Yvonne Vrhovac i suradnici

STRANI JEZIK U OSNOVNOJ ŠKOLI

Djeca i učenje stranih jezika u našim školama (Mirjana Vilke)

 Znanstvena istraživanja su otkrila da u dobi od 6-7 godina djeca s lakoćom usvajaju

strani jezik, ako se ispune određeni uvjeti.
 Najbolje bi iblo da su skupine do 15 učenika, kako bi se svakome djetetu pristupilo
inividulano i da svako djete dobi mogućnost da se izrazi na stanome jeziku.
 Bilo bi dobro da se nastava stranog jezika održava svaki dan- da bi se djete privuklo
stranome jeziku, ali i zbog ponavljanja i doticaja s jezikom.
 Treba se osigurati kontinuitet nastave, jer djeca brzo zaboravljaju.
 U ovome razdoblju ne razumiju simboličke i apstraktne sustave.
 U ovoj dobi djeca imaju sposobnost usvajanja izgovora stranog jezika.
 Ne treba se zahtjevati točnost.
 Ativnosti treba mijenjati svakih 5 – 10 minuta, jer djeca imaju ograničenu
koncentraciju.
 Treba izbjegavati dugo slušanje zvučnih zapisa, jer im to postaje monotono.
 Nastavnici trebaju paziti na pravilan izgovor, jer je nastavnik jedini model za izgovor,
a djeca te dobi izvrsni su imitatori fonetskog sustava.
 Djeca te dobi nisu intelektualno zrela za neke dijelove jezičnog inventara, pa treba
odgoditi njihovu obradu za kasnije.
 Sadržaje stranog jezika treba povezati sa sadržajima predmeta na materinskom jeziku,
jer se na taj način produbljuje njihovo znanje o tom sadržaju.
 Priče bude maštu, potiču jezični izraz i buded maštu i kreativnost.

1
O Afektivnim aspektima (Jelena Mihaljević Dijgunović)

Jedna od najvažnijih učenikovih potreba je ta, da učenik osjeća emocionalnu sigurnost, pa je

stoga važno da se učenik osjeća prihvaćenim od strane nastavnika i drugih učenika u grupi.
Nastavnik također igra i ulogu zaštitnika, jer je bitno da razumije učenikovu potrebu za
sigurnošću. Nastavnik također treba pomoću učenicima u socijalizaciji, a veliku ulogu u tom
procesu igra rad u skupini. Na početku se taj rad svodi na to, da djeca nauče surađivati u
takvoj sredini, jer za svoj neuspjeh orivljuju druge i jako su kritična.

Nastava stranog jezik, trebala bi biti ugodna, a to se može postići jedino na način da su
nastavu uvede puno brojalica, pjesmica, mimike i pokreta, pa stoga učenici nastavu stranog
jezika doživljavaju kao ugodno provedeno vrijeme.

Što se tiče stavova, važno je spomenuti činjenicu, da su djeca sa 6 ili 7 godina jako otvorena i
radoznala, pa je stoga stav prema stranome jeziku jako pozitivan. Ulogu igra i stav prema
učitelju, pa ukoliko je stav pozitivan, učenik je motiviran za nastavu i učenje. Uloga učitelja
stranog jezika je odlučujući faktor za formiranje učenikovih stavova, a stavovi su podolga
motivacije za učenje. Roditelji također igraju ulogu u formiranju stavova o stranome jeziku.
Kod roditelja razlikujemo aktivnu i pasivnu ulogu. Aktivnu ulogu karakterizira namjerno i
otvoreno iznošenjestavoa prema učenju i nastavi pred djetetom, dok pasivna uloga se očituje
na način, da roditelj iznosi stavove o jeziku i izvornim ogovrnicina, kojih katkad nije svjestan.

Efikasnost učenje je povezana s emocijama. Odsutnost negativnih emocija je veoma bitna u

ranoj školskoj dobi zbog napredka u učenju. Što se tiče djece mlađe školske dobi, igra u
nastavi jezika stvara osjećaj ugode, motivirajuća je. Igrom se također može dobiti i povratna
informacija, potiče koncentraciju, a učenici se trude obaviti zadatak. Igrom se smanjuje
napetost. Igra je mlađim učenicima smislena aktivnost, iz razloga jer je ona dio dječje kulture.

Strah od jezika je naučena emocionalna reakcija. Strah se razvija na način, da se neka

negativna situacija vezana uz strani jezik ponavlja. Kod nastavnika je veoma bitno da na
vrijeme uoči pojavu negativnih doživljajatijekom učenja stranog jezika i pokuša spriječiti
razvijan je straha od stranog jezika.

Razlikujemo dvije vrste motivacije:

 Vanjsku – ocjena, pohvala, ugled među ostalim učenicima, naklonost nastavnika.

 Unutarnju – uživanje u samoj aktivnosti

Unutarnja motivacija je poželjnija, ali ne smijemo zanemariti niti vanjsku motivaciju. Također
vanjska motivacija ne smije preuzeti ulogu kranjeg cilja, a to je zanje jezika.

Način na koji učenik objašnjava svoj uspjek ili neuspjeh u učenju naziva se atribucijski stil.
Atribucijski stil uspješnih učenika načešće je pozitivan, a to znači da uspjeh uzrokuje
sampouzadanje, jer samopuzdanje porazumijeva sposobnost, a neuspjeh znači da treba uložiti
više truda, a to znači da se nauspjeh ne doživljava kao prijetnja. Nasuprot tome imamo i
učenike koji svoju uspjeh pripisuju sreći, a neuspjeh doživljavaju kao prijetnju, jer je dokaz
njihove nekompetentnosti, a takav atribucijski stil se naziva naučenom bespomoćnošću. Do

2
razlikovanja sposobnosti, truda i sreće dolazi oko jedanaeste godine, a vježtinu i sreću počinju
razlikovati oko dvanaeste godine. Adolescenti pak trudom pokušavaju poboljšati učenje.
Dječaci i djevojčice se bitno razlikuju po atribuciju uspjeha. Pa dječaci uspjeh pripisuju
sposobnosti, a djevojčice ga prepisuju sreći. S druge strane neuspjeh dječaci doživljavaju kao
nedostatak truda, a djevojčice kao nedostatak sposobnosti. Atribucije su također pod velikim
utjecajem povratne informacije nastavnika, pa ih nastavnik treba biti svjestan. Učenici koji su
usmjereni uspjehu preferiraju realistične zadatke srednjeg stupnja težine, pa će stoga uspjeh
prepisati unutarnjim i stabilnim uzrocima (sposobnost), a neuspjeh vanjskim i nestabilnim
(sreća), ali i unutarnjim i nestabilnim uzrocima (trud). Ovaj tip obrasca dodovi do pristupanju
zadacima s realističnim očekivanjima. Učenici čiji je stupanj očekivanja uspjeha vrlo nizak,
obično biraju prelagane ili preteške zadatke, pa se događa to, da im se nagomilava negativni
pojam. Važno je da prva iskustva u učenju budu uspješna, kako bi se izbjegao negativan
pojam o sebi.

Povratne informacije također igraju ulogu kada govorimo o pojmu o sebi. Također je jako
bitno na koji način se te povratne informacije priopćuju. Kvalitetna povratne informacija
potiče učenika. Također pozitivni motivacijski elementi efikasnije djeluju od negativnih, kao
npr. prijekor ili kazna. Bitno je da su povratne inromacije konstruktivne kritike, jer se na taj
način potiče učenikov afektivni i kognitivni razvoj.

Kod mlađih učenika, bitno je smisliti strukturarine i kratkokorne ciljeve koji će proizvesti
osjećaj napretka u stjecanju znanja i vještina. Globalne ciljeve je potrebo razdijeliti na manje
podciljeve koji će se učenicima činiti dostižnima. Učenik će se tako fokusirati na podciljeve i
svoje trenutne sposobnosti će procjenjivati prema dostižnim i realisničnim fazama učenja, te
neće biti obeshrabren činjenicom da još treba puno raditi.

Planiranje i programiranje (Nives Sironić-Bonefačić)

Jasni kratkoročni i dugoročni ciljevi su osnova za izbor sadržaja i metoda rada. Imaju
usmjeravajuću i savjetodavnu ulogu i omogućuju analizu i vrednovanje rezultata. U nastavi
stanih jezika nemoguće je odvojiti odgojne od obrazovinih ciljeva, ti ciljevi se nadopunjavaju.

Osnovni odgojni ciljevi:

 razvijanje pozitivnog odnosa prema stranome jaziku

 razumijevanje stranog jezika i kulture uz uočavanje sličnosti i razlika među kulturama
 bolje upoznati vlasititi identitet
 razvijanje kritičnosti
 izvršavanje postavljenih obveza
 suradnja na zajedničkom ostavaranju zacrtanih ciljeva
 samopotvrđivanje, ostavarivanje vlastite osobnosti i kreativnosti
 razvijanje sposobnosti vrednovanja i samovrednovanje

3
Osnovni obrazovni ciljevi:

 sposobnost slušanja i razumijevanje usmenih poruka na stranome jeziku

 savladavanje osnova fonološkog susatava, ritma i notonacije stranog jezika-
sposobnost izražavanja u skladu s obrađenim i usvojenim gradivom
 Savladavanje osnovnih pravila čitanja - čitanje s razumijevanjem kraćih tekstova u
skladu s obrađenim gradivom
 savladavanje pismenog bilježenja fonema grafemima i osnova pisemnosti - sposobnost
pismenog izražavanja u skolpu obrađenog gradiva

Osnovni obrazvoni ciljevi se zapravo odnose na stjecanje komunikacijskih kompetencija koje

su povezane sa sociolingvističkim, jer je učenje stranogj jezika i ujedno upoznavanje novih
društvenih i kulturoloških zakonitosti.

Psihofizički razvoj učenika:

Razlikujemo tri razine:

I. RAZINA: obuhvaća razdoblje od prvog, drugog i trećeg razreda. U ovome razdoblju

prednost se daje usmenom izrazu, koji je povezan s igrom, dramtizacijom, pjesmom i
pokretom. Oslanja se i na poticanje mašte i kreativnosti kod učenika. Koristi se i sposobnost
mehaničkog učenja. Na ovoj razini bitno je razviti pozitivnu motivaciju za predmet.
Sposobnost slušanja se može razvijati pomoću razumijevanja učiteljevih uputa, brojalice,
pjesmice, ali i cratni filmovi. Kako bi se postupno prešlo na pisanje bez predloška, bitno je
učenike upoznati sa grafijskim predloškom, na način da se dopune ispušteni slogovi, prepišu
riječi ili kraće rečenice, crtaju likovi koji predoučuju riječi. Kako bi se učenike pripremilo za
čitanje i razumijevanje teksotva u udžbeniku i radnoj bilježnici, riječi ili kraće rečenice se
mogu čitati glasno i tiho.

II. RAZINA: obuhvaća četvrti, peti i šesti razred. Vještina slušanja i razumijevanja se razvija
uz uprabu izvornih snimljenih materijala. Izgovor i intonacija se vježbaju u kratkim
dijalozima, opsisima osoba, predmeta i sitacija, pričanju priča i dramatizaciji. Također se
razvija sposobnost korištenja naučanih struktura u novim sitacaijama. Učenici postupno
usvajaju grafijska pravila stranog jezika i primjenjuju ih u pismenim vježbama. Razvija se i
globalno razumijevanje teksta s manjom količinom nepoznatih riječi. Razvijaju se i osnovne
morfosnitaktičke zakonitosti uz prepoznavanje i imenovanje pojedinih vrsta riječi i oblika.
Razvija se i samostalnost rješavanja zadataka prema uputama uz korištenje izvora
informacija, kao što su riječnik, priručnik.

III. RAZINA: obuhvaća sedmi i osmi razred osnovne škole. Učenici su sve biše osposobljeni
za pismenu i govornu komunikaciju na stranome jeziku uz korištenje različitih izvora
informacija. Sudjeluju u razgovoru o brađenim temama, opisiju, te koriste svoje usvojene
komunikacijske uzorke u novim situacijama uz promjenu registra. Aktivno i pasivno usvaju ju
nove riječi. Sve su više samostalni u pisanom izrazu. Koristi se gramatički metajezik. Služe se
različitim izvorima informacija, te primjenjuju morfosintakičke zakonitosit.

Odabir općih sadržaja:

4
Sadržaji se odabiru prema principu funkcionalnosti, učestalosti, postupnosti i prilagodljivosti
dobi i interesima učenika. Veoma je bitno posvetiti pozornost tome, da se nastavni sadržaj
stranog jezika poveže sa već obrađenim nastavnim sadržajem na materinskom jeziku. Nastava
stranog jezika koristi elemnte nasteve fizičkog, glazbenog, likovnog odgoja, matematike i
drugih predmeta, potičuću učenike na ponavljanje i proširivanje već naučenih pojmova uz
usvajanje stranih riječi i struktura. Sve situacije se obrađuju uz usporedbu sa sličnim
sitacijama u našoj sredini uz isticanje sličnosti i razlika. Svi sadržaju povezuju se s osobnim
iskustvom učenika.

Odabir morfosintaktičkih struktura:

Morfosintaktičke strukture su već i prisutne u ranom učenju, pogotovo u jetzičnim uzorcima

koje učenici ponavljaju za nastavnikom. Gramatičke se strukture usvajaju implicitno u
funkciji situacije. AQ to znači da su u svakom iskazu prisutni i fonologija i morfosintaksa i
leksik. Odabir struktura ovisi o situacijama. U početku su to klišejzirani oblici, a kasnije se
uvode i drugi registri koji podrazumijevaju npr. kontakte s odraslima. Posebna se pozornost
valja posvetiti strukturama koje omogućuju komunikaciju u razrednoj sredini, kao što su
pitanja: tko, što, tko/što ima...?, te usvajanje oblika uljudnog ponašanja. Na prvoj razini ne
koristi se gramatički metajezik, gramatika se u dobi od 11 godina usvaja intuinitvno u
kontekstu situacije. Tek na trećoj razini učenici postaju sposobni za svjesnu primjenu
gramatičkog metajezika i analizu teksta.

Odabir riječi:

Odabir riječi ovisi o dobi, interesima učenika i sadržajima u odbaranom udžbeniku. Također
valja i obratiti pozornost o upotrebi riječi u razrednoj sredini jer su u toj sredini neke riječi
učestale pa ih učenici moraju aktivno poznavati. U odabir leksika na prvoj razini je važno
mehaničko pamćenje riječi, izgoovra, inotnacije, ritma i grafijski oblik. Objašnjavanje riječi
provodi se i putem korištenja mimike, vizualnih sredstva, antonima, sinonima. Učenici koriste
slikovno-pojmovne rječnike, a kasnije i jednojezične i dvojezične abacedne rječnike. Izvorni
tekstovi sa sobom dnose i nove civilzacijske elemente.

Izvedbeni programi:

Prije izvedbe, nastavnik mora promotriti sljedeće odrednice:

 dob učenika: u obveznom školovanju svi su učenici pretežno iste dobi, a to

pretpostavlja relativnu sličnost u nmjihovom psihofizičkom razvoju. Rezulati
istraživanja (Bartolović) pokazali su da učenici koji su imali mnogo niže rezultate od
prosijeka u periodu ranog učenja, u pravilu su slabije razultate imali i tijekom daljnjeg
školovanja.
 motivacija: zanimanje za jezik u ranoj dobi povezano je s pozitivnim afektivnim
odnosima prema nastavniku, rezredu i prema prostoru u kojem se odvija nastava. A ti
pozitivni afekti su poticaji za postizanje dobrih rezultata.

5
  broj učenika u razredu: kada govorimo o ranome učenju jezika, u razredu ne bi smjelo
biti više od 15 učenika. Manji broj učenika povećava učestalost aktivne upotrabe
jezika svih učenika, omogućuje individualizaciju nastave i osigurava bolje rezultsate.
 satnica i raspored: idealno bi bilo kada bi se strani jezik odvijao više puta tjedno
(baram 4 puta tjedno), jer djeca ranije školske dobi jako brzo zaboravljaju. Pa ako se
sati spajaju ili ih se stavlja izvan školsih obveza ili na kraju dana, svi ti faktori
negativno utječu na rezultate usvajanja stranog jezika.
 materijalne mogućnosti škole i nastavna sredstva, prostor : što se tiče prostira, bilo bi
dobro, kada bi to bila posebno opremljena učionica za strani jezik, gdje bi se nalazio
tematski sadžaj s elemntima strane zemlje, temtski izrađenim panima. Priručna
biblioteka s knjigama, rječnicima, slikivnicama, igricama na stranome jeziku. Neka se
nastavna sredstva mogu izraditi i uz pomoć učenika. Što se pak tiče udžbenika,
udžbenici se prilagođavaju potrebama učenika, te se neke stvari mogu dodati ili
izbaciti, ili zamijeniti s nekim zanimljivim projektima.
 rezultati vrednovanja programa za nastavu jezika predhodne godine:

Od nstavne cjeline do nastavnog sata:

Ako je podjela gradiva u odabranome udžbeniku provedena prema cjelinama, nastavnik će

lakše odabrati i stupnjevati gradivo. Prema tome mu velika pomoć može biti i dobro izrađeno
kazalo udžbenika. Obrada jedna cjelina obično zahtjeva više nastavnih sati (4 do 6) jer
pretpostavlja uvođenje novih sadržaja.

Obrada svake cjeline sadrži sljedeće razvojne stupnjeve:

1. uvod u novo gradivo, upoznavanje sitacije i konteksta

2. predstavljanje novog gradiva uz slušanje i razumijevanje
3. uvježbavanje i utvrđivanje
4. sitematizacija i senteza uz indiktivno usvajanje jezičnih zakonitosti
5. kreativnost
6. provjeru i vrednovanje stečenih jezičnih vještina i znanja

Nastavni sat:

Ponekad se zna dogoditi i nešto nepredvidivo, te razlike mogu nastati zbog subjektivnih ili
objektivnih čimbenika vezanih za razrednu situaciju. Npr. nenadani kvar prisilit će nastavnik
na izmjenu pristupa gradivu. Ponekad i učenici znaju biti umorni, pa nastavnik mijenja tijek
nastave, nasotjeći sačuvati okosnicu zamišljenog sata.

Pismena priprema nastavnog sata mogla bi izlgedati ovako:

Razrada:

1. Uvodni dio sata – često sadrži slične strukutre pristune u ritualu početka nastave. U
tom dijelu sata, mogu se ponoviti pozdravi, odgovaranje na pitanje: Kako si?, dani u
tjednu, datum, koliko je sati itd. Učenici ranije dobi mogu ponoviti dramatizacije ili
pjesmice.

6
 2. Globalno predstavljanje novih riječi i struktura – uz mimiku, vizulana i akustična
sredstva, u igri ili samostalnom jezičnom kontaktu s učenicima nastavnik uvodi nove
riječi, ali i uzorke i strukture. Novo se gradivo povezuje s već usvojenim kako bi se
olakšalo njegovo usvajanje. Učenici slušaju nove obilke, globalno shvaćaju njhovo
značenje, ponavljaju jezične uzorke, a zatim ih koriste u kratkim oidgovorima na
pitanja.
3. Obrada i uvježbavanje – pridonose boljem razumijevanju i svjesnom korištenju
novih riječi i struktura. Nakon usmenog usvajanja, ako su učenici već prešli na čitanje
i pisanje, uvježbava se prvo prepoznavanje napisanih riječi, povezuju se riječi sa
slikom, a zatim tekst sa slikom, mogu uslijediti vježbe slaganja, njihovo čitanje i
prepisivanje u bilježnice, povezivanje riječi u rečenice i rečenica u kraći tekst. Na prvo
razini dijelovi rečenice mogu se dopunjavsti i slikom.
4. Završni dio sata – mora predvidjeti kreativnost učenika uz samostalnu uporabu
određenog gradiva. Igra, pjesma, natjecanje uz mogućnost kretanja po razredu
potaknut će učenike na sudjelovanje uz uporabu stranog jezika. Nastavni sat na taj
način postaje trenutak ugodnog druženja i suradnje, a strani će jezik biti sredstvo
kumnikacije i u razrednoj sredini.

Interdisciplinarni pristup u nastavi stranog jezika (Mladen Pokić)

TZK i strani jezik. U nastavi stranog jezik može se usvojiti i vokabular TZK. Ali to je dobar
„izgovor“ za pauzu ili kombiniranje TZK s nastavom stranog jezika, čisto iz razloga da se
učenici malo i pokrenu, a ne da cijelo vrijeme sjede na mjestu.

Vrednovanje znanja iučenje stranih jezika (Marta Medved Krajnović)

Testovi nisu samo prikaz učenikova napredovanja i uspjeha, već i pokazatelj njihove ocjene
ili upozorenje na neke propuste.

Vrste testova i testiranja:

Huges razlikuje četiri skupine:

 Testovi zanja – mjere učenikovo opće, cjelokupno znanje jezika, bez obzira na to kako
je učenik do tog znanje došao.
 Testovi postignuća – testiraju koliko je učenik savladao program po kojem uči strani
jezik, tj. temelje se na saržajima i ciljevima nastavnog porograma.
 Dijagnostički testovi – koriste se da bi se otkrile „slabe“ i „jake“ tkočke učenika.
Opsežni su, pa stoga nisu praktični za primjenu.
 Razredbeni testovi – testovi koji služe kako bi se točno odredilo u koj irazred,
program, odnosno stupanj učenja stranih jezika kandidata treba smjestiti s obzirom na
njegovo znanje.

7
Postoje također i

 Somativni testovi: ti testovi djelomično odgovaraju razredbenim i dijagnostičkim

testovima, jer testiraju sklonosti i sposobnost za učenje stranih jezika.
 Formativni testovi: više – manje odgovaraju tjestovima znanja i postignuća. Odvijaju
se u nekoliko faza.

Testovi se mogu razlikovati i prema načinu testiranja:

 Direktni testovi: testiraju jedan elemnt znanja (gramtika)

 Indirektni testovi: testiraju više elemenata znanja (diktat – orotgrafija, gramtička
struktura, vokabular, vještina slušanja).

Ocjenjivanje:

 Objentivno: ako u ocjenu nije uključen osobni sud ocjenjivača.

 Subjektivno: ako je u ocjenu uključen osobni sud ocjenjivača (sastav).

Preporuča se objektino ocjenjivanje, jer je puzdanije.

Obilježja dobrih testova:

Test mora biti:

a) Valjanost – ako mjeri doista ono što želimo mjeriti. Razlikujemo valjanost na prvi
pogled (npr. ako testiramo izgovor, a od kandidatka tražimo da poveže riječi koje se
rimiju, tada test nije valjan) i valjanost sadržaja (gramatički test, se treba sastojati od
što više različitijih zadataka koji testiraju isključivo znanje gramatike).
b) Pouzdanost – test je pouzdan onda kada kandidat npr. test polaže nekoliko puta i u
međuvremenu postigne rezultat vrlo sličan predhodnome. U testu sve treba biti jasno,
upšute trebaju biti jasne i opširne, testovi trebaju biti čitki i pregledni, prostorija
akustična i smirujuća. Važna je i pouzdanost ocjenjivača, a ona će se povećati ako se
koriste zadaci koji omogućuju što objektivnije ocjenjivanje.
c) Test treba pozitvno utjecati na nastavu stranog jezika.
d) Praktičnost – test mora biti jednostavan, ekonomičan za izradu, provedbu, ocjenu i
interpretaciju.

Tehnike testiranja

a) ZADACI S VIŠETRUKIM IZBOROM: pozdani su.

b) ZADACI S DOPUNJAVANJEM: zahtjevaju od učenika da dovrši rečenicu ili da
napiše svoju vlastitu rečenicu po točno zacrtanim pravilima. Ispravljanje traje duže, jer
postoji više točnih odogovra.
c) DIKTATI: korisni, testiraju ortografiju, vještinu slušanja, gramtičku stuktur i
vokabular. Daju dosta pozdane podatke o učenikovim teškoćama u vokabularu i
gramatici.

8
 d) SASTAVAK: ocjenjivanje – barem dva ocjenjivača. Najveći problem kod sastavaka je
u tome da se ne obuhvate oni lementi koji se žele testirati, to se moiže riješiti
pitanjima, podpitanjima, natuknice po kojima se treba pisati.
e) INTERVJU (USMENO ISPITIVANJE): može biti monološki (opisivanje neke slike)
ili dijaloški (neka rasprava). Najveći problem je u tome što ocjenjivač ocjenu mora
dati odmah.
f) PRIJEVOD I PREVOĐENJE: mogu biti pismeni ili usmeni, ali prevođenje čitavog
teksta ili dijela teksta može naći mjesto tek u naprednim stupnjevima. Prevođenje je
samostalna vještina za koju je potreban visok stupanj poznavanja jezika.
g) CLOZE-TEST: satoji se od teksta u kojemu je izostavljena svaka n-ta riječ (većinom
svaka sedma) koju kandidat mora nadopuniti. Istraživanja su pokazala da čak i izvorni
govornici imaju poteškoća u rješavanju takvih testova. Danas, se veća pozornost treba
posvetiti izboru samog teksta i izboru riječi koje će se izostaviti.
h) C-TEST: mlađa varijanta cloze-testa i primjerenije aje za niže stupnjeve učenja jezika.
U ovkavim testvima se izostavlja druga polovica savake druge riječi. Puno su
pouzdaniji, jer postoji samo jedno moguće rješenje, dok kod cloze-testa postoji više
mogućih rješanja. Služe kao dobar grubi pokazatelj sveukupnog znanja stranog jezika.
Negativne karakteristike su mu te da riječi može pronaći u okolnom tekstu i pošto
tekst ima karakteristiku slagalice, kondidati koji usvoje dobru tehniku rješavanja,
mogu biti uspješniji od kandidata istog znaja, ali slabije tehnike.

Testiranje i rano učenje stranih jezika:

Testovi se razbijaju na manje cjeline, provode se nekoliko puta i kraće traju. Test mora biti
razumljiv i tehnički rješiv. Upute trebaju biti kratke i precizne. Treba im se ostaviti dovoljno
mjesta za pisanje. U jednom retku treba biti jedan problem koji se treba rješiti. Testiranje se
provodi jer je nastavnicima i roditeljima potrebna povratna informacija.

Slušanje (Jelena Mihaljević Djigunović)

Danas slušanje i čitanje nazivamo receptivnim vještinama, a govor i pisanje produktivnim,

dok su se nekada slušanje i čitanje smatrale pasivnim vještinama, a govor i pisanje su bile
aktivne vještine.

Djeca koja uče materinski jezik, prvo taj jezik slušaju i razumiju ono što čuju, a tek onda
počnu govoriti, to se isto događa i s djecom koja drugi jezik uče u bilingualnin sredinama,
stoga je slušanje ona jezična vještina s kojom treba započeti učenje stranog jezika. Latentna
faza ili predvokalana faza je faza u kojoj se sluša.

Ekstremni pristaše – do 100 nastavnih sati slušanja, sve dok se ne dostigne visok stupanj
razumijevanja, također dijecu se čak odvraćalo od toga da govori na stranome jeziku, no
istraživanja su pokazala, da latentno razbolje stvarno ostvaruje viši stupanj razvijenosti
vještine slušanja i duže pamćenje onoga što se slušalo.

9
Danas se smatra da se slušanje razvije tijekom nastave kao i ostale tri vještine. Bitno je da su
modeli kvalitetni, jer djeca posjeduju neponovljivu sposobnost imitacije na fonološkoj i
fonetskoj razini. Dijete će na stranome jeziku progovoriti onda kad se osjeti spremnim za to.
Bitno je da dijete na početku učenje doživi osjećaj uspjeha, što će aktivnost učiniti ugodnom i
potaknuti unutarnju motivaciju.

U ranoj fazi učenja, aktivnost slušanja dobro je povezati s različitim fizičkim aktivnostima, jer
to zadaovoljava njihove osnovne potrebe.

Nastavnik treba usmjeravati djecu, jer one riječi koje posve ne razumiju, tada poistovjećuju s
riječima iz materinskog jezika.

Prije slušanja:

Samom procesu slušanja treba predhoditi faza pripremnih aktivnosti pomoću kojih će se
aktivirati znanja o temi o kojoj će se slušati, ali i pobuditi interes za slušanje. Najčešći ciljevi:

 Usvajanje izgovora, novih riječi i struktura

 Utvrđivanje obrađenih pojmova
 Uvježbavanje komunikacije na stranome jeziku
 Razvijanje vještine slušanja kako bi se poboljšala koncentracija i pamćenje tijekom
slušanja
 Usvajanje fonetsko-grafemskih veza

Svrha zadataka koji se zadaju prije samog procesa slušanja je: usredotočenost na slušanje.

Ukoliko dvije ljudi sluša isti tekst, ali ih čuju razičito, u takvoj se situaciji ne radi u razlikic o
jezičnome znanju, nego u onim znanjima koja ovise o interpretaciji odslušanog.

Prije slušanja nije nužno objasniti sav nepoznati vokabular jer se na taj način učenika
demotivira, ali se na taj način onemogćuje učeniku da savlada komponentu vještine
razumijevanja slušanjem.

Aktivnosti kojima se učenici pripremaju za aktivnost slušanja:

 Neformalan razgovor u vezi s temom kako bi se probudilo zanimanje za teklst koji će

se slušati, ali i aktivirati potrebna znanja za njegovo razumijevanje
 Čitanje pitanja na koja treba odgovoriti nakon slušanja
 Rješavanje zadataka s točnim i netočnim tvrdnjama kako bi se tijekom slušanja
provjerila rješenja
 Predviđanje o tome što će biti rečeno u tekstu
 Komentiranje slike koja se odnosi na tekst
 Čitanje teksta i ispunjavanje izostavljanih riječi kako bi se rješenja provjerila
slušanjem

10
Za vrijeme slušanja:

Učenici mogu izvoditi radnje koje se spominju u tekstu, izvršavait upute, ponavljati ono što se
čuje, crtati ili dojiti (slikovni diktat), povezati slike ili pisani tekst s dijelovima sadržaja koji se
sluša, podrcrtavati određene dijelove u pisanoj verziji teksta, dopunjavati pisanu verziju
teksta, praviti bilješke, odgovarati na pitanja s višestrukim izborom, obilježavati pogreške u
pisanoj verziji teksta, upisivati tablice za slušanje i provjeriti točnost onoga što je učenik
upisao prije slušanja.

Važno je da aktivnosti budu zanimljive, poticajne i jednostavne, te da ne budu preteške.

Nakon slušanja:

Najčešće aktivnosti su:

 Razgovor o odslušanome materijalu

 Određivanje točnosti/netočnosti
 Utvrđivanje broja, dobi i spola govornika
 Utvrđivanje odnosa među govornicima
 Utvrđivanje atmosfere, stavova i ponašanja govornika
 Unošenje podataka u tablicu
 Odgovaranje na pitanja o tekstu
 Određivanje poretka slika ili rečenica u vezi sa sadržajem teksta

Sadržaj za slušanje:

 Pjesme: dječje pjesmice su vrlo korisne za razvijanje vještine slušanja u djece rane
školske dobi. Motivacijski potencijal je golem, uključuju ponavljanje pa omogućuje
utvrđivanje jezika na vrlo ugodan način. To je jedna autentična aktivnost. Slušanje
pjesmica može biti popraćeno crtanjem, pisanjem, mimikom. Može biti polazište za
dramatizaciju, razgovor ili crtanje. Pop-pjesme mogu starijoj djeci biti vrelo zanimljiv
i poticajan materijal, a samo slušanje može biti popraćeno različitim aktivnostima:
poredati pjesmu, gluma, simulacija ili igra po ulogama, uspoređivanje dviju različitih
pjesama istog autora itd.
 Igre: kao omiljena dječja aktivnost, vrlo se korisno može rabiti za razvijanje vještine
slušanja.
 Priče: pošto su djeca od najranijeg djetinjstva izloženi slušanju priča, pa je stoga
slušanje priče na stranome jeziku aktivnost kojoj se učenici vesele. Pošto djeca vole da
im se priče čitaju više puta, a i same priče sadrže ponavljanja, one su dobar izvor
učenja gramtike i rječnika. A pomaža i razvijanju vještine slušanja. Priče su također i
dio kulturnog blaga određene zajednice, pa tako djeca uče i ostranoj kulturi.

11
Usvajanje izgovora stranog jezika u ranoj školskoj dobi (Višnja Josipović)

Samo kod onih koji izgovor nekog jezika usvoje do životne dobi za koji se postavlja navedena
granica od 6 ido 7 godina, postoji mogućnost (no ne i garancija) da će taj jezik izgovarati bez
stranog akcenta, dakle poput izvornog govornika. Razlozi zbog koji je to tako mogu se
podijeliti na tri osnovne skupine: neurolingvisičke, psiholingvističke i glotodidaktičke.

Prve neurološke spoznaje relevantne za to pitanje:

 Broca – lokalizacija motornog govora

 Wernicke – senzoni govor

Istraživanja su pokazala, da dječji živčani sustav u usporedbi sa živčanim sustavom odraslih

osobaima mogo veću plastičnost koja se očituje na više načina.

LATERALIZACIJA: kod djece se funkcije mogu prebacivati iz jedne hemisfere u drugu, dok
kod odraslih to nije slučaj.

Hipoteza kritičnog perioda (Lennberg, 1967): dva pitanja koja su sporna:

 Znanstvenici nisu složni u određivanju dobne granice okončanja lateralizacije

 Presudnost laterlaizacije kao činitelja u sposobnosti usvajanja stranog izgovora

Prvaši su idealna grupa za usvajnje stranog izgovora iz razloga što: posjeduju spontanost u
ponašanju, „kreveljenje“ ili „prenemaganje“ – kasnije, takošer u toj dobi se primjenjuju
nastavne metode i mateirjali koji su idealni za usvajanje izgovora.

Izgovor (Mira Kruhan)

Materinski jezik ima interferencijsko djelovanje na strani jezik. Ako se uči novi jezik čiji
glasovni skolopovi ne odgovaraju onima pohranjenima u mozgu postojeći glasovni sustav
funkcionira kao filtar. Glavne teškoće na koje učenik nailazi pri učenju stranog jezika jesu:
rečenična melodija koja se razlikuje od melodije materinskog jezika, naglašavanje riječi,
razlikovanje dugih i kratkih samoglasnika, suglasniče skupine koje nisu uobičajene za
maternski jezi i glasovi kojih u materinskom jeziku nema.

Vježbanje slušnog razumijevanja i izgovora:

 Nastavnik izgovara riječ s glasom koji se teško izgovara i koji se uvježbava. Učenici
glas trebaju čuti i odrediti njegovu poziciju i ponoviti riječ
 U nizu riječi koje nastavnik izgovari učenici trebaju čuti riječ u kojoj je problematičani
glas i ponoviti je
 Učenici slušaju parove s glasovima koji slično zvuče, a jedna sadrži problematičan
glas – trebaju čuti razliku
 Nastavni izgovara riječi u kojima je problematičan glas na početku, u sredini ili na
kraju riječi, učenici ponavljaju i oponašaju nastavnika
 Izgovaranje besmislenih slogova
 Prepoznavanje problematičnog sloga
12
  Nastavnik čita tekst a učenici odlože karticu kada se pojavi riječ s glasom koji se
uvježbava
 Rime i brojalice koje sadrže problematičan glas.

Igra i izgovor: zrcalo – da pogledaju kako i na koji način im se pomiču usne

Brojalice, recitacija, pjesme – navikava na reprodukciju duljih rečenica i pravilnu intonaciju.

Djetetova dob i izgovor – djeca u nižim razredima ne mogu dugo mirno sjediti, lako ih je
motivirati, a vesele se brojalicama i ritmu, ali i igri, pa se vesele i vježbama za slušanje i
izgovor. Vježbe disanja trebale bi predhoditi pravogovornim vježbama, jer već duboki udisaj i
izdisaj jačaju osjećaj za zajedništvo, koncentraciju i svjesno govorenje.

1. Diskriminacijske vježbe: prepoznavanje glasova od ispravnog i neispravnog. Učrnici

prepoznavaju riječi zatvorenih očiju, strategije za ispravljanje: grupno govorenje,
pojedinačno ponavljanje, izgovaranje glasa u riječi ili u rečenici, građenje rečenice
odostraga, mijenjanje boje glasa ili tempa, rečenične melodije.
2. Vježbe odjeka: oponašanje onoga što su čuli. A mogu se izvoditi: govorenje u zboru,
geste i pantomima.
3. Reprodukcijske vježbe: nastavnik može prikupiti ili sam izmisliti rečenice ili brojalice
i zatražiti od učenika da ih likovno izraze/naqcrtaju, a te će slike služiti kao vizualni
poticaj za ponavljanje 8izgovaranje) brojalice ili rečenice.

Nastavnik treba znati da je bitno senzibilizirati učenike za izgovor, preporučljivo je povezati

vježbe izgovra s gramatičkim i leksičkim vježbama, smjestiti vježbe u neku situaciju, raditi s
nosačima zvuka.

Dječje govorne aktivnosti (Yvonne Vrhovac)

Razlikujemo:

a) Reproduktivne aktivnosti: recitacije pjesmica, brojalice, pjevanje pjesama itd.

b) Komunikacijske aktivnosti

Nastavnik svoj govor prilagođava djeci, osobito ako se radi o malim učenicima, on
pojednostavljuje izraze, usporava ritam govora.

Učenikove strategije: učenici na početku koriste holofraze (rečenice s jednim elementom).

Elemente koje djete izbaci nadknađuje drugim elementima, kao što su: gestika, mimika,
paralingvistički postupci. Koriste se i strategijom ponavljanja, mogu prijeći i na materinski
jezik.

Pogreške su odraz određene usvojenosti sustava jezika cilja i učenikovih napora pri korištenju
stranoga jezika. Pogreške predstavljaju učenikovu strategiju. Ako koristi međujuezik, tada
znamo da učenik stvara pretpostavke o funcioniranju pojedinih stuktura na osnovi znanja koje
već posjeduje o jeziku cilju.

13
Total physical response (Vida Nikpalj)

Proces rada = slušanje – pkret – govor

1. razvijanje vještine slušanja

2. obavljanje kretnji ili radni prema verbalnom poticaju

3. duže razdoblje slušanje i inputa

4. individualni početak govorenja

5. slušanje i govorenje uz pokret

6. stvaranje situacije u kojoj učenik govori s određenom svrhom, uz potpuno razumijevanje

onoga što govori.

Metoda TPR je vrlo dinamična, zahtijeva punu koncentraciju, nastavnikovu umješanost,

izmišljenje sadržaja, živost u radu, ali zato pruža veliko zadovoljstvo kada rezultati rada
postaju vidljivi.

Simulacije, dramatizacija, oponašanje životinja, pjevanje pjesmica uz pokret itd. Prijedlozi: na

klupi, ispod klupe.

Čitanje u programu ranog učenja stranih jezika (Andrea-Beata Antolić)

Aktivnosti koje se predlažu:

a) Povezivanje riječi i slika

b) Sastavljanje riječi od ponuđenih slogova
c) Pronalaženje skrivenih slova u križaljci
d) Pronalaženje početka i kraja riječi
e) Sastavljanje riječi od ponuđenih slova
f) Sastavljanje rečenica od riječi u stupcima
g) Igra s papirićima
h) Nepotpune rečenice
i) Skrivena poruka
j) Dopunjavanje tekstova
k) Izmješane rečenice
l) Tekst koji nestaje (nastavnik na ploču napiše tekst, jedan učenig ga pročita, a onda
nastavnik briše određne dijelove teksta, a učenici ga čitaju po sjećanju, a cilj je
povezivanje rečnica, logičko razmišlanje, pamćenje i pravilan izgovor i intonacija).

Početno pisanje u nastavi njemačkog jezika (Maja Bernardi Britvec)

Sličnost u pšisanju, a različitost u izgovaranju se može vježbati na način da se prikažu razlike

između glasova f i v koji odgovaraju slovima V i W, s time da slovo W u hrvatskome ne

14
postoji. Najprije treba sastaviti kratku priču u kojoj se pojavljaju ti glasovi, zatim se priča
treba prezentirati pomoću aplokacija, nakon toga se prelazi na pisanje, a na kraju se može
pisati diktat.

Obrada rječnika (Mirjana Vilke)

Riječi su ono što je u jeziku najočitije, pa se ne moramo čuditi činjenici da mnogi početnici
koji krenu učiti strani jezik, pitaju: „Koliko ću riječi znati na kraju tečaja?“ Rječnik se
objašnjava, prezentira i uključuje u sve moguće aktivnosti, ali na svakome pojedincu je da ga
sam nauči.

Kad usvajamo materinski jezik, istodobno usvajamo koncepte i učimo kako naša jezična
zajednica izražava te koncepte. S druge strane, kada započnemo učiti strani jezik, mnogi su
nam koncepti poznati i pronalazimo putove da ih izrazimo u novom jeziku. Vrlo često riječi u
materinskom jeziku ne izražava iste koncepte ako u stranom.

Obrada rječnika u različitim metodama:

 U gramatičko-prijevodnoj metodi učenici su morali učiti duge liste riječi napamet.

Mnoge se riječi više nisu pojavljivale u drugim tekstovima, pa su ih učenici
zaboravljali.
 U direktnoj metodi učenici uče riječi koje označavaju predmete o kojima govore i
radnje koje izvršavaju. Te se riječi ne povezuju s prijevodnim ekvivalentima nego sa
slikama, stvarnim predmetima ili radnjama koje se izvode.
 U audiolingvalnim i audiovizualnim metodama rječniku se nije pridavala velika
pozornost. Te metode su u prvi plan stavljale zapamćivanje strukturalnih obrazaca
ponašanja i oponašanje izgovora izvornih govornika, uz iluziju da će značenje riječi
učenici otkriti sami.
 U novijim pristupima slušanje igra bitnu ulogu, iz razloga što prepoznaju mnoge riječi
prije negoli ih upotrijebe. Govore samo onoliko koliko žele i kad žele. Slušanje je
bitan element komunikacije.

Učenje rječnika:

Načini kako učiti riječnik su:

1. Slikovni rječnik: dobri su kao podsjetnici u fazi uvođenja čitanja i pisanja

2. Sličnosti i kontrasti: igre s elementima natjecanja sa sinonimima i anzonimima (npr.
visok-nizak)
3. Odnos cjeline prema dijelu i dijela prema cjelini (npr. kuća-prozor)
4. Predmet i njegova funkcija (npr. kolać-za jelo)
5. Osoba i stereotip koji joj se pripisuje (npr. učiteljica-ploča)
6. Opisi osoba, radnji i događaja
7. Priče s nesumice zadanim riječima
8. „Cloze“ testovi u kojima učenici popunjavaju praznine.

15
Učenje riječi u ranoj školskoj dobi:

Djeca prvo usvajaju sadržajne riječi – imenice, glagole, pridjeve, a tek kasnije gramatičke
riječi ili funktore. Dijete rane školske dobi će na pitanja učiteljice odgovarati s jednom ili
divije riječi, ali će u tim riječima biti sadržana relevantna informacija. Dijeca također lakše
pamte riječi koje su mu poznate iz materinskog jezika od koncepata koji nisu u njegovoj
svijesti. Razlog je jasan – ono će novome konceptu dodati novo ime, naljepnicu.

Utjecaj materinskog jezika:

Što je izlaganje stranome jeziku intenzivnije, interferencija je manja.

Korištenje rječnika:

Na početnoj razini učenja koriste se dvojezični riječnici u kojima su riječi korištene u

udžbeniku otisnute na kraju knjige. Čim učenici savladaju tehniku čitanja i pisanja treba ih
upućivati na korištenje rječnika. Na naprednim stupnjevima koristi se jednojezični rječnik.

Slikovni rječnik kao poticaj usvajanju riječi i struktura (Ingrid Damiani Einwalter)

Slikovni rječnik namjenjen je djeci, pa stoga treba zadovoljiti određene pojedinosti, kao što
su:

 Teme moraju biti raznolike, sa socijalnom refleksijom prostora u kojem se učenik

kreće: školse aktivnosti, sport itd.
 Crteži trebaju biti primjereni dječjoj dobi.
 Komičnost likova ili izražaji lica moraju se prilagoditi dječjem načinu mišljenja i
njihovom psihološkom razvitku.
 Slikovni je rječnik neka vrsta zaustavljenog filma.

Uvježbavanje vokabulara u nastavi stranih jezika: nazivi zanimanja (Ksenija Kajfeš)

Poznavanje neke riječi ne znači samo poznavanje njezina značenja, već i njezina fonološkog i
grafičkog oblika, te jezične situacije u kojima se ta riječ može upotrijebiti. Sve se to može
postići ako učenici vježbaju vokabular na raznim tipovima zadataka, a kod mlađe djece
veoma je bitno da se to uvježbavanje provodi s bojicama, karticama i kretanjem po razredu.

Vježbe koje navodi Kajfeš su:

 Stop – čitanje zanimanja

 Što je B3 po zanimanju?
 Pitalice s višestrukim odgovorima
 Zrcalni listići
 Tražanje parova zrcalom (liječnik – pacijent)
 Muški – ženski par
 Neprekinuti niz riječi

16
  Asocijacije
 Poredati kartice – tko što radi
 Na kraju ih je zamolila da nacrtaju konobara, ali na način da su mu usta u obliku noža,
nos u obliku vilice, neki su učenici nacrtali pojmove koje nisu još učili - u tom slučaju
im se treba ponuditi rječnik.

Vježbanje rječnika uz nazive boja (Dunja Kaštela)

Boje se mogu uvesti na način:

 Kartice (model drveća ili cvijeta): učenici pogađaju boje.

 Kviz: A i B grupa, nastavnik čita rečenice, a učenici moraju nacrtati kredama u boji.
Stavi se pregrada.
 Crtani diktat: učenici moraju nacrtati rečenice koje nastavnik čita.
 Bojenje predloška
 Pantomima i slikovne kartice: pogotovo kod ljudi i životinja.

Kako odabrati jednu temu (Milica Bilić-Štefan)

Pri odabiru teme važno je brinuti o:

1. Dob učenika, razina znanja, potrebe i interesi učenika, karakteristikama procesa učenja
kod mlađih učenika
2. Učenikovim predhodnim iskustvima i znanju u vezi s temom koja se obrađuje
3. Planu i programu, jezičnome materijalu koji želimo obraditi, te jezičnim vještinama
4. Mogućnost organizacije rada
5. Vremenu koje imamo na raspolaganju
6. Sredstvima i materijalima

Podučavanje gramtike (Nives Sironić – Bonefačić)

Analitička ili znanstvena gramatika može se podijeliti na više podvrsta:

a) Tradicionalnu analitičku gramatiku: zasniva se na aristotelovskim logičkim

kategorijama i koristi se odavno u fonološkoj analizi teksta.
b) Taksonomsku gramatiku: analizira jezične strukture kao statiče samostalne blokove
što sadrže sve gramatičke katgorije pojedinog jezika
c) Operacionalističku, generativno – transformacijusku gramatiku: temelji se na
istraživanjima dinamizma, birnući o njegovoj kreativnoj prirodi

Pedagoška gramatika razikuje dva osnovna pristupa:

a) Eksplicitni: polazi od gramatičkog ustroja pojedinog jezika, od pravila i izuzetaka.

b) Implicitni: učenicima se prepušta da sami na temelju uvježbavanja i promatranja
primjera otkriju jezične zakonitosti

U gramatičko prijevodnoj metodi cilj nastave je usvajanje gramatičkih pravila da bi se ona

kasnije mogla primjeniti u gramatičkoj analizi pisanog teksta i u vježbama prevođenja.

17
Kod direktne metode – usvajanje stranog jezika odvija se kao i usvajanje materinskog jezika.

Audio-vizualna mehanicistička metoda – oponašanje jezika.

Audio-vizualno-globalno-sturkturalna metoda: gramatika se predstavalja u kontekstu

situacije.

Pojmovno-funkcionalni pristup: razvijanje komunikacijske kompetencije, a to znači i različit

odnos prema pogrešci.

Pedagoška gramatika: pokušava prikazati na pristušačan, funkcionalan i ekonomičan način

pravila jezičnog ustorja u kontekstu situacije tako da bi ga učenici shvatili. Usvojili, a zatim i
primjenili.

Priča o glagolima (Jasna Gajić)

Učenici su glumili glagole. I govorili rečenice vezane uz te glegole. Npr. trčati: Trčim u krug,
desno, lijevo...

Pristup gramatici u njemačkom jeziku (Jadranka Salopek)

Pristup savladavanju i usvajanju određenih dijelova gramatike ovosi o učenicima, odnosno o

njihovoj dobi. Kod učenika mlađe dobi, ne smijemo zaobići igru koja mora imati svoj cilj i
biti dobro somišljena i pripremljena. I kod učenika starije dobi natjecateljski duh može
motivirati učenike.

Primjeri:

 Kviz: npr. jedna skupina postavlja pitanja, a druga odgovara.

 Postavljanje pitanja: npr. Wo wohnst du? A in München B in Berlin C in der Schewiz.
 Pričanje priča, tako da svaki učenik kaže jednu rečenicu.
 Slikovni diktat (učenici mlađe dobi)
 Izrada kolaža (što mi sve treba kad idem na more – odjevni predmeti).

Dječja književnost u nastavi stranoga jezika (Smiljana Narančić Kovač)

Jezik ne može bez književnosti.

Razlozi zašto uvrstiti književnost u nastavu stranih jezika su brojni:

 Savladavanje jezika
 Susret s kulturološkim elementima
 Razvijaju vještinu čitanja, ali i pisanje

18
  Razvijanje literarne kompetencije

Preduvijeti:

 Djela koja potiču na razmišljanje

 Tekst mora biti u skladu s dječjom jezičnom kompetencijom
 Tekst mora biti u skladu s dječjoj literarnom kompetencijom
 Moraju biti zanimljiva
 Tekstovi bi trebali biti što kraći

Priča i pripovijedanje u nastavi stranog jezika (Maja Rijavec)

Intelektualna dimenzija priče:razumijevanje priče traži intelektualni napor, a taj napor podiže
razinu pozornosti i zanimanja. Što je priča zahtjevnija, to je i povezivanje sadržaja s jezikom
značajniji. Izrazi koji se upotrebljavaju postaju važniji i sve se lakše pamte.

Obrazovna dimenzija: priče otvaraju vrata u nove svjetove.

Emotivna dimenzija: bez obzira na vrstu, emocije pomažu uživljavanju u tekst, a time i
nesvjesnom usvajanju jezika kojim je priča ispričana.

Odgojna dimenzija: većina tradicionalnih priča za djecu donosi dvostruki moral, uz

eksplicitne odgojne ciljeve: plemenitost, hrabrost, marljivost, altruizam, ali i njihovo naličje:
netolerantnost, ovetoljubivost, mržnju, pa čak i okrutnost. Priče je potrebno u radu s decom
analizirati, jer često dajui efket iskrivljene stvarnosti: npr. maćeha je zla.

Literarna dimenzija: susret s kjiževnošću koji može poticati kasnije ljubav prema knjizi i
čitanju. Priče oslobađaju maštu.

Priče razvijaju vještine: slušanja, čitanja, govorenja, dograđivanja priče i pisanja.

Obrada priče o repi u nastavi njemačkog jezika (Mira Kruhan)

Uz pričanje priče mogu se razviti sve jezične vještine. Slušanje s razumijevanjem sustavno se
vježba, govorenje se potiče od samog početka, a čitanje i pisanje se ne proizvode izolirano,
već jezično i sadržajno zaokruženo u skolpu određenih zbivanja/radnji. Priča o čupanju repe
poznata je učenicima još iz predškolskih dana.Ta priča se može obradaiti u nastavi pošto su
učenici usvojili pojmove obitelji, kućne ljubimce, voće i povrće. Radnja je jednostavna i
pregledna, a korisno je i ponavljanje određenih jezičnih struktura što olakšava pamćenje i
reproduciranje priče.

Prijedlozi za rad s pričom:

 Prikupljanje asocijacija: slikovnim matrijalima pobuditi asocijacije učenika.

19
  Pričanje priče: nastavnik priča priču i tijekom pripovijedanja pričvršćuje likove na
ploču ili stavlja na grafoskop, te pokretima pokazuje radnju. Učenici sjede u krug. A
pri drugom pripovijedanju učenici pantomimom predočuju sadržaj priče.
 Čitanje: radni listići: nadopunjavanje, toćno-netočno, povezivanje itd.
 Pričanje – predstavljanje sadržaja: uečenici mogu na ploču postavljati aplokacije, dok
drugi učenik čita, odglumiti dio, odlglumiti s lutkama.

Pošto djeca imaju ujako puno mašte, može se: i promjeniti redoslijed zbivanja, promjena
osoba, radnje ili predmeta, nastaviti priča ili promjeniti završetak.

Igra (Željka Horvat – Vukelja)

Igra je djetetu najprivlačnija aktivnost. U igri se iskušava njegova spretnost, snaga, razum,
moć koncentracije, brzina, sreća. Igru uvijek prati osjećaj radosne napetosti i uzbuđenja zbog
neizvjesnog ishoda. Suština igre je poštivanje pravila. Igra je spontana. Živi jezik je spontan,
stoga tu prirodnu vezu između igre valja iskoristiti u nastavi. Igrajući se na satu, učenici će
strani jezik doživjeti u njegovoj prirodnoj funkciji.

Kako bismo učenicima omogućili da igru dožive kao spontanu aktivnost, valja zadovoljiti
neke preduvijete:

 Natjecateljski karaker
 Temeljita priprema
 Ispravljanje pogrešaka – ako je nastavnik promatrač, može diskretno bilježiti pogreške
i kasnije ih analizirati
 Komuniciranje na stranome jeziku

Odogojna vrijednost igre je važna, jer ona u djece jača duh zajedništva i osjećaj pripadnosti
grupi, ona navikava na poštenu i razumnu borbu, na odmjeravanje snaga i prohvaćanje
poraza, ona jača samostalnost i samodisciplinu, gradi samopouzdanje i potiče stvaralačku
maštu.

Igrajmo se! (Silvija Škalabrin)

Igra s Barbikom

Djeca donose svoje igračke u školu i onda se igraju s njima. Npr. prezen 3. lice jednine.

Krokodili i boje

Jedan učenik je krokodil i stoji nasuprot drugim učenicima. Među njima teče rijeka koju bi
htjeli prijeći. Krokodil kaže: „Želim...plavu!“ Učenici moraju brzo pokazati nešto plavo, pa
tek onda mogu prijeći rijeku, no ako jedan učenika nema ništa plavo, onda je on krokodil.

Na tržnici

20
Zbrajanje i oduzimanje, te vježbanje jednine i množine imenica. Naziv trgovine učenici sami
biraju.

Novi učitelj tjelesnog odgoja

Viši i njiži razredi, stariji učenik vodi nastavu TZK-a na njemačkome.

Razgovori s Kasparom

Ispravljanje Kasparovih greški. On je Nijemac i govori samo njemački, ne razumije

materinski jezik.

Puzzle

Odgonetnuti ispravan red riječi.

Televizija u nastavi stranih jezika (Yvonne Vrhovac)

Nastavnik može organizirati pristup videomaterijalu pripremanjem učenika na aktivnosti:

 Prije: pripremiti učenike na tematski sadržaj emisije, usmjeriti učenike na kulturne

elemente emisije i primeniti interkulturalni pristup i razgovarati o emisiji izricanjem
pretpostavki o njezinom sadržaju. Ako gledaju vidomatrijal prvi puta, treba ih pustiti
da na miru pogledaju materijal, kako bi stvorili prve dojmove i globalno ga razumjeli.
 Za vrijeme: tablica s rubrikama (tko, gdje, što...), točno-netočno, pitanja s
višetsstrukim odgovorima, liste riječi – zapisati iskaz u kojem je riječ.
 Nakon gledanja: provjeriti razumijevanje pomoću pitanja, sosmisliti dijalog,
dramatizacija, napisati sažetak.

Ako nastavnik želi usmjeriti pozornost učenika na vizualni kanal, tada može organizirati
sljedeće aktivnosti:

 Učenici zapisuju što veći broj detalja koje su zapazili

 Lista s pogrešnim detaljima koje učenici ispravljaju
 Lista izmišljenih sekvencija koje učenici trebaju poredati
 Dva popisa mjesto i likovi – a učenici ih trebaju spojiti
 Praćenje natpisa na ekranu – gdje se pojavljuju

Usmjernenost pozornosti na vizualni i zvučni kanal:

 Jedna skupina može gledati video bet zvuka, i izmisliti dijalog

 Sluđati zvučni sadržaj, pa smisliti sliku
 Svaki učenik prati svoj lik i pokušava zapamiti njegovo ponašanje
 Pratiti nejezično ponašanje jednog lika
 Zapisuju natipse i određuju mjesto na kojem su se pojavili.

21
Uvođenje medija osposobljava učenike za samostalni rad, unosi nove poglede na nastavu
stranih jezika i pridonosi poboljšanju kvalitete znanja jezika.

CD-ROM u nmastavi stranih jezika (Gorana Bikić-Carić)

CD-ROM potiče individualiziranos učenja, učenik radi svojim tempom, omogućuje

trenutačno ispravljanje grešaka, a učenik je stalno aktivan i ne mora čekati da dođe na red.

22