o
jednom čovjeku uopće ili uopćeno o jednom događaju ili pojavi, nego prikazuje samo jedan njihov
detalj. Kao novinarska vrsta, crtica je tematski uža od reportaže, ali od nje je uzela poneka svojstva;
subjektivni odnos prema činjenici o kojoj govori, poetsko nadgrađivanje i literarna sredstva u obradi –
fabulu, ambijent, karaktere i to ispričane ne do kraja, već samo jednim svojim dijelom.
Crtica je vjerovatno reakcija na monotono registratorsko, suho pisanje o ljudima, događajima ili
pojavama. Trebalo je, razbiti to sivilo, tu beskonačnost vijesti i izvještaja naizgled sitnim društvenim
epizodama. To su situacije koje objektivno ne bi došle na stranice listova, programe radija i tv-a jer
nije društveni problem, već se tiču pojedinca, njihovoj položaja u društvu, njihovih navika, teškoća,
radosti, svega onoga što stvaa tzv. Male životne istine. Crtica bi bila običan događaj ali poseban ugao
posmatranja, obrađen individalnim stilom, u posebnoj kompozicionoj cjelini. Karakteristična je za
štampu, ali može se upotrijebiti i na radiju i na televizijji i to na dva načina – kao pisani tekst koji čita
autor ili spiker, ili tzv. Zvučna hronika. U prvom slučaju ni po čemu se ne razlikuje od crtice u štampi,
dok u drugom slučaju poprima izražajne specifičnosti radija, odnosno televizije – ton i sliku. Naravno,
za radio i televiziju uvijek je bolje ako se crtica pravi na drugi način, korištenjem efekata i autentičnog
filma.

25. ŠTA JE FELJTON, ŠTA OBRAĐUJE?

Feljton je novinarska vrsta u kojoj se govori o jednoj pojavi, događaju ili o izvjesnoj ličnosti na
poseban način; to je subjektivno viđenje dijela stvarnosti, što znači da je feljton neizbježno povezan
sa ličnošću samog pisca koji na realnim činjenicama gradi svoje ideje, misli, osjećanja. Feljton je
novinarski žanr jer se oslanja na istinu života, ali je prožet literarnim elementima jer tu istinu gleda iz
emotivnog i intelektualnog ugla autora. Sadržaj feljtona je različit – obuhvata sve unutrašnje politike,
filozofske, moralne i druge društvene probleme, mada kada se tek pojavio bavi se samo kulturnim
problemima. Što se oblika tiče, feljton može biti napisan kao pismo, portret, anegdota, putopis it., a
stil je individualan, lak i lepršav, sa puno asocijacija i duhovih komparacija, pri čemu se koriste
elementi humora i satire. Feljton je sličan eseju, od koga se razliku prije svega po tome što obrađuje
dnevne, aktuelne teme i što je kraći, jezgrovitiji od eseja koji zahtijeva širi pristup i dulje poniranje u
suštinu jedne drušvene pojave ili zbivanja. Zagrebački kritičak Igor Mandić Feljton je definisao nešto
drugačije, smatra da se u njemu mora nalaziti neka tvrdnja i da se mora odnositi prema sstanovitim
tvrdanjama. Deljton treba da bude prostorno i vremenski usmjeren prema realnim problemima i tu je
mogućnost analitičke i polemičke dimenzije eljtona.
feljton se prvi put pojavio u pariškom listu „Žurnal de deba“ 28.01.1800. godine. Sada je znatno duži
tekst u kojem se opisuje jedan dramatični događaj (obično historijski= ili podvig jednog čovjeka. Od
prvobitnog feljtona zadržao je samo stil, što znači da treba da bude napisan na način koji nije
suhoparan, hladan i uzdržan i da bude emotivno obojen. U posljednje vrijeme, večernji i revijalni
listovi preplavljeni su feljtonima čija je vjerodostojnost sumnjiva. Naročito opasni feljtoni su oni koji
fetišizirajući lažne veličine iz prošlosti, nose u sebi nacionalistička, šovinistička obilježja, pa se
pretvaraju u politička štiva sa mračnim porukama.

26. OBJASNITE ŠTA JE PUTOPIS I KOJE SU VRSTE PUTOPISA?

U štampi, na radiju i televiziji povremeno se pojavljuje jedna specifična novinarska kategorija –

putopis. Međutim, putopis je i literarni rod, i u teoriji književnosti obično se kaže da se „sastoji od
opisa prirode i naselja zemlje, opisa ljudi i načina njihova živoa, opisa događaja koji su se desili piscu u
toj zemlji i razmišljanja koja je pisac povodm svega toga imao. U ovoj tačnoj ali i upropaštenoj
definiciji naročito treba istaći konstataciju da autor paralelno prikazuje i predmete oko sebe ali i
samog sebe. Kasnije će se vidjeti koliko je ta konstatacija od značaja i za klasifikaciju putopisa kao i za
njegovo mjesto u novinarstvu.
Jedna od bitnih karakteristika svih putopisa, bez obzira na vrstu, nalazi se u tome što oni imaju jednu
cjelinu i to u geografskom, avanturističkom ili misaonom pogledu – događaj i misao moraju, pri tom,
da budu u direktnoj vezi sa podnebljem kroz koje autor prolazi. Dok drugi književni radovi, stvoreni
po pravilu, u mašti autora, imaju fabulu, različite ličnosti koje žive svojim životom i kroz koje pisac
iznosi svoju ideju – putopis mora da priča o putu ili o stvarima koje nastaju na putu ili povodom puta,
što znači da je u njemu fabule najčešće nema, kao ni imaginacije, a centralna (često i jedina) ličnost –
to je sam autor- putopis se osniva ne na fiktivnim već na stvarnim činjenicama i upravo zato je blizak
novinarskom ostvarenju. Ponekad se javljaju neki elementi literature.

Vrste putopisa – gotovo je nemoguće odrediti precizno sve vrste putopisa. Putopisa ima onoliko
koliko i autora – svaki je različit, obrađuje drugu zemlju, ljude, običaje, ima svoje specifičnosti, utisci s
puta propuštaju se kroz subjektivni filter, shvatanja, kulturu i idejnu svijest autora. Na osnovu
sadržaja, odnosno prema onome šta je bitno u djelu, čemu je autor posvetio šažnju, kakav je cilj
postavljen i način na koji je taj cilj obrađen – moguća je jedna orijentaciona klasifikacija. Postoje tri
kategorije putopisa:

1. Književni
2. Naučni
3. Novinarski

Pri ovoj podjeli bitan je odnos autora prema činjenicama (pojavama, događajima, ljudima, stvarima,
prirodi, navikama, običajima...) koje prolaze kraj njegovih očiju, zapravo kako se te činjenica vide,
kako se odražavaju u autorovim očima, reflektuju u njegovom intelektu, duhu i osjećajima. Novinar je
svjedok stvarnosti – on o činjenicama koje susreće na putu piše precizno, tačno i istinito. Pored ove 3
vrste putopisa, postoje i njihove podvrste – elementi književnog putopisa prepliću se sa elementima
novinarskog putopisa; ili u naučni putopis često ulaze i novinarski elementi – zavisi od materije o
kojoj se piše i kako na autora djeluje okolina kroz koju prolazi, šta vidi, šta smatra kao bitno ili
nebitno. Kao posebnu vrstu putopisa treba istaći radio i televizijske putopise – specifičnost se ne
nalazi u sadržini, nego u tehničkim sredstvima kojima se autori služe u prikazivanju stvarnosti i
tehn.sredstvima pomoću kojih se objavljuju ovi putopisi.

27. ŠTA JE PUTOPISNA REPORTAŽA?

Postoje djela koja po nekim osobinama nalikuju na putopis, iako po drugim obilježjima ne pripadaju
ovoj kategoriji, već su bliska reportaži. Tako se javlja još jedan hibrid: zemlja abonosa Albera Londra
koja nije tipičan putopis i pored toga što daje mozaičan prikaz jedne zemlje. Ovo djelo je sastavljeno
iz fragmenata i u njemu nema do kraja povučene linije koja povezuje putopisno štivo – nema utisaka
sa upravo tog putovanja.
Slična Londrovoj knjizi „Zemlja abonosa“ je knjiga „Egon Ervin Kiš ima čast da prikaže raj Ameriku“.
Ona samo po nekim manje važnim elementima može da se svrsta u putopis, jer Kiš putuje o SAD-u, ali
se ne vidi kako, čime, koliko dugo, šta se događa na tom putovanju.
Sve ostalo u ove dvije knjige su prave tipične reportaže sa različitim temama i iz različitih krajeva
Amerike. Pisane na izuzetno privlačan i vješt način, živim jezikom, protkanim duhovitošću, ironijom i
obritima.

Ova dva primjera jasno govore da se pojedine reportaže pretapaju u putopise i obratno. To je još
jedan dokaz o tome da se oblici novinarskog izražavanja rijetko javljaju u čistom stanju. Ovdje smo
dobili putopisnu reportažu, koja u sebi sadrži sve kvalitete reportaže, a od putopisa uzima onu vezu
činjenica sagledanih na putovanjima i autora koji ih vidi, uočava, doživljava i donosi sud o njima. Iz
toga proizlazi i značaj cilja koji putopisac želi da dosegne u svom djelu. Novinarski putopis se pravi
onda kada novinar očekuje, pretpostavlja ili zna da će se u nekoj zemlji odgirat neki događaj značajan
ili zanimljiv za njegov list. Književni putopisi nastaju spontano, zbog unutrašnjih potreba autora da
iznese ono što je vidio ili doživio na putovanju, a naučni putopis rađa se tek kad je jedno naučno
istraživanje završeno – u ovom slučaju putopis je eventualni i sekundarni proizvod, a ne cilj
putovanja.
i u putopisima kao i u svim drugim literarnim vrstama, podređena osnovnoj ideji autora: šta želi
prikazati, dokazati, istaći – mjesto, radnju, vrijeme, ljude, odnos svog duha i intelekta prema
činjenicama života kojse sreće na putovanju i poruku koja spontano proizlazi iz svega što je izrečeno:
nova ili u drugom vidu ponovljena životna istina. Jezik u putopisu ima značajnu funnkciju. On zavisiod
sadržine i diktira način izražavanja. Izražavati se treba onako kako prilike insistiraju i stil u jednom
putopisu mora se mijenjati prema temi, mjestu, vremenu i ljudima o kojima se govori.

28. ŠTA JE KRITIKA I KAKAV JE NJEN ZNAČAJ?

Riječ kritika je nastala od grč. Krino što znači lučim, biram, očitujem, dusim,. Kritika je prvobitno
značila sud o nečemu, odluku, vrednovanje, procjenz. To je njeno uže značenje. U novije vrijeme ova
riječ je sve više označavala ispitivanje, ocjenjivanje, prosuđivanje, istraživački postupak. Danas je ovaj
izraz višeznačan, u čestoj je upotrebi i u rezličitim oblastima.
Kao pojam kritika ima svoje značenje: vrednovanje, procjena, analiza, isoitivanje, istraživanje,
ocjenjivanje, prosuđivanje, proučavanje. Njeno značenje seprecizira i konkretizira: estetička kritika,
teorijska, književna, naučna, novinska, društvena, dogmatska, moderna... nazivi kritika sadrže i
historijsku, etičku, metodološku, estetičku, ili neku drugu dimenziju i njima se upućuje na razdoblje,
prava, pokret, idejno ili estetično shvatanje, na metod istraživanja, osudu, ocjenu, kaznu ili pohvalu...
Kritičar je čovjek koji je izabrao specifičan vid komunikacije. Vrline također nisu nešto zauvijek dato i
mijenjaju se paralelno s promjenom čovjekovog mišljenja. U različitim društvenim uređenjima
uspostavlja se različita hijerarhija etičkih i estetičkih vrijednosti. Ako se ovome doda i činjenica da su
pojedini kriteriji po prirodi takvi da im je objektivno teško odrediti količinu i kvalitet, onda proizlazi i
zaključak da se i najsavjesniji i najsenzibilniji kritičar samo beskonačno približava objektivnom sudu,
da njemu teži i da je u stalnoj opasnosti da se ogriješi o tačnost i objektivnost.

Kritika ima društveno značenje i kad hvali i kad kudi. Iako ograničene moći, iako je izriče pojedinac –
ona nastupa u ime kolektiva, društva, zajednice, u ime nekih ideala. Teži da čovjek ovlada prirodom,
sazna istinu, otkirije tajne i ponudi ljepote življenja i stvaranja. Kritika služi čovjeku kao pojedincu, ali i
čovječanstvu. Kada čovjek izlaže sud o lijepom i istinitom – čini to na osnovu subjektivnih saznanja u
skaldu sa svojim obrazovanjem, idejnom opredjeljenošću, iskustvom i ukusom (ukus je relativan,
sumnjiv kvalitet jer je promjenjiv i proizvoljan.).

Kritika je složen čin, privilegija odabranih. Tvrdnja da je svaki čovjek pomalo i kritičar, obezvrjeđuje
kritiku kao društveno odgovornu djelatnost. Čovjek je potencijalni kritičar samo ako javno saopštava
svoje mišljenje, sudove, utiske, ocjene i preko njih nastoji da vrši društveni utjecaj.

Kritika je i društveno koristan ali i rizičan posao. Istina je vrhovni kriterij svake kritike, smisao i njena
granica. Istina može biti dvojaka: naučna i umjetnička. Naučna je objektivna, poziva se na historiju,
etiku, logiku, filozofiju i druge nauke i može se dokazati. Umjetnička istina je čovjekova istina,
zasnovana na njegovom ukusu, a ukus je promjenjiv. Nema ni univerzalne etike. Umjetnička istina je
prema tome, relativna.

29. KRITIKA I JEZIK

Jezik u kritici nije samo u funkciji običnog sporazumevanja. Kritika kroz javno djelovanje, ne postiže
se samo kroz istinitosti i ubjedljivost samih argumenata, već treba da zrači i snagom riječi pomoću
kojih se oblikuju misli i emocije. Ta neophodna upotreba raznovrsnog jezičkog materijala, leksema,
simbola koje prelaze okvire jezika u svakodnevnoj su funkciji, ali isto tako doprinose estetičkoj
komunikaciji, kao i artikulaciji umjetničkog doživljaja prilikom čega jezik ima predsednu ulogu.
Upotreba specifičnih termina direktno utiče na razumijevanje kritike. Njima se dakle ne označava
samo neki pojam ili predmet već imaju i impresivne i ekspresivne vrijednosti. U kritici je osnovno
sredstvo oblikovanje riječ i zahtjev uspešnoj kritike jeste upravo jezik.

30. KOJE SU METODE ESTETIČKE KRITIKE, A KOJE SU METODE NAUČNE KRITIKE?

Estetička kritika - Možemo reći da je metoda postupak pomoću kojih se dolazi do određenih
saznanja. Kriteriji za ocjenu određenog djela mogu biti unutar samog djela ali izvan kritikovanih djela.
Tako da metodološki razlikujemo dvije vrste kritike: imanentnu ili unutrašnju kritiku ili
transcendentalnu ili spoljašnju kritiku. Imanentna kritika smatra da su svi bitni elementi sadržani u
samom djelu te zaključke zasniva na međusobnoj povezanosti. Prednost ove vrste kritike je u tome
što je stepen subjektivnog razilaženje između autora i kritičara minimalan, jer i kritičar polazi od istog
kriterija kao i autor. Dok transcendetalna kritika nalazi elementa za procjenu i izvan kritikovanog
dijela, prelazeći granice iskustva. Ova vrsta kritike može da zahtjeva od autora i ono što on sebi nije
postavio kao određeni zadatak.

Naučna (eruditska) kritika - Naučna kritika se javila kao reakcija na impresionizam, te se insistira na
strpljivosti, činjenicama kao i detaljima u proučavanju određenog djela. Zahtjeva se obazrivost i
nepristranost, proučavaju se detalji da bi se korigovala ranija pogrešna shvatanja. Insistira se na
stvaranju poveznice između misli pisca kao na književnjoj prošlosti, povezuju se činjenice između
piščeve biografije ali činjenice navedene u njegovim književnim dijelima. Težište se premješta na
činjenicu zašto je djelo, na činjenicu kako je djelo napisano.

31. ŠTA JE IMANENTNA KRITIKA?

Imanentna kritika smatra da su svi bitni kriteriji za ocjenu djela sadržani u samom djelu i samo ih
treba otkriti, a zaključke zasniva na međusobnoj povezanosti između predmeta i kriterija, na njihovoj
funkcionalnoj saglasnosti.
Tako se pjesma uzima kao specifično objašnjena govorna cjelina: tema i ideja su sadržina, a jezik i stil,
stih su npr. Forma izražavanja. Ukoliko su ovi elementi usklađeni – onda se može izvesti pozitivan
zaključak. Zadatak kritičara je da te umjetničke elemente otkrije, da ih objasni kako funkcionišu i kako
proizvode umjetnički doživljaj i poruku, da ocjeni njihove vrijednosti (umjetnički postupak, autentičan
izraz, logička i afektivna strana izraza, ritam, stihovana forma..) i da na osnovu njih pjesmu postavi u
širi društveni kontekst.

Prednosti imanentne kritike su u tome što je stepen subjektivnog razilaženja između autora i kritičara
minimalan. Kritičar polazi od istih kriterija kao i autor, a autor ne može da ih se odrekne jer ih je sam
ugradio u umjetničko djelo. Autor ne može da odbaci kritiku koja je zasnovana na argumentima u
djelu. Ako su kriteriji jasni i čvrsti, a zaključci valjano izvedeni – djelo se proglašava uspješnim i daje se
ocjena o stepenu njegove vrijednosti. Imanentna kritika posmatra djelo kao dovršeno, pa se i sudovi
o njegovoj vrijednosti smatraju konačnim. Suprotna mišljenja, npr. Umberta Eka idu za tim da
umjetničko djelo posmatraju kao ontološki nedovršeno, stalno otvoreno u susretu s čitaocima ili
gledaocima koji ga dovršavaju svaki na svoj način. Prema tome, pošto ima različitih doživljaja, ima i
različitih interpretacija, a one povlače i različite ocjene o vrijednosti djela.

32. ŠTA ZNAČI TRANSCENDENTNA KRITIKA?

Transcendentna kritika nalazi elemente za procjenu sadržaja i izvan kritikovanog djela, i zbog toga je
šira od imanentne. Polazi od onoga što što prelazi granice iskustva, može da se projektuje i u
budućnost i zahtjeva od autora ono što on uopće sebi nije postavio za zadatak. Tu su i mišljenja
drugih kritičara i druga obavještenja, pozivanja na autoritete i sl, što može da bude pogubna stvar, jer
tuđa mišljenja mogu biti subjektivna i nepravedna. Druga opasnost je što se kriteriji izvan djela mogu
preuveličavati, prenaglašavati, podešavati, a to je značajno unošenje subjektivizma. Zatim se može
desiti da se djelo ne procjenjuje iz historijske perspektive, a autor osuđuje i za ono što mu nije bila
namjera, i tada se kritika pretvara u njen surogat.

33. OBJASNITE IMPRESIONISTIČKU KRITIKU.

U centru pažnje je susret između kritičara i kritikovanog djela. Kritičar piše o utiscima u susretu s
djelom, o svom estetičkom užitku i na tome zasniva sud, govori o svom raspoloženju a lične utiske
obično ne provjerava, već od njih polazi i ne nastoji da odmah provjerava njihovu tačnost. To je
subjektivno doživljavanje i vrjednovanje djela. Kritičar otvara svoju dušu, iskazuje čulni doživljaj,
nastoji da dirne ili gane, i prema izazvanom raspoloženju sudi o djelu, a ne smješta ga u širi društveni
kontekst. Impresionistička kritika zasniva sudove na osnovu promljenljivih kriterija, a objektivnost
suda uslovljena je kritičarevom ličnošću ( obrazovanje, kreativnost, iskustvo...) Ovakva kritika nastala
je kao reakcija na fenomenološku metodu koja je polazila od pretpostavke da je djelo dovršeno onog
trenutka kada je stvoreno i da njegov autor više nema šta da radi. Djelo se dovršava u susretu sa
čitaocem, kritičarom.. Impresionistička kritika insistira na neposrednosti, senzualnosti, spontanosti i
trenutnom raspoloženju. Impresionistička metoda je u osnovi imala dva smjera: žurnalistički
(površna, dnevna, trenutna novinska kritika) i esejistički smjer gdje impresionistička metoda nije bila
potpuna improvizacija, već je sebi postavljala zadatke s dubljim zahtjevima. Ova kritika je doprinijela
da se o istom djelu i povodom njega stvore brojne asocijacije, značenja, sadržaji i ocjene. Najpoznatiji
predstavnici impresionističke kritike su: Žil Lemetr, Anatol Frans, Milan Bogdanović...

34. NAUČNA ( ERUDITSKA ) KRITIKA?

Naučna kritika se javila kao reakcija na impresionizam. Utisak se odbacuje kao kriterij, a proklamuju:
strpljivost, pažljivost i insistiranje na činjenicama i detaljima u proučavanju i ocjenjivanje djela. Eruditi
su zahtijevali teorijsku interpretaciju, obazrivost, nepristrasnost, sakupljanje dokumenata i
obavještenja koja mogu da osvijetle djelo (Činjenice su briljantnije od elokvencije). Eruditi su
proučavali detalje da bi korigovali ranija pogrešna shvatanja, nastojali da stvore kritička izdanja djela
koja trebaju da budu polazna osnova u saznavanju misli pisca. Nastojali su da uspostave veze između
činjenica iz piščeve biografije i činjenica u njihovim literarnim djelima. Uvažavali su i literarnu tehniku
kojom se realizuje književno djelo i tako premještali težište posmatranja od uzroka i način pisanja
djela. Predstavnici su: Emil Faguet, Gustav Lanson, Milan Bogdanović...

35. BIOGRAFSKA KRITIKA?

Polazi od tvrdnje da je djelo neodvojivo od tvorca (pisca), te zato nastoji da pomoću ličnosti pisca i
njegovih individualnih karakteristika osvijetli djelo. Kritičari proučavaju podatke o piscu čime žele da
sačine kompletnu dokumentaciju o njemu, da upoznaju njegovu psihu, temperament i sredinu u kojoj
je živio, a sve u uvjerenju da tako otkrivaju i pisca i djelo. Predstavnici su Sent Bev, Šarl Bodler, Pol
Valeri, a kod nas Svetislav Vulović, Pavle Popović...

Sent Bev smatra da se pravi kritičar ne može osloniti na čisto historijsku kritiku i pristup proučavanju
biografija pisaca, te on vrši klasifikaciju prema tipovima, radije kritikuje pisca nego djelo. Bodler je
tvrdio da je zadatak kritike da postane dio djela sa izvjesnom vrstom simpatije ili antipatije. Kritika
mora da živi nezavisno od djela, a najbitnija karkateristika kritičara je pristrasnost. Pol Valeri je
najviše usavršio kreativnu metodu te je tvrdio da paralelno treba proučavati i djelo i pisca. On je
smatrao da je suština kritike suđenje, rasuđivanje, nadmetanje kritičara sa djelom. Nadmetanje je
duhovno i ako kritičar ima elastičniji duh od pisca – pisac je propao.

Greška ovih kritičara je što su precjenjivali važnost biografskog, i davali isključivu vrijednost
elementima koji su se mogli potvrditi samo kod pojedinih pisaca.
 36. OBJASNITE POZITIVISTIČKU KRITIKU

Pozitivizam je u osnovi biografske kritički postupak, jer sam misli da se dijel može objasniti na osnovu
činjenica iz autorovog života. Kažemo da se proučava psiha pisca kako bi se objasnilo njegovo
umjetničko djelo. Sadržaj djela je bitan, te on određuje oblik ili forma. Ideal ove teze naslanja se na
činjenicu da su književna djela spomenici vremena. Suština je u tome što se misli da je umjetničko
dijelo stalno i stabilno. Pozitivisti jesu doprinjeli da se otkrije smisao djela, ali su itekako bili
kritikovani, pošto su se previše bavili biografijom i biografski podacima a ne samim umjetničkim
djelom.

37. ŠTA JE FORMALISTIČKA KRITIKA

Težište formalističke kritike je na umjetničkog oblikovanju a to znači da je u centru nejgova estetska

strana, to jest forma. Formalisti proučavaju jezik kao sredstvo izražavanja pomoću kojih nastaje
umjetničko djelo. Posebno se zanimaju za zvuk i značenje, te za ritam i intonaciju. Oni prave razliku
između pjesničkog i praktičnog jezika, te obožavaju formu kao najbitniji činjenicu, a umjetnost
tumače kao poseban način razmišljanja. Formalisti su bili u krivu kada su tvrdili da zakonitosti u
oblikovanju određuju tematiku dijela i njegovu sadržinu, jer danas znamo da izbor teme zahtjeva
adekvatnu formu to jest za sadržaj diktira formu a ne obrnuto.

38. OBJASNITE STRUKTURALISTIČKU KRITIKU

Ona vrsta kritike je relativno mlada vrsta kritike. Prvo se pojavila u prirodnim naukama pa tek se onda
počela primenjivati i u književnosti. Strukturalizam se bavi proučavanjem građe odnosno sastava
književnog djela. Suština ove metode je da utvrdio da je svaki dio određene određenim mjestom u
sklopu cjeline. Strukturalisti proučavaju jezik kao složenu strukturu, a književno djelo posmatraju kao
model stvarnosti. Priznaju spoznaju funkciju, ali ističu i komunikativnu funkciju, gdje ih zanima odnos
pisac – čitalac.

39. NA ČIJE SE UČENJE OSLANJA PSIHOLOŠKA KRITIKA I NA ŠTA JE FOKUSIRANA?

Psihološka metoda se oslanja na prirodne nauke, a javlja se pod utjecajem Frojdovog učenja o
psihoanalizi. Suština ovog učenja je da u čovjeku postoji i svjesno i podsvjesno. Z razumijevanje
ličnosti pisca najveću ulogu igra period djetinstva kada se nesvjesno formira odbrambeni mehanizam
kao element sublimacije pomoću kojeg se i objašnjava piščevo stvaranje. Frojdova psihoanalitička
teorija prenosi stvaranje na nesvjesni element, podsvijest, ono što se ne vidi i da je upravo taj
nevidljivi sloj primaran. Osim sloja id, kojim se zadovoljavaju instinkti života, sloj F-ego nije toliko
slijep kao prvi i rukovodi se razumom pri zadovoljavanju želja, a treći dio – super ego ili nad ja je
svjesni kontrolor slojeva id i ego. Kad između ovih slojeva ne vlada harmonija, u čovjeku se formiraju
odbrambeni mehanizmi koji nastoje da pomire sukobe.

Ovu teoriju pobliže je razradio Karl Gustav Jung, koji je dokazivao da u čovjeku živi mnogo više
slojeva.

Frojd literarno stvaranje objašnjava kao realizaciju neostvarenih želja iz stvarnog života. U Hauzerovoj
kritici nalazimo da nije dovoljno tvrditi da umjetnost predstavlja proizvod libida, nekih nagona i da je
to čista sublimacija koja je po njemu samo djelomična, a kada je riječ o stvaralačkom procesu, osim
volje moraju se uzeti i drugi elementi. U kritici je istaknuto i to da Frojd griješi kada tvrdi da je sva
simbolika nesvjesna, jer su simboli djelomično svjesni i nesvjesni, nešto prikrivaju, a nešto
razotkrivaju.

Frojd je u autokritici priznao da njegova metoda ne može da reflektuje na potpunost psihoanalitičkog

tumačenja, da je ograničena, tj. da ona posjeduje snagu da prodre u intimni svijet kreatora samo ako
za to postoji materijal. Smisao psihoanalitičke kritike je okretanje temi djela da kritičar ima
spsobnost da prodre u podzemlje kreatora, da u posmatranju djela ne ostane samo na površinskom,
već da upozna onaj dubinski sloj, često simbolički. Takvi pokušaji, npr. ubistvo Ivana Karamazova u
djelu Dostojevskog „Braća Karamazovi“ te poziv na podsvjesno u Hamletu ostali su nedovoljno
ubjedljivi. Prema tome, psihoanalitička metoda je nedovoljno pouzdana i nesamostalna. Estetsko-
psihološki metod samo je jedan vid primjene psihoanalitičke metode. Njime se pojam lijepog,
dobrog, svrhovitog ne objašnjava kao nešto apsolutno, jer je za procjenu tog lijepog bitan ukus, a
ukus je individualan.

40. INTERPRETATIVNA KRITIKA

Ova vrsta kritike je bliska imanentnoj, jer polazi od djela, zahtijeva analizu teksta i pronalaženje
umjetničkih vrijednosti u njemu, a odbacuje pjesnikovu ličnost kao primarnog faktora za ocjenjivanje
vrijednosti djela. Ima mnogo sličnosti sa tzv. „novom kritikom“ u Engleskoj i SAD. Predstavnik je Ivor
Armstrong Richards, čija su najpoznatija djela „Načela književne kritike“, „Kolridž o pjesničkoj
imaginaciji“, „Praktična kritika“...

Interpretacija znači tumačenje, a tumačenje znači relaciju djelo – čitalac. Zadatak kritike je da
umjesto ocjenjivanja više pažnje posveti komunikativnoj funkciji kritike i djela. Dakle, zadatak kritike
nije ocjenjivanje, već komunikacija.

Ričards tvrdi da su neki tekstovi nekomunikativni, zatvoreni, a drugi otvoreni, komunikativni, te da je

za slabu komunikaciju ponekad kriv čitalac koji nema kultivisan literarni ukus.

Rene Velek smatra da je Ričards poremetio utvrđen sistem vrijednosti, jer je komunikacija važnija od
ocjene. Druga zamjerka je što se ne razlikuje estetski od izvedenog doživljaja, koji se može dopadati ili
ne iz različitih razloga.

Interpretativni metod uvažava djelo kao skladnu cjelinu u kojoj su umjetnički dojam, doživljaj, jezički
izraz i idejnost stil u harmoničnoj funkciji, a kao pojedinačne vrijednosti nemaju nikakvog značaja.
Najveća pažnja se posvećuje jezičko-stilskim sredstvima, kompoziciji, obliku izražavanja, stihu i slično,
tj. onome što predstavlja formu umjetničkog djela. Svaka interpretacija je samo jedna od brojnih
mogućnosti komuniciranja i samo jedan od brojnih interpretatora. Interpretator govori o
subjektivnom doživljaju, o vlastitom susretu s književnim djelom i to na način kako on misli ili kao širi
krug ljudi u čije ime govori. Smisao interpretativne kritike je da ona služi čitaocu radi potpunijeg
doživljavanja umjetničkog djela. Kritičar objašnjava o čemu djelo govori, na koji način to izražava, šta
to znači u odnosu na druge društvene relacije te posvećuje pažnju sredstvima umjetničkog
izražavanja i pokazuje kako funkcionišu u djelu kao umjetničkoj cjelini.
 41. AKTUELNOST NOVINSKE KRITIKE!

Novinska kritika ima za predmet razmatranja i ocjenjivanja ne samo djela naučnog i estetičkog
karaktera, već gotovo sve što obilježava naš kulturni i javni život. Ima karakter javne riječi – njoj se
vjeruje na riječ, bez provjere. Po nuždi je površinska, ograničena je prostorno i vremenski. Iskazuje se
brzo i neposredno, čim se djelo pojavi. Preventivna uloga novinske kritike je u tome što ona štiti od
idejnih zastranjivanja i zloupotrebe umjetnosti u političke svrhe.

Aktuelnost je bitna karakteristika novinske kritike. Kreće se od skoro dnevne aktuelnosti do

aktuelnosti od nekoliko mjeseci i duže. Ne može se shvatiti jednostrano (samo kao važnost u ovom
trenutku). Pišući o važnosti sada, novinski kritičar nije tabula rasa, već treba da uvažava i prošlost kao
vrijednost, a također da posmatra i djelo u budućnosti. Nemoguće je da se bilo koja pa i novinska
kritika odrekne prava da otkriva historijske realitete. To što se u novinskoj kritici razmatra djelo
neposredno po pojavljivanju, što se o njemu sudi sada, što se reaguje subjektivno i spontano – jeste
velika prednost i rizik. Prednost je jer samo prvom kritičaru pripada slava originalnosti, a rizik jer
njegov zaključak može biti netačan, neodmjeren, te može nanijeti štetu i piscu i publici. Ispravke
teško da mogu imati snagu prvobitne novinske kritike, jer je kritika javna.

42. KAKAV TREBA DA BUDE KRITIČAR?

Za kritičara kažemo da je on neko ko udara pečat društvenog trenutka i da kritičar ima pravo na
korekciju kritičkog mišljenja. Samim tim kritički sudovi nisu neopozivi pogotovo kada uzmemo u obzir
nove spoznaje i nova saznanja. Kritičar je posrednik između umjetničkog ili naučnog djela i čitaoca
odnosno gledaoca. Njegov zadatak je da vidi više od drugih. U susretu sa djelom treba da pokaže veći
senzibilitet , ali i promišljenost te da ima stvaralačke sposobnosti kroz znanje i talenat. Pritom bi
trebalo da pokuša da isključi lične utiske u susretu sa određenim djelom. Imajući to sve na umu on ne
robuje ni dogma nti impresijama, a naročito je protiv kompromisa između ova dva postulata. Kažemo
da kažem kritičar treba da bude saradnik naučniku ili umjetniku, te da treba dobro da poznaje djelo
koje kritikuje. Ali i da ima posebno izgrađen sistem vrijednosti. Za kritičara kažemo da je samostalna i
kreativna ličnost, te da uvijek treba da nastupa sa određenom dozom društvene pozicije, a ne neko
ko nastupa sa ideološlim ili političkim stavovima. Kritična treba da je odgovorna i društvena
angažovana ličnost te da bude što je više objektivan, kao i da koristi razum a ne trenutno lične
emocije. Sud kritičara ne treba da bude konačan, jer je glavni zadatak kritičara da ostale podstiče na
razmišljanje. Njegov intelekt i emocije kao posmatrača su sposobnosti koje treba da budu podređeni
istini i ljepoti određenog djela.

43. KNJIŽEVNA KRITIKA

Novinska kritika književno umjetničkih djela ima pretežno informativni karakter. Njena svrha je da
odabere, ukaže na vrijednosti djela, da ga ocijeni i eventualno preporuči ili ne. Kritičarev zadatak je
da uspostavi što jednostavniju komunikaciju s čitaocima, pa je poželjno da stil bude razumljiv, savršen
do jednostavnosti i što više konkretan. Kritičareve ocjene se uzimaju u obzir pri utvrđivanju konačne
vrijednosti djela. Književna kritika raspolaže slijedećim oblicima: studija, esej, ogled, monografija,
studijski članak... Postavlja se pitanje da li je književna kritika nauka, ili specifična kreacija; postoji li
marksistička knjižena kritika?

Da li je književna kritika nauka ili ne-postoje dva suprotna mišljenja. Oni koji tvrde da književna kritika
nije nauka, pozivaju se na činjenicu da ona nije u stanju da pruži pouzdan sud, pa je, u skladu s tim,
samo specifična kreacija. Drugi teoretičari polaze od odnosa književne kritike, teorije književnosti i
književne historije i ukazuju na strogu međuzavisnost. Po njihovom mišljenju, postoji i teorija
književne kritike, pa je kritika „objektivno istraživanje književnosti“. Pri tome se podrazumjeva
historijski relativizam pri utvrđivanju kritičkih sudova, zatim pluralizam ukusa kao i nezaobilazna
subjektivnost, ali i da kritički sud uključuje jedinstvo subjektivnog i objektivnog, relativnog i
apsolutnog. Da li je književna kritika nauka – može se suditi samo na osnovu konkretne književne
kritike. Svaka kritika pretenduje na objektivnost. Pri utvrđivanju objektivnog suda tačna informacija,
tačna opservacija i pozivanje na prave argumente – imaju veliki značaj.

Pristalice mišljenja da postoji marksistička kritika književnih djela pozivaju se na marksizam kao na
cjelovit pogled na svijet, a oni koji negiraju ovu mogućnost tvrde da su „književnost i umjetnost
estetske kategorije“.

Novinska književna kritika treba da uvažava i književnu teoriju, i književnu historiju, i dijalektički
materijalizam kao kritičko mišljenje.

44. KROKI ESEJ?

Kroki znači skica ili nacrt, nešto odoka nabačeno, a kroki-esej je vrsta novinske kritike koja, ako se
prikupi i objavi u knjizi, može imati i posebnu vrijednost. Ova vrsta kritke može se emitovati i na
radiju i na televiziji. Skice autora pružaju samo trenutno reagovanje na pojavljenu knjigu, sadrže
impresije koje se kasnije, ispitivanjem, mogu potvrditi ili odbaciti. Zato što su trenutni sudovi, zato što
nema mogućnosti povođenja za mišljenjima drugih, zato što se misli koncizno izlažu – ova vrsta
kritike odgovara potrebama savremene i brze komunikacije.

45. FILMSKA KRITIKA?

Film je sintetička umjetnost. Osim sopstvenih izražajnih sredstava koristi i izražajna sredstva
književne, pozorišne, likovne i muzičke umjetnosti. Dobra filmska kritika s razlogom zahtijeva
poznavanje i ovih umjetnosti. Film svakoj umjetnosti nameće i određene specifičnosti. Filmska
umjetnost predstavlja samosvojnu umjetnost i to bitno svojstvo treba da uvažava i filmska kritika.
Predmet filmske kritike je sadržinom i formom raznovrsna produkcija. Samim tim model filmske
kritike nije moguć. Zadatak kritike je da filmsku proizvodnju prati, objašnjava, vrednuje i populariše.
Film proizvodi veliki duhovni utjecaj na mase. Lenjin je film smatrao jednom od najvažnijih
umjetnosti, i u njemu video snažno sredstvo vaspitanja naroda, ali i sredstvo popularizacije i kritike. I
kad se čini da nema, gotovo svaki film ima i neko idejno i političko značenje. Smatra se s razlogom da
i potpuno odsustvo političnosti na filmu znači izvjesnu politiku. Estetička komunikacija je vrlo snažna i
porukama se vaspitno utiče na mase. Poruke su ponekad jasne, a ponekad i višesmislene kao i kod
drugih umjetnosti. Njih treba odgonetnuti, film približiti gledaocu – a to je zadatak kritike. Posao
kritičara je riskantan i neugodan. Kritičar, ustvari, samo pokreće, dijalog o umjetničkim i idejnim
vrijednostima – ali svoj sud nikada ne treba da smatra konačnim.
 46. OBJASNITE FILMSKU POLEMIKU

U filmskoj plemici se obično iznose suprotna mišljenje o filmu, iznose se stavovi, argumenti i lični
stavovi. Najbolje polemike su one koje se vode načelnim pitanjima , i koje ne zalaze u sitnice već se
izvode naučne istine. Potrebno je da filmska polemika ima sagovornika. Filmska polemika se može
voditi u raznim rubrika ali se najčešće nalazi u kulturnoj rubrici. Filmska polemika se odnosi na
konkretno lice i u interesu je istine. Osoba koja se napada mora da odgovori na zamjerke, da ih
priznaje ili opovrgne, te da se pozove na svoj ukus kao kriteriji umjetničkog argumenta.

47. FILMSKA KOMUNIKACIJA I KRITIKA

Za film kažemo da nije slikano pozorište, već da je slika realnosti, direkto uhvaćena kamerom. On
prikazuje ljude i predmete koje se kreću dok se kretanjem kroz film sugeriše život. Dok se montažom
filmskih kadrova određuju novo značenje cjeline i stvara specifičnost filma i filmske dramaturgije.
Film kao osnovno sredstvo umjetničkog oblikovanja ima kameru koja prikazuje stvarnost dok se
kreativnost postiže redoslijedom snimljenih prizora i montažom kao kreativnim postupkom, kao i
drugim filmskim izražajnim sredstvima. Film na gledaoca treba da djeluje, te da izazove dopadanje i
odbijanje. Film kao statičko djelo ima funkciju pošiljaoca poruke dok gledalac ima funkciju primaoca
poruke, ali na taj način se ne ostvaruje potpun komunikacijski krug. Gledalac ima mogućnost da
posredno uputi povratnu informaciju, da iskaže svoje nezadovoljstvo ili zadovoljstvo odnosno svoje
stavove putem masovnih i društvenih medija. Ako na ovaj način shvatamo filmsku komunikaciju,
filmska kritika gledaocu prije gledanje filma treba da olakša njegov izbor, te da poslije gledanje filma
gledaoc koriguje ili učvrsti svoje uvjerenja. U današnje vrijeme gledaoci , ali i filmska ekipa, sve više
osećaju potrebu za direktnim kontaktom . Tako da imamo raznorazne razgovore poslje premijere kao
i gostovanja glumaca u studiju. Filmska poruka je na neki način posrednik komunikacije, te može biti
suptilna ili direktno, namjerna ili nenamjerna. Filmski kritičar treba da ima senzibilitet prema poruci
koju šalje, kao i da brže otkriva filsmku poruku nego neki prosječni gledatelj. On je posrednik između
stvaraoca i publike, koji sa svojim znanjem i sposobnostima može idejno i estetički da prikaže
određeni filmski ukus.

48. ŠTA JE POZORIŠNA KRITIKA I ZAŠTO JE POTREBNA?

Pozorišna kritika treba da ostvari višestruke zahtjeve. Ona treba da uvaži svu kompleksnost
pozorišne umjetnosti, da tumači i vrednuje ne samo književno- dramske elemente veći i muzičke,
likovne, scenske i prije svega glumačke. Imajući na umu specifičnost pozorišta koje na uvjerljiv način
pruža iluziju života i sama kritika treba da riječima pokaže sve te složene elemente. Pozorište ima
različita sredstva izražavanja, od riječi, pokreta, izraza lica, kostimografije, scenografije, muzike, plesa
i samim tim pozorišni kritičar treba da obrati pažnju na sve navedeno kroz jednu objektivnu prizmu.
Pozorišni kritičar treba da ima visoke stručne estetske i etičke kvalitete, da odlično poznaje
umjetnost ali i dramske i scenske zakonitosti. Trebao bi da po svojoj profesiji odnosno obrazovanju
bude istoričar ili sociolog, te da bude dosljedan ideji i osjećaju za političke trenutke. Kao i da izbjegne
politizaciju umjetnosti, te da bude privržen umjetnosti o kojoj sudi. Njegove kritike bi trebale da
budu objektivne, aktuelne i angažovane. te njegov riječnik treba da bude raznovrsan i savremen, kao
i daiz njegovog izlaganja zrači ljubav prema umjetnosti o kojoj govori. Treba da ima racionalnu moć
zapažanja. Kritičareva obaveza je da objektivno prikaže pozorišnu predstavu, ali isto tako da
obavijesti čitaoca o činjenicama i preporukama umjetničke predstave. Zbog promjenjive kvalitete
predstava bavljenje pozorišnom kritikom je i nezahvalan posao. Nažalost pozorišna kritika je
pretežno površna, te se vrlo rijetko sreću kritike o kojima se govori o novim redateljskim konceptima,
kreacijama pojedinca, te ne smijemo zanemariti činjenicu da Bosna i Hercegovina baš i nema
pozorišnog kritičara.

49. KAKO SE PIŠE POZORIŠNA KRITIKA?

Pozorišna kritika treba da ispuni tri osnovna zahtjeva: da istakne političku, idejnu ili drugu stranu
djela, da ocjeni i prikaže kvalitet pozorišne predstave, te da objektivno ockeni doprinos režisera,
glumaca i dramaturga. Pozorišna kritika je ogledalo pozorišnog kritičara, njegovi sklonosti i
sposobnosti, njegove ličnosti kao i idejnih i estetičkih opredjeljenja. Pozorišna kritika treba da ocejni
predstavu vodeći računa o ritualnim sinkretizmima, o muzičkim,likovnim, scenskim elementima, o
komunikaciji sa publikom. Kritika pozorišne predstave isto tako ima posredničke ulogu između pisca,
glumaca i publike.

50. ŠTA MOŽE POMOĆI KRITIČARIMA U SAGLEDAVANJU LIKOVNE UMJETNOSTI? KAKO SE PIŠE
LIKOVNA KRITIKA?

Likovni kritičar treba da poznaje karakteristike likovne umjetnosti koji ocjenjuje i tumači. Sama
likovna umjetnost spada u prostornu umjetnost koja obuhvata slikarstvo, vajarstvo i arhitekturu.
Smatra se da bez kritike likovnog djelo postaje bezvrijednom, te da likovni kritičar mora da ima
sposobnost da konkretno djelo smjesti u širi društveni kontekst. Bez obzira na subjektivno mišljenje
kritičara, on uvijek treba da bude društveno i javno odgovoram, te brzopletost, neznanje i sitničavost
mogu da nanesu velike štete umjetnicima. I ovaj kritičar ima istu odgovornost kao i svi drugi kritičari,
odnosno treba da vidi opšti interes društva, da bude nepristojan i pravičan, kao i human i istinit.
Likovna kritika stvar je trenutnog ukusa, te treba da bude argumentovana, ali i otvorena za drugačija
mišljenja i ukuse. Likovna umjetnost može da preživi bez novinske kritike, ali ova vrsta kritike treba da
na bolji način objasni i ocijeni likovno djelo. Likovni kritičar prema likovnom djelu uvijek treba da
bude u podređenom položaju svjestan da nikada ne može da protumači određeno djelo do kraja.
Kažemo da su kritičar i likovno djelo stoje u opoziciji, jer kritičar pokušava da prodre u tajne
određenog djela a djelo bi da zadrži svoju tajnovitost.

51. OBJASNITE MUZIČKU KRITIKU!

Muzika je realna umjetnost. Te kroz svoje karakteristike poput ritma, melodije, harmonije ima
određenu nadmoć nad kritikom, jer kritika kroz riječ treba da dočara svo bogatstvo emocije značenja
muzike. Muzika osim emocija budi i nudi različita rješenja, budi u nama sjećanje na neprijatne i
prijatne događaje, motiviše na neki postupak, utiče na raspoloženje. Kroz svoju prizmu može biti na
nivou opažanja i na nivou stvaranja pojmova, može biti predvidljiva i nepredvidljiva ali u svakom
slučaju djeluje na čovjeka. Zadatak muzičkog kritičara jeste da bude privržen ovoj umjetnosti, da je
poznaje i da uživa u njoj, ali da pruža informacije i rastumaći određene elemente kako bi slušatelji
prihvatili i doživjeli muziku. Kritičar treba da muziku posmatra u širem kontekstu, da objasni tehniku,
teme, kreativnost, individualnost muzičke reprodukcije, prikaz ljepote muzičkih misli... Na ovaj način
radi se na popularizaciju muzike, kao i na formiranju ukusa publike. Najčešći oblici su recenzija i
muzička hronika.

52. DETALJNO OBJASNITE ŠTA JE POLEMIKA!

Polemika je najčešća novinska vrsta. Polemika ima posebnu draž. Te se pomoću nje utvrđuje neka
istina ili princip. Bavi se različitim problemima o dnevne politike do umjetničkog i naučnog stvaranja.
Za polemiku kažemo da ima dnevnu aktuelnost, da reaguje trenutno na određena zbivanja i zbog
toga je rijetko moguće objaviti polemiku u vidu knjige. Polemika vodi raspravu o bitnim pitanjima
koristeći jasne argumenta. Ovu vrstu polemike nazivamo principijelnom, dok istinska polemika
računa na čitanost publike. Pomoću nje se suočavaju mišljenja, argumenti te određuje istina ili
neistina. Polemika se odlikuje živim stilom riječi, te temperamentom i borbenosti. Polemičar treba da
ima određeno građansko i naučno poštenje i znannje, treba da uvažava protivnika poštujući njegovo
mišljenje a ne da koristi uvredljiv ton. U plemici činjenice se moraju navesti i dokazati, te ne smiju biti
na nivou apstraktnog razmišljanja. Polemiku karakteriše objektivnost istine, iz toga treba da izuzme
subjektivan stav, jer polemičari nastupaju u ima istine i društva. Polemika može imati raznorazne
teme od ekonomije, prava, filozofije, politike, kulture, itd. Bitno je da su pitanja o kojima se
raspravlja značajna za društvo i za pojedinca. Dnevne novine njeguju polemiku, kao i neki časopisi.
Kako kažemo da bi se polemika počela potrebno je imati hrabrost, a da bi se završila
dobronamernost, čestitost i samokritičnost. Polemika jedino ima smisla ako na konkretno
postavljena pitanja dobijemo konkretan odgovor, a ne kada se bavi proširivanjem teme,
izbegavanjem istine i pozivanjem na neke nove činjenice. Polemika nikada nije bezlična, uvijek znamo
kome je upućena i ko se poziva na raspravu, te od koga se traže odgovori na određena pitanja.

53. ŠTA JE ŽURNALISTIČKI STIL?

Žurnalistički stil odlikuje se širokom sferom upotrebe, te se realizuje u različitim masovnim medijima,
poput radio-televizije, novinama i časopisima. Ovaj stil ima dvije jezičke funkcije: to su referencijalna
i konativna. Ovaj stil pokazuje veliku žanrovski raznolikost. Tako da imamo informativne žanrove,
analitičke žanrove, dok se neki žanrovi javljaju u svim medijima poput intervjua, vijesti ili komentara a
dok su drugi specifični za pojedine medije. Ovaj stil ima određene jezičke karakteristike koje su
uvjetovani njegovim usmjerenjem na mnogobrojne adrese. Ovaj stil se obraća ljudima različitog
porijekla, obrazovanja, socijalnog statusa. Tekstovi ovog stila nastaju u veoma kratkom vremenskom
roku. Jedan od najznačajnijih elemenata ovog stila su naslovi, za koje se smatra da sa svojom
pozicijom u tekstu, imaju zadatak da privuku pažnju što većeg broja čitalaca. S obzirom na tip štampe
kao i tip radija, ili televizijskih programa imamo različiti žurnalistike stilove, sa kojima se susrećemo u
dnevnim novinama, ženskim novinama, sportskim ili političkim novinama. Imajući na umu da se radi
o vrlo kratkim tekstovima koje su praćenje fotografijom ili ilustracijom često imamo momente
grafičkog prikaza. Sam stil teksta obično je ispunjen ekspresivni i emotivnim jezičkim sredstvima, čije
je primarni zadatak da prevuče što više čitatelja.

54. ŠTA JE PUBLICISTIČKI STIL I NA KOJE PODSTILOVE SE DIJELI?

Publicistički stil zastupljen je u različitim medijima uključujući novine, ali i TV serije i radio emisije. On
se može podijeliti na nekoliko podstilova, poput književno- publicističkog stila, naučnog, popularnog,
memoarsog stila itd. Isto tako imamo granične žanrove ovog stila koje je vidimo u putopisima ili
dnevnicima, ali isto tako ponekad i u političkim govorima i programima. Kao što znamo publicistika je
razvijeno novinarstvo te kao i uvijek potrbno je da se uradi ozbiljna priprema, te istraže činjenice.

55. OBJASNITE NAUČNO-POPULARNI PODSTIL!

Naučno- popularni stil se odlikuje obradom neke naučne teme, te je namenjen širokom krugu
čitatelja, a ne samo uskom krugu naučne zajednice. Njegova primarna funkcija je komunikativna.
Ovaj stil preuzima termine iz naučnog stila, ali ima veći emocionalna i ekspresivna sredstva te se
obrača čitaocima na zanimljiv i jednostavan način.

56. ŠTA JE MEMOARSKI PODSTIL?

Memoarski podstil se bavi formama memoara i nekim dnevnički zapisima. Često u njemu vidimo i
neke druge stilove poput izvještaja potvrda ili dokumenata. Iako memoarski podstil ima stilske
raznovrsne tekstove od administrativnog ponekad i naučnog karaktera. Dominantna crta ovog stila u
u svakom slučaju je njegova pripadnost publicistički stilu, koristeći razne materijale da bi se postigao
finalni cilj. Ponekad memoari prevazilazi granice publicistika i postaju književno-umjetnička forma.
Kao što je to slučaj sa dnevnicim ili zapisima. Memoarski podstil zanimljiv je zbog svoje
ambivalentnosti, kao i zbog objektivnosti praćenoa subjektivnim polazištem. Kao što smo rekli
memoari su specifičan žanr publicističkog stila, koji koketira sa književnoumjetničkim stilom.

1. Koja je razlika između sopstvenog mišljenja i društvenog interesa?

2. Kada je recenzija neuspješna?
3. Šta je razgovor pred mikrofonom?
4. Kompozicija i jezik u putopisu!
5. Kakva je moć kritike? Kakva je njena priroda?
6. Objasnite tradicionalističku kritiku!
7. Zašto je kritika važna?
8. Podjela i oblici novinske kritike!
9. Objasnite književno-publicistički podstil!
10. Ko je bio Ivan Frano Jukić i zašto je značajan za BiH?
11. Ko je bio Ignjat Sopron?
12. Navedite neke od bosanskohercegovačkih publicista i navedite nešto o njima?
13. Ko je bila Milena Mrazović i zašto je značajna za bh. novinarstvo?