1

Prof. dr. sc. Mislav Kukoč

Socijalna filozofija: 14. predavanje – 19. siječnja 2021.

SOCIJALNE TEORIJE HELENISTIČKO - RIMSKE EPOHE

Helenizam
Helenistička epoha javlja se nakon propasti grčkog polisa. Bitkom kod Heroneje 338 g.
Aleksandar Veliki pobjeđuje savez grčkih polisa i označuje kraj jedne autentične antičke
grčke kulture – izražene najupečatljivije u Platonovom i Aristotelovom đelu.
Aleksandrova osvajanja znače kraj malih grčkih polisa koji se utapaju u veliko carstvo
od Europe do Indije, u kojemu se stapaju orijentalne s grčkom kulturom. Spajanjem
tih kultura nastaje kultura helenizma u kojoj ipak prevladava odlucujući grčki utjecaj.
Aristotel je bio učitelj Aleksandra Makedonskog. U njegovo vrijeme izašla je grčka
kultura iz svoje nacionalne zatvorenosti i stupila u veliki skupni pokret kojim su se
narodi starog vijeka, nastanjeni oko Sredozemnog mora stopili u zajednički duhovni
život .u helenističkim državama započeo je ovaj proces spajanjem grčkih i
orijentalnih misaonih cjelina. On je u Rimskom carstvu našao svoju izvanjsku, a u
kršćanstvu svoju unutarnju završenost: helenizam, romanizam i kristijanizam etape su u
kojima se kultura budućnosti razvija iz starog vijeka. Intelektualni presudni element u
tom spajanju bila je grčka znanost koja je postala zajedničko kulturno dobro starog
vijeka. Grčka je nacija ovo ispunjenje svoje kulturne zadaće iskupila propašću svoje
političke samostalnosti; pretapanjem u svjetska carstva, rasipanjem grčke kulture po
svijetu, Grci su postali učitelji svijeta. U helenizmu se značajno promijenio smisao i
karakter filozofije.

Kao što je davno već izgubio oslonac u religiji, antički čovjek sada ga gubi i u državi:
polis s kojim je bio suživljen u organsko jedinstvo, ne može_ mu zamijeniti prostrano
Aleksandrovo carstvo. Čovjek se osjeća izgubljenim, povlači se u sebe, prestaje biti
i traga individualno za srećom i smislom života .

Filozofija u helenizmu dobiva primarno etički karakter - izražen najsnažnije u stoičkoj

filozofiji koja se pita o ciljevima ljudskog života, i 0 mudrosti koja jamči sreću pojed
inca. Životna mudrost postaje osnovnim problemom poslije grčke filozofije.
 2

Stajalište individualne ćudorednosti postaje stajalište helenističke životne mudrosti . U

helenističku epohu filozofijsko naslijeđe dva najveća grčka mislioca Platona i Aristotela
ulazi kroz njihove filozofske škole koje i dalje đeluju: Platonova Akademija i
Aristotelova peripatetička škola (Licej). No, veći uspjeh imaju dvije nove škole koje su
najbolje znale izraziti stremljenje vremena za praktičkom životnom mudrosti: stoička i
epikurejska škola. Javljaju se i drugi pravci: skepticizam i eklekticizam.

Dok epikurejska škola ističe hedonizam kao osnovni cilj života mudraca, stoici
izgrađuju ideal mudraca kao etičko savršenstvo, mudraca koji izgrađuje vlastiti
unutrašnji mir, nepomućenost duše (xkoju ne mogu pomutiti nikakvi vanjski
događjaji. Budući daviše ne može utjecati na politička zbivanja kao što je to činio u
polisu u zlatnom dobu demokracije, antičkičovjek prihvaća stoičku etiku koja ga
upućuje da se usmjeri na sebe, potpuno po strani od vanjskih zbivanja - jer je jedino
tako moguće postići sreću . Oslabađajući se od afekata (ϑἁ) mudrac postaje
neovisan od svih izazova vanjskog svijeta i izgrađuje vlastitu unutarnju slobodu i mir.

Na stoički sustav gleda se kao na spoj grčke i orijentalne filozofije: orijentalni mislioci
unose svoj tradicionalni smisao za kozmičku cjelinu u njenom determinizmu ( ideja
sudbine), dok helenski filozofi akcent prenose na etičku samosvijest. ( ideja vrline -
ἁή)
 3

Zbog isključivo individualno–etičke usmjerenosti svih helenističkih

filozofijskih škola, kod njih je socijalna filozofija stavljena u drugi plan. I za
stoike i za Epikura mudracu je u samodostatnosti njegove kreposti isto tako
malo potrebna država kao i bilo koja druga životna zajednica, dapače njih se
mora kloniti. Tako su stoici odvraćali od ulaska U obiteljski život i političku
djelatnost. Stoga, kada stoici, u prvoj svojoj fazi, govore o općoj zajednici
svih umnih ljudi to se ne odnosi ni na kakav konkretni politički oblik, nego se
pod njom podrazumijeva zajednica mudrih ljudi u strogo etičkom smislu
riječi. Stoička filozofija bila je bitno individualistička, a individualizam je bio
osnova helenističkog kozmopolitizma koji predstavlja antipod partikularizmu
žitelja grčkog polisa .

Kozmopolitizam kao probuđena savjest bio je signatura sveopće svjetovne

krize koja se primarno socijalno–politički izrazila. Zato je nepovjerenje
pojedinca prema svijetu uopće, a prema politici posebno, bilo potpuno. Um –
vrhovni zakon svijeta, kao nerazoriva spona mudraca i bogova u vječnoj
zajednici svijeta, bio je izvan i iznad politike. Opća umna čovjekova priroda
ima za logičnu posljedicu princip opće čovječanskog: svi su ljudi po svojo
prirodi jednaki - ideja ekumenizma, svjetskog građanstva: svi ljudi su braća,
zastupa se jednakost robova i građana, Grka i barbara . No, budući da je
ropstvo, kao ekonomski temelj starog svijeta, bilo pretvoreno u prirodnu
stvar, u opći zakon, ideja ekumenske jednakosti svih ljudi projicira se u
unutarnju sferu etičkog: ropstvo je time nešto izvanjsko, nebitno, ako se
čovjek, koji je određen po općem umnom principu, osjeća duhovno
slobodnim.
 4

Sloboda je, dakle, ono što je umno. Kao antipod zatvorenom polisu, kojeg je
teorijski izraz ideja grčke superiornosti pred ostalim narodima, helenizam
postavlja kosmopolis - kao otvorenu ekumensku zajednicu kojoj odgovara
humanistička svijest sveopće jednakosti, bratske srodnosti ljudi, osmišljenih
u svojoj biti principom uma.

Stoička idealna država, kao sto ju je opisao Zenon (u polemičkoj paraleli

prema Platonovoj) ne poznaje nikakve prepreke zbog nacionalnosti ili
historijske države. Ona je umna životna zajednica svih ljudi - idealno svjetsko
carstvo. Već je Plutarh uvidio da je time filozofija teorijski konstruirala ono
što se historijski započelo sa Aleksandrom Velikim i što su dovršili Rimljani.

U Ranom stoicizmu ovo carstvo su tek sekundarno zamišljali kao političku

snagu, a u prvom redu su ga zamišljali kao duhovno jedinstvo spoznaje i volje.

Prilagodba stoičkog ideala stvarnom stanju zbiva se pod utjecajem filozofije

Srednje Stoe. Teorijski krug Srednje Stoe, prilagođavajući se rimskoj
P
svevlasti, napušta idealizam i rigorizam prvotne škole, te naglašuje politički i
socijalni aspekt ekumene, oživljavajući tradicionalni antički nauk o
mješovitom ustavu. Mješoviti ustav predstavlja sintezu tri osnovna politička
oblika antičkog polisa: monarhije, aristokracije i demokracije. On se
realizira kasnije u političkom sustavu Rimske imperije ( Car, senat i narod).

Panetije (185-109) jedan od glavnih predstavnika Srednje Stoe, premda

vjeran stoičkom kozmopolitskom idealu, nalazio je da je najbolji ustav
mješovita država, koju je ostvario Rimski imperij. Za razliku od realističkog i
adaptacionog tijeka stoičke socijalne filozofije u vrijeme uspona Rimskog
carstva, poslije, u doba dekadencije, kada proces demoralizacije zahvaća
 5

društvo na širokom planu, u kasnoj se Stoi ponovo inzistira na idealnoj

zajednici svijeta zasnovanoj na umskom principu . Pri tome se degradira
politički sustav Rimske imperije, koji se svodi samo na fizičko-građanski
status. Politička država - Rimska imperija - ne oličava princip uma;
čovjekovo mjesto i vrijednost su iznad i izvan nje - U idealnoj ekumeni
logosa, u kojoj umni ljudi druguju s bogovima - slobodni, sretni i savršeni.

Epikur je, s druge strane, poricao svaku prirodnu zajednicu među ljudima, a
svaki oblik društvenog spajanja svodio je na utilitarističku prosudbu
pojedinca .Za epikurejce, država nije prirodna tvorevina, nego je od ljudi
stvorena radi prednosti koje se od nje očekuju. Ona proizlazi iz ugovora na
koji su ljudi međusobno pristali da se međusobno ne oštećuju. Dakle,
nastanak države zahvaljuje se inteligenciji ljudskog roda koji se izdigao iz
stanja divljaštva do civilizacije.
Sve osnovne crte utilitarističke društvene nauke razvijaju se kod Epikura
dosljedno iz njegove atomističke pretpostavke, da individue najprije postoje po
sebi i za sebe, i da tek radi dobara koja sami ne mogu postići ili ih ne mogu
sačuvati, dobrovoljno i namjerno ulaze u društvenu zajednicu .Ta Epikurova
koncepcija prirodnog individualizma čovjeka i civilizacijskog karaktera post-
festum društvenosti, kada se ljudi iz pragmatičnih razloga dobrovoljno udružuju
sklapanjem društvenog sporazuma i tek tada egzistiraju kao , na
osebujan način razvit će se kasnije, u djelima J. J. Rousseaua, Thomasa
Hobbesa, Johna Lockea i Barucha de Spinoze.
Teorija društvenog ugovora, koju su u XVIII.st. razvili spomenuti teoretici,
u svakom slučaju ima svoju preteču u djelu Epikura.
 6

Rim
Eklekticizam: Graecia, Romam scientia superas!

Ciceron - pojam životnog zakona koji je prirodom i umom za sve ljude jednako
određen -- stvaralački princip rimskog prava.
Dihotomija: Lex naturale (opći prirodni zakon) - Jus naturale (propisi ljudske
životne zajednice).
U teorijski razvoj onoga što država treba da bude, uvodi Ciceron
istraživanje o tome što ona jest. Ciceron smatra da država nije proizašla iz
razmišljanja pojedinca - već da je ona proizvod povijesti, i zato se u njenim
životnim oblicima miješaju vječna određenja prirodnog zakona s historijskim
pravilima pozitivnog prava. Na taj način, ono povijesno dolazi prvi puta do
punog filozofijskog vrednovanja.

***
Aleksandrovo carstvo  obnova monarhijskog principa. Aleksandar u
ustrojstvo svoje države uvodi orijentalni princip apsolutne vlasti monarha, kojoj
su svi podanici ropski potčinjeni – princip stran politici antičkog grčkog polisa u
kojemu su svi građani bili politički subjekt, u slučaju tiranije, barem in
potentiam. Poznati orijentalni princip, odnosno način političkog života -
nesloboda građana države koji, stoga, nemaju status građana - uočio je još
Aristotel (Politika 1327b) i Hegel (Filozofija povijesti).
Aleksandar, međutim, prekidajući s demokratskom praksom grčkih polisa, u
svom kozmopolisu instalira orijentalnu političko–teološku dogmu s božanskim
 7

prerogativima apsolutnog monarha – postaje božji sin, bog-čovjek, vladar-bog.

On pokušava da, na taj način, dade svom raznolikom i podijeljenom carstvu
duhovnu organsku solidarnost, mir i jedinstvo. Od tada kult vladara-boga
postaje sastavni dio helenističke državnosti i opće svijesti, te se kasnije prenio i
na Rimsku imperiju .

Ideja ekumene koju je posebno razvila Srednja Stoa, završila je, naročito pod
rimskim .političkim utjecajem , u proglašenju cara vođom svijeta . Ideja velike
ličnosti - boga na zemlji, simptom je sumraka antičkog društva: nesigurnom i
stalno potresenom svijetu potreban je spasitelj. U biti, ideja vladara kao božjeg
sina izraz je duboke rezignacije i sveopćeg pesimizma.

Helenizam je, uopće, pomicanje težišta k pojedincu: filozofija je afirmirala

mudrog čovjeka (mudraca ) koji je sebi samom zakon i sloboda. Socijalno-

.
politička teorija helenizma iznosi ideju vladara kao božjeg sina kojega smatraju
za živi zakon, koji treba
na zemlji uspostaviti zajednicu zakona i sloge. I kao što je duševni mir osnovni
uvjet sreće za umnog čovjeka, tako je sloga opći uvjet dobra u zajednici.
Helenistički čovjek osjeća potrebu za vladarom božanske moći, uma i ranga,
koji će poremećenom i očajnom čovječanstvu donijeti spas, mir, sreću i slogu.
8
9