Professional Documents
Culture Documents
Bog U Metrou
Bog U Metrou
Uzme notes
i načrčka nekoliko riječi za Petra,
svog vjernog svetog Petra,
koji mu je učinio toliko usluga:
"Neka se nitko ne uznemirava.
Odlazim na vikend.
Za moje odsutnosti snađi se
kako najbolje znaš."
Kad Petar nađe poruku,
Bog je već bio otišao.
Incognito, kao uvijek.
Petar kimnu glavom
i reče u sebi,
da Bog, doista,
ima katkada neobične ideje
i kadšto je odsutan
zbog čudnih razloga.
- Samo da mu se ništa ne dogodi –
reče u sebi.
- Kad se ne bi vratio, bili bismo frigani!
I tako mudrujući
pripremi se da još jednom
osigura privremenu upravu.
PRVA STANICA
Vlak stigne
drndajući se.
Bio je to stari vlak,
klimav,
koji je počeo bivati staromodan
i trebale su mu
sve kočnice
da bi se zaustavio.
Pa ipak se zaustavio
i bila je navala,
gužva,
velika gužva kao uvijek u osam sati ujutro.
Bog uđe u drugi razred
zbog onoga što je jednoga dana
rekao o ljudima
koji izabiru najbolja mjesta
a nađu se na najgorima.
Bio je stisnut između mlade prodavačice
koja je čitala reviju "Nas dvoje"
i bankovnog činovnika koji je gutao
roto-roman "Pljačkaši velikog stila".
Vlak krene
dupkom pun.
A vani
psovali su ljudi za koje
nije bilo mjesta,
ostali su na peronu
i gubili strpljivost.
Bankovni bi činovnik
bio zacijelo propustio svoju stanicu,
i Bog mu dade mali, neupadljivi znak,
kao što to čini svaki dan
da pomogne ljudima u nevolji.
Čovjek nevoljko
zatvori knjigu
i pripremi se za silazak
na idućoj stanici.
Za četvrt sata
nizat će brojke.
To će trajati čitav bogovetni dan,
dugi dan u kojem će on,
između dvaju knjiženja,
naizmjence biti
prosjak,
mešetar,
policajac,
junak,
kao u knjizi,
onoj knjizi što je počeo čitati u metrou.
- Sanjariti između dvaju knjiženja
ipak je bolje
negoli uopće ne sanjariti - pomisli Bog,
koji je imao smisla za stvarnost,
a uvijek je sanjao lijepe snove.
Na idućoj stanici
mlada prodavačica zatvori svoje "Nas dvoje"
s malim žalosnim uzdahom,
jer je i nju
podlistak što ga je stala čitati
počeo oduševljavati.
A i Boga,
koji je, tek toliko,
bacio na to pogled
a da se to na njemu nije ni primijetilo.
Mlada prodavačica nije znala
da će stvarnost uskoro
nadmašiti sanje.
Jean-Marc s kojim hoda
već nekoliko mjeseci
reći će joj večeras
da je voli
i da bi se mogli,
ako se ona s time slaže,
i vjenčati
pa krenuti oboje
zajedno prema vječnosti.
Ali to je, jasno,
znao samo Bog.
U metrou
ljudi katkad propuštaju svoje veze
i zbog toga su loše volje.
Ali Bog
ne može propustiti svoju,
jer on je uvijek točan,
uvijek prisutan
na svim raskršćima života.
Dovoljno je udubiti se u sebe
ili zanimati se malo za druge
da bismo ga susreli
i krenuli s njime
kao na putu za Emaus.
DRUGA STANICA
Na klupu
sjede neka druga žena
u pratnji malog djeteta.
Dječak je bio nestašan,
kao većina dječaka.
Tražio je sitan novac
da ubaci u automat.
Majka je rekla ne.
Jedanput.
Drugi put.
Treći put.
Na kraju popusti
i dade novčić.
Bog nije bio iznenađen.
Znao je
već odavno
da onaj tko moli prima,
tko traži nalazi
i da se na kraju uvijek otvaraju vrata
čovjeku koji uporno kuca.
I još se jednom
Bog zadivio mudrosti djece,
one djece što su je apostoli
ponekih dana
smatrali tako nesnosnom
i stvarno bezobzirnom
u njihovoj strasti da vječito moljakaju
jednu smokvu
ili grozd
od one male skupine koja je
od sela do sela
navješćivala ljudima
Radosnu vijest.
Dječak se vrati
pregršti pune karamela.
I pristupi Bogu
pa ga pogleda
bez ustručavanja
ravno u oči.
- Znam tko si ti - reče dijete.
Baš si simpa, znaš,
mnogo si draži nego u mom novom katekizmu.
Hoćeš karamelu?
Bog ustane
i pođe hodnikom,
dugim hodnikom
koji kao da nema kraja.
Uspe se stepenicama
i spusti za dvije,
pa pričeka tri minute
ispred automatskih vratašca
koja su se zatvorila pred njim
bučno škripeći.
Na trenutak
Bog je bio u napasti da prijeđe
iznad vratašaca
ili kroz vratašca,
ali se pravodobno
sjeti
da se nalazi u metrou
među ljudima
i da bi mogao time izazvati cirkus.
Strpljivo dakle pričeka
otvaranje vratašca.
U slobodnoj ruci
čovjek je držao komadić papira,
sav zgužvan,
na kojem je netko,
rođak ili prijatelj,
načrčkao neku adresu,
adresu neke straćare,
negdje u sjevernom predgrađu.
Da bi se odvezao metroom
u suprotnom smjeru,
Bog je ovaj put
morao uzeti kartu
"kao i svi ostali".
Stao je u red da je kupi
i tada primijeti
da je bez prebijene pare.
Ljudi iza njega
počeše gubiti strpljivost
govoreći sada glasno
što su prije potiho mislili:
" Da, stvarno je bijedan tip
kad nema čime
ni kartu za metro platiti;
doista se čudni ljudi susreću
u tom metrou;
njima se žuri,
a ovaj tip kopa po svojim džepovima
već pet minuta
i tako im, eto, oduzima dragocjeno vrijeme".
Bog, kojega sada
počeše već nazivati "bezobraznim",
osjeti da mu se od nelagode obrazi žare.
Bio je vrlo zbunjen.
Kad bi bio u Palestini,
mogao bi obnoviti prizor s ribom,
što mu je omogućilo da plati hramsku taksu,
a ljudi su tada, zapanjeni,
zabezeknuti,
popadali na stražnjicu.
Ali ovdje,
u metrou,
nije bilo ribe.
Niti su bili u Palestini.
Alžirac
bijaše kao i Bog:
bio je na rubu društva
i loše se osjećao u tom metrou,
usred svih tih ljudi
koji su "kako se pristoji",
ljudi koji su ga sada okruživali
i koje je slabo razumio.
Valja reći da su vikali
miješajući psovke i bijes,
prezir i prostotu,
govoreći kako kontrolor ima pravo
"da ovi ljudi
sigurno misle
kako im je sve dopušteno
i da bi bilo bolje
da ih pošalju odakle su i došli
umjesto da ih puštaju ovdje,
kod nas,
da jedu naš kruh".
Kao i Pilat,
kontrolor je imao mirnu savjest.
Ta zar nije vršio svoju dužnost?
A okupljeni ljudi
bili su spremni zakleti se,
svjedočiti
da je taj čovjek kriv.
Uostalom, bilo je dovoljno pogledati ga
i vidjeti boju njegove kože.
Bog malo jače napne uho:
Ovi ljudi, dakle, nemaju srca
ili im je srce kameno!
Da, sigurno je tako,
jer Bog,
koji je ipak imao profinjeno uho,
ništa nije čuo:
ni najmanji otkucaj simpatije
ili sućuti.
Bog
ponizno
ponudi svoju pomoć.
Ali žena mu reče
da je sve svršeno.
- Ja sam liječnica, reče ona.
Srce je prestalo raditi.
Slabo je srce, znate.
Bog je to znao.
Pomogne ženi prenijeti čovjeka
na klupu
i njihovi se pogledi susretoše.
Bog se lecne.
Ta ga žena podsjeti na Mariju,
Mariju iz Nazareta:
iste crte lica,
iste oči,
ista energija,
ista nježnost.
Odmičući gomilu
jedan se čovjek približi.
Bijaše mu tridesetak godina
i bio je svećenik.
Ali trebalo je biti Bog
da bi se to znalo,
otkad su svećenici,
kao i Bog,
postali obični ljudi među ljudima.
Svećenik se žurio,
jer je radio u tvornici
u Gennevilliersu
i morao je biti točan.
Ali bio je svećenik.
On kleknu pokraj čovjeka
i učini znak križa,
i pošto je neko vrijeme šutke molio,
reče glasno:
"Neka ti Gospodin koji te ljubi
da mir
i pokoj vječni."
- Amen! reče Bog,
koji odgovori
jednom
u ime čitave zajednice.
Odnesoše mrtvaca.
A on je zacijelo morao biti
pomalo iznenađen
kad se u tom trnutku
našao posve živ
u raju
kao svi koji umiru i koji,
pošto je prošla tjeskoba
i prag prijeđen,
još nevjerni
poput Tome
ne vjeruju svojim očima,
ni svojim ušima,
videći da stvarno postoji
svjetlost
na kraju noći,
da ljubav ne umire
i da ono najbolje što se u sebi nosi
izbija
zauvijek
u vječnom životu.
Poput apostoala,
također nevjernih
poslije Uskrsnuća,
i njemu je trebalo da se uvjeri:
slijepi su vidjeli,
gluhi su čuli,
hromi su hodali,
siromašni, otpisani
bili su također na gozbi
i mrtvi su bili živi,
pravi živi ljudi koji su,
uistinu,
tražili samo to
da iskoriste svoju vječnost:
vječnost sreće
u kojoj je svatko u svom srcu
ispunjen,
zadovoljan.
Bog bi volio
izmijeniti još jedan pogled
sa ženom,
onom ženom koja ga je
podsjetila na Mariju,
Mariju iz Nazareta.
Ali žena je,
također neupadljivo
već bila otišla.
Negdje
u nekoj bolnici
čekali su je bolesnici
koje je ona nastojala ozdraviti,
njegovati,
utješiti.
Sa smiješkom.
Onim divnim smješkom
čija je tajna poznata ženama
i koji
svaki dan
kod ljudi
čini tolika čudesa u dubini srca.
ŠESTA STANICA
Kod Bir-Hakeima
Bog sjede na klupu,
na klupu kao što su i sve ostale,
okruženu reklamama.
Reklame su hvalile senf,
sendviče sa senfom.
Bog pogleda plakat
i pomisli da bi mu,
uistinu,
jedan sendvič dobro došao.
Jer je zaista,
da, zaista,
počeo osjećati glad.
Mirno prizalogaji,
kadli susretne
pogled svog susjeda,
bez sumnje
nekog beskućnika
kao što je i sam,
ali na izgled
početnika,
jer je izgledao izgubljeno.
- Ja se zovem Bog.
Mimile ni da trepne:
ta svašta je već vidio i čuo
na svom životnom putu skitnice!
Među svojim "vezama"
imao je već
jednog "Muhameda"
i jednog "Budu".
Zašto ne bi,
na kraju krajeva,
imao i Boga?
- A kako ti je krsno ime?
upita Mimile,
kojega se ipak dojmilo
to prezime.
- Nemam krsnog imena, reče Bog.
- A tako! reče Mimile.
Dakle, nisi bio kršten?
- Ne, reče Bog,
ali sam sudjelovao na mnogim krštenjima.
Mimile nije dalje navaljivao.
- Na kraju krajeva, reče u sebi,
svatko neka misli svoje.
O religiji se ne raspravlja.
Svi to znaju.
Pošto je založio,
Mimile brižno skupi ostatke
u svoju torbu,
kao što čine siromasi
svugdje,
u svim zemljama svijeta.
Zatim upita svog susjeda
ne bi li se htio malo pomaknuti.
- Sad je vrijeme mog popodnevnog odmora,
reče.
A popodnevni je odmor za me
nešto sveto.
Bog se spremno odmaknu
da bi se mimile mogao ispružiti:
sve što je sveto za čovjeka
bilo je sveto i za njega.
I Bog se nasmiješi.
Bilo je ipak poštenih tipova
u tom metrou,
ljudi koji vas ne poznaju
i koji ovako,
bez okolišanja,
dijele s vama
ono malo što imaju.
Bog pribilježi ime Mimilea u svoj notes
da bude siguran da ga neće zaboraviti.
Zatim ustane
i uđe u prvi metro,
zahvaljujući u sebi
svim onim malenima
poput Mimilea
koji dijele
bez oklijevanja, a ne "bi - ne bi".
Mimile i opet
razrogači oči.
Sve manje i manje je razumio.
Malo prije,
pošto je založio,
ostao mu je samo okrajak,
jadni suhi okrajak.
Sada se Mimile sjeti onoga "tipa",
tipa koji mu je rekao
ozbiljno,
a luđaci su uvijek ozbiljni:
"Ja sam Bog."
Sjeti se razgovora
što su ga vodili
Mimile i on
dok su jeli,
njih dvojica,
jedan pokraj drugoga.
I dok se sjećao njegovih riječi,
srce se u njemu
iznova ugrije.
Kroz to vrijeme
Bog je također odmakao svojim putem.
Na stanici Bourse,
gdje se sada našao,
sve je vrvjelo.
Mnoštvo ozbiljnih ljudi
hrpimice je dolazilo i odlazilo
po peronu,
stišćući uza se lisnice,
velike lisnice,
natrpane akcijama i obveznicama
koje će "ustupiti",
to jest prodati
onome tko najviše nudi,
gore u Hramu,
u Hramu poslova i novca
gdje je zvono uporno zvonilo
i - otpočeo je obred.
Većina je žurila,
jer je za njih
vrijeme prije svega novac,
novac izgubljen ili dobiven,
što je ovisilo o stanju
uloga što su ga imali.
Glava im je bila prepuna brojki,
tečajeva,
dionica i cjenika.
Imali su čekovnu knjižicu umjesto srca
i u oku
čudno svjetlucanje:
bez sumnje svjetlucanje
toliko željenog zlata,
zbog kojeg su ljudi činili
toliko gluposti...
U svom žargonu,
žargonu što ga poznaju samo upućeni,
ovi su ljudi govorili o vrijednostima.
A Bog zaključi da su,
ako se dobro promisli,
te vrijednosti ozbiljno
obezvrijeđene,
devalvirane
i, na kraju,
neopozivo osuđene.
Valja reći:
novac nije bio njegova jaka strana,
ali ni slaba,
i suprotno onome što se tako često kaže,
on je nalazio u njemu miris,
grozan miris potkupljivosti
i nepravde.
Zato na Nebu
nema novca.
Plaća se smiješkom,
poljupcem,
stručkom ljubica
ili poljskoga cvijeća.
A najveću vrijednost imaju:
večernji povjetarac,
pjesma ptica
i pogled djece,
u kojem ima toliko svjetlosti
i blaga nježnosti.
Dok je mislio
na nevini pogled djece,
one djece koja na zemlji
daju ono što nemaju,
to jest ono što ima najvišu cijenu,
a koja, kad jednom odrastu,
mrgodno daju ono što im je suvišno,
to jest što im više ne pripada, -
dva čovjeka od pedeset godina
sjedoše
nasuprot Bogu
u odjeljku u koji je ušao.
Bili su to financijeri,
ljudi koji se bave novcem
i koji uvijek putuju metroom
zbog krkljanca u uličnom prometu.
Jedan je tumačio drugome
kako je za njega najvažniji
kapital.
Drugi je povlađivao
i još više to naglašavao,
govoreći uz glasan,
zvonak i isprekidan smijeh:
- Ja posuđujem samo bogatima.
Tako sam uvijek siguran
da ću izvući korist.
Bog reče u sebi da bi, što se profita tiče,
ovaj bolje učinio da se podvrgne dijeti,
bez oklijevanja
i ozbiljno,
ako se želi jednoga dana,
jednoga dana koji i nije više tako daleko,
bez prevelikih teškoća
provući
kroz ušicu igle.
Sedamnaest sati.
Od stanice Saint-Lazare,
gdje se nalazio,
Bog stigne na stanicu Trinite.
Bijaše to najmanje što je mogao učiniti.
Primijetivši telefonsku govornicu,
uđe unutra,
ubaci kovani novac u aparat
i okrenu broj,
broj koji je samo on znao.
Kad bi ga mašta navela
kao danas
da kratko proboravi među ljudima
i da pođe malo "na izvore",
kako je govorio,
taj bi mu broj omogućio da
posebnom linijom
dođe u neposrednu vezu
sa svojim Kraljevstvom.
- To je ipak čudno,
reče u sebi Bog.
Tako mi se nešto
prvi put događa.
Da nisu slučajno
skovali neku zavjeru,
državni udar,
što ja znam,
za vrijeme moje odsutnosti?
Na kraju krajeva,
takve se stvari katkad događaju
šefovima država,
vladarima,
kad odu iz svog kraljevstva
da bi se malo odmorili.
I treći put
Bog okrenu svoj broj.
Ovaj se put ploča promijenila.
Drugi mu glas ponovi:
"Zbog preopterećenosti
ne možete dobiti vezu.
Izvolite ponovno nazvati
kasnije."
Sada se Bog sjeti
da počinje vikend
i da tih dana
imaju u raju
pune ruke posla.
Čak i nedjeljom.
Osobito nedjeljom.
A kako se velike seobe
sve poklapaju
s glavnim kršćanskim blagdanima:
Božićem, Uskrsom, Uzašašćem, Duhovima...,
tih dana
u raju
uvijek je pune ruke posla.
Katkada je trebalo
stostruko povećati
službu prihvata
zbog svih onih koji su
na cesti
zaspali za volanom,
razbili se o neku platanu
i završili svoj odmor u raju,
pod narančom u cvatu;
ili zbog svih onih gusara cesta
koji su kadšto slali
čitave obitelji
tamo kamo se one nisu nadale
tako brzo doći.
Služba prihvata bila je katkad preopterećena
i tada je valjalo uvrštati plan "produžetak
života"
i pokrenuti čitavo nebo
da dođe u pomoć zemlji.
Srećom,
dobra volja nije nedostajala.
U tim trenucima
dobro organizirano
milosrđe
počinjalo je od drugih.
Valjalo je vidjeti na djelu
Franju Asiškog,
Vinka Paulskog,
malu Tereziju
i tolike druge.
Bili su neumorni
i dobro su poznavali svoj posao.
Ponovno oživljavanje ljudi za njih
stvarno nije bila nikakva tajna.
Na Montparnasseu
u ono vrijeme
bilo je
kao na svim stanicama
gdje je ujedno i kolodvor:
bio je sat velikog povratka
prema novim naseljima
i stambenim blokovima
velikog predgrađa.
Na zidovima
upadljiv,
deset puta ponovljen
plakat
hvalio je prednosti
novog automobila,
nekog super "božanstva"
koje će i svog vlasnika učiniti
pravim bogom.
Ništa manje.
Bog,
koji nije bio jak u mehanici,
kao ni u teologiji,
prizna da je sve to duhovito.
Znao je da
tu gore,
na bulevaru,
ta "božanstva",
kao i ostala vozila,
zastajkuju
svakih deset metara
i da se "bogovi"
koji njima upravljaju
grizu
kod svakog crvenog svjetla,
s masnom psovkom na usnama,
s tigrom u motoru
i s trunom bijesa
na dnu srca...
Bog,
koji se pomalo razumio u arhitekturu,
stajao je tu, na pločniku,
pokraj baraka,
odmjeravajući razmjere
i čvrstoću građevine
kadli neki čovjek izađe iz barake
s kotlom u ruci.
Bio je to čovjek od tridesetak godina,
opora lica, ali nasmiješen.
- Lijep posao, zar ne, gospodine?
reče čovjek
s izrazitim stranim naglaskom.
- Veliko je - reče Bog,
koji nije mislio samo
na visinu građevine
nego i na sve proračune,
na sve studije
i na sav posao koji je bio potreban
da bi se tako,
dan za danom,
nizali katovi betona.
- Ja radim sasvim gore,
reče čovjek,
Portugalac s gradilišta.
Iz ormara
Ruis uzme rajčice,
luk,
papriku
i nekoliko svježih jaja.
Jednim pokretom ruke
Ruis sprži jaja,
jelo koje su podijelili
bez ustručavanja
kao dva brata koja su se ponovno našla
nakon dugog rastanka.
Ruis je bio sretan.
I Bog.
Volio je takve prisne susrete s ljudima.
Vino je bilo dobro,
dobro vino iz Portugala.
- Moje domaće, objasni Ruis.
Čuvam uvijek nekoliko boca
za prijatelje.
Bilo je pravo misno vino.
Poslije večere
dugo su razgovarali.
Ruis pokaže Bogu
fotografiju svoje žene i djece
koji su postali dolje,
u domovini.
Bog mu je govorio
o suncu i zvijezdama,
o pjesmi ptica,
o plavim leptirima,
o smiješku djece
kad snivaju
i o svježini večeri
poslije sparnoga dana.
Zatim više ništa nisu govorili.
Njihova su srca bila jedno.
Nisu im više trebale riječi
da bi se razumjeli.
Bog i Ruis su se uistinu susreli.
JEDANAESTA STANICA
Sutradan
bila je subota.
Nakon sinoćnje kalvarije
u metrou
Bog se odluči malo odmoriti.
Potkraj poslijepodneva
vratiše se u baraku.
Ruis uze gitaru
ispod kreveta
i poče pjevati
dubokim glasom
tužaljke iz svoje zemlje.
Bog je sanjario
slušajući Ruisa,
plješćući katkad rukama
da bi popratio glazbu.
Osjećao se dobro u toj baraci,
u tom kutku raja,
na podnožju babilonskog tornja,
s Ruisom, svojim novim prijateljem.
Navečer,
kad je pala noć,
Ruis spremi gitaru
i reče Bogu
da očekuje prijatelje,
neke drugove s gradilišta
i jednog svećenika među njima.
Kad Bog najavi kako kani poći,
Ruis mu reče da može ostati
jer će svi zajedno slaviti misu
i neće biti nipošto suvišan.
- Na misi, reče on,
prijateljevi prijatelji postaju prijatelji.
I što je više prijatelja, to je misa ljepša.
Svi su,
u tišini,
slušali riječ Božju:
ona je te večeri
prodirala vrlo duboko u srca.
Bio je Uskrs
i svatko je doživljavao i proživljavao
riječi i djela
Gospodnja.
I Bog također,
koji je bio ovdje,
među njima,
kao svaki put kad se sastaju
u njegovo ime.
U času pričesti
Andre,
koji je predsjedao zajednici,
bio je pomalo iznenađen kad je vidio
da Ruisov prijatelj
ne pristupa primiti pričest.
Ta on je
tako aktivno sudjelovao
na slavlju,
a za vrijeme molitve vjernika,
poslije Evanđelja,
kad je i on dao oduška
svome srcu i progovorio,
njihova su se srca zapalila.
- Sigurno je neki katekumen,
pomisli Andre.
Treba mu dati vremena
da nađe svoj put,
svoj smjer.
Poslije mise
svečanost se nastavila.
Prisna svečanost,
bratska večera,
kojoj je svatko
pridonio svoj dio
što ga je jednostavno
donio
da bi radost bila potpuna.
Pilo se i jelo,
razgovaralo i pjevalo.
Nakon posljednje čaše,
čaše prijateljstva,
rastali su se
i svatko je odnio kao dragocjenost
u svom srcu,
srcu koje je postalo lakše,
živu uspomenu
ove večeri.
Bog se oprostio od Ruisa,
koji je bio pomalo tužan
zbog tog rastanka,
kao apostoli
prije Uzašašća.
- Vidjet ćemo se opet, nadam se - reče on.
- Svakako, odvrati Bog.
Ja nikada ne napuštam svoje prijatelje.
- Znam, reče Ruis.
- Uostalom, ako jednoga dana ne budeš znao
gdje bi proveo noć,
znaš gdje stanujem.
Bit će uvijek mjesta za tebe
u mojoj baraci.
- Znam, odvrati Bog.
I krene u noć,
onu uskrsnu noć kad su, pomalo posvuda
u svijetu,
ljudi kao Ruis i njegovi drugovi
spajali nebo i zemlju
i učvršćivali - kao cementom - vječnost.
Bog neće tako skoro zaboraviti Montparnasse
gdje je bio tako
Dobrodošao.
DVANAESTA STANICA
Policajac je stajao.
A Bog je sjedio, i
otvorivši svoj mali kovčeg,
izvadi nekoliko novina
što ih je nabavio sinoć
u kiosku
blizu Montparnassea.
Brzo ih prelista.
Policijski agent
bez riječi je
motrio tog čovjeka.
Kad čita toliko novina,
sigurno je novinar.
Dvojicu takvih pošteno je izbubetao
prije osam dana
za vrijeme neke manifestacije:
ta dva tipa htjela su ga fotografirati
dok je vukao za kosu
mladog ljevičara od dvadesetak godina.
Vjerojatno je sve to agentu uznemirilo savjest,
i on je izašao na idućoj stanici.
- Možda će se ispovjediti
prije nego sjedne za stol,
pomisli Bog,
koji je uvijek nudio ljudima
najbolje nakane na svijetu.
Osobito u uskrsno veče.
Nisam se prevario.
Pola sata kasnije
zazvonilo je na vratima.
Bio je On.
Nasmiješen
kao uvijek
i izgledao je u punoj formi.
Poslije doručka
Bog upita najmlađega
je li spreman za kuglanje.
Bio je spreman.
Tako su se njih obojica spustila
do susjednog terena
da odmjere svoje snage.
Bog
toplo čestita
pobjedniku
i objasni mu da se tako
od pobjede do pobjede
malo-pomalo
postaje čovjek.
Bio je dobar pedagog.
Bio je sigurno
izvrstan vjeroučitelj.
Poslije ručka,
kad su djeca otišla,
netko svojim kockama,
netko svojim lutkama,
i dok je moja žena kuhala
kavu koju je on volio,
Bog mi ispriča
sve što mu se dogodilo
otkada se spustio
prije dva dana
na peron metroa.
Bili smo u mojoj radnoj sobi.
Kad je završio svoju priču,
pogleda me i reče:
- Naravno, pretpostavljam
da si uključio magnetofon?
- Istina je, rekoh. Očito,
tebi se ne može ništa prikriti.
Zar je to, po tvom mišljenju, grijeh?
- Ne, reče on.
Ali za svoju pokoru
stavi sve ovo na papir.
Za moj arhiv.
Svaki put kad otputujem,
pravim izvještaj.
To oduzima vremena,
a ja nisam previše nadaren
za pisanje.
Dakle, kad bi mi mogao pomoći...
Poslije kave,
čiji je okus Bog
kao vrsni poznavalac pohvalio,
shvatio sam da želi
ostati načas sam
s mojom ženom.
Zato sam se neupadljivo izgubio.
Koliko sam ih oboje poznavao,
sigurno su imali mnogo toga
kazati jedno drugome.
Ali neću vam reći što su razgovarali,
i to zato
što ne znam.
Susret s Bogom
uvijek je tajna.
A tajna se ne stavlja
na veliko zvono.
Tajna se proživljava u dubini srca,
kao ljubav.
Čuva se u svojoj nutrini
kao blago.
Sunce je počinjalo zalaziti
na obzorju
i podigao se neku suhi vjetrić,
te su djeca navaljivala
da Bog ostane s nama
do sutra.
No, reče nam da mora otići.
- Ali, ti ćeš se vratiti?
upita Pascalou.
- Obećavam, reče Bog.
Zakuni se!
- Nikada se ne kunem, reče Bog.
Ali držim svoja obećanja.
- Tako je, oprosti,
zaboravila sam.
Na kolodvoru Lyon
bilo je mirno,
sasvim mirno,
kao uvijek
na uskrsnu nedjelju.
Jučer
i prekjučer
oseka je odnijela
prema dalekim obalama
tisuće muškaraca i žena,
stiješnjenih, nabitih
u prepunim vlakovima.
To će ih malo oporaviti
od metroa...
Plima će se podići
tek sutra,
na kraju uskrsnog vikenda.
Tada će opet
biti gužva,
gužva kao u osam sati navečer.
Stigavši na kolodvor,
Bog uđe
u telefonsku govornicu
i okrene tajnoviti broj
koji je uzalud pokušavao dobiti
prije dva dana.
Ovaj put linija je bila slobodna.
Bog upita Petra
bi li mogao produžiti
dva dana
svoj boravak na Zemlji.
Petar reče da se to ne može:
"Stvarno nisu mogli više bez Njega
u raju;
novodošli su bili nestrpljivi:
htjeli su ga svakako upoznati;
obećano im je da će ga gledati licem u lice,
pa su ga tražili.
Ostali, već navikli,
koji se mjesecima
godinama,
stoljećima,
kap po kap,
naslađuju
svojom Vječnošću,
počeli su se dosađivati
u njegovoj odsutnosti;
čak su i anđeli bili nervozni."