UVOD

Bismillahi – rrahmani – rrahim

Svaka hvala pripada Allahu, Stvoritelju svjetova,

koji je čovjeka podučio onome što nije znao. Neka je
salavat i selam na Allahovog Poslanika Muhammeda i sve
one koji ga slijede s iskrenošću do Sudnjeg dana.

Baveći se temom frustracije i reakcije na frustracije, osim pojmovnog teoretisanja,

koje se u osnovi nalazi većinom u literaturi i podrobno je obrađeno, stavio sam težište teme na
reakcije na frustracije, navodeći neke primjere iz života.

Vrijednost svake nauke može se mjeriti po izvršenim istraživanjima, koja svakako

ovdje predstavljaju ključnu ulogu. Gledajući na nekadašnje pristupe brojnim pitanjima iz
psihologije, koja su uglavnom bila zasnovana na filozofskim spekulacijama i
anarhoindividualnim tezama, možemo sa određenom dozom sigurnosti uzimati i učiti teorije i
saznanja iz mnogih nauka, pa i psihologije, koja se već duže od jednog stoljeća baziraju na
empirijskim istraživanjima. Kažem, s određenom dozom sigurnosti, jer ipak se ne može
potpuno oslonuti na određene teorijske postavke, koje se kreću na relaciji od epatantnih do
onih ponižavajućih, za razum neprihvatljivih. Tome ipak je prethodio veliki ljudski trud,
dakle, određenu zahvalnost dugujemo umovima koji su prije svega razgraničili «mislim» od
«jest», bolje rečeno, istinu od neistine. Dakle, trud je ono što je naše prethodnike dovodilo do
briljantnih rezultata.

U ovom radu nisam mogao odmah početi od frustracija, jer sam osjećao za potrebno
spomenuti par uvodnih napomena vezano za frustracije. Tako sam, prvo govorio o motivima,
a potom o ometanju motiva, tj. frustracijama. Koristeći raznu literaturu, ipak sam posjetio i
brojne Internet stranice, kako bih potkrijepio primjerima reakcije na frustracije, što je ujedno i
bilo težište teme.

Nadam se da će ipak moj rad biti od koristi, jer Uzvišeni Allah je rekao: «Trudite se,
Allah će sigurno vaš trud vidjeti.»

Husnija Sarkić, prof.

1
Ključni termini: Motiv, motivacija, frustracija, konflikt.

Motiv (filol.) - lat. (motus – kretanja, čuvstvo) ; poticajni razlog, povod,

pobuda za neko djelovanje; misao vodilja, 1
(termin.) - potreba ili želja zajedno sa intencijom da se postigne
odgovarajući cilj. Kad govorimo o ponašanju treba imati na
umu da motiv nije sinonim za «uzrok».2
Motivacija - iznošenje motiva;
- proces pokretanja aktivnosti, radi ostvarenja određenih
ciljeva, usmjeravanja aktivnosti na određene objekte i
regulisanja načina na koji će se postupiti nazivamo
motivacijom.3
Frustracija (filol.) - lat. (frustratio – zavaravanje, osujećivanje), osjećaj
nezadovoljstva kao posljedica zapreke, smetnja ili prekida
mogućnosti zadovoljavanja pojedinih nagona.
(termin.) - Blokiranje ili osujećenje postizanja cilja. Frustracija se
definiše stanjem organizma, a ne spoljašnjim uslovima.4
Konflikt (filol.) - lat. (confictare – udarati nešto o nešto; boriti se), sukob,
spor.
(termin.) Istovremeno doživljavanje dva ili više motiva koji zahtjevaju
nespojive aktivnosti.5

1
Rječnik stranih riječi, Bratoljub Klaić, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb 1978., str. 910.
2
Elementi psihologije, Dejvid Kreč i Ričard Kračfild, (Kalifornijski univerzitet, Berkli 1958.), II izdanje, Beograd 1973., str. 298.
3
Opšta psihologija, dr. Nikola Rot, XI izdanje, Beograd 1990., str. 192.
4
Elementi psihologije, Dejvid Kreč i Ričard Kračfild, (Kalifornijski univerzitet, Berkli 1958.), II izdanje, Beograd 1973., str. 332.
5
Isto, str. 332.

2
 I POGLAVLJE

MOTIVI I MOTIVACIJA

Pojmovna razgraničenja

Jedno od centralnih pitanja psihologije danas jeste pitanje o unutrašnjim

faktorima koji određuju čovjekov postupak ili na njega utiču, a to je ustvari pitanje
motivacije. Dakle, postoje brojne pokretačke snage raznolikih ljudskih aktivnosti. Pored
brojnih vanjskih faktora, koji utiču na konačan tok čovjekove aktivnosti ili određenog
postupka, neizostavna je i uloga unutrašnjih faktora karakterističnih svakom pojedincu. Te
unutrašnje faktore nazivamo motivima.

Proces pokretanja aktivnosti radi ostvarenja određenih ciljeva, usmjeravanja

aktivnosti na određene objekte i regulisanja načina na koji će se postupiti nazivamo
motivacijom.6 Motivacija je konstrukt, čije određenje prije svega zavisi od adekvatnog
poimanja ljudske prirode. Ona se ne može objasniti samo u psihološkim okvirima ili bar ne u
okviru onih psiholoških teorija koje čovjeka parcijalno određuju, prenaglašavajući neke
njegove odlike i zanemarujući (ponekad veoma značajne) druge.7 Oko shvatanja ljudske
prirode postojale su razne teorije; prvo – da je čovjek pasivni instrument natprirodnih sila koje
postoje van njega. Dakle, čovjek je igračka sudbine; drugo – da je čovjek racionalni gospodar;
treće – da je čovjek mašina; četvro – da je životinja ( Darvinova teorija); peto – da je produkt
društva. Svakako, ponašanje čovjeka se može potpuno objasniti ako svaki aspekt njegovog
ponašanja posmatramo iz odgovarajuće perspektive.8

Izvor motiva su potrebe, iako se ponekad ovi pojmovi izjednačuju, što nije
opravdano.9

Identifikovanje motiva

Da bismo objasnili, uočili i definisali čovjekove motive postoji više načina. Jedan od
njih je posmatranje i proučavanje ponašanja. Dalje, na osnovu verbalnih izjava,
posmatranjem nesvjesne motiviranosti, uobičajenog ponašanja i td.

Ako pokušamo da na osnovu ponašanja neke ličnosti otkrijemo prirodu njenih motiva,
neophodno je da to ponašanje opišemo pomoću epizoda u kojima su izvjesne promjene
situacije posljedica onog što ta ličnost čini. Međutim, isti oblici ponašanja mogu biti odraz
različitih motiva. Isto tako, jedan jedini motiv može odražavati različite oblike ponašanja.

Različite motive možemo posmatrati i na osnovu verbalnih izjava određene ličnosti.

Ponekad unutrašnji poticaji na određene aktivnosti su i nesvjesni, pa govorimo o nesvjesnoj
motivaciji. Koncepciji nesvjesne motivacije pridaju se dva sasvim različita značenja. Po
jednom, isto kao što svjesna motivacija može da upravlja ponašanjem, motivisano ponašanje

6
Opšta psihologija, dr. Nikola Rot, XI izdanje, Beograd 1990., str. 192.
7
Unutrašnja motivacija i školsko učenje, dr. Marko Palekčić, I izdanje, Beograd 1985., str. 59.
8
Elementi psihologije, Dejvid Kreč i Ričard Kračfild, (Kalifornijski univerzitet, Berkli 1958.), II izdanje, Beograd 1973., str. 280.
9
Opšta psihologija, dr. Nikola Rot, XI izdanje, Beograd 1990., str. 192.

3
može biti upravljeno potrebama i željama, ciljevima i namjerama kojih subjek u potpunosti i
nije svjestan.

Vrste motiva

S pravom se može reći da je nedokučiv broj ljudskih motiva, s obzirom na njihovu

različitost. Da bi ipak izgradili sliku o motivima, moramo zanemariti bilionske razlike i
usredsrediti se na zajedničke osobine motiva. Najbolji način da se ovo postigne jeste da se
traga za najopćijim ciljevima ljudskog ponašanja. Tako nalazimo da svaku aktivnost određuje
jedan od četiri opća cilja, ili njihova kombinacija. To su:

- opstanak ,
- sigurnost,
- zadovoljenje,
- stimulacija.10

Ciljevi – opstanak i sigurnost – izražavaju motiv pomanjkanja (diferencijacije), dok

ciljevi – zadovoljenje i stimulacija – izražavaju motiv obilja.

Postoji ograničen broj urođenih bioloških potreba i motiva. To su motivi za hranom,

za vodom, seksualni motiv, materinski motiv, potreba za temperaturom koja odgovara našem
tijelu, za izbjegavanjem bola, za odmorom i snom, za kretanjem i aktivnošću i još neke
druge.11

Također, svi motivi čovjeka zavise i od društva i društvenih uslova. Kada je riječ o
socijalnim motivima, takvi motivi se mogu zadovoljiti samo neposrednim kontaktom sa
drugim ljudima ili pretpostavljaju postojanje društva i društvenih institucija. Tako razlikujemo
motiv za društvom, motiv za samopotvrđivanjem, motiv za prestižom, za dominacijom ili za
moći, motiv za samostalnošću i dr.12

10
Elementi psihologije, Dejvid Kreč i Ričard Kračfild, (Kalifornijski univerzitet, Berkli 1958.), II izdanje, Beograd 1973., str. 289.
11
Opšta psihologija, dr. Nikola Rot, XI izdanje, Beograd 1990., str. 196.
12
Isto, str. 196 – 211.

4
 II POGLAVLJE

FRUSTRACIJE I REAKCIJE NA FRUSTRACIJE

Izvori frustracije

Ljudi obično ne zadovoljavaju lako svoje motive. U toku čitavog života oni često
dolaze u situacije u kojima ne mogu u potpunosti zadovoljiti svoje motive, ili ne mogu uopće
da ih zadovolje. U takvim situacijama moraju se ulagati posebni napori i preduzimati različiti
postupci da bi se savladale smetnje koje su se isprečile zadovoljenju njihovih motiva. O
ponašanju ljudi u takvim situacijama govorimo kao o prilagođavanju. Manje smetnje i manje
prepreke se relativno lako savlađuju, ali kad naiđu teže onda dolazi do frustracije i do
različitih posljedica frustracije. 13

Frustracijom nazivamo sprečavanje, osujećenje, zadovoljenja motiva. Psihološko stanje u

kome se nalazi pojedinac kad nešto sprečava zadovoljenje njegovih motiva nazivamo
frustracionom situacijom.

Ljude možemo razlikovati prema tome da li su više ili manje otporni prema neuspjehu.
Otpornost prema neuspjehu označava se u psihologiji frustracionom tolerancijom
(podnošenje, toleranciju frustracije ). Do frustracije može doći iz više uzroka, ako su se
pojavile neke objektivne fizičke prepreke ili barijere npr. Gladni smo a nema hrane da
zadovoljimo glad, ovo su objektivne barijere. Smetnje mogu biti i socijalne prirode koje se
pojavljuju kad ljudi ili njihova shvatanja postanu prepreka ostvarenju naših motiva npr. kada
roditelji ne dopuštaju udaju za mladića za kojeg se kćerka želi udati. Uzrok frustracije može
biti i u samoj ličnosti, kada osoba sebi zada ciljeve a nije sposobna da ih ostvari. Uzroci
također mogu biti i sukobi različitih motiva u čovjeku tj. konflikti.14 Isto tako, iznenadne
promejne u opažajima mogu da prouzrokuju frustraciju dok se čovjek ne navikne na novost i
ne uključi promjene među organizirane utiske.15

Mnogi se istraživači u domeni dubinske psihologije slažu da su rođenje, dobivanje

zubi i odbijanje od dojki od velikog značaja za prevladavanje prve krize kod djeteta. Ako je
majka pomogla djetetu koje dobiva zubić na način da mu je ponudila kolač ili keks ili koricu
kruha, ona je u psihološkom smislu pomogla djetetu da postigne kompromis. Pri tome je
dijete zadržalo svoj osjećaj povjerenja i sigurnosti. Ako su se ova iskustva vezala za nelagodu,
loš osjećaj, osjećaj odbačenosti, obeshrabrenje u daljem očekivanju, takva iskustva i
doživljaje nazivamo frustracijama.16

13
Isto, str. 213.
14
Isto,
15
Psihologija saznavanja, Vid Pečjak, I izdanje, sarajevo 1981., str.221.
16
Medicinska psihologija, D. Blažević – E.C.Stranić – M. B. Dvoržak; III izdanje, Zagreb 1989. str.56.

5
Posljedice frustracije

Frustracije vrlo često imaju pozitivan efekt. Svaki čovjek u nastojanju da ostvari svoje
ciljeve nailazi na određene prepreke i smetnje, ali one ne moraju uvijek da dovedu do
neuspjeha u aktivnosti ni do drugih negativnih posljedica. One često mogu da koriste razvoju
ličnosti, jer prisiljavaju pojedinca da pažljivo ocjeni zadatak, da traži najpogodniji način kako
će ga riješiti. Zato se može reći da frustracije predstavljaju uslov za razvijanje različitih
pozitivnih osobina čovjeka, on razvija svoje sposobnosti te upornost u ostvarivanju ciljeva.

Šematski prikaz tipova konflikta prema K. Levinu

Reagovanje na frustracije i obrambeni mehanizmi

Na frustracije i na konflikte možemo dvojako reagovati: realistički i nerealistički.

Realistički način reagovanja imamo kada neko ko je naišao na prepreku u ostvarenju
određenog cilja ponovo pokušava, ulažući ovog puta veći napor. O nerealističkom reagovanju
na frustraciju govorimo onda kad situaciju koja je izazvala frustraciju pokušavamo da
riješimo na taj način što tražimo različite načine da pred sobom prikrijemo neuspjeh u
ostvarenju određenih ciljeva, falsifikujemo pravo stanje i sebi i drugima i na taj način
skrivamo doživljeni neuspjeh. Ovakva frustracija ima negativne posljedice.17

Potrebe koje ima pojedinac, mogu biti zadovoljene ili osujećene (frustrirane). Poznato
je da zadovoljenje potreba stvara osjećaj ugode (radost, veselje, sigurnost). Druga krajnost je
kad potrebe nisu zadovoljene. Tada se susrećemo s osjećajem neugode (nesigurnost, strah,
napetost, tjeskoba, žalost, neraspoloženje, crvenilo ili blijedo lice, znojenje…). Primijetite li

17
Opšta psihologija, dr. Nikola Rot, XI izdanje, Beograd 1990., str. 216.

6
nešto ovakvo kod prijatelja, dečka ili djevojke, za početak će biti sasvim dovoljno tu osobu
zagrliti i reći koju toplu riječ.

Da bi nam pozicija takve osobe bila shvatljiva evo primjera: Jednog dana za vrijeme
polusatne pauze pred cijelim odjelom voditelj NN tima izjavljuje kako Tihomir mora
kvalitetnije raditi, posvetiti više pažnje odnosu s drugim ljudima, i da pokuša što više vremena
provoditi s starijim kolegama , a između ostalog i promijeniti frizuru, jer je u tom vremenu
njegova kosa bila obojena u lijepu crvenu boju. Tog trenutka u njemu se javlja osjećaj
neugode u koji se ulijeva sram pred kolegicama i kolegama, osjećaj teškog poraza, strah…
Ovakvo stanje potiče na određenu reakciju, koja će u početku biti najvjerojatnije neka od
obrambenih aktivnosti. Ta reakcija kasnije može biti i dobro adaptivna.

Reakcije na frustraciju, tj. na osjećaj neugode mogu biti različite. Neke mogu biti korisne.
Uzimanje omiljene knjige ili filma i identifikacija s glavnim likom olakšava nam poraz koji
smo doživjeli. U čovjeku postoji tendencija da reaguje napuštenom navikom u frustracijskoj
situaciji.18

Racionalizacija («razumno opravdanje») – podsvjesni mehanizam kod kojeg, da

bismo olakšali poraz, nalazimo opravdanje koje nam se čini društveno prihvatljivim. Kad je
Tihomir doživio frustraciju, mogao je reći: »Naravno da me je napao, kad na moje mjesto želi
dovesti svoju prijateljicu». Takvom izjavom ima osjećaj da je umanjio svoj neuspjeh, jer ako
ga netko mrzi, nema mogućnosti za uspjehom. On na neki način vjeruje u tu svoju tvrdnju.

Projekcija – mehanizam pomoću kojeg neka osoba svoje frustracije pripisuje nekom
drugom, zapaža ih i ističe. Da je govorio da su ljudi u osnovi neraspoloženi i ogorčeni na
voditelja, Tihomir bi nesvjesno projicirao vlastite osjećaje.

Regresija – u normalnom razvoju ličnosti, pojedinac postupno prelazi iz jednog u

drugi, viši razvojni stupanj. Od djeteta postaje mladić, a potom odrasla osoba. Međutim,
neizbježno je da se u tom prelaženju javljaju određeni konflikti i traume. Kao jedna od
posljedica može se javiti način reagiranja koji je karakterističan za jedan raniji period razvoja.
Odlike takvog ponašanja su apatija, agresivni ispadi protiv sebe, plač, lupanje nogama,
smetnje i posve besmislene izjave i kretnje.

Negacija (odricanje) – u za sada opisanim mehanizmima ljudsko «ja» pokušava se

obraniti od unutarnjih opasnosti, a ovdje se radi o psihičkoj obrani od izvanjskog ugrožavanja.
Sastoji se u previđanju, neopažanju, opasnosti, negiranju ili odbacivanju opasnosti,
nepriznavanju ozbiljnosti situacije. U biti, to je bijeg od stvarnosti zbog nedostatka hrabrosti
da se istini pogleda u oči.

Reaktivna formacija (formirana reakcija) – ovaj mehanizam je najbliži svijesti, pa je

često i svjestan način obrane ega. To je obrana od izražavanja zabranjenih ili nepoželjnih
impulsa izražavanjem onog suprotnog. Sastoji se od dvije faze. U prvoj fazi dolazi do
potiskivanja nepoželjnog impulsa, a u drugoj do svjesnog izražavanja upravo suprotnog od
onog potisnutog. Primjer: pojedine osobe pretjeranom ljubaznošću prikrivaju antipatiju ili
neugodu vezanu uz određenu osobu. Pretjerana stidljivost ili čistunstvo morala nekad mogu

18
Psihologija saznavanja, Vid Pečjak, I izdanje, sarajevo 1981., str.274.

7
biti psihološki mehanizmi kojim dotična osoba obuzdava svoje «nemoralne» seksualne i
druge «grešne» nagone.

Navedene reakcije i neke druge nazivaju se psihološki mehanizmi, za koje je osobina

da su podsvjesni i da ne dovode do rješenja izvorne frustracije. Zadovoljenje osnovnih
ljudskih potreba je veoma važna stvar za svakog. Ako pojedinac/ka vidi da ono što im nudimo
pomaže zadovoljenju njegovih/njenih osnovnih motiva, tada je izglednije da će te stvari
prihvatiti, a ujedno će u nama gledati prijatelja. Izazivamo li tijekom rada frustracije
(omalovažavanje, ruganje…), tada će ljudi upravo iz osvete činiti drukčije nego što im
savjetujemo, a uz to će nas i zamrziti. Poznavanje tih mehanizama omogućuje nam da
prepoznamo ljude koji imaju problema, da ih razumijemo kad odbijaju i one stvari koje njima
najviše koriste, te da nas ne uzbuđuju reakcije ljudi koje su drukčije nego bismo željeli. 19

Štetni efekti frustracije

Ako konstruktivni efekti frustracije i konflikta ne uspiju da dovedu do postizanja cilja,

tenzija nastavlja da se povećava. Ona će ponekad dostići nivo na kome njeni efekti više nisu
olakšavajući, već štetni za postizanje cilja. Za ovo postoji nekoliko razloga. Sa jedne strane,
povećana mobilizacija energije može postati tako velika da prevazilazi granice potrebne za
izvršenje zadatka; može se desiti da ličnost suviše uporne pokušava da uspije i time poremeti
potrebnu koordinaciju snaga. Sa druge strane, ekstremna tenzija može doesti do kognitivnog
suženja; ličnost do te mjere usredsređuje pažnju na blokirane puteve ka cilju i njegovu
nedostižnost da postaje «slijepa» za postojanje drugih puteva ili drugog cilja. I konačno,
porast tenzije je često praćen pojavom snažnih emocija koje se miješaju sa racionalnim
procesima odlučivanja i izbora; ličnost postaje smušena, ispoljava znake panike i gubitka
kontrole.20

Kad nivo tenzije jednom dostigne ili prevaziđe kritičnu tačku sposobnosti tolerancije,
javlja se nekoliko osnovnih oblika štetnih posljedica frustracije – agresija, bjekstvo,
dezorganizacija ponašanja.21

Frustracija i agresija Najzapaženiji efekt frustracije je izazivanje agresivnih odgovora. U

najjednostavnijem obliku pod agresijom podrazumijevamo neku vrstu direktnog napada na
barijeru ili prepreku. U tom smislu agresija je adaptivno ponašanje. Mogu postojati razlozi
zbog kojih određena osoba ne može direktno da ispolji agresiju prema izvoru frustracije.
Izvor, sam po sebi, može biti opasan; npr., dijete se ne usuđuje da napadne oca koji ga
frustrira. Zatim, mogu postojati razne društvene norme koje predstavljaju svojevrsne izvore
frustracije. Nedolično je udarati majku, čak i kad je bila nepopustljiv izvor frustracije, ili tući
manjeg od sebe, ili izgrditi bolesnu osobu ili kritikovati predsjednika svoje zemlje. U ovakvim
slučajevima agresija može da se premjesti na druge objekte, odnosno, agresija se, umjesto da

19
Zdravstveni odgoj, dr. Vlado Ilić, Zagreb 1990; Zvonimr Roso, Informativni razgovor i intervju, Zagreb, 1995. ( www.psyhology.com )
20
Elementi psihologije, Dejvid Kreč i Ričard Kračfild, (Kalifornijski univerzitet, Berkli 1958.), II izdanje, Beograd 1973., str. 323-324
21
Isto, str.324.

8
se usmjeri ka opaženom izvoru frustracije usmjerava na neko drugo mejsto, često ka potpuno
nedužnim objektima ili ljudima, kao što su, npr., «oni koji su odgovorni za tuđe krivice». 22

Frustracija i bjekstvo iz situacije Druga važna štetna posljedica frustracije je tendencija da se

pobjegne iz frustrirajuće situacije. Čovjek koji se nađe u dilemi sa kojom od dvije privlačne
djevojke da se oženi, može konačno da pobjegne od obje i da ostane neženja.

Frustracija i dezorganizacija ponašanja Frustracija često dovode do dezorganizacije

određenog oblika ponašanja. Do kog će stepena biti izraženo odstupanje u nivou organizacije
ponašanja, zavisi od intenziteta frustracije i tenzije koja je sa njom u vezi. Ako je frustracija
umjrene jačine, pad u stepenu organizacije ponašanja može da bude relativno blag. Sa
intenzivnijom frustracijom ponašanje može da pokaže radikalniji pad nivoa organizacije.
Najzad, poremećaj može da bude tako potpun da nestaje svaki znak kontrole i adaptiranosti.
Primjer za ovo su akutni izlivi bijesa kod djece i potpuna inkoherencija i konfuzija u
ponašanju koju katkad pokazuju izuzetno frustrirane osobe.

Indirektne posljedice frustracije

Porede konstruktivnih i destrukivnih posljedica frustracija i konflikata koji se javljaju

kad je postojeći motiv osujećen, postoje i indirektne posljedice frustracije. Indirektni rezultati
nastaju zbog toga što efekti frustracije pokazuju tendenciju da se šire generalizuju i na taj
način utiču na cjelokupno ljudsko ponašanje i percepciju. Indirektni efekti mogu sami po sebi
biti konstruktivni. Sama egzistencija frustracije ili konflikta i specifičan način na koji čovjek
na njih odgovara, može da ga izloži kažnjavanju ili prijetnjama od strane društva ili bolnom
osjećanju krivice ili opasnostima od gubitka samopoštovanja. Sva ova strahovanja i kazne
pobuđuju u čovjeku osjećaj anksioznosti ( strepnje).23

22
Isto,
23
Prethodni izvor, str. 328 – 329.

9
 LITERATURA

1. Elementi psihologije, Dejvid Kreč i Ričard Kračfild, (Kalifornijski univerzitet, Berkli

1958.), II izdanje, Beograd 1973.,.
2. Medicinska psihologija, D. Blažević – E.C.Stranić – M. B. Dvoržak; III izdanje,
Zagreb 1989. ,
3. Opšta psihologija, dr. Nikola Rot, XI izdanje, Beograd 1990.,
4. Psihologija saznavanja, Vid Pečjak, I izdanje, sarajevo 1981.,
5. Rječnik stranih riječi, Bratoljub Klaić, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb
1978.,
6. Unutrašnja motivacija i školsko učenje, dr. Marko Palekčić, I izdanje, Beograd 1985.,
7. Zdravstveni odgoj, dr. Vlado Ilić, Zagreb 1990; Zvonimr Roso, Informativni razgovor
i intervju, Zagreb, 1995.

10
 SADRŽAJ

UVOD 1
Ključni termini 2
I POGLAVLJE
MOTIVI I MOTIVACIJA
Pojmovna razgraničenja 3
Identifikovanje motiva 3
Vrste motiva 4
II POGLAVLJE
FRUSTRACIJE I REAKCIJE NA FRUSTRACIJE
Izvori frustracije 5
Posljedice frustracije 6
Reagovanje na frustracije i obrambeni mehanizmi 6
Štetni efekti frustracije 8
Indirektne posljedice frustracije 9
LITERATURA 10
SADRŽAJ 11

11