ODGOJ I OBRAZOVANJE: POGLED KROZ POVIJEST

POVIJEST PEDAGOGIJE:
Povijest pedagogije znanstvena je disciplina koja proučava praksu i teoriju odgoja kao
društvene pojave i djelatnosti u prošlosti. Glavni zadatci ove znanstvene discipline, razvijene
u 19. stoljeću, obuhvaćaju proučavanje pedagoške prošlosti upravo radi proširenja i
poboljšanja znanja i mogućnosti budućih pedagoga. Prošlost odgoja i obrazovanja sadrži
mnoštvo uspješnih ideja, kao i onih neuspjelih, stoga je važno upoznati i razumjeti i jedan i
drugi dio prošlosti kako bi težili usavršavanju najnaprednijih ideja u suvremenoj pedagogiji.
Povijest pedagogije obuhvaća proučavanje teorijskih pogleda na odgoj i obrazovanje, njihove
ciljeve, zadatke, sadržaj, organizaciju i metode, ali i proučavanje prakse u školama i drugim
odgojno-obrazovnim ustanovama.
ODGOJ U STAROJ GRČKOJ:
Odgojni sistemi u staroj Grčkoj formirani su još u 6. pr. Kr., te su bili podijeljeni na spartanski
i atenski. Kako u Sparti, tako i u Ateni, odgoj je bio organiziran samo za robovlasničku klasu,
dakle djeca robova nisu imala mogućnost pohađanja odgojnih ustanova.
SPARTANSKI ODGOJ I OBRAZOVANJE:
Unutar Sparte postojala je podjela s obzirom na društveni status. Na vrhu društvene
hijerarhije bili su spartijati, zemljoposjednička aristokracija uzdignuta upravo zbog njihovih
osvajačkih uspjeha. Perijeci, koji su se smjestili na sredini društvene ljestvice, bili su
obespravljeni starosjedioci, zavisni o spartijatima, a na samome dnu ljestvice bili su heloti,
odnosno robovi, koji su bili državno vlasništvo. Samo su djeca spartijata, vladajuće manjine,
imala pravo na odgoj i obrazovanje. Glavni cilj spartanskog odgoja bio je od djece stvoriti
ratnike. Slavna upravo zbog moći svoje vojske, najviše se u nju, kao i u obrazovanje njezinih
članova, i ulagalo. Kako bi samo najbolja mladež bila među članovima vojske, spartijati su
nakon rođenja odabirali samo zdravu djecu, a djecu s fizičkim ili psihičkim teškoćama, bacali
su s litice gore Tajget. Odabrana, zdrava djeca do sedme godine odgajala su se u obitelji,
nakon čega su svoje obrazovanje nastavljali u državnim odgojnim ustanovama sve do
punoljetnosti. Ondje su bili prisiljeni proživljavati teške uvjete poput hladnoće, gladi i boli,
kako bi postali izdržljiviji. Osim toga, fizičke kazne poput lupanja šibom, bile su česte, te
pritom nisu smjeli pokazivati nikakve znakove boli ili jaukati jer bi to bio znak slabosti, a time i
sramota. Vojne i gimnastičke vježbe, hrvanje i boksanje, igre loptom i ratničke igre, samo su
neke od aktivnosti koje su ispunjavale njihove školske sate. Djeca su u školama, također,
učili i pisati i čitati, no veći je dio odgoja i obrazovanja spartanske mladeži težio usavršenju
bezuvjetne poslušnosti, izdržljivosti, brze prilagodbe kao i navike pobjeđivanja. Upravo zbog
navedenih razloga, odgoj i obrazovanje najviše se temeljio na snazi i jačanju tijela, kako
fizički tako i psihički. Već s 18 godina spartanski su mladići sudjelovali u strogoj vojnoj obuci
te su učili rukovati oružjem, a od 20-ih do 30-ih godina mogli su sudjelovati u ratnim
pohodima. No nisu samo muškarci imali mogućnost obrazovanja u Sparti. Fizički i vojni odgoj
djevojaka, Spartanci su smatrali važnim radi rađanja zdravog potomka, ali i radi obveze žena
da obrane grad kada su muškarci bili u ratnim pohodima. Iako postoje i negativne odlike
spartanskog odgoja i obrazovanja poput strogosti i zanemarivanja razvoja drugih potencijala
u stanovnicima, osim spremnosti za rat, tu su i razne, za to vrijeme, pozitivne odlike poput
mogućnosti da se i žene obrazuju, osnivanje državnih ustanova za odgoj i obrazovanje, ali i
činjenica da su odgoj i obrazovanje za Spartance bili najvažnije društvene i državne funkcije
na kojima se i temeljila cijela njihova država.
LITERATURA:
1. Zaninović, M. : Opća povijest pedagogije, Školska knjiga, Zagreb, 1988.
2. Ferček, M., Medić Posavec, T., Posavec, V. : udžbenik za prvi razred gimnazije, Profil,
Zagreb, 2012.

ATENSKI ODGOJ I OBRAZOVANJE:

Atena je u starome vijeku bila glavni grad Atike te je zbog svog pogodnog prirodno-
geografskog položaja i luke Pireja bila glavni centar trgovine Grčke. Kasnije se ona razvija u
trgovačku aristokraciju zbog suradnje sa zemljama na istoku. Zbog pojavljivanja većeg
bogatstva, pojavljivalo se i sve više robova te dolazi i do borbe zemljoposjedničke
aristokracije i trgovačkog sloja za vlast gdje je prevladala vlada bogatijih. Izrabljivanje
siromašnih od strane bogatijeg sloja rezultiralo je da Atena postane zemlja siromašnih,
gladnih i nezaposlenih. Stalna borba među slojevima dovela je Atenu do demokratske
robovlasničke republike na čelu s trgovačkim slojem. Državnici Periklo i Klisten uvode
reforme od kojih su najuspješnije Periklove za čije vrijeme Atena doživljava najveći uspjeh.
Uspjeh se očitava kroz kulturu u kojoj se ponajviše razvijaju slikarstvo, kiparstvo,
matematika, materijalizam i sl. Odgoj u Ateni se razvija i oblikuje zbog povoljnog prometa,
povezanosti s istokom i politike. Djeca se od najranije dobi uče pravilima ponašanja, no
kasnije djevojčice i dječaci imaju različit odgoj i obrazovanje. Dječaci se do sedme godine
odgajaju i obrazuju u obitelji od strane pedagoga te nakon sedme godine odlaze u školu.
Djevojčice su odgajane od robinja u obitelji i uče domaćinske poslove i običaje. Atenske
škole pohađaju dječaci od 7. do 14. godine i postoje dva tipa škole, gramatista i kitarista.
Imaju mogućnost pohađanje obje ili odvojeno, no one se plaćaju i privatizirane su što dovodi
do razlike imućnih i siromašnih. Djeca slobodnih građana nemaju pravo i priliku na
školovanje te zbog toga vladajući sloj potiče na njihovu zanatsku obuku, no to prepuštaju
očevima takvih obitelji. Fizički rad je smatran sramotom i prepisan je samo robovima. Utjecaj
na društveni život Atene ovisi i o razlici njenog i spartanskog odgoja. Spartanske škole su
bile državne i fokusirane na vojno-fizički odgoj, a atenske su bile privatne uz poneke javne
poput gimnazije. Odgoj u Ateni bio je svestran s podjelom na gimnastički i muzički odgoj s
fokusom na intelektualni i estetski odgoj. Razvija se retorika zbog važnosti vještine govorenja
i literarno obrazovanje te politika i filozofija kao predmeti. Moralni odgoj temelji se na
manirima, skromnosti i odvažnosti. Ovo prevladava samo u imućnijem sloju kao i ideal
odgoja (kalokagatija) iz kojeg proizlazi savršen čovjek (kalokagatos), no na kraju svega
ropstvo je njihov uvjet za bilo kakav razvitak. Odgoj i obrazovanje su u Ateni bili važni i od
najranije dobi uz razliku djevojčica i dječaka, a kasnije se on razvijao po volji i želji imućnijih,
no to nije bilo tako i za siromašnije slojeve društva.
LITERATURA:
1. Zaninović, M. : Opća povijest pedagogije, Školska knjiga, Zagreb, 1988.
ODGOJ U RIMU:
PRVO RAZDOBLJE RIMA:
Da bismo razumjeli pristupe odgoju i obrazovanju u ovome razdoblju povijesti, prvo moramo
definirati što je odgoj, a što obrazovanje. Odgoj u prvom razdoblju Rima bio je temeljna
komponenta društva. Obitelj je imala ključnu ulogu u odgoju djece. Cilj je bio prenositi vlastite
vrijednosti, tradiciju i kulturu na mlađe generacije. Kroz moralno i etičko učenje, djeca su
postajala odgovorni građani i budući vojnici. Obrazovanje u tom vremenu bilo je manje
formalno nego što danas znamo. Dijelom je uključivalo učenje čitanja, pisanja i računanja, ali
se naglasak stavljao na praktične vještine i vještinu oratorstva. Dijalog i debata bili su važni
elementi obrazovanja, pripremajući mlade za sudjelovanje u političkom i javnom životu. Prvo
razdoblje Rima karakteriziraju duboko ukorijenjeni koncepti odgoja i obrazovanja. Odgoj je
bio usmjeren na formiranje karakterne osobine, dok je obrazovanje pripremalo mlade za
aktivno sudjelovanje u društvu. Razumijevanje tih pojmova pomaže nam bolje shvatiti
povijest i kulturne vrijednosti rimskog društva. Obitelj je bila osnovna jedinica društva, a
roditelji su smatrali da je njihova odgovornost oblikovati karakter i moral svoje djece. Od
najranijih godina, djeca su bila izložena strogim normama i vrednotama, učeći o poštovanju
autoriteta, lojalnosti prema domovini i važnosti vrlina poput hrabrosti i poštenja. Obrazovanje
u Rimu bilo je usko povezano s političkom i građanskom dužnošću. Iako formalno
obrazovanje nije bilo široko dostupno, ono je bilo izuzetno važno za one koji su željeli uspjeti
u politici i javnom životu. Mladi Rimljani su učili čitati, pisati i računati, no poseban naglasak
stavljen je na retoriku, vještinu govorenja i poznavanje prava. Ovako su stvarani budući
političari, odvjetnici i govornici koji su oblikovali rimsku Republiku. Majka je imala značajnu
ulogu u odgojno-obrazovnom procesu razvoja djeteta. Ona je učila dijete prve molitve i
poticala u njemu vrline. Brinula se o dječacima do njihove sedme godine života kada je brigu
preuzimao otac. Djevojčice su bile pod kontrolom majke sve do udaje, a od nje su učile voditi
kućanstvo. Roditelj se potpuno poistovjećivao s likom odgojitelja koji mu je trebao usaditi i
razviti kult obitelji, zemlje i države. Dijete je pod očevim nadzorom počelo učiti ono što svaki
zemljoposjednik mora znati – kako se obrađuje zemlja i kako se od nje živi. Nadziralo je i
robove koji je obrađuju, savjetovalo zakupnike i upravitelje. Najstarije rimsko društvo cijenilo
je temeljne vrline koje su odraz ljubavi prema zemlji i radu; umjerenost, ozbiljnost, hrabrost,
upornost i čvrstoću karaktera, kult predaka i pobožnost. Cilj starorimskog republikanskog
odgoja bio je odgojiti dijete koje će ispunjavati građanske dužnosti, biti odano Republici i
steći vrijednosti poput hrabrosti, jake volje, čestitosti i skromnosti. Obrazovanje je također
uključivalo upoznavanje s klasičnom grčkom i rimskom književnošću, što je poticalo kritičko
razmišljanje i estetski razvoj. Rimski filozofi i učitelji, poput Seneca i Cicerona, ostavili su
neprocjenjiv doprinos razvoju intelektualne kulture. Duboki korijen u njihovu kulturu,
promovirajući vrijednosti koje su oblikovale rimsku Republiku i, kasnije, Carstvo. Ovaj složeni
sustav odgoja i obrazovanja ostavio je naslijeđe koje i danas duboko utječe na našu
percepciju obrazovanja, moralnih vrijednosti i političke angažiranosti.
LITERATURA:
1. Golik, J., Uzgojne prilike u drevnom Rimu, Separatni otisak iz Školskog lista, Zemaljska
štamparija, Sarajevo, 1903.g.
2. Zaninović, M., Opća povijest pedagogije, Školska knjiga, Zagreb, 1988.g.
3. Ninčević, M. i Hosni, N., Hrvatski časopis za odgoj I obrazovanje, Implikacije starorimskog
odgoja I obrazovanja u suvremenom odgojno-obrazovnom procesu, 2017.g.
DRUGO RAZDOBLJE RIMA:
Prve javne osnovne škole (ludus) otvaraju se upravo u doba rimske Republike koja traje od
6.-1. st. pr. Krista. Osnovne osobitosti koje su se podučavale u školama bile su o državi,
zakonima, o tzv. "umijeću ratovanja", odnosno o unaprjeđenju strategije ratovanja te
poljoprivredne vrline i poljodjelstvo. U prethodnom razdoblju Rima, obrazovanje se temeljilo
na praktičnosti i učenju praktičnih vrlina, no utjecajem Grčke, počinje se razvijati zanimanje
za literaturu i opću naobrazbu. U prvoj polovici rimske Republike odgoj je bio stvar obitelji i
odvijao se u obiteljskim domovima. Da obiteljsko poučavanje ne bi imalo krivo učenje,
odnosno da se ne bi učili štetni običaji, provjeravao ih je državni činovnik cenzor. Kako su se
razvile prve škole u njima se podučavao obiteljski odgoj i praktično znanje, učili su čitati,
pisati i računati te su učili i o Zakoniku dvanaest ploča. Nastava se nije održavala u školama
kakve danas poznajemo već u nekim drugim zgradama ili u hodnicima hramova. Pisalo se
na drvenim pločama, a računalo se prstima ili abakama. Izuzetno je bio važan obiteljski
odgoj koji se temeljio na konzervativnosti i tradiciji. Pristup obrazovanju imala su samo
muška djeca, jer se smatralo da muškarac u obitelji ima apsolutnu moć. Kod tjelesnog
odgoja bila je važna praktičnost. U to je spadalo vježbanje jahanja, igranje obručima i
orasima i skakanjem preko leđa drugoga. Svrha tjelesnog odgoja bila je služenje domovini.
Suprotnost tome, djevojke su se igrale lutkama. Kao što je već spomenuto, Grčka je imala
izuzetan utjecaj na rimsko obrazovanje. Nakon 146. godine u Rimu je grčki jezik postao
jezikom učenog i visoko otmjenog svijeta pa se tako uvodi grčki jezik u škole koje su se zvale
gramatičke škole te su ih poučavali grčki retoričari i profesori koji su postajali sve traženiji.
Također, postala je bitna i jasnoća govora pa se u skladu s time vježbala govornička vještina.
Kasnije se također prema uzoru na Grčku uvode i retorske škole u kojima su glavni predmeti
bili retorika i filozofija. Prema tome, možemo zaključiti kako je u dobu rimske Republike
najvažnija bila tradicija i izučavanje vojnika, no isto tako i obrazovanje u tečnosti govora i
poznavanju drugog (grčkog) jezika. Odgoj je bio u skladu s vođenjem države, odnosno
državnom situacijom pa su tako djeca učila sve što bi im trebalo kako bi postali uzorni
građani Rima, odnosno aristokracija ili zemljoradnici, ovisno o društvenom statusu.
LITERATURA:
1. Zaninović, M.: Opća povijest pedagogije, Školska knjiga, Zagreb, 1988.
2. Pranjić, M.: Autohtoni starorimski odgoj, 2014.
TREĆE RAZDOBLJE RIMA:
Stanovnici Rimskog Carstva bili su odgajani da budu izrazito podanički nastrojeni, odnosno
da budu vjerni i poslušni rimskom caru. Zbog manjka povjerenja u privatne škole, sve su
škole postale državne da bi car mogao imati kontrolu nad njima. Nastavnici su bili carski
činovnici koji su imali razna prava te je škola na neki način postala oruđe njihove vladavine.
Rimski carevi su nastojali svakom učitelju osigurati značajne povlastice i provoditi brojne
inspekcije da budu sigurni da su odabrali dobre zaposlenike. U rimskim provincijama
osnovano je mnogo visokih škola čiji su polaznici bili isključivo iz imućnijih obitelji zbog
izrazito visoke cijene školarine koja je bila dodatak visokim plaćama nastavnika. Zbog skupe
školarine, obrazovanje je ukazivalo na socijalnu nadmoćnost u tadašnjem društvu. U rimskim
je školama vidljiv značajan utjecaj kršćanstva, kao i položaj svećenika koji su tada preuzimali
ulogu učitelja. Jedna od najcjenjenijih rektorskih škola u Rimskom Carstvu bila je škola
Marka Fabija Kvintilijana. Njega je car Vespazijan postavio za prvog profesora koji je bio
plaćen iz državne blagajne. Nakon nekog vremena dobio je i titulu konzula, a svoje je
dugogodišnje iskustvo iznio u djelu Instituto oratoria. On smatra da govornik mora biti
moralan i mudar čovjek koji je ovladao tehnikom i vještinom govora, a ne samo čovjek koji je
sposoban govoriti. Djeca su od najranije dobi s dojiljama učila kako pravilno govoriti te je
zato bilo važno odabrati obrazovane, moralne i pravedne zaposlenice. S obzirom na to da
djeca ne provode svoje vrijeme samo s dojiljama već i s roditeljima, očekivalo se da oba
roditelja budu što obrazovanija. Ako su djeca okružena obrazovanim ljudima, i sama će
postići veći uspjeh u svome obrazovanju. Djeca su prvo učila grčki jezik, a zatim su
postepeno prelazila na latinski jezik. Odmah su učila čitati, a ne tek od sedme godine života
zato što se smatralo da dijete ni u jednom periodu svog života ne smije biti bez briga. Za
uvod u čitanje su se koristila slova od bjelokosti kao zabavan način učenja. Provodile su se
brojne vježbe čitanja i pisanja da bi djeca bez problema brzo čitala i pisala. Javno školstvo i
obrazovanje je u to doba bilo mnogo više cijenjeno od domaćeg odgajanja. Bilo je nužno
odvojiti nešto vremena na odmor jer odmor osvježava, ali samo ako je odmjeren kao i rad.
Učitelji su imali zadaću da brižljivo promatraju djecu u igri te ako je potrebno da ih isprave.
Fizički je odgoj u Rimskome Carstvu bio zapostavljen jer se zdravo tijelo povezivalo s
antičkom kulturom, a to se nije sviđalo kršćanstvu onoga doba.
LITERATURA:
1. Zaninović, M: Opća povijest pedagogije, Školska knjiga, Zagreb, 1988.