Willard van Orman Quine: Naturalizirana epistemologija

- epistemologija – zaokupljena temeljima znanosti

- uključuje proučavanje temelja mtm -> tolko da se svodila na logiku i teoriju skupova
- proučavanje temelja mtm – pojmovno (značenja) i doktrinarno (istinitost)
- pojmovno – pojašnjavanje pojmova definicijama jednih drugih; doktrinarno – dokazivanje
zakona jednih na osnovu drugih
- ovo dvoje jako povezano cak bi ja rekla komplementarno
- ugl epistemolog ne otkriva osnovu mtm znanja (jer se ne ide do logike), nego pokazuje kako
je moguća mtm sigurnost
- prirodno znanje treba nekako zasnovati na osjetilnom iskustvu. To znači objasniti pojam tijela
osjetilnim terminima; ovo je pojmovna strana. A to pak znači opravdati naše znanje prirodnih
istina osjetilnim terminima; ovo je doktrinarna strana tog grananja
- Hume razmotrio epist prirodnog znanja na obe strane – tijela potpuno poistovijetio s
osjetilnim utiscima
- Johnson stoljeće nakon isto gledište – riječ željezo imenuje združeno viđenje i osjećaj
- Hume nije uspio s doktrinarno stranom, no niti mi danas – Humeovska je nevolja ljudska
nevolja
- pojmovski napredak – Bentham – teorija fikcija – prepoznavanje kontekstualne definicije tj
parafraza - prepoznao je da za objašnjenje nekog termina ne moramo specificirati neki
predmet na koji bi on referirao niti čak specificirati sinonimnu riječ ili frazu; moramo samo
pokazati, bilo kojim sredstvima, kako prevesti sve cijele rečenice u kojima termin treba
upotrijebiti – koristili ju Frege, Russel
- jedno od 2 rješenja – kontekstualna definicija, drugo – pribjegavanje sredstvima toerije
skupova kao pomoćnim pojmovima
- tobjasniti vanjski svijet kao logički konstrukt od osjetilnih podataka je bio program u
Russellovim terminima
- Carnap je bio taj koji je u svoj knjizi Der logische Aufbau der Welt 1920. došao najbliže
njegovu izvršenju
- e sad šta je s doktrinarnom stranom? Humeovska nevolja ostala; da je Carnap dovršio svoje
kondtrukcije, mogli smo se rećenice o svijetu prevesti terminima osjetilnih podataka ili
opažanja, plus logički i skupovno teorijski termini
- što je motiviralo Carnapa na pojmovnoj strani epist kad je nada u sigurnost na doktrinarnoj
strani bila napuštena
- dva razloga: to što se moglo očekivati da takve konstrukcije izvedu i pojasne osjetilnu
dokaznu građu za znanost čak i ako inferencijski koraci između osjetilne dokazne građe i
znanstvene doktrine moraju biti nedovoljni za sigurnost; to što bi takve konstrukcije
produbile naše razumijevanje našeg diskursa o svijetu, čak i nezavisno od pitanja dokazne
građe; to bi sav kognitivni diskurs učinilo toliko jasnim koliko su to i opažajni termini i logika
te teorija skupova
- 2 glavne postavke empirizma ostale nepobitne: Jedna je da, koja god znanstvena građa
postoji za znanost, ona jest osjetilna dokazna građa. Druga, jest da svako usađivanje značenja
riječi mora na koncu počivati na osjetilnoj dokaznoj građi
- Da je Carnap uspješno proveo takvu konstrukciju, kako bi on mogao reći je li to bila ona
prava? Pitanje ne bi imalo smisla. On je nastojao oko onoga što je zvao racionalna
rekonstrukcija - bilo koja konstrukcija fizikalističkog diskursa terminima osjetilnog iskustva,
logike i teorije skupova bila bi se smatrala zadovoljavajućom ako bi učinila da fizikalistički
 diskurs ispadne kako treba. Ako postoji jedan način, postoje mnogi, no bilo koji bio bi veliko
postignuće.
- zašto opće potreba za kreativnom konstrukcijom, tim pretvaranjem? Podražaj vlastitih
osjetilnih receptora sva je dokazna građa od koje je svatko morao poći da bi na koncu dospio
do svoje slike svijeta. Zašto ne vidjeti upravo kako se ta konstrukcija zbiljski odvija? Zašto ne
prihvatiti psihologiju? takva predaja epist tereta psihologiji ila zabranjena prije jer ako je
epistemologov cilj učiniti pravomoćnima osnove empirijske znanosti, on poništava svoju
namjeru koristeći se psih ili nekom drugom empirijskom znanošću
- no ako nam je samo cilj razumjeti ezu opažanja i znanosti, zašto ne bismo upotrijebili bilo
koje raspoložive informacije, pa i one koje pribavlja znanost čiju vezu s opažanjem nastojimo
razumjeti
- za to ima drugi razlog, da se ipak da prednost kreativnoj rekonstrukciji – htjeli bismo biti u
stanju prevesti znanost u logiku i opažajne termine te u teoriju skupova – to bi bilo
postignuće jer bi pokazalo da su svi ostali pojmovi znanosti teoretski suvišni
- Forme redukcije Carnapove liberalizirane vrste, s druge strane, općenito ne daju ekvivalencije
kao parafraze; one daju implikacije - objašnjavaju nov termin specificirajući neke rečenice
implicirane rečenicama koje sadrže taj termin i druge rečenice kojima su implicirane rečenice
što sadrže taj termin (ako a onda b, ako b onda c, ad infinitum)
- Bentham – prva i stroža forma racionalne rekosntrukcije mogla bi s eprikazat kao izmišljena
povijest u kojoj zamišljamo naše pretke kako uvode terine fizikalističkog diskursa na
fenomenalističkoj i skupovno teorijskoj osnovi nizom kontekstualnih deifnicija – to je krivsa
usporedba; ta prva vrsta u kojoj je vladala definicija nije uključivala nikakvu izmišljenu
povijest – ona je bila samo skup uputa; da je bila uspješna bi bila istinska redukcija
prijevodom, legitimiranje eleiminiranjem; racionalna rekosntrukcija Carnapovim kansijim
formama reduckije ne čini niš od tog
- Ako je sve ono čemu se nadamo rekonstrukcija koja povezuje znanost s iskustvom na
eksplicitne načine koji su manje od prijevoda, onda bi se činilo razumnijim prihvatiti
psihologiju. Bolje otkriti kako se znanost u stvari razvila i naučila nego fabricirati neku
izmišljenu strukturu sa sličnom svrhom
- empirist je učionio velik korak kad je izgubio nadu u deduciranje istina prirode iz osjeitlne
dokazne građe; gubeći nadu i u prevođenje tih istina u termine opažaja on čini još jedan velik
korak
- Pierce (empirist) – pretpostavimo da smatramo da se samo značenje nekog iskaza sastoji u
vrijednosti koju bi njegova istinitost predstavljala za moguće iskustvo, ne bismo li mogli
formulirati svu vrijednost koji bi istinitost danog iskaza mogla predstavljat za iskustvo, te ne
bismo li onda to sve mogli smatrati prijevodom?
- odustajući od nade u takav prijevod, empirist dopušta da su empirijska značenja tipičnih
iskaza o vanjskom svijetu nedostupna i neizraziva
- kako objasniti nedostupnost - tipični iskaz o tijelima nema zalihu iskustvenih implikacija koje
može zvati svojim vlastitima. Iskustvene će posljedice obično imati supstancijalna masa
teorije uzeta zajedno; upravo tako donosimo verifikabilna predviđanja. Možda nismo u stanju
objasniti zašto dospijevamo do teorija koje donose uspješna predviđanja, no doista
dospijevamo do takvih teorija. Ponekad i ne dođe do iskustva koje teorija implicira; pa onda,
idealno, proglašavamo teoriju neistinitom.
- Neuspjeh pokazuje da su jedan ili više tih iskaza neistiniti, ali ne pokazuje koji. Predviđena
iskustva, istinita ili neistinita, nisu implicirana nekim od tih sastavnih iskaza teorije prije nego
nekim drugim. Sastavni iskazi jednostavno nemaju empirijska značenja, prema Peirceovu
standardu; no neki dostatno obuhvatan dio teorije ima
- ako uopće možemo težiti nekoj vrsti jednoga logischer Aufbau der Welt, to mora biti ona u
kojoj su tekstovi predviđeni za prijevod u opažajne i logičko-matematičke termine uglavnom
opsežne teorije uzete kao cjeline, prije nego samo termini ili kratke rečenice
- Ta razmatranja potiču filozofsko pitanje čak i o običnom nefilozofskom prijevodu, kao što je iz
hrvatskoga na arunta ili kineski. Jer ako hrvatske rečenice neke teorije imaju svoje značenje
samo zajedno kao tijelo, onda njihov prijevod na arunta možemo opravdati samo zajedno kao
tijelo. Neće biti opravdanja za sparivanje sastavnih hrvatskih rečenica sa sastavnim arunta
rečenicama, osim što te korelacije čine da prijevod teorije kao cjeline ispadne kako treba. Bilo
koji prijevod hrvatskih rečenica u arunta rečenice bit će ispravan koliko i bilo koji drugi toliko
dugo dok se čiste empirijske implikacije teorije kao cjeline čuvaju u prijevodu
- Bečki krug izložio je verifikacionističku teoriju značenja, ali je nije shvatio dovoljno ozbiljno.
Ako zajedno s Peirceom priznamo da značenje rečenice ovisi isključivo o onome što vrijedi
kao dokazna građa za njezinu istinitost, te ako zajedno s Duhemom priznamo da teoretske
rečenice imaju svoju dokaznu građu ne kao pojedinačne rečenice, nego samo kao veći
blokovi teorije, onda je neodređenost prijevoda teoretskih rečenica prirodna konkluzija
- Ono što sam rekao o djetinjem učenju odnosi se jednako na lingvistovo učenje novog jezika
na terenu. Ako se lingvist ne oslanja na srodne jezike za koje postoje prethodno prihvaćene
prijevodne prakse, onda on očito nema podatke osim popratnih pojava domorodačkog
izričaja i opažljive podražajne situacije. Nikakvo čudo da postoji neodređenost prijevoda- jer,
naravno, samo malen dio naših izričaja prenosi odgovarajući izvanjski podražaj. Recimo da će
lingvist završiti s nedvosmislenim prijevodima svega; no samo donošenjem mnogih
proizvoljnih izbora- proizvoljnih čak iako nesvjesnih- usput. Proizvoljnih? Pod time
podrazumijevam da bi različiti izbori ipak mogli učiniti da sve ispadne kako treba, što je
podložno u načelu bilo kojoj vrsti provjere Carnap i drugi logički pozitivisti Bečkoga kruga već
su potisnuli termin »metafizika« u pogrdnu upotrebu, kao onaj koji konotira besmislenost; a
termin »epistemologija« bio je sljedeći. Wittgenstein i njegovi sljedbenici, uglavnom u
Oxfordu, našli su preostali filozofski poziv u terapiji: u liječenju filozofa od obmane da postoje
epistemološki problemi.
- Epistemologija, ili nešto poput nje, jednostavno dobiva mjesto kao poglavlje psihologije i
stoga prirodne znanosti. Ona proučava jedan prirodan fenomen, tj. fizički ljudski subjekt. Tom
se ljudskom subjektu pruža stanovit eksperimentalno kontroliran unos- primjerice, stanoviti
obrasci ozračenja u raznim frekvencijama - pa subjekt u primjerenom vremenu kao iznos
isporučuje opis trodimenzionalnoga vanjskog svijeta i njegove povijesti. Relacija između
oskudnog unosa i obilnog iznosa relacija je koju smo potaknuti proučavati iz donekle istih
razloga koji su uvijek poticali epistemologiju
- Stara je epistemologija težila tome da, na neki način, obuhvati prirodnu znanost; ona bi je
nekako konstruirala iz osjetilnih podataka. Epistemologija u svom novom postavu, obrnuto,
obuhvaćena je prirodnom znanošću, kao poglavlje psihologije. No staro obuhvaćanje ostaje
također valjano na svoj način. Mi proučavamo kako čovjek kao predmet našeg proučavanja
postavlja tijela i projicira svoju fiziku iz svojih podataka, te ocjenjujemo da je naš položaj u
svijetu upravo poput njegova
- Jedan učinak viđenja epistemologije u psihološkom postavu jest to što ono razrješuje
tvrdokornu staru enigmu epistemološkog prvenstva. Naše se mrežnice ozračuju u dvjema
dimenzijama, a ipak stvari vidimo kao trodimenzionalne bez svjesnog zaključivanja. Što treba
smatrati opažanjem - nesvjesno dvodimenzionalno primanje ili svjesno trodimenzionalno
shvaćanje? U starom epistemološkom kontekstu svjesna je forma imala prvenstvo jer nam je
bio cilj opravdati naše znanje o vanjskom svijetu racionalnom rekonstrukcijom, a to zahtijeva
svjesnost. Svjesnost se prestalo zahtijevati kad smo odustali od pokušaja da opravdamo naše
 znanje o vanjskom svijetu racionalnom rekonstrukcijom. Ono što sada treba smatrati
opažanjem može se postaviti u terminima podražaja osjeti!- . nih receptora, a svijest pustimo
neka zauzme mjesto gdje može
- Oko 1932. u Bečkom krugu vođena je rasprava o tome što treba smatrati opažajnim
rečenicama ili Protokolsatze.' Jedno je stajalište bilo da one imaju formu izvještaja o
osjetilnim utiscima. Jedno je drugo bilo da su one iskazi neke elementarne vrste o vanjskom
svijetu, npr. »Crvena kocka stoji na stolu«. Jedno ·drugo pak, Neurathovo, bilo je da one
imaju formu izvještaja o relacijama između zamjetitelja i vanjskih stvari: »Otto sada vidi
crvenu kocku na stolu«. Najgore od toga bilo je to što se činilo kako nema objektivnog načina
da se ta stvar sredi: nijedan način da se nađe stvaran smisao tog pitanja
- Zamisao se može ponovno izraziti na ovaj način: opažajne rečenice jesu rečenice koje su, dok
učimo jezik, najjače usklađene s istodobnim osjetilnim podražajem prije nego s pohranjenim
dodatnim informacijama. Zamislimo shodno tome rečenicu za koju se traži naša prosudba o
tome je li istinita ili neistinita; za koju se traži naš pristanak ili nepristanak. Ta je rečenica
onda opažajna rečenica ako naša prosudba ovisi samo o osjetilnom podražaju prisutnom u to
vrijeme
- Očito moramo ublažiti našu definiciju opažajne rečenice tako da glasi ovako: neka je rečenica
opažajna rečenica ako sve prosudbe o njoj ovise o sadašnjem osjetilnom podražaj u, a ne o
pohranjenim informacijama izvan onoga što ulazi u razumijevanje te rečenice. Ta formulacija
izaziva jedan drugi problem: kako trebamo razlikovati između informacija koje ulaze u
razumijevanje neke rečenice i informacija koje ne ulaze?
- To je problem razlikovanja između analitičke istine, koja proizlazi iz samih značenja riječi, i
sintetičke istine, koja ovisi o više toga nego što su značenja - od rečenice koja je istinita samo
na osnovi značenja riječi treba očekivat~ barem ako je jednostavna, da je potpišu svi tečni
govornici u zajednici. Možda se sporni pojam analitičnosti može učiniti suvišnim u našoj
definiciji opažajne rečenice u korist tog izravnog atributa prihvaćanja širom zajednice. Taj
atribut naravno nije nikakvo razjašnjenje analitičnosti. Zajednica bi se složila da postoje crni
psi, a ipak nitko tko govori o analitičnosti ne bi to zvao analitičkim. Moje odbacivanje pojma
analitičnosti podrazumijeva samo nepovlačenje granice između onoga što ulazi u puko
razumijevanje rečenica nekog jezika i onoga drugoga oko čega se zajednica potpuno slaže.
Dvojim da se može povući neko objektivno razlikovanje između značenja i takvih dodatnih
informacija raširenih zajednicom.
- Vraćajući se potom našem zadatku definiranja opažajnih rečenica, dobivamo ovo: opažajna je
rečenica ona o kojoj svi govornici jezika daju istu prosudbu kad je dan isti istodobni podražaj.
Iznoseći to na negativan način, opažajna je rečenica ona koja nije osjetljiva na razlike u
prošlom iskustvu unutar govorne zajednice.
- Istiskivanje epistemologije s njezina starog statusa prve filozofije oslobodilo je val, vidjeli
smo, epistemološkog nihilizma. To se raspoloženje ponešto odražava u sklonosti Polanya,
Kuhna i pokojnoga Russella Hansona da umanje ulogu dokazne građe i da naglase kulturni
relativizam. Hanson se čak usudio diskreditirati ideju opažanja, argumentirajući da takozvana
opažanja variraju od opažatelja do opažatelja s količinom znanja koju opažatelji nose sa
sobom
- Opažajna je rečenica kamen temeljac semantike. Jer ona je, kao što smo vidjeli, temeljna za
učenje značenja. Također je u njoj značenje najčvršće
- nije šok za predrasude staroga Beča reći da epistemologija sada postaje semantika. Jer
epistemologija ostaje usredotočena kao i uvijek na dokaznu građu, a značenje ostaje
usredotočeno kao i uvijek na verifikaciju; dokazna je građa pak verifikacija. Ono što će
vjerojatnije šokirati predrasude jest da značenje, kad jednom dospijemo izvan područja
 opažajnih rečenica, prestaje uopće biti na ikoji jasan način primjenjivo na pojedinačne
rečenice; također da se epistemologija stapa s psihologijom i, povrh toga, s lingvistikom

Jaegwon Kim: što je naturalizirana epistemologija

- 1.podnaslov: epist kao normativno istraživanje

- kreće s dekartovim meditacijama – odbacivanje sveg znanja od prije
- naći kartezijanska (dekartova) epist od dva projekta: identifikacija kriterija opravdanog
vjerovanja i izlaženja na kraj sa skeptičkim osporavanjem mogućnosti znanja – to je bilo istina
za empiriste, lockea, humea, milla
- modernom episteme dominirali pojam opravdanja te dva pitanja: koje uvjete mora zadovoljit
vjerovanje ako imamo opravdanje prihvatiti ga kao istinito? i koja vjerovanja imamo zapravo
opravdanje prihvatiti? – jedno o kriterijama opravdanog vjerovanja i drugo o onom za što se
može reći da znamo prema tim kriterijima – ograničavajući
- nijedno od naših vjerovanja nije opravdano
- opravdanje – jedina specifično epistemička sastavnica u klasicnoj trodijelnoj koncepciji znanje
– ni vjerovanje ni istinitost nisu spec epist pojmovi: vjerovanje je psih pojam, istinitost
semantičko-metafizički
- opravdanje je ono što samo znanje čini normativnim pojmom
- sažeto: opravdanje je središnji pojam naše epist tradicije; opravdanje kako ga se razumije u
toj tradiciji jest normativan pojam; iz tog slijedi da je sama epist normativno istraživanje čiji je
glavni cilj sustavno proučavanje uvjeta opravdanog vjerovanja
- 2.podnaslov: fundacionalistička strategija
- dekartov pristup problemu opravdanja – dns fundacionalizam – objašnjenje opravdanja u
dvije etape: prvo identificirat skup vjerovanja koja su izravno opravdana time što su
opravdana, tako da se njihov status opravdanosti ne izvodi iz statusa opravdanosti bilo kojeg
drugog vjeorvanja te objasnit kako druga vjerovanja mogu biti neizravno opravdana tim što
stoje u relaciji s izravnima
- izravno opravdana vjerovanja ili temeljna, trebaju tvorit temelj na kojem trebaju počivat
izvedena vjerovanja
- pa koja su to izravno opravdana vjerovanja prema dekartu? vjerovanja o našim vlastitim
sadašnjim svjensim stanjima među njima; zaš su opravdana? prema nj su nedvojbena,
reflektivni um ne može ne pristati na njih
- kako se opravdavaju netemeljna vjerovanja? dedukcijom, tj nizom inferencijskih koraka, ili
intuicija od kojih je svaki nedvojben
- ako shavtimo kartezijsku nedvojbenost kao psih pojam, za dekartovu se epist teorije može
reć da zadovoljava desideratum što se sastoji u pružanju neepistemickih, naturalsitickih
kriterija opravdanog vjerovanja
- dekartov su fundac program naslijedili empiristi; osobito nj mentalizam (stajaliste da su
vjerovanja o necijem vlastitiom sadasnjem mentalnom stanju epist temeljna, sve do ovog st
nije bio osporen od empirista i pozitivista
- epistmeolozi se međusobno razlikovali s obzirom na 2 pitanja: prvo što spada u naš korpus
temeljnih vjerovanja, i drugo kako treba provesti izvođenje netemljnog dijela našeg znanja
- logički pozitivisti bili fundac dvaput vise: za njih opažanje (dal fenomenoloskio dal fizikalno)
sluzilo ne samo kao temlej znanja nego kao temelj sveg kognitivnog značenja – tj i kao
epistemoloski i kao semantički temelj
- 3.podnaslov: Quineovi argumenti
- quinev gl argument protiv tradicionalne epist zasniva na tvrdnji da kartezijevski fundac
program nije uspio – potraga za sigurnoscu kao izgubljen slucaj
- quine dijeli klasicni epist program na dva dijela: pojmovna redukcija (fizikalni termini se
putem definicije svode na termine koji referiraju fenomenalna obiljezja osjetilnog iskustva) i
na doktrinarnu redukciju (di se istine o fizickom svijetu prikladno pribavljaju iz istina o
osjetilnom iskustvu)
- prema čemu da se ta „sigurnost“ (naziv kod klasicara ili povlasteni epistemicki status kod
Quinea) naših temeljnih vjerovanja prenese na izvedena vjerovanja – koje metode izvođenja
imaju to svojstvo očuvanja epistemičkog statusa? myb nijedna zbog mogucnosti pogreske; no
logicka dedukcija dolazi tome blize od svih drugih – u nju se mozemo uzdati barem u
prenosenju istinitosti, ako ne epistemickog statusa
- ni jedna metoda ne moze sacuvat sigurnost ako ne cuva istinitost, stoga nista ne konkurira
log dedukciji – quine – ako dedukcija ne udovoljava zahtjevima, nista drugo nece
- quine smatra da porjekt pojmovne redukcije kulminira u Carnapovoj knjizi Der Logische
blabka – carnap došo najbliže izvršenju pojmovne polovice klasicnog epist projekta -
nedovljno – zbog holistickog nacina na koji se empirijsko znacenje generira iskustvom
- drugi dio programa – doktrinalna red – humeovska nevolja (skepticke konkluzije o indukciji) –
toeirja se ne moze logiicki deducirati iz opazanja (koji ce epistemicki status ovog potonjeg
prenjet nedirnut do onog prvog)
- quine ne niječe da nase teorije ovise o opažanju radi evidencijske potpore, on je rekao da jee
osjetilna dokazna građa jeidna dokazna građa koja postoji
- quine savjetuje da napustimo program postoga ne mozemo izvrsit, no on ne savjetuje da
napustimo program opunomocenja znanosti nego hoce da prihvatimo jedan drugi specifican
projekt, empirijsko psiholosko proucavanje nasih spoznajnih procesa; drugo on takoder tvrdi
da taj nov program zamjenjuje stari, da su oba programa dio neceg sto se prikladno zove
peistemologja. naturalizirana epist treba biti vrsta epist za klasicnu epist
- nagovarajuci nas na natur epist, quine ne predlaze da odustanemo od kartezijskog fundac
rjesenja i da iskoristimo druga u istom okviru npr da za nasa temlejna vjerovanja zahtijevamo
samo neki stupanj pocetne vjerodostojnosti prije nego kartezijsku sigurnost poput
Chisholmovih nacela evidentnosti
- quineov prijedlog radikalniji od toga – on nas trazi da stavimo na stranu cjelokupni okvir
epistem usredotocene na opravdanje – to je novina u quineovin prijedlozima; on trazi od nas
da na njeno mjesto stavimo cisto deskriptivnu, kauzalno-nomolosku znaost o ljudskoj
spoznaji
- naglasava cinjenicni i deskriptivni karakter svog programa – dano nam je na znanje da
nasuprot tome tradicionalna epist nije deskript, cinjenicno istrazivanje vec pokusaj
opravomoćenja znanosti
- opravomocenje se prema Quine izvodi preko dedukcije, a racionalna rekonstruckija preko
definicije – njihova svrha opravdalačka – tj racionalizirat nase ideje o posjedovnaju znanja
- normativnost je ono sto quine trazi od nas da odbacimo, peist treba bit poglavlje psih na
zakonima zasnovana prediktivno ekspalantorna teorija poput bilo koje druge toerije unutar
emp znanosti: njezin glavni posao je vidjet kako ljudski spoznavatelji razvijaju teorije (sovju
sliku sivjeta) iz opazanja
- epist treba izac iz posla opravdanja, normativni teoriju spoznaje zamjenit deskriptivnom
- 4.pdnaslov: gubljenje znanja iz epist
- ako iz peist ispada opravdanje onda ispada i znanje jer neodvojivo vezani, samo je znanje
normativan pojam
- quineova nenormativa naturalizirana epist nema mjesta za pojam znanja – on govori o
znanosti i teorijama i predodžbama
- on želi istraživat kak osjetilni odražaj vodi teorijama i predodžbama svijeta
- uzročna relacija među osjetilnim unosom i spoznajnim iznosom je relacija između dokazne
građe i teorije; no ona nije evidencijska relacija (jer svaka bioloska i nebioloska vrsta obrađuje
info na poseban način a u normativnom smislu bi ttrebalo apstrahirati od tog
- ugl pojam dokazne građe neodvojiv od pojma opravdanja
- ako natur i klasicna epist ne dijele neke od svojih sredisnjih poslova, tesko je vidje tkako bi
jedna mogla zamijenit onu drugu – obe istrazuju kako se dokazna građa odnosi na teoriju
- normativna se epist bavi evidencijskom relacijom u pravom smislu rijeci tj relaicjom
opravdanja
- quineova naturalizirana epist proučava kauzalno nomoloske relacije
- 5.podnaslov:pripisivanje vjerovanja i raiconalnost
- natur epist nije vrsta epist; iako klasicna i natur epist dijele_ bave se vjerovanjima ili
predodžbama; razlika to sto natur istražuje uzročne povijesti i veze dok se klas bavinjihovim
evidencijskim i opravdalackim svojstvima i relacijama – ta rzalika vodi jednoj drugoj – natur je
izvedivo istraživanje, klas ne
- da bismo proveli quineov program natur epist, trebat cemo identificirat unos i iznos
spoznavatelja
- unos se sastoji od fizickih događja (podrazaja, osjetilnih receptora), iznos je teorija ili slika
sivjeta tj skup predodzbi spoznavatelja okolisa
- ko je predodzbe on formirao kao rezultat pojedinih podrazaja
- npr vjerovanje ovaj kim analizira (msm sere)
- da bi interpretacija i pripisivanje vjerovanja bili moguci, moramo pretpostaviti obuhvatnu
racionalnost psoznavatelja i neprekinuto i ponovo ocjenjivati navodna vjeorvanja nekog
spoznavatelja u njihovu evidencijsku odnosu jednih prema drugim te prema drugim sudnim
stavovima
- kim ima dilemu kao odg: ili s eprikladna neuralna sdtanja identificiraju tako da se vidi u kojoj
su korelaciji s vjerovanjima, u kom slucaju se ipak trebamo boriti s problemom radikalne
interpretacije ili se vjerovanja potpuno zaobilaze
- u potonjem slucaju vjerovanje zajedno sopravdanje, ispada iz quineovske epistemologije, pa
je nejasno u kojem smo smislu ostali s istraživanjem koje ima ikakve veze sa znanjem
- 6.podnaslov: psihologisticki pristup epist
- filozofi odbacuju dekartovu epist tradiciju i moderna utjelivljenja istog kod Russela, Lewisa,
Chisholma, Ayera; stali uz quinea i natur epist – često kudi kao aprioristička tj da je iz vida
izgubila ljudkso znanje koa porizvod prirodnih uzrocnih procesa
- kako taj novi naturalizam u epist (koji sad oce i kognitivnu i neuroznanost) treba razumjet u
odnosu na klasicni epist program i na kvajnovu natur epist
- Kitcher odbacuje apsihologisticki pristup koji pretpostavlja da se razlika izmedu znanja i
sitinitog vjerovanja tj opravdanje sastoji u nacinima koji su nezavisni od uzrocnih prethodnika
subjektivmnih znanja
- s druge str psihologisticki pristup razmatra presudnu razliku izmedu znanja i istinitog
vjerovanja, tj epistemuscko opravdanje, da bi se okrenuo cimbenicima koji su proizveli
njegovo vjeorvanje, usredotocujuci s ena proces ekoji proizvode vjeorvanje, koji ce uvijek
sadrzavati na koncu psih događaje
- goldmanov prijedlog da se opravdano vjerovanje razjasni kao vjerovanje proizvedeno
pouzdanim procesom formiranja vjerovanja slaze s Kitcherovim karakteriziranje
 mpsihologistickog pristupa – to je razjasnjenje jedna forma tzv reliabilisticke teorije
opravdanja
- Armstrongov prijedlog da se razlika izmedu znanja i istinitog vjerovanja objasni u temrinima
zakonolike veze izmedu stanja stvari (subjektova vjeorvanja da p) i stanja stvari koje p čini
istinitim takve da stvari pod pretpostavkom stanja stvari, mora biti p
- u kitcherovoj karakterizaciji značajka natur pristupa vec se pojavila: opravdanje treba
okarakterizirati u terminima uzrocnih ili nomonoskih veza koje ukljucuju vjerovanja kao
psiholoska stanja ili procese a ne u terminima logickih svojstava ili relacija koje pripadaju
sadržajima tih vjeorvanja
- to je sad valjda sve bilo za EPISTEMOLOSKI NATURALIZAM a ne natur epist! lo lwtf kitcher vs
quine
- nisu bliski
- kitcher blizi kartezijevskom neog quine
- quineov epist program se odrice normativnosti tradicionalnog programa i odbacuje
epistemologiju kao normativno istrazivanje
- govor o zamjeni epistemologijepsihologijem je rielevantan i obmanjuje
- kad se napusta opravdanje i druge pojmove ocjenjivanja, napsuta se cjelokupan okvir
normativne peist
- ono sto ostaje jest deskriptivna emp toerija ljudske spoznaje koja ce ako je kvajn postigo
svoje, biti lisena pojma opravdanja ili bilo kojeg drugog evaluativnog pojma
- zagovornici epist natur od svojih nenatur protivnici razlikuju se u spec nacinu na koji treba
formulirati kriterije opravdanja
- naturalisti i nenaturalisti (apsihologisti) mogu se slozit da s eti kriteriji moraju iznijeti u
deskriptivnim terminima
- prem akitcheru, apsihologistibi ih iznjeli u temrinim alogickih svojstava, psihologisticki
uzrocna sovjstva koji vrijede za vjeorvanja kao događaje ili stanja
- jedno je tvrdit da se temeljni eticki termini kao dobro i ispravno mogu definirati na osnovi
deskriptivnih ili natur termina; drugo je inzistirati da je posao normativne etike pruziti uvjete
za dobro ili ispravno u deskr i natur termnima
- s pravom se moze odbacit prvo stajaliste tzv eticki natur kao sto je to ucinio Moore
- kaze dobrota je jednostavno i ne prirodno svojstvo
- 7.podnoaslov:epistemicka superveniencija ili zasto je normativna epist moguca
- ako je vjerovanje opravdano, to mora bit zato sta ono ima stanovita stanovita, činjenična,
neepistemicka sovjstva (npr dobar auto je dobar radi svojstva-udobnost, oblikovanje,
ekonomicnost), kao sto su mozda to da je nedvojbeno, da se za njega vidi kako ga povlaci
neko drugo vjeorvanje koje je nezavisno opravdano, da je prikladno uzrokovano
zamjedbenim iskustvom
- dvije vazne teme na osnovi ovih uvejrenja: prvo, virjednosti moraju bit konzistentne s njim au
tome da predmeti koji su nerazlucivi s obzirom na cinjenicu moraju bit nerazlucivi s obzirom
na vrijednosti, a ti razlozi ili osnove moraju bit uopcivi tj oni su pokriveni pravilima ili
normama
- natur epist nema ni vis eni manje msisla od natur normativne eitke

Erwin: psihologija i epistemologija

- psiholozi se uzdaju u epistemologiju kako bi rjesili svoje probleme

- epistemoloska neslaganja unutar psih su kod biheviorizma
- 1908 John Watson psih nije napredovala puno - > transformacija discipline u prirodnu
znanost promjenom subjekta istraživanja: ponašanje umjesto svijesti; sve što ima veze s
mentalnim, isključiti; nit nema dokaza da mentalno postoji
- metodološki biheviorizam – stajaliste da sva mentalna objasnjenja budu odbijena zbog
metodoloških razloga – u obranu ovog, razvio epistemološke argumente
- Skinner – 1 argument – možemo izbjeć mentalne uzroke ako direktno sagledavamo
prethodne fizičke uzroke, zaobilazeći središnje osjećaje ili druge mentalne događaje
- al ajmo pretpostavit da moramo objasniti tuđe ponašanje
- e sad ako je uzrok zapravo bio neki mentalni, onda sjeb
- neki bihevioristi nisu uvjereni u ovaj odgovor jer poriču da je objašnjavanje pojava legitiman
cilj znanosti. Ovo poricanje može biti potkrijepljeno tvrdnjom da. Objašnjenje je vrijedno
samo kao vodič za razumijevanje, ali razumijevanje je nešto mentalističko i stoga ne bi
trebalo biti tražen u znanstvenoj psihologiji. što je zapravo problem: da je bihevioristički
pogled na ono što čini znanstvenu psihologiju točan
- 2. arugment – Skinner – zabrinjava neuspjeh objašnjenja kognitivnih ili drugih mentalističkih
uzroka; uznemiravanje u ponašanju nije objašnjeno pozevujući to s anksioznošću dok anks
nije objašnjena; znanstvenici prestali s proucavanje uzroka anks
- problem s ovim arg je pretpostavka da ne-bihevioristi generalno završe upit s postulacijama
mentalsitickog uzroka
- znaci ako anksioznost npr uzrokuje nekakvo određeno ponašanje, to ne znaci da je problem
rijesen, dok se ne objasni anksioznost u totalu; e sad nije tocno da postulacijom B kao uzrok
od A objasnjava A's prisutnost. ako B treba bit objasnjeno s C, a C onda opet s D, itd ad
infinitum, onda bi kauzalna objašnjenja bila nemoguća.
- moglo bi se odgovorit da ako imamo zadovoljavajuce objasnjenje, jednom kad je B-ova
prisutnost objasnjena – nepotrebno ic dalje od tog – al opet, zavrsavanje bas na tom mjesto
je arbitrarno, zas ne sljedeci korak u lancu uzroka?
- Koja je razlika između mentalističkog i ne-mentalističkog objašnjenja koje bi opravdalo
nametanje strožih ograničenja prvom?
- Epistemološki argument koji najčešće koriste bihevioristi uključuje navodnu neprimjetnost
mentalnih događaja ili stanja. Ako su oštećenja u načelu neprimjetna, argument se vodi,
nemamo nalog za vjerovanje da postoje i, stoga, nema naloga za prihvaćanje kognitivnih
objašnjenja
- protivnici biheviorizma smatraju da se mentalna stanja mogu promatrat, bar neka – preko
introspekcije
- bihevio smatraju da je to nepouzdano za znanstveni dokaz; ida jest pouzdano, ono sto
introspektamo je privatno pa tako i neprimjereno kao dokaz znanosti o ponasanju
- neki cak kazu da je to teoretiziranje – ugl sta god introspektamo je neobzervirajuće
- tradicionalno rjesenje problema je argument iz analogije – je dnaas fail
- inferencija je mozd i najbolje rjesenje
- kognitivisti i bihevioristi se zalazu da psih postane prirodna znanost, oko ceg ase ne slazu je
ono sta je potrebno da postane – znanosti kao bio, kem, fiz su u hermeneutickoj tradiciji
primarno kauzalne znanosti, ukljucuju kauzallne zakone i kauzalna objasnjenja
- i spih bi trebali objasnjavati ljudske akcije
- Karl Jaspers njem fil – prvi za ovo stajaliste iznad, u 1922. edition Generalno Psihopatologije
kritizira frojda – netočnost frojdovske tvrdnje leži u pogresnom shvacanju znacajnih konekcija
za kauzalne konekcije
- suvremeni hermeneuticari:
- Ricoeur-slaze se s jaspersom o znacajnim konekcijama, al ne kao on, brani frojdovi teoriju,
teorija je zapravo o znacenjima a ne kauzalnostima, al da je frojd nekad misinterpreto svoju
teoriju
- Taylor-bilo koja psih teorija koja zeli obajsnit ljudske akcije bi trebala bit evaluirana od
kriterija koja nije primjenjiva na teorije u prirodnim znanostima
- kako psiholozi objasnajavju ljduske akcije dok simultano odbijaju sve kauzalna objasnjenja tih
akcija
- jaspers - Procjenjujući tvrdnje o značenju veza, ustvrdio je, moramo biti spremni prihvatiti
ono što je, prema njegovom mišljenju, samorazumljivo.Kao primjer samodokaza navodi
Nietzscheovu tvrdnju o općoj vezi između svijesti o nečijoj bijedi i razvoja ropske moralnosti
- sta ako ne mozemo objasnit razliku izmedu hipoteze i onog sto je smaodokazivo? tipa neko
se ponasa cudno i sa dmoze se rec da je opsjednut, da to je hipotetski moguce, al sta ako nije
tako? nema dokaza npr, sta onda?
- dolazimo do primjenjene epistemologije – epist pretpostavke i empiristicki dokazi da se
kritizir ail obrani frojdovska toerija i ostale bih teorije
- empirijski dokazi evidentni i u pokretu nazvanom naturalizirana epistemologija – psih je
koristena da podrzi epistemologiju, a ne obrnuto ko tu
- Hume i Kant pokusavali poduprijeti sovje epist time u sto su vjerovali da su cinjenice o
ljudskom umu
- nakon ww2, epistemolozi eng govornog podrucja stavili naglasak na konceptualnu analizu –
rezultat je bila epist prakticirana kao apriori disciplina
- razlog za natur epist je da je klasicni zadatak o fundaciji znanja propao – to kvajnu dalo povod
- tradicionalisti tomu dali nekoliko odgovora: nove varijante fundacionalizma, koherentisti s
ezalagali d amogu objasnit znanje bez fundac
- naturalisti tvrde da nema apriornog znanja, vec je bitan empiricki rezultat psihologije i drugih
znanosti
- quine – treba zamjenit tradic epist pitanja spitanjima na koje empiricke psih studije mogu dat
odg – npr ne da s epitamo o fundacijama znanja vec npr kako senzorne simulacije rezultiraju
u spremanju info
- e sad filozofi kazu da substitucijom psih pitanja za epistemoloska, mi ne naturaliziramo epist,
nego samo mjenjamo subjekt na temu lol
- drugi pogled je da trebamo napustiti apriori argumente i ogrnaicit se u pokusajima koristenja
emppiriskih dokaza za odgovaranje na epistem pitanja
- Jesu li empirijski podaci iz psihologije vjerojatno da će pomoći u rješavanju problema unutar
same epistemologije, još uvijek je kontroverzno. Ipak, nedavni radovi u epistemologiji
ukazuje na veća spremnost među epistemolozima, i naturalistima, smatra da su empirijski
podaci iz psihologije relevantni za njihove brige