Šta mi vrijedi što znam da sam dala sve od sebe, I više od toga kad sam sada slomljena fizički

I psihićki I
izbaćena iz stroja. Onemogućen mi je posao. Ne mogu raditi, netko se mora brinuti za mene 24/7.

Odlućila sam na pisati knjigu. Odlućila sam to već nekoliko puta, ali ovaj puta imam I vremena I
inspiracije. U stvari ovaj puta je svakako moram napisati jer ću inaće fakat poludjeti. Kažu, naime da je to
odlicna terapija izbacivanja negative, pa eto sad ste upozoreni. Ova knjiga ce biti moj psiho terapeutski
session, pa ako vam se ne da gnjaviti s tim, odmah odustanite.

Druga stvar, u ovoj knjizi necete pronaci niti jedan jedini tvrdi ili meki “č/ć”, a dvrdi I meki … mene su
tako ucili u skoli mogu oni sad trkeljati I da je Zemlja ravna, što se mene tice ja po Vuku: “pisi kako
govoris, citaj kako je napisano”, ne razlikujem tvrdo I meko “c” kad govorim, pa ih u skladu s tim I pišem.

E sad, kad smo to ugotovili, krenimo sa uvodom.

Moje je ime Snjezana, ja sam profesionalna pjevacica. Bavim se glazbom cijeli život. Krenula sam sa 4
godine kada je teta u vrtiću rekla mojoj mami da sam talentirana, pa su me poslalil u glazbeni vrtić gdje
sam svirala klavir, I ritmiku gdje sam glumila žabu na nekoj predstavi. To mi je ostalo duboko urezano u
pamcenje. I tako sam svirala klavir, išla u glazbenu školu, pjevala u zboru glazbene škole, glumila u operi
“Mali dimnjacar” u HNK I kazalištu Trešnjevka, svirala orgulje u lokalnoj crkvi I usput pjevala. Onda su mi
dijagnosticirali skoliozu, kifozu I reumatoidni artritis I zabranili da dalje sviram klavir jer ne smijem satima
tamburati po teškim klavirskim tipkama. Opcenito nisam više smjela svirati niti jedan instrument
koristeci ruke. Imala sam strašne bolove I u kicmi I u rukama. Stavili su me u nešto što je izgledalo kao
oklop. Imalo je jednu dugacku metalnu šipku naprijed I dvije iste takve otraga koje su u predjelu vrata
bile spojene plasticnim krugom koji mi je išao oko vrata, a dolje drvenim odljevom koji mi je išao od
struka do kukova pri cemu je cijeli taj dio bio zarobljen. To srednjevjekovno sredstvo za mucenje je
služilo da mi istegne kicmu I kao drži me uspravnom. Nosila sam ga 24/7 godinu dana. Ne znam što mi je
bilo gore, nositi taj oklop na radost cjelokupne škole koja mi se rugala, ili cinjenica da sam morala
prestati svirati klavir. Bilo, kako bilo, imala sam užasne fizicke bolove, a I psihicke.

Tadašnja najbolja prijateljica je smislila rješenje I predložila mi da se upišem na solo pjevanje jer “imam
lijep I snažan glas dok predvodim pjevanje na misi u crkvi”. Bilo je to too little too late za mene jer sam
totalno pala u depresiju. Međutim Svemir me je odlućio poslati drugim putem I nije odustajao, a za tu
priliku je odlucio upotrijebiti najbolju prijateljicu koja me na prevaru dovela na audiciju za upis na solo
pjevanje u srednju glazbenu školu.

Ona je svirala gitaru I kako su svi u školi znali za moj slucaj, zamolila je svoju uciteljicu gitare da
organizira za mene audiciju, a ona ce se potruditi da me dovede na prijevaru. I tako mi je jedan dan
predložila da odemo pogledati što se traži za audiciju, I da jednostavno odemo do škole u vrijeme kad je
tamo audicija I poslušamo što I kako se pjeva. Ja sam nevoljko pristala I kad smo došli u prostoriju gdje
su ljudi cekali da ih se prozove, profesorica (meni nepoznata) je izašla iz prostorije gdje su se odigravale
audicije I prozvala – MENE! Ja gledam, tko je ovdje lud, a najbolja prijateljica mi kaže odi, idem I ja s
tobom. I tako uđemo mi unutra I profesorica kaže da nešto otpjevam. Ja sam se uspanicarila jer nisam
ništa pripremila. Onda najbolja prijateljica kaže, pa znaš svirati Amazing grace. Sviraš to I pjevaš u crkvi.
Korepetitor se ustane I pokaže mi da sjednem za klavir I tako ja odsviram I odpjevam Amazing grace iz E
dura. Onda profesorica osobno sjedne za klavir I krene mi određivati raspon, a tu sam uvijek bila jaka.
Gore ide koliko hoceš I da skratim – položim ja audiciju, krenem na solo pjevanje and the rest is (kažu)
history.

Od onda do danas pjevala sam u zboru HNK, to je profesionalna pozicija (za lovu), snimila nekoliko svojih
pjesama, nešto u Cro, nešto u Downtown studiu “Soho”, London, UK. Pjevala na bezbroj gaža kod nas na
moru I po cijelom svijetu. Imam svoje vlastite Tribute show programe u vlastitoj produkciji (zajedno sa
suprugom), Tribute to Dolly Parton and Kenny Rogers, Mamma mia movie tribute based on ABBA songs,
The sound of Broadway tribute to Julie Andrews, Harem-Sarah Brightman tribute sa kojima sam
nastupala u Kanadi, Španjolskoj (Kanarski otoci), UK, Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj, Cipru I Sloveniji.
Sudjelovala sam u nekim TV show-ovima kao npr. “Supertalent”, Nova TV, Hrvatska, The Voice of
Greece, SKAI TV, Grčka I SIGMA TV Cipar.

A onda je došla 2020. Sve je otišlo u Honduras! Pocetkom Ožujka su rekli (barem ovdje na Cipru) da ce
sve zatvoriti na 6 tjedana! Bili smo ocajni ŠEST TJEDANA! Ah, da smo samo znali … Uglavnom iako smo se
nadali, te godine se ništa nije otvorilo. Punih 16 mjeseci nismo imali nikakav income. Onda je Mr.F. dobio
ponudu da radi kao sound and light tehnicar za TUI-u. Nije htio prihvatiti, ali smo u otvorenom razgovoru
zajednicki zakljucili da to nije losa ideja. Posao je ovdje na Cipru, a ja ako nešto pronađem radit cu sama.
Nisam baš nesto pjevala te godine jer skoro nista nije bilo otvoreno. I onda je godinu dana kasnije Mr.F. I
opet dobio istu ponudu za isti hotel. Prije toga smo odradili dvije audicije za istu firmu jer smo se htjeli
promovirati kao Duo. Navodno smo se svima svidjeli I dobili posao na Majorci, ali po principu puno baba
– kilavo dete, ne zna ljevica šta radi desnica Mr.F. je bio primoran odraditi I ove 2022. Godine ugovor kao
sound and light tehnicar u istom hotelu. Ja sam I opet tražila posao sama. Stvari su u pocetku jako dobro
izgledale. Dogovorila sam gaže 4 dana u tjednu I to po cijenama sa kojima bi imala istu lovu kao I Mr.F. sa
TUI-jem. U međuvremenu sam dobila I ponudu da idem kao piano/singer raditi na rijecni brod, odradila
audiciju I online razgovor. Bila sam sigurna da nece biti ništa od toga jer svugdje traže da budete
cijepljeni, a ja nisam. Na kraju online razgovora sam potpuno razocarana što su oni tako entuzijasticni u
vezi mene, bacila zadnji adut I rekla da nisam cijepljena, a oni su samo odmahnuli rukom – nema veze.
Pa, nema veze, mislila sam ima još 2 mjeseca do tada, svašta se može dogoditi, a ja cu vec nešto smisliti
da ne idem na taj brod jer je situacija ovdje zapravo bila prilicno obecavajuca.

I onda je krenuo Mrfi. Ako slucajno niste upoznati sa Mrfijevim zakonom, to je onaj koji kaže da ce
apsolutno sve što može poci po zlu – poci po zlu!

I tako je I bilo. Gaže su samo padale. Kad god je zazvonio telefon jedna gaža je otkazana. Na kraju smo
jednostavno bili primorani odluciti da idem na taj brod. Bila sam stjerana kao ofca u tor. I ušla sam u to
sa jednakom pameti kao prosjecna ofca.

Vježbala sam dva mjeseca svaki dan po nekoliko sati, radila poseban repertoar, zapisivala note….
Štreberica! Jednom kad je odluka donešena, cak sam se pocela I veseliti toj avanturi.

DAN 1.

Kako spakirati kofer. OK, možda se nekome 32 kile cine puno, I svakako da je puno kad ih moraš tegliti,
ali kad moraš u njih strpati barem, kažem barem 10 razlicitih scenskih kombinacija koje ukljucuju
matching grudnjak (po boji mislim), komad nakita, matching cipele (po boji), nešto za po danu – ne
previše, kozmetiku, šminku, mikrofon, mixetu, player, tablet za tekstove, hrpu kablova…. Vjerujte koliko
god smanjivala – mission impossible! Od pocetnih 10 pari cipela za stage, kroksice za po sobi I kupaoni
(samo jedne iako ih imam 5 komada u bijeloj, rozoj, ciklama, narandžastoj I crvenoj boji) I tenisice za
svaki dan (samo jedne šmrc!), ostale su samo bijele I crne cipele za stage I srebrne štikle za Dolly show.
Nakit sam reducirala, pa onda reducirala redukciju, pa još malo reducirala I na kraju odlucila da idem bez
I jednog jedinog komada nakita. Oni koji me znaju – shvacaju kolika je to bila žrtva za mene tim više što
sam sav taj nakit osobno napravila sama za sebe. Kozmeticka torbica je također pretrpjela znacajne
reducije ali je na kraju samo ona težila sigurno 6 do 7 kila. Što se tice kofera koji ide u kabinu I koji smije
imati samo 8 kila, iz sigurnosnih razloga sam u njega stavila svu tehniku koju sam morala ponijeti, ali je
težio 15 kila! Onda sam reducirala, pa još reducirala I napokon uspjela dobiti da kofer teži 8 kila, ali je u
njemu tada bio samo tablet I nekoliko kablova. Neću vam otkriti tajnu kako sam izmajmunirala kofere,
kilograme I redukciju, ali na kraju sam uspjela I krenula put Dizeldorfa. Mr.F. me dovezao na aerodrom,
dogovorili smo se da nema plakanja jer smo plakali vec danima. Rekla sam mu da mi samo pravi još
težim taj odlazak pa se sabrao. Ja sam poslije plakala sama u avionu.

U Dizeldorfu su me docekali Mr.F. prijatelji koji su me odvezli u Keln gdje je brod bio usidren. Na putu od
auta do broda, iako je bilo svega stotinjak metara, nasred ceste je sa velikog kofera otpao kotacic.
Suprug prijateljice je išao ispred vukuci moj veliki kofer, a mi smo išle iza I odjednom kaže frendica “jel’
ono naš kotacic” I pokazuje na komad plastike nasred pješackog prijelaza. Nekako smo došepesali bez
jednog kotacica do broda gdje nas je docekao General Patton u trenirci iz osamdesetih. Hello! Hello! Ja
sam vaša piano plejerica. Ja sam ŠtubanFirer! Drago mi je!

I uđem ja bez da me itko natjerao, sama samcata nicim izazvana u Ukleti brod MS Swiss Chrystal kojeg
ćemo u daljnjem tekstu zvati UBMSSC.

Kaže ŠF (ŠturbanFirer): Auswajs bitte I potvrdu da ste cijepljeni

Ja: Auswajs imam, ali potvrdu nemam. Moja agencija zna za to.

ŠF: Okrece ocima

Ja: ocekujem da ce me izbaciti van naglavacke, vec se nagledavam koliko daleko su odmakli frendovi da
me pofuraju natrag na aerodrom.

ŠF: OK, ali nemoj nikome reci da nisi cijepljena.

Ja: Necu. CR

ŠF: (recepcionerki): daj mi jednu bocu. (dodaje mi plasticnu prozirnu bocu vulgaris)

Nemam blage veze cemu sluzi ta boca, ali neka nje. Krenemo stepenicama prema dolje u utrobu broda.
Promarširamo cijeli hodnih, dođemo do vrata na kojima piše “Crew only” I onda još do kraja tog hodnika
I uđemo u zadnju kabinu desno – broj 17!

ŠF: Evo, ovo će biti tvoja kabina za sada, pa ćemo kasnije vidjeti! Dođi sad da ti pokažem dalje.

Izlazimo iz kabine, penjemo se stepenicama gore I ulazimo u “Crew mess”, to mu ga dođe kao dnevni
boravak za crew. Sad ŠF pokazuje na nešto što lići na coffee aparat – ovo ti je coffee aparat, onda
pokazuje na drugi aparat – ovo ti je aparat za vodu, stisneš ovdje I dobiješ normalnu vodu, stisneš ondje I
dobiješ mineralnu vodu – Eureka! Sad mi je jasno cemu služi ona boca. Necete vjerovati tocno paše da se
umetne u ovaj stroj! Kako pametno! Ovo ti je frižider! Tu uvijek ima mlijeka za kavu. Ovo je sudoper, tu
pereš suđe koje zaprljaš. Sve vrlo korisne informacije.

A sada idemo u bar. I odvede me covjek u bar. Vidjela sam bar na slici. Izgleda kao country bar s pocetka
devedesetih kad je brod izgrađen. Šteta samo što je I ostala tehnika iz istog razdoblja. Klavir je srecom
bio naštiman, ali stolica je “stakala” na određenoj visini za divove I ni mrdac. Tako da su meni noge visile
I niti pod razno nisam mogla dotaknuti pedale na klaviru, ali u krajnjoj liniji koga je to briga. Bilo je većih
tehnickih problema tamo. Kraj klavira je bila citava sila zapetljanih kablova koji su išli po svuda I svakuda.
Pojacalo I pretpotopni mixer na stolici kraj klavira I dva rasparena zvucnika na stalcima koji su bili
postavljeni iznimno nisko, vjerojatno zato što se nikome nije dalo dizati ih. Tko ce to sad još I dizati! Da
skratim, mixer je bio totalno gecrk I hvala Bogu što je Mr.F. inzistirao da kupimo neki manji mikser za tu
egzibiciju koji sam donijela sa sobom. Kad su me iz agencije izvijestili da su mi kupili avionske karte za
jedan kofer od 32 kile I drugi od 8 kila I da nema više, ja sam njih izvjestila da samo moj mixer teži 13 kila
I da on mora ići u kabinu aviona iz sigurnosnih razloga, na što mi je agent mrtav hladan rekao da ga onda
ne nosim. Pa sam si ja mislila ako vama nije bitno – ebe se meni, ali je Mr.F. inzistirao da kupimo manji
mixer I eto ga sad ovdje sa mnom na ovoj metalnoj plovecoj škatulji u akciji spašavanja svirke. U
pokušaju spajanja I slaganja svega toga morala sam nekoliko puta konsultirati Mr.F. telefonskim putem
jer su me odmah po dolasku izvijestili da “interneta nema I tko zna kad će ga biti” sa naglaskom na nikad,
a možda ni tad! Na kraju sam sve prespojila, pojacalo je bilo krivo spojeno, mixer totalno gecrk, a I
direktni ulazi u zvucnike uglavnom nisu radili. Nekako sam uspjela sve pospajati da radi iako sam tada
vec bila super umorna nakon što nisam oka sklopila više od 36 sati.

DAN 2.

Danas nam oko 14,00 pristižu prvi gosti. Trebala bi danas zablistati jer prvi puta nastupam kao piano
player, prvi puta na brodu, prvi puta pred ovim ljudima I prvi puta pred gostima. No preasure! Nisam
svirala klavir pred publikom više od 20 godina, nisam spavala više od 36 sati, pa onda odspavala nekoliko
sati u bunilu što zbog treme, što zbog toga što prvi puta nakon 30-tak godina spavam sama, što zbog
“klime” koja grije ko’ luda, što zbog pritiska da se moram probuditi u pola devet… U POLA DEVET!!! Jer u
devet imamo jaaaaaako važan sastanak. Navila sam telefon da me probudi, ali nikad ne znaš. Ta ćuda
tehnike znaju zakazati baš onda kad ga najviše trebaš.

Kao što rekoh, zadnjih 30 godina spavam kraj Mr.F. I leći u krevet sam uopće nije jednostavno. Nakon što
sam se dobro isplakala, probala sam nekako zaspati, ali bez cepica s kojima redovito spavam (jer Mr.F.
hrce kao parna lokomotiva, sorry ali to je istina) teško je zaspati kad cujem svaki susanj, a kako cu kasnije
saznati ovo je najtisa noc koju su provesti slijedecih 37 dana/noci jer je brod usidren u luci. Da ne
spominjem I cinjenicu da “klima” hajca na maximalno I neda se niti smanjiti niti iskljuciti. U kabini je
pakao. Moram na ovom mjestu naglasiti da se ova “klima” može tako nazvati samo uz bujnu maštu, jer
to je zapravo rupa u stropu iz koje suklja vruci zrak. Ima doduše klasicni gumb sa temperaturama na zidu,
ali taj je valjda spojen – nigdje! Imam I prozor na kabini, ali trebao bi mi Herkules (ili barem Mr.F.) da ga
otvori. Dali su mi ventilator, ali nema pomoci. Tražila sam da mi dođu popraviti jer cu se ugušiti, a I
dolaze sve topliji dani, I dosao je Majstor Lale, psovao, ovarao rupu u stropu, skidao poklopac, zamijenio
cijeli termostat na zidu, ali I dalje – puše vruce! Na kraju je priznao da mu je Debeli Kapetan rekao da je
to greška u centralnom sistemu, da su prijavili kvar ali obicno cekaju dva do tri MJESECA da se netko
udostoji doci I pogledati kvar.
Dakle, sastanak u 9 ujutro. Dolazim krmeljivih ociju ali odlucna da ispunim sve zahtjeve koje Šturban
Firer bude postavio pred mene. Njegova desna ruka (ili lijeva, ovisno s koje pozicije gledate) mi daje
nekakvu karticu. Tu nešto piše, orange, green … nemam blage veze I onda dobijam hrpu papira koju
treba procitati I potpisati. Nema veze, s time cu se bakcati poslije.

Ja kao pravi pravcati greenhorn nisam imala blage veze tko je tu kome tko. Hrpa ljudi u baru. Ultra debeli
jaaaaako antipaticno negativni tip se predstavio kao kapetan. On je nešto odklepetao, da vam pravo
kažem nisam ga niti slušala. Pokušavala sam se probuditi. Onda je nekakav bradati došao na red. Iz
njegovog izlaganja sjecam se samo da je rekao da necemo dobiti internet tako skoro, sa naglaskom na
nikada a možda niti tada. Kasnije popodne sam dobila SMS od agencije koja me zaposlila tamo sa upitom
zašto se ne javljam I ne odgovaram. Navodno su mi poslali nekoliko poruka WhatsApp-om I email.
Pristojno sam im odgovorila SMS-om da nemam internet I da su nas ljubazno izvjestili da ga nećemo
tako skoro niti imati.

Uglavnom, onda je došao red na Šturban Firera u trenirci koji je odmah krenuo u ispiranje mozga
klasicnim parolama tipa: “svi za jednoga, jedan za sve” pri cemu smo jasno mi svi, a on jedan za kojeg mi
svi trebamo udružiti snage I raditi. “imamo manjak radne snage, ali zato trebamo svi uprijeti kako bi se
posao obavio”, “najvažniji su gosti I njihovo zadovoljstvo” “posao treba biti obavljen po svaku cijenu”, pri
cemu naravno nije mislio na svoju vec svaciju tuđu cijenu/guzicu koju treba podmetnuti da se posao
obavi. Ako treba necemo ni spavati ni jesti, dok se posao ne obavi. Klasicne Brcko-Banovici parole. I na
kraju – zakucavanje! Ako se netko slucajno požali na viši nivo (njihove firme) ili kaže bilo što u tom smislu
Cruise Directoru (to je predstavnik turisticke agencije koja je zakupila brod) odmah dobije otkaz!

OK, da zakljucimo! Kad ima slijedeci avion za Larnacu!?

Mr.F. je još spavao snom pravednika na Cipru u taj rani sat pa se nisam imala kome potužiti (Žuži se
potuži). Otišla sam u svoju kabinu razbistriti misli u suzama. Moja kabina je bila zadnja od zadnjih na
donjem katu. Iza moje kabine su bili samo vešeraj I motori. A ispred vešeraja (odnosno ispred moje
kabine) je bilo vrlo prometno I bucno. U toj buci kao da sam cula poznati jezik, ali ovakva zbunjena
mislila sam da mi se pricinilo. Pokušala sam odspavati do rucka (u 12,00) ha ha ha! Doma ne ustajem iz
kreveta do 13,00 “a nekad I u dva” (kao što pjeva Vladek). Uglavnom I opet navijaj telefon da zvoni u
11,30 da stignem na rucak. I tu na rucku upoznam šefa restorana (Miloš) I njegovu suprugu Ljiljanu koja
je radila kao “cabine stuard” što god to znacilo. Kasnije sam skužila da ima još I Bosanac koji je prao suđe
u kuhinji I Alex koji je bio noćni na recepciji (službeno).

Taj dan (drugi dan od dolaska na brod) sam dobila usmene upute kad je rucak, kad je vecera, kad su
moje svirke, I sve sam to zapisala na papir (u telefon) jer bi se inace izgubila. Inaće uobićajeno je da se
naređenja dostavljaju pismenim putem na A4 papiru detaljno razrađene, ali o tome bum vam još
pripovedala. Uglavnom u 16,00 su imali tzv. Coffee time gdje su posluživali kolace I dijelili kavu šakom I
kapom – u aparatima za kavu. To traje 30 minuta, znaci ako ste pažljivo pratili od 16,00 do 16,30, a ja
kao trebam poceti svirati 10 minuta ranije I završiti 10 minuta kasnije. Prosto ko’ pasulj. Kad odsviram
svoje, trebam pomoći osoblju skupljati čaše po stolovima. Nakon toga imam odmor 20 minuta gdje
moram otići u svoju kabinu jer se ne smijem zadržavati u prostorima za goste (a to je cijeli brod), osim
naših kabina I jedne prostorije na samom kraju broda (na gornjem katu) gdje je aparat za kavu, frižider,
aparat za vodu koja se utace u bocu od jucer I sudoper gdje opereš vlastitu šalicu za kavu. Nakon toga je
Captains Cocktail gdje trebam svirati klavir do trenutka kad TRI BEDAKA slavodobitno ulaze u bar pri
cemu trebam pustati Radetzcky marš jer je tako željelo njegovo suprim velicanstvo Cruise Direktor. TRI
BEDAKA su: Debeli Kapetan, Šturban Firer (hotel manager) I Smotani Cruise direktor. Onda oni svaki
malo blebeću I predstavljaju crew pri cemu svaki puta kad neki department na celu sa šefom defilira
barom – ja I opet puštam Radetzcky marš. Kad to sve završi ja još malo sviruljim trlji mrljim I onda opet
pomažem osoblju skupljati čaše. Onda je vecera za osoblje koja se u nedostatku nekog specijalnog
zakutka I cinjenici da je jedini prostor u kojem je osoblju dozvoljeno sjesti na dijametralno suprotnom
položaju od restorana – odigrava u restoranu za goste. To samo po sebi I ne bi predstavljalo neki
problem, ali cinjenica da za tu radnju imamo svega 15 minuta, za mene svakako predstavlja ogroman
problem. U tih 15 minuta trebaš se pozicionirati u red u vrlo skucenoj kuhinji u koju inace stane dva I pol
covjeka, natociti u mali tanjur (znate onaj na koji stane šnita I pol kruha) što je moguce više riže I neke
prepecene piletine, što prije otići do restorana, pobacati to sve u sebe, vratiti se u kuhinju I istovariti
tanjur, vilicu I nož u nekakvu ogromnu masnu prljavu posudu I pri tome paziti da se ne posklizneš na
masnom podu kuhinje ili ne zamažeš rukav ili rub sakoa u kojem dolazim na veceru jer odmah nakon
vecere jurim gore u bar trlji mrljiti pola sata prije vecere za goste. Nakon toga opet pomozi ekipi skupljati
čaše I konacno imam vremena otici u kabinu, otiširati se, našminkati, presvući I odraditi vecernji dio kako
Bog zapovijeda.

Moram priznati da sam se danas našminkala prije prvog izlaska pred ljude, već tamo negdje oko 15,00
sati I držala tu šminku na sebi sve tamo do jedan u noci kad sam konacno bila gotova sa poslovima –
raznim.

Vecernji dio svirke sam odlucila odraditi onako kako ja to uobicajeno I radim. Mikrofon u ruke, play na
playeru I – DANCING TIME! Kao I obicno imala sam pun plesni podij. Osim vec prokusanih švapskih
poskocica, upotrijebila sam sve ABBA adute u kompletu sa Country glazbom. Cruise direktor mi je
specijalno došao cestitati. Tko bi si to pomislio. A ja sam samo radila svoj posao. DEVET SATI U KOMADU!

Unatoc toga što sam ustala u 9 ujutro, nakon što 36 sati nisam spavala, uspjela sam to junacki odraditi.
Sama sebi sam cestitala što se nisam onesvjestila I što nisam osobno podavila sve tamo onako jadna
neispavana I gladna, ali u nadi da ce sutra biti bolje. Koljeno me boli od teglenja kofer. Tako je uvijek kad
negdje idem sama, onda šepam tjednima jer naprežem koljeno previše.

Jedva sam čekala da se vratim u kabinu. S obzirom da još nemam svoj internet morala sam se dopisivati
sa Mr.F.

Znaci nita od otkaza, sve mu jebem…ha ha ha, slabi sam ti ja Merlin navodno je carobirao da dobijem
otkaz I vratim se što prije. Znao sam da ceš se snaci, ha ha, pa ti si riba. Da su te I u vodu bacili , ti bi se
snašla. Ljubav, jako nam fališ! Necu ništa pricat o tome, a ni plakat’

Samo da sredim internet.. ali ne znam kako kad nemam slobodnog vremena da odem negdje u neki
ducan, a I koljeno me boli pa mi se nikud ni ne ide.

Pricekaj par dana dok se ne oporaviš, pa onda kad stojite u Kelnu ili negdje drugdje otiđi nekam pa pitaj.
Nemoguće je da brod nema internet! To je danas kao da nemaju WC, ha ha ha.

Ljubav, znam da ti falim, ali vjeruj mi da ti meni fališ više, ali ne smijem o tome niti pomisliti jer cu sve
poslati k vragu a još uvijek se zapravo dobro držim I nisam pukla. Želim samo što dulje izdržati jer znaš
kakva nam je financijska situacija.
Rekli smo tjedan dana pa ceš onda odluciti, ako ti ne daju otkaz prije. A kaj se financija tice, bili smo mi I
u gorim situacijama ali smo bili skupa I preživjeli.

Kaj se ti sad ljutiš na mene zato jer se dobro držim u užasnoj situaciji?!

NEEEEE, ja sam ponosan, jako, jako ponosan…

Bili smo u goroj situaciji ali nismo nikada odboli posao. Bilo ga je stvarno glupo odbiti. Mogla bi I ja biti
ljuta na tebe što si potpisao svoj ugovor zbog kojeg smo izgubili posao na Majorci. Ja se nisam slagala sa
tim da gapotpišeš, ali ti si htio I imao si logicnu logiku bez obzira što sam ja bila sigurna da to nije dobro,
ali nisam prigovarala I sad mi je krivo. I sad smo tu gdje jesmo I moramo plivati dok možemo.

Pa to me najviše izjeda jer znam da si ti sad na brodu I da nismo zajedno zbog MENE. Muci me I nemrem
si pomoci, ali pitanje je kaj bi bilo da je bilo drugacije…kakve smo mi srece, ostali bi bez icega.

DAN 3. Utorak, 12.04.22.

Sinoć sam dobila zaduženja pismenim putem na papiru formata A4 ispisanom od vrha do dna. Sudeći po
naređenjima moram biti na raspolaganju od 12,30 (u cik zore) do 12,30 poslije ponoći. DVANAEST SATI!!!
Cijenjene kolegice I kolege, bez lažne skromnosti, da li ste ikada imali gažu gdje ste morali biti na
raspolaganju 12 sati!?

Na ovom mjestu sam pokušala inkorporirati (kao dokazni materijal) fotografiju naređenja, ali plavuša
nije uspjela pa ću Vam ukratko opisati “samo” onaj dio koji sam uvažila jer iskreno raspored kreće od 7
ujutro!!!

12,00 – 12,15 Rucak za crew u restoranu (jednom jedinom)

12,30 – 13,00 Sviram klavir u baru

13,00 – pomažem pokupiti caše kad gosti odmagle na rucak

15,50 – 16,40 Coffee time, sviram klavir u baru

16,40 – pomažem pokupiti caše u baru kad gosti odu

17,00 – 17,30 Vecera za crew u restoranu

18,00-18,30 Sviram klavir u baru

18,30 – pomažem pokupiti caše u baru kad gosti odu

20,00 – 24,00 svirka u baru (u jedan sat svirke imam pravo na 10 minuta pauze!) Yes, sir!

Dakle, štreberica kakva jesam, definitivno posvećena poslu kakva jesam I sa velikim poštovanjem prema
sebi, svojem poslu I gostima, ustala sam u 10,30 kako bi se dostojno pripremila za posao. To naravno
ukljucuje, jutarnje tusiranje, šminkanje, oblacenje, friziranje, jedino se nisam stigla upjavati u 10 ujutro.
Uglavnom, tako pod punom ratnom spremom sam krenula prvo na rucak, svirka, skupljanje caša strogo
pazeci da ne zaflekam sako ili hlace u prljavoj kuhinji u redu za rizu I suhu piletinu ili tijekom skupljanja
caša I nošenja istih na pranje. Šturban Firer me vrlo ljubazno obavijestio da ih ne moram prati, to će
uciniti recepcionerke koje za tu prigodu ostavljaju recepciju I peru I glancaju caše. Baš mu hvala. Ja sam
pocašcena. Odlazak u kabinu, skidanje scenske odjece, kava u crew dnevnoj (nešto naj odvratnije što
sam popila u životu, ne…. cekaj… jednom sam popila caj u koji sam zabunom ulila mlijeko – to je bilo
gore). Sat vremena ispijanja užasa od kave, upoznavanje sa ponekim clanom ekipe pod punom šminkom
od jutra, pa krenimo dalje u pobjede nove. Oblacenje, pokušaj da ne razmažeš šminku, pa coffee time
sviram klavir, skupljanje caša, vecera za robove, 30 minuta pauze dovoljno samo da odem do kabine,
popijem gutljaj vode I opet se vratim u bar, odsviram pola sata prije vecere za goste, skupljanje caša I
povratak u kabinu. Tih 2 sata koje sam imala do vecernje svirke provela sam vrlo kreativno u suzama I
razgovoru sa Mr.F. poslije cega sam morala obnoviti gotovo cijeli makeup, ali na kraju kad sam došla u
bar I krenula kukurikati, a ljudi plesati I pjevati – sve se zaboravi.

Nakon svirke, kabina, skidanje šminke, plakanje I dopisivanje sa Mr.F. Još uvijek nemam svoj internet.

Kakav je osjecaj kad se plovi, jel se osjeti ljuljanje?

Nista ne ljulja, samo tek toliko da kužiš da nisi na kopnu. Nocas je bila jako velika buka dok brod plovi,
nisam skoro ništa spavala od buke.

Buka od cega?

Ne znam, valjda od motora. Moja kabina je zadnja dolje, što znaci najbliža motoru.

Buš se privikla…valjda

A ne mogu staviti cepice jer si moram naviti buđenje

Joooj, pa da…

Bilo mi je teško danas ustati jer nisam ništa spavala od buke I vibracija. Cak kad bi I stavila cepice, krevet
toliko vibrira od motora da imam osjecaj kao da sam na nekoj nenormalnoj masaži. Užas!

Ne znam kaj bi ti predložil…

Ništa, nema rješenja. Upala sam u blato I sad moram izgurati I nemoj me nagovarati da se vratim jer ti
necu pricati šta se tu događa.

Rekli smo tjedan dana proba, onda odluka…

Da

Kak’ je svirati klavir, jel’ valja tipka?

Tipka je dobra ali mi je stolac previsok a ne mogu ga spustiti jer su jako zategnuti šarafi. Noge mi vise I
ne mogu uopce do pedala pa ih niti ne koristim.

Valjda imaju neki Maintaince man, nek ti to sredi…Utorkom I subotom imaš direktan let iz Kelna za
Paphos…samo za informaciju.

Dobro da znam

Samo sam ti htio reci, nemoj razmišljati što ce drugi reci I misliti, sama odluci…ti najbole znaš kako je I
kako ti je, necemo propasti ako se vratiš, dapace, bit cemo vrlo sretni. Nazovi Sandu da ti pomognu oko
prtljage, budi par dana kod nje dok cekaš na avion I tu si za par sati, doma…ne nagovaram te, samo da
znaš moj stav prema tome (srceko) jedva cekamo da te vidimo (Kikica).
DAN 4.

Jutros sam se opet probudila (jedva) u 10,00 ujutro (cik zore!). Doslovno sam mislila da sam oslijepila.
Nikako nisam mogla otvoriti oci. Malo sam ih odškrinula, dovukla se do kupaone I skoro umrla od straha
od onoga što sam vidjela u ogledalu. Kapci su mi bili totalno natekli. Znate kako se kaže za Merlinku da
su je komarci ispikali pa je postala popularna. Ja bi bila jaaaaaako popularna da me netko ovako uslikao!
Stavila sam si hladne obloge na kapke I odlucila danas preskociti sminkanje.

Jucer sam se malo bavila matematikom, ipak je to bio moj omiljeni predmet u školi. Naime u ugovoru mi
piše da mi se placa sastoji od 2 dijela. Jedan dio se odnosi na 1 sat sviranja klavira I 3 sata pjevanja uz
backup fajlove, a drugi na I jedan sat pomaganja u poslovima koji nisu moji a koje ce mi Šturban Firer
odrediti. Kad sam u razgovoru sa agentom nekoliko tjedana prije odlaska na brod razgovarala o tome,
ispalo je da on nema blage veze kakva će to biti zaduženja. Stoga sam, štreberica kakva jesam,
preispitala sve za koje sam znala da su ikada nastupali na bilo kakvom brodu. Tako je ispalo od: “ma to ti
je samo na papiru, glazbenici ništa ne rade” OSIM SVIRAJU, a to evidentno cak I za neke glazbenike I nije
neki posao, do “pa mi ti svašta radimo, nekad nosimo kofere od gostiju, nekad utovarujemo kašete pica I
bacve pive”. Malo sam se uplašila I jasno sam to rekla agentu koji me smirivao da ce to vjerojatno biti
skupljanje caša kao što je I bilo, iako baš u tolikoj kolicini….

Uglavnom, matematika je pokazala da je racunajuci po satu puno isplatljivije skupljati caše nego
muzicirati. I zapravo I ispada da im je puno važnije da pokupljam caše nego da sviram, ili nedaj Bože da
netko primjeti KAKO sviram ili pjevam.

I tako sam si dozvolila luxuz da (samo danas, I samo ova ranojutarnja I dnevna zaduženja) odradim bez
šminke. Stavila sam Diorove tamne naocale sa dioptrijom, šešir, masku (jer takav je propis) I krenula u
zadatke. Ispod maske I šešira, cak I da nisam imala tamne naocale, lice mi se ionako ne bi vidjelo. Prije
vecernje svirke sam imala mrvicu vremena I otekline su splasnule pa sam se našminkala I obukla kak’ Bog
zapovijeda.

Stvarno sam htjela sve po P.S.-u, ali ne ide. Nikoga ionako nije briga I nitko ne primjecuje razliku.

Poucena jucerasnjim buckurišem od kave, danas sam poslije crew rucka, kad sam došla u bar odsvirati
prvi od 4 dijelova svirke zatražila na šanku kavu. Piše mi u ugovoru da u baru mogu konzumirati što god
želim, a ja želim kavu lijepo molim. Konjobar se pravio da ne razumije engleski. Inace je jako cudno,
vecina osoblja ne govori njemacki, a gosti su iskljucivo I samo Švabe. Poneki govore Engleski, ali vrlo loše.
E, pa ovaj se pravio da ne govori Engleski. Zapravo mi je rekao da nece on za mnom prati šalicu I neka si
uzmem kavu u crew dnevnoj, ili neka si donesem svoju šalicu, sama natocim kavu na automatu I sama
operem svoju šalicu u sudoperu u crew dnevnoj! Ja sam se pravila da nisam shvatila jer mi se ne šeta po
cijelom brodu sa šalicom kave. To mi je stvarno seljacki. Ako im je tako teško oprati jednu šalicu, mogu ja
I bez kave. Smiješno je! Kasnije sam saznala, naravno, da covjek govori Engleski. A kasnije sam se isto
tako požalila u vezi s tim I još desetke drugih stvari svojoj agenciji kad mi je došlo do nosa, pa mi se šefica
bara (inaće supruga od mutavog konjobara) ispricavala. Osobno mi je Šturban Firer došao reci da mogu
na šanku dobiti što god hoću nakon što su mu odozgo vjerojatno izribali nos. Ja sam ipak za svaki slucaj
izbjegavala spomenutog konjobara u širokom luku kad god bi došla sama sebi iza šanka narociti kavu.

Vecernja svirka je bila fantasticna, ljudi su pjevali, plesali, pljeskali, kako to I inace rade kad ja nastupam.
Cruise direktor mi je došao reci da je neko vrijeme radio na brodu koji plovi od Pule do Dubrovnika pri
cemu je pokupio nekoliko naših rijeci (ne moram baš sve precizirati, ali shvatili ste) I naucio Slatku malu
Marijanu I Magdalenu. Osobno mi je došao cestitati kako dobro manipuliram ljudima I u pravo vrijeme
plasiram pravu pjesmu I držim ih ne samo u baru nego I na plesnom podiju. Navodno on nikada nikoga
nije vidio da švabe animira u tolikoj mjeri, a narocito mu se sviđalo što navecer kad pjevam I radim
tulum, ne glumim da sviram klavir, nego uzmem mikrofon I radim show. U redu, baš mi je drago da vam
je drago. Isto tako mi je rekao da će mi on osobno pomoći u nekim dužim rutama gdje će I on malo
svirati klavir I malo pjevati. Ovaj kruz traje 5 dana, ali kad krenemo na dulja putovanja, on ce se
umiješati. Nije, da mi je pomoc bila potrebna, ali covjek se ocito ima volju eksponirati, pa nek’ mu bude.

Nakon svirke sam se bacila na krevet I plakala. U hodniku se culo komešanje, netko je kucao na vrata, pa
sam otvorila. Susjedi iz kabine 16 su pitali kako sam se snašla. Bracni par Miloš I Ljiljana. On je šef
restorana, a ona spremacica. Na hodniku je bila velika daska za peglanje, pegla I nekoliko stolica. Ljiljana
je peglala uniformu, ja sam sjedila I pokušavala suvislo razgovarati. Uglavnom pitala sam ih za internet
jer mi je bilo jako važno da se mogu video I audio cuti sa Mr.F. Znam da se može kupiti neki stick sa
impulsima, ali oni su bili toliko dobri da su mi dali lozinku svojeg sticka da se cujem sa Mr.F.

Ne moram vam niti reci da sam ga odmah isla zvati. Plakali smo zajedno! Da nas je netko gledao ne bi
mogao vjerovati. Sat vremena tišine, oboje plaćemo na svojoj strani. Zašto smo si to napravili!? Negdje u
toku razgovora…

Kroz prozor se vidi kao neki zid koji prilazi sve bliže I bliže. Isuse, pa udarit cemo u njega. Udarili smo!
Neke stvari su mi pale sa police! Koji k…..Brod je stao! Vidim zid nekoliko centimetara od prozora. Ne
znam da li je to normalno!?

Bože, kaj se događa!? Javljaj!

Zapravo smo usred noci ušli u kanal kojim se brod podiže ili spušta na razinu rijeke. Poslije sam to uspjela
vidjeti I po danu I nije uopce tako zastrašujuce kao što je meni ovu noc izgledalo.

DAN 5

Ustala u cik zore! Telefon me probudio u 11,30. Odlucila sam ozbiljno odustati od svih svojih vlastitih
pravila I pojavljivati se među ljudima onako kako mi je bilo najlakše I kako nalažu pravila plandemije –
maska koja prekriva gotovo cijelo lice, tamne naocale I šešir. S druge strane što se tiće garderobe,
savjesna plavuša je ponijela 10 scenskih kombinacija za show navecer I 7 sakoa za popodnevno trlji
mrljenje po klaviru. Prvi dan sam bila u crnom sa šljokicama, drugi dan u bijelom I tako redom. Moram
priznati da je glavni covjek Brodovlasnicke firme – Rascupana Brada primjetio I osobno mi cestitao.
Navodno pianisti obicno donesu jedan sako I dvije kosulje I to stalno nosaju. Ja bi mu rekla, koliko para –
toliko muzike, ali bojim se da ne bi imalo smisla. This joke is on me, jer sam za taj luxuz da imam razlicite
kostime navecer I razlicite sakoe popodne gnjavila agenciju da mi osigura barem 32 kile, a onda sam si
sama morala te 32 kile I tegliti. Nemojte reci Mr.F., ali na krajnjoj destinaciji – u Dizldorfu kad mi je stigao
moj veliki, 32 kile teški crveni Samsoniteov kofer na onoj pokretnoj traci nisam ga mogla skinuti sa nje, a
nitko se baš nije pretrgo da mi pomogne. Još nekako sam ga uspjela povući dolje sa trake, a onda ga je
trebalo staviti na kolica!!! Mission impossible! Tu mi je priskocila u pomoc jedna mlada dama jer danas
više I nema kavalira. Jedva smo to nekako uspjele stramandžati.
Uglavnom, ustajanje u 11,30, umivanje, oblacenje, rucak, trljimrlji na klaviru, skupljanje caša.

Povratak u kabinu, presvlacenje, zovem Mr.F. koji se do sada već probudio, plaćemo zajedno. U 15,15
oblacenje za drugu rundu trlji mrljenja na klaviru, skupljanje caša, vecera, treca runda trlji mrlji na
klaviru, skupljanje caša, povratak u kabinu, šminkanje, presvlacenje – svirka!

Na raspolaganju sam punih 12 sati!

Negdje u toku popodneva me nazvao agent I pozvao na red zašto mu ne odgovaram na poruke na
WhatsApp-u? Navodno mi je cak I email poslao! Pa kako da ti odgovorim kad nemam internet! Imam, ali
ne mogu ljudima sad baš sve impulse skuriti. Koristim to samo da se cujem sa Mr.F. jer bi inace ispalila
na živce ili vec odavno spakirala kofere I sjela na prvi avion za Cipar. Mr.F. me redovno obavještavao kad
imam letove I koliko trenutno koštaju jer se cijene mijenjaju iz dana u dan.

Poštovani agent mi je vrlo oštro rekao da se moram potruditi da mi daju internet jer to imam u ugovoru,
a ja sam ga vrlo ljubazno obavijestila da nam je još na prvom sastanku čovjek rekao da ne ocekujemo
internet jer ga nema. Navodno je covjek upucen u situaciju pa je samo rekao da ce on to srediti. I zaista,
dva dana kasnije me pozvao Šturban Firer I rekao mi da dođem na recepciju da mi daju User I Password,
tako da sam dobila internet. Moram ovdje naglasiti da mi je nicim izazvan iz cista mira taj dan prisao
Debeli Kapetan I sav ljut rekao da on stvarno ne razumije zašto mi treba internet da bi mogla svirati
klavir. Iskreno, bila sam toliko šokirana glupošcu ovog pitanja da jednostavno nisam pronašla rijeci da
mu odgovorim, a možda je I bolje. Nije covjek kriv što je toliko glup, ali kad razmisliš, svi mi na brodu
ovisimo o tom covjeku…. Hm, kad ono imam letove za Cipar?!

Kao što sam već napisala, svaki dan dobijemo detaljno razrađene pismene naredbe za slijedeci dan kao u
vojsci, tako da sam ja za veceras imala da mi svirka pocinje u 20,30 umjesto u 20,00. Otišla sam u kabinu,
našminkala se, smontirala, presvukla I negdje deset minuta do 20,00 krenula hodnikom prema baru. I tu
me sretne desna ruka Šturban Firera – Desanka I krene urlati na mene da zašto se ja ne javljam na
telefon. Vjerojatno sam je pogledala blagotelecim pogledom jer je krenula još jace vikati. Nemam blage
veze o kakvom telefonu govoriš, ali reko’ šta ti zapravo hoceš? I tu ona krene opet rafalno da neka se ja
ne razgovaram s njom “tako”! Ne znam kako to tocno, ali da skratim, na kraju je ispalo da je ono
(naravno kako sam I pretpostavila) bila štamparska greška – NJENA! I da sam normalno trebala krenuti u
20,00. Inaće sam dolazila u 19,30 pa se Šturban firer zabrinuo I poslao izbezumljeno agresivnu Desanku
po mene.

Svirka je kao I obicno bila fantasticna. Poslije svirke, video poziv, plakanje… imaš letove utorkom I
subotom iz Kelna direktno na Pafos!

Malo me strah jer kaj ako skužim kad se usidrimo da je grad udaljen od mjesta gdje smo se usidrili I
nemam gdje uzeti taxi I sve je jako daleko od broda.

Bum ti ja uguglal to mjesto I videl gjde ima DM I Lidl pa ti javim

Ima barem 3 DM-a, ali kad ne znam gdje cemo se usidriti.

Tražim Brier, ali da nije ovaj tvoj Brier zapravo Trier… Brier nemrem naći. Vi ste blizu granice sa
Luxemburgom… hm Netto Marken-Discount, veliki diskont market na 20 minuta hoda od luke. DM je
dosta daleko, oko 3 km, naravno sve to ako ste u luci koju je meni pokazao.
DAN 6

Ustajanje u 11,30, oblacenje, rucak (riza I zagorena piletina), trlji mrlji, skupljanje caša.

Usidrili smo se u mjestu koji se zove Trier I tu cemo ostati do 16,00. Odlucila sam da danas svakako
moram izaci malo sa tog broda I udahnuti svježeg zraka I malo pozitive. Na brodu su svi napeti, pod
stresom, svi samo reže jedni na druge (I na mene), ja se micem I zatvaram u svoju kabinu. Sva sreca da
sam još uvijek sama u njoj. Od kako sam došla nisam oprala kosu jer nisam ponijela fen. Racunala sam da
imaju fen u sobama, ali kao I obicno – krivo. Ne samo da nemaju fen, nego nemaju niti airconditioner, ali
nije niti to najgore - te sobe nemaju niti kljuc. Niti jedna soba nema kljuc. Ima, doduše s unutrašnje
strane šaraf koji se okrene pa se možeš zakljucati kad si unutra, ali kad odeš svatko ti može uci u kabinu.

Uglavnom, odlucila sam u tom seocetu posjetiti DM I Lidl. Pronašla sam ih na Google karti online, I nakon
skupljanja caša, uzela svoj mali kofer na kotacice I krenula. Ovdje sad moram priznati da sam nakon
samo 6 dana provedenih u vojnickoj atmosferi drilanja I ispiranja mozga imala ogromnu grižnju savjesti
što izlazim van u svoja jedina 2 slobodna sata umjesto da pomažem u skupljanju caša ili pospremanju
kabina. Nakon samo 6 dana drilanja! Strašno kako je mozak povodljiv!

Uglavnom, bilo mi je neugodno kad me pri izlasku Cruis direktor vidio I zaželio mi dobar provod I još mi
je rekao da neka tražim Desnaku koja je bila na recepciji da mi pozove taksi: “she would be more then
happy to call you taxi”, a ja sam mu glupaca na to odgovorila “no, she will not”, misleci pri tome na
njezino urlanje sinoc na mene. Da sam mogla barem malo normalnije razmišljati shvatila bi da bi je baš
cinjenica da zove taxi MENI razbjesnila, ali ja sam samo htjela proci neopaženo van.

Put do DM-a je bio znatno duži nego se cinilo na karti, ali konacno sam ga našla I kupila brdo stvari koje
su mi trebale jer sam vecinu kozmetike donijela samo u 5 ili 10ml kolicinama (dok se tamo ne snađem)
zbog težine kofera, a I zbog novog pravila da u kabinu smijete ponijeti samo male bocice I kutijice
kremica I to maximalno u vrećici od 1 kg. Međutim, ono po što sam došla – FEN nisu imali. Moram ovdje
priznati da sam do sada samo jednom oprala kosu od kako sam došla na brod I to sam posudila fen od
Ljiljane. Ne mogu posuđivati fen svaki drugi dan! Moram si kupiti svoj, ali nisu ga imali. U Lidlu sam
kupila kruha, salame I sira jer mi je vec dosta riže I suhe piletine, a I trebala bi nešto pojesti poslije svirke.
Vecera nam je u 17,00!, a ja završavam sa poslom u 1 u noci. To je osam sati kasnije. Tko može toliko
izdržati bez klope neka digne ruku?

Nakon DM-a I Lidla bila sam toliko umorna da sam odlucila pozvati Taxi, ali kako? Blizu Lidla je bila velika
Arena u kojoj je taj vikend, sudeci po plakatima nastupao Wolfgang Petri! Kaj je taj još živ!? Sorry, crni
humor. I tamo sam vidjela neki kafić, uđem, pitam da mi pozovu taxi, nema problema. Mogu li dobiti
vode, mislila sam cašu vode – totalno sam dehidrirala. Dobila sam bocu od 0,7 vode I platila 5E. Tako mi I
treba kad se bahatim! Nisam se mogla strpiti da dođem natrag na brod. Nisam pila samo 2 sata!
Uglavnom, bio je to krasan izlazak nakon 6 dana zatvora nakon kojeg će me sve boljeti još tjedan dana I
šepam na lijevo koljeno.

Brzo presvlacenje, trlji mrlji, skupljanje caša, vecera, trlji mrlji, skupljanje caša, šminkanje, kostim,
SVIRKA.

Navodno Šturban Firer slijedecih dana odlazi na odmor, pa nam je predstavio novog. Tražio je da ga
zovemo MEMO. Vidjet cemo kakav ce biti. Gori ne može, ali kažu nikad ne reci nikad. A sutra navodno
dolazi još osoblja. Navodno dolazi I nova pospremacica pa se malo bojim da ju ne smjeste sa mnom u
kabinu. To je još jedino bilo pozitivno ovdje, ali Mrfi nikad ne spava.

Video poziv, plakanje, danas ti je karta za subotu skuplja, odluci se kad ideš. I opet gladna u krevet.
Veceru imamo u 18,00, a radim do jedan u noci, onda tusiranje, skidanje šminke, pranje kose, sušenje
kose, tako da nikada ne legnem prije 3 gladna ko’ vuk.

Rekla sam agentu da bi htjela da mi prepravi ugovor I da izbaci ovaj dio koji se tice TIPS-ova. Napisala
sam mu isto tako da je užasna nepravda da svi imaju udio u TIPS-ovima osim glazbenika koji da bi imali
udio moraju raditi ono o cemu nemaju blage veze, a s druge strane ne smijemo (kao što je uobicajeno)
staviti cašu/šešir za tipsove na klavir.

Još jedanput ponavljam…jebeš pare, misli o zdravlju!!! Osim toga I bez tipsova je love odlicna.

Znam da sam sada umorna I opet šepam jer mi je opet koljeno otišlo, ali tako sam tužna I najradije bi se
bacila u ovu prljavu vodurinu. Svi nas iskorištavaju. Zašto se mi stalno damo iskorištavati!? Ne vidim
izlaz! Ne znam šta da radim. Ne znam kako cu sutra izdržati od 8 ujutro do ponoći na nogama! Ne znam
stvarno!

Ne kužim, rekli smo da neceš raditi…nek ti oduzmu taj dio place I kvit…ili daj otkaz I dođi doma. Prvo ti je
zdravlje. Nedaj se zajebavati, nazovi agenta I reci da prekidaš. Nakon ove ture izađi s broda I na avion. Ja
te podržavam u tome. Nemoj gledati što ce ljudi reci. Moramo paziti na sebe. Nismo mi više tak mladi da
možemo ici preko svojih mogucnosti, please, postavi se tamo I postavi ultimatum, možda im uđe u tikvu.

Sorry, necu te više daviti. Sretno!

Rekla sam da cu vidjeti šta je to sutra pa cu onda odluciti da li cu otkazati taj dio posla ili otici kroz.

OK, navijam za otkaz

Pitala me danas šefica House Keepinga da su joj rekli da cu im ja sutra pomagati kod pospremanja I da
ona ne može vjerovati da su to od mene tražili I pitame zašto sam na to pristala. Rekla sam joj da sam
pristala pokušati da vidim šta ce mi dati pa da vidimo. Njih u house keepingu ima 3, jedna Bugarka
(zlocesta ali efikasna u poslu), Mađarica spora I ništa ne zna, ali se vec poseksala sa (koliko ja znam)
dvojicom ovdje. Stalno se svađaju I stalno neka vika I vriska.

Ne znam koliko dugo ce to pomaganje sutra trajati, ali agent mi je napisao da niti slucajno ne radim više
od sat vremena. Baš me zanima kaj ce biti kad ja nakon sat vremena objavim da ja sada odlazim.

Čuvaj se I pazi na sebe, ne radi ono što ne možeš. U nacelu ostaješ još tjedan dana ili odustajeŠ?

Kaj?

Pa rekla si da odustaješ nakon prvog putovanja, ništa ne valja osim kabine, to su tvoje rijeci. Napisala si
da bi se najradije bacila u mutnu vodu po kojoj plovite! Ljubav, nemoj se siliti, ak’ ne ide – ne ide!
Paštašuta te ceka! A I placinke.

Rekla sam da cu odluciti nakon prvog putovanja, tako da cemo vidjeti sutra šta ce mi dati da radim. Više
od sat vremena necu raditi pa šta god da mi daju da radim, a onda mislim da ce biti teških rijeci.

Slažem se sa svakom tvojom odlukom.

Žao mi je što ne možeš shvatiti koliko mi je teško ovdje I koliko se trudim I borim I uopce mi ne pomažeš
kad šalješ sliku zapecenih palacinki koje me podsjecaju na dom I tebe I nas I sve što smo stvorili I što
imamo, a ja sam ovdje sama I okružena primitivcima I kretenima koji ispiru mozgove I ganjaju robove.

A dragaaaaa, mislio sam da ce ti biti lijepo osjetiti malo doma svog, zato ti pokazujem I Kikicu ponekad
da ti bude lakše, da napuniš baterije. Ak’ te to smeta, nebum. Ok, sorry, znam da ti je teško. Naravno ne
mogu ni približno predociti sranja kroz koja prolaziš, ali znaš da te podržavam u svakoj odluci koju
doneseš I pomažem koliko znam I mogu. Samo da znaš: STRAŠNO SMO PONOSNI NA TEBE!!!

DAN 7

ENBARCATION DAY! Nisam imala blage veze što to tocno znaci, ali tako je pisalo na komandama za
danas. Jucer mi je Šturban Firer rekao da danas moram STVARNO pomoci ekipi. To je jaaaako zvucalo
kao da inace ne pomažem ekipi, a još jaaaaaace kao da moj “pravi” posao nikome I nije bitan – osim
skupljanja caša. Naime, danas se od mene ocekuje da ustanem u 8 I krenem skupljati prljave caše I šalice
od kave po kabinama. Dobila sam kolica (ona ugostiteljska) I prvo trebam sa njima proci kroz cijeli prvi
kat koji je u ravnini sa barom, uci u svaku sobu, uzeti prljave caše, šalice, žlicice I tanjurice I staviti na
kolica. Kad završim sa svim sobama na tom katu (cca 40 komada) moram odvesti kolica u bar, napuniti
masinu za pranje suđa, pricekati da završi I onda “ispolirati”, vratiti na kolica I vratiti u sobe. Onda taj isti
proces ponoviti I po sobama kat ispod. Možda zvuci jednostavno, ali vjerujte mi ima tu puuuuuno
problema. Kao prvo, u isto to vrijeme cijela ekipa ukljucujuci mornare, recepcionerke, kuhare, I sve
ostale izbacuje staru posteljinu I rucnike, cisti kabine I postavlja novu posteljinu I rucnike. Drugim
rijecima, hodnik je pretrpan vrecama cistog I prljavog vesa, sredstava za ciscenje I ljudi koji se kao muhe
bez glave pokusavaju snaci u poslu o kojem nemaju blage veze isto kao I ja. Uglavnom nekako sam
gornjim katom uspjela proci bez vecih zastoja I pokupiti prljavo suđe, odvesti ga u bar, staviti u suđilicu,
izvaditi, obrisati specijalnim krpama kako sam najbolje znala I umjela. Fakat sam se trudila. Glupaca! I
onda sam odvezla kolica do stepenica I ocekivala da ce ih netko odnijeti kat dolje. Kako su spomenute
stepenice odmah kraj recepcije Desanka me vidjela I pitala šta cekam. Na moj odgovor je samo frknula
nosom da si kolica odnesem sama dolje. Nisam se htjela s njom raspravljati, pa sam samo zašutjela I
nastavila cekati. Ali takve ljude ne možeš samo tako otresti. Sad je imala drugo pitanje: kako to da sam
tako brzo završila sa gornjim katom. Pa da, svega 2 sata mi je trebalo za to!! Ja je gledam, stvarno ne
znam šta bih joj odgovorila iako sam svjesna da ona I ne traži odgovor. Onda se njoj upalila lampica: pa ti
si samo prljavo suđe prala. Well, da! Obicno perem samo prljavo suđe! Neeeeee, trebala si pokupiti svo
suđe po sobama, cisto I prljavo I sve oprati! E, tu sam podvukla crtu I samo joj odbrusila da sam
napravila tocno ono što mi je Šturbanfirer rekao. Desanka je ocito tipican primjer sitne duše koja je
dobila malo ovlasti pa sad misli da je Chuck Norris. U to je došao Šturban Firer I rekao Desanki da mu
pomogne spustiti kolica dolje. Ja sam samo fraj ruk’ sišla za njima. Bila je crvena kao paprika.

Anw, hodnik dolje je bio toliko pretrpan vrećama I hrpama prljave posteljine, da je bilo malo vjerojatno
da ću tu uspjeti ikako proći, ali ovo je već sedmi dan drilanja I ja sam postala pravi vojnik, a zapovjed je
zapovjed I treba se izvršiti. Negdje na polovini hodnika sam zapela za nešto I gotovo sve caše za vino
(one sa nogicom) su tresnule na pod I razbile se u tisucu komada. Srecom, jedan od regularnih spremaca
kabina je bio vrlo blizu I vjerojatno kako ne bi napravila još vecu štetu, rekao mi je da odem dalje svojim
poslom I da ce on sve pocistiti. Nekako sam prošla do kraja hodnika I natrag kad je opet Šturban Firer I
neki mornar koji se zatekao na licu mjesta, odteglio kolica gore. Opet sam napunila mašinu I kasnije
ispolirala sve. Vratila na kolica I odvezla ih do stepenica. Tu sam otišla u svoju kabinu I nakon što sam se
dobro isplakala, vratila se natrag na recepciju tražeci Šturban Firera. Znala sam da vucem vraga za rep I
da ce me vjerojatno uposliti na nekom drugom poslu jer “svi moramo pomoci!”, ali ja sam jednostavno
morala otici van I kupiti fen.

Danas smo se, naime vratili natrag u Keln, iskrcali stare goste, sada imamo radnu akciju Brcko-Banovici
od ranog jutra, a onda cemo oko 14.00 docekati novu posiljku umišljenih Švaba. Svi su ustali u 6, dorucak
u 7 I od 8 kada je stara škvadra otišla svi marljivo ciste, peru, spremaju najbolje što znaju. Sve mora biti
gotovo do 13,00 kada se moramo otusirati, presvuci I u najboljem izdanju u 14,00 u spaliru docekati
nove goste. Odnijeti im kofere u sobe I onda vec prema tome što im je uobicajeni posao krenuti dalje sa
svojim poslovima do ponoci. Onda se srušiti u krevet I sutra opet.

Dakle, potražila sa Šturban Firera I vrlo oštro mu rekla da ja moram u kupovinu. Vjerojatno je ostao
iznenadjen I uvrijeđen jer je samo klimnuo glavom. Vjerojatno mu se još nikada nije dogodilo da rob
dođe I odrešito nešto zahtijeva. Uzela sam svoj manji kofer I krenula mostićem prema kopnu. Odjednom
cujem iza sebe: “Snježana!” sa vrlo jakim njemackim akcentom. Okrenem se, kad Debeli Kapetan
(nemreš ga fulat!) stoji na vrhu mostica I ljutito me gleda.

“Kamo ideš ti?” urla. “Idem van”, šta se njega tiće kamo idem. Poslije sam se sjetila da sam mu trebala
reci da idem kupiti tampone. Možda bi ga to posramilo.

“Ne možeš ici nikuda dok nisu svi poslovi obavljeni!”

“Šturban Firer mi je rekao da mogu ici”. Tu je malo zastao, frknuo nosom, okrenuo se I otišao. Shvatila
sam to kao da mogu ici. I otišla sam – SLOBODA!

U blizini je bio željeznicki kolodvor sa brdom ducana. Mirno sam razgledala bez ikakve grižnje savjesti što
ostali dirince po brodu. Agent mi svaki dan ponavlja da, osim što spavam u kabinama za crew, ja zapravo
nemam nikakve veze s njima I ne trebam se s njima uspoređivati. Lijepo je to receno, ali trebalo bi to reci
I Šturban Fireru I Debelom Kapetanu, a bome I ostalim clanovima crew-a jer me svi gledaju kao da se ja
sad tu pravim nekakva Diva dok oni rade kao robovi. U svezi a glede prekoracivanja trajanja mojih
poslova, cijeli tjedan šaljem pismena naređenja koja dobivam svojoj agenciji kako bi mogli zbrajati I
vidjeti koliko prekoracuju ovlasti koja im daje moj ugovor. A prekoracenja su znatna. Ne samo da nitko
ne mari za vrijeme koje provedem u pripremama, upjevavanju (koje im straaašno ide na živce),
šminkanju, oblacenju, vježbanju novih pjesama, nego I samo vrijeme nastupa daleko prekoracuje
dozvoljene brojke, a da ne govorim o “skupljanju caša”.

Uglavnom, kupila sam fen I još neke sitnice. Kupila sam Ljiljani žvake I Rambu Red Bull. Znam da vam još
nisam pisala o Rambu, ali bit ce vremena. Pocastila sam se u KFC-u I onda laganini krenula prema brodu.
Osjecala sam se kao da sam dobila na lutriji. Koliko je malo potrebno da je covjek sretan. Jedan odvratni
Šturban Firer, gomila sitnih duša, 7 dana ispiranja mozga I izlazak među ljude (OK, švabe, ali… kužite kaj
hocu reci).

Gosti su lagano pristizali, osoblje (ukljucujuci I ženske clanove) je vuklo kofere po hodnicima I
stepenicama. Ja sam se pravila da me se to ne tice I produžila do svoje kabine. Presvukla se, odradila
coffe time, skupljanje caša, veceru, trlji mrlji, skupljanje caša, pripreme za show, SHOW! Video poziv
Mr.F., plakanje, slijedeći let ti ide u utorak.

Rekla sam negdje tamo drugi ili treci dan da cu odluciti kad napravimo krug I vratimo se natrag u Keln.
Nisam odlucila. Mr.F. me nagovara da se vratim, ja se silno želim vratiti, ali nikada još nisam pobjegla sa
posla kako god naporan bio. Nikada nisam otkazala gažu cak niti kada je bila bolest u pitanju, uvijek smo
se nekako snašli I pokrivali jedan drugoga. Sama svirka je fantasticna, ali život… Život u ovim vojnickim
uvjetima I tolikoj negativi… Ne znam da li cu ikada ikako uspjeti to dovoljno opisati. Vjerojatno cete reci
da sam mimoza, možda I jesam. Možda nitko drugi ne osjeca ovu negativu kao što je ja osjecam. Možda
su se oni vec I navikli, jer ja I po sebi vidim koliko im uspjeva ispiranje mozga I kod mene vec nakon
sedam dana. Probat cu još izdrzati. Malo sam I ja vec postala marinac.

DAN 8

Marinac “S” pokorno raportira da je danas ustao u 11,00, oblacenje (nema sminkanja), rucak (15
minuta), trlji mrlji na klaviru, skupljanje caša, odlazak u kabinu, pokušaj kriumcarenja kave iz bara,
presvlacenje, na mjestu voljno, oblacenje, coffe time trlji mrlji na klaviru, skupljanje caša, Kapetanov
koktel party, skupljanje caša, vecera (10 minuta), trlji mrlji na klaviru, skupljanje caša, odlazak u kabinu,
šminkanje, presvlacenje, pripreme za Show, SHOW!

Takva su mi bila naređenja za danas. Ovo danas mi je bio treci Kapetanov koktel party, ali kad mi je
Cruise direktor dao znak sa vrata bara, ja se nisam mogla domisliti šta sad trebam napraviti. Stao mozak.
Nije skleroza kao što ste pomislili. Toliki umor I presing I negativa su morali doci na naplatu. Stao mi
mozak! Nastavila sam prebirati po klaviru još neko vrijeme dok se nisam domislila da trebam pustiti
Radetcky marš kako bi oni mogli slavodobitno umarširati u bar.

Citava ta atmosfera u kojoj svi urlaju jedni na druge, svi su nadrkani (pardon my French), svi su negativni,
svi navodno šalju emaile I telefoniraju “svojim” bišim šefovima I traže od njih da ih “povuku” na “svoje”
brodove, evidentno je utjecala I na mene. Svakodnevno sam u kontaktu sa agentom I on mi tvrdi da TO
nije normalno stanje I da se moram izboriti za sebe(!?) umjesto da se on izbori za mene!

Ljudi rade 24/7, svoje I razne druge poslove za koje ne samo da nisu kvalificirani, vec nemaju blage veze
o njima. Tako npr. Rambo koji je došao kao nocni portir, od kada smo isplovili prije 8 dana po cijele dane
radi u “londriju”. To je prostorija pretrpana posteljinom, rucnicima, salvetama, ogromnim mašinama za
pranje, sušenje I peglanje. Jednostavno su mu rekli da ne trebaju nocnog jer su na to mjesto postavili
jednog od mornara koji nema blage veze o tome kako biti nocni, ali je pogodan za izrabljivanje I rad
24/7, pa nakon što odradi dnevnu smjenu kao mornar, malo odmori I krene sa nocnom smjenom. Kome
treba domor! Glavno da se posao odradi kako kaže mantra o ispiranju mozgova.

S druge strane Rambo koji je došao kao nocni cuvar je premješten, kao što rekoh, u Londri I tamo
danonocno pere I pegla. Covjek je prvi puta u životu vidio mašinu za pranje, sušenje I peglanje pa mu je
trebalo nekoliko dana da ukapira da se posteljina I rucnici peru na 90 stupnjeva, šareno na manje
stupnjeva, da treba staviti I deterdžent u mašinu I razne druge manje važne sitnice. S druge strane isto
tako mu nitko nije rekao da ako mu slucajno koji rucnik ili jastucnica u toku pretovara iz mašine koja
pere I mašine koja suši padne na pod… ma koga briga, on to samo baci natrag u mašinu za sušenje. Neće
on time brisati lice!? Osobno sam vidjela kako pegla plahte, jedan kraj u stroj, a drugi se vuce po podu,
pa još I stane na njega. Koga briga! Njega sigurno ne! On je nocni cuvar, I neka budu sretni da uopce
nesto uspije napraviti.

Nije on jedini slucaj. Jucer sam na žalost imala prilike vidjeti kako pomocni kuhar oblaci poplun u šlifer
tako da ga baci na pod, mrlja po podu sa šliferom, povremeno stane na njega I onda ga mrtav hladan
stavi na krevet. Nije covjek kriv, nitko mu nije objasnio kako se to radi, osim toga ima metar I žilet, a ja
znam kako je malim ljudima teško obući poplun u šlifer, narocito ako te nitko nije poducio da ga okreneš
naopacke pa postaviš prvo dva kraja I onda polako uvlaciš suprotna dva kraja, po mogucnosti na krevetu,
a ne na podu. Ovom tehnikom vrlo mali dio gornjeg sloja šlifera uopce dođe u dodir sa vanjskim
svijetom, a kamoli sa podom.

Evidentno da kvaliteta nikome na ovom brodu nije na prvom mjestu, I evidentno da nitko ne shvaca da
je I za biti sobarica potrebno izvjesno znanje I tehnika.

Ona nova sobarica o kojoj sam vam pisala – Mađarica je navodno materijal za poslati po smrt –
slowmotion. Meni je danas nicim izazvana održala predavanje za ruckom da se moram više smijati. Baš
joj hvala na toj informaciji, narocito kad dolazi od osobe koja se svima smije, narocito suprotnom spolu
(if you know what I mean), ili barem tako kruži trach. S druge strane ona se navodno fizicki obracunala sa
Bugarkom (sobaricom), nemam blage veze oko cega. Nista cudno. Bilo bi zapravo cudno da ne eskalira
tolika negativna energija na brodu.

Ja sam jedva nekako izdržala do veceri, s time da sam svaku slobodnu minutu išla u kabinu “ubiti oko”,
navijala sat da me probudi I onda bunovna išla natrag na izvršavanje obaveza. I kako to obicno biva kad
sam ja crknuta, oni bi feštali! Šta god pjevam – oni plešu! Valjda bi plesali I na Feelings kad bi mi se dalo
to pjevati! Uglavnom svirka u kojoj na kraju seta završimo sa Polkom I punim plesnim podijem je iznimno
uspješna svirka. Jedino sam ja iscjeđeni limun i GLADNA!

Pokušala sam sa šefom restorana dogovoriti da mi prošverca sendvich poslije svirke, ali on se ponekad
sjeti, ponekad ne, a na kraju je ispalo da mu kuhar frkce nosom kad od njega traži da napravi sendvich za
mene, pa ga necu više daviti. Sitne duše. Zašto bi nekome bilo bolje nego njima. Oni svi skapavaju od
posla I ljubomorni su što ja radim “samo” 12 sati. Kupila sam si kruha, salame I sira neki dan u Lidlu pa si
napravim klopu poslije svirke sama. Šteta samo što je frižider toliko mali da unutra stane paket tosta I
jedva malo salame I sira, ali srecom još uvijek sam sama u kabini pa me to malo tješi.

Obecao si da cemo na jesen ici u Španjolsku!

E Viva…na jesen nas tri Đinđe… Oleee

DAN 9

12,45 nakon prvog trlji mrlji u baru i prvog skupljanja caša:

Jedva sam ustala, koljeno savijeno, ne mogu stati na nogu niti na stopala. Jako me boli.

To s nogom mi se nikako ne sviđa. Ako imaš onu kremicu namaži malo koljeno I više miruj ako možeš.

Vidim kroz prozor bara neki dvorac. Navodno je tamo snimljen Harry Potter. Idem na palubu slikati
dvorac. Svi vrište jedni na druge, svađaju se. Ludnica.
Sad cu napraviti još jedan prestup. Idem sjesti van na palubu na sunce na terasu za goste. Baš me
zanima tko ce me upozoriti!

WOW… izazivaš vraga! He he he TOOO draga, pokaži zube ako treba…znaš kak’ se veli, s kim si takav si,
ha ha ha…. Ili ona, ako nemreš protiv njih, pridruži im se ha ha ha

19,45

U baru sam, sve sam pripremila za svirku. Vec sam gladna a još nisam ni pocela svoj pravi posao!

Danas sam se prvi puta odvažila pitati kad mogu prati veš. Naime postoji u Londriju posebna mala kucna
veš mašina I pripadajuca sušilica koju koriste svi, kako tko stigne. Meni odgovara nocni termin, a
smatrala sam da nas ima malo budnih u to vrijeme pa sam pitala Ramba kad bi mogla ja staviti prati.
Rekao je da nitko ne vodi racuna o tome, ali da baš sad mašina završava (necije) I da ce on to izvaditi –
negdje, pa mogu ja staviti svoje. Reko’ neka, nije mi hitno! Pa da onda ti tako I moje vadiš van I stavljaš
po podu. Neka hvala! Mislila sam, ja cu to kad zavšim sa svirkom, ali vjerovali ili ne Rambo pegla I do 3
ujutro jer mora opeglati to što mora opeglati, a ne ide mu baš.

Inace se micem svima s puta. Ionako boravim u baru 12 sati dnevno, što skupljajuci caše, što trlji mrljeci
po klaviru, što kukuricuci navecer, a ostatak vremena se uglavnom skrivam u kabini da ne bi nekome
stala na žulj. Ovo sam sada morala obaviti sa Rambom jer cu u protivnom morati na ruke prati veš, a
mislim da bi moj artritis imao što za reci po tom pitanju, tako da bi možda cak I trlji mrljenje došlo u
pitanje, a to svakako ne želim. Uglavnom, ja ljubazno I nasmijano (G6 stage osmjeh) razgovaram sa
Rambom, kad dolazi Miloš (šef restorana) I konstatira da nisam bila na dorucku. Nisam bila na dorucku
niti jednom, ali da sad ne cjepidlacimo. I onda krene: “jooooj blago tebi kad možeš odspavati tako dugo,
nemoj nikad mijenjati svoj posao. Imaš najbolji posao na svijetu”! DA, IMAM! Imam najbolji posao na
svijetu, ali ne zato što mogu dulje odspavati, nego zato jer to I nije moj posao! To je moj poziv! To je moj
život! I NE! Nikada ga necu mijenjati! Možda u nekom drugom životu!

Ja zaista shvacam da su svi ovi ljudi ovdje iskljucivo I samo iz ekonomskih razloga. I daju se maltretirati I
iskorištavati iskljucivo I samo iz ekonomskih razloga. Negdje drugdje ne bi mogli zaraditi toliko novaca u
kratkom periodu. I imaju razrađene planove da odrade godinu ili pet pa ce onda…. Neki otvoriti neke
poslove, neki kupiti stanove… nitko nije ovdje jer voli ovaj posao, osim mene. Ja nisam ovdje da
“odradim neko vrijeme I onda …. What ever”. Ja sam tu jer je to moj poziv. Ovdje ili bilo gdje drugdje,
meni je svejedno. Ja ovdje ne zarađujem više nego bilo gdje drugdje u mojem pozivu. Ja necu ovdje
odraditi godinu ili pet I onda …. What ever. Ja cu nastaviti raditi ono za što sam rođena jer to evidentno
uveseljava ljude, poziva ih na ples I razonodu, I mene cini iznimno sretnom.

Sjecam se, jaaako davno dok sam svirala orgulje u crkvi kao djevojcica, na jednom sastanku su stariji
pripadnici župe zatražili svecenika da me makne sa orgulja sa obrazloženjem da ih moje sviranje orgulja
poziva na ples, da žele zaplesati, a to je (kako su naglasili) Bogohuljenje u crkvi. Srecom svecenik je bio
pametniji I nisam dobila otkaz.

Ocito ima nešto u meni što poziva ljude na ples I veselje.

Nemojte misliti da mi je uvijek lako, ali kad krene glazba, na sve zaboravim. Onda kad završi I adrenalin
splasne, ne mogu stati na noge I sve me boli, ali sam sretna. Ponekad bi se plakala I od srece, a ne samo
od tuge što sam sama. Zapravo uopce nisam sama, ali svi ti ljudi oko mene nisu bitni. Onaj koji je bitan,
samo je virtualno uz mene, ali I to puno znaci.

DAN 10.

Ustajanje u 11,00, oblacenje (nema sminkanja), maskiranje, rucak, trlji mrlji na klaviru, skupljanje caša,
povratak u kabinu, presvlacenje, kava (fuj), coffe time trlji mrlji na klaviru, skupljanje caša, vecera, trlji
mrlji na klaviru, skupljanje caša, povratak u kabinu, spremanje za show, SHOW.

Na ovom mjestu moram objasniti svima, a narocito kolegici koja mi je poslala poruku: “are you still sleep
all day?” s obzirom da još nemam cimericu u kabini.

Svaka normalna osoba treba barem 8 (osam) sati sna dnevno. Sad racunajte, pjevam do ponoci, dok
pospremim binu I vratim se u kabinu – pola jedan. Recimo da ovdje necemo uracunati video poziv I
plakanje. Recimo da odmah po dolasku u kabinu krenem sa razmotiravanjem kostima I skidanjem
fasade. To bi trajalo cirka 30 do 45 minuta. Imajte na umu da su moje kreacije prilicno komplicirane I da
koristim iskljucivo I samo profesionalnu vodootpornu šminku koja se ne može samo tako skinuti. Dame,
a i poneki gospodin vjerojatno znaju o cemu je rijec. Tu smo dakle došli vec do 1 - 1,15. Slijedi tuširanje I
pranje kose. Inace nemam obicaj prati kosu svaki dan, vec svaki drugi, treci, ali kako sam nedavno imala
“situaciju” sa kosom, a o tome bum vam još pripovedala, moram je prati svaki dan. Dakle, tuširanje,
pranje kose, utrljavanje specijalnog tonika (vezano za situaciju) I sušenje kose. Cirka sat vremena. Tu
smo došli vec do 2,15. Onda spremanje sendvicha I konzumacija istog. Došli smo do 3 u noci.
Zanemarimo povremena pranja veša, video pozive I plakanje, pripreme za slijedeci dan, ucenje novih
pjesama I nemogucnost da se odmah zaspi što od psihologije, što od užasne trešnje broda. Recimo da
sam zaspala u 3, I da odspavam osam sati I vec smo došli do 11,00 kad se obicno I budim. To je samo
jedna strana problema. Druga strana problema je što kad se ustanem u 11,00 I od prve minute krenem
udarnicki I stojim na raspolaganju 12 sati, ja sam u 20,00 kad trebam poceti sa ozbiljnim radom –
MRTVA! A ne sretna, odmorna I raspoložena za feštu! Tko to ne razumije… boli me briga!

Takav dril, spavanje nepunih 8 sati, stajati na raspolaganju I pod tenzijom više od 12 sati, uz extremno
lošu prehranu, svaki Božji dan, dan za danom, uz obilno ispiranje mozga, jednostavno mora napraviti
kuršluz u mozgu. Mora!

Danas su me tražili Tinu Turner, ja im otpjevam What’s love got to do with it, ali oni baš hoce The Best!
Još sam umorna od jucer, ali kaj mogu. Moram!

Rasturiiiii

You are the best!

Vanja (vlasnica akademije gdje sam predavala pjevanje u Limassolu na Cipru) mi je pisala da li bi mogla
imati online satove. Neki studenti ne žele imati satove sa drugim vocal coachem. Pristali su cak I na
online samo da nastave sa mnom.

Zašto ne, linija ti je sada OK, ako si možeš ikako organizirati

Kad?
Nemam pojma. Baš I nemaš vremena, da!

DAN 11

Naređenja su kao I obicno stigla pismenim putem, obicno me papir A4 doceka na klaviru u toku
popodneva za slijedeci dan. Ništa novo, I ništa sumnjivo. Stojim na raspolaganju 12 sati. Rucak I vecera
su striktno određeni I traju dozvoljenih 15-tak minuta. To je vrijeme kad moraš stajati u redu, dograbiti
mali plitki tanjur I pokušati u njega natrpati najvecu mogucu kolicinu prekuhane, nezacinjene, mljeckave
rize I komad suhe piletine, pronaci mjesto, pojesti I vratiti tanjur u kuhinju. Mission impossible, ali ja
danas nisam imala cak niti tu cast. Naime, iako u naređenjima piše drugacije, danas su napravili totalni
nered, pa je tako tih 15 minuta rucka ispalo u vrijeme kad sam ja trebala biti u baru I trlji mrljiti na
klaviru za nikoga. Glupaca kakva jesam, umjesto da ih sve lijepo pošaljem tamo gdje im je mjesto, ja sam
odradila svoje. Mislila sam odraditi sve pristojno I po P.S.-u, odradim svoje I onda se službenim putem
potužim svom agentu, ali znate vec I sami – potuži se Žuži iliti prdni u cabar! Kaže mi agent: “you don’t
have to miss any meal!, If they make a mess, you need to inform Hotel Manager”!!! A on kao da je pao s
Marsa, možda I je! Pa šta on misli tko je napravio takav raspored – Rambo!? Na papiru izgleda sve OK, ali
u stvarnosti je sve zbrda-zdola. Vjerojatno je problem u tome što je Šturban Firer otišao na odmor, a
MEMO (kao je tražio da ga se zove) još nije pohvatao konce, ili ga nije briga. Uglavnom – raspašoj!

Pita me agent da li poštuju satnicu koju imam u ugovoru. Kaj da mu velim!? Tehnicki – DA, ali ja sam im
na raspolaganju 12 sati! Nemam niti 8 sati u komadu da mogu odspavati. Spavam ko’ cucak deset minuta
tu, pola sata tamo jer bi se inace onesvjestila. Ponekad ne odem na neki obrok jer smatram da mi je
važnije odspavati. Kupila sam si nešto hrane pa radim sendviche kad imam vremena.

Kaže on da moram razgovarati sa Šturban Firerom o tome jer to nije normalna situacija.

Misliš!?

Kaže on da se moram boriti za sebe!

Iskreno, ja nisam osoba koja bi se sad tu svađala, vikala, spuštala na njihov nivo. Ja se samo okrenem I
odem ako mogu. Ovdje ne mogu I moram trpiti. Drugo mi ne preostaje. Rekla sam mu: “it is, what it is. I
will try to survive somehow until I can”

Kaže agent da razumije moju situaciju, I da bi mogao pomoci oko reorganizacije rasporeda, ali da bi išlo
brže ako ja osobno ovdje na brodu zatražim službeni razgovor sa novim Šturban Firerom jer on mora
upisati da je imao sastanak sa mnom, temu sastanka I zakljucak. Tako, ako ja ne uspijem u tom
razgovoru promijeniti raspored, to ce pisati u tom zapisniku I tek onda oni u officeu mogu nešto
poduzeti. Zato im od prvog dana šaljem skanove svih naređenja koja dobivam na dnevnoj bazi.

Moram priznati da sam bila skepticna oko ovog sastanka. Novi Šturban Firer – Memo je tek došao.
Dokazao je da nema blage veze jer je na brodu totalni raspašoj, veci nego što je bio prije – vjerovali ili ne,
ali morala sam nešto poduzeti iako sam Mr.F. obecala da cu uskoro izaci. S druge strasne moram priznati
da sam unatoc svim nedacama htjela izdržati barem do prve place, a to je znacilo jos 9 dana. Još devet
dana pakla I onda sigurno izlazim. Nisam to priznala Mr.F., pustila sam ga živjeti u nadi da cu možda vec
sutra izaci. Sorry.
Uglavnom, uhvatila sam Memu u prolazu I zatražila da sutra imamo službeni razgovor. Njegov odgovor je
bio u njegovom stilu – ja sam uvijek tu I možeš doci na razgovor kad god hoces. Upravo tako I funkcionira
ovaj brod od kada ga je on “preuzeo”. Drugim rijecima, neka ga ja sad lovim po brodu.

U međuvremenu sam u pokušaju preživljavanja vlastitog kuhanja u kabini 17 razradila tehniku otvaranja
prozora tzv. Tjelesno otvaranje prozora. Naime kaj, popneš se na donji krevet, uhvatiš objema rukama za
maleni komad metala koji viri iz prozora I nasloniš se citavom težinom tijela, malo I cukneš dok se
konacno prozor (šiber princip) ne pomakne. Zatvaranje bude puno lakše jer gurneš svom snagom I
težinom tijela. Inace kabina ima dva kreveta, jedan je dolje tocno ispod prozora, a drugi gore iznad
ormarica. Nisu tocno jedan iznad drugog, tako da se može popeti na donji krevet. Može se uzverati I na
gornji iako znatno teže, tzv. Puzackom tehnikom. Popneš se prvo na donji krevet, staneš na frižider (duga
prica), I da oprostite naguziš se na policu u produžetku gornjeg kreveta. Onda prebaciš noge gore, I
metodom gusjenice dopužeš do jastuka jer je krevet vrlo visoko, gotovo tocno ispod stropa. Prvih dana
sam spavala na gornjem krevetu, a donji koristila kao kauch u dnevnoj sobi. Kako je donji krevet tocno
ispod prozora koji (ne biste vjerovali) vrlo slabo dihta (tko ne razme, kaj mu ja mogu), zakljucila sam da
mi je iz zdravstvenih razloga bolje malo propuzati kako bi sacuvala bubrege. Onda mi je zaprijetila
cimerica pa sam brzinom munje smislila drugu taktiku. Ušetala sam u londri kad nikoga nije bilo,
“posudila” poplun I nagurala ga u udubinu prozora. Dobro sam ga utunjkala prljavom smrdljivom
zavjesom koju vjerojatno nitko nije oprao od stoljeca sedmog, upotrijebila nekoliko kvacica za rublje koje
sam (mudro) kupila u DM-u I gotovo više uopce nije puhalo. Osim toga vrijeme ce biti sve toplije pa cak I
u Njemackoj – valjda.

Tako da je moja jutarnja rutina sada nakon buđenja u 11,00, otvaram prljave zastore, izvlacim poplun iz
udubine prozora, pentram se na doljnji krevet, otvaram prozor tehnikom povuci-potegni I onda obicno
ugledam prljavu, ustajalu, blatnjavu vodurinu koja obicno I zaudara. E, to vam je Rajna. U pocetku sam
mislila koji jarac tjera te Švabe da placaju silne novce da bi gledali ovu kaljužu, ali onda sam odšetala na
palubu I vidjela tu istu Rajnu iz njihove perspektive. Uopce nije smeđa I prljava. Za suncanih dana kad
pogledaš malo dalje prema rijeci gotovo da izgleda kao more. Rajna je samo iz moje perspektive – Bluez
mutne vode.

DAN 12

Naređenja kao I obicno. Jutarnja rutina sa otvaranjem prozora I bluez mutne vode. Oblacenje, rucak, trlji
mrlji, skupljanje caša, povratak u kabinu, presvlacenje, uzimam “svoju šalicu za kavu”, povratak u bar da
si napravim kavu, nosim svoju šalicu sa kavom kroz cijeli brod do kabine, kava, suze, coffee time trlji mrlji
na klaviru, bingo sviranje tuša kad netko dobije, skupljanje caša, vecera, trlji mrlji na klaviru, skupljanje
caša, povratak u kabinu, pripreme za show, SHOW.

Danas smo radili bingo u baru. Cruis direktor me tražio da sviram tuš kad netko dobije! Kakav vražji tuš
ga primio!? OK, nešto sam izmajmunirala.

U toku rucka sam ukebala Memu da razgovaramo. Rekao je da ga mogu ukebati kad god hocu jer je on
uvijek tu. Ja znam šta je red I u normalnim uvjetima nikada ne bih smetala covjeka, a kamoli Šturban
Firera, pa makar I V.D. u toku rucka, ali ovdje ništa nije normalno pa eto… dobar dan, dobar dan, rekli ste
da Vas mogu udaviti, pa eto…. Prema naređenjima ja stojim na raspolaganju 12 sati….. OK, kužim, što
biste Vi predložili…. Da ukinete barem ovaj prvi trlji mlji na klaviru u 12,30 jer ionako nikad nikoga nema
jer u to vrijeme obicno stojimo I gosti su na izletima ili negdje na kavi izvan broda. Isto tako želim obrok
poslije svirke. On me gleda, žvace I kaže OK. Znaci dogovoreno!? Dogovoreno! Yu-huuu. Kaže on imam ja
jedno pitanje za Vas. Ovih dana dolazi još jedna spremacica, da li želite da ju smjestimo u Vašu kabinu?
Pa kad već pitate, ja bih radine ostala sama, jer znate ja radim do kasno, onda kasnonocna higijena…
nitko ne želi da ga netko u jedan sat u noci smeta u spavanju. Kaže on, tko ih pita, moraju trpjeti, ali
uglavnom Vi ne biste voljeli cimericu. Ne. U redu onda. U redu? Da! Yu-huuuuuuuu-huuuuuuu!

Nemrem belivet! Pobjeda!

Inace za razliku od originalnog Šturban Firera koji se nije spuštao na razinu obicne raje I nikada nije
objedovao s nama, ovaj se nije zamarao regulama I establišmentom.

To je bila toliko dobra vijest da sam prvi puta od kako sam na brodu stvarno bila sretna. Htjela sam to
podijeliti sa clanovima crew-a ali oni su svi bili natmureni I nadrkani. Pozvala sam Ljiljanu na kavu, ali ona
je samo frknula nosom da je strašno umorna I neka je pustim na miru. Nikoga nije bilo briga što sam ja
saznala tako fantasticnu vijest. Istina, tu se sad postavljalo pitanje da li ce originalni Šturban Firer
zadržati novi raspored svirki I raspored spavanja kad se vrati, ali za sada stvari stoje fantasticno.

Otišla sam si po kavu u bar I sjela na palubu za goste. Tko vas sve šiša. Ja sam slušala sve price I traceve,
sve jadikovke satima, a sada kad ja imam nešto stvarno dobro za podijeliti – nikoga nije briga. Baš lijepo.
Možda da imam trach ili nešto negativno, možda bi obratili pažnju. Možda ih nešto lijepo ne interesira. A
možda ih ne interesirsa kad je nekome drugome dobro jer njima nije. Ne znam.

Tražila sam razgovor zbog rasporeda I ponocnog obroka, a dobila sam još I više. Ponekad covjek stvarno
treba biti hrabar I skociti. Međutim, to je tek dogovor, vidjet cemo kako ce se stvari zaista I odvijati. Što
se tice svirke, odmah nakon razgovora sam otišla u bar po kavu I šefica bara mi je rekla da joj je vec
Šturban Firer rekao da su te ranojutarnje svirke otkazane. Što se tice ponocnog obroka vidjet cemo vec
veceras jer kruže glasine da glavni kuhar radije baci ostatke hrane nego da podijeli ekipi. Onda znate
kakva je to snobina.

E da, I još jedna dobra stvar se dogodila danas, Debeli Kapetan je otišao na odmor. Sretan put I
(ne)mirno more. Vidjet cemo kakav je novi kapetan.

DAN 13

Neki dan kad sam morala ustati u 8 ujutro sam za vrijeme Show time-a šepala na bini, pa sam onda
radije sjela na barsku stolicu. Pisala sam o tome agentu, a on me mrtav-hladan upitao zašto I inace ne
sjedim za klavirom u toku show time-a. Ja sam mu onda objasnila da u toku show time-a puštam
matrice, pjevam, komuniciram s ljudima, plešem s njima – radim show! Njegov prilicno iznenađujuci
odgovor je bio: I understand your point, but the job secription is singer pianist” Palo mi je na pamet da to
iskoristim za bezbolni uzmak na Cipar pa sam ga odmah u glavu upitala da li to znaci da ne smijem
pjevati navecer, ili samo ne smijem upotrebljavati backup fajlove. Nakon toga me zatražio da mu snimim
kako to izgleda navecer kad imamo show time, pa sam mu I snimila. Totlani raspašoj, pun plesni podij,
svi pjevaju, vicu, plješcu…kao I obicno kad ja nastupam (uopce se ne hvalim, jok). Njegov odgovor nakon
što je vidio video: “If Hotel Manager and Cruise Director are OK with that, there’s no problem! And as I
can see, the guests are enjoying a lot!! I never saw German people dancing like this (clap, clap)”

Moram ovdje napomenuti da mi je Cruise Direktor nakon prve veceri rekao da cijeni cinjenicu da ne
glumim da sviram klavir dok pjevam na matrice jer to svi drugi rade. Sjede za klavirom, glume da sviraju I
pjevuše da vrijeme prođe. Ja radim show, pjevam kak’ Bog zapovijeda I svi sretni I veseli. Nikoga nije
briga što sviraju matrice.

Jebate, ak oni tebi daju otkaz onda su totalni debili

Ti si subjektivan! Osim toga zašto si iznenađen!? Ja sam za njih too much, kao DaVinci, a oni samo
trebaju nekoga da im pokreci zabokrecinu.

Danas me opet boli koljeno pa sjedim na klavirskoj stolici iza klavira. Sve više mi padaju kriteriji. Samo
cekaj da me vidiš na bini bez sminke I u toku Show time-a navecer.

Ti ne razumiješ da smo nas dvoje uvijek bili skupa na bini. Ja te ne znam kao solo pjevacicu, pa mi je
cudno I fantasticno gledati te tako. Velim ti, ak’ nemreš protiv njih, pridruži im se, naravno koliko možeš.