Novinarska publicistika

1. ŠTA JE ŽURNALISTIČKI STIL?

Žurnalistički stil odlikuje se širokom sferom upotrebe, te se realizuje u različitim masovnim

medijima, poput radio-televizije, novinama i časopisima. Ovaj stil ima dvije jezičke funkcije: to
su referencijalna i konativna. Ovaj stil pokazuje veliku žanrovski raznolikost. Tako da imamo
informativne žanrove, analitičke žanrove, dok se neki žanrovi javljaju u svim medijima poput
intervjua, vijesti ili komentara a dok su drugi specifični za pojedine medije. Ovaj stil ima
određene jezičke karakteristike koje su uvjetovani njegovim usmjerenjem na mnogobrojne
adrese. Ovaj stil se obraća ljudima različitog porijekla, obrazovanja, socijalnog statusa. Tekstovi
ovog stila nastaju u veoma kratkom vremenskom roku. Jedan od najznačajnijih elemenata
ovog stila su naslovi, za koje se smatra da sa svojom pozicijom u tekstu, imaju zadatak da
privuku pažnju što većeg broja čitalaca. S obzirom na tip štampe kao i tip radija, ili televizijskih
programa imamo različiti žurnalistike stilove, sa kojima se susrećemo u dnevnim novinama,
ženskim novinama, sportskim ili političkim novinama. Imajući na umu da se radi o vrlo kratkim
tekstovima koje su praćenje fotografijom ili ilustracijom često imamo momente grafičkog
prikaza. Sam stil teksta obično je ispunjen ekspresivni i emotivnim jezičkim sredstvima, čije je
primarni zadatak da prevuče što više čitatelja.

2. ŠTA JE PUBLICISTIČKI STIL I NA KOJE PODSTILOVE SE DIJELI?

Publicistički stil zastupljen je u različitim medijima uključujući novine, ali i TV serije i radio
emisije. On se može podijeliti na nekoliko podstilova, poput književno- publicističkog stila,
naučnog, popularnog, memoarsog stila itd. Isto tako imamo granične žanrove ovog stila koje je
vidimo u putopisima ili dnevnicima, ali isto tako ponekad i u političkim govorima i programima.
Kao što znamo publicistika je razvijeno novinarstvo te kao i uvijek potrbno je da se uradi
ozbiljna priprema, te istraže činjenice.
 3. RAZLIKA IZMEDU ZURNALISTICKOG I PUBLICISTICKOG STILA?

4. OBJASNITE NAUČNO-POPULARNI PODSTIL!

Naučno- popularni stil se odlikuje obradom neke naučne teme, te je namenjen širokom krugu
čitatelja, a ne samo uskom krugu naučne zajednice. Njegova primarna funkcija je
komunikativna. Ovaj stil preuzima termine iz naučnog stila, ali ima veći emocionalna i
ekspresivna sredstva te se obrača čitaocima na zanimljiv i jednostavan način.

5. OBJASNITE KNJIZEVNO PUBLICISTICKI STIL?

Književno-publicistički podstil granični je položaj iz publicistike prema književnosti ili prema

eseju. Njegovim žanrovima pripadaju polemika, neki tipovi kritike, putopisi i neke reportaže.
Osnovno obiljezje svih tih tekstova jeste postojanje i estetske funkcije.

6. ŠTA JE MEMOARSKI PODSTIL?

Memoarski podstil se bavi formama memoara i nekim dnevnički zapisima. Često u njemu
vidimo i neke druge stilove poput izvještaja potvrda ili dokumenata. Iako memoarski podstil
ima stilske raznovrsne tekstove od administrativnog ponekad i naučnog karaktera. Dominantna
crta ovog stila u u svakom slučaju je njegova pripadnost publicistički stilu, koristeći razne
materijale da bi se postigao finalni cilj. Ponekad memoari prevazilazi granice publicistika i
postaju književno-umjetnička forma. Kao što je to slučaj sa dnevnicim ili zapisima. Memoarski
podstil zanimljiv je zbog svoje ambivalentnosti, kao i zbog objektivnosti praćenoa subjektivnim
polazištem. Kao što smo rekli memoari su specifičan žanr publicističkog stila, koji koketira sa
književnoumjetničkim stilom.

7. DETALJNO OBJASNITE ŠTA JE POLEMIKA!

Polemika je najčešća novinska vrsta. Polemika ima posebnu draž. Te se pomoću nje utvrđuje
neka istina ili princip. Bavi se različitim problemima o dnevne politike do umjetničkog i naučnog
stvaranja. Za polemiku kažemo da ima dnevnu aktuelnost, da reaguje trenutno na određena
zbivanja i zbog toga je rijetko moguće objaviti polemiku u vidu knjige. Polemika vodi raspravu
o bitnim pitanjima koristeći jasne argumenta. Ovu vrstu polemike nazivamo principijelnom, dok
istinska polemika računa na čitanost publike. Pomoću nje se suočavaju mišljenja, argumenti te
određuje istina ili neistina. Polemika se odlikuje živim stilom riječi, te temperamentom i
borbenosti. Polemičar treba da ima određeno građansko i naučno poštenje i znannje, treba da
uvažava protivnika poštujući njegovo mišljenje a ne da koristi uvredljiv ton. U plemici činjenice
se moraju navesti i dokazati, te ne smiju biti na nivou apstraktnog razmišljanja. Polemiku
karakteriše objektivnost istine, iz toga treba da izuzme subjektivan stav, jer polemičari
nastupaju u ima istine i društva. Polemika može imati raznorazne teme od ekonomije, prava,
filozofije, politike, kulture, itd. Bitno je da su pitanja o kojima se raspravlja značajna za društvo
i za pojedinca. Dnevne novine njeguju polemiku, kao i neki časopisi. Kako kažemo da bi se
polemika počela potrebno je imati hrabrost, a da bi se završila dobronamernost, čestitost i
samokritičnost. Polemika jedino ima smisla ako na konkretno postavljena pitanja dobijemo
konkretan odgovor, a ne kada se bavi proširivanjem teme, izbegavanjem istine i pozivanjem na
neke nove činjenice. Polemika nikada nije bezlična, uvijek znamo kome je upućena i ko se
poziva na raspravu, te od koga se traže odgovori na određena pitanja.

8. ŠTA SU ANGAŽOVANE VRSTE/ANALITIČKI ŽANROVI?

*Publicistika- (lat. Publicus-javni, društveni) dio novinarstva u kome se aktuelni i značajni

problemi razmatraju i tumače s ciljem da se o njima iznese sud, da se društveno vrednuju, pri
čemu se koriste naučno dokazane činjenice.

Angažovane vrste po pravilu ne otkrivaju nove činjenice nego nastaju povodom već otkrivenih
činjenica i one su ustvari motiv stvaranja angažovanih vrsta. U pojedinim vrstama motiv ne
mora da bude „stara“ informacija, već registrovan događaj ili onaj koji će se sasvim izvjesno
dogoditi. Suština angažovanosti nalazi se u subjektivnom odnosu prema stvarnosti i borbi za
ispunjenje vrednosnih ciljeva koje ne možemo shvatiti samo kao verbalno jer se od novinara
traži istraživanje i znanje. Imanentna obilježja angažovanih vrsta su: interpretacija, misao i
zaključak (poruka). Glavni odgovori na pitanja za ovu vrstu su zašto ili kako. Među angažovane
vrste spadaju: komentar, članak, bilješka (osvrt), društvena hronika i recenzija. Također
pripadaju i humorističko-satirični žanrovi, kao intervju i reportaža sa svojim podvrstama
(kozerija, satira, anketa, crtica, feljton, putopis...).

9. KOJA je razlika između angažovanih vrsta i informativnih vrsta?

Kao što znamo informativne vrste (izvještaj, vijest) imaju primaran zadatak da obavještavaju o
nekom događaju, pojavi ili ljudskoj akciji. One konstatuju određeno događanje u realnom
vremenu, što znači da je novost njihova glavna zadaća i osobina.

Angažovane vrste po pravilu ne otkrivaju nove informacije ili činjenice, već nastaju povodom
već otkrivenih činjenica, koje su samim tim motiv nastajanja angažovanih vrsta. U pojedinim
angažovanim vrstama povod može biti i neka nova informacija ili događaj koji će se sigurno
desiti. Suština angažovanosti nalazi se u subjektivnom odnosu prema stvarnom stilu, što je
opet povezano sa idejnim pogledom na svijet i život.

10. Koja je razlika između sopstvenog mišljenja i društvenog interesa?

Veoma je važno da autor angažovani vrsta bude siguran u svom mišljenju stavu i sudu koji
iznosi kako ne bi došlo do kolizije između njegovog uvjerenja i društvenog interesa. Odnos
između društvenog interesa i sopstvenog mišljenja novinara se različito ispoljava, s jedne
strane u komentaru, a s druge strane u reportažI. Novinar u komentaru otvoreno i jasno
zastupa, brani i propagira dnevne, političke akcije one kLase ili društvene grupe koje ideološki
pripada. Tu ne postoji apsolutno slobodno izražavanje ličnih mišljenja i stavova već ta mišljenja i
stavovi moraju da budu usaglašeni sa aktuelnim političkim zadacima, pri čemu je potreban i
individualan stvaralački doprinos. Reportaža traži drugi prilaz to jest ona je slobodnija
novinarska vrsta i po sadržini i po formi.

11. ŠTA JE KOMENTAR I KOJA SU OBILJEŽJA KOMENTARA? Objasnite.

Komentar (lat. Commentarius-zapis, objašnjenje, tumačenje, razmišljanje) je javno izraženo ili

napisano mišljenje o nastanku, razvoju i djelovanju na okolinu jedne ili više činjenica, pojave ili
nekakve akcije čovjeka. To je zapravo razmatranje, objašnjenje i tumačenje jednog društvenog
procesa omeđenog u prostornom i vremenskom okviru. Komentar se sastoji od 2 bitna
obilježja:

- mora brzo da se veže za događaj, da bude strogo aktuelan, i

- mora da kaže nešto više o tom događaju, da ga objasni, protumači i da ga društveno vrednuje

Komentar uvijek pokreće neko kontroverzno pitanje gdje je novinar otvoreno na jednoj strani,
kategoričan u svom stavu i idejno-politički angažovan. Drugim riječima, razvijanje i razlaganje
teme nikada nije neutralno. Komentar treba da proširuje saznanje primalaca poruke, ali da im i
usađuje i učvršćuje neka uvjerenja. Dvije su vrste komentara: polemički – u kome se o nečemu
sa nekim razgovara, nešto razmatra, osporava i po pravilu zauzima suprotan stav od
sagovornika, analitički – u kome se nešto produbljuje, osvjetljava sa svih strana, istražuju uzroci
i predviđaju posljedice. Svaki pravi komentar ima elemente i jedne i druge vrste. Druga podjela
komentara je na obični koji govori o običnim dnevnim temama i uvodnik koji za temu mora da
ima neku veoma značajnu pojavu, događaj ili čovjeka.

12. KOJA JE RAZLIKA IZMEĐU ČLANKA I KOMETARA?

Članak je oblik novinarskog izražavanja u kome se kroz svestranu analizu razmatra jedna
aktuelna i značajna društvena pojava, pri čemu se koriste naučno dokazane činjenice da bi se
ona objasnila i protumačila i da bi se ukazalo na posljedice koje ima (ili može imati) na
cjelokupnu zajednicu. Tri su elementa koja odvajaju članak od komentara:

- On se javlja kao reakcija na skup pojava i zbivanja karakterističnih po svojoj povezanosti,

po zajedničkoj niti

- On ne reaguje brzo, nije strogo aktuelan, iako naravno mora da, kao svaki novinarski
proizvod, bude vezan za sadašnjost

- On dublje ulazi u suštinu pojava i zbivanja, raščlanjiva ih na sastavne dijelove i posmatra

sa svih strana i različitih aspekata, otkriva njihov smisao i kontekst, obuhvatajući ih u
cjelokupnom njihovom razvoju
Članak je kao i komentar negacija svaštarstva u novinarstvu, dakle ozbiljan napor da se jedan
veći dio stvarnosti dublje sagleda, objasni, protumači i valorizuje. Članak se odlikuje širinom
uopštavanja, dubokom analizom činjenica i idejnom angažovanošću. Metod rada je gotovo
naučan. Osnovni zahtjev članka je doći do pravih uzroka i predvidjeti posljedice jedne pojave,
uvijek sakrivene iza mnogo manje značajnih pojava.

13. OBJASNITE RADIO I TELEVIZIJSKI KOMENTAR!

Kada bi nam neko rekao da objasnimo razliku između radio i televizijskog komentara možemo
reći da ona suštinski skoro nije nikakva. Ali ipak najveća prednost radio komentara leži u
njegovoj aktuelnosti , u mogućnosti da brzo reaguje na događaje, objasni u toku ili po
završretku događaja, te da određeni sud o njegovom značaju. Ponekad takav način doprinosi
efikasnosti poruke, ali oduzima kvalitet jer zbog brzine nemamo vremena za studiozan pristup
temi , što može dovesti do ozbiljnijih grešaka. Ali trka za vrijeme je uvijek izazov svakog
novinara.

I radio i televizija traže izuzetnu kratkoću za svaku svoju informaciju, pa tako i za komentar. Jer
je upravo tih 60 sekundi , granica strpljenja gledaoca / slušaoca. Osim toga radio se danas sluša
površno gdje koncentracija slušaoca nije u potpunosti usmjerena na ono šta čuje. Dok su na
televiziji ovu funkciju preuzela razna predavanja stručnjaka, kao i film.

Kako bi razbili monotoniju komentara na radiju novinari često ilustruju tekst nečije izjave
pomoću magnetofona, dok na Tvu komentar obično ide zajedno sa statističkim podacima,
fotografijama, grafikonima ili čak i filmom. Loši komentari govore gledaocima ono što oni vide
ili pak nemaju nikakve veze sa onim šta se događa.

Ali ono što može da doprije do gledaoca – je sam TV komentator. Koji za uspijeh treba da ima –
ozbiljnost i ubjedljivost, lični šarm, jednostavan, otvoren i nenametljiv odnos, te prije svega
znanje i vladanje materijom o kojoj govori. Jer kamera sve hvata – od nesigurnosti, do
neiskrenosti i izvještačenosti. Jer kroz komentar TV novinar u principu vodi dijalog sa
gledaocima, jer se istinski kontakt sa publikom može postići jedino ako djeluje kao da je nastao
upravo u tom trenutku, iako iza njega leži velika priprema. Ali prije svega treba poštivati
gledaoce i slušaoce – jer zbog njih postoji i TV i radio.

14. ŠTA JE ČLANAK I ŠTA GA KARAKTERIŠE? ŠTA JE ESEJ- DEFINIŠITE ESEJ!

Članak je oblik novinarskog izražavanja (vrsta) u kojem se kroz određenu analizu promatra
trenutna i značajna društvena pojava ili događaj pri čemu se koriste naučno dokazane činjenice,
te kako bi se ukazalo na posljedice na ukupnu društvenu zajednicu. Idejno se odlikuje dubokom
analizom, kao i idejnom angažovanošću. Svaki članak treba da ima solidno poznavanje materije,
tako da je metod rada skoro pa naučan. Kao i poštivati osnovni zahtjev članka, a to je doći do
pravih uzroka i posljedica, dajući novinaru idejno- politički mogućnost ocjenjivanja. Može da
bude sociološli, politički, pravni, historijski...te je kako kažemo članak negacija svaštarstva u
novinarstvu zbog ozbiljnje pripreme koja leži u pisanju.

Članak nema trenutnu i brzu rekaciju, iako mora biti vezan za sadašnjost kao i svaki drugi
novinarski proizvod; Javlja se kao reakcija na skup pojava i zbivanja koja su usko povezane; te
dublje ulazi u suštinu problema - kroz smisao i kontekts promatrajući kroz različite strane.

Esej (engleski: essay, franc: essei -pokušaj) je prozna književna vrsta koja pripada naučno-
umjetničkom žanru, a po stilsko-izražajnim sredstvima i slobodi tretmana, slična je beletristici.
To je (relativno) kraći napis (sa izvjesnim elementima članka) koji obrađuje neko naučno,
književno, umjetničko pa i političko pitanje. Autor eseja iznosi lične utiske i slobodne refleksije o
temi, osvjetljavajući je sa raznih strana. Pisac eseja više daje prednost svojim zaključcima nego
zaključcima drugih koji su već dokumentirani i dokazani. Nije tipični novinarski oblik izražavanja
zato što ga više interesuju misli autora nego činjenice iz stvarnosti. Dobar pisac eseja može biti
književnik koji se bavi politikom ili stručnjak koji ima sklonosti za literaturu. U eseju su
dominantni nenovinarski elementi kao što su subjektivni ugao posmatranja, lični nezavisni stav,
individualni stil, jednom riječi stil književnika a ne novinara. Poznati pisci eseja bili su: Bekon,
Dekart, Lok, Eliot, Matoš, Krleža itd.
 15. ZAŠTO JE VAŽNO PISMO EMILA ZOLE „OPTUŽUJEM“? KOJE SIMBOLIČKE VRIJEDNOSTI
SADRŽI U SEBI?

Članci Emila Zole pokazuju da ova novinarska vrsta može da živi mnogo duže od samo jednog
dana (što je sudbina najvećeg broja novinarskih tekstova) tj. da živi i danas kao uzor čistog,
časnog, plemenitog i neustrašivog služenja istini i pravdi, kao uzor borbenog držanja pred
gadostima vladajućih, te kao uzor neuobičajenog, nesvakidašnjeg i neponovljivog stila
novinarstvu. Knjiga „Optužujem“ je još jedan dokaz za to da sa pravim žarom može pisati samo
onaj novinar koji je iskreno i sav angažovan u borbi za napredne ciljeve, duboko uvjeren u
ispravnost svoje ideje. „Optužujem“ je zbirka pjesama Emila Zole posvećena Drajfusovoj aferi.
Sa gledišta novinarstva, to su zapravo članci jer su nastali povodom tačnih i aktuelnih događaja.
U njima je duboka i sveobuhvatna analiza u kojoj se jasno vidi zastrašujuće stanje u Francuskoj u
njenom društveno-ekonomskom i naročito političkom životu. Zola je branio istinu i pravdu do
kraja svog života, nažalost nije dočekao kraj afere jer je umro četiri godine prije nego što je
Drajfus potpuno rehabilitovan. Alfred Drajfus-kapetan francuske vojske, porijeklom Jevrejin, na
osnovu falsifikovanog dokumenta optužen za špijunažu u korist Njemačke i osuđen na
doživotnu robiju. Potpuno nevin odležao je 5 godina u surovim okolnostima na Đavoljem
ostrvu.Nakon što je oslobođen odlikovan je ordenom Legije časti. Ispunile su se proročanske
riječi izgovorene pred porotom na njegovom suđenju: „Francuska će mi jednog dana biti
blagodarna što sam pomogao da se spase njena čast“.

J'accuse (francuski Optužujem!) bilo je otvoreno pismo uglednog francuskog književnika Emila
Zole upućeno predsjedniku Francuske, Felixu Faureu, objavljeno 13. siječnja 1898. na naslovnoj
stranici novina L'Aurore povodom afere Dreyfus. Zola je u svom članku teško optužio vladu da je
motivirana antisemitizmom ne samo dozvolila da satnik glavnog stožera Alfred Dreyfus bude
osuđen na doživotni zatvor zbog špijunaže, nego je namjerno zataškala sve dokaze u njegov
prilog, uključujući otkriće pravog krivca u liku bojnika Esterhazyja. Pismo je izazvalo velike
kontroverze i rasprave diljem Francuske, gdje je afera počela dijeliti društvo na pristaše i
protivnike Dreyfusa. Sam Zola je bio krivično gonjen za klevetu te proglašen krivim i osuđen 23.
veljače 1898. Kako bi izbjegao zatvor, sklonio se u Englesku, odakle se vratio u lipnju 1899.
Pismo je izazvalo veliku pozornost i u svijetu, pa je kasnije riječ J'accuse! ušla u mnoge svjetske
jezike kao sinonim teksta u kome se izražava gnušanje nad nekim društvenim zlom.

16. ŠTA JE BILJEŠKA/OSVRT I KOJE TEME OBRAĐUJE?

Bilješka je novinarska vrsta u kojoj se obrađuje jedna društvena, manje značajna tema, pri čemu
se iznosi sud o njoj, daje ocjena i javno vrednuje. Bilješka je kraći komentar, odnosno s manjim
pretenzijama jer obrađuje samo jedno pitanje i objašnjava i tumači samo to pitanje. Pristup
temi nije komplikovan i ne zahtjeva onakva traganja i napore kakvi su potrebni prilikom pisanja
komentara. Slična je komentaru zbog svoje idejne funkcije (šta se želi postići) i zbog
konstrukcione niti kojom se služe da postignu cilj. Teme bilješke su one koje izbacuje
svakodnevnica i bez kojih se život ne bi mogao zamisliti-one male čak sitne teškoće i radosti iz
svega što nas okružuje. Zbog toga što su im tebe bliske životu, rado su čitane i samim tim
značajne za novinarstvo.

17. ŠTA JE DRUŠTVENA HRONIKA I KOJE SU JOJ KARAKTERISTIKE?

Društvena hronika je novinarska vrsta u kojoj se obrađuje jedna manje ili više značajna
društvena pojava direktno vezana za čovjeka, ljude ili odnose među njima, pri čemu se ta pojava
vrednuje, a obrada se karakteriše slobodnim načinom izlaganja i individualnim stilom.
Društvena hronika ne mora da bude strogo aktuelna, ali mora da bude vezana za ljudske
odnose i ljudske naravi koji predstavljaju smetnju razvitku jednog dijela društva. I kada govori o
sudbini jednog čovjeka, hronika treba da joj da više društveno značenje, jer je sudbina tog
jednog čovjeka samo povod za uopštavanje. Postoji i obrnut prikaz-od opšteg ka individualnom,
ali bez obzira na pristup temi, društvena hronika na svojevrstan način slika stvarnost i ljude u
njoj karakteristične za tačno određene društveno-ekonomske i političke prilike jednog vremena.
U tom cilju ponekad se služi i fabulom. To je nezavisna novinarska vrsta relativno novijeg
datuma, nastala u težnji da se gotovo svakodnevno registruju pojave koje su aktuelne a naizgled
nemaju društvenu važnost. Ima u sebi kvalitete komentara (društveno ocjenjivanje),
crtice/reportaže (sloboda izražavanja bez šablona). Obavezno je prisutna i emocionalna nota.
Društvena hronika je glasna, traži intervenciju zajednice i puca isključivo na osjećanja čitalaca.
Tada je najjača i društveno opravdana.
 18. ŠTA OCJENJUJE RECENZIJA? ŠTA JE POTREBNO UKLJUČITI U RECENZIJU?

Recenzija (lat: recensere-brižljivo razgledati) je prikaz umjetničkog ili naučnog ostvarivanja bilo
koje vrste. (knjige, pozorišnog komada ili filma, izložbe koncerta itd). Pored razmatranja
sadržaja, smisla i kvaliteta recenzija se odlikuje i time što autor iznosi svoj stav, mišljenje,
kritičku ocjenu vrijednosti određujući mu i društvene dimenzije. U recenziji se jednom odabran i
oblikovan materijal ponovo kritički razmatra. Ona ocjenjuje jedno djelo u njegovoj
cjelokupnosti, uzimajući u obzir i estetička i idejna mjerila. Procjena jednog djela i njegovo
vrednovanje obavlja se u novinarstvu preko recenzije koja se osniva na svim principima
stvaranja komentara. Umjetničko djelo se doživljava u dvije ljudske sfere: u emotivnoj i u
racionalnoj (intelektualnoj) i samo u sintezi te dvije sfere može se presuditi. Svakog recenzenta
moraju da krase etički principi, a to znači da se kompromisi ne smiju činiti. Recenzija mora da
bude estetički strasna i idejno pristrasna.

19. ZAŠTO SU ZNAČAJNE HUMORISTIČKO-SATIRIČNE VRSTE I ŠTA SPADA U OVE VRSTE?

Tu spadaju kozerija i satira, vic i aforizam, te karikatura. Značaj im je u sljedećem. Kozerija i

satira moraju, da kao i sve duge novinarske vrste, govore o aktuelnim, istinitim i važnim
činjenicama, istim onim o kojima se govori u vijestima. Humor ima poentu, stoga humorista se
na svojstven način protivi negativnom i bori za istinu. Bezobzirnost humora je njegova lijepa
odlika kao i humanost. Humor je uvijek bilo snažno oružje društvenih procesa. Kozerija
(razgovor, ćaskanje) podrazumijeva neobavezno, zabavno, lako i lepršavo pričanje o istinitim
događajima kako u društvu tako i u politici. Ona ne vrijeđa, odlikuje se finom dobronamjernošću
s uvijek prisutnom toplinom i ljubavi prema čovjeku. Satira – književna ali i novinarska vrsta u
određenim uslovima, u kojoj autor izvrgava podsmjehu ljudske slabosti i osuđuje poroke i
uopšte negativne osobine pojedinaca i grupa. Cilj joj je da se izbori za istinu, pravdu, poštenje.
Satira ne izaziva smijeh po pravilu već ogorčenje, bijes i želju da se određeno stanje promijeni,
uništi.<-još jedan značaj h-s vrsta. Satira ruši loše da bi podigla dobro i u opoziciji je samo prema
onome što je reakcionarno. Likovi i situacija su dovedeni do apsurda da stvaraju čitatelju mržnju
i odluku da učine nešto kako bi se stanje izmijenilo. Karikatura je način isticanja i uveličavanja
karakterističnih osobina nekog lica, pojave ili događaja i to najčešće crtežom s ciljem da se kroz
dobronamjerni smijeh ukaže na negativne strane tog lica, pojave ili događaja. Crtež i tekst koji
uobličuju sadržaj nalaze se u funkciji poruke i ona je uvijek angažovana.

20. OBJASNITE KOZERIJU, SATIRU I KARIKATURU!

Kozerija – ili časkanje, razgovor je već dugo vremena prisutno u novinarskoj branši, kao na
radiju, tako na TV kao i u štampi. Ali moramo imati na umu da se ne pojavljuje u emisijama
zabavnog karaktera a nikako u političko-informativnog. Obično je interpretiraju glumci , te je dio
zabavnog i lepršavog pričanja o istinim događajima, ali se dotiče svega onoga što se dešava u
društvu, u političkim zbivanjima, fokusirajući se na aktuelnosti, kao i na autentičnosti likova i
situacija. Ima humorističan način gledanja, ali i izvoran u kojem ne vrijeđa nikoga, već ima
određenu dobronamjernost, kao i ljubav prema čovjeku.

Satira – je književna vrsta, ali i novinarska u kojoj autor izvrgava ruglu i podsmjehu ljudske
slabosti i gluposti, osuđujući poroke i negativne osobine pojedinca ili grupe. Cilj joj je da se
izbori za istinu i pravdu, te ne bira sredstva koja znaju biti pakosna i usmjerena. Nastala je u
Staroj Grčkoj, te iako u osnovi ima komiku, ona po pravili ne izaziva smijeh već bijes i gorčinu, sa
željom da se nešto promjeni. Što je njena pozitivna osobina – uništava zlo i želi povratak idealu.
Satira je društveno angažovana na strani onih koji se bore za slobodu i društveno humanije
odnose. Zato ponekad satiru vežemo sa apsurdom izazivajući mržnju i težeći za promjenom.
Satira uglavnom nema konkretne ličnosti ni situacije, već je više tipizacija karaktera i stanja u
društvu. Zato kažemo da satire nisu potpuna novinarska forma, već više književna sa određenim
umjetničkim kvalitetama.

Karikatura – je način isticanja ili uveličavanja karakternih osobina pojava, događaja ili lica
prikazana kroz crtež. Cilj joj je da se kroz oštru porugu ili dobronamjeran smijeh ukaže na
negativne strane. Ona je višeslojna, te kroz crtež i tekst daje jasnu poruku. Ona ima likovno-
umjetničku kategoriju, ali i specifična novinarska vrsta, sa određenim svojstvima
komentatorskih i humoristično-satiričnih vrsta. Daje određeni komentar, objašnjava, ocjenjuje,
ali i društveno vrednuje, te je jako angažovana. Obično si na meti karikature trenutan režim i
političari, kao i primitivizam i sebičnost. Sažeta je, te sa javlja u dnevnoj štampi kao izraz ličnog
shvatanja umjetnika ili određenih političkih razmišljanja. Može biti blaga ili žučna, ali bez obzira
na sve mora pokazati određeno poštovanje te u sebi ima određenu humanu notu. Dobra
karikatura uvijek je u prvim redovima boraca za ljudska prava i društvenih vrijednosti.

21. KO JE BILA MILENA MRAZOVIC I ZASTO JE ZNACAJNA ZA BH NOVINARSTVO?

Milena Mrazović (1863. – 1927.) je prva novinarka, urednica i izdavačica u BiH, te spisateljica,
kompozitorica, etnografkinja i antropologinja. Prvi članak objavljuje 1884. godine u Neue
Augsburger Postzeitungu, a iste godine postaje stažistica u dnevnom listu Bosnische Post koji
počinje izlaziti u Sarajevu. Zahvaljujući spisateljskom talentu, uspješno se snalazi u svijetu
novinarstva, u kojem su tada djelovali samo muškarci. 1889. godine, nasljeđuje list i
štampariju, i postaje prva urednica novina i izdavačica u BiH.

22. KOJI SU ZNACAJNI PUBLICISTI?

Ivan Franjo Jukić (pisao pod pseudonimom Slavoljub Bošnjak) je bio bosanski franjevac,
prosvjetitelj, etnograf, pjesnik i književnik.Osnivač je i pokretač prvog Bosanskog časopisa
“bosanski prijatelj” čija se prva sveska pojavila 1850 godine. Taj časopisi je sadržio korisne
formacije i zabavne stvari. Ivan je također sarađivao u mnogim drugim časopisima i listovima
izvan Bosne i Hercegovine kao npr srpsko dalmatinski magazin, srpsko narodnom listu itd. Za
svoje doba Bio je jedan od prvih domaćih političkih aktivista koji je shvatio da štampana riječ
najbolje služi ostvarenju narodnih težnji za napretkom.

Ignjat Sopron je osnivač prve štamparije u Sarajevu, pokretač prvih bosanskih novina “
bosanskog vjesnika”.U Zemunu se nastanjuje 1851 godine kad je dobio koncesiju za otvaranje
štamparije. Proglašenje ustavne ere u austrougarskoj i reformi u zemljama pod turskom,
nastajale su za ovu štampariju nepovoljne prilike te su zbog ovih razloga opredjelili Soprona da
prihvati poziv Pokrajinske vlade i u Sarajevu udari temelje prvoj modernoj štampariji.

Miloš novinar počeo je u redakciji bosanskog vjesnika kao i u listovima Bosna i sarajevski
cvjetnik. Ignjat u Sopranos bio je neophodan zbog znanja Turskog jezika
 23. Kompozicija i jezik u putopisu!

Kompoziciju u putopisu gradi autor na svoj način, onako kako mu se čini da če krot nju najbolje i
najpotpunije da izrazi svoj sadržaj, ona je uvijek svojevrsna. Kod nekih su to pisma upućena
izvjesnoj ličnosti a neki pišu o svojim utiscima kao u obliku dnevnika, dok treći djele putopise po
glavama a četvrti prema mjestima kroz koje prolaze. Jezik u putopisu ima izuzetno značajnu
funkciju , gdje zavisi od sadržine koja uvijek diktira način izražavanja.