UNIVERZITET U ZENICI

PRAVNI FAKULTET
GRAĐANSKO PARNIČNO PRAVO

Teret dokazivanja u parničnom postupku

ISTRAŽIVAČKI RAD

Student: Dženan Ćatić

Mentor: Doc.dr.sc. Dženana Radončić

Zenica, Decembar 2023. godine

SADRŽAJ

I UVOD.................................................................................................................................................................
II POJAM I SADRŽAJ.........................................................................................................................................
III TERET DOKAZIVANJA U PARNIČNOM POSTUPKU.............................................................................
ZAKLJUČAK.......................................................................................................................................................
LITERATURA......................................................................................................................................................

1
I UVOD

U sudskom se postupku više ne utvrđuje materijalna istina, već formalna tj. sudska istina,
stoga, ako sud ne uspije na temelju provedenog dokaznog postupka utvrditi odlučne
činjenice, onda će odlučiti primjenom pravila o teretu dokaza – što znači da će odbiti zahtjev
one strane koja nije uspjela dokazati odlučne činjenice.
U parničnom postupku sudovi odlučuju ovisno o činjenicama koje su stranke istaknule te
koje su dokaze predložile kako bi se utvrdile predmetne činjenice odnosno osporili navodi
protivne strane. Stoga, dokazivanje je najvažniji dio parničnog postupka, pa kod dokazivanja
treba imati na umu osnovne pojmove i pravila dokazivanja, tačno identificirati sporne
činjenice, pravila o teretu dokaza i o pravovremenom predlaganju dokaza, a po potrebi i
osigurati dokaze o tom događaju (npr. povreda ugovorne obveze, neuredno izvršavanje
ugovora, nastala izvanugovorna šteta), kako bi se kasnije u toku sudskog postupka mogle
utvrditi odlučne činjenice.

2
II POJAM I SADRŽAJ

Dokazivanje, kao jedna od metoda utvrđivanja činjenica, ima za cilj provjeriti istinitost
tvrdnji o postojanju činjenica o kojima ovisi primjena pravila materijalnog ili procesnog
prava (thema probandi)1. Dokazivanje je procesna djelatnost suda i stranaka uz sudjelovanje i
nekih drugih sudionika u postupku radi pravilnog i potpunog utvrđivanja činjeničnog stanja
kako bi se osigurala pravilna podloga za sudsku odluku, odnosno to je postupna radnja
utvrđivanja činjenica pravno relevantnih za rješenje stvari koja je predmet postupka. 2
Po čl. 7 Zakona o parničnom postupku FBiH (Službene novine Federacije BIH, broj: 53/03,
73/05, 19/06 i 98/15) „stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje
zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud će razmotriti i utvrditi samo
činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke
predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.“ U Zakonu o parničnom postupku
Federacije Bosne i Hercegovine (Službene novine Federacije BIH, broj 42/98) bilo je
zastupljeno načelo materijalne istine po kojemu je sud utvrđivao pravno relevantne činjenice
neovisno od prijedloga stranaka, sud je trebao po službenoj dužnosti prikupljati dokaze i
potpuno i istinito utvrđivati sporne činjenice. Izmjenama u zakonu u smjeru oduzimanja sudu
inkvizitornih ovlaštenja željelo se ubrzati parnični postupak na način da od aktivnosti
stranaka ovisi odluka suda jer sud više nije u mogućnosti sam predlagati niti izvoditi dokaze 3
Stranke su dužne najkasnije na pripremnom ročištu iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju
svoje zahtjeve i predložiti sve dokaze koje žele izvesti na glavnoj raspravi, te na pripremno
ročište donijeti sve isprave i predmete koje žele upotrijebiti kao dokaz. Dokaze izvode
stranke na glavnoj raspravi. Način izvođenja ovisi od vrste dokaznog sredstva. Nakon
iznošenja činjenica i izvođenja dokaza sud pristupa ocjeni dokaza i donošenju odluke. U
našem zakonodavstvu zastupljeno je načelo slobodne ocjene dokaza koje znači da sud nije
vezan nikakvim pravilima u pogledu ocjene dokaza. To međutim ne treba shvatiti kao
neograničenu slobodu jer je sud vezan pravilima iskustva i logike. Obrazloženje presude i
žalba na presudu također su elementi kojima se utiče na kontrolu slobodne ocjene dokaza.

1 TRIVA, S., BELAJEC, V., DIKA, M., Građansko parnično procesno pravo, Narodne novine,
Zagreb, 1986., str. 395- 396.
2 MITIĆ, I., Dokazivanje – pojam dokazivanja, slajd 2, dostupno na:http://www.
prafak.ni.ac.rs/files/nast_mat/DOKAZIVANJE_39340.pdf, (12. 12. 2023.)
3 ŠOLJIĆ, A., Elektronički dokazi u parničnom postupku Bosne i Hercegovine
Zbornik radova Pravnog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, br. XXVII., 2019., str. 121. – 137.

3
Sudija u obrazloženju presude treba navesti koje je činjenice utvrđivao, zašto i kako ih je
utvrdio, ako su utvrđene dokazivanjem koji dokazi su izvedeni te kako ih je sud ocijenio.4

III TERET DOKAZIVANJA U PARNIČNOM POSTUPKU

Pojam tereta dokazivanja obuhvata stranačku dužnost dokazivanja činjenica i odlučivanje na

štetu stranke kada sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi
neku činjenicu koju je ta stranka bila dužna dokazati (odlučivanje na osnovu tereta
dokazivanja). Radi se o dvije međusobno povezane, ali i različite stvari koje je nužno kao
takve i primijeniti. Stranačka dužnost dokazivanja činjenica prisutna je u svakoj parnici.
Svaka stranka je dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Tužilac u tužbi
postavlja tužbeni zahtjev za koji je dužan da dokaže činjenica na kojima zasniva svoj zahtjev.
U parničnom postupku se mogu postaviti različiti zahtjevi kao što su zahtjev za izuzeće
vještaka, zahtjev da se sud obrati organu radi dostavljanja i brojni drugi zahtjevi, ali centralni
zahtjev u parničnom postupku je tužbeni zahtjev. Značaj tužbenog zahtjeva utiče i na
vezivanje tereta dokazivanja primarno za tužioca. Dokazuju se sporne činjenice, a to su one o
kojima stranke iznose suprotne tvrdnje.5
U pravnoj teoriji stranačka dužnost dokazivanja činjenica se naziva subjektivni teret
dokazivanja, dok se odlučivanje na osnovu tereta dokazivanja naziva objektivni teret
dokazivanja. Subjektivni teret dokazivanja daje odgovor na pitanje koja stranka je dužna da
sudu pruži dokaze o istinitosti činjeničnih tvrdnji, dok teret dokazivanja u objektivnom
smislu odgovara na pitanje ko snosi rizik nedokazanosti.6
Opšta pravila o teretu dokazivanja, koja je formulisala procesna teorija, glase:
1. Ko šta tvrdi treba i da dokaže; teret dokazivanja pogađa onog ko nešto tvrdi, a ne
onog ko nešto poriče.
2. Ako tužilac ne dokaže istinitost svog tvrđenja, sud neće moći da usvoji njegov zahtjev
i tuženi će uspjeti u parnici.
3. Ako tuženi ističe prigovor, dužan je da dokaže istinitost činjenica na kojima svoje
prigovore zasniva, kao da je tužilac.7
4 ŠOLJIĆ, A., Elektronički dokazi u parničnom postupku Bosne i Hercegovine
Zbornik radova Pravnog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, br. XXVII., 2019., str. 121. – 137.
5 E. Zečević, Komentar Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, 2. izd.,
Logos, Sarajevo 2009, 126.
6 S. Brkić, „Teret dokazivanja u krivičnom i parničnom postupku“, Zbornik radova Pravnog
fakulteta u Novom Sadu, 1/2012, 308.
7 G. Stanković, Građansko procesno pravo, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd 1989,
319.

4
Određivanje pravne prirode pravila o teretu dokazivanja podrazumijeva određivanje da li ta
pravila pripadaju materijalnom ili procesnom sistemu pravnih pravila. Važnost određivanja
pripadnosti pravila o teretu dokazivanja jednom ili drugom sistemu izbija na vidjelo tek u
kontekstu promišljanja o posljedicama takvog određenja.8
Pravna priroda tereta dokazivanja posebno je značajna za međunarodno privatno pravo.
Pravilo međunarodnog privatnog prava je da sud uvijek primjenjuje procesna pravila lex fori,
dok se mjerodavno materijalno pravo utvrđuje na osnovu kolizionih normi. Klasifikacija
normi ad ordinem litis i ad decisionem ne vrši se u skladu sa njihovim mjestom u sistemu
prava, već u skladu s funkcijom koju one u tom sistemu vrše. Pravila o teretu dokazivanja su
po svojoj funkciji pravila ad decisionem, jer direktno odlučuju o primjeni posljedice iz
materijalnopravne norme, što znači da se na pitanje tereta dokazivanja ne primjenjuje lex fori,
već lex cause.9
U korist tvrdnje da su pravila o teretu dokazivanja procesne prirode je njihovo propisivanje
načina odvijanja parničnog postupka. Pravilo o teretu dokazivanja propisuje jedan od
najvažnijih segmenata parničnog postupka, a to je predlaganje i izvođenje dokaza. Drugo
mišljenje da su pravila o teretu dokazivanja materijalne prirode zasniva se na povezanosti s
normama materijalne prirode čija primjena direktno utiče na odlučivanje u parničnom
postupku.10
G. Stanković/R. Račić za pravnu prirodu tereta dokazivanja navode: ,,Pravila o teretu
dokazivanja su materijalnopravne prirode jer ova pravila svoje opravdanje nalaze u sferi
materijalnopravnih, a ne procesnopravnih kategorija. Naime, odgovor na pitanje koje su
činjenice pravno relevantne prosuđuje se prema normama materijalnog prava, pa je samim
tim i pravna priroda pravila o teretu dokazivanja materijalno pravne prirode.“11
Međutim, u određenoj parnici to mogu biti i procesna pravila, naprimjer, u parnici za
poništenje sudske nagodbe, za poništenje odluke iz arbitraže. U njima treba tražiti odgovor na

8 E. Kokić, Pojam i vrste tereta tvrdnji i dokazivanja u parničnom postupku, Anali Pravnog fakulteta
Univerziteta u Zenici [Štampano izd.] : časopis Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici, god. 15, br.
31, 2022, str. 200-224
9 A. Jakšić, Građansko procesno pravo, 5. izd., Pravni fakultet Univerziteta u Beogradu,
Beograd 2010, 432
10A.Poljić, ULOGA SUDA U POGLEDU TERETA DOKAZIVANJA U PARNIČNOM POSTUPKU
BOSNE I HERCEGOVINE I EVROPSKE UNIJE, Anali Pravnog Fakulteta Univerziteta u Zenici . 2022,
Vol. 15 Issue 31, p98-119. 22p.
11 G. Stanković,/R. Račić, Parnično procesno pravo, 2. izd., Pravni fakultet Banja Luci, Banja Luka
2010, 391.

5
pitanje koje činjenice treba dokazati da bi se sud uvjerio u osnovanost traženja pravne
zaštite.12
Vrhovni sud FBiH je zauzeo stav da su pravila o teretu dokazivanja po svojoj prirodi
dominantno materijalno-pravna, a tek pravila o pravnim posljedicama neuspjeha da se dokaže
istinitost određene tvrdnje, propisana članom 126. ZPP, spadaju u područje procesnog prava.
Ovo, između ostalog, i stoga što stranka koja ističe određeno pravo kao postojeće snosi teret
dokazivanja onih činjenica koje materijalno-pravna norma propisuje kao pretpostavke za
nastanak tog prava.13
Razlikujemo subjektivni i objektivni teret dokazivanja. Subjektivni ili formalni teret
dokazivanja ima ulogu samo u parničnom postupku koji počiva na raspravnom načelu, ali ne
i u postupcima koji su zasnovani na istražnom načelu.
Razlikovanje između objektivnog i subjektivnog tereta dokazivanja nastalo je tokom vremena
uslijed promjena u ovlaštenjima suda u parničnom postupku. Isprva se pojam tereta
dokazivanja koristio isključivo u smislu subjektivnog tereta dokazivanja (subjektive
Beweislast) kao pravog procesnog tereta koji leži na strankama da predlaganjem adekvatnih
dokaza ostvaruju povoljne izglede za uspjeh u parnici14. Dakle, kod ovakvog shvaćanja se
postavlja pitanje koja je stranka dužna dokazati određene činjenice, opisane u hipotezi pravne
norme na koju se poziva, da bi sud mogao povući konzekvence sadržane u dispoziciji, tj.
odlučiti o pravima ili obvezama. U teoriji se, međutim, radije govori o procesnim teretima, a
ne o dužnostima stranaka jer njih se ne može prisiliti na poduzimanje bilo kojih parničnih
radnji. One svojom pasivnošću, doduše, smanjuju vjerovatnost uspjeha u parnici, ali to je
jedina sankcija za njihovu neaktivnost.15
Ovaj teret je ustvari procesna dužnost ili teret određene stranke da ponudi dokaze sudu i sud
uvjeri u istinitost iskaza o određenoj pravno relevantnoj činjenici. 16 Svaka od stranaka, ako
želi da uspije u parnici, dužna je da već u tužbi, odnosno u odgovoru na tužbu, sudu ponudi
dokaze za činjenične tvrdnje na kojima temelji svoj zahtjev, odnosno dokaze kojima
potkrepljuje svoje navode kojima osporava zahtjev protivne strane. Toj dužnosti mogu da

12 E. Kokić, Pojam i vrste tereta tvrdnji i dokazivanja u parničnom postupku, Anali Pravnog fakulteta
Univerziteta u Zenici [Štampano izd.] : časopis Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici, god. 15, br.
31, 2022, str. 200-224
13 E. Kokić, Pojam i vrste tereta tvrdnji i dokazivanja u parničnom postupku, Anali Pravnog fakulteta
Univerziteta u Zenici [Štampano izd.] : časopis Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici, god. 15, br.
31, 2022, str. 200-224
14 V. Alan Uzelac, Teret dokazivanja, doktorska disertacija, Zagreb 1998. str. 70-72
15 V. Siniša Triva, Velimir Belajec, Mihajlo Dika, Građansko parnično procesno pravo, Zagreb, 1986,
str. 23
16 G. Stanković, Građansko procesno pravo, Pravni fakultet u Nišu, 2010, 418.
6
udovolje i najkasnije na pripremnom ročištu. Ukoliko stranka ne uspije da uvjeri sud u
istinitost svojih činjeničnih navoda, pogađaju je određene posljedice, odnosno sud neće
smatrati tačnim i istinitim njene navode, a što se u konačnici odražava i na odluku suda, te
rizikuje da se parnica riješi na njenu štetu. Iako se govori o teretu, radi se zapravo o
specifičnoj procesnoj kategoriji tereta koji podrazumijeva da je to dužnost stranke prema sebi
samom.17 Trenutno važeći procesno parnični zakoni u BiH napustili su inkvizitorne dužnosti
sudova u prikupljanju dokaza i priklonili se raspravnom načelu, gdje je obaveza pribavljanja
dokaza gotovo isključivo u rukama stranaka. Dokazna sredstva u trenutno važećim procesnim
parničnim zakonima u BiH su isprave, svjedoci, vještaci, uviđaj i saslušanje parničnih
stranaka. Izuzetak postoji samo u situaciji obaveze suda da spriječi nedopuštena raspolaganja
stranaka, kada je sud ovlašten samo u cilju sprečavanja takvog ponašanja naložiti strankama
izvođenje nekog dokaza ili da ih sam izvede.18
S druge strane, pojam tereta dokazivanja, shvaćen u smislu metode za prevladavanje situacije
u kojoj je nejasan sadržaj kompleksa činjenica nužnih za primjenu pravne norme odnosno
situacije u kojoj sud na temelju raspoloživih dokaza ne stekne izvjesno uvjerenje o
(ne)istinitosti tvrdnji stranaka o pravno relevantnim i spornim činjenicama (tzv. non liquet
situacija), naziva se objektivnim teretom dokazivanja (objektive Beweislast). 19
Ovakvim poimanjem je zapravo proširen sadržaj tereta dokazivanja od njegovog užeg,
subjektivnog tumačenja kao instrumenta za distribuciju dokaznih aktivnosti među strankama,
k jednom širem konceptu čija je svrha distribucija rizika nedokazanosti. “Objektivni teret
dokazivanja treba reći sudiji u prilog koje od stranaka treba odlučiti u slučaju pomanjkanja
dokaza”, dakle i bez obzira na njenu (ne)inicijativnost u predlaganju dokaza. No, takvim
tumačenjem su nastali terminološki problemi jer u ovom značenju teret dokazivanja nije ni
teret koji tereti određenu stranku, niti se on odnosi na dokazivanje. Kako rekosmo, “koncept
tereta dokazivanja u objektivnom smislu nezavisan je od svake aktivnosti stranaka, jer do non
liquet situacije može doći i bez obzira na napore stranke da podnese potrebne dokaze.” Do
takve situacije i odgovarajuće primjene tereta dokazivanja može doći onda i u čistom
inkvizitornom postupku u kojem stranke ne mogu svojim dispozicijama utjecati na

17 E. Kokić, Pojam i vrste tereta tvrdnji i dokazivanja u parničnom postupku, Anali Pravnog fakulteta
Univerziteta u Zenici [Štampano izd.] : časopis Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici, god. 15, br.
31, 2022, str. 200-224
18 E. Kokić, Pojam i vrste tereta tvrdnji i dokazivanja u parničnom postupku, Anali Pravnog fakulteta
Univerziteta u Zenici [Štampano izd.] : časopis Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici, god. 15, br.
31, 2022, str. 200-224
19 V. Alan Uzelac, Teret dokazivanja, doktorska disertacija, Zagreb 1998. str. 57-59.

7
prikupljanje procesnog materijala, te u kojem ne preostaje ništa od tereta dokazivanja
shvaćenog u subjektivnom smislu.20
Centralno pitanje kod tereta dokazivanja je objektivni teret dokazivanja i njegova raspodjela,
odnosno rizik nedokazanosti. Ovaj rizik razlikuje se od subjektivnog tereta dokazivanja i ne
bi trebalo da se poistovjećuje, jer je zamislivo da stranka predloži dokaze i da ih izvede
tokom postupka, ali da sud ocjenom takvih dokaza i dalje ne može sa sigurnošću zauzeti stav
o istinitosti neke činjenice.21
Postavlja se pitanje šta treba učiniti kad su poslije završenog dokazivanja ostale nedokazane
sporne pravno relevantne činjenice na kojima stranka zasniva svoj zahtjev, te šta sud treba da
učini u takvoj situaciji. Pošto sud može pružiti pravnu zaštitu stranci samo ako je dokazano
da postoje pravno relevantne činjenice, te ako sud nije stekao uvjerenje o tačnosti svih bitnih
činjenica, ne može odbiti da odluči. Naime, članom 126. ZPP FBIH regulisana je ovakva non
liquet situacija, na način da sud o postojanju takvih činjenica odlučuje primjenom pravila o
teretu dokazivanja22

Sudska praksa

"Presudom prvostepenog suda obavezan je tuženi da tužitelju na ime duga za izvršene

komunalne usluge vodoopskrbe i odvođenja otpadnih voda za period 01.08.2011. godine do
31.07.2012. godine, isplati iznos od 96,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od
dana podnošenja tužbe tj. od 25.07.2012. godine, pa do isplate, te da mu nadoknadi troškove
parničnog postupka u iznosu od 20,00 KM, sve u roku od 15 dana od dana prijema presude.

Na prvostepenu presudu tuženi je blagovremeno izjavio žalbu zbog povrede odredaba

parničnog postupka. U žalbi obrazlaže da tužitelj nije dostavio dokaze da je na demokratski,
pravni i zakoniti način došao do upravljanja i održavanja vodovoda i odvoza otpadnih voda.
Prvostepeni sud je prilikom donošenja presude uzeo u obzir samo činjenicu da je tuženi
uveden u poslovne knjige tužitelja i da mu se redovno šalju računi, kao i da tuženi račune nije
osporavao. Nadalje se u žalbi citira član 44. stav 2. Zakona o vodama SBK ("Sl. novine
SBK /KSB", broj: 11/2009) kojim je propisano da građani, vlasnici mjesnog vodovoda mogu
sami utemeljiti preduzeće ili ga dati na upravljanje Općinskom JKP. U konkrentom slučaju

20 V. Alan Uzelac, Teret dokazivanja, doktorska disertacija, Zagreb 1998. str. 259
21 M. Knežević, „Teret dokazivanja nedozvoljenosti imisija kao pretpostavke negatornog
zahtjeva“, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Novom Sadu, 4/2013, 356
22 A. Jakšić, Građansko procesno pravo, 2010, 426.
8
Općinski Načelnik je potvrdio da samo oni imaju pravo da vladaju resursima vode što je po
mišljenju tuženog u suprotnosti sa zakonom. Tuženi smatra da nije dužan da izvršava
obaveze prema JKP G. jer nije napravljen jasan ugovor sa MZ P., a isto tako ni sa mještanima
nego samo šalju račune i tužbe i na taj način vrše nasilje nad građanima, tako da se 80%
naplate vrši nasilnim metodama. Nadalje ističe da tužitelj naplatu vode vrši paušalno iako je
to suprotno Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima i suproto Zakonu o zaštiti potrošača.
Ovo iz razloga jer je vodovod napravljen isključivo sredstvima i radom samih mještana i bez
bilo kakvog udjela Općine u tome i JKP G. Tuženi navodi da nema ništa protiv plaćanja
potrošnje vode, ali da to bude u skladu sa zakonskim propisima i na način da naplata ide po
potrošnji vode, zbog čega predlaže da se žalba uvaži, prvostepena presuda poništi i da mu se
nadoknade troškovi postupka. Odgovor na žalbu nije dat.

Nakon što je ispitao prvostepenu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi i po

službenoj dužnosti shodno članu 221. Zakona o parničnom postupku ("Sl. novine F BiH",
broj: 53/03, 73/05, 19/06), ovaj sud je zaključio slijedeće:
Žalba nije osnovana.
Slijedom sadržaja spisa predmeta vidljivo je, da tužitelj zahtijeva isplatu duga u iznosu od
96,00 KM, proizašlog iz osnova neplaćenih komunalnih usluga.
Žalitelj gubi iz vida odredbu člana 433. stav 1. Zakona o parničnom postupku, kojom je
propisano da u sporovima male vrijednosti se odluka ne može pobijati zbog pogrešno ili
nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Ovaj sud, stoga, ne može da cijeni žalbene navode
kojima se tretira pitanje činjeničnog utvrđenja.
Iz spisa, osporene presude, pa i žalbe, proizilazi da su parnične stranke pred sudom u skladu
sa članom 7. stav 1. Zakona o parničnom postupku F BiH, izvele dokaze koje su smatrale
bitnim za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari, a koji su navedeni u obrazloženju presude.
Po ocjeni ovog suda ispravnom ocjenom izvedenih dokaza, kako to propisuju odredbe člana
8. i člana 123. stav 2. Zakona o parničnom postupku, kao i primjenom pravila o teretu
dokazivanja u smislu člana 126. istog Zakona, prvostepeni sud je donio pravilnu i zakonitu
odluku kada je obavezao tuženog da tužitelju na ime duga isplati gore naznačeni iznos. Za
ovakvu svoju odluku prvostepeni sud je naveo jasne, potpune i uvjerljive razloge u
obrazloženju svoje presude koje u cijelosti prihvata i ovaj sud, a koji nisu dovedeni u sumnju
ni žalbom tuženog.
Prema navedenom, pravilno prvostepeni sud u obrazloženju presude navodi, da obzirom da
tuženi u spornom periodu nije platio svoju obavezu po ispostavljenim računima, niti je
9
dokazao da je na ispostavljene račune uložio prigovor, sud je usvojio tužbeni zahtjev i
primjenom odredbe člana 262. Zakona o obligacionim odnosima ("Služeni list SFRJ", broj:
29/78, 57/89, "Službeni list SRBiH", broj: 2/92, 13/93, 13/94 i "Službene novine FBiH", broj:
29/03) obavezao tuženog na izmirenje obaveze glavnog duga.
(Presuda Kantonalnog suda u Novom Travniku, 46 0 Mal 048835 15 Gž od 18.11.2015.
godine)

ZAKLJUČAK

Odluka u parničnom postupku se donosi na osnovu činjenica koje su stranke iznijele, i na

osnovu dokaza koje su stranke predložile i izvele, zbog čega procesna građa zauzima
centralno mjesto parničnog postupka. Iako procesna građa zavisi od stranaka, od suda zavisi
koji će se dokazati izvesti i koje će se činjenice dokazivati. Sud odlučuje o procesnoj građi.
Od suda se u Bosni i Hercegovini zahtjeva aktivna uloga u pogledu prikupljanja procesne
građe, ali na način da ne utiče na stranke da one iznesu činjenice ili predlože dokaze. Teret
dokazivanja dolazi do primjene kada sud odlučuje o tužbenom zahtjevu, ali sud i ranije može
utvrditi da stranka nije određenu činjenicu dokazala.
Potrebno je razlikovati teret tvrdnji i teret dokazivanja, pri čemu svaka od tih kategorija
podrazumijeva kako subjektivni, tako i objektivni teret. Subjektivni teret dokazivanja daje
odgovor na pitanje koja stranka je dužna dokazati istinitost činjeničnih tvrdnji, dok teret
dokazivanja u objektivnom smislu daje odgovor na pitanje ko snosi rizik nedokazanost.

10
LITERATURA

A.Poljić, ULOGA SUDA U POGLEDU TERETA DOKAZIVANJA U PARNIČNOM

POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE I EVROPSKE UNIJE, Anali Pravnog Fakulteta
Univerziteta u Zenici . 2022, Vol. 15 Issue 31, p98-119. 22p.

A. Jakšić, Građansko procesno pravo, 5. izd., Pravni fakultet Univerziteta u Beogradu,

Beograd 2010, 432

E. Kokić, Pojam i vrste tereta tvrdnji i dokazivanja u parničnom postupku, Anali Pravnog
fakulteta Univerziteta u Zenici [Štampano izd.] : časopis Pravnog fakulteta Univerziteta u
Zenici, god. 15, br. 31, 2022, str. 200-224

E. Zečević, Komentar Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, 2.

izd., Logos, Sarajevo 2009, 126.

G. Stanković, Građansko procesno pravo, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd

1989, 319.

G. Stanković,/R. Račić, Parnično procesno pravo, 2. izd., Pravni fakultet Banja Luci, Banja
Luka 2010, 391.

M. Knežević, „Teret dokazivanja nedozvoljenosti imisija kao pretpostavke negatornog

zahtjeva“, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Novom Sadu, 4/2013, 356

MITIĆ, I., Dokazivanje – pojam dokazivanja, slajd 2, dostupno na:http://www.

prafak.ni.ac.rs/files/nast_mat/DOKAZIVANJE_39340.pdf, (12. 12. 2023.)

S. Brkić, „Teret dokazivanja u krivičnom i parničnom postupku“, Zbornik radova Pravnog

fakulteta u Novom Sadu, 1/2012, 308.

ŠOLJIĆ, A., Elektronički dokazi u parničnom postupku Bosne i Hercegovine

Zbornik radova Pravnog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, br. XXVII., 2019., str. 121. – 137

11
V. Alan Uzelac, Teret dokazivanja, doktorska disertacija, Zagreb 1998. str. 70-72

V. Siniša Triva, Velimir Belajec, Mihajlo Dika, Građansko parnično procesno pravo, Zagreb,
1986, str. 23

12