August Šenoa Prijan Lovro

U vrijeme jesenske berbe Šenou je pozvao prijatelj vlastelin da dođe na selo. Bilo je
tamo na imanju raznog svijeta, sudac, župnik, političar, ali i jedna mlada crnooka
gospođica koja je Augustu odmah zapela za oko. Njih dvoje su brzo razvili svoju
priču, neovisnu od župnikovih šala o Napoleonu. I drugi su se zainteresirali za Šenou i
zamolili ga da im ispripovijeda kakvu priču.

Njegova priča kreće oko 1860. godine, u Pragu, gdje je studirao pravo s drugom
hrvatskom braćom. Studenti bi se sastajali svaku večer u jednoj kavani, čitali tamo
hrvatske knjige i novine, družili se i razgovarali. U tom društvu je August upoznao i
Lovru N., profesora jezikoslovlja. On je bio pohrvaćeni Slovenac, mršav, košćat i
nekako neskladnog izgleda. Vidjelo se da silno želi biti elegantan, fin i uglađen, ali
mu je sve to nekako nespretno pristajalo, i fino odijelo i uglađene kretnje. Ipak, učinio
se darovit, pun dosjetki i veoma pametan. U jako kratkom vremenu Lovro i August se
sprijatelje te s prijateljem Ž.-om odluče useliti zajedno u stan kod kapelnika opere.
Lijepo je njihova mala „zadruga“ funkcionirala, za zimskih večeri bi zajedno učili kraj
peći, kuhali čaj ili pušili lulu.

Lovro je bio sin slovenskih seljaka, koji su htjeli da im sin postane svećenik ne bi li
uživali veći ugled i poštovanje u selu. Stoga pošalju Lovru u Ljubljanu kod kuma
zvonara, da se prije nauči poslu. Tamo je završio srednju školu. Svi su mu se divili
kako je bistar, brzo je naučio i njemački, pa su predviđali da će brzo postati mladi
kanonik. Nakon srednje škole došlo je vrijeme da se zapopi. Nije bio sretan, osjećao
se kao da mu netko lomi krila kada su ga zapopili, a ipak je pristao na to. Iz dana u
dan je bio sve nesretniji jer se osjećao da njegova duša treba slobodu i da mora
proživjeti još svašta. Kada je za vrijeme školovanja kao bogoslov preko praznika
došao u rodno mjesto i vidio roditelje i ostatak obitelji, bilo mu je na trenutak lakše.
Ipak, brzo je ta poznata sredina počela u njemu izazivati misli o tome kako je nesretan
kao svećenik i kako želi drukčiji život.

Druge praznike Lovru pozove prijatelj bogoslov k sebi na selo. Vlastelin je često volio
pozivati mlade bogoslove k sebi u dvorac, a tamo je upoznao Malvinu, koja mu se
odmah dopala. Bila je to krasna crnooka gospođica, učena i darovita. Jednog dana
uputio se sam u dvorac i tamo zatekao Malvinu kako svira glasovir. Izjavio joj je da je
zaljubljen u nju, ali ona zbog njegove svećeničke halje nije htjela za to ni čuti. Ubrzo
je otišla u Trst, a Lovro se vratio u Ljubljanu. Mučilo ga je iznutra sve, danima je
blijed hodao i kao da mu je cijelo tijelo umrlo. Samo je srce bilo življe nego ikada.
Ne prođe dugo, Lovro je obolio i bolest ga bacila u krevet. Posjetio ga je starac
kanonik, kojemu se Lovro ispovjedio o svemu što mu je bilo na duši. On mu savjetova
da mu je bolje biti dobar svjetovnjak nego svećenik koji pati. Za tjedan dana otpuste
Lovru iz sjemeništa, a on ne znajući kamo bi pošao, uputi se u rodno mjesto. Putem
vidi Malvinu u kolima, ali sjeti se da ona kao vlastelinova kći nikada ne bi pogledala
seljačkog sina. Napokon dođe u rodnu kuću, a majka se onesvijesti ugledavši sina u
svjetovnim haljinama. Otac mu nikako nije mogao oprostiti tu sramotu i kaže mu da
ne smije biti kod njih, već da ujutro mora poći i tražiti sreću drugdje.

Pođe Lovro nazad u grad i uputi se starcu kanoniku za savjet. On mu pronađe posao
odgojitelja sina vladinog predsjednika. Gospodin predsjednik bijaše grof, aristokrat, i
odmah se svidio Lovri jer nije mario što svijet govori. Lovro se smjesta preseli u
predsjednikovu kuću i postane učitelj i mentor dječaku. Osjećao je ponovno slobodu.
U kratkom vremenu uspio je postići veliki ugled i poštovanje i kod predsjednika i
drugih velikih i važnih ljudi. Tako je jednom zgodom upoznao Ferdinanda N.,
kotarskog predstojnika. Prenerazio se kada je shvatio da je Ferdinandova žena upravo
Malvina. I dalje je bio nesretno zaljubljen u nju, pa mu je taj susret predstavljao
problem.

Nakon što je predsjednikov sin odrastao, Lovro je morao iseliti. Predsjednik dozna da
se Lovrin otac naljutio prije dosta godina na sina i odluči ga udobriti kako bi sina
primio natrag kući. Uvjeri ga kako će iz bez svećeničke halje Lovro postati pravi
gospodin, pa ga obitelj rado primi nazad. Grof mu je pomogao da se proba upisati na
orijentalnu akademiju jer se Lovro htio nastaviti školovati. Iako je grof pisao na sve
strane pisma preporuke, a Lovro je u Beču ispit odlično napisao, gospoda iz Carigrada
odluče primiti drugog momka i tu propade Lovrin san o akademiji. Lovro se žestoko
razboli i bolest ga prikuje uz krevet. Nije se znalo što mu je, ali kao da ga je
razočarenje razboljelo. Otac odluči da će o svom trošku poslati sina na daljnje
školovanje u Beč.

Prošlo je tri mjeseca od očeve odluke i Lovro se uputi u Beč. Studirao je slavensku i
klasičnu filologiju dvije godine. No otac ga više nije mogao školovati jer je upao u
dugove. Jedan od studenata, prijatelja Hrvata, savjetovao je Lovri da pođe natrag u
Hrvatsku i tamo postane učitelj kako bi zarađivao. Godinu dana je predavao u nekoj
primorskoj gimnaziji, a nakon što je položio stručni ispit, odabrao je Prag za daljnje
nauke. Tu se upoznao sa Šenoom, kojemu se potužio da je obitelj upala u velike
nevolje zbog dugova i da njemu nema druge nego da se bogato oženi.

Upoznao je ubrzo Slovenku Minku, koja mu se učinila dobrom prilikom. Malo

pomalo i odredili su i vjenčanje, a August je trebao biti kum. Minkini roditelji brzali
su s vjenčanje i Šenoi je to postalo čudno, da žele za zeta Lovru koji još ni nije
učiteljem postao. Lovro se nadao Minkinom mirazu od šest tisuća forinti, koji bi
spasio njega i njegovu obitelj izvukao iz dugova. August nagovori Lovru da pita
Minkinog oca je li to sigurno, kako ne bi upao u nesretnu ženidbu. Naime, August je
čuo da se o bogatstvu Minkine obitelji ne zna ništa zasigurno, pa je moguće da ona
miraz ni neće dobiti. Lovro se prvo osobno obratio Minkinom ocu, na što se ovaj
uvrijedio, a nakon što mu je poslao pismo, dobio je odgovor. Otac je napisao da ima
šest tisuća forinti, ali i da ima šestero djece na koju taj imetak valja raspodijeliti nakon
njegove smrti, a da će Lovro do tada primati potporu od samo sto forinti godišnje.
Bila je to velika prijevara i Lovro razvrgne i zaruke i ostavi Minku.

U Pragu su Lovro i August upoznali popa Antuna, koji je došao položiti da postane
učiteljem u Dalmaciji. Pričao im je o bogatoj Dalmatinki, o kojoj se Lovro raspitivao.
Došlo je i vrijeme Šenoinog i Lovrinog rastanka, jer je Lovro položio sve ispite. Otada
nije August čuo za njega preko pisama, ali je pri povratku u Zagreb čuo o njemu po
pričama drugih. Lovro je dobio namještenje za učitelja u Dalmaciji i planirao oženiti
onu bogatašicu u kojoj im je pop još u Pragu pričao. Zvala se Anđelija i zbilja su se
zaljubili ona i Lovro, no njen stric je čuo da se Lovro njom ženi radi novca i zabranio
joj udaju. Imala je parobrodom otići u Zadar. Lovru je to dotuklo i pred njom si
britvom prereže grkljan i umre.

Priča se na kraju vraća na Šenou i gospođu s početka novele, kojoj je pisac

prepričavao cijelu zgodu o Lovri, za vrijeme berbe na imanju prijatelja vlastelina.