Priprema ili predobrada zemljišta za uzgoj lavande u plantažama

Kada je u pitanju prethodna priprema zamljišta za uzgoj lavande u plantažama,

ona podrazumeva pre svega da se oko godinu dana pre sadnje (najbolje u
jesenjim mesecima), obavi dobro čišćenje zemljišta od korovskih biljaka (i
mehaničko i uz pomoć određenih herbicida), te da se zatim ono i uzore
(potrebno je duboko oranje, jer je koren lavande i drvenast i vrlo razgranat, te se
sadi dublje u zemlju, kako bi uspeo da iz nje iscrpi sve hranljive materije i
dovoljno vode).

Smatra se da je poželjno da se pre sadnje lavande, poseju neke mahunarke, koje

se moraju pak i „povaditi“, a kako je pomenuto najmanje godinu dana pre
planirane sadnje ove kulture (do kraja meseca septembra).

Najpovoljniji temperaturni i klimatski uslovi za sadnju lavande

Takođe, laavnda je biljka koja ne voli hladnoću, i vrlo je osetljiva i na mrazeve i
na „hladna“ tla, te joj veoma smetaju niske temperature (iako se smatra i
dokazano je, da kada je biljka u svome stadijumu „mirovanja“, može podneti i
temperature čak od – 20 ˚ C).

Problem kod uzgoja lavande, može da nastane ako ona počne suviše rano da se
„razvija“, te da olistava i da cveta, kada je mogu sasvim uništiti rani ili kasni
prolećni mrazevi, dok i vrlo velika količina padavina tokom godine i hladno
vreme sa malo sunčanih dana, mogu umanjiti nivo i/ili procenat eteričnih
materija u cvetovima za čak 30 – 50 % (dok sa druge strane, lavanda u prvoj
godini sadnje, sasvim dobro može podneti sušu i smanjenu vlažnost vazduha).

Kada su sadnice lavande „pripremljene“ ili kupljene u sertifikovanim

rasadnicima, one se zasade u prethodno pripremljene plantaže, i to tako što se
formirani izdanci skraćuju do visine od oko 12 ili 20 cm (obično u oktobru ili u
martu mesecu, a zavisno da li je u pitanju jesenja ili pak prolećna sadnja), te se
postavljaju u rupe koje su duboke oko 18 – 20 cm, a koji se pre sadnje obilno
zaliju vodom. Zakopati u brazdu????

Poželjno je da razmak između sadnica u svakom redu bude oko 3 – 5 cm, a

razmak između samih redova oko 35 – 40 cm, i nakon postavljanja sadnica u
jame, one se dobro „nagrnu“ zemljom, pa i zaliju, a tako da iznad površine
ostane izdanak prosečne visine od oko 7 – 10 cm.

Dalja obrada zasada podrazumeva zalivanje sadnica, a na svakih 3 ili 5 dana,

dok one ne dostignu visinu od 15 – 20 cm, kada se ponovo potkraćuju na
prosečnu visinu od 8 – 10 cm (a kako bi se i pospešio rast lavande odnosno
njenog žbuna „u širinu“, te formiranje novih izdanaka iz korena ili nadzemnog
dela biljke).
Sa druge strane, pomenuta hibridna lavanda, sa razmakom između svake
sadnice od oko 50 – 60 cm, te sa razmakom između svih redova od oko 1,8 – 2
metra (kako bi se olakšala naknadna obrada zasada i kasnije „berba“ cveća i
listova lavande).

Održavanje zasada lavande – naknadna obrada i nega sadnica lavande

Nakon sadnje lavande, jedan od osnovnih postupaka takozvane „naknadne
obrade“, jeste redovno orezivanje biljke na visinu od pomenutih 8 – 10 cm
(obično krajem maja meseca), kako bi se pre svega i postigla dovoljna gustina,
te i lep oblik svakog žbuna ove biljke.

Još jednom se biljka orezuje u drugoj godini sadnje, na visinu od 15 – 20 cm, i

oblikuje se njena „krošnja“, i posle toga se ona više ne potkraćuje, i „pušta“ se
da se slobodno razvija i raste.

Zavisno od činjenica kako sam zasad „napreduje“, može se pri kraju prve
godine od sadnje, zasad nadopuniti novim sadnicama koje su „sveže“, a ukoliko
su se neke pak biljke sasušile, propale od jakih mrazeva ili od prevelike vlage.

Pored pomenutih mera, potrebno je zasad redovno prihranjivati i okopavati, te

čistiti od raznih ili pak nepoželjnih korova i biljnih kultura koje ometaju razvoj
lavande, jer joj crpe hranu i vodu iz zemljišta.

Vrste lavande

Trenutno postoji 45 različitih vrsta ove grmolike mirisne trajnice sa više od 450
varijacija i mnogo, još uvijek, nekvalificiranih podvrsta. Ovisno o vrsti variraju
joj visina i širina grma, boja i izgled listova i grana te boja i izgled cvjetova.
Unatoč raznolikosti, izdvajaju se 5 najpopularnijih i dostupnijih sorta na tržištu:
engleska lavanda, francuska lavanda, španjolska lavanda, portugalska lavanda
te popularan hibrid Lavandin.
Engleska lavanda (lat. Lavandula angustifolia) još poznata kao prava lavanda
ili Lavandula officinalis, jedna je od najrasprostranjenijih sorti lavande i
poznata je po popularnim nepreglednim ljubičastim poljima iz Provanse. Ova
sorta predstavlja izvornu vrstu, čijim su križanjem nastale ostale podvrste i
hibridi. Odlikuju je loptasti grmovi od 60 - 90 cm visine, s nešto kraćim
listovima i stapkama te prevladavajuće tamno ljubičastim cvjetovima. Cvate
ranije od ostalih, od svibnja do kraja lipnja i u pravilu proizvodi manje količine
eteričnog ulja koje je vrlo cijenjeno i skupo.

Francuska lavanda (lat. Lavandula dentata). Ime dentata, francuska lavanda

dobila je po svojim nazubljenim, značajno kraćim i debljim listovima te punijim
tamnijim cvjetovima koji formiraju gusti grm visine 30 - 90 cm. Ova sorta
raste neprestano od najranijeg ljeta, pa sve do jeseni ili čak tijekom cijele
godine ako ima dovoljno topline i svijetla. Unatoč imenu, autohtona je biljka s
područja istočne i južne Španjolske.

Španjolska lavanda (lat. Lavandula stoechas) autohtona je biljka Sredozemlja i

sjeverne Afrike i još poznata kao lavanda leptir zbog svojih izuzetno
aromatičnih listova koji rastu na vrhu stabljike i podsjećaju na leptira koji je
sletio na cvijet. Cvjetovi ove vrste lavande nisu uobičajeno aromatični, za
razliku od srebrnih listića koji tvore 65 - 80 cm visok grm. S obzirom na to da
uspješno podnosi znatno više razine vlage nego prava lavanda, pogodna je za
masivnu komercijalnu sadnju i cvijeta neprestano od sredine proljeća sve
do kasnog ljeta.

Portugalska lavanda (lat. Lavandula spica) autohtona je za područje zapadnog

Mediterana. Ova sorta lavande odlikuje se značajno jačim i prodornijim
mirisom te svijetlo ljubičastim cvjetovima. Stabljike su duge i jake te oblikuju
mirisan grm do 90 cm visine. Vrijeme cvjetanja obuhvaća kasno proljeće do
kraja ljeta.

Lavandin (lat. Lavandula x intermedia) je vrlo popularan hibrid prave engleske

lavande i portugalske lavande. Spajajući biljku iz hladnih engleskih uvjeta sa
južno mediteranskom sortom, ovaj otporan hibrid je jedan od najčešćih odabira
vrtlara koji žele ukrasiti svoj vrt. Kompaktan, zbijeniji grm u odnosu na
španjolsku lavandu, može doseći 120 cm visine i oko 150 cm širine. Odlikuju
ga tamno ljubičasti do bijeli cvjetovi. Primjer ove sorte je i hvarski lavandin,
najrasprostranjenija sorta lavande na našim područjima. Zbog nešto drugačijih
atmosferskih uvjeta i niske nadmorske visine, eterično ulje ima više kamforastih
tvari te je oštrijeg mirisa, sadrži više ulja (3 - 4%), zbog čega je jedna od
najkorištenijih sorti kod masovnih proizvođača.

Vrijeme sadnje

Lavanda podržava sadnju u jesen ili na proljeće. Kako sadnice iz jesenske

sadnje trebaju preživjeti hladnu zimu, ujedno i najgore uvjete za ovu biljku, one
trebaju biti jače i veće, što značajno utječe na cijenu. Upravo iz tog razloga,
većina uzgajivača se odlučuje za i do 30% jeftinije proljetne sadnice i ujedno i
manji rizik od smrzavanja biljke

Zalijevanje

Nakon sadnje do razvoja korijena biljku potrebno je zalijevati 1 - 2 puta tjedno.

Odrasle biljke zahtijevaju mnogo rjeđe zalijevanje, svaka 2 - 3 tjedna, do razvoja
cvijeta, a nakon 1 - 2 puta tjedno, po potrebi za održavanje vlažnog, no ne
pretjerano mokrog tla.

Gnojidba

Lavanda najbolje uspijeva na stjenovitom tlu, veoma siromašnim hranjivim

tvarima. Zbog toga, pretjerana gnojidba i prihrana mogu zapravo naštetiti
biljci te spriječiti cvjetanje. Stoga je najbolje izabrati jednostavan kompost, u 2.5
cm sloju.

Prorjeđivanje

Prorjeđivanje lavande se odnosi na proces uklanjanja viška biljaka koje su se

pojavile iz sjemena koje je posijano. Cilj prorjeđivanja je osigurati da svaka biljka
ima dovoljno prostora i hranjivih tvari za rast i da se osigura optimalna
produktivnost. Pričekajte da nove biljke narastu do oko 4 - 5 cm, a zatim izaberite
najzdravije i najjače biljke i ostavite ih da rastu, dok sve druge biljke koje su se
pojavile, možete ukloniti lopaticom ili laganim čupanjem.

Rezidba

Održavanje usjeva provodi se orezivanjem biljke, kako bi se postigao gust

kompaktan grm. Orezivanje se odvija u prvoj godini vegetacije krajem svibnja na 8
- 10 cm visine, i u drugoj godini na 15 - 18 cm visine. Nakon toga nije potrebno
dalje obrezivanje.

Također, nakon prve godine vegetacije potrebno je nadopuniti usjev novim, jačim
sadnicama, kako bi se održao ujednačen gust grm koji je kasnije moguće obrađivati
i rezati strojem. Nakon 6 - 8 godina vegetacije, biljka lavande počinje postepeno
stariti i prorjeđivati se.

Facelija

Nalikuje korovu, naraste oko 60 – 90 cm. Počinje se granati već u donjem dijelu stabljike. Na
svakoj grani nalazimo grančice koje nose sitne cvjetove. Latice su u gornjem dijelu
ljubičaste, a pri dnu prelaze u bijelu boju. Jedna biljka sadrži od 5 000 – 7 000 cvjetića. Na
mjestu cvjetova stvara se plod u obliku čahure koji sadrži sjemenke. Na manjim grančicama
naći ćemo jednu do dvije sjemenke, a na većim tri do četiri sjemenke. Čahure na vrhu, u
pravilu, sadrže manje sjemenki od onih na dnu. Nezrelo sjeme je bijele boje koja prelazi u
narančastu, da bi na kraju zrelo sjeme bilo tamnosmeđe do crne boje.

Facelija je leguminozna biljka, što znači da se na njezinu korijenu razvijaju bakterije koje su
sposobne vezati elementarni dušik iz zraka. Korijen prodire u dubinu do 70 cm i razmjerno je
gust. Na taj način popravlja strukturu tla, a odumiranjem ostavlja značajne količine organske
tvari i vezanog dušika, što ovu biljku čini pogodnom za poboljšavanje loših tla. Osim toga
cijela biljka se može zaorati na završetku cvjetanja, zbog čega je pogodna i za zelenu
gnojidbu vinograda ili voćnjaka.

Agroekološki uvjeti uzgoja facelije

Facelija nema velikih zahtjeva u proizvodnji. Podnosi gotovo sve tipove tala, iako najbolje
uspijeva na lakšim tlima. Međutim, zbog sitnog sjemena zahtjeva vrlo kvalitetno
pripremljeno tlo za sjetvu. Facelija je otporna prema slabijim mrazovima (do -5 °C) te se
može posijati i u kasnu jesen, da bi sjeme niklo u rano proljeće (do kraja travnja).

Sjetva facelije

Faceliju možemo sijati u svako doba godine ako je vrijeme povoljno, a tlo pravilno
pripremljeno za sjetvu. Ipak, najčešće je sijemo od veljače do svibnja, a ako je vrijeme vlažno
i u lipnju. Najbolje je posijati ju tijekom ožujka jer je u to vrijeme dovoljno vlage u tlu i još
ne kreće intenzivan rast korova, pa ih facelija poslije zaguši te nije potrebno dodatno
okopavanje ili upotreba herbicida koja nije poželjna u proizvodnji meda. Posijanu u to
vrijeme pčele će moći iskoristiti za pašu.

U kontinentalnoj Hrvatskoj može se uspješno uzgajati kao glavna jara kultura, ali i u postrnoj
sjetvi.

Sije se na dubinu od 1,5 do 2 cm, širom ili u redove razmaka do 20 cm. Jedna od specifičnih
osobina facelije jest da je klijanje sjemena inhibirano sunčevim svjetlom zbog čega ono ne
smije ostati na površini. Za sjetvu se obično koristi od 5 - 10 kg/ha sjemena, ovisno o roku
sjetve i kvaliteti predsjetvene pripreme tla. Pri uzgoju facelije za zelenu gnojidbu (sideraciju)
siju se nešto veće količine sjemena.

Njega usjeva facelije

U kasnim rokovima sjetve (početkom lipnja), poželjno je tlo nakon sjetve tlo povaljati kako
bi se osigurao bolji kontakt sjemena i čestica tla. Gnojidba usjeva mineralnim gnojivima u
pravilu se ne provodi zbog dobrog korjenovog sustava facelije. Nakon što nikne, usjev ima
vrlo brzi vegetativni porast tako da u pravilu zaguši sve korove.

Namjena facelije

Može se uzgajati za različite namjene, i to za proizvodnju zelene krme, silaže, sijena, kao
zaštitni usjev i usjev za zelenu gnojidbu (siderat), te kao odlična pčelinja paša. U praksi je
najčešće kombinirano korištenje kao medonosne i zaštitne kulture odnosno siderata.

Nadalje, facelija se često smatra nematocidnom biljkom, pa je veoma korisna za očuvanje

pedohigijene tla. Radi velikog učešća lisne mase u ukupnoj suhoj tvari (više od 50 %), daje
malo sijena te se preporučuje njezino korištenje u zelenom stanju ili za siliranje (nakon
mraza). Po hranjivoj vrijednosti slična je slabijim djetelinama.

U novije vrijeme facelija se najčešće koristi kao zaštitni usjev s ulogom akumulacije dušika
na oraničnim površinama kada na njima ne uzgajamo glavnu kulturu. Za tu svrhu facelija se
sije kao naknadni ili postrni usjev jer tijekom svoje vegetacije usvoji značajne količine dušika
(i do 150 kg/ha dušika). To je moguće zato što u kratkom vremenu formira relativno veliku
nadzemnu biljnu masu (3 - 5 t/ha suhe tvari). Zbog visokog sadržaja dušika u biljci, nakon
zaoravanja izuzetno brzo se razgrađuje u tlu. Stoga se zaorava dva tjedna prije sjetve sljedeće
ozime kulture, odnosno kasno u jesen (studenom) u slučaju da nam je sljedeća kultura jara.
Kasnim oranjem u jesen kada temperature padnu ispod 8 °C onemogućena je mikrobiološka
aktivnost u tlu i ispiranje mineralnog dušika koji nastaje razgradnjom zaorane biljne mase.

Suncokret ima dobro razvijen korijen koji prodire u tlo dublje od 2 - 3 m, a raste
tijekom cijelog vegetacijskog razdoblja. Ima jako bočno korijenje koje se razvije i
do 120 cm u širinu te ima vrlo dobru usisnu snagu. Stabljika je u početku razvoja
tanka i mekana a s vremenom odrveni. Visina ovisi o sorti i uvjetima uzgoja a
kreće se od 75 - 400 cm.

Kod sorata s iznimno visokim udjelom ulja, stabljika se ne grana. Listovi se sastoje
od duge i deblje peteljke te okrugle i blago nazubljene plojke. Cvat ili tzv. glavica
suncokreta je skupina cvjetova koji su smješteni na bazi, a cvjetaju postepeno,
odnosno prvo cvjetaju neplodni a zatim plodni cvjetovi. Glavica je podijeljena na 9
- 10 zona prema kojima se odvija cvatnja (9 - 10 dana), a one su sastavljene od 2
- 3 koncentrična kruga cvjetova. Prvo cvjetaju cvjetovi na periferiji, zatim oni u
sredini cvjetne lože, a nakon 8 - 10 dana s cvatom započinju cvjetovi koji su u
centru glave. U središtu glavice su sitni žutosmeđi ili crvenosmeđi cjevasti cvjetovi
a oko njih su smještene latice jezičastog oblika duge do 10 cm.
Uljana repica veoma je prepoznatljiva tijekom cvatnje zbog svog žutog cvijeta
koji zbog guste sjetve može prekriti čitavo polje

Uljana repica je vrsta koja ne zahtijeva posebnu brigu te ju je moguće uzgajati na

teškim i zabačenim područjima. Nije joj važna dobra propustljivost tla zbog vode,
a može podnijeti razne tipove klime i tla.

Uzgoj uljane repice

Uzgoj uljane repice nije zahtjevan i lako se održava. Većina počiva na pravilnoj
pripremi prije sjetve. Ipak, važni su neki koraci koji mogu pomoći da prinos bude
plodniji i kvalitetniji.

Tlo

Uljana repica najbolje uspijeva na tlima srednje teksture i dobro dreniranim tlima.
Usjev tolerira kiselost tla 5,5 - 7 pH. Zbog svoje otpornosti na slanost, uljana
repica se koristi kao prvi usjev na novoisušenim nasipima. Dobro funkcionira u
širokom rasponu uvjeta tla, ali ne tolerira sušu dok su za uzgoj uljane repice
najkvalitetnija glinasto-ilovasta tla.

Vrijeme sjetve

Sjetvu je optimalno izvršiti od sredine kolovoza do sredine rujna kada može

uspješno prezimiti i iskoristiti vlažnost tla od jesenskih i zimskih kiša. Prerani
usjev može prebrzo niknuti te biti uništen pod snijegom, a kasnija sjetva može
rezultirati zamrzavanjem mladih izdanaka.

Slaganje kultura

Postoji nekoliko kultura koje su dobre za uzgoj na polju prije sjetve uljane repice
ili koje bez problema rastu pokraj nje. Najčešće pretkulture su žitarice i sijanje se
nakon njih može obaviti odmah

Na području gdje se sije ili neposredno pokraj treba

izbjegavati suncokret, soju, grašak i djetelinu

Faza mirovanja

Mirovanje sjemena je kritični čimbenik u određivanju postojanosti sjemena u tlu i,

ako se ne omogućuje, može stvoriti potencijalne probleme uljanoj repici u
sljedećim godinama. Iako uvjeti okoliša tijekom zrenja sjemena utječu na dinamiku
mirovanja, znanstveno je dokazano da faza mirovanja uljane repice pruža
mogućnost poboljšanja vremena žetve i načina žetve te bolji razvoj uljane repice u
usjevima sljedećih godina

Sjetva uljane repice

Uljana repica se sije i njezina uspješnost ovisi o vremenu sjetve i kvaliteti sjemena.
Važno je prije sjetve odabrati kvalitetno sjeme tretirano fungicidom i insekticidom.
Također, preporučuje se koristiti više hibrida na jednom području kako bi se dobio
željeni rezultat. Sjeme je sitno i koristi se 3 - 4 kg/ha zbog čega ga je teško sijati
ručno i koriste se sijačice.

Uljana repica je jako izdržljiva biljka, ali za veći prinos potrebni su i bolji uvjeti,
bolje i plodnije uspijeva na humusnim i kiselijim tlima, a nije pogodna za
močvarna i pjeskovita tla. Također, odgovaraju joj tla bogata kalcijem i koja imaju
ravnomjernu distribuciju vode.

Sije se u plodoredu zbog plodonosnog uzgoja. Ipak, to se treba napraviti nekoliko

tjedana prije jer se kasnije štete ne mogu ispraviti.

Sadnja sjemena

Sjeme se sije u pravilne plodorede mehanički na dubinu od 1 - 2 cm, a kod sušnih

područja moguće je i dublje. Optimalan razmak između redova je 20 - 30 cm kako
bi se moglo dobro obraditi. Sjetva se smije obavljati najviše 2 godine na istom
području zbog pojave bolesti ako se nastavi sijati na istom mjestu.

Žetva

Žetva uljane repice treba se odrediti u kratkom vremenu jer cvijet i plod
dozrijevaju veoma brzo,

Smiljkita /Svinđuša je višegodišnja leguminoza pogodna za različite načine uzgoja: kao čist
usjev ili u smjesi sa drugim travama. Može se koristiti za ispašu stoke ili sušiti i upotrebljavati
kao sjenaža. Životni vijek te biljke je pet, sedam i više godina.

Voli nezakorovljeno zemljište

Prema riječima diplomiranog inženjera ratarstva i povrtarstva Milice Popadić, zbog sporog
razvoja na početku vegetacije, svinđuša u plodoredu dolazi nakon usjeva koji
ostavljaju nezakorovljeno zemljište. Poslije razoravanja svinđuše, kako napominje Popadić,
trebalo bi sijati biljne vrste koje imaju plitak korijen, zato jer dublji slojevi zemljišta
ostaju osušeni i osiromašeni hranjivima. U godini sjetve ova leguminoza se sporo razvija.

Kosidba 2-4 puta

Ukoliko su uvjeti za rast i razvoj te biljke povoljni, prve godine svinđuša se može kositi jedan do
dva puta, dok u drugoj i ostalim godinama ona se može kositi dva do četiri puta. Treba reći da se
u prva dva otkosa dobiva oko 70% ukupnog prinosa i dodati da se za ispašu stoke tokom
godine može koristiti tri ili četiri puta.

Pogodna za ispašu stoke, jer ne izaziva nadutost

Cvijet svinđuše sadrži gorke materije. Stoka je u vrijeme cvjetanja nerado jede, pa je
preporučljivo da se životinje na ispašu puštaju prije njenog cvjetanja. Spremanjem sijena gorčina
se gubi, stoka ju rado jede te se košenje obavlja dok je ova biljka u cvijetu. Pri ishrani
preživara svježa zelena masa ne izaziva nadutost, tako da je svinđuša pogodna i za pašnjačko
iskorištavanje. Sve krmne leguminoze, pa i svinđuša, sa starošću biljaka značajno gube
hranljivost, s tim da je smanjenje kvaliteta znatno manje nego kod smjese trava. Ova osobina ih
čini pogodnim za spremanje kvalitetnog sijena.

Pogodna za sve tipove zemljišta - otporna na bolesti i štetočine

Kada je riječ o zemljištu, Milica Popadić objašnjava da svinđuša nije zahtjevna vrsta, jer se
može uzgajati na plitkim i dubokim, plodnim i siromašnim, suhim i vlažnim zemljištima. Dobro
podnosi kiselu, a tako i alkalnu pH reakciju. Za razliku od ostalih mahunarki, svinđuša najbolje
podnosi kisela i zaslanjena zemljišta, kao i zemljišta siromašna fosforom. Ova biljka se također
može uzgajati na zemljištima zaraženim vilinom kosicom i nematodama zato što je paraziti ne
napadaju, a vrlo rijetko je napadaju biljne bolesti i štetočine poput glodara.

Otporna na ekstremne temperature, sušu i poplave

U pogledu agroekoloških uvjeta, zahtjevi svinđuše su skromni, pa u manje povoljnim uvjetima

daje veći prinos i rentabilniju proizvodnju od lucerne i crvene djeteline. Može se uzgajati u
ravničarskim i brdsko-planinskim krajevima. Izuzetno je otporna i na visoke i niske temperature.
Odrasle biljke mogu izdržati mrazeve do -25°C, a mlade čak do -60°C. Kada je riječ o vodi,
zahtjevi svinđuše su umjereni. Ona dobro podnosi sušu, dok 35-50 dana nakon plavljenja ova
biljka može nastaviti normalan rast.

Koristi se za podizanje višegodišnjih travnjaka, koji se koriste za ispašu stoke, a rjeđe za sjenažu.
Najčešće se sije u smjesi s drugim travama, a kao monokultura za proizvodnju sjemena.

Smiljkita ima manje zahtjeve prema uvjetima tla na kojem se gaji i veću prilagodljivost u odnosu
na djeteline i druge srodne kulture. Na siromašnim i bogatim tlima, dubokim i plitkim, suhim i
vlažnim, kiselim i alkalnim, zaslanjenim tlima i tlima napadnutim nematodama smiljkita daje
zadovoljavajuće prirode. Višegodišnja je kultura koja traje 5-10 g. u travnjacima. Stabljika je
visine do 80 cm, što ovisi od načina uzgoja.
Smiljkita ima vretenast korijen. Intenzivan rast biljka postiže u 2. i 3. godini, na lisnu masu
otpada 44-60 % od ukupne mase biljke. Uspijeva na nadmorskoj visini do 2000 m nadmorske
visine. Odrasle biljke podnose niske temperature do – 25 ºC, mlade do –6 ºC, visoke temperature
i sušu podnosi dobro. Povoljno djeluje na mliječnost i masnoću mlijeka stoke koja se njome
hrani.

Osnovno oranje poželjnije je obaviti u jesen nego u proljeće. Dubina oranja ovisi od strukture tla i
kreće se od 25-35 cm. Bitno je da se kultiviranjem odstrane korovi iz tla i ono dobije sitnu
mrvičastu strukturu. Smiljkita se gnoji stajnjakom i mineralnim gnojivima. Stajnjak vrlo povoljno
djeluje na visinu i kvalitetu prinosa, kao i na poboljšanje strukture tla.

Norma za gnojidbu stajnjakom je 20-30 t/ha. Od mineralnih gnojiva uglavnom se koriste fosforna
i kalijeva gnojiva, a dušična pri zasnivanju travnjaka. Norma za gnojenje je 500-900 kg/ha.

Smiljkita se najčešće gaji u travno-djetelinskim smjesama, a rjeđe u monokulturi. Pošto u prvoj

godini nakon sjetve smiljkita sporo raste, u smjese ne treba uvrstiti kulture koje brzo rastu (mačiji
repak, ježevicu, talijanski i engleski ljulj), već kulture koje sporije rastu (livadarka, livadna i
crvena vlasulja, bijela djetelina). Sjetva se obavlja u jesen i proljeće, ali je poželjnija rana
proljetna sjetva – bolje pripremljeno tlo, manja opasnost za mlade biljke od niskih temperatura.

Sjeme se sije na dubinu 1-2 cm. Sjetvena norma je 20-25 kg/ha pri mehaniziranoj sjetvi, 25-30
kg/ha pri ručnoj sjetvi. U godini sjetve smiljkita se sporo razvija pa se može kositi 1-2 puta.
Kasnije (druga, treća i ostalim godinama) 2-4 puta. U cvijetu smiljkite nalaze se gorke tvari pa je
stoka u vrijeme cvjetanja nerado jede, zato se ispaša vrši prije i nakon cvatnje. U suhom stanju
(sijeno), nakon košnje gorke materije se izgube pa ga stoka rado jede, a sijeno je dobre
hranidbene vrijednosti jer stabljika neznatno odrveni. Košnja se obavlja u vrijeme cvatnje.