Nikomahova etika

I.
 sve teži k dobru, ali postoji razlika u svrhama, sve se čini prema svrsi, a ona
mora biti najviše dobro → εὐδαιμονία = dobro živjeti i dobro djelovati; kritika
Platona - postoji i neko dobro po sebi, koje je uzrok svim tim ostalim
dobrima (treba li početi od onoga što je spoznatljivo nama ili od onog
spoznatljivog po sebi); postoje tri vrste načina života: 1. život užitaka, 2.
politički (državni, traže čast), 3. misaoni život
 kritika Platona: “Dobro se kaže i za kakvoću i za odnos, ali supstancija je
prvotnija od odnosa tako da ne može biti zajednički eidos. Dobro ima toliko
značenja kao i samih bića → bjelodano je da ne može biti zajedničko,
sveopće i jedno.”; “treba govoriti o dvjema vrstama dobra: o jednima što su
takva sama po sebi i o drugima što su takva po njima.” → ako se sve stvari
uzimaju kao dobre po sebi onda će dobrota biti jednaka u svim stvarima kao
bjeloća u snijegu i u bjelilu, ali nije, a ako je sve ideja dobra onda je oblik
ideje prazan → “Dakle, dobro nije nešto zajedničko u odnosu prema jednoj
ideji.”, “a ako i postoji takvo dobro ono nije čovjeku ni ostvarivo ni dostižno.”
 dobro je svrha, jer radi nje svi čine sve; “Stoga ako postoji jedna svrha svih
djelatnosti, bit će ona činidbeno dobro.” (kasnije: razboritost, φρόνησις);
“Stoga, ako postoji jedna krajnja svrha, ta bit će ono što tražimo; a ako ih
bude više, bit će to ona najkrajnija, najsavršenija od njih.” → ono što se traži
radi samoga sebe
 εὐδαιμονία - biramo ju radi sebe same, iako biramo i čast i užitak i um radi njih
samih, biramo i radi blaženstva, koje je krajnje i samodostatno, jer je svrha
svih naših čina, pripada dobrima duše; najbolje, najljepše i najugodnije; ono
je jedino aktualnost, a ne potencija
 što je svrha čovjeka? jedino što je zajedničko svim ljudima, a različito je od
životinja jest “djelatni život razumskoga dijela. A taj dio je opet dijelom
poslušan, dok dijelom posjeduje dotično načelo i proizvodi misao.”; “zadaća
čovjeku jest nekakav život, onakav koji je djelatnost činidbe prema razumu i
činidbe duše prema tijelu.”; “onda je ljudsko dobro djelatnost duše prema
kreposti, a ako je više kreposti, u skladu s najboljom i najsavršenijom od
njih.”; “djela koja su u skladu s krepošću su ugodna i takvima su po sebi
samima. Njihovu životu ne treba nikakva ugoda kao nekakav prišivak, nego
posjeduju ugodu u sebi samima.” → onaj tko ne uživa u dobrim djelima nije
dobar
 kako dolazimo do blaženstva? može li se naučiti? je li je to stanje slučaja? →
trebalo bi se dati naučiti jer “jer stvari koje su prema naravi naravno i bivaju
najbolje, a slično i one koje su prema umijeću i bilo kojem uzroku te najviše
su one koje su prema najboljem (tj. umu).”; blažen će čovjek cijeloga života
biti blažen
 što je krepost? - odnosi se na dušu koja je dijelom razumna, a dijelom
nerazumna, hranidbeni dio duše ne pripada kreposti → razumno načelo (to
logon) ono koje je zaduženo za krepost

II.
 “Krepost je dakle dvostruka: umna (dijanoetička vrlina) i ćudoredna (etička
vrlina). Umna krepost (διάνοια) ima uglavnom i začetak i porast po pouci, pa
joj stoga i treba iskustva i vremena; dočim ćudoredna krepost nastaje po
navičaju, od čega joj i potječe ime, od riječi običaj.” (ἦθος, ἔθος)
 “Dakle, kreposti ne nastaju u nama ni po naravi ni protiv naravi, nego smo mi
po naravi načinjeni tako da ih primamo, dok se one usavršavaju navadom.”
 sve se stvari stječu prvo kao mogućnost, no kod kreposti stječemo ih tako što
ih aktualiziramo, odjelovljavanjem kao u svim umijećima
 “Ćudoredna krepost se bavi užitcima i bolima. Stoga kako Platon kaže, trebali
bismo se već od djetinjstva odgajati tako da osjećamo radost i bol kako
treba, jer to je pravi odgoj.” - neki misle da je krepost djelatnost koja se tiče
užitka i bolova, a da je porok suprotno od toga
 “Kako možemo postati pravednima čineći pravedna djela i umjerenima čineći
umjerena?” → “Dakle, djela se nazivaju pravednima i umjerenima kada su
takva kakva bi ih počinio onaj tko je pravedan ili umjeren. A pravedan i
umjeren nije onaj tko ih tek počinja, nego tko ih također počinja tako kako bi
ih činili pravedni i umjereni ljudi. Pravo se stoga kaže kako pravedan i
umjeren čovjek postaje čineći pravedna i umjerena djela; ako takva nikad ne
počinja, nema ni najmanje vjerojatnoće da ikad postane dobar.”
 krepost mora biti ili čuvstvo ili sposobnost ili stanje; čuvstva nisu jer nas nitko
ne grdi jer se ljutimo, nego na način na koji se ljutimo i čuvstva su bez
izbora; sposobnosti nisu jer je već rečeno da je djelovanje ono koje je
kreposno, a ne mogućnost, ono kao mogućnost ne postoji; mora dakle da su
to stanja → stanja sredine, niti manjka niti viška → ćudoredne kreposti su
stanja sredine
 strah - hrabrost - drskost; škrtost - darežljivost - rasipnost; malodušnost -
velikodušnost - nadutost; podrugljivost - pretvornost - hvastavost; prostoća -
dosjetljivost - lakardijaštvo; neugodnost - prijateljstvo - laskanje → no nisu
oni jednako udaljeni od sredine