Midžić Senija - Gramatika III

Midžić, Senija Naš jezik 3, udžbenik za 3.
razred gimnazije, Sarajevo publishing, Sarajevo

(2003.)
SADRŽAJ
JEZIK I NJEGOVA STRUKTURA
SINTAKSA 5
Pojam i predmet sintakse 5
Riječ 6
Punoznačne riječi 6
Nepunoznačne riječi 7
Sintaksema 7
Sintaksema i sintagma 7
Preobrazba sintaksema u sintagmama 8
SINTAGMA 9
Tipovi gramatičkih veza među sintagmama 9
Vrste sintagmi 11
Sintagma i rečenica 13
Rečenica 14
Rečenica kao osnovna komunikacijska (obavijesna) jedinica 14
Rečenica kao gramatička jedinica 15
Ciljna usmjerenost rečenice 16
Vrste rečenica po sastavu 16
Predikat 17
Subjekt 19
Objekt 21
Adverbijalne (priloške) odredbe 22
Atribut 23
Apozicija 24
Prosta rečenica 25
Struktura i tipovi prostih rečenica 25
Složena rečenica 27
Vrste složenih rečenica 27
Slaganje složenih rečenica 28
Analiza složenih rečenica 28
Intonacija složene rečenice 29
Rečenična kondenzacija 30
NEZAVISNOSLOŽENE REČENICE 32
Ustrojstvo i tipovi složenih rečenica 32
ZAVISNOSLOŽENE REČENICE 35
Ustrojstvo i tipovi zavisnosloženih rečenica 35
Zavisnošložene rečenice s objekatskom surečenicom 35
1
Zavisnosložene rečenice s adverbijalnim surečenicama 36
VEZANI TEKST 43
Struktura vezanog teksta 43
Tipovi veze među rečenicama u vezanom tekstu 44
Tekstualni konektori 45
JEZIK U UPOTREBI 47
Raspravljanje kao tip vezanog teksta 47
Rasprava 48
Usmena rasprava-diskusija 49
Kritika 50
PRAVOPIS 52
Interpunkcijski znaci u složenim rečenicama 52
Pisanje skraćenica 55
HISTORIJA JEZIKA 57
Bosanski, hrvatski srpski jezik u 19. stoljeću 57
Bečki književni dogovor 57
Odnos bosanskih pisaca prema maternjem jeziku 58
Austrougarsko doba i kulturno-jezički preporod 58
Književno-jezička reforma Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka 58
Naziv bosanski jezik u austrougarsko doba 59
Književni i standardni jezik 59
Norma i standardizacija 80
2
JEZIK I NJEGOVA STRUKTURA
Sintaksa (pojam i predmet sintakse)1

Pojam i predmet sintakse. Mi slušamo i govorimo riječi. Tako prenosimo jedni drugima
svoje misli i osjećanja. Riječi se nižu i povezuju u veće jezičke cjeline po strogo utvrđenim pravilima.
Pravila povezivanja i slaganja riječi u veće jezičke cjeline, njihove međusobne veze i odnose u tim
cjelinama, izučava dio nauke o jeziku koji se zove sintaksa (grč. syntaksis, slaganje, uređivanje).
Njezina najmanja jedinica je riječ. Povezivanjem riječi nastaju veće jedinice: sintagma,
rečenica i vezani tekst. Dakle, sintaksa istražuje pravila po kojima se riječi povezuju i slažu u
spojeve riječi u rečenice, a rečenice u složene rečenice i različite vrste tekstova. Glavna sintaksička
jedinica je rečenica.
Najbolje ćemo razumjeti pravila koja se proučavaju u sintaksi ako pođemo od govornog
čina. Govorni čin je postupak prenošenja obavijesti od govornika sugovorniku. Obavijest se
najpotpunije prenosi rečenicama. Pri tome govornik odabire odgovarajuće jezičke jedinice
kojima će prenijeti obavijest, a taj odabir zavisi o govornoj situaciji i govornikovoj namjeri.
Obavijest može glasiti: Damir čeka prijatelja.
Da bi ostvario cjelovitu obavijest, govornik je odabrao riječi koje označavaju osobe (Damir,
prijatelj) i dešavanje, odnosno stanje (čekati). Ali sam odabir riječi nije dovoljan za prijenos
obavijesti. Riječi, odnosno jezičke jedinice, moraju se složiti u niz koji je uređen po određenim
pravilima. To uređivanje uvjetuje riječ kojom se označava proces ili radnja. U našoj obavijesti
to je glagol čekati, ali odabran u 3. licu jednine prezenta (čeka). Ovako odabran lični glagolski
oblik zahtijeva da jezička jedinica koja označava osobu koja čeka, ko (Damir), mora imati oblik
nominativa, a jedinica prijatelj, koja označava koga čeka, oblik akuzativa jednine (prijatelja).
Tako su jezičke jedinice uređene po pravilima da ostvaruju razumljivu obavijest i gramatički
pravilnu rečenicu: Damir čeka prijatelja.
Odabrani glagolski oblik čeka onemogućava da ostale jezičke jedinice dobiju drugi oblik
koji ne može biti rečenica, npr. Damiru čeka prijateljem ili Damirom čeka prijatelj.
Rečenica Damir čeka prijatelja može biti proširena još nekim članovima, npr. Damir
čeka dragog prijatelja.
Rečenica je proširena pridjevom dragog koji zahtijeva upravo ovaj određeni gramatički
oblik uz imenicu prijatelja. Time se uspostavlja veza između pridjeva i imenice koji zajedno
čine vezu (spoj) riječi ili sintagmu, sintaksičku jedinicu višeg reda.
Zaključimo: Sintaksa istražuje odnose među jezičkim jedinicama unutar rečenice i
pravila njihovog udruživanja.
Predmet sintakse je i odnos sadržaja rečenice prema stvarnosti. To znači da se
rečenicom označava i to da li je zbivanje o kojem se govori u rečenici stvarno (Damir čeka
prijatelja) ili nestvarno, mogućnost (Damir bi čekao prijatelja). Također moramo iz rečenice
doznati kada se ostvaruje zbivanje o kojem se govori; da li je istovremeno sa trenutkom
1
Senija Midžić “Naš jezik 3“, Sarajevo publishing, Sarajevo 2003
3
govornog čina (Damir čeka prijatelja) ili se odvijalo prije (Damir je čekao prijatelja), ili poslije
tog trenutka (Damir će čekati prijatelja).
Sintaksa istražuje i međusobnu povezanost rečenica unutar teksta. Neke rečenice ne
bismo mogli razumjeti ako ih ne promatramo u vezi s drugim rečenicama s kojima su u tekstu
povezane. Promotrimo ovaj primjer: Čeka ga već dugo. Njega nema.
Ovim rečenicama ne možemo potpuno shvatiti smisao bez prethodne rečenice Damir
čeka prijatelja jer ne znamo na koga se odnose zamjenice ga i njega.
Iz ovog primjera vidimo da rečenice u govoru (i u pisanju) ne dolaze zasebno, nego se
povezuju sa sljedećim rečenicama. Smisao jedne rečenice zavisi od sadržaja prethodne
rečenice (tzv. konteksta) i često ne bi bio jasan izvan cjeline. Ovakva veća jezička cjelina od
niza rečenica naziva se vezani tekst ili diskurz (lat. discurcus).To je najveća jezička jedinica koja
predstavlja cjelovit odsječak teksta.
Osnovne sintaksičke jedinice. Vidjeli smo da se sintaksa bavi proučavanjem triju tipova
sintaksičkih jedinica: sintagmama, rečenicama i vezanim tekstom. U okviru ovih jedinica
sintaksa istražuje njihove vrste, tipove i osobitosti.
Sintaksa proučava riječi i njihove oblike kao sintaksičke jedinice promatrajući njihovu
funkciju u većim jezičkim cjelinama. Ako dvije ili više riječi sačinjavaju cjelinu (npr. zanimljiva
priča, dobro učiti, pjevati lijepu pjesmu), to su veze riječi koje nazivamo sintagmama. Glavna
sintaksička jedinica je rečenica. Najveća sintaksička jedinica je vezani tekst.
Tabla
Sintaksa (pojam i predmet sintakse)
Govorni čin je postupak prenošenja obavijesti od govornika sugovorniku.
sintagma
rečenica i
vezani tekst
riječ
Pravila povezivanja i slaganja riječi u veće jezičke cjeline, njihove međusobne veze i odnose
u tim cjelinama, izučava dio nauke o jeziku koji se zove sintaksa
4
RIJEČ
Riječi (punoznačne i nepunoznačne)2

Riječ je najmanja jedinica sintaksičke analize. Riječi se udružuju u rečenice. Kakvu funkciju
pojedine riječi imaju u rečenici, zavisi od toga kojoj vrsti riječ pripada.
Riječi se dijele na punoznačne ili leksičke riječi, koje imenuju neki pojam (imenice,
zamjenice, pridjevi, brojevi, glagoli, prilozi), i nepunoznačne (pomoćne) ili gramatičke riječi
koje iskazuju odnose među leksičkim riječima (prijedlozi, veznici, riječce i uzvici).
Punoznačne riječi
Ove riječi mogu imati različite funkcije u rečenici (popunjavati različite pozicije): subjekta,
predikata, objekta, priloške odredbe, atributa i apozicije. Na osnovi sličnosti svojih sintaksičkih
osobina mogu se svrstati u četiri sintaksičke kategorije: supstantivne ili imeničke, verbalne ili
glagolske, adjektivne ili pridjevske i adverbijalne ili priloške.
Imeničke kategorije riječi su imenice, imeničke zamjenice, pridjevi, brojne imenice i neki brojevi.
One mogu imati funkciju: subjekta (Brat je bio pred kućom), objekta (Pročitao sam knjigu), atributa
(Miris vodenih trava širio se uz rijeku), apozicije (Jedna žena, moja komšinica, ispričala mi je sve),
adverbijalne (priloške) odredbe (Ja drumom, a on šumom).
Koju će sintaksičku funkciju imati pojedini imenički oblik zavisi o gramatičkim svojstvima
tog oblika.
Glagolska kategorija riječi su glagolski oblici koji se dijele na: lične i nelične.
Lični glagolski oblici su oni kojima su pridružene gramatičke oznake lica, broja, vremena
ili načina. To su: glagolska vremena (prezent, perfekt, aorist imperfekt, pluskvamperfekt, futur
prvi i futur drugi) i glagolski načini (imperativ, kondicional prvi i kondicional drugi). U rečenici
najčešće imaju funkciju predikata (Kasaba leži u kotlini).
Nelični glagolski oblici nemaju gramatičkih oznaka. To su infinitiv (učiti), glagolski prilog
sadašnji (učeći), glagolski prilog prošli (naučivši), glagolski pridjev radni (naučio) i glagolski
pridjev trpni (naučen). Oni mogu biti dijelovi složenih glagolskih oblika, a mogu se pojaviti i u
drugim funkcijama, npr. rečeničnih dopuna ili priloških odredbi.
Mogu imati funkciju subjekta (Učiti je teško), mogu biti dopuna glagolima (Trebam kupiti
ulaznicu za koncert) ili pridjevima (Ljudi su dužni pomoći jedni drugima) te u funkciji priloške
odredbe (Ode kući pjevajući).
Pridjevska (adjektivna) kategorija riječi su pridjevi, pridjevske zamjenice i brojevi
koji se dekliniraju kao pridjevske zamjenice, a imaju funkciju atributa (Bio je jedan veseo momak,
smiješna tubasta nosa i rijetkih zuba).
Priloška (adverbijalna) kategorija riječi s prilozima i nepromjenjivim brojevima ima najčešće
funkciju priloških odredbi: Krajem oktobra nestade lišća u aleji.
Ove riječi mogu imati i druge funkcije:
a) imenskog predikata: Moj razred je prvi po uspjehu.
2
5
b) pridjevskih i priloških dopuna: Oni su vrlo ozbiljni.
c) riječi za isticanje, tzv. intenzifikatori, npr. Baš je dobro.
i tzv. konektori, tj. prilozi koji služe za povezivanje rečenica u tekstu, npr. Prema tome
rezultat je dobar.
Nepunoznačne riječi
To su riječi koje ne mogu same imati nijednu rečeničnu funkciju već samo zajedno s
punoznačnim riječima kao pomoćne riječi (prijedlozi, veznici i neke riječce), npr.: Srušena je
kuća na brijegu. Noć je tamna, bez mjesečine.
Nepunoznačnim riječima pripadaju i kopulativni (sponski) glagoli (npr. biti), zatim
modalni glagoli, glagoli koji ne znače sam proces ili radnju već način vršenja neke radnje (npr.
trebati pitati, morati raditi) i fazni glagoli tj. glagoli koji označavaju različite faze nekog procesa,
npr. početi hodati, prestati raditi. Oni sačinjavaju poseban tip nepunoznačnih riječi jer ne mogu
stajati samostalno u rečenici, bez dopune neke druge riječi, npr.: Ona je bila nesretna. Trebaš
pitati kad ne znaš. Dijete je počelo hodati.
Tabla
Riječi (punoznačne i nepunoznačne)
Riječ je najmanja jedinica sintaksičke analize
punoznačne ili leksičke riječi supstantivne ili imeničke, verbalne ili glagolske (lične i
nelične), adjektivne ili pridjevske i adverbijalne ili priloške.
nepunoznačne (pomoćne) ili gramatičke riječi ne mogu same imati nijednu rečeničnu
funkciju
6
SINTAKSEMA
Sintaksema (sintaksema i sintagma, preobrazba sintaksema u sintagmama) 3

Punoznačne riječi i veze nepunoznačnih i punoznačnih riječi koje mogu u rečenici
popuniti jednu ili više pozicija nazivaju se sintakseme.
To su najmanje jedinice sintaksičke analize.
Postoje dvije vrste sintaksema: sintetička sintaksema koju čini samo jedna punoznačna
riječ i analitička sintaksema sa jednom punoznačnom riječi kojoj je pridodala nepunoznačna.
Povezivanjem riječi, odnosno sintaksema, nastaju jedinice višeg reda: sintagme i rečenice.
Sintaksema i sintagma Sintagma je veza dviju ili više punoznačnih riječi koje označavaju
jedan pojam ili imaju istu funkciju u rečenici. To je sintaksička jedinica sastavljena od najmanje
dvije sintakseme: zanimljiva priča, neugodan susret, smijati se do suza. Dakle, sintagma je veza
sintaksema. To može biti veza izvan rečenice, npr. u naslovima tekstova, knjiga, filmova (Igre bez granica,
Zeleno busenje, Do posljednjeg daha). Međutim, sintagme su najčešće veze sintaksema unutar
rečenice povezane istom službom u rečenici i ne mogu biti veza subjekta i predikata. Sintagma: lijepa
djevojka. Rečenica: Djevojka je lijepa.
Odnos sintaksema u sintagmi. Ako sintagma ima dva člana (sintakseme), onda je jedan
član upravni ili glavni član, a drugi je podređeni, odnosno zavisni ili sporedni član.
zanimljiva priča
Upravni član je sintaksema priča (imenica), a zavisni član je zanimljiva (pridjev) jer se pridjev
upravlja prema imenici.
Udruživanje sintaksema u sintagme. Udruživanje sintaksema u sintagme zasniva se na
osobini valentnosti, tj. sposobnosti jedne sintakseme da uza se veže drugu. To je tzv. aktivna
valentnost dok je pasivna valentnost osobina sintakseme da bude vezana uz drugu sintaksemu.
Aktivnu valentnost imaju upravni članovi sintagme, a pasivnu zavisni. Sposobnost upravnog člana
da veže zavisni član zasniva na tome da pripada pojedinim vrstama riječi (imenicama, glagolima,
pridjevima) i kao takav vezuje zavisne članove.
Tako npr. sintagme:
majsko jutro, pjevati pjesmu, vrlo dobar, malo šećera
možemo predstaviti dijagramom:
jutro ( S ) pjevati (V) dobar (A) malo (ADV)
majsko (A) pjesmu (S) vrlo (ADV) šećera (S)
Oznake za sintakseme su: S (supstantivne, tj. imeničke riječi: imenice, imeničke zamjenice,
brojne imenice i brojevi), A (adjektivne ili pridjevske), V (verbalne ili glagolske), ADV (adverbijalne ili
priložne).
Ovi primjeri pokazuju aktivnu i pasivnu valentnost pojedine kategorije riječi. Iz dijagrama
možemo vidjeti da su supstantivne sintakseme aktivno valentne prema adjektivnim, a
pasivno prema verbalnim i adverbijalnim sintaksemama: majsko jutro, pjevati pjesmu, malo
šećera.
3
7
Npr. imenica jutro određuje oblik pridjeva majsko (nom. sr. rod.), ali imenica pjesmu
podređena je glagolu pjevati kao objekt prijelaznog glagola (akuzativ jednine).
Preobrazba sintaksema u sintagmama.

Funkcionalna preobrazba sintaksema. Pokazali smo proces udruživanja sintaksema u
sintagme. Ali sintagme često proširujemo novim sintaksemama. U tom slučaju dešava se
tzv. funkcionalna preobrazba sintaksema. To znači da jedna kategorija sintaksema preuzima
sintaksičku ulogu druge kategorije sintaksema, ali pritom zadržava sve svoje leksičke i
gramatičke osobine. Ova pojava se odnosi samo na sintakseme koje su zavisni članovi sintagme.
Pokazat ćemo to na primjerima. Uobičajeno je da uz imenicu stoji pridjev kao atribut, ali se
atributska funkcija može izraziti i drugom vrstom riječi. Npr. u sintagmi miris ruže sintaksema
ruže je imenica u atributskoj funkciji. Atributska funkcija, kao što znamo, pripada adjektivnoj
kategoriji riječi, što znači da je imenica dakle supstantivna kategorija riječi, preuzela funkciju
adjektivne kategorije (priloške odredbe) i tako se funkcionalno preobrazila.
U sintagmi pjevati u horu i zaspati slušajući muziku također imamo funkcionalne preobrazbe;
u prvoj sintaksema u horu preuzela je funkciju adverbijalne (priloške) kategorije i tako se funkcionalno
preobrazila, a sintaksema slušajući pripada verbalnoj kategoriji riječi (glagolu), ali je u sintagmi
dobila funkciju adverbijalne (priloške) kategorije.
miris (S) pjevati (V) zaspati (V)
ruže (S > A) u horu (S>ADV) slušajući (V > ADV)
Iz ovih dijagrama vidimo kako je sintaksema ruža, imenica (S) preuzela funkciju atributa (A),
a sintaksema u horu, koja također pripada supstantivnoj kategoriji riječi, dobila funkciju
adverbijalne kategorije i tako su ove sintakseme promijenile svoju funkciju.
Ako ove sintagme proširimo novim članovima, pa uz zavisni član vežemo još neki zavisni
član, oni se vezuju po svojim kategorijalnim, a ne funkcionalnim svojstvima jer u tom slučaju ne
vrijedi rezultat funkcionalne preobrazbe. Npr.
miris (S) pjevati (V) zaspati (V)
ruže (S > A) u horu (S > ADV) slušajući (V>ADV)
majske (A) školskom (A) muziku (S)
Atributi majski i školskom kao zavisni članovi upravljaju se prema imenicama ruže i horu
po njihovim kategorijalnim svojstvima. U proširenim sintagmama sintakseme ruže i u horu
vezale su zavisne članove majske i školskom (atributi su se upravljali prema imenicama) u
skladu sa svojom kategorijom, a ne funkcionalnim osobinama.
Kategorijalna preobrazba sintaksema. Kategorijalna preobrazba mijenja leksička i gramatička
svojstva sintakseme. Promatra ćemo sintaksemu u rečenici: Ljudi su sretni.
Pridjev sretni je adjektivna sintaksema. Ova sintaksema zadržava svoja kategorijalna, a ne samo
funkcionalna svojstva. To se može vidjeti proširivanjem ove sintakseme udruživanjem u sintagmu
gdje ona ispoljava mogućnost i aktivne i pasivne valentnosti.
Npr. Ljudi su vrlo sretni, (aktivna valentnost), Ljudi su sretni putnici, (pasivna valentnost).
Možemo pridjev sretni kategorijalno preobraziti u imenicu u rečenici u kojoj on postaje
subjekt. Npr. Sretni su miljenici sudbine.
8
Ovdje je pridjev sretni postao supstantivna sintaksema.
Tabla
Sintaksema (sintaksema i sintagma, preobrazba sintaksema u sintagmama)
Punoznačne riječi i veze nepunoznačnih i punoznačnih riječi koje mogu u rečenici
popuniti jednu ili više pozicija nazivaju se sintakseme.
sintetička sintaksema
analitička sintaksema
Preobrazba sintaksema u sintagmama
- Funkcionalna preobrazba sintaksema
- Kategorijalna preobrazba sintaksema.
9
SINTAGMA
Tipovi gramatičkih veza među sintagmama.4

Vidjeli smo da se sintagme sastavljaju iz sintaksema na osnovu podređenosti tako da jedan
član gramatički zavisi od drugog. Njihovo povezivanje može se odvijati na tri načina: slaganjem,
upravljanjem i pridruživanjem. To su tri tipa veza među članovima sintagme.
Slaganje (kongruencija)
Slaganje je veza među članovima sintagme u kojoj se zavisni član uvijek slaže ili podudara
s gramatičkim oblicima roda, broja, lica i padeža upravnog člana. Npr. u sintagmi zlatna boja to se
obilježje izražava nastavkom -a.
zlatn-a boj-a
U ovom primjeru zavisni član sintagme (zlatna) je adjektivna sintaksema koja iskazuje
osobinu upravnog člana (boja), pa se ovakve sintagme nazivaju odredbene sintagme.
U odredbenoj sintagmi zavisni član ne mora biti pridjevska riječ (vedro nebo, moja
knjiga, drugi ulaz) nego može biti i imenica, funkcionalno preobražena. Npr. planina Igman,
kralj Tvrtko, pjesma rugalica.
Slaganje može biti potpuno i nepotpuno. Potpuno slaganje znači da se zavisni član
sintagme podudara u rodu, broju i padežima. Npr. rijeka Una, a nepotpuno slaganje zastupljeno
je samo u broju i padežu, npr. planina Šator, ili samo u padežu, npr. u mjestu Medvodama.
Znamo da u našem jeziku ima imenica gramatičkog ženskog roda koje označavaju osobe
muškog spola (komšija, gazda, kadija, muftija, starješina, kolega, buregdžija, Mustafa i dr.) Kod
ovih imenica zavisni članovi u jednini imaju gramatički oblik muškog roda i to je slaganje po
smislu, a u množini gramatički oblik ženskog roda i to je slaganje po obliku. Npr. prvi komšija,
razredni starješina (nom. jed.) prve komšije, razredne starješine (nom. množ.)
Kod imenica na suglasnik - a koje se slažu i sa muškim i sa ženskim rodom, npr. mušterija,
kukavica, izbjeglica, budala, zavisni članovi u jednini mogu imati gramatički oblik muškog roda
(slaganje po smislu), a u množini gramatički oblik ženskog roda (slaganje po obliku) i veoma
rijetko gramatički oblik muškog roda, a ako označava žensku osobu, zavisni član i u jednini i
množini ima gramatički oblik ženskog roda.
Npr. za osobu muškog spola: taj/ta kukavica, ovaj/ova tvrdica (nom. jed.) i te kukavice,
ove tvrdice (nom. množ.). Za osobe ženskog spola: ta kukavica, ova tvrdica (nom. jed.) i te
kukavice, ove tvrdice (nom. množ.)
Ako su upravni članovi zbirne imenice kao oblici zbirne množine imenice koje nemaju
jediničnu množinu (dijete - djeca, brat- braća, unuče - unučad).
I odredbene sintagme s funkcionalno preobraženom imenicom pokazuju osobitosti u
slaganju, naročito u padežnim oblicima zavisnih članova. Zavisni član može ostati u nominativu
bez podudaranja u obliku padeža sa svojim zavisnim članom, a tada se povezuje crticom . Npr.
gospođa Jasna, gospođe Jasne / gospođa - Jasne, majstor Himzo, majstora Himze / majstor - Himze.
Ovdje su obično zavisni članovi titule, zanimanja, rodbinske oznake. U sintagmama gdje
4
Midžić, Senija Naš jezik 3, udžbenik za 3. razred gimnazije, Sarajevo publishing, Sarajevo (2003.)
10
su zavisni članovi nazivi knjiga, časopisa, ustanova, zavisni član ostaje u nominativu: balada
Hasanaginca (balade Hasanaginica), časopis Sema (časopisa Sema), hotel Park (hotela Park), a imena
mogu doći pod navodnike.
Upravljanje (rekcija)
Upravljanje je veza među članovima sintagme u kojoj upravni član sintagme traži da
zavisni član dobije određeni gramatički oblik. Npr. u sintagmi čitati knjigu upravni član čitati
zahtijeva da zavisni član knjigu bude u obliku akuzativa (A) jer je glagol čitati prijelazni glagol.
Dakle, upravni dio upravlja gramatičkim osobinama zavisnog pa se takva vrsta gramatičke veze
zove upravljanje. Pogledajmo kakve oblike zavisnih članova zahtijevaju neki drugi glagoli:
sjećati se prošlosti (genitiv), otići kući (D),
hodati ulicom (I), dogovoriti se s prijateljima
(I), pričati o filmu (L), stajati pred kućom (L).
Glagoli imaju naročito razvijen sistem upravljanja. Iz ovih primjera vidimo da je zavisni
član najčešće imenica u obliku zavisnog padeža s prijedlogom ili bez prijedloga. Ali i imenice
mogu imati osobine upravljanja. Npr. čitanje knjige, sjećanje na prošlost, dolazak kući, hodanje
ulicom, dogovor s prijateljima, priča o filmu, a također i imenice koje nisu u vezi s glagolima: miris
dunja, direktor škole. Ovu osobinu često imaju i pridjevi (sit svega, gladan kruha, dostojan
poštovanja), zatim prilozi (blizu kuće, mnogo vike) i brojevi (dvoje mladih).
Razlikujemo jako i slabo upravljanje.
Jako upravljanje znači da se zavisni član pojavljuje u strogo određenom padežnom ili
prijedložno-padežnom obliku. To vidimo naročito kod glagola. Npr. prijelazni glagoli
zahtijevaju da se zavisni član kojim upravljaju pojavi u obliku akuzativa bez prijedloga: slušati
muziku, pisati pismo, ali to traže i mnogi neprijelazni glagoli: čuvati se od neprijatelja, oporaviti
se od bolesti, zasnivati se na iskustvu.
Glagoli koji znače davanje (dati, poslati) i saopćenje (reći, kazati, javiti) zahtijevaju dvije
dopune; jednu u akuzativu bez prijedloga, a drugu u dativu: dati slatkiše djeci, poslati pismo sestri,
javiti novost posjetiocima.
Kod slabog upravljanja zavisni član sintagme može se zamijeniti nekim drugim oblikom,
a da se značenje bitno ne promijeni pa govornik može odabrati za njega pogodniji oblik, npr.
ustati prije zore ili pred zoru ili uoči zore.
Pridruživanje
Pridruživanje je veza među članovima sintagme u kojoj je zavisni član nepromjenljiv i
nema gramatičkih obilježja kao što su rod, broj, padež i sl. Tako se upravnim članovima
sintagmi kao zavisni članovi pridružuju nepromjenljive vrste i oblici riječi: prilozi, infinitiv,
glagolski prilog prošli i sadašnji: početi učiti, hodati polako, znati igrati, morati raditi. Ovdje su
upravni članovi glagoli, ali mogu biti i imenice: npr. pjevati tiho, život udvoje; pridjevi: prisiljen
prodati, veoma iskren); prilozi: vrlo malo (pričati), prilično loše (govoriti).
Prilozi se pridružuju glagolima, imenicama, pridjevima i drugim prilozima, a tako i
infinitiv, dok se glagolski prilozi pridružuju glagolima.
11
Vrste sintagmi
Tipovi sintagmi određuju se prema funkciji (ulozi) zavisnog člana u odnosu na glavni.
Tako imamo odredbene (atributske) sintagme, npr. lijepa pjesma, gdje zavisni član određuje
upravni pa se prema njoj odnosi kao odredba ili atribut; dopunske (objekatske), npr. pjevati
pjesmu, gdje se zavisni član odnosi prema upravnom kao dopuna ili objekt, i okolnosne
(adverbijalne), npr. pjevati lijepo, gdje zavisni član iskazuje okolnost odvijanja radnje.
Vrste sintagmi po stupnju povezanosti članova
Sintagme mogu biti slobodne i vezane, a to zavisi od toga koliko je čvrsta gramatičko-
semantička veza između članova sintagme.
Slobodne sintagme:
Umjetnost čovjeku daruje ljepotu.
U prvoj rečenici svaki član sintagme slobodno se gramatički veže s drugim, a oba člana
imaju neku funkciju u rečenici. Možemo izdvojiti dvije sintagme: daruje ljepotu (predikat i bliži
objekt) i daruje čovjeku (predikat i dalji objekt).
Vezane sintagme imaju čvrstu leksičkosemantičku i gramatičku povezanost među
članovima pa oni zajedno (a ne samostalno) ostvaruju neku funkciju u rečenici.
Npr. Na skup je došlo mnogo ljudi.
U sintagmi mnogo ljudi oba člana imaju jednu funkciju - funkciju subjekta.
Ima više tipova vezanih sintagmi, zavisno od upravnog člana:
a) upravni član je količinski prilog ili nepromjenljivi broj, a zavisni imenica (malo šećera,
mnogo mlijeka, dvanaest mjeseci)
b) upravni član je broj jedan ili zamjenica, a zavisni supstantivna sintaksema: jedan od
mnogih, oni među vama, neki od vas
c) upravni član je kopulativni glagol, a zavisni adjektivna sintaksema: biti prvi, biti
nepoznat
d) upravni član je modalni ili fazni glagol, a zavisni infinitiv: moći trčati, znati svirati,
početi raditi i dr.
Vezane sintagme su i frazeološki izrazi: ići glavom kroz zid, naći se u nebranom grožđu.
Vrste sintagmi po sastavu
Po sastavu sintagme mogu biti proste i složene.
Proste sintagme imaju dva člana, a mogu biti bezprijedložne (riječ utjehe, ugodan glas,
igra prirode, imati novac, vrlo lako) i prijedložne (dobiti na poklon, jastuk za dvoje, u korist
braće). Proste su i one sintagme u kojima je jedan od članova frazeološki izraz: vidjeti sve
zvijezde, propasti u zemlju od stida.
Složene sintagme stvaramo iz prostih sintagmi kombinacijom prostih sintagmi ili
sintaksema i prostih sintagmi i tako se sintagme šire. Npr. igrati se s djetetom - igrati se -
poslijepodne - cijelo poslijepodne -jednim djetetom - jednim veselim djetetom.
12
igrati se
poslijepodne s djetetom
cijelo jednim veselim
Kod širenja sintagmi možemo kombinirati različite veze među članovima.

Vrste sintagmi prema upravnom članu
(ovisno od toga koja riječ je upravni član)
Supstantivne (imeničke) sintagme
To su sintagme u kojima je upravni član supstantivna sintaksema (imenica, zamjenica,
broj). Ako je zavisni član adjektivna sintagma, naziva se kongruentnom (sročnom)
supstantivnom sintagmom jer se zavisni član slaže s oznakama roda, broja i padeža upravnog
člana, za razliku od nekongruentnih (nesročnih) supstantivnih sintagmi gdje zavisni član ne
prati gramatičke oznake roda broja i padeža.
Kongruentne supstantivne sintagme:
a) imeničke sintagme sa svim vrstama adjektivnih sintaksema:
crveni cvijet, domaća zadaća (pridjevi); taj čovjek, neki ljudi (pridjevske zamjenice);
drugo dijete, osmi razred (redni brojevi); jedan znak, tri sestre (ostali brojevi)
b) zamjeničke sintagme su najčešće s ličnim zamjenicama, rjeđe sa ostalim, a zavisni
članovi mogu biti sve adjektivne sintakseme:
c) neko nepoznat (pridjevi); ti takav, neko vaš (pridjevske zamjenice); ovo prvo, neko
drugi (redni i ostali brojevi)
d) brojne sintagme imaju za upravne članove brojne imenice: cijela stotica, prisutno troje
(pridjevi); ova hiljada, ona dvojica (pridjevske zamjenice), redni i ostali brojevi (prvi milion,
dvije trećine)
Nekongruente supstantantivne sintagme su one bez slaganja zavisnog i upravnog člana u
svim gramatičkim kategorijama. To su sintagme u kojima je najčešće upravni član imenica, ali
može biti i imenička zamjenica ili broj.
Imeničke sintagme su sintagme kojima je upravni član konkretna ili apstraktna imenica,
izvedena iz glagola i pridjeva, a s obzirom na zavisni član ima ih nekoliko vrsta:
a) funkcionalno preobražena imenica: pričanje priče, utaja poreza, crijep s krova
(genitiv); poklon sestri, cesta prema jugu (dativ); pogled kroz prozor, recept za kolač (akuzativ);
šetnja alejom, vožnja lađom (instrumental); priča o događaju, kuća na obali (lokativ).
b) funkcionalno preobraženi glagol u infinitivu: sposobnost sakriti (istinu), radost stvarati
(novo)
c) funkcionalno preobražen prilog: nebo gore, vrućina ljetos.
Zamjeničke sintagme: upravni član je zamjenica, a zavisni član funkcionalno
13
preobražena imenica ili prilog: svako od njih (genitiv); neko s obrazom (instrumental); svako u
gradu (lokativ)
Brojne sintagme: upravni članovi su brojevi i brojne imenice, a zavisni član može biti
funkcionalno preobražena imenica ili lična zamjenica: dvoje ljudi, petorica učenika, trećina
zarade, nas dvojica.
Verbalne (glagolske) sintagme
To su sve sintagme kod kojih je upravni član glagol u ličnom ili neličnom obliku. Pošto
zavisni član ima funkciju objekta ili adverbijalne odredbe, postoje dvije vrste: objekatske
sintagme i adverbijalnoodredbene sintagme.
Objekatske sintagme
a) sintagme s bližim objektom: ispričati priču, kupiti kaput (akuzativ); napiti se vode, ne
imati sreće (genitiv)
b) sintagme s daljim objektom: plašiti se zmije, čuvati se zla, načekati se ručka (genitiv);
pokloniti majci, pisati prijatelju, poslati bratu (dativ); brinuti se za djecu, dati u najam
(akuzativ); rezati nožem, šetati ulicom, ponositi se uspjehom (instrumental); razgovarati o
školi, raditi u trgovini (lokativ)
Adverbijalnoodredbene sintagme
Kod ovih sintagmi upravni članovi mogu biti svi glagoli. Prilozi u funkciji zavisnog člana
stoje ispred glagola: lako zaspati, teško raditi, rano ustati, dvaput reći, ali i iza glagola: sjesti
nasamo, raditi naopako, baciti daleko, skijati se zimi. Funkciju zavisnog člana imaju glagolski
prilozi: zaspati sjedeći, piti stojeći.
Zavisni član može biti i oblik nekog zavisnog padeža, s prijedlogom ili bez prijedloga:
veseliti se poput djeteta, otići od kuće, hodati posred ulice (genitiv); pisati prijatelju, pokloniti
majci, letjeti jatu (dativ); izići na dvorište, ići u školu, gledati kroz prozor (akuzativ); šetati
ulicom, kupati se subotom, stajati pred zgradom (instrumental); živjeti na selu, sjediti na
stolici, učiti u sobi (lokativ). U ove sintagme ulaze i konstrukcije s veznikom kao: raditi kao
mrav, trčati kao zec.
Adjektivne (pridjevske) sintagme
To su one sintagme gdje su upravni članovi adjektivne sintakseme (opisni pridjevi i
ponekad redni brojevi).
a) adverbijalnoodredbene
Zavisni član ima funkciju neke adverbijalnoodredbene sintagme: naročito istaknut,
veoma nadaren, nesumnjivo kriv, teško iscrpljen (označavaju kvalitet ili kvantitet pridjeva). U
primjerima: sjajan u skoku, radostan zbog uspjeha, brz na jelu, zavisni član je imenica s
prijedlogom u zavisnom padežu.
Poređenje po jednakosti: marljiv kao mrav/poput mrava
Poređenje po nejednakosti: marljiviji od mrava/nego mrav
b) dopunske
To su sintagme sa rekcijskom (upravljajućom) dopunom pridjeva: sit priče, željan pažnje
(genitiv); vjeran porodici (dativ); nesposoban za posao, ljut na komšiju (akuzativ); zaokupljen
poslom, zabrinut događajima (instrumental); skroman u zahtjevima, nerazuman u ljutnji
14
(lokativ).
Adverbijalne (priloške) sintagme
a) adverbijalnoodredbene - upravni članovi najčešće su prilozi: prilično slabo, suviše
glasno, naročito lijepo (uz priloge); nisko nad zemljom, lijevo od raskrsnice, negdje u gradu
(imenica s prijedlogom); brz poput vjetra/kao vjetar (poredbeno-načinska odredba)
b) dopunske - zavisni član ima funkciju dopune priloga kao upravnog člana: (živjeti)
drukčije od ostalih, (voljeti) više nego drugi
c) kvantifikativne - upravni članovi su količinski prilozi i nepromjenljivi brojevi, a zavisni
je član ispred upravnog: malo vode, mnogo povjerenja, nekoliko učenika, devet sati.
Sintagma i rečenica
Za razliku od rečenice sintagma ne prenosi potpunu obavijest i nema gramatičkih
obilježja predikativnosti, tj. oznake lica, vremena i načina. Ona nema ni intonacijske
uobličenosti (zaokruženosti) koju ima rečenica. Veza subjekta i predikata ne može biti
sintagma jer uspostavlja odnos predikativnosti, što je odlika rečenice.
Crvena jabuka, Zabranjeno pušenje, Odbjegla nevjesta, Noć bez odmora, Osmi putnik,
Ničija zemlja, Djevojka crvene kose.
U ovim izrazima prepoznajete nazive muzičkih grupa, naslove filmova ili knjiga. Ovi
skupovi riječi označavaju, dakle, jedan pojam, ali iskazan sa dvije ili više riječi. To su sintagme.
Sintagme su i veze riječi kao: dobro učiti, pjevati lijepu pjesmu, ići glavom kroz zid i slični
frazeologizmi.
Navedite i vi nekoliko sintagmi ovog tipa!
Zapamtite, sintagme ne mogu biti veze subjekta i predikata, to je onda rečenica.
Navedene sintagme su samostalni iskazi, izvan rečenice. Ali sintagme su najčešće
sastavni dijelovi rečenice i tada ih promatramo u rečeničkoj funkciji.
Sitna, hladna, jesenska kiša padala je cijeli dan.
Gledao sam vrlo uzbudljiv film.
Koju funkciju imaju sintagme u ovim rečenicama? Sintagma sitna, hladna jesenska kiša
u prvoj rečenici ima funkciju subjekta (subjekatska sintagma), a vrlo uzbudljiv film u drugoj
rečenici funkciju objekta (objekatska sintagma).
Promatrali smo sintagme u rečenicama.
Kada promatramo sintagme kao sastavne dijelove rečenice, možemo ih podijeliti prema
tome koju funkciju u rečenici imaju. Promotrimo jedan primjer:
Moji roditelji i stariji brat otputovali su jučer u Sarajevo.
Ova rečenica ima subjekatsko-predikatsku vezu: roditelji i stariji brat - otputovali su.
Sada ćemo u rečenici odrediti subjekatsku i predikatsku grupu riječi koje zapravo čine
subjekatsku i predikatsku sintagmu.
SS PS
15
(subjekatska sintagma) (predikatska sintagma)
Budući da se subjekatska i predikatska sintagma sastoje iz više članova, unutar njih se
nalaze i uže sintagme koje mogu biti atributske, apozicijske, objekatske i priloške
(adverbijalne). To ćemo grafički prikazati u rečenici:
ATS ADVS
(atributska sintagma) (adverbijalna sintagma)
SS PS
U subjekatskoj sintagmi imamo dvije uže, atributske sintagme (1. moji roditelji i 2. stariji brat), a
u predikatskoj je uža adverbijalna sintagma (jučer u Sarajevo).
Sintagme obogaćuju rečenicu da bi naša misao bila izražena što potpunije, preciznije i
iscrpnije.
Tabla
Sintagma i rečenica
sintagma nema obilježja predikativnosti, tj. oznake lica, vremena i načina
- jedan pojam, ali iskazan sa dvije ili više riječi
- mogu biti: subjekatska i predikatska, atributske, apozicijske, objekatske i priloške
(adverbijalne)
16
REČENICA
Rečenica - komunikacijska i gramatička jedinica5
Rečenicom izražavamo i saopćavamo svoje misli i osjećanja. Rečenica je osnovna jedinica

sporazumijevanja. Međutim to sporazumijevanje se odvija po zakonitostima jezika kao sistema
znakova. Zato kažemo da je rečenica jezička i govorna jedinica.
Rečenica kao osnovna komunikacijska (obavijesna) jedinica.
Rečenica je govorna jedinica koja prenosi i saopćava obavijest ili poruku.
Promotrimo rečenice u sljedećem tekstu: Pun mjesec visio je nad brdom. Kao oštrica
ogromnog noža jasno se ocrtavala tamna silueta brda. Daleko na obzorju crnio se čopor borova
kao zloslutna mrlja. A mi smo šutjeli i očekivali.
(H. Humo, Grozdanin kikot)
Svaka rečenica sadrži po jednu potpunu, zaokruženu obavijest. Uz to, ove rečenice su
uključene u cjelinu teksta tako da pojedinačnu obavijest dopunjava šira obavijest, tzv.
kontekst. Često rečenice, izdvojene iz konteksta, ne nose potpunu obavijest, već je za potpuno
razumijevanje potrebno poznavati sadržaj prethodne rečenice. Zato kažemo da je rečenica
kao komunikacijska jedinica uvijek uključena u kontekst.
Rečenica koju ostvarujemo u govoru naziva se iskaz. To je najmanja govorna jedinica
kojom se prenosi potpuna obavijest u širim govornim jedinicama, npr. u dijalogu:
Zastao sam, pa produžio, i tako se smeo, da sam išao kao žaba na zmiju.
Dočekao me ljubazno. - Često si u knjižnici. - Merhaba, Avdaga. - Svaki dan te vidim. -
Imam dosta vremena. A i ti izgleda. - Nisam znao da si prijatelj s Ramizom. - Danas smo se prvi
put sreli - slagao sam. - Baš prvi put! O čemu ste razgovarali? (Meša Selimović, Tvrđava)
Kakvi su iskazi u ovom tekstu? Oni su nepotpuni u svojoj strukturi, ali nose potpunu
obavijest. Obično se u govoru izostavlja ono što se može razumjeti iz konteksta.
Rečenica kao gramatička jedinica

Iskaz ne mora biti potpun ali rečenica mora jer je rečenica jezička jedinica koja je
organizirana po pravilima (zakonitostima) određenog jezika. Dakle, pored njezine
komunikacijske funkcije, rečenica je i gramatička jedinica koja ima svoju gramatičku strukturu
(sastav, građu). Da bi govornik oblikovao rečenicu, mora odabrati njezine članove ili sastavne
dijelove (najmanje jedan) koji se uređuju u niz. Članovi rečenice međusobno se nalaze u
određenim odnosima. Jedno od gramatičkih svojstava rečenice je mogućnost da se rečenica
rastavi na dijelove (ako ih je više) koji imaju određenu službu u rečenici i određen odnos prema
drugim dijelovima. Promotrimo rečenicu:
Pun mjesec visio je nad brdom.
U gramatički sastav ove rečenice ulaze sve riječi i njihovi oblici upotrijebljeni u rečenici:
pun, mjesec, visjeti, nad, brdo. Imeničke riječi u rečenici su upotrijebljene u određenom
padežnom obliku (nom. jed.), a glagol u 3. l. prezenta.
5
17
Rastavili smo rečenicu na članove kojima možemo odrediti ulogu u rečenici i odnos
prema drugim članovima. Promotrimo koje su gramatičke osobine rečenice.
Osnovna gramatička osobina rečenice je predikativnost. Ona se izražava glagolskim
oblicima. Njom se određuje sadržaj rečenice na osnovi gramatičkih oznaka lica, vremena i
načina (modusa).
Kategorija lica označava odnos između govornika, sugovornika i onoga o kome se ili o
čemu se govori. Prvo lice označava govornika (ili grupu kojoj pripada):
Golu bradu polažem na dlan i gledam kako se svijeća gasi.
Osjećamo našu zemlju kao vrijednost važniju od nas.
Drugo lice označava sugovornika (ili skupinu kojoj pripada):
Pametno si uradio što si došao. Kad se dogovorite, počnite raditi.
Treće lice označava onoga o kome se, ili one o kojima se (o čemu se) govori:
Cijeli život tražila je majku. Glasovi su razgovijetno odjekivali.
U nekim rečenicama kategorija lica nije izražena. Takve se rečenice nazivaju bezličnim,
npr.
Otoplilo je. Priča se o tome.
Vrijeme.
Rečenica nam prenosi obavijest o nekom zbivanju. U tu obavijest su uključeni i podaci o
vremenu zbivanja. Vrijeme zbivanja određujemo prema vremenu govorenja. U odnosu na
trenutak govora ono što saopćavamo rečenicom može biti u sadašnjem, prošlom ili budućem
vremenu. Kada se vrijeme u rečenici podudara s trenutkom govora, to je sadašnje vrijeme,
npr. Pogledam joj u plamen i vidim da neće dugo. Prošlo vrijeme odnosi se na sadržaj prije
trenutka govora: Htio sam da mu podignem krila. U budućem vremenu je sadržaj koji se
odnosi na vrijeme poslije trenutka govora: Doći ćemo ranije ako bude mjesečine.
Način.
Rečenica nam daje i obavijest o tome u kakvoj je vezi sa stvarnošću njezin sadržaj, da li
je predstavljen kao stvaran (realan) ili kao nestvaran (nerealan), zatim kao moguć ili nemoguć,
željen ili zahtjevan itd. Ta osobina rečenice naziva se načinom (modusom).
Objektivna modalnost pokazuje vezu sadržaja rečenice sa stvarnošću. Ako je sadržaj
stvaran, to je tzv. realna modalnost. Rečenice s realnom modalnošću imaju vremensku
određenost; sadašnjost, prošlost ili budućnost. Npr. - Svijeća dogorijeva. - Svijeća je dogorjela.
- Svijeća će dogorjeti. Rečenice s nestvarnim sadržajem (tzv. irealna modalnost) nemaju
vremensku određenost i mogu imati različita značenja. Kupio bih auto. (značenje mogućnosti)
Da mi je kupiti auto! (želja ) Ne kupuj auto! (zahtjevnost)
Subjektivna modalnost izriče stav govornika prema onome o čemu se u rečenici govori,
opća ocjena saopćenja; sigurnost ili neuvjerenost, slaganje ili nezadovoljstvo i sl. To se izražava
tzv. modalnim riječima ili izrazima, npr. svakako, vjerovatno, nažalost, tako reći, uostalom i sl.
Obično stoje na početku rečenice. Zaista, nismo znali šta da radimo. Naravno, otac nije bio
zadovoljan. Uglavnom, nisam ih razumio. Značenje vremena i značenje načina je obavezna
osobina svake rečenice.
Ciljna usmjerenost rečenice
18
Svaka rečenica ima svoj obavijesni cilj. Možemo njome prenijeti obavijest ili zatražiti
obavijest ili sugovornika potaknuti na nešto. Prema tom svojstvu rečenice se dijele na: izjavne,
upitne, poticajne i usklične rečenice.
Izjavne rečenice prenose obavijest (namjere, osjećanja, misli činjenice, pojave). Pjeva
jesenji vjetar pjesme beskućnika. Mraz stegao naš grad da sve puca. Izjavne rečenice imaju na
kraju silaznu intonaciju, a iza njih se u pisanju stavlja tačka.
Upitne rečenice su one kojima nešto pitamo. Razlikujemo prave upitne rečenice i upitno
- retoričke.
Prave upitne rečenice traže obavijest od sugovornika. Ko li to svira? Što si zamišljen,
Mustafa? Zar ti nije hladno? Upitno - retoričke rečenice ili retorička pitanja ne traže odgovor
jer se odgovor i ne očekuje. Kakva je to galama? Ko bi to znao? Zašto bih se vratio? Ove
rečenice su zapravo upitne samo po obliku. Upitne rečenice obično počinju nekim upitnim
riječima; zamjenicama ili prilozima (ko, šta, gdje, kad, zašto...) ili sadrže upitne riječce (zar, li).
Obilježavaju se upitnikom i izgovaraju se upitnom intonacijom, tj. uzlaznom rečeničnom
melodijom. Upravo ta upitna intonacija daje upitni karakter i onim rečenicama koje imaju oblik
izjavnih rečenica i ne sadrže upitne riječi. Npr. Dolazite? Bolestan si? Ti si ovo napravio?
Poticajne rečenice. Ove rečenice potiču sugovornika na nešto, izražava se zapovijed,
zahtjev, poziv, molba. Gonite ih na rijeku, smetenjaci! Spremaj se, idemo! Dosta je tog igranja!
Usklične rečenice. Ove rečenice izražavaju emocionalni odnos govornika prema sadržaju
obavijesti ili sugovorniku. Tako i izjavne i upitne rečenice mogu imati emocionalnu boju (kada
govornik izražava čuđenje, radost, uzbuđenje, strah, ljutnju ) i ostvariti se kao usklične
rečenice. Izgovaraju se pojačanom, tzv. uskličnom intonacijom, a mogu biti dopunjene
uzvicima. Obilježavaju se uskličnikom na kraju rečenice, a ako sadrže pitanje, dodaje se i
upitnik. Hajde, u zdravlje! Hej, vas dvoje tamo! O, otkad nisi bio kod mene! Bog s tobom, dijete!
Ih, baš je pripeklo! Zar smo dotle došli!?
Tabla
Rečenica - komunikacijska i gramatička jedinica
Rečenica je govorna jedinica koja prenosi i saopćava obavijest ili poruku.

Rečenica koju ostvarujemo u govoru naziva se iskaz.
rečenica je i gramatička jedinica koja ima svoju gramatičku strukturu
Osnovna gramatička osobina rečenice je predikativnost: lica, vremena i načina (modusa)
Način u kakvoj je vezi sa stvarnošću njezin sadržaj; objektivna modalnost: realna i irealna
modalnost, Subjektivna modalnost
Ciljna usmjerenost rečenice: izjavne rečenice, upitne rečenice, poticajne rečenice i
usklične rečenice
19
Vrste rečenica po sastavu6
Po sastavu rečenice mogu biti proste i složene. Razlikujemo ih po broju predikata.

Proste rečenice su one koje se sastoje samo iz jedne subjekatsko-predikatske veze, dakle
sadrže samo jedan predikat. Jutros su došli gosti iz grada.
Proste rečenice mogu biti osnovne, one koje se sastoje samo iz osnovnih članova,
subjekta i predikata (npr. Kiša pada.) i proširene, one koje u svom sastavu, osim osnovnih,
imaju i druge, nesamostalne, zavisne članove:
Hladna jesenska kiša pada čitav dan u našem gradu.
Dijelovi kojima smo proširili prostu rečenicu odnose se na subjekt ili predikat pa
pripadaju subjekatskoj ili predikatskoj sintagmi. Subjekatska sintagma je dio hladna jesenska
kiša, a dio pada čitav dan u našem gradu pripada predikatskoj sintagmi.
Složene rečenice se sastoje iz dvije ili više subjekatsko-predikatskih veza i nastale su
sastavljanjem dvije ili više rečenica u jednu.
Kiša pada pa ne možemo ići na izlet.
Složena rečenica nastala je sastavljanjem ovih prostih rečenica:
Kiša pada. Ne možemo ići na izlet.
Gramatičko ustrojstvo rečenice.
Riječi u rečenici povezuju se po određenim pravilima. To su pravila nizanja ili redoslijeda
riječi u rečenici i pravila slaganja riječi u kojima se izražavaju njihovi međusobni odnosi.
Izborom jedne vrste riječi i njenog oblika utječemo na oblik i mjesto drugih riječi u rečenici.
Ukupnost ovih odnosa sačinjava gramatičko ustrojstvo rečenice.
Pošto rečenica nastaje po određenim pravilima, ona se može posmatrati kao jedan
obrazac ili model u kojem pojedine riječi zauzimaju određeno mjesto ili poziciju.
Samostalni rečenični članovi. Dvije osnovne pozicije u rečenici su predikat (P) i subjekt
(S) koje nazivamo osnovnim ili glavnim rečeničnim članovima. Uz subjekt i predikat još objekt
(O) i adverbijalne odredbe (AO) čine samostalne rečenične članove jer predstavljaju osnovne
sastavnice rečenice.
Npr. u rečenici Edin igra košarku svaki dan.
Članove rečeničnog ustrojstva i njihove odnose možemo prikazati tzv. strukturnom
shemom ovako: S - P - O - AO (subjekt - predikat - objekt - adverbijalna odredba) i na ovaj
način:
Edin (subjekt)
igra (predikat)
košarku (objekt) svaki dan (adverbijalna odredba)

Odnosi između članova rečeničnog ustrojstva uspostavljaju se njihovim gramatičkim
svojstvima, npr. slaganjem subjekta i predikata u broju (jednina) i licu (3. lice); predikat igra
6
20
zahtijeva subjekt u nominativu, a ne u nekom drugom padežu i objekt (predmet radnje) u
akuzativu.
Nesamostalni rečenični članovi su atribut (A) i apozicija (AP) jer se u rečenicu uvode
posredno, kao dodatak nekom imeničkom članu.
Npr. rečenicu: Moj brat Edin igra košarku svaki dan - možemo raščlaniti na samostalne i
nesamostalne članove: Samostalni članovi: - predikat: igra - subjekt: moj brat Edin - objekt:
košarku - adverbijalna odredba: svaki dan Nesamostalni članovi: - atribut: moj, svaki -
apozicija: brat
Tabla
Vrste rečenica po sastavu
Po sastavu rečenice mogu biti proste i složene

proste - iz jedne subjekatsko-predikatske veze
Proste rečenice mogu biti osnovne i proširene
složene - iz dvije ili više subjekatsko-predikatskih veza
gramatičko ustrojstvo rečenice
Dvije osnovne pozicije u rečenici su predikat i subjekt; objekt i adverbijalne odredbe
Nesamostalni rečenični članovi su atribut (A) i apozicija
21
Predikat i subjekat7
Predikat. Predikat je osnovni član rečenice kojim se izriče nešto o drugom osnovnom članu,
subjektu; pripisuje se neka radnja, stanje, raspoloženje, osobina.
Iz rečeničnog ustrojstva smo vidjeli da je predikat stub rečenice.
Predikat čini gramatičko jezgro rečenice jer nije ovisan ni o jednom drugom članu rečenice, a
ostali članovi rečenice se uvrštavaju po njemu. Predikat upravlja gramatičkim svojstvima drugih
rečeničnih članova. Gramatičko značenje predikata sadržano je u ličnom glagolskom obliku koji sadrži
lice, broj, vid, vrijeme i način. To su gramatička svojstva predikata.
Predikat ima i leksičko značenje (pojmovno značenje u stvarnosti) koje je izraženo glagolskom ili
neglagolskom leksemom. Tako se predikati mogu podijeliti na glagolske predikate i neglagolske ili
imenske predikate.
Glagolski predikat
Glagolski predikati mogu biti prosti i složeni.
Prosti glagolski predikat sastoji se od jedne glagolske lekseme (riječi) koja nosi i gramatičko i
leksičko značenje predikata.
On čuje odnekud veselu pjesmu. Veliko veselje treperi u zraku.
U ovim primjerima predikat je izražen prostim glagolskim oblikom koji objedinjava i gramatičko i
leksičko značenje predikata. Gramatičko značenje predikata čuje je 3. l. jed. prezenta, a leksičko - prima
zvuk.
Međutim, prosti glagolski predikat može biti izražen i složenim glagolskim oblikom, koji uključuje
pomoćni glagol. Npr.: Kiša je prestala. U vrtu ćemo posaditi cvijeće.
U ovim složenim glagolskim oblicima (perfekt i futur), pomoćni glagol nosi gramatičko značenje, a
osnovni leksičko.
Predikat od jednog glagolskog oblika, bio on prost ili složen, naziva se prosti glagolski predikat.
Složeni glagolski predikat. Složeni glagolski predikat sastavljen je od dva glagolska oblika; jednog
u ličnom glagolskom obliku i drugog u obliku infinitiva kao leksičke dopune. Npr.: Nije htjela slušati te
prigovore. Dobročinstvo ne smijemo zaboraviti. Pokušat ću ispraviti pogrešku. Želio bih putovati svijetom.
U ovim primjerima glagoli u ličnom glagolskom obliku (nije htjela, ne smijemo, želio bih) ne kazuju
određenu radnju niti stanje; značenjski su nepotpuni (nepunoznačni) i trebaju dopunu nekog drugog,
punoznačnog glagola sa leksičkim značenjem, npr. nije htjela slušati...
Nepunoznačni glagoli su modalni glagoli: trebati, morati, moći, htjeti, smjeti, željeti, znati, umjeti,
uspjeti, pokušati i dr. i fazni glagoli koji označavaju razne faze procesa, odnosno početak, prekid ili
nastavljanje radnje: početi, stati, nastaviti, prekinuti, prestati i sl. Npr.: Počeli smo gledati utakmicu. Naš
tim nastavio je igrati utakmicu uprkos jakoj kiši.
U ovim primjerima lični glagolski oblik dopunjen je infinitivom drugog glagola: počeli smo gledati...
Drugi, dopunski punoznačni glagol u sastavu složenog predikata možemo izreći i u obliku prezenta
s veznikom da. Npr.: Nije htjela da sluša te prigovore. Pokušat ću da ispravim pogrešku. Počeli smo da
gledamo utakmicu.
7
22
Imenski predikat. Sve što pripisujemo subjektu (osobine, radnja, stanje...) ne izražava se samo
glagolom već i drugim imeničkim riječima: imenicama, pridjevima, zamjenicama ili brojevima, ali zajedno
s ličnim oblikom pomoćnog glagola biti. Vjetar je hladan. Dječak je čovjek. Bosna je moja zemlja. Vi ste
prvi.
Ovakav predikat, sastavljen od spone (kopule) i imeničke riječi nazivamo imenskim predikatom.
Imenski predikat naziva se i kopulativnim.
Imeničke i pridjevske riječi kao sastavni dio kopulativnog predikata najčešće stoje u nominativu, ali
mogu imati i oblik instrumentala. Npr.: Ta promjena je bila uzrokom njegove propasti.
Imeničke riječi mogu se kao sastavni dio predikata naći i u obliku bezprijedložnog genitiva (Bio je
loše volje) ili prijedložno-padežnog izraza kojim se izražava neka osobina subjekta. Npr.: Jelo je bez ukusa
i mirisa. Bio je u žurbi. Ja sam za slobodu i mir.
I konstrukcija s veznikom kao može biti imenski predikat. Npr.: On je kao ja. Vi ste kao i oni,
nepouzdani.
Uz glagol biti subjekt se može određivati ne samo po svom svojstvu, nego i po nekoj okolnosti u
kojoj se nalazi. Tako se kao leksička dopuna može javiti prilog. Npr.: Ovo je strašno. Bilo je super. Park je
lijevo, a kula desno.
Imenski predikat može se sastojati i od nekih drugih glagola, pored sponskog glagola biti, koji su
nepotpunog leksičkog sadržaja, npr. glagoli: postati, ostati, smatrati, imenovati, proglasiti i dr. To su tzv.
semikopulativni (polusponski) glagoli. Njima je potrebna dopuna imeničke riječi u obliku nominativa ili
instrumentala. Npr.: Rijeka je postala modra. Kuća je ostala pusta. On je izgledao uznemiren. Smatrali su
ga propalicom.
Dekompozicija predikata
Dekompozicija označava širenje predikata razlaganjem punoznačne glagolske riječi (lekseme) na
značenjski nepotpun glagol i glagolsku imenicu koja je izvedena iz glagolske riječi. Na primjer, razlaganjem
glagola promijeniti dobijemo izvršiti promjenu ili glagola razgovarati >voditi razgovor, a da se značenje
predikata nije promijenilo. Ovakvi predikati nazivaju se dekomponirani predikati. U sastav ovih predikata
često dolaze glagoli: vršiti, voditi, držati, dati, pružiti, činiti. Npr.: Profesor je držao predavanja na
fakultetu. Gledaoci su izrazili pozitivno mišljenje o predstavi. Svakog septembra se obavlja upis u škole.
Dekompoziciju možemo uočiti i u sastavu složenog glagolskog predikata. Npr.: Učenici znaju
postaviti zanimljiva pitanja.
Usložnjavanje predikata
a) usložnjeni glagolski predikat. Usložnjavanje je uključivanje jednog ili više novih članova u sastav
predikata. Osnovno leksičko značenje se pri tom ne mijenja, ali se donekle mijenja gramatičko značenje.
Uključiti se mogu modalni ili fazni glagoli uz dodatak punoznačnog glagola. Složeni glagolski predikat
nastaje usložnjavanjem (proširivanjem) prostog glagolskog predikata. Takav predikat se dalje može
usložnjavati na dva načina tako da nastaje usložnjeni glagolski predikat.
- Prvi načinje: modalni ili fazni glagol+modalni ili fazni glagol+punoznačni glagol: Trebamo početi
razgovarati. Pokušala je prestati plakati.
- Drugi način je: modalna perifrastična (opisna) konstrukcija + punoznačni glagol. To znači da
umjesto modalnog ili faznog glagola može doći kopula u ličnom glagolskom obliku i pridjev ili prijedložno-
23
padežni izraz te dopuna punoznačnim glagolom. Npr.: Nisam bio sposoban izvršiti taj zadatak. >(Nisam
mogao izvršiti taj zadatak)
Umjesto modalnog glagola nisam mogao stoji modalna opisna konstrukcija nisam bio sposoban
dopunjena punoznačnim glagolom izvršiti.
b) Usložnjeni imenski predikat se tvori također na dva osnovna načina:
1. modalni ili fazni glagol+kopulativni glagol biti ili semikopulativni glagol+imenička riječ Želim biti
najbolji. Želim postati najbolji.
2. modalna opisna konstrukcija+kopulativni glagol biti ili semikopulativni glagol + imenička riječ
Spremni smo riješiti taj problem.
Ispuštanje predikata. U rečenicama, a naročito u razgovoru, predikat često može biti izostavljen.
Obično je to u kontekstu iz kojeg se jasno može zaključiti koji je to predikat. Bijeda na vrata, ljubav kroz
prozor. Kaput na leđa, cipele na noge pa niz put. Sunce u kuću, bolest iz kuće.
Ovi primjeri pokazuju izostavljanje predikata u cilju postizanja stilske vrijednosti i veće
ekspresivnosti izraza. Takve primjere često nalazimo u nominativnim i eliptičnim rečenicama, te
dijalozima.
Subjekt
Riječ ili grupa riječi u rečenici kojom se označava pojam o kojem se govori, kojem se nešto pripisuje,
naziva se subjekt. On može biti vršilac radnje, nosilac stanja ili osobine.
Gramatička svojstva subjekta
Subjekt ima obilježja roda, broja i padeža. Slaže se s predikatom u rodu i broju. Subjekt je obično
imenica ili supstantivna riječ u nominativu, ali subjekt može biti i svaka druga vrsta riječi (zamjenice,
pridjevi, brojevi i dr.)
Jesen je plivala bojama i suncem . Ja se sjećam drugačijeg života. Niko nije primijetio. Taj se dobro
snašao. Sit gladnom ne vjeruje. Mladi se uvijek žure. Prvi je najbolji. Dvoje šapuću.
Službu subjekta mogu vršiti i druge nepromjenljive riječi.
Mnogo je zvanih ali malo odabranih. (prilog); Sutra je već kasno. Jučer je vremenski prilog. (prilog);
Ali je veznik. I je samoglasnik. (veznik); I infinitiv se javlja u službi subjekta s osnovnom funkcijom imenice.;
Učiti je teško. Raditi je korisno. Trčati je zdravo.
U subjekatskim sintagmama grupa riječi ima funkciju subjekta u rečenici.
Krupne kaplje kiše potjerale su nas u kolibu. Davno minuli dani ljepši su u pjesmi. Neki od nas
zapjevaše tiho.
Ispuštanje subjekta. U našem jeziku često se ispušta subjekt u 1. i 2. licu jer se može odrediti na
osnovu predikata.
Prilazim polici s knjigama. Hoćeš li doći večeras? Nismo se dugo vidjeli.
Subjekt u ovim rečenicama nije iskazan. Kada imamo takav slučaj ispuštenog subjekta, koji se
može odrediti na osnovu predikata, govorimo o sadržanom ili skrivenom subjektu. Lako je zaključiti da
je u prvoj rečenici subjekt ja, u drugoj ti, a u trećoj mi. Subjekt u trećem licu možemo izostaviti samo ako
je vidljiv, jasan iz prethodne rečenice, dakle iz konteksta, odnosno kada je suvišan. Učenik je dobro
rješavao lakše zadatke. Teže nije znao.
24
U drugoj rečenici o subjektu se zaključuje iz prethodne rečenice i ne bi se mogao odrediti samo na
osnovu predikata. Ovakav ispušteni subjekt u 3. l. zove se izostavljeni subjekt.
Rečenice bez subjekta. U nekim rečenicama subjekta nema pa se on i ne može iskazati. Takve su
rečenice u kojima u službi predikata dolaze bezlični glagolski oblici, npr.: Grmi. Žao mi je. Boli ga.
Ovakvi predikati onemogućavaju uvođenje oznake za pojam o kojem se govori, tj. za subjekt.
Slaganje subjekta s predikatom. U rečenicama koje smo promatrali mogli smo uočiti da se riječi
prilagođavaju jedne drugima i potpuno slažu u nekim gramatičkim značenjima (rodu, broju, padežu) pa
time dobivaju odgovarajući oblik. Subjekt se gramatički slaže s predikatom u licu i broju. Vidjeli smo, u
rečenicama sa skrivenim subjektom, ako je predikatski glagol u 1. i 2. licu jednine i množine, subjekti su
lične zamjenice za 1. i 2. lice jednine ili množine, a kod predikata u 3. i 2. jed. ili množine dolaze lične
zamjenice za 3. l. jednine ili množine.
Sunčeva zraka se probila kroz zastrt prozor. Rijetki i teški glasovi prekrili pjesmu. Dan prolazi. Ožive
crne sjenke.
U ovim primjerima uočavamo slaganje subjekta s glagolskim predikatom u rodu i broju.
Međutim kod nekih drugih tipova predikata postoje još neka posebna pravila u slaganju sa
subjektom u rodu i broju.
Odstupanja po slaganju u rodu:
1. Neke riječi koje označavaju osobe muškog spola imaju gramatički ženski rod kao: komšija,
starješina, gazda, sudija i dr. Ove imenice se u jednini, kao subjekti, slažu s predikatom muškog roda, npr.
Komšija je pokucao na vrata. U množini se obično slažu s predikatom ženskog roda, npr.: Komšije su
pokucale, a rijetko s predikatom muškog roda: Komšije su pokucali...
2. Riječi kao: izbjeglica, varalica, tvrdica, pijanica, budala i dr. koje su gramatički ženskog roda, a
označavaju i osobe muškog i ženskog spola, u ulozi subjekta slažu se s predikatom na oba načina, zavisno
od toga da li označavaju žensku ili mušku osobu.
Muški rod: Izbjeglica se vratila, (jednina) Izbjeglice su se vratile, (množina)
U ženskom rodu se ovi subjekti slažu samo s predikatom ženskog roda.
3. Zbirne imenice imaju odstupanja po broju:
Zbirne imenice na -a kao: djeca, braća, gospoda, slažu se s predikatom kao imenice srednjeg roda
u množini.
Djeca se igraju. Braća su se posvađala.
Zbirne imenice na-je : perje, lišće, grožđe, granje, slažu se s predikatom kao imenice ženskog roda
u jednini: Perje je letjelo na sve strane.
Zbirne imenice na - ad: momčad, jagnjad, slažu se s predikatom kao imenice ženskog roda u
jednini: Naša momčad je pobijedila ili, rjeđe, kao imenice srednjeg roda u množini: Naša momčad su
pobijedila.
Brojne imenice sa sufiksom -ica (dvojica, trojica) slažu se s predikatom kao imenice srednjeg roda
u množini. Trojica su postigla zgoditke.
Zbirni brojevi sa sufiksom -oje (dvoje, troje, oboje) i -ero (četvero, petero, desetero)
slažu se s predikatom kao imenice srednjeg roda u jednini: Dvoje je napredovalo.
Ako su promjenljivi glavni brojevi: dva, oba, tri, četiri (i brojevi složeni s njima) u vezanoj
sintagmi sa imenicama muškog i srednjeg roda u množini: Dva djeteta su se igrala. Dva čovjeka
25
su naišla.
Imenice muškog roda rjeđe se slažu po muškom rodu u množini. Dva čovjeka su naišli.
Ako su vezane sintagme sastavljene od nepromjenljivih glavnih brojeva (pet, šest,
sedam) ili količinskih priloga (malo, mnogo, dovoljno) i imenice muškog, ženskog i srednjeg
roda -a vrste, slažu se s predikatom kao imenice srednjeg roda u jednini: Pet igrača je zaigralo.
Šest plesačica je otplesalo.
Isto je slaganje ako su sintagme sastavljene od brojnih imenica: stotina, hiljada, milion...
Stotinu učenika je došlo pred školu.
Slaganje sa više subjekata. Ako u rečenici imamo više pojmova različitih rodova koji čine
subjekt muškog roda množine, primjenjujemo posebna pravila slaganja:
1. Subjekti muškog i ženskog roda u jednini slažu se s predikatom muškog roda u
množini:
Otac i dijete su otputovali.
Subjekti ženskog roda u jednini slažu se s predikatom ženskog roda u množini: Kiša i
bujica zamutile su rijeku.
Subjekti različitog roda u jednini slažu se s predikatom muškog roda u množini: Kiša,
vjetar i snijeg rušili su polako kamen po kamen.
Subjekti različitog roda u množini slažu se s predikatom muškog roda u množini: U
posjetu su išli roditelji, sestre i braća ili s predikatom onog roda koji je najbliži subjektu. Npr.
U posjetu su išle sestre, roditelji i braća. U posjetu su išla braća, roditelji i sestre.
Tabla
Predikat i subjekat
osnovni član rečenice kojim se izriče nešto o drugom osnovnom članu
glagolske predikate i neglagolske ili imenske predikate
prosti i složeni
Prosti glagolski predikat
Složeni glagolski predikat
Imenski predikat
Dekompozicija predikata
usložnjeni glagolski predikat
Usložnjeni imenski predikat
Ispuštanje predikata
Subjekt
vršilac radnje, nosilac stanja ili osobine
Ispuštanje subjekta
26
Objekt i adverbijalne (priloške) odredbe8
Objekt je predikatski dodatak kojim se dopunjava glagolsko značenje predikata. Objekt

izražava ono što je obuhvaćeno glagolskom radnjom; predmet radnje i pojmove u vezi s kojim
radnja stoji.
U rečenicu se objekt uvodi po glagolu koji ima službu predikata. Objekt je imenička riječ
u zavisnom padežu, s prijedlogom ili bez prijedloga. Vrste objekta su: bliži ili izravni (pravi
objekat) koji stoji uz prijelazne glagole u obliku akuzativa bez prijedloga i dalji ili neizravni
(nepravi objekat) koji stoji uz neprijelazne glagole u obliku nekog drugog zavisnog padeža s
prijedlogom ili bez prijedloga.
Bliži (izravni) objekat. Bliži (izravni) objekat dolazi uz prijelazne glagole koji uvode
dopunu, objekt u obliku akuzativa bez prijedloga.
Jablan pruža svoju dugačku sjenku. Jedva razaznajem sive seoske kućice. Žudno sam
osluškivao pjesmu. Po avlijama cvijeće otvorilo cvjetove. Novi dan donosi novu radost.
Iz ovih primjera vidimo da bliži objekat označava pojam bez koga se ne može vršiti proces
ili radnja označena glagolom kojem je objekat dopuna. Izostavljanjem objekta rečenica bi
imala nepotpunu, nepreciznu misao. (Npr. Jablan pruža.) Predikati ovih rečenica su
neprijelazni glagoli (pružati, razaznati, osluškivati, otvoriti, donositi) i iza njih kao dopuna stoji
objekat (objekatska sintagma) u akuzativu bez prijedloga (svoju dugačku sjenku, sive seoske
kućice i dr.)
Bliži objekat može biti i u obliku bezprijedložnog genitiva:
1. kao dopuna odričnim prijelaznim glagolima, tzv. slavenski genitiv (svojstven
slavenskim jezicima), a dolazi u odričnim konstrukcijama. Npr. Ne sjećam se ni gladi, ni umora.
Baš nemam sreće. Nema on ni prebijene pare.
2. Bliži objekat kao nebrojiva imenica kada označava dio ili neodređenu količinu,
djelimičnost nečega sa dijelnim (partitivnim) genitivom. Npr. Za doručak jede samo kruha i
sira. Ne pije ničega nego vode. Iznosi na sto bureka i kiselog mlijeka.
U oba slučaja genitiv se može zamijeniti akuzativom.
Dalji (neizravni) objekt. Neprijelazni glagoli uvode dalji objekat koji nije u izravnoj vezi
sa sadržajem glagola, a može imati oblik svih zavisnih padeža s prijedlogom ili bez prijedloga
osim bezprijedložnog akuzativa.
Genitiv: Sjećam se ljetnog odmora. Prihvatiti se knjige. Odustao je od ispita. Pobjegli su
od zakona. Odvikao se od cigareta.
Dativ: Radujem se susretu. Putujem kući. Povjeravam se prijatelju. Prema kolegama je
ljubazan.
Akuzativ s prijedlogom: Krenuo je u školu. Izišao je na ulicu. Učini to za moju ljubav.
Instrumental: Odmahnuo je rukom. Vješto je baratao strojem.
Instrumental s prijedlogom: Putovao je s društvom. Čeznuo je za porodicom.
8
27
Lokativ s prijedlozima o, u, na: Radost je u srcima. Govorili su o čudnim događajima.
Zahvalili smo na pažnji.
Rečenice bez objekta. Ima glagola kojima ne treba nikakav objekat. To su glagoli stanja
i kretanja, npr. ležati, stajati, sjediti, ići i sl. Oni označavaju radnju kojoj nije potreban predmet
da bi se ostvarila: Čovjek stoji.
Rečenice sa više objekata. Pojedine radnje mogu uključivati više predmeta pa se u
rečenici može pojaviti i više objekata, npr.: Objekt u akuzativu i genitivu: Oslobodili su me (A)
svih obaveza (G).
Objekat u akuzativu i dativu: Dao sam knjigu (A) prijatelju (D).
Adverbijalne (priloške) odredbe

Adverbijalne odredbe su glagolski, odnosno predikatski dodaci. Njima se bliže određuju
okolnosti glagolske radnje; po vremenu, mjestu, načinu, količini, namjeri, uzroku i drugim
značenjima. Adverbijalne odredbe nisu obavezni rečenični član kao objekt, iako mogu imati
isti oblik.
Razlika između objekta i adverbijalne odredbe. U rečenici Izgubio sam cijelu noć
sintagma cijelu noć je objekt a u rečenici Spavao sam cijelu noć, sintagma cijelu noć je
adverbijalna odredba vremena. To možemo provjeriti time što se sintagma cijelu noć u službi
adverbijalne odredbe može reći i u drugom obliku, npr. Spavao sam kroz cijelu noć ili cijele
noći, a ne može se zamijeniti tim drugim oblikom u službi objekta.
Adverbijalne odredbe mogu biti sljedeća jezička sredstva:
a) prilozi, sa značenjem mjesta (gore, dolje, lijevo), vremena (jučer, danas, sutra), načina
(teško, lako, brzo), količine (malo, previše)
b) prijedložno-padežni izrazi i zavisni padeži imenica i imeničkih zamjenica (ispod stola,
u septembru, subotom, po ulici, poslije praznika, zbog bolesti), a ponekad i oblik nominativa u
poređenju (kao ja, kao ptica)
c) glagolski prilozi (sadašnji i prošli): pjevajući, zapjevavši.
Gore nebo, a dolje zemlja. Naprijed sjede manji, a pozadi veći učenici. U sobi zavlada
tišina. Krenuli smo uzbrdo. S krova su visjele ledenice. Od kuće do škole ima desetak minuta
hoda.
Vrste adverbijalnih odredbi. Adverbijalne odredbe su raznolike i označavaju najčešće
mjesto, vrijeme i način glagolske radnje, ali i druge okolnosti.
Adverbijalna odredba mjesta označava mjesto vršenja glagolske radnje. Mjesto radnje
se najčešće obilježava:
a) genitivom s prijedlogom (usred, nasred, ispod, navrh, iznad, pored, preko): Sretoše se
nasred čaršije.
b) akuzativom s prijedlozima (kroz, niz, uz, u, na): Otišao je niz ulicu.
c) instrumentalom bez prijedloga: Šetali su parkom.
d) lokativom s prijedlozima (u, na, po): U školi je zabavno.
e) instrumental s prijedlozima (pred, nad, pod, između): Pred nama je život.
28
Adverbijalna odredba vremena označava vrijeme glagolske radnje odgovarajućim
prilozima, padežnim izrazima i prijedložno-padežnim izrazima:
S prilozima: Sutradan je otišao na selo. Zimus je bilo malo snijega.
Padežni izrazi u adverbijalnim odredbama vremena mogu biti u obliku:
a) genitiva: Slijedećeg dana više ga nije bilo.
b) akuzativa: Taj dan stiglo je pismo. Čekao sam ga cijelu nedjelju.
c) instrumentala: Subotom idemo na pijacu.
Prijedložno-padežni izrazi uključuju prijedloge s vremenskim značenjem (prije, poslije,
nekad). Poslije igre spremite igračke, (genitiv) Prema jutru bol se pojačavala, (dativ) U podne
se oglasi top. (akuzativ) S prvim kišama rijeka naraste, (instrumental) U noći je sve tajanstveno,
(lokativ)
Adverbijalna odredba načina označava okolnost koja utječe na vršenje radnje i stanja;
prilozima, prijedložno-padežnim i padežnim izrazima.
Prilozi: Tako nekako prolazili su dani i noći. Tužno su odjekivala zvona.
Padežni izrazi mogu biti u obliku genitiva: Gledala me suznih očiju ili instrumentala: Pada
kiša kapljicama.
Prijedložno-padežni izrazi: Djeca su vikala iz sveg glasa (genitiv). Uradio je to na brzu
ruku (akuzativ), lako je bilo teško, uradila je to s voljom (instrumental). Stigli su u grupi,
(lokativ)
Adverbijalna odredba uzroka označava uzrok vršenja radnje ili trajanja stanja pomoću
priloga, priložnih izraza i prijedložno- padežnih izraza.
Prilozi i priložni izrazi: Zato mi ništa ne ide od ruke. Zbog toga imam povjerenje u mlade.
Padežnim i prijedložno-padežnim izrazima: Oči su bile mutne od nespavanja. Svijet
opstaje zahvaljujući ljubavi. (dativ) Svi su ga optužili za tu nesreću.(akuzativ) Bili su iznenađeni
neljubaznim dočekom. (instrumental) Treba biti zahvalan na povjerenju. (lokativ)
Adverbijalne odredbe namjere ili cilja označava cilj ili svrhu radnje ili održavanja cilja.
Prijedložno-padežni izrazi: Započeli su borbu radi slobode i pravde. (genitiv) Izgradio je
zadužbinu za opće dobro. (akuzativ) Otišao je za svojom srećom, (instrumental) Neka svako
ide po svom poslu. (lokativ) Adverbijalne odredbe mogu imati još nekih značenja: količine,
intenziteta, pogodbe, dopuštanja, posljedice, društva, sredstva i dr.
Tabla
Objekt i adverbijalne (priloške) odredbe
Objekt je predikatski dodatak kojim se dopunjava glagolsko značenje predikata
Vrste objekta su: bliži ili izravni (pravi objekat) i dalji ili neizravni (nepravi objekat)
Rečenice sa više objekata
Adverbijalne odredbe su glagolski, odnosno predikatski dodaci
Razlika između objekta i adverbijalne odredbe
Vrste adverbijalnih odredbi: mjesta, vremena, načina, uzroka i namjere ili cilja
29
Atribut i apozicija9
Atribut. Atribut i apozicija su imenički dodaci jer se svojim smislom i službom u rečenici vezuju
za imenice ili druge imeničke riječi bez obzira na to u kakvoj službi dolazi ta imenička riječ.
Atribut je imenički dodatak, riječ ili sintagma, koji bliže određuje imenicu uz koju stoji po nekom
svojstvu. Njihova skladna tijela neprestano su se kretala u usku prostoru.
Atribut je nesamostalni rečenički član. To se vidi po tome što atribut može stajati uz svaku
imeničku riječ u rečenici. Stara kuća čuva uspomene, (uz subjekt) Ovo je stara kuća. (uz imenski
predikat) Volim staru kuću. (uz objekt) Nikog nema u staroj kući. (uz prilošku odredbu)
Tipovi i vrste atributa. Atribut se izražava na dva načina, ovisno o tome kojom se vrstom riječi
izriče i u kakvom je odnosu prema imeničkoj riječi.
Kongruentni (sročni) atribut. U moju sobu uđe nasmijan šapat.
U ovoj rečenici atribut nasmijan izriče se pridjevom koji prati imenicu šapat gramatičkom
oznakom roda, broja, i padeža (nom. jed.). Kada se atributi slažu (kongruiraju) s imenicom koju
određuju u rodu, broju i padežu, nazivaju se kongruentni (sročni) atributi. Slažu se pridjevski atributi.
Pun sjajan mjesec visio je nad brdom. Tih, usamljen glas začu se iznenada.
U ovim primjerima vidimo da se uz imenice može pojaviti više atributa. To mogu biti različite
adjektivne riječi; pridjevi, pridjevske zamjenice, redni brojevi, a imaju utvrđen redoslijed; prvo
pridjevske zamjenice, pa redni brojevi, a zatim pridjevi. Rekao sam to nekoj drugoj, starijoj ženi.
Značenje kongruentnog atributa, s obzirom na svojstvo može biti:
- kvalitativno, kada su to opisni pridjevi (krivudava staza)
- kvantitativno, kada atribut označava broj ili količinu (jedno dijete, drugi sprat)
- posesivno, kada atribut označava pripadanje prisvojnim pridjevom ili zamjenicom (moja soba,
majčina ruka)
- diferencijalno, kada se imenska riječ određuje s obzirom na neku razliku (velika kuća: mala
kuća, bijeli cvijet: žuti cvijet)
- relativno, kad se imenska riječ određuje po nekom uopćenom svojstvu (neki ljudi).
Ima rečeničnih dijelova u kojima se atribut ne može izostaviti jer bez njega rečenica nije jasna.
Npr. Nosila je haljinu crvene boje. Gledala je širom otvorenih očiju. Razgovarali smo o značajnim
stvarima.
Nekongruentni (nesročni) atribut. To je vrsta atributa koji se ne slažu s imenicama koje
određuju. Takvi atributi su najčešće imenice u nekom zavisnom padežu koje stoje iza supstantivne
riječi. Cvrkut lasta razlijegat će se našim tavanom. Miris ruže širi se mojom baščom.
Nekongruentni atributi se mogu podijeliti prema imenicama uz koje stoje na dvije skupine:
nekongruentni atributi uz konkretne imenice i nekongruentni atributi uz deverbativne imenice (nastale
od glagola) i deadjektivne imenice (nastale od pridjeva).
1. Nekongruentni atributi uz konkretne imenice: zvuk violine, šum mora, čovjek pedesetih
godina
9
30
2. Nekongruentni atributi uz deverbativne imenice: čitanje knjige (od: čitati knjigu); uz
deadjektivne imenice: plavetnilo neba (od: plavo nebo), rumenilo zore (od: rumena zora).
U svim primjerima mogli smo vidjeti da kongruentni atributi stoje ispred imenice (plavo nebo),
a nekongruentni iza imenice (most od kamena). To je neutralan, stilski neobilježen red riječi. Ako
izmijenimo taj red, dobit ćemo stilsku obilježenost, npr. nebo plavo, od kamena most.
Apozicija. Apozicija je nesamostalni rečenični član, imenička riječ ili skup, dodatak imenici ili
supstantivnoj riječi koju određuje po nekom svojstvu. Majka Bosna voli svu svoju djecu. Književnik
Meša Selimović rođen je u Tuzli.
Uz apoziciju može biti uvršten atribut: Veliki književnik Meša Selimović rođen je u Tuzli.
Kao dodatak već označenog pojma ona sadrži još neke njegove osobine, ali nije tako tijesno
vezana za upravnu riječ kao atribut.
Apozicija se nalazi u istom padežnom obliku kao i imenica koju određuje, ali slaganje u rodu i
broju nije uvijek moguće, npr. grad Zenica, rijeka Vrbas, selo Spahići, jer te imenice nisu promjenljive
po rodu.
U osnovnom, neobilježenom redu riječi apozicija stoji ispred imenice, a u obilježenom iza nje i
odvaja se zarezom. Meša Selimović, veliki književnik, rođen je u Tuzli. U sobu uđe Edin, moj stariji brat.
Zvonko klikću vrane, vjesnici proljeća.
Apozicija koja označava širi pojam od imenice stoji ispred supstantivne riječi:
Sreo sam svog starog profesora Džanića. Na toj večeri upoznao se sa književnikom Sidranom.
Grad Počitelj izdiže se iznad kotline kojom protiče rijeka Neretva.
Ovakva apozicija, koja određujući drugu imenicu označava širi pojam (vrste, roda, titule, zvanja,
zanimanja), stoji ispred imenice i naziva se atributiv (imenica u službi atributa).
Tabla
Atribut i apozicija
Atribut i apozicija su imenički dodaci jer se svojim smislom i službom u rečenici vezuju za imenice
ili druge imeničke riječi
Tipovi i vrste atributa: kongruentni (sročni) (kvalitativno, kvantitativno, posesivno,
diferencijalno, relativno) i nekongruentni (nesročni)
atributiv
31
PROSTA REČENICA
(struktura i tipovi prostih rečenica)10

Struktura i tipovi prostih rečenica. Rečenicu smo definirali kao jezičku jedinicu koja je sastavljena
po određenim pravilima. Analizirali smo gramatičko ustrojstvo rečenice i model rečenice u kojem
pojedine riječi zauzimaju određene pozicije. Te riječi u određenim pozicijama, nazivaju se rečenični
članovi, a dva osnovna člana su subjekt i predikat.
Dijete trči. Vrijeme prolazi.
Rečenice koje se sastoje od samo jedne subjekatsko-predikatske veze, odnosno imaju samo
jedan predikat, nazivaju se proste rečenice.
Ali u jeziku je mnogo češći slučaj da se predikatski i subjekatski dio sastoje od dvije ili više riječi,
odnosno subjekatskih i predikatskih sintagma.
Veselo dijete trči kroz dvorište. Vrijeme neosjetno prolazi.
Ove rečenice sa skupovima riječi u kojima subjekt i predikat imaju još poneku riječ kao odredbu
ili dopunu čine grupu prostih rečenica koje se zovu proširene rečenice.
Važno je zapamtiti da ćemo prostu rečenicu prepoznati po tome što ima samo jedan predikat,
a ostalih rečeničnih članova može biti više.
Otac i majka čekaju me kod kuće. Skupljali su hrabrost i snagu.
Proste rečenice mogu se podijeliti, prema mjestu subjekta, u dvočlane (lične ili personalne) \
jednočlane (bezlične ili impersonalne rečenice).
Dvočlane rečenice. To su proste rečenice u kojima postoji veza ili suodnos subjekta i predikata.
Pritom subjekt može biti ispušten, odnosno skriven.
Dvočlane rečenice imaju osnovni rečenični model koji se sastoji od subjekta i predikata sa
neprijelaznim glagolom. Ljudi žure.
Predikati sa prijelaznim glagolom proširuju osnovni model objektom u akuzativu: Sestra čita
knjigu.
Oba modela, osnovni i prošireni, mogu se dalje proširivati dodavanjem različitih rečeničnih
članova. Moja sestra čita jednu zanimljivu knjigu u svojoj sobi.
Jednočlane rečenice. Jednočlana rečenica je prosta rečenica u kojoj nema veze, suodnosa
između subjekta i predikata. Zašto u nekim rečenicama ne možemo odrediti subjekt? Zato što on ne
postoji ili govornik ne zna ko (ili što) je subjekt ili to ne može (ne želi) otkriti. Predikat u tim rečenicama
ima bezlični (impersonalni) oblik, tj. 3. l. jednine (srednjeg roda). Zato se ove rečenice zovu još
besubjektne ili bezlične rečenice?
Takav model imaju rečenice u kojima predikat sačinjava glagol koji označava neku vremensku
(meteorološku) pojavu (grmjeti, sijevati, svitati, sniježiti, kišiti, otopliti, smrkavati se....). Npr. Grmi.
Sijeva. Smrkava se.
Subjekt se ne iskazuje ni u rečenicama s kopulativnim predikatom. Npr. Ovdje je mračno. Bilo je
veselo na zabavi.
U ovakvim rečenicama česti su glagoli koji označavaju osjećanja čulima.
10
32
Takve su i rečenice u kojima u službi predikata dolaze bezlični glagolski oblici, npr. Spava mi se.
Boli me.
Rečenice s predikatom od kopulativnog glagola i imenica koje označavaju neko psihološko stanje
mogu upućivati na nosioca tog stanja. Npr. Strah ga je. Zar te nije stid?
Za ovakve rečenice se kaže da imaju tzv. logički subjekt o kojem posredno zaključujemo ako
preoblikujemo rečenicu: Plaši se (on). Stidi se (ti)!
Slične ovima su rečenice gdje je predikat glagol koji označava neko stanje ili raspoloženje. Npr.
Zeblo me je u duši. Nije mi se išlo kući. Nije im se dalo raditi.
Mnoge jednočlane rečenice imaju predikate s bezličnim glagolskim oblicima, tj. oblikom 3. l. jed.
(srednjeg roda) i povratnom rječicom se: Dobro se vidjelo. Priča se o tome. Mnogo se jelo i pilo.
Ovim bezličnim rečenicama izbjegava se upotreba subjekta, iako im se može dati oblik ličnih
rečenica (npr. Dobro sam vidio. Ljudi pričaju o tome).
Među jednočlane rečenice spadaju i rečenice kao: Noć. Tama. Beskrajan mir.
To su tzv. nominativne rečenice jer je osnovni član imenica u nominativu, ali koji je to član, nije
moguće sigurno odrediti jer nije izražena subjekatsko-predikatska veza. Postoje dvije vrste ovakvih
rečenica: opisne i eksklamativne (uzvične).
Opisne nominativne rečenice nalazimo u pripovjedačkim tekstovima gdje imaju stilsku,
ekspresivnu vrijednost.
Uzvične rečenice, konstatirajući pojave i događaje iz stvarnosti izgovaraju se kao emocionalna
reakcija na ono o čemu se obavještava: Sudar! Požar! Tišina!
Ovakve se, formalno nepotpune, ali obavijesne potpune rečenice nazivaju još i eliptične rečenice
(od grčke riječi ellipsis - izostaviti, skratiti). Neki jezički stručnjaci ovakve rečenice ne smatraju pravim
rečenicama u sintaksičkom smislu, već samo iskazima, tzv. nominalnim iskazima.
Tabla
Prosta rečenica (struktura i tipovi prostih rečenica)
Rečenice koje se sastoje od samo jedne subjekatsko-predikatske veze
proširene rečenice
prema mjestu subjekta:
dvočlane (lične ili personalne) i Sestra čita knjigu. Ljudi žure.
jednočlane (bezlične ili impersonalne rečenice). Grmi. Sijeva.
osnovni rečenični model Ljudi žure.
proširuju osnovni model Sestra čita knjigu.
besubjektne ili bezlične rečenice Bilo je veselo na zabavi.
logički subjekt Plaši se.
nominativne rečenice Noć.
opisne i eksklamativne (uzvične) Sudar! Požar!
33
SLOŽENA REČENICA
vrste i slaganje složenih rečenica11

Vrste složenih rečenica. Složena rečenica se sastoji od dviju ili više subjekatsko-
predikatskih veza. To je jezička cjelina dviju ili više rečenica koje su međusobno povezane
značenjem i smislom. Tako zima dođe u moju kasabu i čovjeku se javi potreba za čovjekom.
U ovom tekstu možemo odrediti proste rečenice, sastavnice složene rečenice na osnovu
podvučenih predikata. Proste rečenice, sastavnice složene rečenice nazivaju se surečenicama
ili klauzama. Prva složena rečenica Tako zima dođe u moju kasabu i u čovjeku se javi potreba
za čovjekom sastoji se od prostih rečenica:
1. Tako zima dođe u moju kasabu.
2. Čovjeku se javi potreba za čovjekom.
Ove rečenice sastavljene su u složenu tako da ne zavise jedna o drugoj.
To se vidi po tome što bi između njih umjesto veznika i mogla stajati tačka, a odnos se
ne bi promijenio.
To je nezavisan odnos što znači da se proste rečenice u složenoj nalaze jedna prema
drugoj u ravnopravnom, naporednom odnosu.
Sokakom je letjela prašina, crnile se negdje naprijed orasi sa širokim krošnjama, iza njih
se prostiralo golemo polje.
Ovakve složene rečenice zovu nezavisnosložene ili koordinirane rečenice.
Zavisan odnos među rečenicama znači da jedna od dviju (najčešće susjednih rečenica)
zavisi od druge (po svojoj funkciji), pa se ona koja zavisi naziva zavisna rečenica, a ona od koje
zavisi naziva se osnovna ili glavna rečenica. Jezičke cjeline takvih rečenica nazivaju se
zavisnosložene ili subordinirane rečenice.
Nisam te čuo jer je bila velika buka.
Ova složena rečenica sastavljena je od prostih rečenica:
1. Nisam te čuo.
2. Bila je velika buka.
Druga rečenica je zavisna o prvoj i odnosi se prema njoj kao priloška odredba uzroka
prema predikatu. To možemo vidjeti ako preoblikujemo zavisnu rečenicu jer je bila velika buka
u prilošku odredbu uzroka zbog velike buke.
Složene rečenice mogu biti povezane u cjelinu veznicima (sindetski) ili bez veznika
(asindetski). Proste rečenice u jednoj složenoj rečenici mogu biti tako složene da su
međusobno izmiješani nezavisni i zavisni odnos.
Npr. Grančica se zanjiha, a ptičica ostade na njoj kao da nekoga traži.
Grančica se zanjiha. Ptičica ostade na njoj. Nekoga traži.
Između prve dvije rečenice odnos je nezavisan, a između druge i treće je zavisan u
smisaonom pogledu.
11
34
Strah je minuo. Vinogradi su oštećeni, ali nisu uništeni. Odozdo iz sela dopiru glasovi čisti
i jasni. Ljudi se dovikuju, oblaci se razmiču, a sunce se zapali na mokrom lišću. Čujem kako
zemlja siše vlagu iz lokvica.
(H. Humo, Grozdanin kikot)
Slaganje složenih rečenica. Slaganje ili sastavljanje prostih rečenica u složenu može se
odvijati na dva načina:
a) nizanjem i povezivanjem
b) uvrštavanjem
Slaganje nizanjem i povezivanjem. Razmotrit ćemo rečenicu iz prethodnog teksta:
Tako zima dođe u moju kasabu i čovjeku se javi potreba za čovjekom.
Ova rečenica nastala je povezivanjem dviju prostih, ishodišnih rečenica tako da je tačka
između rečenica zamijenjena veznikom i. Tako je povezivanjem nastala nezavisnosložena
rečenica. Ova vrsta složene rečenice naziva se sindetska (grč. sindeton - povezano).
Izgubila se slika, ostala mučna tišina, crna tačka se najedanput raširila.
Raščlanimo li ovu rečenicu na proste imamo:
Izgubila se slika. Ostala mučna tišina. Crna tačka najedanput se raširila.
Očito je da su ishodišne rečenice ukidanjem tačaka uklopljene u jedan rečenični niz gdje
su tačke zamijenjene zarezima. Rečenica koja je nastala sklapanjem dviju ili više rečenica u
rečenični niz naziva se nezavisnosložena rečenica. Ova vrsta nezavisno-složene rečenice je
asindetska (grč. asindeton -nepovezano), jer rečenični niz nema veznika.
Slaganje uvrštavanjem. Dok sam posmatrao drvo, sletjela je na granu grlica.
Ova složena rečenica nastala je od dvije ishodišne rečenice: Posmatrao sam drvo.
Sletjela je na granu grlica.
Složena rečenica je nastala uklapanjem ishodišnih rečenica tako da smo prvu rečenicu
uvrstili u drugu uvodeći veznik dok na početku rečenice i stavljajući zarez između dviju
rečenica. Uvrštena prva rečenica ovisi o drugoj, u koju smo je uvrstili pa je to zavisna, a druga
je nezavisna ili glavna rečenica. Rečenice koje nastaju uklapanjem ishodišnih rečenica
postupkom uvrštavanja nazivaju se zavisnosložene rečenice.
Tabla
Složena rečenica – vrste i slaganje složenih rečenica
Složena rečenica se sastoji od dviju ili više subjekatsko-predikatskih veza. Tako zima dođe u
moju kasabu i čovjeku se javi potreba za čovjekom.
Slaganje nizanjem i povezivanjem Tako zima dođe u moju kasabu i čovjeku se javi potreba
za čovjekom.
Slaganje uvrštavanjem Dok sam posmatrao drvo, sletjela je na granu grlica.
35
Analiza, intonacija složenih rečenica i rečenična kondenzacija12
Analiza složenih rečenica. U analizi složenih rečenica možemo promatrati njihovu

strukturu i semantički (značenjski) odnos. Kod strukture složenih rečenica utvrđujemo
gramatički odnos među prostim rečenicama, sastavnicama složene rečenice. One mogu biti u
nezavisnom odnosu (nezavisnosložene rečenice) i zavisnom odnosu (zavisnosložene rečenice).
Kada analiziramo složenu rečenicu, najprije moramo utvrditi koliko je prostih rečenica
unutar složene, odnosno razgraničiti (podijeliti) ih na surečenice. Pokazatelji granica među
surečenicama su najčešće veznici. Npr.: Grančica se zanjihala, a ptičica ostade na njoj kao da
nekoga traži.
1. Grančica se zanjihala,
2. a ptičica ostade na njoj
3. kao da nekoga traži.
Međutim, ako veznika nema, već su surečenice samo odvojene zarezima, granice među
njima određujemo po smislu, npr.: Vjetrovi su lumpovali nad gradom, noć je bila nemirna i
topla, šuštalo je suho i prigušeno.
1. Vjetrovi su lumpovali nad gradom.
2. Noć je bila nemirna i topla.
3. Šuštalo je suho i prigušeno.
Najlakše ćemo utvrditi koliko je prostih rečenica u složenoj prema broju predikata.
Semantički opis složene rečenice određuje značenjski odnos među surečenicama; da li
je taj odnos zavisan ili nezavisan, kao i tip (vrstu) surečenice.
Ovdje ćemo pokazati sintaksičko - semantičku strukturu složene rečenice shematskim
prikazom. Surečenice (klauze) su obilježene oznakama K1, K2, K3,...(po redoslijedu) u
kružićima. Veze među surečenicama predstavljene su crtama; vodoravne crte predstavljaju
gramatičku nezavisnost, a uspravne - gramatičku zavisnost. Crte ćemo označiti tipovima
semantičkih odnosa među surečenicama.
Shema složene rečenice

Grančica se zanjihala, a ptičica ostala na njoj kao da nekog traži
K3
načinska
K1 K2
suprotna
Shematski prikaz rečenice: Vjetrovi su lumpovali nad gradom, noć je bila nemirna i topla,
šuštalo je suho i prigušeno.
K1 K2 K3
12
36
sastavna rastavna
Intonacija složene rečenice. Intonacija je zvukovni reljef (obris, kontura) koji prati
rečenicu, odnosno jezičke jedinice unutar rečenice. Intonacija postoji samo u izgovoru
rečenice i upotpunjava je kao cjelinu.
U pisanju se neki elementi intonacije obilježavaju interpunkcijskim znacima (npr. pauza).
Elementi intonacije su jačina ili intenzitet glasa (tona), pauza ili stanka, visina i dužina
tona, tempo (brzina izgovora) i tembr (boja glasa).
Jačina tona (intenzitet) je osobina izgovora rečenice u cjelini. Možemo izgovoriti
rečenicu slabijim, jačim ili vrlo jakim glasom. Ipak, bez obzira na jačinu glasa kojim izgovaramo
rečenicu, zapažamo u intonaciji rečenice da se neki dijelovi rečenice ističu jače od ostalih. To
su naglašeni slogovi riječi unutar rečenice.
Međutim i rečenica može imati svoj naglasak. To je rečenični naglasak koji ima stilsku
vrijednost. On ističe značenje riječi koja se posebno naglašava u rečenici. Pokazat ćemo to
najednom primjeru:
Ja sutra idem na izlet.
Ovu rečenicu možemo izgovarati bez ikakvog isticanja, ali možemo je izgovarati i tako da
redom ističemo po jedan njezin samostalni element jačinom glasa: Ja sutra idem na izlet. (što
znači: baš ja, a ne neko drugi). Ja sutra idem na izlet. (znači: ne idem danas ili neki drugi dan)
Ja sutra idem na izlet. (znači: idem nasuprot nečijem protivljenju) Ja sutra idem na izlet. (ističe:
baš na izlet, a ne negdje drugdje)
U izgovoru možemo osjetiti pet različitih zvukovnih ostvarenje. Te razlike su postignute
izmjenom intenziteta, jačim glasom kojim smo isticali pojedine riječi. U pojmovnom značenju
to je bila jedna obavijest, ali po stilskoj i obavijesnoj vrijednosti dobili smo nekoliko posebnih
obavijesti koje daju određen smisao rečenici. Dakle, svaka riječ u rečenici, zavisno od situacije
i namjere, može biti posebno naglašena. Od tog naglaska zavisi smisao rečenice pa se zato
zove i logički naglasak.
Pauza ili stanka. Kada izgovaramo rečenicu npr. Danas sija sunce, izgovaramo je tako da
načinimo kratku pauzu iza svake riječi i tako možemo zapaziti daje rečenica sastavljena od
nekoliko izgovornih cjelina koje su jedna od druge odvojene pauzom.
Danas / sija / sunce /. (Kose crte označavaju pauze u izgovoru)
Razmotrit ćemo mjesto pauze i u drugoj rečenici: Zimske sjene // pokrivaju nakvašenu
cestu.
U ovoj rečenici možemo primijetiti kod izgovora da smo načinili malo dužu pauzu između
prvog i drugog dijela rečenice jer njezino mjesto dijeli subjekatsku i predikatsku sintagmu.
Pauza može biti još duža, npr. kada razgraničava apoziciju ili umetnutu rečenicu.
Bijeli oblaci, / nebeski putnici, / lelujaju kao snovi. Najduža je pauza na kraju rečenice.
U prethodnim rečenicama zarezi označavaju mjesta za pauzu, tj. mjesta gdje treba
zastati, a umetnuti rečenični dio izgovaramo malo brže. To znači da se mijenja tempo, brzina
kojom se izgovara riječ ili skup riječi, a mijenja se i visina tona jer se umetnuti dio izgovara
nešto nižim tonom.
37
Promjena visine i jačine tona kao i tempa sačinjavaju intonaciju rečenice.
Promotrimo izgovor rečenice: Duboki i tamni očev glas čuo se u tijesnoj sobici.
Možemo uočiti da je sastavljena od dvije sintagme (prve: duboki i tamni očev glas i
druge: čuo se u tijesnoj sobici). Te su sintagme odvojene jedna od druge pauzom te imaju
određeno značenje i intonaciju. Prvu sintagmu nazivamo nezavršnom, a drugu završnom
sintagmom, a pauzu među njima sintagmatskom pauzom.
Prvi dio (nezavršne) sintagme (duboki i tamni) izgovara se uglavnom brzim tempom, dok
se u drugom dijelu sintagme (očev glas) ton penje i neznatno pada. U prvom dijelu završne
sintagme (čuo se) ton se naglo penje, a onda prema kraju pada.
Duboki i tamni očev glas / čuo se u tijesnoj sobici.
nezavršna sintagma završna sintagma
Takva je uzlazno-silazna intonacija svojstvena je izjavnim rečenicama.
Složene rečenice imaju sličnu intonaciju: prva rečenica ima uzlaznu intonaciju nezavršne
sintagme, a druga silaznu. Odvojene su izrazitom sintagmatskom pauzom:
Prijateljstvo sreća stvara, / a nesreća provjerava.
Rečenična kondenzacija. Rečenična kondenzacija je sažimanje jedne proste rečenice,
sastavnice u složenoj rečenici tako da se njezin predikat (tj. glagol u ličnom glagolskom obliku)
zamijeni nekom nepredikativnom jedinicom. Tako jedna surečenica postaje sintaksema ili
sintagma druge rečenice, a da joj se ne mijenja obavijesna ili sadržajna vrijednost, npr.:
Pošao sam u galeriju da vidim izložbu. > Pošao sam vidjeti izložbu.
Kad sam nahranio psa, izveo sam ga van. > Nahranivši psa izveo sam ga van.
Jezična (nepredikativna) jedinica kojom smo zamijenili predikat zavisne rečenice,
kondenzirane surečenice, zove se rečenični kondenzator. U primjeru naših rečenica to su
glagoli vidjeti i nahranivši. Kao što vidimo iz primjera kondenzacija se uglavnom može provesti
kod zavisnih surečenica unutar složene rečenice, rjeđe kod nezavisnih. Rečenični kondenzatori
su obično infinitiv glagola, glagolski prilozi (prošli i sadašnji) a mogu biti i imenice nastale od
glagola (deverbativne) i imenice nastale od pridjeva (deadjektivne). Prema vrsti rečeničnog
kondenzatora postoje i tri vrste kondenzacije; pomoću infinitiva - infinitivizacija, pomoću
glagolskih priloga - adverbalizacija i pomoću deadjektivnih imenica - nominalizacija. Za
infinitivizaciju i adverbalizaciju treba napomenuti da mogu biti provedene samo u složenoj
rečenici koja ima isti (zajednički) subjekt u obje surečenice.
Dok smo razgledali izložbu, upoznali smo slikara. Razgledajući izložbu, upoznali smo
slikara.
Ne možemo provesti kondenzaciju u slučaju različitih subjekata u zavisnoj i osnovnoj
rečenici jer bi u tom slučaju druga rečenica prenijela potpuno drugačiju obavijest. Npr.: Dok
smo razgledali izložbu, upoznao nas je slikar. Razgledajući izložbu, upoznao nas je slikar.
Jasno je da druga rečenica ima obavijesno drugačiji smisao jer se kondenzirana
surečenica odnosi na subjekt druge surečenice (slikara), a ne prve surečenice (mi).
Infinitivizacija
38
Ovaj tip kondenzacije može se provesti samo kod zavisnih surečenica (uzvičnih ili
namjernih) uz određene glagole (tzv. modalne i fazne) koji su sintaksički nepunoznačne riječi,
pa se predikati zavisnih surečenica smatraju njihovim dopunama. Npr.
Bojao se istupiti naprijed. ( <Bojala se da istupi naprijed.)
U tom trenutku morala je pokazati svoju odlučnost.
Ljudi u gomili počeli su vikati naglas.
Adverbalizacija
Ova vrsta kondenzacije provodi se najčešće kod vremenskih zavisnih surečenica tako da
se predikatski glagoli nesvršenog vida preoblikuju u glagolski prilog sadašnji, a predikatski
glagoli svršenog vida u glagolski prilog prošli.
Spavajući u staroj kući usni čudan san. Radeći naporno i svakodnevno majka je podizala
svoju djecu. Pomažući drugima činimo dobro djelo. Prepoznavši krivca, pokaza rukom na
njega. Uvidjevši grešku, stade razmišljati o novom problemu.
Nominalizacija
Ova vrsta kondenzacije ne zahtijeva da obje rečenice u složenoj rečenici imaju isti
subjekt. Npr.:
Došao je u grad da se školuje. > Došao je u grad radi školovanja.
Ne čujem te jer je velika buka. > Ne čujem te zbog velike buke.
Za nominalizaciju nije bitno da surečenice imaju isti rečenični subjekt te je možemo
provesti kod različitih vrsta rečenica...
Tako su preoblikovani (kondenzirani) i ostali rečenični primjeri: Ne mogu sabrati misli
zbog neprekidnog lupkanja vrata. Odlučio je početi iznova po dolasku u drugi grad. U slučaju
promjene plana, obavijestićemo ostale. I pored niske cijene, niko nije kupio ništa.
Tabla
Intonacija složene rečenice
jačina ili intenzitet glasa (tona), pauza ili stanka, visina i dužina tona, tempo (brzina izgovora)
i tembr (boja glasa)
rečenični naglasak, logički naglasak, Pauza ili stanka
Promjena visine i jačine tona kao i tempa sačinjavaju intonaciju rečenice.
Rečenična kondenzacija
rečenični kondenzator
infinitivizacija, adverbalizacija, nominalizacija
39
NEZAVISNOSLOŽENE REČENICE13
Ustrojstvo i tipovi nezavisnosloženih rečenica

Ustrojstvo i tipovi složenih rečenica. Složene rečenice u kojima surečenice čine cjelinu,
ali ne ovise jedna od druge i nalaze se u ravnopravnom, nezavisnom odnosu, nazivaju se
nezavisnosložene rečenice. Međutim, iako one ne objašnjavaju i ne određuju jedna drugu ipak
po svom značenju i smislu čine jednu cjelinu.
Primjer: Nestane sunca i dan se ugasi.
Surečenice ove nezavisnosložene rečenice stoje naporedo a sastavljene su
povezivanjem:
Nestane sunca. Dan se ugasi. Nestane sunca i dan se ugasi.
Osim povezivanja veznicima nezavisnosložene rečenice se slažu i nizanjem:
Slike sve življe lete, boje poigravaju, kovitlaju se misli.
Kod slaganja nizanjem surečenice se međusobno odvajaju obično zarezom ili nekim
drugim međurečeničnim znakom (tačkom, tačka-zarezom, crticom, dvotačkom).
Postoji više tipova nezavisnosloženih rečenica (po strukturalnim i značenjskim
svojstvima). To su sastavne, rastavne i suprotne rečenice s nekim svojim podtipovima.
Sastavne (kopulativne) rečenice
Ako dvije naporedne rečenice (ili više njih) imaju isti smjer, nešto zajedničko po smislu
onoga što se njima kazuje, nazivaju se sastavne rečenice. One mogu stajati jedna pored druge
bez ikakvih veznika. Kažemo da se njihovi sadržaji sastavljaju, slažu.
Provuku se plave sutonove sjenke, prokapljuju mrače / kroz prozore, glasovi se pritaje.
Pjesma se raširila u prostoru, obavila glave, pokreće ih, nosi daleko.
Sastavne rečenice češće se vezuju tzv. sastavnim ili kopulativnim veznicima: i, pa, te, ni,
niti.
Raduje se čovjek pa zaboravio sve tegobe i misli ga vode nekud daleko.
Dugo je premišljala, oklijevala te na kraju odustala.
Veznici sastavnih rečenica nemaju određenih značenja, ali oni se ipak ne mogu
međusobno zamijeniti pa među njima postoji raspodjela u odnosu na vrijeme radnje i neke
druge okolnosti.
Veznik i je najčešći i ima najširu upotrebu. On povezuje rečenice čiji se sadržaji ostvaruju
istovremeno ili u vremenskom slijedu.
Seid sluša i ne sluša i sve mu nekako svejedno. Slušao je dobro poznatu melodiju i
zapamtio sve stihove. Veznik i stoji između rečenica s potvrdnim i odričnim oblikom predikata.
Nikad nisam čuo i ne znam ništa o tome.
Veznik i upotrebljava se kao prilog za isticanje ispred sastavnih rečenica:
I goli i bosi. I siti i pijani.
Veznik pa vezuje rečenicu koja u odnosu na prethodnu iskazuje vremenski slijed ili
uzročnoposljedični odnos.
13
40
Ispeci pa reci. Nemaju posla pa se dosađuju.
Veznik te ima rjeđu upotrebu. Obično povezuje sastavne rečenice kad sadržaj druge
proističe iz sadržaja prve rečenice: Ona napisa pismo te ga posla isti dan.
Veznici ni i niti slični su vezniku i, a stoje umjesto njega u rečenicama s odričnim
sadržajem.
Ni luk jeo, ni luk mirisao. Niti je on skupo cijenio, niti su se ljudi cjenkali.
Ovdje su veznici upotrijebljeni ispred svake surečenice u ulozi veznika, ali i priloga za
isticanje. Međutim, veznik ni može se upotrijebiti i u čistoj vezničkoj ulozi, iako rijetko.
Nije se interesirao ni pitao za njih.
Veznik ni (kao i veznik;) često ima ulogu priloga za isticanje, kada gubi ulogu veznika.
Nemam ni prebijene pare.
Ponekad se umjesto veznika i koristi veznik a:
Muzika trešti a djeca skaču.
Ako su sastavne rečenice vezane veznicima, obično se ne odvajaju zarezom ili nekim
drugim rečeničnim znakom. Zarezi se stavljaju ispred veznika i, ni i niti kada se ponavljaju i
ističu rečenicu pred kojom stoje.
Bio je u nevolji, i bio tako bolestan, i bio gladan. Nit' su snijezi, nit' su labudovi.
Jedna vrsta složenih rečenica u starijim gramatikama izdvajala se u posebnu vrstu
nezavisnosloženih rečenica kao zaključne (konkluzivne) rečenice, uz napomenu da su to
posebna vrsta sastavnih rečenica kod kojih sadržaj druge rečenice proizilazi kao zaključak iz
prethodne rečenice. Npr. Spustila se magla siva, došla jesen. Nesta blaga, nesta prijatelja.
Ove se rečenice često povezuju riječima: zato, dakle, stoga, sigurno, koje zapravo nisu
veznici nego prilozi.
Mnogo uči, zato i zna. Mi smo u pravu, dakle ne trebamo se bojati.
Sastavne rečenice u zaključnom odnosu zapravo su vezane asindetski (bez veznika). Zato
suvremeni lingvisti smatraju da su tzv. zaključne rečenice ustvari samo podvrste sastavnih
rečenica. U pisanju se odvajaju zarezom.
Suprotne (adverzativne) rečenice
Suprotnim rečenicama nazivamo one naporedne rečenice kojima je odnos suprotan,
različit ili nepodudaran.
Sunce se dizalo, a njemu je sve gušći mrak zastirao oči. Mnogo je zvanih, ali je malo
odabranih. Bilo je tako, a možda i nije. Ne čekaj nikog, nego idi pravo kući. Nisu došli pomoći,
već su svima smetali.
Suprotnost u ovim rečenicama odnosi se na različite sadržajne ili strukturalne
nepodudarnosti. U složenoj rečenici mogu biti samo dvije surečenice jer se suprotstavljaju dva
pojma. Vezuju se veznicima: a, ali, nego, već, no, a mogu stajati i bez veznika.
Iako formalno imaju značenja suprotnosti, ovi veznici se razlikuju po upotrebi.
Najčešća je upotreba veznika a i ali.
Ali ističe suprotnost sadržaja surečenica koje povezuje. Htjede se dignuti, ali je težina
tereta obori na zemlju.
41
Veznik a izražava nepodudarnost ili različitost. Ja star, a ti nejak. Soba puna ljudi, a niko
poznat. Zato veznike a i ali ne možemo zamjenjivati.
Veznici nego i već povezuju surečenice u kojima je predikat prve rečenice odričan. Veznik
nego ima mnogo širu upotrebu od veznika već koji je obilježen kao rjeđi i pomalo zastario:
Ništa ne radi, nego zuri uprazno. Ne htjede ostati s nama, već ode na drugu stranu.
I veznik no povezuje surečenice ukoliko je predikat prve rečenice u odričnom obliku:
Ne reče ništa, no zašuti.
Također i ako je predikat prve surečenice u potvrdnom obliku:
Bio mu je nadohvat ruke, no izmače.
U suvremenom jeziku ovaj veznik ne dolazi kao zamjena za veznike nego i već. I njegova
se upotreba obilježava kao zastarjela. Izgubio je gotovo i svoju gramatičku ulogu tekstualnog
veznika (u vezanom tekstu) zamjenjujući riječ međutim:
No oni nisu marili za to / Međutim oni nisu marili za to.
Suprotne rečenice koje se ne povezuju veznicima, nego stoje bez njih, odvojene
zarezom, imaju naglašenu suprotnost ili nepodudarnost i nije ih teško prepoznati.
Ja plačem, ti se smiješ. Zimi zima, ljeti vrućina.
Jednu vrstu suprotnih rečenica čine one rečenice među čijim se surečenicama javlja
odnos isključivanja ili dopuštanja.
Kod isključnih suprotnih rečenica drugom surečenicom se isključuje sve osim sadržaja te
rečenice. Npr.: Svi su to znali, samo nije on. Drugi su ponešto dobili, jedino su nju zaboravili.
Na ulicu se spustio mrak, tek zasvijetli poneki prozor.
U ovim rečenicama upotrebljavaju se prilozi samo, jedino, tek i dr. što znači da su
suprotne isključne rečenice vezane asindetski.
Rastavne (disjunktivne) rečenice
Rastavnim ili disjunktivnim rečenicama nazivamo nezavisnosložene rečenice s veznikom
ili. U njima se iznose dvije ili više radnji, a moguće je ostvarenje sadržaja samo jedne od njih.
Surečenice stoje u naporednom odnosu, ali se njihovi sadržaji rastavljaju pa i suprotstavljaju,
jer ako se ostvaruje sadržaj jedne surečenice, onemogućuje se ostvarenje sadržaja druge. Po
tome su one slične suprotnim rečenicama.
Surečenice u rastavnoj rečenici povezuju se veznikom ili:
Uzmi ili ostavi. Čuje se neki čudan glas ili je to plač.
Rastavnu rečenicu može sačinjavati više surečenica kao rečenični niz koji se na kraju
zatvara veznikom ili.
Vrzmao se nervozno po malom stanu, premještao stvari ili preturao po ladicama.
Veznik ili možemo upotrijebiti ispred svake od surečenica čime se posebno ističe rastavni
odnos:
Il' su snijezi il' su labudovi. Ili kupi alat il' ostavi zanat.
Rastavne rečenice ne odvajamo zarezom, osim ako se veznik ili ponavlja da bi se rastavna
rečenica posebno naglasila. Vrlo rijetko se javljaju bez veznika, samo kao dio višestruko
složenih rečenica: Govorio, ne govorio, njima je svejedno.
Tabla
Nezavisnosložene rečenice
Tipovi nezavisnosloženih rečenica. Složene rečenice u kojima surečenice čine cjelinu, ali ne
ovise jedna od druge i nalaze se u ravnopravnom, nezavisnom odnosu, nazivaju se
nezavisnosložene rečenice. sastavne, rastavne i suprotne rečenice
42
Sastavne (kopulativne) rečenice. Pjesma se raširila u prostoru, obavila glave, pokreće ih, nosi
daleko. i, pa, te, ni, niti.
zaključne (konkluzivne) rečenice Spustila se magla siva, došla jesen. zato, dakle, stoga,
sigurno,
odnos suprotan, različit ili nepodudaran
Suprotne (adverzativne) rečenice. Sunce se dizalo, a njemu je sve gušći mrak zastirao oči. a,
ali, nego, već, no
isključne Svi su to znali, samo nije on.
Rastavne (disjunktivne) rečenice Čuje se neki čudan glas ili je to plač.
43
ZAVISNOSLOŽENE REČENICE, USTROJSTVO I TIPOVI14
Ustrojstvo i tipovi zavisnosloženih rečenica

Složene rečenice u kojima se surečenice nalaze u zavisnom gramatičkom odnosu, tj.
jedna je gramatički podređena drugoj nazivaju se zavisnosložene rečenice.
Dok sam posmatrao drvo, sletjela je na granu grlica.
Prva surečenica Dok sam posmatrao drvo gramatički je podređena, ovisna o drugoj, pa
je to zavisna surečenica. Druga surečenica, kojoj je prva podređena: sletjela je na granu grlica,
naziva se nezavisna ili glavna. Zavisna surečenica je ustvari dio druge, nezavisne surečenice s
kojom se udružuje u jednu strukturnu, smisaonu i intonacijsku cjelinu.
Zavisnosložene rečenice nastaju postupkom uklapanja ili uvrštavanja jedne rečenice u
drugu.
Zavisnosložene rečenice međusobno se razlikuju po funkcionalnim i značenjskim
svojstvima zavisnih surečenica kao i po prirodi veznika. Šta to znači?
Zavisne rečenice u zavisnosloženoj rečenici mogu vršiti funkciju nekog zavisnog
rečeničnog člana: atributa, apozicije, priloških odredaba ili objekta.
Prema tome zavisne rečenice određuju, objašnjavaju ili dopunjuju neki član u osnovnoj
rečenici ili čitavu tu rečenicu. Npr.
1. Kad sam se vratio iz škole, otišao sam na utakmicu, (zavisna rečenica) Po povratku iz
škole otišao sam kući. (priloška odredba)
2. Vidio sam ljude koji marljivo rade. (zavisna rečenica) Vidio sam marljive ljude, (atribut)
3. Gledam kako se svijeća ugasila. (zavisna rečenica) Gledam ugašenu svijeću. (objekt)
Iz ovih primjera vidimo kako prema vrsti gramatičke funkcije koju zavisne rečenice mogu
imati razlikujemo nekoliko vrsta ovih rečenica: objekatske, adverbijalne i atributske zavisne
surečenice.
Tabla
Zavisnosložene rečenice, ustrojstvo i tipovi
jedna je gramatički podređena drugoj nazivaju se zavisnosložene rečenice
Dok sam posmatrao drvo, sletjela je na granu grlica.
mogu vršiti funkciju nekog zavisnog rečeničnog člana:
atributa, Vidio sam ljude koji marljivo rade. Vidio sam marljive ljude.
apozicije,
priloških odredaba ili Kad sam se vratio iz škole, otišao sam na utakmicu. Po povratku iz škole
otišao sam kući.
objekta Gledam kako se svijeća ugasila. Gledam ugašenu svijeću.
objekatske, adverbijalne i atributske zavisne surečenice
14
44
Zavisnosložene rečenice s objekatskom surečenicom15
Zavisnosložene rečenice s objekatskom surečenicom. Surečenice u zavisnosloženim

rečenicama uvrštavaju se u osnovne glagolima govorenja, mišljenja, osjećanja, znanja,
opažanja npr. glagoli: misliti, znati, vjerovati, zaboraviti, nadati se, čuti, vidjeti, gledati, slušati,
reći, kazati, govoriti i dr. Imaju ulogu sličnu objektu u prostoj rečenici. Npr. Znali smo da ćeš
doći. > Znali smo za tvoj dolazak.
(objekat. sureč.) (objekt)
Pažljivo sam slušao šta si govorio. Reci mi kada ću te vidjeti.
Objekatske surečenice se prema veznicima i svojstvima dijele na: izrične i zavisnoupitne.
Izrične objekatske surečenice imaju najčešće veznike da i kako koji se međusobno mogu
i zamijeniti. Rjeđe se javlja veznik gdje.
Osjećam da to neće biti dobro. Pričala nam je kako je postigla uspjeh. Ugledah gdje neko
promače iza ugla.
Iz ovih primjera možemo uočiti da su objekatske surečenice ustvari izjavni iskazi kojima
se izriče sadržaj glagola u osnovnoj surečenici.
Zavisnoupitne objekatske surečenice su zapravo zavisni oblik upitnih rečenica, i one
izriču sadržaj glagola u osnovnoj surečenici za koju se vežu različitim upitnim riječima (upitnim
riječcama, upitnim zamjenicama, upitnim prilozima). Dok osnovna surečenica sadrži neke
glagole govorenja, mišljenja i sl. zavisnom se izražava neko prepričano pitanje. Npr.: Reci mi
ko je došao.
Ova rečenica u upravnom govoru glasi: Pitam te: Ko je došao?
Međutim, zavisnoupitna objekatska surečenica nema upitnu intonaciju i na kraju se ne
stavlja upitnik nego tačka.
Nije zaboravio otkud je došao. Vidio sam koliko joj je teško. Ne znam zašto je tako.
Gledao sam kako se to radi.
Objekatsko-uzročne surečenice s veznicima što i da kao dio osnovne surečenice
izražavaju neko raspoloženje. Npr.: Drago mi je što ste došli.
Objekatsko-atributne surečenice dolaze s veznicima kako, da, gdje, kad osnovna
rečenica ima objekt, a zavisna surečenica iskazuje neku njegovu osobinu: Slušam ptice kako
pjevaju.
Tabla
Zavisnosložene rečenice s objekatskom surečenicom
Znali smo da ćeš doći. > Znali smo za tvoj dolazak.
prema veznicima i svojstvima dijele na: izrične Osjećam da to neće biti dobro.
i zavisnoupitne Nije zaboravio otkud je došao.
veznici da i kako i rjeđe gdje
izjavni iskazi kojima se izriče sadržaj glagola u osnovnoj surečenici
zavisni oblik upitnih rečenica
15
45
Objekatsko-uzročne Drago mi je što ste došli.
Objekatsko-atributne Slušam ptice kako pjevaju.
46
Zavisnosložene rečenice s adverbijalnim surečenicama16
Zavisnosložene rečenice s adverbijalnim surečenicama. Adverbijalnim surečenicama

nazivamo one zavisne rečenice koje prema glagolu osnovne rečenice u zavisnosloženoj
rečenici vrše funkciju adverbijalne odredbe. Tako razlikujemo sljedeće vrste surečenica:
mjesne, vremenske, načinske, poredbene, uzročne, posljedične, namjerne, pogodbene i
dopusne. Pored ovih postoje još neke značenjske raznolikosti adverbijalnih surečenica.
Zavisnosložena rečenica s mjesnom (lokalnom) surečenicom. Mjesne (lokalne)
surečenice označavaju mjesta vršenja radnje osnovne surečenice; njom se glagolska radnja
određuje prostorno.
U složenoj rečenici one se vežu za osnovnu surečenicu mjesnim odnosnim prilozima:
gdje, kud (a), kamo, odakle, dokle, otkud(a)
Nigdje žive duše nije bilo kud je asker prošo. Gdje god idem, nosim svoju domovinu u
srcu. Kamo god pogleda, prostiru se šume.
Ponekad se u osnovnoj surečenici upotrebljava zamjenički prilog s mjesnim značenjem.
Npr.: Otišli smo tamo gdje nam je bilo najljepše. Vrati se otkud si došao.
Mjesne surečenice su obično iza osnovne surečenice (u pospoziciji) i tada se ne odvajaju
zarezom. Ako je mjesna surečenica ispred osnovne, odvaja se zarezom: Dokle bude trebalo,
mi ćemo vam pomagati.
Zavisnosložene rečenice s vremenskom (temporalnom) surečenicom. Vremenska
surečenica u zavisnosloženoj rečenici određuje vrijeme vršenja radnje iskazane glagolom u
osnovnoj surečenici. Odgovaraju na pitanja: kada, u koje vrijeme, kao priloške odredbe
vremena.
Dok mi učimo, oni se šetaju. Kad je skuhala kafu, poslužila je svoje goste. Prije nego što
odlučiš, dobro promisli.
U zavisnosloženoj rečenici s vremenskom surečenicom značajan je vremenski odnos
između radnje zavisne i radnje osnovne surečenice.
Vremenski odnos može biti istovremen, što znači da se radnja zavisne i osnovne
surečenice ostvaruje u isto vrijeme. To je istovremenost u kojoj se zavisna surečenica veže za
osnovnu veznikom dok, a predikat u objema surečenicama su glagoli nesvršenog vida: Dok je
govorio, pažljivo smo ga slušali. Dok spavam, u kući je tišina.
I veznik kad upotrebljavamo u ovakvim rečenicama kao značenjski najširi veznik.
Kad me vidio, zagrlio me.
Ovaj veznik može doći i s glagolom svršenog vida.
Kad me ugleda, uplaši se i pobježe.
Ukoliko vezniku kad dodamo riječcu god (kadgod) označavamo da se sadržaji zavisne i
osnovne surečenice ponavljaju neodređen broj puta, ali u isto vrijeme.
Kad god došao, dobro došao. Kad god je vidim, razveselim se.
16
47
Ako se sadržaji osnovne i zavisne surečenice ostvaruju u različito vrijeme, one stoje u
odnosu vremenskog slijeda. Ako se radnja zavisne surečenice dešava prije radnje osnovne, to
je prijevremenost, a ako se radnja zavisne dešava poslije radnje osnovne surečenice to je
poslijevremenost.
Prijevremenost se u zavisnu surečenicu uvodi veznicima čim, pošto, nakon što, tek što,
istom što, samo što, kako.
Čim stignem, javit ću se. Tek što sam sjeo, moram ustati.
Prijevremenost se može uvesti i veznikom kad. Tada su predikatski glagoli obiju
surečenica svršenog vida.
Kad uzeh čašu, ona mi ispade iz ruke. Kad se približi gradu, ubrza korake.
Veznici čim, tek što, samo što označavaju vrlo kratak vremenski razmak između osnovne
i zavisne surečenice i ne mogu se zamijeniti veznicima pošto i nakon (koji su neutralni).
Poslijevremenost znači da se radnja zavisne dešava poslije radnje osnovne surečenice.
Upotrebljavaju se veznici prije nego (što), prije no (što).
Prije nego se odlučiš, dobro razmisli. Prije no što pođeš na put, spremi svoje stvari.
Vremenske surečenice obično stoje ispred osnovnih i tada se odvajaju zarezom. Ako
stoje iza glavne, obično s veznikom dok, zarez ne stavljamo.
Pažljivo smo ga slušali dok je govorio.
Zavisnosložene rečenice s načinskom (modalnom) surečenicom. Načinske zavisne
surečenice u složenoj rečenici označavaju način vršenja glagolske radnje u osnovnoj
surečenici, odnosno okolnosti u kojima se odvija ta glagolska radnja. Ove rečenice se odnose
prema osnovnoj surečenici kao što se priloška odredba načina odnosi prema predikatu.
Načinske surečenice vezuju se u složenoj rečenici za osnovnu veznikom kako: Napravili
smo kako ste nam rekli. Radim kako znam.
Ove rečenice često se uvode u osnovnu surečenicu zamjeničkim prilozima: ovako, tako,
onako:
Kako ko sije, tako će i žeti. Kako god zapovjediš, tako će i biti.
Načinske surečenice mogu biti uvedene i s veznikom što.
Što su ljudi kulturniji, život im je sadržajniji. Napravili smo to što smo bolje mogli.
Zavisnosložena rečenica s poredbenom (komparativnom) surečenicom. Poredbenim
surečenicama se uspoređuje radnja zavisne i osnovne rečenice. Veznicima: kao da, kao što,
kako, kao kada, pokazuje se poređenje po jednakosti.
Drži se kao da su mu sve lađe potonule. Dvorište joj se učini pusto kao da je vihor odnio
sve. Neću ga moliti, kao što nisam ni ranije.
U ovim rečenicama se uz poređenje označava i način glagolske radnje pa se još nazivaju
poredbeno-načinskim rečenicama.
Međutim, radnje zavisne i osnovne surečenice mogu izricati poređenje po nejednakosti:
Ispalo je bolje nego što smo očekivali. Bio je lukaviji nego što sam mislio.
Ovakve poredbene rečenice surečenice vežu se za osnovne veznicima nego što, no što,
nego da, nego kad, a osnovna surečenica redovno ima komparativni oblik priloga ili pridjeva.
48
U složenoj rečenici: Ispalo je bolje nego što smo očekivali, poredbena surečenica uvodi se
komparativom priloga - bolje.
Kod poređenja po nejednakosti ne odvajamo surečenice zarezom. Međutim,
komparativni oblik može u nekim slučajevima biti izostavljen, npr. uz glagol voljeti:
Volim da su živahni, nego da šute.
U ovom slučaju ispred veznika nego stavljamo zarez.
Poredbene zavisne surečenice s veznicima što, koliko i kako imaju u osnovnoj surečenici
priloge to, toliko, tako:
Što sam se više približavao, to me više obuzimao nemir. Koliko sam mogao, toliko sam
pomogao.
Ispred zamjeničkih priloga stavljamo zarez.
Zavisne poredbene rečenice mogu iskazivati i izuzetnu nejednakost, nesrazmjeru
koristeći veznik a kamoli. Tada označavaju da je nešto mnogo teže (ili mnogo lakše) ostvarljivo
od onog s čim se poredi.
Ne bi ni mrava zgazio, a kamoli čovjeka. Nisu ga ni pogledali, a kamoli progovorili s
njim.
Zavisne rečenice koje označavaju izuzetnu nejednakost stoje uvijek iza osnovnih i
odvajaju se zarezom.
Rečenice koje označavaju jednakost mogu stajati ispred ili iza osnovne rečenice. Zarezi
se stavljaju ako je rečenica u inverziji (zavisna ispred osnovne), a u slijedu iza osnovne zarez
ne stavljamo, osim kao naknadno objašnjenje osnovne rečenice. Npr. Bit ćeš opet lijepa, kao
što si bila.
Zavisnosložena rečenica s uzročnom (kauzalnom) surečenicom. Uzročne zavisne
surečenice označavaju uzrok vršenja radnje (ili trajanja stanja) osnovne rečenice. Zavisna
surečenica odnosi se prema osnovnoj kao priloška odredba uzroka prema predikatu.
Odgovaraju na pitanje: zašto? Veznici su jer, budući da, zato što, tzv. opći uzročni veznici.
Teško sam hodao jer je put bio klizav. Ocu ne smijem ni spomenuti zato stoje ljut na
njega.
Budući da ste zakasnili, morat ćete sačekati. Veznik jer ima najčešću upotrebu i nalazimo
ga u različitoj stilskoj upotrebi. Veznik budući da uglavnom se upotrebljava u naučnom i
administrativnom stilu, a veznik zato što je svojstven različitim stilovima i može zamijeniti
veznike jer i budući da.
Osim općih uzročnih veznika postoje i brojni značenjski obilježeni uzročni veznici. Ovi
veznici su nastali udruživanjem uzročnih zamjeničnih priloga, priloških izraza i veznika što i da;
zbog toga (što), usljed toga što, zahvaljujući tome što, po tome što, na osnovu toga što, s
obzirom na to što i sl. Koriste se u određenoj stilskoj upotrebi.
Zbog toga što se nisu odazvali na poziv, imat će problema. Usljed toga što je zemljište
močvarno, ne mogu se graditi kuće. Zahvaljujući tome što smo imali dobru opremu, izbjegli
smo nesreću. Nismo bolji rezultat ni očekivali s obzirom da je organizacija igara loša.
Zareze stavljamo ako je zavisna rečenica ispred osnovne, a ako je zavisna rečenica iza
osnovne, obično se ne odvaja zarezom.
49
Neki veznici su uzročni samo u određenom kontekstu. To mogu biti veznici: kako, pošto,
čim, dok, kad.
Kako ne znam ništa o tome, ne mogu ti ni reći. Sigurno je dobar čovjek, kad ga svi vole.
Nisu mogli brzo hodati pošto su djeca bila mala.
Veznik kako upotrebljava se samo kad je zavisna rečenica ispred osnovne. Može se
zamijeniti veznikom pošto, a veznik pošto može doći i iza osnovne rečenice.
Veznik što može pored uzročno imati i objekatsko značenje:
Sretni su što su uspjeli. (Sretni su zbog uspjeha)
Veznik što, upotrijebljen u zavisnoj rečenici, ponekad uvodi zamjenički prilog (ili priložni
izraz) u osnovnoj rečenici:
To je uradio zato što smo ga odbili.
Zavisnosložena rečenica s posljedičnom (konzekutivnom) surečenicom
Posljedične rečenice, suprotno uzročnim rečenicama, označavaju posljedicu radnje ili
stanja u osnovnoj rečenici, tj. radnja zavisne rečenice odnosi se prema radnji osnovne rečenice
kao posljedica prema uzroku.
Vikao je iz sveg glasa da se nadaleko čulo. Začu se strahovit štropot u praznoj odaji da
se svi zapanjiše. Dan je svanuo tmuran i težak te su me obuzele zloslutne misli. Šta imaš ti sa
mnom te si došao meni pametovati. Govor je bio dirljiv tako da smo svi bili potreseni.
Posljedične rečenice vežemo za osnovnu rečenicu veznicima da, te i tako da. Obično
stoje iza osnovne rečenice i ne odvajaju se zarezom, osim ako se osjećaju kao naknadno
dodane ili ih želimo posebno istaknuti.
Ova vrsta zavisnosloženih rečenica može imati posebnu strukturu kada se u osnovnoj
rečenici koriste zamjenički prilozi tako i koliko kojima se pojačava sadržaj glagola, priloga i
pridjeva. Npr.: Bio je toliko umoran da je sjedeći zaspao. Pričala je tako zanimljivo da je
vrijeme neosjetno prolazilo. Smijala se tako glasno da je soba odjekivala. Nisam toliko bogat
da kupujem jeftine stvari.
Zamjenički pridjevi takav, -a, -o i tolik(i), -a, -o pojačavaju sadržaj imenica kvalitativno
(takav) i kvantitativno (tolik(i)). Npr.: Obuzela me takva tjeskoba da se nisam usudio krenuti
na put. Obasuti su ga s tolikom pažnjom da mu je bilo neugodno.
U administrativnom i publicističkom (novinarskom) stilu standardnog jezika možemo
naći vezničke spojeve kao: zbog čega, usljed čega, zahvaljujući čemu. Npr.: Gosti nisu mogli
doći zbog čega promocija nije održana. Kočnice automobila su otkazale usljed čega je došlo
do nesreće.
Zavisnosložena rečenice s namjernom (finalnom) surečenicom
Namjerne rečenice označavaju namjeru, svrhu, cilj radnje osnovne rečenice. Odgovaraju
na pitanja : zašto, u koju svrhu, radi čega?
Žurili su da stignu kući prije mraka.
Veznici namjernih rečenica su: da, kako, kako bi, eda (e da), ne bi li.
Osobenost ovih rečenica je, pored ostalog, i u tome što im se predikat najčešće nalazi u
prezentu ili potencijalu.
50
Žurili su da stignu kući do mraka, (prezent) Žurili su da bi stigli kući do mraka.
(potencijal)
Značenje namjere ili cilja je u uskoj vezi sa značenjem uzroka pa su značenjski slične
uzročnim rečenicama, ali je bitna razlika u tome što je sadržaj uzročnih rečenica uvijek
ostvaren, a sadržaj namjernih je tek planiran. Npr.: Žurio sam jer sam zakasnio na sastanak.
(uzročna) Žurio sam da ne zakasnim na sastanak. (namjerna)
Veznik da ima najširu upotrebu od svih ostalih. Njime se vežu namjerne rečenice čiji je
predikat u obliku prezenta: On napregne svu snagu da vikne jače. Radio je preko ljeta svakakve
poslove da bi zaradio za knjige i odjeću.
Obično se namjerne rečenice nalaze iza osnovnih pa se zbog tijesne povezanosti sadržaja
ne odvajaju zarezom Ako namjerna rečenica stoji ispred osnovne, to ukazuje na isticanje
njihova značenja i odvajaju se zarezom. Npr.: Da bi zaradio za knjige, radio je preko ljeta.
Veznici kako, li, e da, te veznički spojevi: kako bi, ne bi li dolaze u namjernim rečenicama s
predikatom u obliku potencijala: Vozio sam sporednom ulicom kako bih izbjegao gužvu. Nudili
su mi razne ustupke ne bi li me pokolebali. Otišli su tamo da bi ih vidjeli.
Zavisnosložena rečenica s pogodbenom (kondicionalnom) surečenicom
Pogodbena rečenica kazuje pogodbu ili uvjet pod kojom se ostvaruje sadržaj osnovne
rečenice. To znači da se ostvaruje radnja osnovne rečenice ako se izvrši radnja zavisne
rečenice: Sve ću ovo dati tebi ako padneš i pokloniš mi se.
Razlikujemo tri vrste ovih rečenica, ovisno od toga kakva je vjerodostojnost ostvarenja
pogodbe ili uvjeta: realne ili stvarne, potencijalne ili moguće i irealne ili nestvarne pogodbene
rečenice.
Realne (stvarne) pogodbene rečenice označavaju uvjet čije ispunjenje može dovesti do
ostvarenja sadržaja osnovne rečenice, ali se ne kaže da li se taj uvjet ispunjava ili ne: Ako vam
prodamo zemlju, morate poštovati vodu. Ako oprašta drugima, oprostit će i tebi. Ukoliko vam
prodamo zemlju, morate cijeniti zrak. Pljuje li čovjek na zemlju, pljuje na sebe samog. Nestane
li životinja, umrijet će i čovjek.
Iz primjera ovih rečenica možemo uočiti da pogodbene rečenice počinju veznicima ako,
ukoliko te riječcom li, iza glagolskog predikata.
Veznik ako je općeupotreban, veznik ukoliko je rjeđi (svojstven posebnim stilovima).
Potencijalne (moguće) pogodbene rečenice izražavaju uvjet pod kojim bi se mogla
dogoditi radnja osnovne rečenice ako bi se dogodila radnja zavisne rečenice. Veznici ovih
rečenica su: ako, kad, ukoliko. Predikatski glagoli imaju oblik potencijala dok osnovna rečenica
ima glagol također u potencijalu, futuru ili imperativu: Ako bi vam prodali zemlju, morali biste
poštovati vodu. Ako bi nestalo životinja, nestat će i ljudi. Ukoliko bi nastali problemi, pozovite
nas. Kad bi se potrudio, uspio bi.
Nestvarne (irealne) pogodbene rečenice kazuju da je neostvariv ili neispunjen uvjet
zbog čega se ne može ostvariti ni sadržaj osnovne rečenice.
Veznici su da i kad, predikatski glagol je u prezentu ili prošlom vremenu, a u osnovnoj
rečenici u potencijalu: Da vam prodamo zemlju, morali biste je poštovati. Da imam novaca,
kupio bih auto.
51
ili Kad bih imao novaca, kupio bih auto.
Posljednja rečenica je po obliku potencijalna, ali po sadržaju je nestvarna (Ne mogu
kupiti auto kad nemam novaca).
Pogodbena rečenica stoji najčešće ispred osnovne rečenice i odvaja se zarezom. Ukoliko
je zavisna rečenica iza osnovne, ne odvajamo je zarezom, osim posebnog isticanja ili
naknadnog objašnjavanja.
Doći ćemo opet, ako bude mogućnosti.
Zavisnosložena rečenica s dopusnom (koncesivnom) surečenicom
Dopusnim rečenicama se izriče misao suprotna od osnovne rečenice, a ipak se radnja
osnovne rečenice izvršava, dakle dopušta se ostvarenje sadržaja osnovne rečenice uprkos toj
suprotnosti: Osjećao se usamljeno iako su ljudi bili oko njega.
Zavisna rečenica dopušta da se ostvari sadržaj osnovne rečenice (Osjećao se
usamljeno...) i pored toga što se to ne očekuje prema sadržaju osnovne rečenice (...ljudi bili
oko njega) jer su sadržaji ovih rečenica u suprotnosti. Očekujemo da neko nije usamljen ako
su ljudi oko njega, a ipak jeste. To dopušta zavisna rečenica.
Veznici dopunskih rečenica su iako, mada, makar, premda.
Suprotstavio se jačem od sebe iako je plašljiv. I dalje radim mada sam umoran. Idem na
takmičenje makar ispao u prvom krugu. Sviđa mi se nova sredina premda imam nekih
teškoća.
U položaju iza osnovne rečenice dopusne rečenice se ne odvajaju zarezom jer su tijesno
povezane, a ukoliko stoje ispred osnovne rečenice, stavljamo zarez: Iako je plašljiv,
suprotstavio se jačem od sebe.
Dopusne rečenice mogu se vezati za osnovnu rečenicu velikim brojem vezničkih izraza
koji su nastali od veznika i drugih riječi kao što su: ako i, ikad, ma kako, ma koliko, ma šta, kako
god, koliko god, šta god i dr.
Ako su i došli, nisu nimalo pomogli. I kad radi, radi kako ne valja. Ma kako vješt bio,
čovjek može pogriješiti. Kako god uradim, nisu zadovoljni.
Dopusne rečenice mogu imati i vezničke izraze kao što su: usprkos, (tome što), unatoč
(tome što), i pored toga što: Usprkos tome što se dobro pripremila, naša ekipa nije dospjela u
vrh. I pored toga stoje star čovjek, vid i sluh ga dobro služe.
U dopusnim rečenicama javlja se suodnosni prilog ipak i rjeđe opet na početku odnosne
rečenice: Iako je bio bolestan, ipak je došao na posao. Iako je izgledalo loše, opet je ispalo
dobro.
Tabla
Zavisnosložene rečenice s adverbijalnim surečenicama
prema glagolu osnovne rečenice u zavisnosloženoj rečenici vrše funkciju adverbijalne
odredbe
razlikujemo sljedeće vrste surečenica: mjesne, Nigdje žive duše nije bilo kud je asker proš’o.
vremenske: Dok mi učimo, oni se šetaju.
načinske: Napravili smo kako ste nam rekli.
52
poredbene: Neću ga moliti, kao što nisam ni ranije.
uzročne: Teško sam hodao jer je put bio klizav.
posljedične: Govor je bio dirljiv tako da smo svi bili potreseni.
namjerne: Žurili su da stignu kući prije mraka.
pogodbene: Sve ću ovo dati tebi ako padneš i pokloniš mi se. i
53
Zavisnosložene rečenice s atributskom i apozicijskom surečenicom17
Zavisnosložene rečenice s atributskom i apozicijskom surečenicom

Atributske i apozicijske rečenice u zavisnosloženim rečenicama imaju funkciju atributa
ili apozicije, tj. bliže ili naknadno određuju neku imeničku riječ osnovne rečenice. Pošto se
atributske i apozicijske rečenice odnose na neku riječ osnovne rečenice nazivaju se i odnosne
atributske / apozicijske rečenice.
Atributske rečenice. Našao sam knjigu koju sam dugo tražio.
Atributska rečenica počinje odnosnim veznikom koju, koji se odnosi na riječ knjiga u
osnovnoj rečenici. Ovdje atributska rečenica ima funkciju atributa u odnosu na imenicu knjiga
(…koju sam dugo tražio...- umjesto traženu knjigu. Umjesto atributa u prostoj rečenici imamo
atributsku rečenicu u složenoj rečenici. Zato se atributske rečenice ne odvajaju zarezom.
Atributske rečenice se mogu odnositi i na druge imeničke riječi:
- Zamjenice: Obraćam se vama koji ste najmlađi ovdje.
- Pridjev u ulozi imenice: Ne govorim odrasli ma koji to znaju.
- Redni broj: Javili su se prvi koji su otišli odavde.
Ovakve atributske rečenice koje se odnose na imeničke riječi nazivaju se odnosne
atributske rečenice i vežu se za osnovne rečenice odnosnim zamjenicama: koji, ko, što, čiji,
kakav, koliki.
Pronašli smo izvor koji je pjenušio nudeći bistru vodu. To je taj čovjek o kojem sam ti
pričao. Blago čovjeku u čijem duhu nema lukavstva. To je posao kakav mi treba. Može
dohvatiti strop rukama, kolike su. Nisam želio vidjeti onoga ko me iznevjerio. Sreća je ono što
ljudi za sreću drže. Čuo sam nešto što nisam razumio.
Odnosne zamjenice koji i što su opća veznička sredstva odnosnih atributskih rečenica,
ali se ne mogu međusobno zamjenjivati.
Odnosne zamjenice što i veznik što, kao vezničko sredstvo atributskih rečenica razlikuju
se sasvim jasno. Odnosna zamjenica stoje promjenljiva riječ i odnosi se na zamjenice: sve,
nešto, ovo, ono:
Dogodilo se ono što me brinulo. (Dogodilo se ono zbog čega sam se brinuo).
Veznik što je nepromjenljiva riječ: Film što sam ga gledao vrlo je zanimljiv. Poznajem
ženu što radi na blagajni.
Veznik što se može zamijeniti odnosnom zamjenicom koji: Film koji sam gledao vrlo je
zanimljiv.
Zamjenica što ne može se zamijeniti zamjenicom koji. Npr.: u rečenici: Čuo sam nešto
što nisam razumio ne možemo zamijeniti što sa koji: Čuo sam nešto koje nisam razumio.
Apozicijske rečenice. Apozicijske rečenice su zavisnosložene rečenice koje se prema
imenici ili nekoj drugoj imenskoj riječi odnose kao apozicija prema imenici uz koju stoji. Od
atributskih rečenica razlikuju se po tome što se atributske rečenice ne odvajaju zarezom, a
apozicijske se odvajaju.
17
54
Npr.: rečenica To je Una koja je prelijepa rijeka je atributska rečenica jer je ustvari
prošireni atribut prelijep, a rečenica Una, koja je prelijepa rijeka, puna je brzaka i slapova je
apozicijska rečenica, ustvari proširena apozicija ljepotica rijeka.
Apozicijske rečenice se razlikuju od obične apozicije po tome što se naknadno određenje
daje u vidu apozicijske rečenice.
Asindetske zavisnosložene rečenice. Složene rečenice koje su sklopljene bez veznika
nazivaju se asindetske. Kada se u njihovim sastavnim rečenicama uspostavlja odnos
obaveznosti, a to znači da jedna surečenica zahtijeva prisutnost druge, takve se rečenice
nazivaju implicitne zavisnosložene rečenice.
U ovim rečenicama zavisnost je uvjetovana time što osnovna rečenica ne prenosi
potpunu obavijest jer neka njezina jezična jedinica zahtijeva dopunu u obliku zavisne rečenice.
Prema vrsti tih jezičkih jedinica koje zahtijevaju dopunu postoje dvije vrste takvih
rečenica.
Prva vrsta su rečenice u kojima je zavisna rečenica dopuna glagolima ili drugim izrazima
koji označavaju govorenje, mišljenje, osjećanje, shvaćanje, volju i sl. Ti izrazi sami po sebi nisu
dovoljni da prenesu potpunu obavijest pa je nužna dopuna. Npr.: rečenica: Rekao sam ti nije
potpuna kao rečenica, a Vjerujem ti je rečenica. Rekao sam ti sadrži glagol govorenja koji
prenosi samo obavijest o obliku, ali ne o sadržaju onoga što je govoreno (rečeno). Zato ova
rečenica mora imati dopunu u obliku izrične rečenice, npr.
- Rekao sam ti, ne znam ništa o tome, ili
- Rekao sam ti: ne znam ništa o tome.
- Mislim, nije loše. Osjećam: nešto nije u redu.
Takve jedinice mogu biti i izrazi: imam ideju, predlažem, molim.
- Imam ideju: Predlažem ti: uradi to što prije. Molim te: nemoj me tjerati na to.
U ovu vrstu rečenica spadaju i one kojima su zavisne surečenice organizirane kao upravni
govor.
Majka me upita: "Kad ćeš se vratiti kući?"
Poslovica kaže: "Nije zlato sve što šija."
Uspješni ljudi kažu: "Priprema je pola posla."
Druga vrsta ovih rečenica su zavisnosložene rečenice s tzv. upućivačkim riječima. To su
pokazne zamjenice: ovaj, ova, ovo, taj, takav i zamjenički prilozi: ovako, ovoliko, toliko...
upotrijebljeni u osnovnoj surečenici umjesto glagola govorenja. Ove upućivačke riječi nemaju
vlastitog sadržaja već upućuju na ono što slijedi iza njih, a to je zavisna rečenica.
Uradi ovako: pošalji poruku ostalima.
Ona je takva: suviše je skromna.
To je baš ono: niko nikog ne sluša.
Tabla
Zavisnosložene rečenice s atributskom i apozicijskom surečenicom
Atributske i apozicijske rečenice u zavisnosloženim rečenicama imaju funkciju atributa ili
apozicije. Pošto se atributske i apozicijske rečenice odnose na neku riječ osnovne rečenice nazivaju
se i odnosne atributske / apozicijske rečenice.
55
Atributske rečenice. Našao sam knjigu koju sam dugo tražio.
Apozicijske rečenice. Una, koja je prelijepa rijeka, puna je brzaka i slapova.
Asindetske zavisnosložene rečenice. Rekao sam ti, ne znam ništa o tome. Uradi ovako:
pošalji poruku ostalima.
56
VEZANI TEKST
struktura, uključivanje, ustrojstvo18
Struktura vezanog teksta. Vezani tekst je složena sintaksička cjelina, sastavljena od niza
rečenica (dvije ili više) smisaono povezanih. Rečenica, sama po sebi, ne nosi uvijek punu
obavijest, nego često postaje obavijesna jedinica tek u kontekstu ili situaciji. Jedna rečenica se
vezuje za prethodnu, pa i sljedeća rečenica logički nastavlja taj slijed. U takvom vezanom
tekstu koji se naziva diskurz, načini povezivanja rečenica u složenu sintaksičku cjelinu mogu
biti različiti, ali moraju ostvariti smisaonu, intonacijsku, stilsku i kompozicijsku cjelinu. Jezik
pruža mnogo mogućnosti za različito povezivanje u cjelovit tekst . Načini vezivanja rečenica
ovise o tipu vezanog teksta.
Uključivanje rečenica u vezani tekst.
Rečenice u vezanom tekstu uključuju se na principu međusobnih odnosa, tj. upućuju
jedna na drugu. Njihov međusobni odnos može biti dvosmjeran. To znači da jedna rečenica u
tekstu može biti upućena na prethodnu rečenicu ili na sljedeću, narednu rečenicu.
Upućenost rečenice na prethodni kontekst (povezanost teksta) zove se anaforičnost, a
sredstva kojima se to ostvaruje zovu se anaforička sredstva (obično prilozi i zamjenice). Npr.:
Izišli smo na ulicu. Tamo nikoga nije bilo.
Prilog tamo upućuje na prilošku odredbu iz prethodne rečenice (na ulicu).
Upućenost rečenice na sljedeći kontekst naziva se kataforičnost, a označavaju ga
kataforička sredstva. Kataforička sredstva su obično prilozi (tako, ovako). Npr.: Tako su svi bili
zadovoljni. Mala djeca su dobila slatkiše, a starija knjige.
U ovom primjeru prilog tako iz prve rečenice objašnjava se sadržajem sljedeće rečenice.
Rečenica koja je sastavnica vezanog teksta i čini s drugom rečenicom jednu strukturnu,
smisaonu, intonacijsku i stilsku cjelinu je kontekstualno uključena jedinica. Ona može biti
samoznačna, tj. njezin sadržaj se može razumjeti i bez konteksta.
Pun mjesec visio je nad brdom. Kao oštrica ogromnog noža jasno se ocrtavala tamna
silueta brda.
Obje ove rečenice su samoznačne, razumljive i izvan konteksta.
Međutim, obično je kontekstualno uključena rečenica suznačna, tj. smisaono nepotpuna
jer se njezin sadržaj ne može potpuno razumjeti bez konteksta, bez uspostavljanja veze između
nje i rečenica u njezinom okruženju.
Primjer: Šuma se nešto uzbudila posljednjih dana. Raspjevali se vjetrovi u njoj i razigrale
sjenke u kovitlac.
Druga rečenica ne može biti jasna, naime nije jasan sadržaj riječi u njoj, ako ne uzmemo
u obzir prvu rečenicu koja sadrži pojam što ga zamjenjuje (šuma).
Ustrojstvo vezanog teksta. Vidjeli smo da se vezani tekst raščlanjuje na rečenice kao
manje komunikacijske jedinice. Kakvo ustrojstvo (organizaciju) ima vezani tekst, zavisi od
18
57
obavijesnog ustrojstva rečenica - njegovih sastavnica, te tipova i sredstava veze među njima.
Naime, svi dijelovi kontekstualno uključene rečenice nisu jednako vrijedni, s obzirom na
obavijest koja se njima prenosi. Takvu rečenicu možemo raščlaniti na dva dijela: na ono što je
poznato, dato, temu ili obavijesni subjekt (oznaka T) i onaj dio koji sadrži novu, nepoznatu
obavijest koja se saopćava o temi, a naziva se rema ili obavijesni predikat (oznaka R ).
Npr.:
(T)(R)(T)
Mustafa je prošlog ljeta bio na moru. Tamo se sprijateljio sa Mehmedom.
(R)
U ostvarivanju ove rečenice pošli smo od onog stoje poznato, a to je Mustafa, obavijesni
subjekt (tema), prema onom stoje nepoznato i nosi novu obavijest (rema), a to je: prošlog ljeta
bio na moru.
Ako želimo dalje proširiti obavijest, kažemo npr.: Tamo se sprijateljio sa Mehmedom.
Sad je u rečenici: Tamo se sprijateljio sa Mehmedom, poznato (tema) riječ tamo, jer zamjenjuje
član na moru u prethodnoj rečenici, a nepoznato se sprijateljio sa Mehmedom (rema). Tako
smo komponentom tamo, koja u sljedećoj rečenici predstavlja poznato, uklopili ove dvije
rečenice u jednu cjelinu (kontekst).
Tema je osnova za isticanje nove obavijesti, tj. reme. Zato u uobičajenom redu u rečenici
tema stoji ispred reme. Do promjene poretka može doći kada želimo da dijelu koji nosi novu
obavijest (remu), damo istaknuto mjesto u rečenici. Npr.:
Koje došao? Niko nije došao.
Ako je tema kontekstom potpuno određena, tj. pretpostavljena, ona se često izostavlja
pa kažemo da takva rečenica ima nultu remu (0), Npr.: Sjeo sam i protrljao oči. Pekle su me od
dima.
Sa navedenom temom druga rečenica bi glasila: Oči (ili one) su me pekle od dima.
Tema i rema, zavisno od toga kakvu obavijesnu vrijednost imaju, može biti bilo koji član
rečenice ili više članova. Tako, npr.: rečenica: Mustafa je prošlog ljeta bio na moru - u ovisnosti
o tome koju obavijest iz nje želimo, može biti različito raščlanjena na temu i remu, neovisno o
svojoj gramatičkoj strukturi. Npr.: Ko je bio prošlog ljeta na moru?
T = bio je prošlog ljeta na moru R = Mustafa
Kad je Mustafa bio na moru?
T = Mustafa je bio na moru R = prošlog ljeta
Gdje je bio Mustafa prošlog ljeta?
T = Mustafa je bio prošlog ljeta R = na moru
Šta je bilo prošlog ljeta?
T = Prošlog ljeta R = Mustafa je bio na moru
Iz ovih primjera vidimo da tema može biti bilo koji rečenični član ili više njih. Najčešće je
tema ipak subjekt ili subjekatska sintagma.
Tabla
Vezani tekst - struktura, uključivanje, ustrojstvo
58
Vezani tekst je složena sintaksička cjelina, sastavljena od niza rečenica (dvije ili više)
smisaono povezanih. Upućenost rečenice na prethodni kontekst (povezanost teksta) zove se
anaforičnost. Izišli smo na ulicu. Tamo nikoga nije bilo.
Upućenost rečenice na sljedeći kontekst naziva se kataforičnost. Tako su svi bili zadovoljni.
Mala djeca su dobila slatkiše, a starija knjige.
59
Tipovi veze među rečenicama u vezanom tekstu19
Tipovi veze među rečenicama u vezanom tekstu. Ako analiziramo strukturu vezanog
teksta možemo uočiti da povezivanje rečenica može biti ostvareno na dva načina: lančano ili
linearno i naporedno ili paralelno. Ova dva načina vezivanja susreću se u nekim tekstovima
kombinirano.
Lančana (linearna) veza je takav način povezivanja kada se jedan član rečenice ponavlja
u istom ili sličnom obliku u sljedećim rečenicama. Npr. mogu se povezivati objekti prethodne
i subjekt sljedeće rečenice, ali postoje i drugi modeli.
Promotrimo to na jednom vezanom tekstu tipa pripovijedanja.
Iz grada u grad godinama nosi on to izlizano sanduče. Kada se najzad obrne u kasabi,
sjedne nasred čaršije, postavi ga preda se, usadi u njega nekakvu drvenu lutku nespretno
odjevenu u krpe. Sveže tobož neprimjetno lutku koncem, a konac provuče kroz sandučić.
(Z. Dizdarević, Studeni putevi Mešana Ćore)
U ovom tekstu lančana veza ostvarena je ponavljanjem (izostavljenog) subjekta (on) u
drugoj rečenici, inače bi ova rečenica bila nejasna, ne bismo znali o kome se radi. Lančana veza
je ostvarena i ponavljanjem objekta (sanduče) zamjenicom (ga); a ponavlja se zatim i objekt
(lutka) u sljedećoj rečenici. U posljednjoj rečenici dalji objekt (koncem) postaje bliži objekt.
U lančanoj vezi rečenice su povezane tako da sljedeća rečenica proizlazi iz prethodne
rečenice. Zato su lančano vezane rečenice obično suznačne, tj. smisaono nepotpune bez uvida
u kontekst.
Naporedna ili paralelna veza. Dok u lančanim vezama obično slijedeća rečenica proizilazi
iz prethodne, u paralelnim vezama rečenice se pojavljuju kao varijante na datu temu. Dakle,
njih objedinjuje tema o kojoj govore, ali su rečenice samostalne, neovisne od drugih. To
možemo uočiti u sljedećem primjeru:
Obuzela me mirna ravnodušnost, ne tugujem, ne radujem se. Vidio sam toliko smrti, da
mi je vlastito izbavljenje izgledalo kao neočekivan poklon, ne znam kako, ne znam od koga, ali
nije daleko od čuda. Možda je moja svijest bila još zbunjena pred tom neobičnom istinom, ali
je moje tijelo potpuno shvatilo njen značaj. Živio sam u stvari, svoj drugi, tuđi, poklonjen život,
sve ostalo nije važno.
(M. Selimović, Tvrđava)
Ovaj tekst počinje rečenicom: Obuzela me mirna ravnodušnost, ne tugujem, ne radujem
se. Početna, prva rečenica u svakom vezanom tekstu naziva se inkoativna. Njezina je funkcija
da otvara prostor sljedećim rečenicama. U ovom tekstu početna rečenica naznačava temu
teksta koja se razvija u slijedećim rečenicama koje su samoznačne. Te rečenice unutar teksta,
koje se nazivaju intertekstne, samostalnije su u paralelnoj nego u lančanoj vezi, čak se mogu
izdvojiti iz teksta a da u njemu ostane (strukturno) jedinstvo. Završna rečenica teksta, koja se
naziva finitivna:
19
60
(...sve ostalo nije važno, za sad nije važno) ima ulogu nekog zaključka. Za razliku od
početne rečenice sa otvaračkom i usmjerivačkom ulogom, finitivna rečenica ima "zatvaračku"
ulogu pa često počinje riječima: konačno, najzad, naposljetku... i dr.
Tabla
Tipovi veze među rečenicama u vezanom tekstu
Povezivanje rečenica može biti ostvareno na dva načina: lančano ili linearno i naporedno ili
paralelno.
Lančana (linearna) veza je takav način povezivanja kada se jedan član rečenice ponavlja u
istom ili sličnom obliku u sljedećim rečenicama. Iz grada u grad godinama nosi on to izlizano
sanduče. Kada se najzad obrne u kasabi, sjedne nasred čaršije, postavi ga preda se, usadi u njega
nekakvu drvenu lutku nespretno odjevenu u krpe. Sveže tobož neprimjetno lutku koncem, a konac
provuče kroz sandučić.
U paralelnim vezama rečenice se pojavljuju kao "varijante" na datu temu. Obuzela me mirna
ravnodušnost, ne tugujem, ne radujem se.
61
Tekstualni konektori20
Tekstualni konektori. Rečenice u vezanom tekstu često se povezuju jezičkim jedinicama

koje ih drže na okupu i čine rečenično jedinstvo. Ta jezička sredstva koja povezuju rečenice
nazivaju se konektori (povezivači), a to su pojedine riječi i sintagme kojima se često
obilježavaju i odnosi među rečenicama unutar vezanog teksta. Postoje dvije vrste konektora:
gramatički i leksički konektori.
Gramatički konektori. To su veznici koji su podudarni s gramatičkim veznicima, ali u
vezanom tekstu imaju drugu funkciju, povezuju rečenice kao sastavnice vezanog teksta. Npr.:
I nije vrijedilo to sakrivati. A nije se ni moglo.
Veznici kao gramatički konektori stoje na početku rečenice.
Leksički konektori. Leksički konektori su različite vrste riječi. Zato su brojniji i
raznovrsniji. Neki od njih zamjenjuju manje tekstualne cjeline da se ne bi ponavljale, npr. zato,
zbog toga.
Oni su uvijek održali svoju riječ. Zato im mogu vjerovati.
Ovdje konektor zato zamjenjuje pretpostavljeni sadržaj: budući da su uvijek održali svoju
riječ... (mogu im vjerovati).
Ako upotrijebimo kao konektor riječ međutim, rečenica će biti u suprotnosti sa
prethodnom. Npr.: Bili smo uvjereni da smo uspjeli. Međutim nije bilo tako.
Konektori mogu biti lične i pokazne zamjenice (tzv. supstitutivni konektori): Nismo se
usudili ništa uzeti. To nije bilo za nas.
Budući da konektori mogu biti različiti prilozi i priloški izrazi, mogu imati različita
značenja pa se dijele na više vrsta:
- mjesni: tu, ovdje, tamo, na ovom mjestu: Izišli smo na ulicu. Tamo nije bilo nikoga.
- vremenski: poslije (toga), u međuvremenu, prije toga, zatim: Početak je bio težak.
Poslije toga bilo je lakše.
- načinski: ovako, tako, tome, na taj način: Moramo se dogovoriti o poslu.
Ovako to neće ići.
- zaključni: zato, dakle, prema tome, s obzirom na to: Nije bilo dogovora. Prema tome
neće biti ni rezultata.
- pogodbeni: u tom slučaju, inače: Trebamo se više potruditi. Inače nećemo uspjeti.
- suprotni: naprotiv, međutim, s druge strane: Sve je izgledalo jasno. Međutim, ostao je
jedan problem.
objasnidbeni: drugim riječima, bolje rečeno, naime, ustvari: Sada je sve pod znakom
pitanja. Ustvari, nije više sigurno.
- reprizni konektori su ponovljene riječi ili sinonimi: Treba voljeti život. Život je bajka.
- intenzivni konektori pojačavaju, naglašavaju sadržaj rečenice kojoj pripadaju: štaviše,
čak, upravo: Nismo to znali. Čak nismo ni slutili.
20
62
- verifikativni konektori izriču stav govornika o sadržaju rečenica u vezanom tekstu, a taj
stav može značiti prihvaćanje, odbijanje, sigurnost, sumnju i sl. To su riječi: zaista, zbilja,
stvarno, naravno, jasno, svakako, možda, donekle, vjerovatno, nikako, nipošto i dr. Ovi
konektori se nazivaju i modifikatorima jer modificiraju (preoblikuju) značenje cijele rečenice
pred kojom se javljaju. Npr.: izraz nažalost ispred rečenice znači da je sadržaj rečenice
nepovoljan za govornika. Nažalost, nismo uspjeli u svojoj namjeri.
Svrha konektora je da tekst bude jedinstven i cjelovit. Sve ove vrste leksičkih konektora
kao i načine povezivanja u vezani tekst, zatim funkcioniranje tzv. nadrečeničnih cjelina (većih
od rečenice) proučava
lingvistička disciplina koja se zove lingvistika teksta.
Tabla
Tekstualni konektori
Rečenice u vezanom tekstu često se povezuju jezičkim jedinicama koje ih drže na okupu i
čine rečenično jedinstvo. Ta jezička sredstva koja povezuju rečenice nazivaju se konektori
(povezivači). Postoje dvije vrste konektora: gramatički i leksički konektori.
Gramatički konektori su veznici: I nije vrijedilo to sakrivati.
Leksički konektori su različite vrste riječi: Oni su uvijek održali svoju riječ. Zato im mogu
vjerovati.
63
JEZIK U UPOTREBI
raspravljanje, diskusija, kritika21
Raspravljanje je tip vezanog teksta u kojem se neka tema ili teza postupno razvija i
objašnjava. Istražuju se neki novi ili manje poznati elementi za onoga ko to istražuje.
Raspravljanjem se u tekstu otkriva i ono što je poznato, ali nedovoljno objašnjeno ili
nedokazano, nešto što pobuđuje pitanja na koja treba naći odgovore. Dakle, raspravljanje se
zasniva na razmišljanju i rasuđivanju o nekom problemu. Pronalaze se dokazi za moguća
rješenja ili odgovore. Zato je veoma važno da redoslijed izlaganja bude logičan i povezan.
Jedna misao se izvodi iz druge i uspostavljaju se veze uzroka i posljedice; od poznatog i
jednostavnijeg ide se ka novom i složenijem. Izvode se zaključci koji moraju biti jasni. Zato su
rečenice, najčešće zavisnosložene, povezane lančanom vezom; slijedeća rečenica proizlazi iz
prethodne.
Vezivanje rečenica u raspravljanju
Promotrimo to na primjeru: Muzikalnost je proizašla iz same strukture romana koji se
gradi na strukturi jezika. Naime, muzika jezika odražava dinamičnost i konstrukciju romana.
Ona ide od tihog šapata, pritajenosti, pa do gustog krešenda u kojem iskazuje svoj bijes i krik.
(Jasmina Musabegović, Iskaz podneblja)
U ovom tekstu možemo uočiti neke osobine smisaono i strukturno povezanih rečenica
vezanog teksta tipa raspravljanja. Rečenice su povezane lančanom vezom. Jedan član se
izdvaja iz prve rečenice da bi se pojavio u drugoj rečenici i tako redom. Veza među rečenicama
ostvaruje se različitim sredstvima.
U prvoj rečenici se najavljuje tema teksta - muzikalnost jezika. Druga rečenica razvija
temu ostvarujući lančanu vezu s prethodnom rečenicom rečeničnim konektorom naime i
leksičkim ponavljanjem (muzika, jezik, roman). Sljedeća rečenica proizilazi iz prethodne
ostvarujući vezu zamjenicom (ona) i razvija temu muzikalnosti jezika. Međutim ona nema
potpun smisao bez prethodnog konteksta.
Dokazivanje. U raspravljanju se koristimo dokazima. Dokaz je oblik zaključivanja,
postupak kojim se logički utvrđuje istinitost ili opravdanost nekog suda ili procjene. Dokaz
sadrži neku postavku (tezu) ili tvrdnju koja se dokazuje. Ta postavka se dokazuje dokaznim
razlozima ili argumentima. Na osnovu dokaza slijedi proces zaključivanja pa je dokazivanje vrlo
važno za sve oblike raspravljanja, i govornih i pisanih.
Svi oblici raspravljanja imaju strukturu od tri dijela:
a) postavljanje teze ili uočavanje problema
b) dokazivanje teze ili rješavanje problema
c) potvrđivanje ili odbacivanje teze (pronalaženje rješenja)
21
64
U raspravljanju se iznose objektivne činjenice kojima se dokazuju teze i obrazlažu
stavovi. Može se raspravljati o jezičkim i književnim problemima, o filmu i pozorišnoj predstavi,
koncertu, izložbi; o različitim društvenim i političkim pojavama.
Oblici raspravljanja su: usmene rasprave ili diskusije, pisana rasprava, kritika; kritički
prikaz, recenzija, problemski članak, studija, esej i dr.
Rasprava. Raspravljanje u pisanom obliku najčešće nazivamo raspravom. Pisanje o
nekom stručnom problemu, o određenoj društvenoj temi, o nekom moralnom stavu ili javnom
pitanju zahtijeva izlaganje, objašnjavanje, dokazivanje; iznošenje stava za i protiv. Rasprava
ukazuje na slična pitanja i njihova rješenja, navodi primjere koji ilustriraju ili potvrđuju naše
teze.
Navodimo primjer jedne književne rasprave dr. Muhsina Rizvića: Socijalna podloga
Dizdarevićevih proza
Kasaba je u Zije Dizdarevića društvena sredina koja nužno uvjetuje sasvim određenu
psihologiju kao neumitnu činjenicu. Zaturenost života u njoj, što bi rekao Matoš, stvara mrtvilo
naravi, oblikuje ljude, njihove misli i pokrete. To je karakteristična balkanska međuratna
zaturenost sa teretom historijskih i duhovnih slojeva na sebi.
Dizdarević se pritom kao pisac sa socijalnom zasnovom ne usmjerava toliko na ljude
pojedinačno koliko se objektivira prema njihovom društvenom ambijentu, uzetom kao zbiru
socijalnih, kulturnih i etno-psiholoških uvjeta, u kome oni ne mogu biti drugačiji. Na taj način
njegov stav ima svoju dublju sociopolitičku zasnovanost. Jer, čim se
život u toj sredini, makar i u epizodi, za kratko vrijeme probudi i oni živnu, trgnu se iz
tromosti.
I na planu Izraza takav život nalazi svoju adekvaciju: on se kod Dizdarevića svija oko
trajnih glagola koji psihološki i stilski izazivaju utisak produženosti tog tradicionalnog
mentaliteta; i oko riječi otvorenih značenja koje izražavaju statičnost, neumitnost dosade,
ravnodušnost, tavorenje koje odslikava široku panoramu mrtvila bez nade na promjenu. A kad
se nešto dogodi, što zapara razinu te mrtvaje i izraz oživi: glagoli dobijaju aoristne oblike, navru
žive slike, asocijacije.
Ima nešto ekspresionističke u toj ukočenoj statici i naglim probojima dinamike, pokreta,
tj. događanja, u tom potencijalu dinamike koji pisac stilski i psihološki nagovješćuje ispod
statičkog života, ispod mrtvog mora kasablijske čamotinje. Jer, ispod tog umrtvljenog tkiva
pripovijetke probije katkad namjerena riječ, aluzija, kao izraz piščeve želje da se nešto
preokrene i preinači u toj duhovnoj i društvenoj čamotinji, otkrije se pozicija pisca, težnje da se
naporede mogući životi. "Grad ovaj živi tužno i zaboravljeno, kao da mu je vlasnik davno negdje
umro" - kaže pisac na početku proze Jedan dan u mojoj kasabi i nastavlja o brigama koje se u
tim časovima povlače oko ljudi; (brige) "blijede i nejake već i da ujedu a kamoli kriknu
pobunom". A u prozi U bosanskoj kafani nasuprot duhovnoj i fizičkoj nepokretnosti prisutnih,
njihovoj besmislenoj šutnji, on napominje sa sugestivnom namjernošću "a negdje daleko hukti
fantastičan životni tempo", da bi prozu završio rečenicama neumitnog vraćanja u tu domaću
atmosferu:
I opet ćutanje. Opet mir. Opet dim.
65
Uvijek tako. Vrijeme stoji.
Možda rečenica na kraju ove proze "Vrijeme stoji..." najbolje izražava sliku, sugerira
definiciju ovog života "Vrijeme" u svom dvoznačnom slojevitom smislu: kao proticanje života
ljudskog; i kao društveno doba, način društvenog, duhovnog i kulturnog te ekonomskog
egzistiranja. I to tako, slojevito "vrijeme" - stoji. Konstatacija sa utvrđenošću izornošću
činjenice koja ispod prividne apatičnosti zove u pomoć, koja napisana i percipirana, nosi kao
primisao čitav niz pitanja, pitanja koja se bune, traže objašnjenje, hoće da optuže, i da na neki
način shvate taj duhovni poredak izvan i iznad ljudskih moći i utjecanja. A opet sve ostaje kao
završna informacija jedne slike života što se sa svoje tri tačke utisnute na kraju rečenice
prostire u beskonačnost. Kao da pisac sam u sebi postavlja pitanje: Zar to nije užasno,
dramatično i odvratno? "Vrijeme stoji..."
(Dr. Muhsin Rizvić, Panorama bošnjačke književnosti)
U ovom tekstu možemo uočiti trodijelnu strukturu rasprave:
1. Postavljanje teze da je kod pisca Zije Dizdarevića kasaba društvena sredina koja nužno
uvjetuje određenu psihologiju njezinih stanovnika;
zaturenost života oblikuje sporost i tromost misli i pokreta kod ljudi.
2. Dokazivanje teze: Autor rasprave otkriva da se pisac ne bavi oblikovanjem
pojedinačnih likova nego ambijentom u kojem žive. Taj ambijent po svojim socijalnim,
kulturnim i drugim karakteristikama uvjetuje njihov način života. Dokaz tome je činjenica da
ih jedna neobična pojava u njihovoj sredini - probudi i trgne iz tromosti. Pisac rasprave nalazi
i u jezičkom izrazu dokaz o statičnosti života u kasabi. On je istraživao upotrebu glagola i
imenica kod pripovjedača, uočio upotrebu trajnih glagola koji ostavljaju utisak produženosti i
riječi koje označavaju statičnost, dosadu, ravnodušnost. Otkrio je da se kod iznenadnog
događaja i jezični izraz promijeni i oživi. Dokazivanju teze o statičnosti doprinosi i otkrivanje
ponekog ekpresionističkog elementa, jake riječi ili aluzije, koja kao kontekst još jače osvjetljava
umrtvljenost života kasabe. Za tezu o statičnosti i tavorenju autor navodi rečenice koje
najbolje izražavaju slike i atmosferu života u kasabi: I opet ćutanje...
3. Na kraju kao potvrdu teze o statičnosti i zabačenosti autor rasprave citira završnu
rečenicu pripovijetke U bosanskoj kafani sa, za njega, izvanredno izraženom slikom i
definicijom života koji protiče, a kao da stoji. Rečenica: Vrijeme stoji... sa svoje tri tačke na
kraju istovremeno je i informacija o jednom zaturenom životu, i nijemo pitanje njegova smisla.
Kod prikupljanja građe iz knjiga, časopisa i dr. treba praviti bilješke s podacima koji mogu
sadržavati navode (citate) s imenima autora, naslovima djela i stranicama. Navode obavezno
stavljamo u navodnike. Nakon što se građa odabere, raspoređuje se i sredi tako da se podaci
i saznanja povezu u cjelinu. Zatim se napravi nacrt rasprave (teze) i oblikuje rasprava.
Raspravu oblikujemo u tri dijela: uvodni dio, glavni dio (sa poglavljima) i zaključak. Važno
je paziti na stilizaciju misli, jasnoću i tačnost podataka koji se iznose. Stil pisanja prilagodit
ćemo namjeni, tj. oblasti i struci iz koje pišemo. Moramo paziti da pravilno upotrebljavamo
stručne nazive.
Na kraju navodimo popis korištene literature: autora, naslov djela, godinu i mjesto
izdanja.
66
Usmena rasprava - diskusija. Diskusija je raspravljanje o nekom predmetu ili pojavi;
iznošenje stavova i kritika različitih mišljenja o nečemu da bi se došlo do istine.
Za uspješnu diskusiju treba se pripremiti; odrediti temu i cilj. Tema diskusije treba biti
pažljivo odabrana; (ni preuska ni preširoka), zanimljiva i sadržavati dovoljno elemenata, koji
potiču na suprotstavljanje mišljenja i različite stavove.
Za diskusiju o nekoj pojavi ili predmetu pripremamo se prikupljanjem informacija i
saznanja. Do informacija dolazimo čitanjem različitih izvora, naučnih i umjetničkih, slušanjem
predavanja, radio i TV emisija, čitanjem novina i časopisa, gledanjem filmova te uz pomoć
računara. Na osnovu prikupljenih informacija odabiremo one koji su važni za našu temu.
Napravit ćemo plan obrade teme, tj. postaviti osnovne teze i stavove. Svoje stavove i sudove
trebamo obrazlagati i braniti argumentima. Na kraju ćemo oblikovati zaključak. Diskusija može
imati i polemičke crte (suprotstavljanje mišljenja), ali na kulturan način. Treba biti tolerantan
prema nečijem drugačijem mišljenju; ne upadati drugima u riječ ili ih ometati u izlaganju i ne
nametati vlastito mišljenje po svaku cijenu.
Da li sam web ovisnik. "Zovem se Šina i ovisnik sam o Internetu. On-line sam oko šest
sati dnevno..."
Ovako svoju ispovijed počinju web ovisnici koji se za pomoć obraćaju nekoj od virtualnih
klinika.
Poznajem prijatelje koji na chatu provode i po deset sati dnevno a mnogi i osvanu igrajući
neku od omiljenih kompjuterskih igara ili surfajući. Da problem nije bezazlen, pokazuju
rezultati nedavnog istraživanja provedenog među internet populacijom. Od 445 korisnika
širom svijeta, jednak je broj muškaraca i žena ovisnika. Oni koji sebe svrstavaju među ovisnike
sedmično u prosjeku provedu pedeset sati na webu. Većina žena ovisnika stara je oko trideset
godina, zatvorena u sebe i sklona depresiji. Pitanja: No, na neke svjetska kompjuterska mreža
djeluje pozitivno. Jedna anketa pokazala je da kod 52% Amerikanaca rad na mreži smanjuje
količinu stresa. Mnogi tvrde da ih surfanje, a osobito chat relaksira.
Centar za on-line ovisnost, jedan od najpoznatijih koji se bavi ovom problematikom
navodi pet tipova mrežne ovisnosti:
- cyber - odnosno ovisnost (on-line prijateljstvo putem chat soba, news grupa ili cyber
veza)
- mrežnu prinudu (on-line kockanje, trgovanje, aukcija)
- cyberseksualnu ovisnost (lascivne stranice, usernet grupe)
informaciono preopterećivanje (surfanje i pretraživanje datoteka)
- kompjuterska ovisnost (igre ili programski aspekti kompjuterske nauke, stoje najviše
problem muškaraca, tinejdžera i djece)
Psihologija se bavi ovim fenomenom, a prva knjiga objavljena na ovu temu nosi naslov
"Ulovljeni u mreži". Virtualni svijet pruža mogućnost pojedincima da upotpune emocionalne i
psihološke potrebe. Razne interaktivne internetne aplikacije (on-line igre, chat i newsgrupe)
vode u novu vrstu komunikacije, socijalizacije, ali i bježanja od stvarnosti.
67
U virtualnom svijetu možete se lažno predstaviti, skriti svoje realne karakteristike i
ostvariti najčudnija osjećanja, najmračnije tajne i najdublje strasti, koje inače ne možete
ispuniti u realnom životu.
U mrežu ovisnosti upliću se osobe koje, kako kažu psiholozi, imaju "ovisničku ličnost",
depresivne, razočarane i anksiozne, često sklone upotrebi alkohola, lijekova, cigareta ili
prekomjernoj ishrani.
Ako smatrate da vas je "tamna strana cyber-spacea" uhvatila i da trebate pomoć kako
ne biste ostali bez posla, prijatelja, porodice, provedite još malo vremena na mreži. Ukucajte
u pretraživač riječ addiction i naći ćete virtualne klinike i korisne stranice koje će vam pomoći
da pobijedite ovisnost. Možete se podvrgnuti i Internet Addiction testu pomenutog Centra za
on-line ovisnost.
Ukoliko vam je to naporno, dajem vam pitanja na koja trebate odgovoriti kako biste
provjerili da ii imate razloga za zabrinutost.
korištenje interneta?
(B. Simić, Da li sam web ovisnik)
Kritika
Kritika je vrsta rasprave koja prosuđuje i procjenjuje neko umjetničko, naučno ili drugo
djelo; npr. književno djelo, pozorišnu predstavu, film, izložbu, koncerti sl. Kritičar analizira
djelo na osnovu znanja i iskustva, uspoređuje ga, vrednuje i uočava sve elemente potrebne za
donošenje opće ocjene o djelu. Književna kritika otkriva umjetničku vrijednost djela,
tvaralačku zamisao, odlike kompozicije, izraza, tvaralačke postupke u oblikovanju, osnovnu
misao aktuelnost djela.
Pročitajte odlomak jedne književne kritike:
Da nije tog prepoznatljivog rukopisa, čovjek bi zbilja pomislio da je Miljenko Jergović
pseudonim iza kog se krije tim odabranih autora čije su ambicije misteriozne i dalekosežne.
Jer, još od Sarajevskog Maribora 1994. godine, svake godine se pod ovim imenom pojavi
barem po jedna odlična knjiga, što bi bio sjajan rezultat čak i za nekog ko posjeduje
nadnaravnu sposobnost da razmišlja u stihovima i romanesknim rečenicama. Ako je knjiga
Mama Leone "zamalo roman", onda je Buick Rivera doista prvi pravi roman Miljenka
Jergovića, dakle jedna zaokružena priča na preko dvjesto strana. Sam autor je naziva novelom,
što se odnosi na ispunjavanje izvjesnih sadržajnih i formalnih kriterija, kao što su: sažeto
zbivanje u trenutku kad je došlo do krizne situacije, koncentracija pripovijedanja koja se koristi
sličnom tehnikom kao drama (ekspozicija, zaplet, obrat, rasplet i kraj), omeđenost zbivanja u
vremenu i prostoru, skokovit i uvjerljiv unutrašnji razvitak, ograničenost na dva lika i njihovo
obiteljsko okruženje, ekonomičnost postupka i sl. (...) Jergović zapravo iz drugog plana priča
priču o tragičnim posljedicama rata i mehanizmima potiskivanja jednog traumatičnog
kolektivnog iskustva. (...) Vođenje naracije odvija se kroz prizmu svijesti glavnih junaka, tako
da je izvanjska drama pretočena u dramu koja se zbiva na tekućoj vrpci svijesti, po kojoj se
odmotavaju slike sjećanja iz bosanskog zavičaja i vjerno bilježe njihovi odjeci u neposrednim
prizorima i čulnim senzacijama. Često je neka sasvim uzgredna slika povod za razmotavanje
čitavog klupka asocijacija u koje je upleten svijet zavičaja, njegov jezik i fragmenti sjećanja na
68
minuli život. Suprotstavljena unutrašnjem svijetu tipičnih bosanskih iseljenika, slika današnje
Amerike data je u neobičnom, katkada i posve grotesknom svjetlu. Ovo naročito dolazi do
izražaja s obzirom daje suprotstavljenost dviju kultura dramatično predstavljena kroz
problematiziranje muško-ženskog principa, pa tako američka žena ne može imati
razumijevanja za Hasanovu opsesiju automobilom, koji je "mjesto njegove sabranosti", niti za
Vukovo nesuosjećanje sa nesretnim psima-lutalicama. Na drugoj strani je suprotstavljenost
svijesti glavnih likova, u kojoj je prepoznatljiva tipično andrićevska karakterizacija, zaodjenuta
u ruho savremenog neorealističkog pristupa, gdje se Jergović pokazuje kao sjajan poznavalac
mentaliteta bosanskih ljudi...
(A. Kujović Novela koja jeste roman)
Tabla
JEZIK U UPOTREBI – Raspravljanje, diskusija, kritika
Raspravljanje se zasniva na razmišljanju i rasuđivanju o nekom problemu. Raspravljanje u
pisanom obliku najčešće nazivamo raspravom.
Diskusija je raspravljanje o nekom predmetu ili pojavi; iznošenje stavova i kritika različitih
mišljenja o nečemu da bi se došlo do istine.
Kritika je vrsta rasprave koja prosuđuje i procjenjuje neko umjetničko, naučno ili drugo djelo;
npr. književno djelo, pozorišnu predstavu, film, izložbu, koncerti i sl. Književna kritika otkriva
umjetničku vrijednost djela, tvaralačku zamisao, odlike kompozicije, izraza, tvaralačke postupke u
oblikovanju, osnovnu misao aktuelnost djela.
69
PRAVOPIS
Interpunkcijski znaci u složenim rečenicama22
Interpunkcijski znaci u složenim rečenicama. Interpunkcijski znaci (latinski interpurgere

- razlučivati, rastavljati) označavaju unutar rečenične ili međurečenične znakove u pisanom
tekstu. Pravila o upotrebi interpunkcijskih znakova u pisanom tekstu spadaju u područje
pravopisa, ali se odnose i na područje sintakse jer se u njima uređuju odnosi u pisanju
sintaksičkih jedinica.
Interpunkcijski znaci su: tačka, zarez, dvotačka, tačka-zarez, tri tačke, crtica, upitnik,
uskličnik, navodnici, zagrade...
Zarez. Zarez je pravopisni znak za čiju upotrebu vrijedi nekoliko pravila zasnovanih na
nekim općim principima: naporednosti, naknadnog dodavanja ili objašnjavanja, suprotnosti i
isticanja.
Naporednost: Zarez se piše među dijelovima rečenice koji su istovrsni, nezavisni jedan
od drugoga, a nisu povezani veznicima. Npr.: Iz polegnutog, pepeljastog smokvinog granja
razlijegala se laka, bezbrižna, vesela pjesma. Djeca su skakala, vikala, trčala naokolo.
Naknadno dodavanje: Naknadnim dodavanjem smatraju se dijelovi iskaza koji nisu u
tijesnoj smisaonoj vezi nego predstavljaju naknadno objašnjenje sadržaja prethodnog dijela
iskaza. Naknadno dodani dijelovi obično se dodaju na kraju, npr.: Šetali su pored obale, uz
samu ivicu.
Međutim mogu biti umetnuti unutar rečenice. Npr.: I to sve radi čovjek, kulturan čovjek,
bez razlike koje i odakle je.
Suvremeni pravci u poeziji, počevši od moderne, često razbijaju sintaksičku i metričku
cjelovitost ranijeg stiha.
Njima, čini se, ništa nije bilo jasno.
Zarezom se odvajaju apozicija, apozitiv i članovi rečenice kojima se ističe ili bliže
određuje dio koji slijedi. Npr.: Smrt je jekin, sigurno saznanje, jedino za što znamo da će nas
stići. Uđe momak, vedar i nasmijan, i veselo pozdravi.
Suprotnosti. Zarezom se odvajaju dijelovi rečenice sa suprotnim značenjem. Npr.: Ljudi
će otići, a zemlja će ostati. Želio bih ti pomoći, ali ne mogu. Ne govorim njemu, nego tebi.
I u slučaju asindetskog vezivanja (bez veznika) zarez je obavezan.
Mi gradimo, oni ruše. Ja govorim, on šuti.
Isticanje. Zarezom se odvajaju oni dijelovi iskaza koji se posebno ističu; ili po svom
značenju, po obavijesnoj vrijednosti ili radi posebnog upozorenja. Npr.: Sve je žrtvovao za
uspjeh: i porodicu, i slobodno vrijeme, i lična zadovoljstva. Završio je školovanje, i to najboljim
ocjenama.
Pisanje zareza u složenim rečenicama. Opće je pravilo da se surečenice u
nezavisnosloženim rečenicama odvajaju zarezom jer su međusobno značenjski i intonacijski
22
70
nezavisne, a da se u zavisnosloženim rečenicama po pravilu ne odvajaju zarezom jer se nalaze
u zavisnom odnosu. Od ovog pravila ima odstupanja.
Zarez u nezavisnosloženim rečenicama. Zarezom se odvajaju dijelovi nezavisnosloženih
rečenica povezani suprotnim veznicima te isključnim i zaključnim veznicima i prilozima, dok se
surečenice povezane sastavnim i rastavnim veznicima po pravilu ne odvajaju zarezom, osim u
nabrajanju i isticanju.
Svi su to znali, samo nije on. Nastala je velika gužva, sigurno se nešto događa. Bio je u
nevolji, i bio je bolestan, i bio je gladan. Ili kupi alat, ili ostavi zanat. Il' je snijeg, il' su labudovi.
Zarez u zavisnosloženim rečenicama. Kada u zavisnosloženoj rečenici zavisna surečenica
dolazi poslije osnovne, zarez se u pravilu ne piše. Npr.: Javit ću ti se ako pođem. Bit ću sretan
kad se vratim kući. Razumio sam sve iako nije bilo mnogo riječi.
Ako je zavisna surečenica ispred osnovne (u inverziji), uvijek se odvaja zarezom. Npr.:
Ako pođem, javit ću ti se. Kad se vratim kući, bit ću sretan. Iako nije bilo mnogo riječi, razumio
sam sve.
Zavisna surečenica ponekad se odvaja zarezom od osnovne i kada dolazi iza nje. To je u
slučaju kada zavisna surečenica nije u neposrednoj značenjskoj vezi sa osnovnom, već se može
shvatiti kao naknadno objašnjenje sadržaja osnovne surečenice.
Doći ću, ako budem mogao. Rekli smo vam to, zato što mislimo da trebate znati.
Tako postupamo i u situacijama kad je zavisna surečenica umetnuta unutar osnovne.
Ako nije u tijesnoj vezi sa dijelom u koji se umeće, odvaja se zarezima. Npr.: A pjesma, kad je
tako lijepa, mora se svidjeti svima.
Pomozi mi, ako možeš, u ovom teškom poslu.
Ako je sadržaj zavisne rečenice u izravnoj vezi sa sadržajem osnovne, zarez ne stavljamo.
Kazao sam kako nisam siguran da ću to uraditi. Čovjek koji je došao nije mi poznat. Tamo
gdje on živi nema zime.
Dvotačka. Ovaj pravopisni znak ukazuje da tekst koji slijedi služi za:
- objašnjavanje ili zaključak prethodnog teksta, npr.:
Neuspjeh nije teško objasniti: niko nikog ne sluša. Nastupio je odlučan čas: boj ili mir.
- za razvijanje teksta:
Na svim vratima bila su debela mliječna stakla: ona na desnoj sunčanoj strani sijala su u
žaru; ona na lijevoj strani bila su nijema, zastrta neprozirnom opalskom zamagljenošću.
- ispred poslovica, zagonetki, tvrdnji, npr.
Ne kaže se uzalud: ko rano rani, dvije sreće grabi.
- ispred navođenja "tuđih" riječi, upravnog govora koji se stavlja pod navodnike, npr.:
Pjesma "Veče na školju" počinje stihovima: "Pučina plava spava..."
Tačka - zarez. Tačka-zarez je interpunkcijski znak koji obilježava stanku srednje dužine,
tj. kraću od tačke, a dužu od zareza. Obično odvaja dvije relativno samostalne rečenice od
kojih su jedna ili obje složene. Razdvajanje tačkom bilo bi prejako, a zarezom nedovoljno
uočljivo. Tačku-zarez stavljamo:
- u nabrajanju skupina istovrsnih ili srodnih jedinica, kad su već omeđene zarezom, npr.:
U te sobe mi djeca rijetko smo ulazili; a kad bismo ušli, govorili smo šapatom i stupali na
71
prstima. Prema prof. Dževadu Jahiću postoje tri jezička tipa sevdalinke: 1. zapadni (ili
zapadnobosanski) tip; 2. središnji (ili srednjobosanski, dijalekatski istočnobosanski); 3.
jugoistočni tip (hercegovački).
- tačka-zarez može odjeljivati rečenice bez veznika, npr.
I te kugle kao da su bile ljepše na vratima sunčane strane; njihova plava boja čisto je
živjela, kao da u njima gori po žižak.
Tri tačke. Ovim pravopisnim znakom označava se da je neki tekst namjerno prekinut. Tri
tačke stavljaju se na mjestu prekinutog dijela rečenice:
- na početku, npr. ... onda sam zapjevao pjesmu sreće i ljubavi.
- u sredini: Nemam ni ja mnogo... ali daću ako ti zatreba.
- na kraju: To ja od tebe ne tražim, ali...
Tri tačke mogu označiti isprekidan govor u uzbuđenju:
Jok, slagaću, nije on... ama... opet... ček, jest baš on, jest!
Tri tačke se stavljaju u zagrade kad se izostavlja dio tuđeg teksta (dio jedne ili više
rečenica):
O prozama Edhema Mulabdića dr. M. Rizvić kaže: Jedan od biografskih momenata koji
su ostavili traga na Mulabdićevom djelu jest njegov doživljaj austrougarske okupacije Bosne i
Hercegovine (...) doživljaj intiman i objektivan, tragičan u svojoj bitnosti kao događaj i čin.
Crta. Crta kao interpunkcijski znak odjeljuje dijelove teksta koji sadrže naknadno
objašnjenje ili zaključak iz prethodnog teksta, služi za označavanje pauze (stanke), odjeljivanje
umetnutih dijelova rečenice, pa je po tome slična dvotački ili tački - zarezu. Ako se dijelovi
teksta nižu jedan ispod drugog, kao što ćemo navoditi u ovom poglavlju o upotrebi crte, ispred
svakog odjeljka stavljamo crtu. Mogućnosti u kojima upotrebljavamo crtu su sljedeće:
- Odjeljivanje rečenice koja slijedi kao naknadno objašnjenje: Tako sve ima više smisla -
i smrt, i život.
- Crta se upotrebljava i za odvajanje umetnutih dijelova rečenice, osobito u rečenicama
sa više zareza. Jada zapravo koristimo dvije crte; ispred i iza umetnutog dijela: To je ujedno,
njegova individualna umjetnička crta - to strujanje vremena, nečeg predodređenog, iznad
čovjeka i života - izvjesna epska mistika.
- Crta dolazi i ispred jedinica u nabrajanju: Išao je on tako za konjima, mrtvim od žeđi, po
cio dan ljetni - žedan i sam, i svi bi, i on, Džimšir, i ti konji pred njim, plazili suhe krvave jezike.
- Crtom se označava i pauza u sažetku i iskazima, poslovicama, kao i rečenicama bez
veznika: Baci niz vodu - naći ćeš uz vodu. Iako mlađi od brata, izgledao je stariji - hodio je tromo,
korakom odnekud uvijek jednakim, gledao u zemlju i preda se.
- Crta odvaja i ističe dio iskaza koji sadrži nešto suprotno i neočekivano: I kad bi znala -
ne bi joj ništa pomoglo.
- Crta se upotrebljava i kad služi kao najava odjeljaka teksta koji se nižu (umjesto brojki i
slova), npr.:
Bitne odlike vijesti su:
- istinitost
- aktuelnost
72
- zanimljivost
- jasnoća
- kratkoća
- Crta se može upotrijebiti umjesto navodnika ispred rečenice koja je upravni govor (u
razgovoru):
- Kažite, hoćete li poći s nama - pitali su nas. - Nećemo - odgovorili smo.
- Crtama se prekida upravni govor u koji su umetnute piščeve riječi: Rekla sam istinu -
prošapta ona - pa radite što hoćete.
Zagrada. Zagrada označava da dio teksta unutar zagrade sadrži neko dodatno
objašnjenje ili komentar. Zagrade se mogu nalaziti u sredini i na kraju rečenice.
U tim tihim domovima živi se sa prirodom veoma prisno (što život čini samosvojnim). U
svojoj poeziji (od prvih početnih do zrelih stihova) M. Ć. Ćatić pjevao je o nedjeljivosti intimnog
i univerzalnog.
Navodnici. Navodnici su dvostruki pravopisni znaci koji se upotrebljavaju u sljedećim
slučajevima:
Kada se tuđe riječi navode doslovno: Ispred navedenih riječi je dvotačka, a navodnici se
zatvaraju iza rečeničnog znaka: "Znate li zašto smo mi došli ovamo", upita vojnik. Upitah:
"Otkud ti ovdje, Grlice?"
Navodnicima se označavaju pojedine riječi i nestandardni oblici uklopljeni u rečenicu:
Bijaše zdepast čovjek, kako se kod nas bosanski kaže "bukelast". Pusti ga, on je "štreber".
Označavaju se riječi ili skupovi riječi kojima se daje drugo značenje (npr. suprotan
sadržaj): Policija je napokon ulovila "ptičicu". To su smislile naše "mudre glave".
U navodnike se stavljaju (ali i ne moraju) naslovi knjiga, časopisa, ustanova, društava i
sl.: Pročitao sam "Zeleno busenje" E. Mulabdića. Završila sam Osnovnu školu "14. septembar"
u Bosanskom Petrovcu.
Tačka, upitnik i uskličnik.
Tačka kao interpunkcijski znak označava dovršenost izjavne rečenice. Kao pravopisni
znak označava skraćenost riječi ili skupa riječi (dr. npr. tj.), ili redni broj kad stoji iza brojke
(npr. 15. decembra).
Upitnik se piše iza upitnih rečenica, bilo da sadrže neku upitnu riječ ili su bez nje: Ko je
došao? Zar mjesec i sunce nestanu kad zađu? Idemo kući nakon posla?
Upitnik se ne stavlja na kraju neupravnog (neizravnog) pitanja, tj. iza zavisnoupitne
surečenice: Pitao sam ga zastoje tako postupio.
Uskličnik. Ako rečenica izražava osobni stav ili osjećanje na kraju se stavlja uskličnik,
npr.: To je strašno! Nigdje žive duše! Orio, to je pravi potez! Neka ti Bog da sreću!
Neke rečenice su istovremeno i upitne i usklične pa iza njih dolaze i upitnik i uskličnik:
Ama šta je ovim ljudima?! Zar je to moguće?!
Tabla
PRAVOPIS – Interpunkcijski znaci u složenim rečenicama
Zarez. Djeca su skakala, vikala, trčala naokolo.
Dvotačka. Neuspjeh nije teško objasniti: niko nikog ne sluša.
73
Tačka-zarez. I te kugle kao da su bile ljepše na vratima sunčane strane; njihova plava boja
čisto je živjela, kao da u njima gori po žižak.
Tri tačke. Nemam ni ja mnogo... ali daću ako ti zatreba.
Crta. Tako sve ima više smisla - i smrt, i život.
Zagrada. U tim tihim domovima živi se sa prirodom veoma prisno (što život čini
samosvojnim).
Navodnici. "Znate li zašto smo mi došli ovamo", upita vojnik.
74
PISANJE SKRAĆENICA23
Pisanje skraćenica. Skraćenice su skraćeno pisanje riječi ili skupova riječi. Mogu biti
ustaljene; općepoznate, uobičajene i prigodne, koje nastaju po potrebi, kojima se služe
pojedinci i nisu općenito prihvaćene. Ustaljene skraćenice mogu biti dvojake: obične i složene.
Obične skraćenice su skraćeni dijelovi riječi, složenica i polusloženica i skupova riječi. Pri
čitanju se izgovaraju u punom obliku. Složene skraćenice, koje su nastale skraćivanjem riječi u
sastavu višečlanih
Obične skraćenice. Skraćenice s tačkom na kraju: skraćenice nastale uzimanjem prvog
slova riječi: č. čitaj (uz: čit.); f. femininum (ž.r.); g. godina (o.g. i šk.g.; uz god.); h. hadži, hadžija;
l. lice; t. tačka
Ako je na ovaj način skraćen skup riječi, tačka se stavlja iza svake skraćene riječi: d.d.
dioničarsko društvo; v.r. vlastoručno; n.e. nove ere; v.d. vršilac dužnosti
Neke od ovih skraćenica pišu se velikim slovima: A.D. anno Domini (poslije Krista); po H.
po Hidžri; M.P. mjesto pečata; N.B. nota bene (pazi dobro); N.N. nomen nescio (neko
nepoznat); P.S. post scriptum (poslije napisanog).
Pojedine skraćenice tvore se tako da se uzimaju početna slova riječi do prvog
samoglasnika a iza njih se stavlja tačka.
br. broj st. stoljeće
pr. primjer gl. glagol (uz glag.)
čl. član str. strana
pr.n.e. prije nove ere mn. množina
i dr. i drugo šk. školski
Može se uzeti za skraćenicu riječi prvi slog i početni dio drugog sloga (do samoglasnika),
a iza nje se stavlja tačka.
ak. akuzativ hist. historijski
bos. bosanski štok. štokavski
akc. akcen(a)t slav. slavenski
dem. deminutiv prev. prevodilac
arh. arhaizam usp. usporedi
Skraćenice se tvore i tako se uzimaju od riječi prva dva sloga i dio trećega - do trećeg
samoglasnika.
aor. aorist dijal. dijalekatski etim. etimološki
Skraćenice se mogu tvoriti uzimanjem početnog i završnog slova riječi, te uzimanjem
početnog suglasnika, jednog suglasnika iz sredine riječi i zadnjeg suglasnika: dr. - doktor, mr. -
magistar, hfz. - hafiz
Čitaju se (kao i ostale skraćenice) punim riječima, npr. dr. Prohić (čit. doktor Prohić)
Slično se tvore i skraćenice od složenih riječi ili skupa riječi: bh. - bosanskohercegovački,
itd. - i tako dalje, npr. - naprimjer, etc. et cetera (i tako dalje), tzv. - takozvani.
23
75
Skraćenice bez tačke na kraju. Takve skraćenice su najčešće simboli, tj. znaci mjernih i
novčanih jedinica, hemijskih elemenata i sl. Jedne se pišu malim, a druge velikim slovom.
Malim početnim slovom, bez tačke, pišu se skraćenice (simboli) mjernih jedinica: cm -
centimetar, dg - decigram, dkg - dekagram, kg - kilogram, dl - decilitar, l - litra, m - metar, t -
tona
Bez tačke se pišu oznake novčanih jedinica, ali velikim slovima:
KM (konvertibilna marka) EUR, USD (američki dolar)
Velikim slovom bez tačke pišu se simboli:
a) kemijskih elemenata: Ca kalcij, Fe željezo, K kalij;
šahovskih figura: K kralj, D dama, L lovac, T top
strane svijeta: I istok, J jug, S sjever, Z zapad
pojedine mjerne jedinice: A amper, C Celzijusov stepen, V volt
Bez tačke se pišu međunarodne skraćenice: don (dominus) i fra (fratar). Izgovaraju se
kako su napisane i ne mijenjaju se po padežima.
Složene skraćenice. Složene skraćenice se tvore od članova složenog naziva tako da se
od svakog člana uzima početno slovo ili početni slog ili njihova kombinacija. Upotrebljavaju se
i u pisanju i govoru i mogu biti promjenljive (npr. UN-a, MUP-a). Sve se pišu bez tačke iza
pojedinih slova i sva slova se pišu sastavljeno. Sva slova su velika (osim veznika i), neovisno o
tome pišu li se u složenom nazivu sve riječi velikim slovom ili samo prva riječ.
ANUBiH Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine; UN Ujedinjene nacije; KUD
Kulturnoumjetničko društvo; MUP Ministarstvo unutrašnjih poslova; SO Skupština općine
Navedene i slične skraćenice se razlikuju međusobno u načinu čitanja. Jedne se čitaju
onako kako su napisane (npr. ANUBiH, MUP, GRAS, pa se i pišu kao vlastite imenice: Mup,
Gras). Kod drugih skraćenica pojedina slova čitaju se kako glase njihova slova u abecedi (npr.
OHR - ohaer, PTT - petete, SAD - esade).
Neke od njih se mogu mijenjati po padežima jer svojim oblikom odgovaraju riječima
bosanskog jezika (npr. iz Grasa, od Fife, u Unicefu), dok su druge nepromjenljive.
Ako se skraćenica ne mijenja, čita se kao što zahtijeva njezin glasovni sastav, npr. iz BiH
(čitamo: iz bih), na PA (čitamo: na pea), ili stoje bolje i poželjnije, čitamo kao složenicu punim
riječima: u BiH (u Bosni i Hercegovini), na PA (na Pedagoškoj akademiji u Mostaru).
Tabla
Pisanje skraćenica
Obične skraćenice. Skraćenice s tačkom na kraju: po H. po Hidžri; M.P. mjesto pečata; N.B.
nota bene (pazi dobro); N.N. nomen nescio (neko nepoznat); P.S. post scriptum (poslije napisanog)
Skraćenice bez tačke na kraju. cm - centimetar, dg - decigram, dkg - dekagram, kg - kilogram,
dl - decilitar, l - litra, m - metar, t - tona
Složene skraćenice. ANUBiH Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine; UN
Ujedinjene nacije; KUD Kulturnoumjetničko društvo; MUP Ministarstvo unutrašnjih poslova; SO
Skupština općine
76
HISTORIJA JEZIKA
Bosanski, hrvatski i srpski jezik u 19. stoljeću24

Bosanski, hrvatski, srpski jezik u 19. stoljeću. Devetnaesto stoljeće je značajno razdoblje
za razvoj južnoslavenskih jezika u okruženju naroda Bosne i Hercegovine pa tako i za jezik kojim
su govorili narodi u Bosni i Hercegovini. U prvoj polovini 19. stoljeća u Hrvatskoj i Srbiji teku
procesi oko ujedinjavanja jezika na osnovi štokavskog narječja u zajednički književni
(standardni) jezik. Na zapadnoj strani na tome su radili nosioci hrvatskog i književnog
preporoda, ilirci, na čelu sa Ljudevitom Gajem, a na istočnoj strani Vuk Karadžić sa svojim
saradnicima. Ilirci su se zalagali za kulturno ujedinjenje Hrvata i svih Južnih Slavena putem
zajedničkog književnog jezika - ilirskog. Taj jezik je trebao nastati na osnovi odabira štokavskih
jezičkih osobina (s obilježjima iz drugih hrvatskih dijalekata; kajkavskog i čakavskog) i iz
dotadašnjih regionalnih književnosti, prije svega iz dubrovačke. Ilirci su i bosansku jezičku
tradiciju uključili u sastav ilirskog jezika. Kasnije, kada su vlasti zabranile ilirsko ime, naziv ilirski
zamijenjen je za hrvatski, a hrvatski jezikoslovci su i bosanski jezik smatrali dijelom hrvatskog
jezika. Na drugoj strani, Vuk Karadžić, sa svojim suradnicima iz Srbije, smatrao je da su svi
narodi koji govore štokavskim narječjem ustvari Srbi pa tako i Bošnjaci, te je njihov jezik
nazivao srpskim. Vukova reforma jezika odvijala se na planu pravopisa, gramatike i leksike. Od
40-tih godina 19. stoljeća i Vuk radi na stvaranju zajedničkog jezika Srba i Hrvata.
Do približavanja i ujednačavanja stavova iliraca i Vuka došlo je polovinom 19. stoljeća.
Važnu ulogu u tome je imala dubrovačka renesansna književnost koja je po svojoj dijalekatskoj
osnovi bila štokavsko-ijekavska. Ona je svojim jezikom bila vezana za istočnohercegovačko
zaleđe koje je poslužilo kao govorna osnova za vukovski književni jezik.
Bečki književni dogovor
1850. god. sastali su se u Beču tada najugledniji predstavnici hrvatskih i srpskih jezičkih
stručnjaka i književnika i postigli dogovor o zajedničkom jeziku poznat kao Bečki književni
dogovor. Započet je s uvjerenjem da "jedan narod treba jednu književnost da ima", a u
zaključku stoji da za osnovu zajedničkog jezika treba uzeti "južno narječje". Pritom su mislili na
Vukov istočnohercegovački dijalekatski tip i štokavsko-ijekavski dijalekt kojim je pisao Gaj i
ilirci.
Tako je došlo do stvaranja zajedničkog književnog jezika Hrvata i Srba iako je u početku
bilo otpora na obje strane. Tada nije bilo ni govora o Bosni kao najširem području i bazi
štokavskog dijalekta. U Bosni je postojala bogata bogumilska, bosanskomuslimanska i
franjevačka književna tradicija te srpska književna tradicija na narodnom jeziku. Osobito je u
Bosni i Hercegovini bila bogata usmena narodna književnost; narodna lirika i epika, posebno
sevdalinke i balade. Međutim, ime bosanskog jezika nije ni spomenuto jer je dogovor zapravo
bio jednostran sporazum između Srba i Hrvata, a od kulturnih djelatnika iz Bosne, koja je tada
još bila dio Turskog carstva, nikoga nije tamo ni bilo. Autori zaključaka Dogovora, vjerovatno
iz političkih razloga, potpuno su zanemarili i bosansku i crnogorsku štokavsku i ijekavsku
24
77
jezičnu tradiciju potpunim prešućivanjem. Bosanska tradicija se ne imenuje, iako je upravo
Bosna središnji štokavski prostor, a postoje zapisi kod ilirskih pisaca daje "bosanski govor
najljepši" i vrlo je vjerovatno da je baš bosanski govor bio potpora i Vukovoj reformi i ilirskim
jezikoslovcima.
U bosanskom govoru i književnoj tradiciji postojali su različiti dijalekatski tipovi sa
ikavskim i ijekavskim govorima. Međutim postepeno, migracijama, dolazi do širenja južnih
ijekavskih govora s novoštokavskim osobinama na zapadna, sjeverna i sjeveroistočna područja
štokavštne Tako je upravo novoštokavski govor postao osnova za stvaranje književnog i
standardnog jezika na Bečkom književnom dogovoru.
Odnos bosanskih pisaca prema maternjem jeziku
U drugoj polovini 19 stoljeća bilo je otpora Vukovom fonološkom pravopisu, ali do kraja
stoljeća bio je posvuda prihvaćen pa i u Bosni i Hercegovini; u školama i novinama. Vuk
Karadžić imao je i ranije svoje saradnike i sljedbenike među srpskim piscima u Bosni i
Hercegovini koji su sakupljali i zapisivali narodne umotvorine i pisali poučna djela na staroj
ćirilici i pravopisu. Godine 1867. izlazi u Sarajevu prvi srpski bukvar pisan novim fonološkim
pravopisom, a također i list Sarajevska vila. Prvi bošnjački listovi, Bosanski vjestnik (1868.) i
Sarajevski cvjetnik (1868.) Štampani su uporedo na turskom i bosanskom jeziku Vukovom
reformiranom ćirilicom i sa upotrebom naziva bosanski jezik. U Bosanskom vjestniku
objavljene su prve bošnjačke narodne pjesme koje je sakupio Salih Muvekit.
Pisci iz Bosne i Hercegovine uvijek su bili svjesni pripadnosti svom maternjem jeziku, i
pisci na orijentalnim jezicima, a pogotovo pisci alhamijado književnosti svoj jezik su nazivali
bosanskim I neki pisci iz Hrvatske nazivaju bosanskim jezik kojim se govori i piše u Bosni i kao
i franjevački pisci u Bosni i izvan Bosne. Od Matije Divkovića iz 16. stoljeća, koji je svoja djela
pisao bosančicom, do ilirca Ivana Frane Jukića, oni svoj jezik nazivaju bosanskim. U 19. stoljeću
franjevački pisci upotrebljavaju uporedo naziv slovinski i ilirski, zatim i hrvatski. Bošnjaci su,
međutim, za svoj jezik upotrebljavali isključivo naziv bosanski jezik.
Austrougarsko doba i kulturno-jezički preporod
U životu i kulturi Bošnjaka najkrupniji prijelom i promjene nastali su povlačenjem Turske
i dolaskom Austro-Ugarske u Bosnu 1878. godine. Do tada se za bosanski pisani jezik koristilo
arapsko pismo (arebica), donekle bosančica te vukovska ćirilica potkraj turske vladavine. Po
dolasku Austro-Ugarske arebica se i dalje upotrebljava, a bosančica nestaje. U to vrijeme
nastaju i prvi pokušaji pravopisne reforme arebice u čemu je najuspješniji bio Džemaludin
Čaušević jer je na jednostavan način prilagođena fonološkim osobinama bosanskog jezika.
Pravopisna reforma arebice bila je važna zbog upotrebe jezika u muslimanskim
(vjerskim) školama u kojima su udžbenici pisani na turskom jeziku Krajem 13. stoljeća javljaju
se težnje za uvođenjem maternjeg jezika u te škole. Tako je bosanski jezik ušao u nastavni plan
ruždije 1884. godine
Književno-jezička reforma Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka
Krajem turske uprave u Bosni javiti su se reformski procesi u obrazovanju i okretanje
prema Evropi. Godine 1868 izlazi list Sarajevski cvjetnik urednika Mehmeda Šakira
Kurčetehajića, štampan na bosanskom i turskom jeziku U tom listu objavljuju se bošnjačke
78
epske i lirske pjesme na čistom narodnom jeziku. List ima različite priloge, a svi tekstovi
pokazuju težnju za jasnim i čistim izrazom u duhu narodnog jezika. Ove težnje nastavlja i nova
generacija bošnjačkih pisaca na maternjem jeziku i latiničnom pismu. Oni se pojavljuju krajem
80-tih i početkom 90-tih godina 19. stoljeća, a najznačajniji među njima je Mehmed-beg
Kapetanović Ljubušak. Ovaj književnik i reformista je prvi shvatio nužnost i važnost duhovnog
odvajanja Bošnjaka od orijentalne tradicije i usmjerio bošnjačku kulturu ka evropskoj
modernizaciji. U njegovim pisanim djelima, pored književne, uočljiva je i jezička reforma
Njegovo djelo: Pouka o lijepom ponašanju, 1883. koja je štampana na narodnom jeziku i
latinicom, zatim Narodno blago, 1887 godine, prva zbirka bošnjačkih narodnih umotvorina,
imalo je velik utjecaj na prihvatanje latiničnog pisma kod Bošnjaka. Tome su doprinijele i dva
toma Istočnog blaga, 1896. i 1897. godine. Ljubušak je i prvi sakupljač dijalektološke građe u
Bosni i Hercegovini.
Jezik Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka pokazuje prijelomno doba razvoja u
jezičkom izrazu Bošnjaka tog historijski značajnog vremena. Osnova mu je maternji
zapadnohercegovački ikavskoštokavski dijalekt i jezik narodne književnosti, s određenim
odstupanjima i nedosljednostima, što je bila opća karakteristika pisane norme na širem
srpsko-hrvatskom jezičkom prostoru toga vremena.
Važnu ulogu za prihvatanje latiničkog pisma imao je i zbornik Koste Hörmanna, Narodne
pjesme Muhamedanaca u Bosni i Hercegovini, 1888. i 1889. Epske narodne pjesme Bošnjaka
u ovom zborniku pokaznu novoštokavsku jezičnu podlogu iako ima miješanja dijalekatskih
tipova te miješanja ikavizama i ijekavizama
Prvi latinički pisni, listovi i časopisi
Književnojezičko usmjeravanje M. Š. Kurtćehajića i Mehmed-bega Kapetanovića
nastavljaju krajem 19. i početkom 20. stoljeća prvi bošnjački pisci: Safvet-beg Bašagić, Edhem
Mulabdić, Osman Nuri Hadžić, Osman Đikić, Rizah Kapetanović i drugi koji pišu latiničkim
pismom. I prvi bošnjački list, Bošnjak, iz 1891. godine, štampan je latinicom. U njemu se koristi
naslijeđeni historijski naziv bosanski jezik, ali u duhu tadašnje austrougarske politike
jedinstvene bosanske nacije i bosanskog jezika kao jezika sva tri naroda u Bosni i Hercegovini
Prvi bošnjački književni časopis Behar, pokrenut 1900. godine, također latinicom, posvećivao
je posebnu pažnju jeziku, čistoći, jednostavnosti i jasnoći izraza, pokazujući otpor prema
nastupajućim germanizmima i tražeći zamjenu za turcizme u riječima slavenskog porijekla.
Kasnije pokrenuti časopisi Gajret i Biser, nastavit će ovu jezičku težnju leksičke i gramatičke
jasnoće.
Naziv bosanski jezik u austrougarsko doba
U vrijeme austrougarske vlasti naziv bosanski jezik postao je službeni naziv za jezik u
Bosni i Hercegovini: najprije sa nadopunom zemaljski, tj. bosanski zemaljski jezik. U doba
austrougarskog upravitelja za Bosnu Benjamina Kalaja, koristio se isključivo naziv bosanski
jezik u sklopu politike formiranja jedinstvene bosanske nacije i zajedničkog bosanskog jezika.
Time je historijskom nazivu bosanskog jezika dali poseban politički značaj. U to vrijeme, 1890.
godine izišla je prva gramatika bosanskog jezika pod naslovom Gramatika bosanskog jezika za
srednje škole. Autor je bio Fran Vuletić. Ovo djelo je važno zbog samog naziva bosanski jezik
79
iako je taj termin bio upotrijebljen više u političku svrhu. Sama gramatika, s obzirom na autora
i političku situaciju, u nedovoljnoj mjeri izražava posebnosti jezičke situacije u Bosni i
Hercegovini, nego se oslanja na već postojeće hrvatske i srpske gramatike
Međutim, službeni naziv bosanski jezik ukinut je 1907. godine (naredbom Zemaljske
vlade) nakon neuspjeha Kalajeve politike bosanske nacije i zajedničkog jezika. Tako je i
Gramatika promijenila ime. Naziv bosanski zamijenjen je nazivom srpsko-hrvatski i samo
Bošnjacima je dopuštena mogućnost da u svojim autonomnim nacionalnim institucijama svoj
jezik imenuju bosanskim
Bosanski jezik u austrougarsko doba sačuvao je naslijeđenu jezičku tradiciju i u snažnim
procesima kulturne emancipacije Bošnjaka, uz modernizaciju, zadržao autentičnost
(izvornost).To je uspjelo zahvaljujući književnosti i piscima koji su započeli proces književnog
preporoda ili obnove. Djela prvih bošnjačkih pisaca svojim jezikom nastoje očuvali bosansko
nasljeđe, i orijentalno, i srednjovjekovno, ali se može uočiti i otvorenost za promjene i
inovacije što ga donosi 20. stoljeće. Međutim, u 20. stoljeću bosanski jezik utopiće se u imenu
srpsko-hrvatski, ali će njegov autentični izraz ponovo afirmirati nova generacija pisaca.
Književni i standardni jezik
Pojam književni i standardni jezik često se koristi sa istim značenjem imajući u vidu jezik
kao sistem koji sačinjavaju poseban skup pravila i normi Ali atributi književni i standardni nisu
sinonimi, iako se kao takvi upotrebljavaju.
Termin književni jezik upućuje na jezik književnosti, pisani jezik koji nalazimo u knjigama.
To je jezik pripadnika jedne zajednice kojim su starije generacije ostavile pisano kulturno
nasljeđe mlađim generacijama No, on nije samo jezik knjiga već je i ostvarenje (realizacija)
jezika kao sistema u različitim oblicima tzv. službene upotrebe, npr. u školama, ustanovama
medijima (radiju, televiziji, novinstvu), javnim nastupima i sl. U suvremenom životu takva
upotreba jezika je sve izraženija.
Za ovaj vid upotrebe jezika prikladniji je termin standardni jezik koji naglašava standard,
dakle utvrđene norme i pravila po kojima se jezik upotrebljava. To su izgovorna, pravopisna i
gramatička pravila. Ona se nalaze u gramatikama, pravopisima i rječnicima koji se propisuju
nakon usvajanja u zakonodavnim tijelima države Ova pravila su obavezna za sve govornike
jezičke zajednice kako bi jezik ispunio svoju najvažniju funkciju da bude sredstvo
sporazumijevanja u svim oblastima života civilizirane društvene zajednice.
Postoje mišljenja u nauci o jeziku da se pojmovi književni i standardni razgraniče tako da
se književnim jezikom označi jezik književnih djela, a pod standardnim jezikom podrazumijeva
šira upotreba službenog jezika u govoru i pisanju. Pri tome je i za književni i za standardni jezik
obavezna utvrđena jezička norma. Naravno, i književni i standardni jezik imaju utvrđene
jezičke norme, ali književni jezik, kao jezik književnih djela, ima određenu slobodu i odstupanje
od norme. Književnici, kao umjetnici, imaju stvaralački odnos prema jeziku. On obuhvata i
žargonizme, dijalektizme, arhaizme, koji su izvan jezičke norme. Standardni jezik, s druge
strane, budući da ima širu upotrebu, bogatiji je stručnim izrazima, terminima bez kojih bi bila
nezamisliva komunikacija u suvremenoj civiliziranoj zajednici. Standardni jezik, iako ima širu
upotrebu, ipak ne obuhvata sve stilske mogućnosti koje ima književni jezik najšire
80
komunikacije. Standardni jezik mora imati precizna pravila kojih se treba pridržavati da bi
sporazumijevanje bilo u potpunosti ostvareno. Ta pravila se ne mogu jednostavno steći
upotrebom jezika nego se moraju naučiti i usvojiti.
Tabla
Bosanski jezik u 19. stoljeću
Bosanski jezik u 19. stoljeću
Bečki književni dogovor
Odnos bosanskih pisaca prema maternjem jeziku.
Austrougarsko doba i kulturno-jezički preporod
Književno-jezička reforma Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka
Prvi latinički pisni, listovi i časopisi
Naziv bosanski jezik u austrougarsko doba
Književni i standardni jezik
81
Naziv bosanski jezik - norma i standardizacija25
Norma i standardizacija
Jezička norma predstavlja skup pravila po kojima se upotrebljavaju sredstva u jednom
književnom ili standardnom jeziku, u nekoj društvenoj i jezičkoj zajednici. Ne možemo
upotrebljavati glasove, riječi, oblike riječi, akcente i rečenice po svojoj volji, nego tako da su
razumljivi za sve druge ljude u našoj društvenoj sredini. Poznavanje jezičkih pravila omogućuje
svakom pojedincu da stiče kulturu civilizirane osobe, da se usavršava u svom znanju i profesiji.
Time postaje spremniji za susret s drugim sredinama i kulturama. Postojanje jezičke norme
omogućuje učenje jezika i pripadnicima drugih jezičkih skupina i prijenos informacija
(prevođenje) između različitih civilizacija.
Osnova norme bosanskog, hrvatskog, srpskog književnog i standardnog jezika jeste
književnojezička tradicija i ijekavski, novoštokavski govor.
Ijekavski govor je onaj u kojem je staroslavenski glas "jat" (e), koji je bio dvoglas,
zamijenjen sa ije, je (npr. dijete, djevojka).
Novoštokavski govor, iz štokavskog narječja koje je dobilo ime po upitno-odnosnoj
zamjenici što, ima sedam padeža i noviju akcentuaciju (četvero-akcenatski sistem). Iako je
novoštokavski govor osnova našeg standardnog jezika, postoje u standardnom jeziku i razlike
u odnosu na njega jer se jezik u svojoj govornoj i pisanoj formi mijenjao kroz vrijeme i prostor.
Vrste jezičkih normi

Norme standardnog jezika mogu se podijeliti prema oblastima koje u jeziku normiraju.
Tako postoji pravopisna (ortografska) norma koja obuhvata pravila pisanja, izgovorna
(ortoepska) norma koja se bavi izgovorom, gramatička norma se bavi gramatikom
(morfologijom i sintaksom te njihovim pravilima), leksička norma koja se bavi pravilima
upotrebe riječi (leksema) i stilistička norma koja se bavi upotrebom jezičkih sredstava u
različitim stilovima standardnog jezika (književnoumjetnički, naučni, administrativni,
publicistički, razgovorni...). Normiranje jezika ostvaruje se u gramatikama, rječnicima i
pravopisnim priručnicima.
Gramatika opisuje i kazuje pravila svih jezičkih sredstava (glasova, akcenata, oblika i
tvorbe riječi, sastavljanje rečenica). Pravopis pokazuje i objašnjava pravila pisanja u
standardnom i književnom jeziku. Rječnici obuhvaćaju leksičku građu jednog jezika i njihova
normativnost je upućivačka i posredna, slobodnija.
U normiranju jezika postoji nekoliko faza. Prva faza je odabir osnove književnog jezika.
Najčešće je to neki najrašireniji dijalekt jedne jezičke zajednice (kod nas ijekavski -
novoštokavski). Druga faza/e deskripcija ili opisivanje govora, odabranog za osnovu književnog
jezika. To se opisuje u rječnicima i gramatikama. Treća faza je kodifikacija što predstavlja
izradu normativnih rječnika, gramatika, pravopisa i priručnika u kojima se propisuju pravila ili
norme koje poslije zakonodavnog postupka postaju obavezne za zajednicu na koju se donose.
Jezičke norme, i kada su propisane i prihvaćene, ostaju stalni predmet pažnje jezičkih
25
82
stručnjaka kako bi se usavršavale i približavale jezičkoj praksi jer se kaže da je jezik "živ
organizam" koji se razvija i raste. Tako i norma može biti vrednovana i preispitivana u
pojedinim rješenjima. Ali prije svega se mora naučiti.
Normiranje bosanskog jezika još nije dovršeno. Na oblikovanju norme rade jezički
stručnjaci koji su sačinili Gramatiku bosanskog jezika - Dževad Jahić, Senahid Halilović i Ismail
Palić. Pravopis bosanskog jezika i Pravopisni priručnik izradio je Senahid Halilović, a u pripremi
je Rječnik bosanskog jezika.
Tabla
Književni i standardni jezik (norma i standardizacija)

- termini književni i standardni jezik
- norma i standardizacija
- vrste jezičkih normi
83

Midžić Senija - Gramatika III

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Midžić Senija - Gramatika III

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Midžić, Senija Naš jezik 3, udžbenik za 3.

razred gimnazije, Sarajevo publishing, Sarajevo

Sintaksa (pojam i predmet sintakse)1

Riječi (punoznačne i nepunoznačne)2

Sintaksema (sintaksema i sintagma, preobrazba sintaksema u sintagmama) 3

Preobrazba sintaksema u sintagmama.

Tipovi gramatičkih veza među sintagmama.4

cijelo jednim veselim

Kod širenja sintagmi možemo kombinirati različite veze među članovima.

Moji roditelji i stariji brat otputovali su jučer u Sarajevo.

Rečenica - komunikacijska i gramatička jedinica5

Rečenicom izražavamo i saopćavamo svoje misli i osjećanja. Rečenica je osnovna jedinica

Rečenica kao gramatička jedinica

Rečenica je govorna jedinica koja prenosi i saopćava obavijest ili poruku.

Po sastavu rečenice mogu biti proste i složene. Razlikujemo ih po broju predikata.

košarku (objekt) svaki dan (adverbijalna odredba)

Po sastavu rečenice mogu biti proste i složene

Objekt je predikatski dodatak kojim se dopunjava glagolsko značenje predikata. Objekt

Adverbijalne (priloške) odredbe

(struktura i tipovi prostih rečenica)10

vrste i slaganje složenih rečenica11

Analiza složenih rečenica. U analizi složenih rečenica možemo promatrati njihovu

Shema složene rečenice

Ustrojstvo i tipovi nezavisnosloženih rečenica

Ustrojstvo i tipovi zavisnosloženih rečenica

Zavisnosložene rečenice s objekatskom surečenicom. Surečenice u zavisnosloženim

Zavisnosložene rečenice s adverbijalnim surečenicama. Adverbijalnim surečenicama

Zavisnosložene rečenice s atributskom i apozicijskom surečenicom

struktura, uključivanje, ustrojstvo18

Tekstualni konektori. Rečenice u vezanom tekstu često se povezuju jezičkim jedinicama

raspravljanje, diskusija, kritika21

Interpunkcijski znaci u složenim rečenicama22

Interpunkcijski znaci u složenim rečenicama. Interpunkcijski znaci (latinski interpurgere

Bosanski, hrvatski i srpski jezik u 19. stoljeću24

Vrste jezičkih normi

Književni i standardni jezik (norma i standardizacija)

You might also like