Filozofske Postavke Psihologijskih Terapija Konceptualna Analiza Psihologije

See discussions, stats, and author profiles for this publication at: https://www.researchgate.
net/publication/324279150
Filozofske postavke psihologijskih terapija: Konceptualna analiza psihologije

savjetovanja
Thesis · December 2008
CITATION READS
1 381
1 author:
Josip Ciric
University of Zadar
33 PUBLICATIONS 32 CITATIONS
SEE PROFILE
Some of the authors of this publication are also working on these related projects:
TEMPUS EduQuality (Education for Equal Opportunities at Croatian Universities) View project
Bobcatsss 2017 View project
All content following this page was uploaded by Josip Ciric on 13 July 2018.
The user has requested enhancement of the downloaded file.

Sveučilište u Zagrebu
Filozofski fakultet
Ivana Lucića 3
mr. sc. Josip Ćirić
Filozofske pretpostavke psihoterapija:

Konceptualna analiza psihologije savjetovanja
Doktorski rad
Mentor: prof. dr. Lino Veljak

Sumentorica: prof. dr. Lidija Arambašić
Zagreb, 2008.
FILOZOFSKE POSTAVKE PSIHOLOGIJSKIH TERAPIJA
1 UVOD
Korisnik koji se odluči potražiti savjet psihologa može birati izmeñu preko 400
različitih savjetodavnih/terapijskih pristupa (Jones i Butman, 1991; Capuzzi i
Gross, 1999; Scharf, 2000). Tome popisu možemo u posljednja dva desetljeća
dodati i filozofsko savjetovanje. Upravo stoga zanimljivo je propitati odnos
izmeñu filozofije i psihologije u području smanjivanja patnje. Izvorna zadaća
filozofije bila je shvatiti ljudsko stanje i olakšati ga (npr. de Botton, 2002;
Raabe, 2001; Marinoff, 2000, 2002; Lahav, 1995). Dodamo li tome činjenicu
kako teoretičari psihoterapije (npr. Rogers, 1985; Ellis, 2002; Frankl, 1997;
Perls, 1971; Lazarus, 2003; Dumont i Corsini, 2004; Nelson-Jones, 2007; May,
1980) ističu ulogu filozofije, bilo u razvoju njihova terapijskog pristupa, bilo
kao sredstva povećanja savjetovateljske/terapijske učinkovitosti putem
posjedovanja globalne teorije o čovjeku, ispitivanje odnosa postaje još
značajnije.
Radnja je prvenstveno filozofska i stoga želimo istaknuti izvjesna
ograničenja pristupa: filozofiju ćemo razumjeti kao »konceptualni inžinjering«
(Blackburn, 2002, p. 8), djelatnost koja proučava koncepte, njihove mreže
značenja i impikacije. Filozofija psihoterapijâ, o kojoj je ovdje riječ, kao i bilo
koja druga filozofija izvjesnog polja znanja ili djelatnosti, besmislena je bez
ekspertize u istom polju. Činjenične odnose i koncepte stoga preuzimamo iz
područja psihologije savjetovanja, psihopatologije i kliničke psihologije.
Primjerenost filozofske analize nalazimo u verifikacijskoj metateoriji T. S.
Kuhna (1999), koji primjećuje kako se znanstvenici u fazi normalne znanosti
bave ezoteričnim pojmovima i načelno nisu svjesni filozofskih problema i(li)
implikacija vlastitog posla sve dok se njihovo područje ne nañe u stanju krize;
tada kreće propitivanje temeljnih postavki i problemi se dotiču filozofije.
Činjenica da je područje psihološkog savjetovanja/terapije u fazi normalne
znanosti ne predstavlja prepreku analizi komunikacijskih kanala izmeñu nje i
filozofije. Dapače, kao što će kasnije biti detaljnije razloženo, čini se kako
postoji potreba za širim teorijskim okvirom u koji će se uklopiti taj dio
psihološke djelatnosti upravo u svrhu njene povećane učinkovitosti.
1
Započet ćemo s nekoliko pristupa analizi psihoterapijskih teorija:

Barclayev (1968) epistemološko-ontološki model, model povijesnog razvoja
(Collins, 2000), Kuhnova (1999) metateorija. Zatim ćemo analizirati nekoliko
ključnih koncepata na razmeñu psihoterapije i filozofije (abnormalnost,
nesvjesno, odnos um-tijelo, klasificiranje). Psihoterapijske pravce razvrstat
ćemo prema paradigmama: biomedicinska, psihodinamska, učenje i kognicija, te
humanističko-egzistencijalna. U tom okviru prikazati ćemo i filozofski
analizirati samo nekoliko terapija detaljnije1, a četrnaest ćemo ukratko usporediti
po pitanjima osnovnih pojmova, značaja, doprinosa i ograničenja. Filozofske
postavke implicitno ili eksplicitno sadržane u svakoj paradigmi bit će takoñer
analizirane.
Filozofsko savjetovanje, pokret koji je zaživio prije dvadesetak godina,
tema je sljedećeg poglavlja. Ono služi kao primjer praktične poveznice izmeñu
filozofije kao "lijeka za dušu", kako se je shvaćala u Antici, i psihoterapija.
Riječ je o komunikacijskom kanalu koji nije samo od teorijskog interesa.
Glavna teza ovog rada, znanstvenolikost životne filozofije, ima za cilj
pružiti uvid u dio psihoterapijskih pravaca kroz oči filozofije znanosti. Autorova
motivacija leži u uvjerenju kako i filozofi i psiholozi imaju privilegiju baviti se
poslom čija je ambicija poboljšati ljudsko stanje, ali i prigodu naučiti jedni od
drugih kako pogledati u 'slijepe pjege' vlastite discipline.
1
U protivnom bi se radnja pretvorila u sažimanje udžbenika iz psihologije savjetovanja s
nadopunama o kontaktima s filozofijom.
2
2 PROBLEMI I CILJEVI ISTRAŽIVANJA

U ovom poglavlju predstaviti ćemo ciljeve, metodologiju, probleme i teze
istraživanja. Argumentacija za ove teze je pružena u sljedećim poglavljima.
2.1 Ciljevi istraživanja

1. Izložiti filozofske konotacije temeljnih pojmova psihoterapija.
2. Provjeriti neke mogućnosti integracije filozofije i psihologije u
filozofskom savjetovanju.
3. Pružiti konceptualne naznake kako filozofske spoznaje mogu biti od
pomoći u psihološkoj intervenciji.2
4. Provjeriti prigovor psihologiji kao nekoherentnoj, tj. multiparadigmatskoj
znanosti.
2.2 Metodologija
Glavna metoda istraživanja je logičko-konceptualna analiza.
S obzirom na interdisciplinarnu narav ovog rada, autor drži potrebnim
upozoriti na neke specifičnosti istraživanja koje proizlaze iz razlike u
obuhvaćenim područjima (filozofija, psihologija, dijelom i sociologija),
pristupima problemu (konceptualna analiza nasuprot empirijskom istraživanju),
kao i sličnostima (opća metodologija, preklapanje zadataka).
Dok je s jedne strane filozofija konceptualni inženjering i primarno
zahtijeva logičku konzistenciju izrečenoga, znanost dopunjava taj zahtjev i s
empirijskom potvrdom – sva teorijska minucioznost pada u vodu pred
nedostatkom činjenične potvrde. Upravo je postojanje tog epistemološkog
selekcijskog organizma omogućilo znanosti neusporediv rast spoznaje u
posljednjih stoljeće i pol. Ako bi napravili jednostavan misaoni eksperiment i s
jedne strane stavili količinu informacija koju je proizvela intelektualna elita
Zapada unutar filozofije (govorimo o rasponu od 25 stoljeća), a s druge strane
2
Definirati problem kao "uporaba filozofskih spoznaja u terapijskoj i savjetodavnoj psihološkoj
praksi" je empirijske naravi i izlazi iz okvira predložene radnje. Namjera je prepoznati i artikulirati
problem i pružiti naznake njegovog rješenja.
3
količinu informacija koju je proizvela znanost u nešto manje od dva stoljeća,

lako uočavamo nesrazmjer, koji postaje to očitiji ukoliko za parametar uzmemo
učinkovitost, tj. omjer količine informacija i navedenih vremenskih odsječaka.
Nadalje, dok u stanju normalne znanosti3 (Kuhn, 1999) može postojati
samo jedna paradigma, u filozofiji istodobno postoji nekoliko različitih
paradigmi objašnjenja, od kojih su neke i dijametralno suprotne (npr. ontološki
gledano, sukob izmeñu materijalista i idealista i dalje je neriješen). Kao što
ćemo vidjeti, u psihologiji se može pokazati multiparadigmatičnost (npr. temelji
psihološkog objašnjenja u psihodinamskoj i biheviorističkoj paradigmi), što se
koristi kao argument protiv znanstvenog statusa psihologije. U savjetodavnom i
psihoterapijskom području pojava multiparadigmatičnosti je još očitija – sjetimo
se samo tri struje: psihoanalize, biheviorizma i humanističke terapije.
Filozofija nije ostavljena bez egzaktne analize – iskaze možemo pretvoriti
u formule logike predikata i matematički provjeriti je li dani skup iskaza
konzistentan, tj. je li dani argument valjan. Meñutim, svaka formula je zapis u
meta-jeziku i semantički je isprazna, pa može postojati beskonačno mnogo
interpretacija istog skupa formula, što je Popper (1973) istakao kao problem u
filozofiji znanosti.
Eksperimentalni nacrt, logički promatrano, pokušaj je da se unutar
interpretiranog sistema osigura utemeljenost zaključivanja modus ponensom ili
modus tollensom. Kontrola u eksperimentu je postupak koji nam pokušava
jamčiti (tko je ikada radio empirijsko istraživanje svjestan je koliko toga može
krenuti po zlu za zaključivanje) da su sve promjene u zavisnoj varijabli
posljedica promjena u nezavisnoj. Dakle, polazište je zakon – u logičkom smislu
to je univerzalno afirmativni iskaz. Promjena nezavisne varijable je druga
premisa, a promjena u zavisnoj varijabli je konkluzija modus ponensa.
Nedostatak promjene u zavisnoj varijabli temelj je zaključivanja za modus
tollens i selekcijska sila koja nam omogućuje odbacivanje nedovoljno točnih
objašnjenja pojava.
3
Radi preciznosti, valja dometnuti kako je Kuhn u analizi u obzir uzimao prirodne znanosti, te da se
psihologijom nije bavio. Ipak, njegov pristup je objeručke prigrlila sociologija i koristio se u analizi
društvenih znanosti.
4
Promjena u svojstvu A izaziva promjenu u svojstvu B. (∀x)(Ax⇒Bx)

Promijenili smo svojstvo A. Aa
Promijenilo se svojstvo B. Ba
Promjena u svojstvu A izaziva promjenu u svojstvu B. (∀x)(Ax⇒Bx)

Promijenili smo svojstvo A. Aa
Svojstvo B se nije promijenilo. Ba
Nije istina da promjena u A izaziva promjenu u B (∀x)(Ax⇒Bx)
Metodološka pitanja o znanosti otvorila su dosta filozofskih problema, od

kojih će neki biti predmet ove rasprave (pitanja klasifikacije, objašnjenja,
odabira izmeñu konkurentskih teorija).
Što je, dakle, područje filozofske analize psihoterapija? Autorovo je
uvjerenje kako postoje komunikacijski kanali izmeñu filozofije i psihoterapije –
paradigma, filozofija života, obostrani transfer znanja, etička pitanja, teleologija
intervencije, filozofsko savjetovanje te, nadasve, potreba uzajamne
komunikacije koja može omogućiti objema strukama istančavanje djelatnosti i
bolja pomoć korisnicima.
2.3 Problemi istraživanja

1. Povezati teorije psihoterapije s adekvatnim modelom objašnjenja u
filozofiji znanosti.
2. Identificirati konceptualne poveznice izmeñu pojedinih
psihoterapijskih paradigmi i filozofije.
3. Identificirati modele objašnjenja intervencije unutar filozofskog
savjetovanja.
4. Identificirati poveznice izmeñu filozofskog i psihološkog
savjetovanja i psihoterapije.
5. Utvrditi čine li multiparadigmatičnost i raznovrsnost metoda
ograničenja u psihološkoj intervenciji?
6. Utvrditi izlaze li pojedini teoretičari izvan okvira objašnjenja koji
im pružaju njihove paradigme?
5
Ad (1). Teorije psihoterapije analizirat ćemo iz perspektive filozofije

znanosti. Predstavit ćemo sljedeće modele filozofske analize: ontološko-
epistemološki model (Barclay, 1968), koji razvrstava psihoterapijske pristupe
prema njihovoj usmjerenosti na subjektivna stanja korisnika ili okolinske faktore
(subjekt-objekt dimenzija) i pretpostavke o strukturiranosti svijeta (apriorno-
aposteriorno dimenzija). Zatim ćemo predstaviti model povijesne analize, koji se
tiče kontakata izmeñu autora iz psihologije i filozofije. U tu svrhu rabit ćemo
Collinsovu (2000) analizu sociograma u specifičnim povijesnim razdobljima.
Analizu ćemo proširiti na prijenos koncepata, u skladu s rezultatima Jonesova
(1986; prema Jones i Butman, 1991) istraživanja, te ilustrirati povijesnim
razvojem koncepta ludila. Na koncu, slijedi analiza psihoterapijskih teorija s
pozicije filozofije znanosti.
Ad (2). Analiza konceptualnih poveznica izmeñu psihoterapijskih
paradigmi i filozofije je gotovo beskonačan posao i za povjesničare znanosti i za
filozofe. S obzirom na ograničenja ovog projekta, u analizi ćemo se zadržati na
nekoliko koncepata: klasifikaciji, abnormalnosti, nesvjesnom, anksioznosti i
odnosu um-tijelo. Dakako, dosta je značajnih koncepata propušteno, poput
ličnosti, ljudske naravi, mudrosti…
Ad (3). Paradigmatski pristupi psihološkoj intervenciji su psihodinamski,
biomedicinski, teorije učenja, kognitivni pristup i humanističko-egzistencijalni.
Dosta terapija ostaje izvan ovog popisa (npr. obiteljska, feministička, morita,
razni integrativni pristupi). U radnji ćemo pružiti pregled filozofske pozadine
svake od ovih paradigmi.
Ad (4). Poveznice izmeñu filozofskog i psihološkog savjetovanja
identificirat ćemo polazeći od središnjeg elementa analize – životne filozofije.
Budući psihoterapijske intervencije posjeduju više ili manje implicitnu teoriju
kako treba izgledati uredan život, tj. teoriju mentalnog zdravlja, postoje paralele
s filozofskim doktrinama. Rogersove (1985; Sharf, 2000) jezgrene osobine
savjetovatelja uvelike se poklapaju s modelom stoičke osobe; stoicizam takoñer
služi kao nadahnuće Ellisovoj racionalno-emocionalnoj bihevioralnoj terapiji;
Heideggerov egzistencijalizam rabe i egzistencijalna i gestalt terapija…
6
Ad (5). Prigovor psihologiji o prevelikoj raznovrsnosti tema i metoda

odavno je prisutan iz filozofskih krugova nesklonih bilo kakvoj egzaktnoj istrazi
ljudskog fenomena. Načelno, prigovor se sastoji od nabrajanja različitih metoda
i problema koje psihologija rabi i upozorenja da je njihov raspon prevelik ili da
pojmovi nisu jednoznačno definirani. Potonjem prigovoru može se suprotstaviti
protuargument o funkcioniranju fizike – ukoliko su psiholozi dužni definirati što
je to psiha, kako iz nervne nastaje psihonervna aktivnost, a fizika se uredno
uzima kao paradigmatska znanost, tada bi se od fizičara moglo zahtijevati da
nedvojbeno definiraju pojam 'materija' (Lelas, 1990). No, iako takva
neproblematična definicija ne postoji, to ne sprječava fizičare da budu uspješni u
vlastitom poslu. Riječ je o zamaskiranom esencijalističkom pristupu jeziku, koji
tvrdi kako je spoznaja nužno pogrešna ukoliko ne baratamo s pravom/istinitom
definicijom riječi. Budući je u znanosti dominantni pogled na istinu
pragmatistički, niti jedan znanstvenik pred sebe ne postavlja ambiciju otkrivanja
Istine; uostalom, braniti esencijalizam i teoriju korespodencije je postalo znatno
teže nakon objavljivanja Kantove prve Kritike. Kako je istaknuo Popper (1973;
1979), znanstveniku je moguće spoznati Istinu, ali mu nije moguće znati je li
upravo ona Istina.
Što se multiparadigmatičnosti tiče, Kuhn nije doživljavao psihologiju
paradigmatskom znanošću, ali usprkos tome, kada je riječ o društvenim i
humanističkim znanostima, multiparadigmatičnost je normalno stanje stvari.
Pokušaji utemeljenja psihologije kao prirodne znanosti, odavno su stvar
prošlosti, pa time i prigovor o multiparadigmatičnosti kao indikatoru
nekoherentnosti psihologije nije utemeljen. Ideja o unificiranoj psihološkoj
teoriji i dalje je samo ambicija, ali autorovo je mišljenje kako u prigovorima
znanstvenom statusu psihologije valja dobro lučiti one koji dolaze iz pozicije
filozofije znanosti (npr. pitanje adekvatnog filozofskog okvira objašnjenja u
znanosti, pitanje naravi psihološkog objašnjenja) od onih koji su ideološki
nadahnuti, kao što ćemo vidjeti u poglavlju o psihoterapijskim teorijama i
naturalističkoj pogrešci.
7
U radnji se više nećemo posebno posvećivati ovom problemu, iako će se

o pitanju paradigme, naravi psihološkog objašnjenja, te znanstvenog objašnjenja
raspravljati na odvojenim mjestima.
Ad (6). Paradigme psihoterapije pružaju okvir za objašnjenje mentalnog
funkcioniranja, nastanka abnormalnosti i njihova tretmana. Budući je životna
filozofija središnji pojam u brojnim terapijskim teorijama, potrebno je samo
pretpostaviti valjanost psihologizma (u sociološkom smislu) kako bi se
psihoterapije iskoristile kao baza za objašnjenje abnormalnosti u društvu, te kao
način kako intervenirati i oblikovati društvo u skladu s modelom mentalnog
zdravlja. Pojedini autori (Skinner, 1974) idu toliko daleko da nude utopijsku
sliku društva ureñenog u skladu s njihovim teorijskim usmjerenjem, ili
kritiziraju psihologiju kao ideološki pokret upravo jer je u suprotnosti s njihovim
teorijskim usmjerenjem (Vitz, 2003).
2.4 Teze
Tri su polazišta našeg razmatranja:
(1) Pragmatistička teorija istine, koja stoji u temelju znanstvene metode.
(2) Nepostojanje povlaštenog epistemološkog stajališta u objašnjenju.
Ključni pojmovi psihopatologije su i socijalno konstruirani, pa je svako
teorijsko objašnjenje privremeno. Iz toga slijedi
(3) Pristup kontinuuma izmeñu znanosti i ne-znanosti (Kitchener, 1999).
Znanost je samo jedan od načina objašnjavanja svijeta, koji je utemeljen
na specifičnoj metodi i epistemološki se ne razlikuje od drugih sistema
objašnjavanja poput ideologije, umjetnosti ili religije. Učinkovitost
objašnjenja nije pod utjecajem kontinuuma, samo epistemološka pozicija.
Teza ove disertacije glasi: Svaka osoba s kojom je moguće upustiti se u

suvisli razgovor, posjeduje sistem općih iskaza o funkcioniranju svijeta
(fizikalne i socijalne okoline) pomoću kojeg pruža objašnjenje tuñeg ponašanja i
prema kojima usklañuje vlastito. Taj sistem općih iskaza možemo nazvati
životna filozofija, i moguće ga je analizirati konceptualno, na način kako se u
filozofiji analiziraju autorske filozofske teorije. Nisu sve životne filozofije
podjednako učinkovite, pa ćemo one koje, suočene s iskustvenom provjerom,
8
donose manje disfunkcionalnog ponašanja, smatrati poželjnijima i poticati

njihovo usvajanje. Mehanizam selekcije sličan je onome u znanosti, stoga ovu
tezu nazivamo ZNANSTVENOLIKOŠĆU ŽIVOTNE FILOZOFIJE.
Znanstvenolikost životne filozofije posjeduje dvije facete. Prva se tiče
njene primjenjivosti – koliko je izvjesna životna filozofija podložna prilagodbi
kada je suočimo sa stvarnošću? To je isto pitanje koje se postavlja znanstvenoj
teoriji i na taj je vid znatan naglasak dao Albert Ellis u racionalno-emocionalnoj
bihevioralnoj terapiji (Shootrom, 1965; Ellis, 2002).
Druga se faceta tiče odabira izmeñu konkurentskih životnih filozofija.
Dok se s jedne strane tom problemu pristupa u području socijalne kognicije,
filozofska analiza može krenuti iz nekoliko smjerova:
• logike – kao matematizacija promjene vjerovanja, gdje pomoću logike
predikata možemo prikazati odreñene segmente kognicije;
• aksiologije – životna filozofija posjeduje izvjesne vrijednosne iskaze koje
je moguće podvrći, kako analizi iz deontičke logike, tako i promatrati kao
(ne nužno artikulirani) etički sistem;
• pozicije filozofije znanosti – odabiranje adekvatnog metateorijskog
modela procjene vrsnoće životne filozofije. Pozicije kojima ćemo se
prikloniti u ovome radu su one paradigmatskog utemeljenja T. S. Kuhna
(1999) i modificiranog metodološkog anarhizma Paula Feyerabenda
(2002). Elementi filozofije znanosti nisu nepoznati u psihoterapijskoj
teoriji – Freudov pokušaj utemeljenja metapsihologije (Kulenović, 1986)
može se, logičkim rječnikom, opisati kao pokušaj stvaranja
neinterpretirane4 psihološke teorije. Nadalje, neki specifični problemi
filozofije znanosti mogu se prepoznati u radu s korisnikom: problem
pododreñenja, zaključivanje na najbolje objašnjenje, učinkovitost
teorijskog okvira i povratna sprega testiranjem naspram iskustva,
antirealizam. S nekima od ovih pitanja ćemo se detaljnije posvetiti
kasnije u radnji.
4
Ovdje uporabom pojma "neinterpretirano" povlačimo analogiju s uporabom pojma
"neinterpretirana geometrija" (v. Barker, 1973).
9
Znanstvenolikost životne filozofije povlači za posljedicu novu tezu, koja

je važna za našu analizu odnosa izmeñu filozofije i psihologije savjetovanja i
psihoterapije – INTEGRALIZAM. Integralizam označava objedinjavanje
psiholoških vještina potrebnih za učinkovitu intervenciju kod korisnika sa
filozofskim okvirom koji korisnik donosi skupa s vlastitom životnom
filozofijom. On se zbiva na razini teza, tehnika, intervencije i meta-okvira.
Gledamo li to kroz proces savjetovanja/terapije možemo identificirati
korisnikova uvjerenja i rabiti metode konceptualne i logičke analize kako bi
pronašli problematična mjesta, rabiti sokratovski dijalog kako bi korisniku
omogućili uvid u spomenuta mjesta, podučiti ga vještinama logičkog
zaključivanja, upoznati ga s izborom učinkovitijih i razrañenijih filozofskih
okvira iz povijesti filozofije, tj. posuditi iz povijesti filozofije dijelove potrebne
za učikoviti okvir za djelovanje kao savjetovatelj/terapeut. Na koncu, pojava
filozofskog savjetovanja može poslužiti kao dobar primjer integralističke teze.
Pri tome valja napomenuti tri važna momenta:
• Psihološka je djelatnost u Hrvatskoj definirana Zakonom o psihološkoj
djelatnosti i drugim zakonskim aktima koji propisuju profesionalni odnos
s korisnicima. Hrvatska psihološka komora je tijelo koje provodi i čuva
profesionalnu razinu struke.
• Psihoterapeutska praksa podrazumijeva socijalno sankcioniranje –
završen studij psihologije (ili neki srodni studij), te četiri godine
edukacije iz odabranog terapijskog smjera, konstantno usavršavanje,
superviziju i – veliku odgovornost u poslu.
• Filozofsko savjetovanje nije niti hibrid filozofije i psihologije niti pokušaj
da se ponudi razvodnjena verzija psihološkog rada. Filozofsko
savjetovanje je pokret koji filozofiji želi vratiti izvornu zadaću –
olakšanje ljudskog stanja, pokret koji rabi bogatu intelektualnu baštinu u
korist suočavanja sa svakodnevnim životnim problemima i pokret koji
nudi kontinuitet u savjetovanju izmeñu kolokvijalnog i psihološkog.
Detaljnije o odnosu izmeñu psihološkog i filozofskog savjetovanja bit će
riječi na kraju poglavlja o filozofskome savjetovanju.
10
U korist integralističke teze govori i velika prisutnost eklekticizma u

psihološkoj praksi kao što možemo vidjeti u tablici.
Eklekticizam treba shvatiti kao suvremenu tendenciju u psihološkoj
intervenciji za posezanjem u druge terapijske pravce kako bi se omogućilo
cjelovitije razumijevanje korisnika, i posljedično, kvalitetnija intervencija.
Eklekticizam isključivo na razini tehnike (Sharf, 2000) postaje izlika za
skrivanje neznanja što terapeut treba raditi iza obilnog izbora terapija.
Posuñivanje od drugih teorija treba biti obavljeno na konzistentan način.
Tabela 1 Primarne teorijske orijentacije američkih psihoterapeuta (Prochaska & Norcross, 1999;
prema Sharf, 2000).
PSIHOLOZI
KLINIČKI SOCIJALNI
USMJERENJE SAVJETO- PSIHIJATRI SAVJETNICI
PSIHOLOZI RADNICI
VATELJI
Adlerijansko 1% 2% 1% 1% 2%
Bihevioralno 13% 8% 1% 4% 6%
Kognitivno 24% 11% 1% 4% 10%
Eklektično /
27% 40% 53% 34% 37%
integrativno
Egzistencijalno /
3% 6% 1% 3% 13%
humanističko
Gestalt 1% 2% 1% 1% 2%
Interpersonalno 5% 2% 3% 1% 1%
Psihoanalitičko/
18% 12% 35% 33% 11%
psihodinamsko
Rogerijanski/
1% 8% 0% 2% 8%
usmjereno na osobu
Sistemski 4% 5% 1% 13% 7%
Ostali 3% 4% 3% 4% 3%
Upravo ovaj moment je važan za tezu o znanstvenolikosti životne

filozofije, jer možemo utvrditi sljedeće:
(A) Postoji preko 400 psihoterapija, kojima se ne može poreći učinkovitost.
(B) Eklektički pristup psihoterapiji zahtijeva od terapeuta stvaranje
konzistentne mješavine utjecaja. Činjenica da su pojedine paradigme
meñusobno isključive, otežava izbor.
(C) Stvaranje konzistentne integracije moguće je uz posjedovanje šireg
teorijskog okvira, koji u psihologiji za sada ne postoji (unificirana
psihološka teorija), ali dobar kandidat za takav širi teorijski okvir je
filozofija iz dva razloga: i) povijest filozofije je repozitorij raznolikih
11
rješenja osmišljavanja ljudskog stanja; ii) životna filozofija je u središtvu

svake terapijske intervencije, iz razloga više ili manje implicitnog
modela mentalnog zdravlja (filozofskim rječnikom – ideala življenja) i
razloga pretpostavljene strukture mentalnog (filozofskim rječnikom –
ljudske naravi). Potonji razlog je u Barclayevom (1968) modelu
predstavljen kao ontološka dimenzija.
Od 1950-ih do 1980-ih nema značajnog pomaka u stavu o dva

suprotstavljena pristupa psihoterapiji: i) manipulativnom, po kojem je terapeut
ekspert, koji upravlja i usmjeruje terapijski proces; čovjek se definira kao
reaktivno biće, bilo izvana, bilo iznutra, te ii) razumijevanju, po kojem je mjesto
kontrole na korisniku, a terapeut potiče terapijski proces empatijom; na čovjeka
se gleda kao na biće u procesu postajanja. Od 1980-ih dolazi do pomaka prema
eklekticizmu.
Patterson (1989) identificira tri uvjeta eklekticizma:
1) razvoj jednog sveobuhvatnog sistema psihoterapije koji uključuje
filozofske i teoretske temelje, načela izvodljivosti koja će rukovoditi
praksom, i primjenu tih načela;
2) koherentna teoretska struktura, koja još uvijek ne postoji. Teorije su
prekompleksne i preapstraktne da bi se mogle integrirati, dok se dobra
terapija može obavljati bez posjedovanja dobre teorije. Predlaže se
alternativa fokusiranja na strategije radije nego na teorije.
3) Empirijska potpora istraživanja.
12
3 PRISTUPI FILOZOFSKOJ ANALIZI PSIHOTERAPIJSKIH PRAVACA

Psihoterapijskih pravaca postoji preko 400 (Jones i Butman, 1991; Capuzzi i
Gross, 1999; Scharf, 2000), što nas suočava s pitanjem formuliranja općeg
teorijskog okvira koji bi ih obuhvatio. Za sada nam takav univerzalni i
jedinstveni okvir nije poznat, pa ćemo predstaviti nekoliko pristupa proučavanju
filozofske strane teorija psihološkog savjetovanja i psihoterapija.
3.1 Povijesno-konceptualni pristup

Povijesno gledajući, sve znanosti mogu pratiti svoje početke u filozofiji, što je
posve očekivano ako smo svjesni povijesne uloge filozofije kao opće
intelektualne discipline koja je postavljala pitanja o svijetu, ili, suvremenim
rječnikom – konceptualnim inženjeringom (Blackburn, 2002). Iz Kuhnove
perspektive (1999), tu fazu možemo identificirati kao protoznanost – postoji više
konkurentskih teorija, svaka od njih nudi vlastito viñenje utemeljenja stvarnosti
koju izučava, te ne postoji jedinstvo definicije ni metoda ni problema, kao ni
jedinstvo u zajednici praktičara. Za tu je fazu karakteristično, sociološkim
rječnikom, borba za moć izmeñu konkurentskih zajednica praktičara. Znanje, na
koje njihove teorije referiraju, potrebno je shvatiti u smislu socijalne
konstrukcije, a ne esencijalizma, što je u skladu s postavkama ove radnje.
Kao što smo već spomenuli u uvodu, teorije psihološkoga savjetovanja i
psihoterapije, mogu se opisati kroz filozofsku racionalu koja pojašnjava odnose
izmeñu ciljeva, metoda i kriterija vrednovanja (Barclay, 1968). Povijest
psihologije nudi nam mnoštvo podataka o obostranom transferu koncepata i
znanja izmeñu filozofije i psihologije. Povijest odnosa prema duševnim
poremećajima poslužiti će kao ilustracija.
3.1.1 Transferi iz filozofije

U analizi psihoterapijskih paradigmi detaljnije ćemo prikazati konkretne
transfere koncepata izmeñu filozofije i psihoterapije. Na ovom mjestu samo
ćemo prikazati jedan shematski prikaz tih odnosa (Jones, 1986; prema Stanton i
Butman, 1999).
13
Slika 1 Shematski opis transfera ideja iz filozofije u psihoterapijske prave. (Jones, 1986; prema
Stanton i Butman, 1999)
14
3.1.2 Povijesni odnos prema mentalnim poremećajima

Najstariji poznati nalazi tretiranja mentalnih poremećaja potječu od prije 7000
godina – riječ je o lubanjama koje pokazuju tragove trepanacije, postupka
magijske medicine (Porter, 2002). U magijskoj i religijskoj literaturi moguće je
naići na opise mentalnih poremećaja. Primjerice, Stari Zavjet spominje kako je
Nabukodonosor kažnjen životinjskim ludilom; u Babilonu i Mesopotamiji
epileptični napadi pripisivali su se opsjednutošću duhovima, urokljivim okom ili
kršenjem tabua; u brahmanističkoj tradiciji za epileptične napade krivac je
demon Grahi ('onaj koji opsjeda'); postoji cijela tradicija povezivanja mentalnih
poremećaja sa psima (likantropija, 'crni pas' sinonim za depresiju, psoliki
demoni u Indiji); Homer opisuje Ajantov mahniti pokolj stoke kao posljedicu
utjecaja Atenine čarolije i samoubojstvo nakon toga; Euripidova Medeja u
napadu ludila ubija vlastitu djecu… U starogrčkoj civilizaciji prvi glas protiv
teorije utjecaja u objašnjenju ludila je Hipokratov; nažalost, praktički ostaje
jedini za dugo vremena. Platon, primjerice u Zakonima zahtijeva od grañana da
čuvaju člana rodbine koji je obuzet ludilom od pojavljivanja u gradu ili plate
globu (1974, p. 417).
U kršćanskoj tradiciji, mentalne poremećaje se gledalo kroz prizmu
psihomahije – borbe Duha Svetoga i Vraga za ljudsku dušu. Tragovi te borbe
mogli su uključivati ono što bi danas nazvali simptomima očajanja i agonije.
Takoñer, pretpostavljalo se postojanje 'ludila križa', ekstatičnom stanju u koje su
zapadali mistici, asketi i vidioci (prema Porter, 2002). Otegotna okolnost odnosu
kršćanstva prema mentalnim poremećajima bio je sukob s poganskim
tradicijama. Pučka tradicijska medicina u Europi toga vremena identificirala je
teže bolesti kao posljedice utjecaja, koji se mogao ukloniti isključivo magijskom
praksom. I praksa i praktikanti bili su identificirani kao opasni protivnici.
Hothersal (2002) navodi Augustinove opise iskušenja ljubavnice u
Ispovijestima, kao i njegovu zahvalu Bogu što nije odgovoran za sadržaje
vlastitih snova. Martin Luther u Razgovorima za stolom opisuje osobe s
mentalnom retardacijom kao opsjednute ðavlom. »Bez razuma i duše, oni su
osuñeni na vječno prokletstvo« (prema Hothersal, 2002, p. 285). Luther je
osobno preporučio utapanje 12-godišnjeg retardiranog dječaka.
15
Njemački redovnici Johann Sprenger i Heinrich Kraemer 1486. pišu

zloglasni Malleus Maleficarum (Malj za vještice). Knjiga se bavi dokazima
postojanja vještica i objašnjavanjem njihova djelovanja, opisom njihovih
značajki i djelovanja, te načinima ispitivanja vještica. Knjiga je testament
psihopatologiji – s jedne strane ilustracija je sadističke prakse koja se
institucionalizirala – od početka progona vještica u XIV. st. do sredine XVII. st.
u Europi je pogubljeno preko 200,000 vještica, od toga 85% žena i djevojaka
(Ben-Yehuda, 1980, prema Hothersal, 2002; Porter, 2002). S druge strane,
knjiga nudi česte opise deluzija, halucinacija, maničnog i melankoličnog
ponašanja, katatonije i paranoje. U Hrvatskoj je progon vještica zakonski
zabranjen aktom Marije Terezije iz 1758.
Iako na spomen srednjega vijeka i mentalnih poremećaja kao ikonički
dogañaj na um pada priča iz Salema u 1692., dramatski proslavljena djelom
Raspelo Arthura Millera, neophodno je istaknuti Kempovu tvrdnju (1990, prema
Hothersal, 2002) o postojanju srednjevjekovne psihologije. Crkva u tom dobu
nije branila razvoj znanosti, a tadašnje metode istraživanja nisu bespogovorno
prihvaćale antičke nalaze. Dapače, ključna imena rane znanosti, praktički njeni
sveci mučenici, Galileo i Bruno, koristili su znanstvene nalaze kao argumente za
teološku raspravu. Dakako, činjenica da su završili kako su završili zbog
razmimoilaženja u teološkoj argumentaciji govori mnogo o tadašnjem dobu. Na
koncu, i Isaac Newton, paradigma znanstvene racionalnosti, osoba koja je prva
uspjela ostvariti, Lakatosovim rječnikom (1970), pitagorejsko-platonovski
znanstveni projekt, više je vremena i truda uložio u alkemiju i kabalistiku nego u
znanstvena istraživanja (Oxley, 2008). Navedene primjere možemo uzeti kao još
jedan dokaz upozorenju da se čuvamo sklonosti tumačenja naših prethodnika u
znanosti prema današnjim mjerilima i vrednovanjem njihova djela na temelju
danas poznatih činjenica, tzv. Whigovskoj povijesti (Hothersal, 2002; Porter,
2002).
Histerija progona vještica počela je splašnjavati isprva suočena s
prevelikim brojem žrtava – teza o sveprisutnosti malicioznog utjecaja izgledala
je javnosti sve manje vjerojatnom. Pojedini teolozi pišu djela kojima dovode u
pitanje vještičarenje – npr. Johannes Weyer iz nizozemskog Arnhema piše 1563.
16
O iluzijama koje izazivaju demoni i pronalazi svjetovne uzroke za pojave do tada

pripisivane vješticama; Reginald Scot iz Kenta piše 1584. Otkrivanje vještica,
tada vrlo utjecajnu knjigu u Engleskoj. Dodatnu snaga proizlazi iz svijesti o
progonu kao političkoj poluzi papista ili puritanaca. Nadalje, liječnici su sve
uključeniji u tu struju razmišljanja, iako više dovode u sumnju dokaze o
vještičarenju nego samu pretpostavku postojanja vještica (Porter, 2002).
Prva polovica XVII. st. poprište je tridesetogodišnjeg rata na europskom
kontinentu i grañanskog rata u Engleskoj, što za posljedicu ima reakciju prema
religijsko-političkom ekstremizmu, koji je bio glavni sponzor progona vještica.
Takoñer, to je razdoblje uzleta medicine, izravno poticane potrebom za
spašavanjem što većeg broja ranjenih vojnika u dugim i iscrpljujućim ratovima.
Kao posljedica, otkriva se sve više paralela izmeñu mentalnih poremećaja i
opsjednutosti, pa ludilo postaje sekularizirano.
Iz filozofske perspektive, zanimljivo je promatrati kako se paralelno
razvijaju rasprave o znanstvenoj metodi i pokušaji racionalnog tretmana ludila.
Descartesova stroga podjela na protežno u umsko, promijenila je i odnos prema
ludilu – svjesno je bezuvjetno racionalno, pa je tjelesno postalo mjesto ludila, ili
barem nezdravog utjecaja na um. Na taj način je i teorijski zatvoren pristup
demonološkom utjecaju – liječiti ludilo znači liječiti tijelo. Drugi moment koji je
značajan, uzlet je empirizma. Hobbes 1690. u Raspravi o ljudskom razumu
zagovara formiranje uma iskustvom i oblikovanje odgojem. Lažna su vjerovanja
posljedica lošeg povezivanja ideja, pa ludilo tako postaje deluzija, pogreška u
kogniciji (Porter, 2002).
Institucionaliziranje mentalno poremećenih osoba možemo pratiti od
primjera Sv. Marije od Betlehema, zloglasnom Bedlamu. Utemeljen 1247,
počinje skrbiti o poremećenima od kraja XIV. st. Flamansko selo Gheel imalo je
reputaciju centra za liječenje. Azili su se otvarali u Španjolskoj XV. st. u
Valenciji, Zaragozi, Sevilli, Valladolidu, Toledu i Barceloni, pri čemu su
vjerojatno za model uzimali islamske bolnice po Španjolskoj (Porter, 2002). U
Engleskoj XVIII. st. osnivaju se slične institucije u Liverpoolu, Machesteru,
Newcastleu i Yorku.
17
Institucionalizacija ludila, kako ističe Foucault (1980), uklonila je i ono

malo moći što su poremećene osobe posjedovale u društvu. Dok su prije
institucionalizacije imali priliku nekažnjeno se izrugivati i moćnijima od sebe,
sada su skupljeni na jednom i izoliranom mjestu u kojemu se uvodi potpuna
kontrola. U dobu Razuma, luñaci su bili bića bez razuma, pa, pita se Foucault, je
li toliko čudno što ih se zatvaralo u kaveze poput životinja, odričući im
ljudskost? Promjene u državnom ureñenju (apsolutni monarhizam) imaju za
posljedicu promjene u birokratskom državnom aparatu i povećavanje kontrole
koju država vrši nad vlastitim grañanima. Za poremećene osobe, jedna od
promjena bila je i mogućnost da ih se rodbina odrekne i uskrati im sva pravna i
vlasnička prava. Mentalne institucije pale su pod državnu kontrolu, iako je u
pojedinim slučajevima bilo potrebno dosta vremena da se riješi pravni okvir
financiranja takvih ustanova (npr. u Engleskoj 1808. Parlament dozvoljava
financiranje mentalnih ustanova, a tek od 1845. kreće javno financiranje), kao i
provoñenje odluka. Tretman poremećenih ovisio je uvelike i o njihovom
društvenom statusu i platežnoj sposobnosti – u Engleskoj je do 1800. postojalo
pedesetak privatnih ustanova, a Ticehurst House u Sussexu, utemeljen 1792.
pružao je psihijatrijsku skrb za bogate – štićenici su posjedovali sluge, pojedinci
su imali smještaj u zasebnim kućama na imanju, te se nekima dozvoljavalo i
posjedovanje lovačkih pasa (Porter, 2002). U ustanovama sa siromašnim
štićenicima prakticiralo se njihovo zapošljavanje u manufakturama u sklopu
ustanove pod izlikom radne terapije i izbjegavanja života isključivo na teret
brige države.
Posljedice francuske revolucije i ideja koje je pronosila, osjetile su se i u
psihijatrijskoj praksi. Philippe Pinel najpoznatiji je pionir moralnog tretmana
(Hothersal, 2002). Djelovao je u azilima Salpetriere i Bicetre, gdje je u vrijeme
Vladavine terora, primjenjivao razgovor i humani odnos prema štićenicima, kao
i postupno sve slobodnije uvjete liječenja. Mentalno poremećeni ponovo su
dobili status ljudskih bića, skinuti su im lanci i uvedena je ideja interakcijskog
tretmana koji može barem poboljšati njihovo stanje. Pinel nije bio prvi –
William Battie je 1750-ih razlučio dvije vrste poremećaja – 'izvorno ludilo', koje
je neizlječivo i 'posljedično ludilo', kojemu je uzrok u dogañajima. Prvo je činilo
18
tek manji dio liječničke prakse, dok je drugo, uz pravilno primijenjen

individualni tretman nudilo povoljne prognoze. Battieva krilatica bila je
"upravljanje čini više od medicine", a podrazumijevala je blizak odnos izmeñu
pacijenta i uvježbanog liječnika u kojemu bi se uklanjale specifične deluzije ili
delinkventna ponašanja. U Engleskoj su taj pristup primijenili Thomas Arnold,
Joseph Mason Cox i Francis Willis (kojemu je 1788. povjereno liječenje kralja
Georgea III) (Porter, 2002). S Pinelom počinje suvremena povijest tretmana
psihopatologije i prelazi u potpunosti u ruke medicine.
3.2 Dvofaktorski model savjetovanja

James R. Barclay (1968) nudi model filozofske analize teorija psihološkog
savjetovanja i psihoterapije. On promatra model i "roditeljske filozofske
pozicije" (Barclay, 1968, p. 6) kroz širi metafizički okvir, radije nego kroz
pojedinačne filozofe. Kao filozofski model analize, njegov pristup pruža uvid u
odnose izmeñu savjetodavnih pristupa, iako pri tome valja biti svjestan da se u
40 godina od kada je model ponuñen, pojavilo mnoštvo savjetodavnih pristupa
koje Barclay nije uzeo u obzir. Usprkos tome, model možemo načelno prihvatiti
jer se i ovaj rad temelji na analizi pravaca koje je on obradio, a naknadno
utemeljeni pravci nisu u proturječju sa svojstvima modela.
Autor drži da ovaj primjer zorno prikazuje temeljnu razliku izmeñu
razumijevanja filozofije kao konceptualnog inženjeringa i znanosti – dok je
prvoj dovoljna konzistencija, druga zahtijeva i empirijsku provjeru kao
svojevrsni evolucijski mehanizam najboljeg dostupnog rješenja. Upravo iz tog
razloga, moguće je postojanje meñusobno isključivih teorija u filozofiji, dok bi
takva situacija u znanosti bila nepogrešivi indikator krize.
Barclay razlikuje četiri pristupa savjetovanju na najopćenitijoj razini:
a) objektno usmjereni pristup – savjetovatelj u radu s korisnikom identificira
ciljeve te stavove i ponašanja koja dovode do cilja, odnosno, ponašanja
koja onemogućuju njegovo ostvarenje. Rad s korisnikom svodi se na
usvajanje prvih oblika ponašanja i stavova, te napuštanje drugih.
b) subjektno usmjereni pristup – savjetovatelj u radu s korisnikom pokušava
razriješiti svjesno ili nesvjesno usvojene obrasce disfunkcionalnog
19
ponašanja, a pri tome je usmjeren na razvojni aspekt i postizanje

korisnikova uvida u motive.
c) Objektno-manipulativni pristup – korisnikova disfunkcionalna ponašanja
nastoji se ukloniti na način da se identificiraju obrasci potkrjepljenja te
postigne promjena ponašanja kroz manipulaciju okolinom ili operantno
uvjetovanje.
d) Subjektno-manipulativni pristup – cilj savjetovateljeva rada je omogućiti
korisniku suočiti se s vlastitom realnošću, prepoznati važnost
interpersonalne komunikacije kroz prihvaćanje i emocionalni dijalog.
Barclay redom navodi opisane pristupe: realistički pristup rješavanju
problema, neo-psihoanalizu, biheviorizam i kllijentu-usmjeren pristup. On
navodi tri pretpostavke svoje analize:
1. Savjetovanje je proces koji uzrokuje promjenu ponašanja i logički je
povezan s epistemološkim i ontološkim postulatima. "To znači da su
ciljevi, metode i kriteriji evaluacije razvijeni i primijenjeni putem raznih
teorijskih pristupa savjetovanju koji odražavaju temeljne pretpostavke o
hijerarhiji znanja i spoznavanja, te pretpostavki o naravi stvarnosti."
(Barclay, 1969, p. 4).
2. Pozicije o stvarnosti i znanju izravno ili neizravno utječu na odreñivanje
ciljeva, metoda i kriterija procjene u savjetovanju i doprinose razvoju
teorije o ljudskoj naravi i sistemu vrijednosti.
3. U savjetovanju se komunikacijom prenosi izvjesno znanje, pa je shema
modela načinjena u skladu s epistemologijom, tj. razinama izvjesnosti
znanja. Barclay ističe tri središnja faktora u svakoj teoriji znanja:
a. Subjekt – onaj koji spoznaje
b. Objekt – ono što se spoznaje
c. Proces – čin kojim subjekt spoznaje
20
Slika 2 Barclayev (1968) prikaz raspodjele psihoterapijskih pravaca prema dimenzijama subjekt-
objekt i egzistencija-esencija.
Barclay grafički prikazuje psihoterapijske pravce razvrstane u četiri

kvadranta, koja čine dvije dimenzije: subjekt-objekt i egzistencija-bit. Prvi
kvadrant (gornji lijevi) zauzimaju terapijski smjerovi koji su usmjereni na
vanjske objekte percepcije i koji nisu ograničeni na apriorno odreñenje o naravi
stvarnosti. Drugi (donji lijevi) kvadrant zauzimaju teorijske pozicije koje su
takoñer usmjerene na vanjske objekte percepcije, ali zauzimaju stav o naravi
vanjskog svijeta. Treći kvadrant čine terapijske pozicije koje su usmjerene na
subjekta spoznaje; egzistencijalistički naglasak na prolaznoj i procesnoj naravi
21
psiholoških fenomena u skladu je sa izostankom apriornih strukturalnih

odrednica. Donji desni kvadrant predstavlja teorijsku poziciju čiji je fokus
ljudska narav, a »mentalne pojave su odreñene i u svezi sa strukturom ljudskog
bića« (Barclay, 1968, p. 6).
Slika 3 Barclayev (1968) dvofaktorski model i filozofske pozicije u psihoterapiji.
U sklopu ovakvog modela, kvadrantima možemo pridružiti filozofske

pozicije, pri čemu je riječ o širem metafizičkom okviru nego o specifičnom
filozofu. U poglavlju o konceptualnoj analizi psihoterapija povezati ćemo, tamo
gdje postoji dovoljno dokaza, konkretna imena. Njih takoñer možemo grafički
predstaviti u četiri kvadranta. Jednu os čini dimenzija realizam-idealizam, a
drugu subjekt-objekt.
22
3.3 Socijalne mreže i filozofske škole

Kada govorimo o stvaranju ideja, razlikujemo četiri pristupa (Collins, 2000, p.
1- 12). Prvi tvrdi kako ideje stvaraju ideje. Meñu zastupnicima te teorije su
Leibniz i Searle. Leibniz brani tezu pozivajući se na nemogućnost
redukcionizma ideje – ako bi uspjeli povećati um, ne bi mogli vidjeti ništa slično
ideji. Searle iznova čita taj argument, pozivajući se na umjetnu inteligenciju –
tvrditi kako računalo misli znači ništa drugo nego projiciranje vlastitih
sposobnosti na homunkulus stroja.
Drugi pristup prepoznaje istaknute pojedince kao tvorce ideja. Uz ovo
shvaćanje vezuju se scenariji kulta genija, intelektualnog heroja – povijest
filozofije povijest je velikih imena koja su napravila revolucionarne pomake.
Meñutim, povijest filozofije iz sociološke vizure povijest je grupa. Možemo
razlikovati intelektualne i organizacijske voñe, pri čemu u istoj osobi ne moraju
biti smještene obje karakteristike. Mreža intelektualaca ne može biti uspješna
ukoliko nema obje vrste voña. Na tom tragu je važnost isticanja i
transgeneracijske i intergeneracijske mreže – prva omogućuje akumulaciju
znanja i uvoñenje u akademske institucije, a druga aktivnu razradu aktualnih
koncepata i poticajno rivalstvo. Upravo ideja strukturnog rivalsta odaje
sociološki pristup analizi mreža filozofskih škola – teorije konflikta.
Treći pristup tvrdi kako kultura stvara samu sebe. Prema njemu, svatko
od nas je odreñen kulturom u kojoj je odrastao; ona definira naše pojmove,
modelira naše mreže značenja, odreñuje nam uloge, ucrtava legitimne putove
rješavanja problema, i uspinjanja u institucijama kroz koje djelujemo.
Četvrti pristup poima stvaranje ideja kao fluks, proces u kojem sve teče.
Posljedica je nepostojanje općeg objašnjenja ili jednog istaknutog teorijskog
okvira koji bi poslužio kao univerzalno polazište. Ovaj je pristup svojstven
postmodernistima.
Mit o velikom pojedincu u povijesti, na koji ćemo ovdje detaljnije
upozoriti, uzima se da je prvi formulirao škotski filozof Thomas Carlyle tvrdeći
kako je »povijest svijeta tek niz biografija velikana« ("Thomas Carlyle," 2008).
Vrhunac pristupa možemo prepoznati u formiranju psihopovijesti, pokušaju
23
povijesnog objašnjenja s polazištem u analizi psihološkog profila ključnih

povijesnih osoba.
Već lagana kroskulturalna komparacija svakodnevnih pojmova poput
ljubavi ukazuje na drastičnost razlike u definiranju identiteta u
individualističkim i kolektivističkim društvima. Dok jedna društva na prvo
mjesto stavljaju psihološke potrebe, druga ističu sklad socijalne mreže; dok se
prva pozivaju na slobodu pojedinca i proizvode neurotske simptome, druga traže
prvenstvo grupe i pružaju veću solidarnost (Triandis et al., 1988; prema Hock,
2004) .
Kreativnosti se obično prilazi kroz psihološku dimenziju, ali možemo
postaviti i pitanje koliko je ona društveno uvjetovana? Upravo su se socijalne
mreže pokazale ključnom varijablom u objašnjenju zašto su se pojedinci
istaknuli kao ključni autori struke – postojanje starijih autora koji su problemima
pristupili na produktivni način, postojanje suvremenika koji su omogućili
kvalitetnu raspravu i upozorili na ključne vidove koncepata, te postojanje
učenika koji su omogućili daljnju razradu problema i diseminaciju djela
nemoguće je zanemariti (Collins, 2000).
Meñutim, zašto mit velikog pojedinca tako uporno opstaje? Jedno od
objašnjenja svakako valja potražiti u socijalnoj psihologiji. Temeljna pogreška
atribucije (Baron & Byrne, 1997, p. 57) upozorava nas kako smo u priricanju
uzroka ponašanju skloni tražiti vanjske faktore vlastitog ponašanja i unutarnje
faktore tuñeg ponašanja. Takoñer, kada je riječ o objašnjenju uspjeha vlastite
grupe, sebi smo skloni pripisati zasluge, a kada je riječ o neuspjehu, drugima
smo skloni pripisati odgovornost. Činjenica da smo skloni rabiti projekciju,
zaključivati na populaciju ljudi pozivajući se na vlastite sklonosti ili davati veću
važnost vlastitim stavovima govori koliko je uvriježeno shvaćanje pojedinca kao
središnjeg faktora.
Kada vršimo analizu mreže, potrebno je razlikovati tri razine analize
(Brandes & Erlebach, 2005, p. 2-5): onu elemenata, gdje je glavno pitanje
"Koliko je izvjestan element važan u mreži?", a tipični predstavnik takve analize
je Googleov PageRank. Na razini analize grupe postavljamo pitanje o različitim
skupinama ljudi poput političkih veza ili raznih klika. Tu možemo razlikovati
24
svojstva agenata, koja predstavljaju atribucijske varijable, zatim kontakte, veze

ili poveznice izmeñu članova grupe, što su relacijske varijable, te značenja,
motive i definicije koje čine ideacijske varijable. Posljednja razina analize je
razina analize cjelokupne mreže. Primjer je popularna socijalna igra Bacon
Oracle, u kojoj je cilj u što manje koraka povezati zadanog glumca s Kevinom
Baconom. Naime, na trećem koraku, on je povezan sa gotovo 580,000 glumaca
(Reynolds, 2008; prema analizi podataka s Internet Movie Database). U ovoj
vrsti analize nisu značajni elementi mreže nego izvjesna svojstva mreže. Slično
svojstvo iskazuje i Paretovo pravilo 80:20 koje je praktično pravilo – primjerice
80% zarade dolazi od 20% klijenata (Brandes & Erlebach, 2005, p. 5). Dakako,
pronalaženje održivog tumačenja statističke značajnosti i ovdje predstavlja
osjetljiv zadatak ekspertize.
Ispitivanje socijalnih mreža povezuje se uz antropologa Radcliffe-
Browna. Eksplozija analize socijalnih mreža desila se ranih 1970-ih na
Sveučilištu Harvard kada su se objedinile tri tradicije: ona sociometrijskih
analitičara s harvardskim istraživanjima iz 1930-ih te s mančesterskom
antropološkom školom koja se bavila istraživanjem plemenskih i seoskih
zajednica (Scott, 2000, p. 4-5). Prvi sociogram vezujemo uz Morena. Takoñer su
značajni autori Kurt Lewin s teorijom polja, koji je predložio uporabu topoloških
metoda za opisivanje socijalnih grupa. Njegova teorija ponovo u posljednje
vrijeme proživljava novu mladost. Zatim tu su Hawthorne studije o radnom
učinku u tvornicama Chicagoa, koje su ustanovile značaj interakcije i kvalitetne
komunikacije na povećanje radnog učinka, te Warnerove studije klika 'Yankee
City' i 'Old Town' (Scott, 2000, p. 10-12).
25
Slika 4 Sociogrami: prikaz fiktivne socijalne situacije i tri moguća odnosa u trijadi.
Sociogram je grafičko predstavljanje odnosa izmeñu pojedinaca. Odnos

može biti jednosmjeran ili dvosmjeran (Scott, 2000). Kao što vidimo na slici,
jednostavno je uočiti da je osoba A središte pozornosti skupine, jer gotovo svi
članovi stupaju u komunikaciju s njom, dok ona komunicira samo s malim
brojem članova. S druge strane, imamo osobu F koja je izolirana i s kojom
komunicira samo jedna osoba. Ovom metodom moguće je vrlo jednostavno
uočiti strukturne pravilnosti u raznim grupama. Metoda se takoñer pokazala
dobrim prediktorom ponašanja.
Na drugoj slici vidimo trijadu u kojoj, u prvom slučaju, postoji uzajamna
pozitivna komunikacija. U drugom slučaju, izmeñu osoba A i C postoji
netrpeljivost i utječe na druga dva odnosa, čineći trijadu nestabilnom. Osobi A
preostaju dvije strategije: ili da popravi odnos sa C, ili da nagovori B na
promjenu odnosa prema C i stabilizira trijadu, kao što je slučaj u trećem
primjeru.
Kako je svaka riječ jedna milislika, grafički ćemo prikazati rezultate
Collinsove analize socijalnih mreža filozofa.
Prikazati ćemo tri sociograma koja su relevantna za ovaj rad. Prvi
prikazuje razdoblje klasičnog njemačkog idealizma. Kant i Schopenhauer su
26
najutjecajniji autori ovog razdoblja za teorije psihoterapije. Drugi sociogram

prikazuje mrežu filozofa okupljenih oko Bečkog kruga. Tu su nazočni autori i iz
filozofije i iz psihologije. Najutjecajnija imena za naše istraživanje su Wundt,
Brentano, Husserl, te Popper, Reichenbach, Wittgenstein i Quine. Treći prikaz
tiče se autora fenomenološkog i egzistencijalističkog usmjerenja.
Kao što je vidljivo iz sociograma, možemo zaključiti nekoliko momenata
od važnosti za ovu raspravu:
postoji egzaktan pokazatelj transfera znanja iz filozofije u psihologiju, što
pokazuje analiza tekstova koju ovdje provodimo;
lako je identificirati čvorove utjecaja (osobe koje su žarišne točke
sociograma), bilo da je riječ o osobama koje su utjecale na dosta autora,
ili o autoru koji je bio u kontaktu s dosta značajnih suvremenika. Ovaj
nalaz potvrñuje Collinsovu tezu o društvenom karakteru stvaranja velikih
filozofskih sistema;
analiza povijesnih kontakta može poslužiti kao empirijski temelj za
detaljniju analizu transfera koncepata bilo izmeñu autora, bilo izmeñu
filozofije i psihologije.
27
Slika 5 Mreža veza izmeñu filozofa u razdoblju klasičnog njemačkog idealizma (Collins, 2000,
p. 625).
28
Slika 6 Mreža veza izmeñu filozofa za školu bečkog kruga (Collins, 2000, p. 726).
29
Slika 7 Mreža veza francuskih egzistencijalističkih filozofa (Collins, 2000, p. 740).
30
3.4 Filozofija znanosti i psihoterapijski pristupi

Svaki od psihoterapijskih pravaca temelji se na izvjesnoj teoriji psihološkog
djelovanja koja podrazumijeva izvjesnu strukturu ličnosti, uzročno objašnjenje
ponašanja, kognicija, motivacije… Kao i svaka druga znanstvena teorija, one se
razvijaju po klasičnom obrascu: opisivanje, objašnjavanje, upravljanje. Kao i
svaka druga znanstvena teorija, posjeduju izvjesne filozofske pretpostavke: o
strukturi svijeta, vjeru u znanstvenu metodologiju, teoriju istine, kriterije odabira
izmeñu konkurentnih teorija, implicitno odreñenje legitimnih zagonetki i načina
dolaska do njihova rješenja, metateorijski okvir funkcioniranja psihoterapijskog
pristupa unutar šireg okvira psihologije…
Nekima od problema iz područja filozofije znanosti posvetit ćemo više
pozornosti u odvojenom poglavlju.
31
4 PSIHOTERAPIJSKI PRAVCI I KONCEPTUALNI TRANSFER S FILOZOFIJOM

Pojedini psihoterapijski pravci poput psihoanalize ili egzistencijalističke
psihoterapije proučavani su detaljnije s pozicije odnosa prema filozofiji, bilo da
je riječ o preuzimanju filozofskih koncepata, bilo da je riječ o filozofskoj analizi
psihoterapijskih pristupa. U ovom poglavlju nastojat ćemo pružiti ujednačen
pregled nekih od važnijih psihoterapijskih pravaca. Izbor je svakako podložan
kritici, jer odabrati reprezentativni uzorak izmeñu više od 4005 sistema
psihoterapije gotovo je nemoguće. S obzirom na opseg i veličinu radnje, nismo
bili ni u mogućnosti iscrpno predstaviti razmatranja odnosa psihoterapija-
filozofija, pa smo se zadržali na sažetom prikazu temeljnih odrednica. Za
detaljniji uvid u tu problematiku navedene su relevantne reference.
Psihoterapijske pravce možemo razvrstati prema više kriterija:
paradigmatskom usmjerenju, području djelovanja ili složenosti ciljeva. Prema
paradigmatskom usmjerenju, pravci se mogu grupirati u dinamske, kognitivno-
bihevioralne, humanističke, dok izvan te podjele ostaju psihoterapije poput
pastoralnog i biblijskog savjetovanja, obiteljske i sistemske terapije, azijske
terapije i biološka psihijatrija (Jones i Butman, 1991). Prema području
djelovanja, terapije dijelimo na usmjerene na procese ili usmjerene na
preoblikovanje ponašanja. Prema kriteriju složenosti ciljeva terapijske strategije,
psihoterapijske pravce možemo razvrstati u tri glavne grupe (Wollberg, 1977;
prema Capuzzi i Gross, 1999, p. 73): suportivnu terapiju, reedukaativnu terapiju
i rekonstruktivnu terapiju. U suportivnoj terapiji cilj je omogućiti korisniku
postizanje emocionalne ravnoteže što je prije moguće; reedukativna terapija bavi
se preoblikovanjem korisnikovih stavova i ponašanja u smjeru usvajanja boljih
adaptacijskih strategija, dok je u rekonstruktivnoj terapiji cilj osvijestiti
korisniku ključne nesvjesne konflikte, njihove posljedice i ograničenja koja
izazivaju u svakodnevnom funkcioniranju. U suportivnim terapijama rabe se
5
Corsini (1981; prema Sharf, 2000) navodi 241 različiti sistem psihoterapije; Herink (1980; prema
Nietzel, Bernstein i Milich, 1998) ih navodi 250, a Strupp i Binder (1984; prema Jones i Butman,
1991) preko 260; danas ih, prema procjenama (Corsini i Wedding, 1995; prema Sharf, 2000) ima
preko 400.
32
postupci ohrabrivanja, sugestija, opuštanje i uvjeravanje, dok će reedukativna

strategija biti usmjerena na preuvjetovanje (reconditioning).
4.1 Konceptualni transfer

Sljedeća točka u filozofskoj analizi psihoterapija je prikaz nekoliko ključnih
koncepata (popis nikako nije iscrpan – takav pothvat uvelike nadilazi doseg
ovog rada). Njihovom analizom autor želi ukazati na značaj komunikacijskih
kanala izmeñu filozofije i psihologije, uvjetovanost koncepata širim teorijskim
okvirom (metateorija) i njegov značaj za pojedini pristup psihologa praktičara.
Ovim poglavljem nadopunjuje se jedna od pomoćnih teza rada, ona o filozofiji
znanosti kao disciplini koja se bavi proučavanjem metateorijskih okvira, pa
samim time i značajnom za rad praktičara jer im pruža uvid u cjelovitost i
implikacije primijenjenog terapijskog pravca.
U analizi polazimo od pretpostavke da je filozofsko propitivanje
ontologije područja psihoterapija ekvivalentno pitanju teorijske valjanosti.
Valjanost je jedna od karakteristika testa (uz pouzdanost, objektivnost,
osjetljivost i normiranost) koja označava stupanj u kojem se podaci prikupljeni
izvjesnim testom poklapaju s teorijskim očekivanjima (Morey, 2003).
4.1.1 Abnormalnost
Cave (2002) nudi pregled kriterija abnormalnosti: legalni, statistički, odstupanje
od norme, kriterij mentalnog zdravlja, psihološki i društveni kriterij, tzv. četiri
D, te kriterij mentalne bolesti.
Prema legalističkom pristupu, abnormalnost je odreñena pripadajućim
zakonskim aktom. U Hrvatskoj je to odreñeno Zakonom o zaštiti osoba s
duševnim smetnjama ([ZZODS], 1997), te je abnormalnost podijeljena u četiri
kategorije: osobe s duševnim smetnjama, osobe s težim duševnim smetnjama,
neubrojive osobe i osobe nesposobne za sudjelovanje u kaznenom ili
prekršajnom postupku. Osoba s duševnim smetnjama odreñena je kao "duševno
bolesna osoba, osoba s duševnim poremećajem, nedovoljno duševno razvijena
osoba, ovisnik o alkoholu ili drogama ili osoba s drugim duševnim smetnjama"
(ZZODS, 1997, §3.1). Teškoća je ovog pristupa što ne postoji konsenzus oko
prikladne definicije izmeñu zakona različitih država, kao i neprikladnost
33
pojedinih definicija. Cave (2002, p. 7) navodi britanski slučaj gdje Mental

Health Act (1983) definira mentalni poremećaj kao "Mentalnu bolest,
zaustavljen ili nepotpun razvoj uma, psihopatski poremećaj i bilo koji poremećaj
ili nesposobnost uma" (označavanje autoričino).
Statistički kriterij abnormalnosti poziva se na činjenicu da se većina
pojava u prirodi distribuira po normalnoj (Gaussovoj) distribuciji. Posjedujemo
li aritmetičku sredinu u standardnu devijaciju, lako možemo izračunati raspon u
koji se mogu smjestiti ekstremni rezultati (s obje strane krivulje), pa ih onda
svrstavamo u kategoriju abnormalnog. Usprkos prednosti što je kriterij egzaktan,
postoji nekoliko teškoća. Prva je kriterij odreñivanja točke razgraničenja.
Sljedeći je nepostojanje aritmetičkih sredina u populaciji za pojave koje su
relevantne u kliničkoj praksi, poput neodgovornog ponašanja. Nadalje, teškoću
predstavlja činjenica da su neki poremećaji prilično česti. Cave (2002, p. 9)
navodi rezultate istraživanja koja predviñaju kako će otprilike 1/3 Amerikanaca
patiti od nekog oblika mentalnog poremećaja tijekom života, kao i činjenicu da
je životna prevalencija poremećaja raspoloženja za Britanke iznosi 15%, dok je
za središnji London na razini 70% samo za depresiju. Takoñer je problem što
ovaj pristup nema vrijednosnu dimenziju – on podjednako odjeljuje iz normalne
populacije osobe s mentalnom retardacijom kao i članove Mense (Cave, 2002,
p. 9).
Kriterij odstupanja od norme polazi od populacijske norme, te uzima u
obzir odstupa li pojedinac od očekivanog načina ponašanja. Nedostatak je ovog
pristupa činjenica kulturnog relativiteta – norme variraju od društva do društva,
pa tako nemamo univerzalni kriterij je li neko ponašanje poremećaj. Odnos
prema homoseksualnosti kao poremećaju u posljednjih nekoliko desetljeća
dobra je ilustracija ovog prigovora. Autorica navodi drapetomaniju, koja je bio
priznata kao poremećaj u Americi, a označavala je sklonost robova da bježe od
svojih gospodara. Szasz (1980) upozorava na slučaj SSSR-a gdje je
psihijatrijska bolnica, kao totalna institucija (Goffman, 1961), bila
zloupotrebljavana kao sredstvo pritiska za pristajanje uz norme.
Kriterij mentalnog zdravlja (Jahoda, 1958) nudi popis poželjnih
karakteristika i ponašanja, a abnormalnost se definira kao njihova odsutnost.
34
Ovaj je pristup kritika triju pokušaja odreñivanja mentalnog zdravlja (prema

Tengland, 2001):
1. nepostojanje mentalne bolesti; kojem se zamjera negativnost
definicije i nejasnoća značenja pojma 'mentalne bolesti'. Za
potonje postoje tri razloga: nije uvijek moguće pronaći fiziološki
uzrok mentalnoj bolesti, postoje kulturalne razlike u poimanju što
čini nešto mentalnom bolešću, te nepostojanje kontinuuma izmeñu
zdravlja i bolesti. Jahoda (1958, prema Tengland, 2001, p. 48)
navodi kako ta dva pojma nisu kontradiktorna, čak ni kontrarna,
već da leže na kvalitativno drugačijem kontinuumu.
2. normalnost; kojem se nalaze zamjerke u statističkom kriteriju i
onome odstupanja od norme, uz već navedene argumente.
3. emocionalna dobrobit (well-being); za koji nalazi tri prigovora:
i) osjećaj dobrobiti može se izgubiti iz razloga koji nemaju veze s
mentalnim zdravljem (npr. rat, glad, prirodna katastrofa), ii) biti
sretan ili osjećati se dobro u izvjesnom kratkom razdoblju ne
isključuje mentalnu bolest, kao što ni osjećati se nesretno ili loše
ne podrazumijeva nedostatak mentalnog zdravlja, iii) dobrobit se
može uzeti kao oznaka zdravlja, ali samo ako je doživimo kao
stanje, a ne kao crtu.
Jahoda (prema Tengland, 2001, p. 50-58) navodi šest kriterija mentalnog
zdravlja:
1. Stavovi prema sebi (svjesna dostupnost selfa; popravljanje self-
koncepta; osjećaji prema vlastitom selfu; osjećaj identiteta);
2. Rast, razvoj i samoaktualizacija (motivacijski procesi; ulaganje
u život)
3. Integracija (ravnovjesje psihičkih sila; objedinjujući pogleda na
život; otpornost na stres)
4. Autonomija (unutrašnja regulacija ponašanja; nezavisno
ponašanje)
5. Percepcija stvarnosti (percepcija osloboñenja od izobličavanja
uslijed želja; empatija ili socijalna osjetljivost)
35
6. Upravljanje okolinom (sposobnost za ljubav; prikladnost u

ljubavi, poslu i igri; udovoljavanje zahtjevima situacije;
adaptacija i prilagoñavanje; rješavanje problema)
Psihosocijalni i društveni kriterij takoñer nudi taksonomiju nepoželjnih
ponašanja, koja uključuje, meñu ostalim, patnju, osobnu ili društvenu
neprilagoñenost, nepredvidljivost ili gubitak kontrole, nekonvencionalnost ili
iracionalnost, nelagodu kod promatrača, kršenje morala ili idealnog standarda…
Iako je pozitivno što je patnja uključena kao kriterij, većina indikatora s popisa
podložna je subjektivnoj prosudbi kliničara. S druge strane, patnja nije uvijek
vezana uz poremećaje – neki od njih ne podrazumijevaju patnju od strane
poremećenog, ali mogu izazvati nelagodu kod drugih. Iracionalno ponašanje i
nekonformizam teško da se mogu nazvati isključivom oznakom poremećenih
osoba.
Corner (prema Cave, 2002) navodi četiri zajednička svojstva definicijama
abnormalnog ponašanja (tzv. četiri D6): i) odstupanje (različito, ekstremno
ponašanje poput teške depresije, seksualnog zastranjenja itd.); ii) uznemirenost
(ponašanja koja uznemiruju pojedince kojih se tiču, npr. paranoja);
iii) disfunkcionalnost (ponašanja koja ometaju svakodnevno funkcioniranje, npr.
zloporaba droga, razne fobije); iv) opasnost (ponašanja koja mogu dovesti do
ozljeda, npr. agresija, poremećaji hranjenja). Ukoliko ne vodimo računa i o
sadržaju i o kontekstu analiziranog ponašanja, ni ovaj pristup nije bez propusta
(npr. konzumiranje alkohola kod nekih studenata može zadovoljiti sva četiri
kriterija, a da opet ne govorimo o poremećaju).
Kriterij mentalne bolesti odreñuje abnormalno ponašanje pomoću
nazočnosti izvjesnih skupina simptoma. Pretpostavlja se da je ta skupina
simptoma indikator mentalne bolesti u pozadini ponašanja, koja se može
klasificirati i razvrstati u dijagnostičke kriterije, poput onih u DSM-IV. Mentalni
poremećaj se prema DSM-IV definira kao (prema Cave, 2002, p. 12):
»klinički značajno ponašanje ili psihološki sindrom ili obrazac koji se
vezuje uz osobu i koji je povezan s trenutnim jadom (bolni simptom),
onesposobljenošću (teškoća u jednom ili više područja funkcioniranja),
6
Eng. 'deviance', 'distress', 'dysfunctional' i 'dangerous'
36
značajno povećan rizik od patnje, smrti, bola, onesposobljenosti ili

važnog gubitka slobode. Dodatno, ovaj sindrom ili uzorak ne smije biti
tek očekivani odgovor na izvjesni dogañaja poput, primjerice, smrti
voljene osobe.«
Drugi značajni sistem klasifikacije je Meñunarodna klasifikacija
poremećaja ([ICD] World Health Organisation [WHO], 1992; prema Cave,
2002, p. 13), koja mentalni poremećaj odreñuje kao »postojanje klinički
prepoznatljivog skupa simptoma ili ponašanja povezanih u većini slučajeva s
jadom i koji ometa osobno funkcioniranje«.
Uz navedene kriterije, valja istaći i postojanje nekoliko perspektiva, tj.
modela abnormalnosti (Cave, 2002):
• Medicinski (ili biomedicinski) model
• Psihodinamski model
• Bihevioralni model
• Kognitivni model
• Model socijalnog konstruktivizma
• Humanistički/egzistencijalni model
• Evolucijski pristup
• Model obiteljskih sistema
• Socio-kulturalni model
• Eklektički pristup.
Kako je o navedenim pristupima dosta mjesta posvećeno u poglavlju o
psihoterapijskim pravcima, nećemo ovdje ulaziti u razradu navedenih modela.
Što se filozofske aspekta tiče, možemo posvjedočiti raznolikosti
ontološke i epistemičke dimenzije u odreñivanju abnormalnosti, kao i kod
Barclayevog (1968) modela filozofske analize psihoterapija. Definicije naginju
prema objektnoj strani epistemološke osi, uz izvjesne iznimke (npr. uvrštavanje
patnje u kriterije abnormalnosti), dok kod ontološke dimenzije možemo
razlikovati apriorističke kriterije (legalistički, odstupanje od norme, četiri D) i
aposteriorističke kriterije (psihološki i društveni kriterij, kriterij mentalne bolesti
i kriterij mentalnog zdravlja).
37
4.1.2 Nesvjesno
Brojni su filozofi prije Freuda spominjali kasnije psihoanalitičke koncepte,
poput nesvjesnog. Watson (2005, p. 979) navodi sljedeće naslove: August
Winkelmann, Uvod u dinamsku psihologiju (1802); Eduard von Hartmann,
Filozofija nesvjesnog (1868); W. B. Carpenter, Nesvjesno djelovanje mozga
(1872); J. C. Fischer, Hartmannova filozofija nesvjesnog (1872); J. Vokelt,
Nesvjesno i pesimizam (1873); C. F. Flemming, Zur Klärung des Vegriffs der
unbewussten Seelen-Thätigkeit (1877); A. Schmdt, Die naturwissenschaftlichen
Grundlagen der Philosophie des Unbewussten (1877); E. Colsenet, La Vie
Inconsciente de l'Esprit (1880).
Roudinesco (2004, p. 50-54) nudi pregled povijesnog razvoja koncepta
nesvjesnog i razlikuje šest faza. Prva počinje s Descartesom koji stavlja u fokus
filozofskog promišljanja koncept svijesti. Drugu fazu predstavlja spiritizam, koji
je prva dinamička psihijatrija – svijest ugrožavaju sile u metafizičkom
(podsvjesnom) koje se može dostići spiritističkom praksom. Treća faza je
magnetizam; nesvjesno čine podsvijest, suprasvijest i automatizam (mentalni ili
psihički). Ono se može doseći hipnozom (Charcot) ili sugestijom (Bernheim),
snom ili utjecajem. Prema ovom shvaćanju, poremećaji su posljedica
suprotstavljanja dijelova ličnosti kod istog subjekta. Četvrta je faza
evolucionizam. Nesvjesno je prilagoñeno konceptu psihologije naroda, tj.
nasljednom nesvjesnom. Najznačajnija imena ove faze su von Kraft-Ebbing,
Cesare Lambroso, Gustav LeBon, Georges Vacher de Lapauge, Théodore Ribot,
te rani Freud. Doktrine koje su se formirale tijekom tog razdoblja variraju od
eugenike do higijenizma. Petu fazu čine djela autora njemačke idealističke
filozofije (Schelling, Nietzsche, Schopenahauer), nastala pod utjecajem
romantizma. Autori poput Herbarta, Wundta, Helmholtza ili Fechnera su
usredotočeni na tamnu stranu psihe. U posljednjoj fazi nastupa Freud koji donosi
dvije nove ideje: i) nesvjesno je odvojeno mjesto od svijesti, zaposjednuto
slikama i strastima, prožeto neskladom, te ii) čovjek nije vječiti umni bolesnik.
Schopenhauer je u Svijetu kao volji i predstavi (1981) zamislio volju kao
slijepu, nagonsku silu. Čovjek je iracionalno biće kojeg vode unutrašnje sile
kojih je rijetko svjestan; kao prispodobu rabio je Zemlju, čija je nam je
38
unutrašnjost skrivena. Dvije su vrste iracionalnih sila koje vladaju nama:

i) instinkt očuvanja i ii) seksualni instinkt. Freud navodi ista dva nagona.
Schopenhauer tvrdi da je seksualni nagon toliko jači da se ništa ne može
usporediti s njime. U kasnijem radu uveo je koncept potiskivanja koji je takoñer
nesvjestan. »Otpor Volje da onome što joj je odbojno ne dopusti dolazak u
znanje intelekta točka je kroz koju se ludilo može probiti u duh« (prema Watson,
2005, p. 980). Gardner (1999, p. 378) tvrdi kako bi Schopenhauera trebalo
prozvati »istinskim filozofskim ocem psihoanalize« upravo iz razloga
anticipacije i intelektualne originalnosti. Meñutim, Freud nije nikada naveo
Schopenhauera kao utjecaj, dapače, odbacio bilo kakvu mogućnost utjecaja.
Nietzsche nesvjesno opisuje kao lukavo, zakriveno, instinktivno, puno
traumatskih ožiljaka, sakriveno u nadrealni sadržaj i s potencijalom odvoñenja u
ludilo. Njegov koncept nesvjesnog može se shvatiti kao nastavak Kantovog
programa, koji je kasnije nastavio Fichte, vrednovanja teorijskog znanja iz
perspektive praktične svijesti, s time da Nietzsche vrši ključni obrat prema
kojemu je »praktična, vrijednosno-zahtijevajuća svijest odvojena od moralne
svijesti. Svijest o dužnosti, koja čini 'jedinu činjenicu razuma' za Kanta i
predstavlja njihalo Fichteovog sustava, Nietzsche mijenja u negativnu činjenicu,
naime, svijest o dekadenciji i neizbježni nihilizam« (Gardner, 1999, p. 401).
Najdublji dio pojedinca je nesvjesno i nespoznatljivo, dok je svijest šifrirani
zapis nesvjesnog svijeta. Psihička je energija omeñena branom (Nietzsche rabi
"inhibicija", Freud "potiskivanje") i oslobaña se sublimacijom; nesvjesnim
vladaju agresivni i samodestruktivni instiknti, dok snovi i patološki simboli
iznova odigravaju fragmente osobne povijesti (Demorest, 2005, p. 177).
Von Hartmann predlaže razlikovanje tri sloja nesvjesnog (Watson, 2005,
p. 980): i) apsolutno nesvjesno, koje čini supstancu svemira; ii) fiziološko
nesvjesno, koje je dio ljudske evolucije; iii) psihološko nesvjesno, koje upravlja
našim mentalnim životom. Meñutim, on se nije zaustavio samo na spekulaciji,
nego je i skupljao empirijske dokaze i upuštao se u rasprave o problemima
kojima se kasnije bavio i Freud – asocijacija ideja, dosjetke, jezik, religija,
povijest i društveni život.
39
Johan Herbart um opisuje dualistično, kao entitet u stalnom sukobu

izmeñu svjesnih nesvjesnih procesa. Neke ideje bivaju potisnute kada nije u
mogućnosti doseći svijest zbog neke druge, oprečne ideje. Na fundamentalnu
sličnost izmeñu nekih Herbartovih koncepata i Freudovog rada prva je upozorila
Luisa von Krapinska, poljska psihologinja. Sličnost postoji i na razini
mehanicističkog opisa psiholoških mehanizama analogijom s zakonom očuvanja
energije (Watson, 2005, p. 980).
4.1.3 Odnos um-tijelo

Staro pitanje iz filozofije uma, o naravi odnosa mentalnog i fizičkog zorno
pokazuje raznolikost pristupa istom problemu. Načelno, možemo identificirati
četiri temeljne pretpostavke (Ludwig, 2003, pp. 10-11):
»1. Realizam. Izvjesne stvari imaju mentalna svojstva.
2. Konceptualna autonomija. Mentalna svojstva nisu konceptualno
svodljiva na ne-mentalna svojstva, i, za posljedicu, nema mentalnog
iskaza koji sadrži bilo koji ne mentalni iskaz.
3. Dovoljnost objašnjenja sastavnicama. Potpun opis stvari u terminima
njenih temeljnih sastavnica, njihovih ne relacijskih svojstava, i
odnosa meñu sobom i prema drugim temeljnim sastavnicama stvari,
podjednako opisana (opis sastavnicama) obuhvaća potpun opis te
stvari, tj. popis svih svojstava odreñene stvari slijedi iz njenog opisa
sastavnicama.
4. Nementalizam sastavnica. Temeljne sastavnice stvari kao takve nemaju
mentalna svojstva.«
Teškoća je što, iako je svaka od teza prihvatljiva sama za sebe, zajednički

skup je nekonzistentan. Zato je moguće prikazati logički prostor teorija odnosa
um-tijelo u dva glavna slučaja: jedan je prihvaćanje realizma i konceptualne
autonomije, a drugi prihvaćanje dovoljnosti objašnjenja sastavnicama i
nementalizam sastavnica. Odbaciti prvu tezu, znači prihvatiti irealizam ili
eliminativizam. Odbaciti drugu tezu znači prihvatiti neku vrstu konceptualnog
redukcionizma, bilo da je riječ o neutralnom monizmu, teoriji psihofizičkog
identiteta ili funkcionalizma. Odbaciti treću tezu znači prihvatiti konceptualni
40
anti-redukcionizam u obliku neutralnog ili emergentnog materijalizma, dok

odbaciti četvrtu znači prihvatiti neku vrstu ontološkog anti-redukcionizma poput
teorije mentalnih čestica, dualizma supstanci, idealizma, panpsihizma ili teorije
dvostrukog aspekta.
Grafički, logički prostor teza odnosa um-tijelo možemo prikazati na
sljedeći način:
Slika 8 Logički prostor problema um-tijelo u slučaju prihvaćanja teza konceptualne autonomije i
realizma (Ludwig, 2003).
Slučaj prihvaćanja teza dovoljnosti objašnjenja sastavnicama i ne-

mentalizma sastavnica u temelju su znanstvenog pristupa mentalnom. Kao što
možemo vidjeti, i u slučaju biheviorizma, koji je najmanje opterećen transferom
iz filozofske psihologije, postoje dvije opcije – translacijski i kriterijski
biheviorizam. Prvi pretpostavlja potpunu mogućnost prevoñenja mentalnih
stanja u ponašanje i obrnuto, dok drugi tvrdi kako postoji samo načelna razina
41
prevoñenja, te da izvjestan dio mentalnih stanja nikada ne dospije do

bihevioralne razine.
Slika 9 Logički prostor teorija odnosa um-tijelo u slučaju prihvaćanja teza dovoljnosti
objašnjenja sastavnicama i ne-mentalizma sastavnica (Ludwig, 2003).
Pitanje odnosa um-tijelo usko se tiče naše rasprave utoliko što se upravo
na, makar implicitno, nazočnoj pretpostavci iz gore prikazanog logičkog
prostora, stvara teorija ličnosti izvjesnog psihoterapijskog pravca. Zbog širine
rasprave ovdje nećemo ulaziti u problematiku teorije ličnosti – dovoljno je
sagledati je u svjetlu problema konkurentnosti teorija, valjanosti konstrukata i
načela parsimonije, koje je, iako temelj znanosti, metafizičko načelo koje je
nemoguće dokazati znanstvenim sredstvima. Svaka psihoterapija polazi od
izvjesne teorije ličnosti i na njoj gradi svoju ontologiju, ciljeve i tehnike
intervencije.
42
4.2 Biološko-medicinska paradigma

Biološko-medicinski psihoterapijski pristup zagovara strogi redukcionizam
mentalnih fenomena na biološke. Poremećaj u mentalnom funkcioniranju
posljedica je poremećaja biokemije i svaka intervencija treba biti usmjerena na
povratak ili kontrolu biokemijskih procesa. Iako se može činiti kako u ovom
pristupu nema previše mjesta za filozofske pretpostavke, već samo za empirijski
potvrñene činjenice, analiza tretmana mentalnih poremećaja u povijesti
medicine XIX. st. (Foucault, 1980; Porter, 2002) pokazuje značajan utjecaj
društvenih i ideoloških odrednica.
Abnormalno ponašanje prema ovoj paradigmi shvaćeno je kao duševna
bolest, uzrokovana »aberantnim somatskim ili tjelesnim procesima« (Davison i
Neale, 1999, p. 32). Dva su područja istraživanja u sklopu ove paradigme:
genetika ponašanja i biokemija. Genetika ponašanja je proučavanje
individualnih razlika u ponašanju koje se dijelom mogu pripisati razlikama u
genetskom zapisu. Pri tome razlikujemo genotip od fenotipa; ta nam razlika
omogućuje da razne kliničke sindrome nazovemo poremećajima fenotipa iz
jednostavnog razloga što nasljeñivanje genetskog materijala koji indicira
izvjesnu psihopatologiju (npr. shizofreniju) ne dovodi nužno do pojave
poremećaja. Dvije su glavne metode proučavanja u genetici ponašanja: metoda
obitelji i metoda blizanaca. Uporabom metode obitelji usporeñujemo članove
obitelji kako bi odredili prosječan broj gena koji dijele dva krvna roñaka.
Polazna točka ovih istraživanja je skupljanje uzorka osoba koje imaju odreñenu
dijagnozu, a zatim se ispituju roñaci kako bi se meñu njima odredila učestalost
dijagnoze. U metodi blizanaca usporeñuju se jednojajčani i dvojajčani lizanci. U
slučaju da su blizanci dijagnostički slični (sukladni), ta bi sličnost trebala biti
veća za jednojajčane nego dvojajčane parove. Drugo područje istraživanja je
biokemijsko, koje ispituje ulogu neurotransmitera u funkcioniranju mentalnih
stanja. Patološka stanja objašnjavaju se kao kemijski disbalans (npr. shizofrenija
kao višak dopamina, anksioznost kao manjak GABBA neurotransmitera)
(Davison i Neale, 1999, pp. 34-37).
43
4.2.1 Kontakti s filozofijom

Iako se može činiti kako ovaj pristup praktički nema dodirnih točaka s
filozofijom zbog svoje egzaktne naravi, možemo identificirati nekoliko polazišta
koja su filozofske naravi.
Prvo je pitanje pretpostavljenog odnosa um-tijelo. U ovom slučaju je riječ
o teoriji psihofizičkog identiteta. U skladu s njime, psihopatologija je funkcija
bioloških procesa i svaka učinkovita i izravna intervencija treba biti usmjerena
na biološke procese. Psihološka intervencija je sekundarna i posredna, pa se
primjenuje kao dodatak glavnome tretmanu (Gruden, 1992). Iz prikazane
(Foucault, 1980; Porter 2002) analize povijesti odnosa prema ludilu imali smo
priliku vidjeti koliko svjetonazorne premise utječu na pristupe psihopatologiji i
njenom tretmanu. Činjenica da se u odrednice tog odnosa upleće i pojam moći,
stavlja pred nas zahtjev za svjesnost i o sociološkoj perspektivi.
Jedna od kritika (Glasser, 2006) medicinskog modela je usmjerena na
pojavljivanje cirkularnog zaključivanja. Ako primijenimo ovaj model, onda
često nije moguće nezavisno utvrditi i simptome i pretpostavljeni uzrok
simptoma. Klasifikacijom su odreñeni simptomi svrstani u duševne bolesti, a
zatim se samo ime bolesti rabi kao objašnjenje tih istih simptoma. Drugi
prigovor psihološkoj abnormalnosti kao bolesti vezan uz Szaszovu (1961, 1980)
tvrdnju da su simptomi fizičke bolesti objektivni, dok su simptomi duševne
bolesti subjektivni (Davison i Neale, 1999, p. 37).
Još jedna skupina prigovora ovom pristupi dijelom dolazi sa
svjetonazorne pozicije – antipsihijatrija. U posebnom smo poglavlju dali
osnovni prikaz argumenata, a ovdje ćemo se samo posvetiti prigovoru uporabi
farmakoterapije. Trend uporabe psihofarmaka je u usponu, a sve je manje
psihoterapijskih psihijatara (Glasser, 2006, p. 8). Čini se kako je biokemijski
model mentalne bolesti nedokazana hipoteza – istraživanje koje je 2002. objavio
Royal College of Psychiatrists pokazalo je više od 70%-tnu učinkovitost SSRI
(inhibitori ponovne pohrane serotonina) u tretmanu depresije. Četiri godine
kasnije, rezultati su revidirani na 50-60%-tnu učinkovitost, s podatkom da je
placebo efekt u tretmanu depresije učinkovit u 47-50% slučajeva (Glasser, 2006,
44
p. 16). Da bi situacija bila još gora, prema nalazu British Journal of Psychiatry,
40% istraživačkog materijala sadrži statističke pogreške, čime je
»zadnjih nekoliko desetljeća postalo jasno da su psihijatrijska
istraživanja sama po sebi neznanstvena i sama po sebi ozbiljno
manjkava« (Glasser, 2006, p. 20).
Glasserova kritika biološke psihijatrije može se logički shematizirati:

(1) Aktivnost mozga ekvivalentna je kemizmu mozga.
(2) Utvrdili smo korelaciju aktivnosti mozga s ponašanjem.
(3) Promjena ponašanja je i promjena kemizma mozga.
(4) Kemizam mozga uzrokuje aktivnost mozga i ponašanje.
(5) Ponašanje možemo promijeniti promjenom kemizma mozga.
Glavna filozofska problematika biomedicinskog modela može se sažeti u
sljedećem citatu:
»Kao dio svoga općega filozofskog stajališta, biološki model je
konceptualna tvorba, koja sadrži visoko ideološki prikaz prirode
"čovjekove naravi". U tom je smislu usmjeren na sve nas, jer se u suštini
svake političke filozofije može pronaći koncepcija tendenciozno skrojena
od onoga što bi trebalo značiti ljudskost, koncepcija koju model
redukcionističke psihijatrije pokušava pojasniti na način koji nije ni
napredan niti je na bilo koji način nov. Naravno da je on i politički i
kulturološki reakcionaran.
S političkog stajališta, opaska da zakoni čovjekova ponašanja i
mentalnog funkcioniranja prije svega trebaju biti definirani pojmovima
bioloških parametara, nesumnjivo podsjeća na društveni darvinizam. Jer,
ako se o našem ponašanju razmišlja na način da je ono strogo biološki
odreñeno, tada je ono nepromjenjivo, naše su sudbine neizbježne, a
postojeće stanje samo odražava "prirodne zakone". Odatle je samo mali
korak do racionaliziranja očiglednih nejednakosti drušvenog bogatstva i
privilegija. To sve zajedno podsjeća ne neku suvremenu verziju
božanskog prava kraljeva, izraženoga u pseudoznanstvenom žargonu.
S kulturološkog stajališta, opaska da bi sami sebe trebali razumjeti
ponajprije kao biokemijske mehanizme, nije samo opasno
45
dehumanizirajuća i duhovno ograničavajuća, nego takoñer neizostavno

dovodi do negiranja i bježanja od mnogih pravih psiholoških i društvenih
problema.« (Glasser, 2006, p. 215).
4.3 Psihodinamska paradigma

Psihodinamska ili psihoanalitička paradigma vjerojatno je najprisutnija
paradigma u psihopatologiji i terapiji (Davison i Neale, 1999, p. 38). Prvotno ju
je razvio Sigmund Freud. Srž paradigme čini pretpostavka da psihopatologija
proizlazi iz nesvjesnih konflikata.
4.3.1 Psihoanalitička terapija

Iz perspektive filozofskog istraživanja psihoterapijskih pristupa, psihoanalitički
pristup svakako je dobio neusporedivo najviše pozornosti. Ne samo da je Freud
bio autor koji je utjecao na ogroman broj klinički usmjerenih autora, nego su
njegovu teoriju sa zadovoljstvom preuzeli i filozofi, poput kritičke teorije (vidi
Whitebook, 2004), postmodernista, ali i književnici i umjetnici. Obostrane veze
izmeñu filozofije i psihoanalize detaljno su proučavane, kako sa strane transfera
znanja (npr. kulturalna antropologija u Roheim, 1990; ili filozofija istoka u
Suzuki, 1977, 1998), tako i sa strane opovrgavanja njena znanstvenog statusa
(vidi Popper, 1973).
Psihoanalitički pokret možemo sagledati kroz tri povijesna razdoblja:
(i) od ranih Freudovih radova do kraja prvog svjetskog rata i pod potpunom je
dominacijom Sigmunda Freuda; (ii) od kraja prvog svjetskog rata do kraja
drugog svjetskog rata, u kojem dominiraju ustanove za obuku psihoanalitičara i
nastanak Američke psihoanalitičke udruge; (iii) od kraja drugog svjetskog rata
do danas, kojim dominira širenje psihoanalitičkog pokreta diljem svijeta
(Capuzzi i Gross, 1999, p. 71).
Za početak psihoanalize uzima se objavljivanje djela Studije o histeriji,
Josepha Breuera i Sigmunda Freuda, 1895. godine. Njihov rad je revolucionaran
utoliko što nastoji racionalnim sredstvima objasniti iracionalnost
psihopatologije. Sustavna znanstvena istraživanja u psihologiji su tek u začetku
(Wund osniva prvi psihološki laboratorij u Leipzigu 1879) i psihologija se
percipira ili kao psihofiziološka istraživanja ili kao dio spekulativne filozofije.
46
Proučavanje ljudskog uma još uvijek je ograničeno na religijsko ili magijsko

mišljenje. Freud je karijeru započeo kao liječnik, radeći šest godina u
fiziološkom laboratoriju Ernsta Bruckea. Tu se je upoznao s Josefom Breuerom,
koji ga je upoznao sa složenošću histerije. Suočen s nemogućnošću
napredovanja i financijskim ograničenjima, Freud se okreće kirurgiji, da bi
kratko nakon toga, 1883. godine, proučavao neurologiju u Bečkoj općoj bolnici,
uz što se vezuje i kokainska epizoda (Sharf, 2000, p. 26; Hothersall, 2002, p.
313). Dvije godine kasnije, Freud putuje u Pariz i tijekom četiri mjeseca ima
priliku surañivati sa Jeanom Charcotom, koji je u to doba proučavao
konverzivnu reakciju u histeriji i utjecaj hipnoze kao tretmana. Tu se, u
neformalnom druženju, susreće s idejom da u pozadini poremećaja leži
seksualnost. Charcot je navodno izjavio, opisujući probleme jednog para »Ali u
takvim slučajevima uvijek se radi u seksu –uvijek –uvijek –uvijek –uvijek.«
Freud je ostao iznenañen zašto Charcot to nikada nije spomenuo na
predavanjima, ali je bio impresioniran njegovi stajalištem (Clark, 1980; prema
Hothersal, 2002, p. 315).
Vrativši se u Beč, prevodi jednu od Charcotovih knjiga, te bečkoj
liječničkoj udruzi izlaže rad "O histeriji kod muškaraca" 1886., koji je opisao u
autobiografiji (napisanoj 40 godina kasnije) kao neprijateljski7. Iste godine
osniva privatnu medicinsku praksu i specijalizira se za liječenje histerije. U prve
tri godine rabio je uobičajene metode i uvidio da nemaju uspjeha, pa se vraća u
Francusku u Nancy i proučave tehnike Liébaulta i Bernheima. Vrativši se u Beč,
radi na slučaju Emmy von N., gdje pod hipnotičkom sugestijom otkriva da su
njeni simptomi povezani s dogañajima iz djetinjstva. Freud je nagovarao
Breuera da objavi rezultate rada s Annom O. (Berta Pappenheim), što je ovaj
pristao tek 1895. Freudova analiza odnosa Breuera i Anne O. bila je razlog
njihova profesionalnog raskida, ali je Freud tu prvi puta uveo pojmove poput
transfera i protutransfera. Time je završena prva inačica teorije psihopatologije.
7
Izgleda da je Freud donekle precijenio hostilnost publike, jer njegovo je izlaganje o Charcotu bilo
entuzijastično i nedovoljno kritično, Charcot nije bio nepoznat autor u Beču, a opisi simptoma
histerije kod muškarca bili su poznati od prije. Čini se kako je riječ o mitu koji su izgradili Freud i
sljedbenici o njemu kao neumoljivom inovatoru (Sulloway, 1979; prema Hothersal, 2002, p. 315).
47
Vrhunac Freudove kreativnosti bio je izmeñu 1897. i 1910. Breuerovo

mjesto pouzdanika zauzeo je Wilhelm Fleiss, otorinolaringolog. Fleiss je bio
zagovornik numerološke teorije bioritmova, za koje je držao da su povezani sa
sluznicom nosa, koja je refleksivna zona; pacijente je liječio primjenom kokaina
na refleksne zone. Freud je u korespodenciji iznio svoje viñenje teorije
zavoñenja. Iako je već 1897. izrazio u pismima sumnju u toliku
rasprostranjenost ranog seksualnog iskustva, trebalo mu je više od desetljeća da
se i javno odrekne teorije (Hothersal, 2002, p. 319; Maher i Maher, 2003, p.
323).
U trećoj inačici teorije psihopatologije, Freud je krenuo od pretpostavke
da priče o ranom seksualnom iskustvu pacijenata nisu bile nametnute od strane
terapeuta, nego su posljedica infantilne želje da zavedu ili budu zavedeni – sve
su dječje seksualne fantazije incestuozne, tvrdio je. Ovu fazu možemo gledati iz
dvaju pozicija – jedna je pokušaj da se spasi psihoanalitička metoda, jer ukoliko
bi se pokazalo da je seksualna etiologija neuroza, skupa sa konceptima
potisnutog pamćenja i otpora prisjećanju nevaljana, Freud bi bio prisiljen
odustati i od metode i od terapije. Druga je pozicija ona Popperova kriticizma o
nemogućnosti opovrgavanja(1973), pogotovo u svjetlu Freudova stava da su
»kritike upućene psihoanalizi upravo dokaz njene valjanosti« (Maher i Maher,
2003, p. 324).
4.3.1.1 Temeljni pojmovi

Freudova psihoanaliza temelji se na dva načela: psihičkom determinizmu i
nesvjesnim mentalnim procesima. Načelo psihičkog determinizma ili uzročnosti
tvrdi kako mentalna aktivnost nije ni besmislena ni slučajna – svi mentalni
fenomeni uzročno su povezani s fizičkim dogañajima koji im prethode. Terapeut
koji radi s korisnikom koji trpi neurotske simptome zaključuje da ih uzrokuju
drugi mentalni procesi, iza kojih opet stoje traumatski dogañaji. Freud je ovaj
princip primijenio na snove i otkrio da »svaki san, doista svaka slika u snu,
posljedica je drugog psihičkog dogañaja, i svaka stoji u koherentnom i
smislenom odnosu s ostatkom spavačeva psihičkog života« (Brenner, 1974, p. 3;
prema Capuzzi i Gross, 1999). Ova je hipoteza dovedena sumnju neurološkim
istraživanjima (Hobson & McCarley, 1977; prema Hock, 2004), koja su oborila
48
univerzalnost načela psihičkog determinizma. Razlika pristupa može se

ilustrirati sljedećim grafikonom:
Slika 10 Prikaz procesa sanjanja u slučaju psihoanalitičke teorije i hipoteze sinteze aktivacije
(Hobson & McCarley, 1977; prema Hock, 2004).
49
Načelo nesvjesnih mentalnih procesa usko je povezano s načelom

psihičkog determinizma. Freud ga koristi za objašnjenje očitog nesklada izmeñu
korisnikovih percepcija ili simptoma i uzroka, budući je uzročna veza postala
dio nesvjesnog procesa. Korisnik potiskuje mentalni sukob u nesvjesno, čime
izaziva simptome; ti se nesvjesni uzroci mogu otkriti terapeutskim procesom, a
kada korisniku postane jasan uzročni slijed, uvid ga vodi k izlječenju. Procesi u
nesvjesnom (Idu) podvrgavaju se drugačijim zakonima od procesa u
predsvjesnom egu – primarni procesi odnose se na Id, sekundarni na ego.
Područje nesvjesnog koje je aktivno u snovima, našem emocionalnom životu i
djetinjstvu djeluje unutar okvira koji je bezvremenski, bezprostorni i dozvoljava
postojanje suprotnosti, dapače, Freud tvrdi »vladajuća pravila logike nemaju
težine u nesvjesnom; ono se može nazvati Kraljevstvom nelogičnog« (Freud,
1940; prema Capuzzi i Gross, 1999, p. 75). Bezprostornost se može objasniti
pomoću pomaknutosti – emocionalni naglasak ideje je odvojen od nje i prebačen
preko druge ideje, te pomoću sažimanja (kondenzacije) – nekoliko ideja
izražava se pomoću jedne ideje. Time je otvoren prostor za uvoñenje
obrambenih mehanizama, koje um nesvjesno pokreće ne bi li zaštitio subjekta
od svijesti o nepoželjnim osjećajima. Time je otvoren prostor za uvoñenje
obrambenih mehanizama, koje um nesvjesno pokreće ne bi li zaštitio subjekta
od svijesti o nepoželjnim osjećajima. Anna Freud je identificirala deset
mehanizama: regresiju, potiskivanje, reaktivnu formaciju, izolaciju, odčinjenje,
projekciju, introjekciju, okretanje protiv sebe, reverznost i pomicanje.
Još jedan važan moment je teorija nagona. Freud je izvorno razlikovao
nagone samoodržanja (poput disanja, jedenja, pijenja i eliminacije štetnih tvari) i
nagona za održanje vrste (seksualnosti). Libido je psihička energija koja
proizlazi iz seksualnog nagona. U ranoj fazi je motivacija bila općenito
seksualna – osoba je bila motivirana postići zadovoljstvo. U kasnijoj fazi libido
je bio povezan sa životnim instinktima i uključio je hedonističko načelo
postizanja ugode i izbjegavanja neugode (Sharf, 2000).
Metapsihologija je opća teorija psihoanalize, to je »pristup prema kojemu
se svaki mentalni proces razmatra u odnosu prema trima koordinatama, tj. prema
dinamičkom, topikom i ekonomskom gledištu« (Kulenović, 1986, p. 9). Šest je
50
metapsihologijskih konstrukata ili osnovnih aksiomatskih konstrukata (hipoteza)

Freudove psihoanalize: topografska (Kulenović (1986, p. 24) rabi pojam
"topika"), dinamska, ekonomska, strukturalna, adaptivna i genetička (Capuzzi i
Gross, 1999, p. 79; Kulenović, 1986, p. 24).
1. Topografska hipoteza pretpostavlja postojanje svjesnog i nesvjesnog uma.
Povijesno, razvoj pojma "nesvjesnog" može se pratiti sve do Augustinovih
Ispovijesti (Kulenović, 1986), ali pitanju razvoja pojma nesvjesnog posvetit
ćemo posebno mjesto. Percepcija nije svjestan proces i registrirani podražaji
tek se trebaju probiti do svijesti.
»Tako, premda osoba ne može svjesno čuti kap u oceanu, ona može tu
senzaciju nesvjesno opaziti. Intenzitet registriranih, ali ne i svjesno
zamijećenih opažaja povećava se s njihovim kombiniranjem sve dok ne
prijeñu prag svijesti.« (Kulenović, 1986, p. 25-26).
2. Prema dinamskoj hipotezi, um je zatvoreni energetski sustav u kojem svaka
posljedica ima svoj uzrok, tj. svako opažanje je krajnje motivirano i ima
značenje. Ova hipoteza konceptualni korijen ima u prirodoznanstvenoj
tradiciji analize uzroka i zakonitih odnosa i empirijski korijen u
promatranju pacijenata i njihovim izvještajima o samom iskustvu, izravnom
promatranju i psihoanalizi djece (Kulenović, 1986, p. 30)
3. Ekonomska hipoteza obuhvaća načela ugode i konstantnosti. Pretpostavka o
postojanju psihičke energije neophodna je za objašnjenje dinamike
psihološkog aparata. Načelo konstantnosti temelji se na hipotezi da je
funkcija živčanog sustava i psihičkog aparata da održi stupanj pobude
(ekscitacije) na najnižoj razini. Po načelu ugode, smanjivanje razine pobude
dovodi do ugode preko opuštanja i otpuštanja, dok povećavanje pobude
stvara napetost i osjeća se kao bol (Giovacchini, 1987; prema Capuzzi i
Gross, 1999). Prema ovoj hipotezi, kvantitativni činitelji su osnova
ponašanja. U prvim istraživanjima neuroze, objašnjenje je tvrdilo kako je
riječ o afektima pomaknutima s traume na neutralnu ideju, koju zatim
pojačavaju. Freud u analizu uvodi pojmove poput kvantiteta otpora,
kvantitete poriva i stupnjeva kontrole nad porivima. Ovo je ujedno
najkontroverznija hipoteza u psihoanalizi (Kulenović, 1986, p. 35-36).
51
Možemo zaključiti kako je glavni paradigmatski pomak koji je uveo Freud

odreñivanje psihopatologije ne kao pitanja kvalitete doživljaja, već samo
disfunkcije specifičnog segmenta psihološkog mehanizma koji se dade
popraviti.
4. Strukturalna hipoteza tvrdi da je sukob sadržan u svakom ponašanju, te da
postoje mentalne strukture kao što su obrane za upravljanje sukobima; tri su
takve strukture (Sharf, 2000, p. 31-32): i) Id, najprimitivniji dio, izvor
energije koji funkcionira po načelu ugode; ii) ego, zadužen za svijest, koji
funkcionira prema principu realiteta i spona je Ida sa iii) superegom, koji je
interiorizirana slika socijalnih normi, idealiziranog ja i konformističkih
pritisaka. Ego je u stalnoj napetosti jer s jedne strane dobiva energiju i
zahtjeve za trenutnim zadovoljstvom potreba iz Ida, dok je s druge strane
ograničen pritiscima iz super-ega za ostajanjem u kalupu socijalno
poželjnog ponašanja; povrh toga, ego mora djelovati unutar ograničenja
fizičke stvarnosti.
5. Adaptivna hipoteza opisuje kako se pojedinac pokušava suočiti sa
zahtjevima društvene okoline. Ponašanje ljudskog organizma nije
samoodreñujuće – na njega utječe odnos s vanjskim stvarnim svijetom. U
ovoj hipotezi vidimo jedno od temeljnih epistemoloških načela u kliničkoj
psihologiji – razlikovanje psihološke stvarnosti i objektivne stvarnosti. Dok
je iz pragmatičnih razloga ova podjela privlačna, filozofske implikacije
njenog uvoñenja daleko su od pogodnog, pogotovo u svjetlu činjenice da je
dominantna teorija istine u znanosti – pragmatizam, a ne korespondencija.
Tek iza 1900. u psihoanalitičku teoriju uvodi se i razvojna perspektiva za
objašnjenje psihopatologije. Erikson i Hartman nadopunjuju razvojni vid
uvoñenjem pojmova »prosječnog očekivanog okoliša«, »razvoja u odrasloj
dobi« i »razvojnih zadataka« (Kulenović, 1986, p. 42)..
6. Genetička hipoteza tvrdi d je prošlost prisutna u sadašnjosti i proizvodi
usmjerujuće efekte na ponašanje. U sklopu ove hipoteze Freud je razvio, a
poslije i napustio, teoriju zavoñenja.
Freud je vjerovao da razvoj ličnosti i oblikovanje ida, ega i superega, kao

i mehanizama obrane ovisi o smjeru psihoseksualnog razvoja u prvih pet
52
godina života, nakon čega slijedi šest godina latencije i završna faza u
adolescenciji. Nakon toga nema više razvojnih stupnjeva. Ukoliko osoba ostane
previše fiksirana na odreñenu fazu, možemo govoriti o nastanku specifičnog
karaktera. Razvoj je podijeljen u sljedeće faze (Sharf, 2000, p. 34-35):
1. Oralna faza – traje od roñenja do otprilike 18 mjeseci. Dijete je fokusirano
na jedenje i sisanje uključujući usne, usta i grlo; usta imaju i funkciju
pridržavanja, grižnja, pljuvanja i zatvaranja. Dijete je gratifikacijski ovisno o
majci i odnos prema njoj je izrazito važan u ovoj fazi. Ukoliko dijete u ovoj
fazi nauči biti previše ovisno o majci, može se fiksirati u ovu fazu i ostati
ovisno u odraslom životu; ako dijete iskusi anksioznost uslijed nepravilnih
obrazaca hranjenja, može razviti osjećaj nesigurnosti i zadržati ga i u
odraslom dijelu života.
2. Analna faza – u razdoblju od 18 do 36 mjeseci, analno područje postaje
glavni izvor zadovoljstva, dijete istražuje tjelesne procese i uči se kontroli
pražnjenja. Ukoliko doñe do fiksiranja u ovoj fazi, osoba kasnije u životu
može razviti zaokupljenost čistoćom i redom ili neredom i uništavanjem.
Dijete u ovoj fazi ne stječe samo nadzor nad vlastitim tijelom, nego uči i
kako kontrolirati druge.
3. Falična faza – traje od treće do pete ili šeste godine. Izvor seksualne
gratifikacije seli se iz analno područja u genitalno; dodirivanje penisa ili
klitorisa proizvodi zadovoljstvo. Javlja se kastracijska anksioznost –
dječački strah da će mu odsjeći penis. Tijekom viktorijanske ere, kada je
bilo rašireno vjerovanje da masturbacija šteti zdravlju, roditeljska zabrana
mogla je dovesti do straha od gubitka penisa. Freud je vjerovao da se kasniji
psihološki problemi u životu mogu svesti na strah od kastracije ili zavist na
penisu. Javlja se seksualna želja za roditeljem suprotnog spola, koju priječi
roditelj istoga spola, pa se kod dječaka može razviti Edipov, a kod
djevojčica Elektrin kompleks. Kasnijim razvojem seksualne želje za osobom
suprotnog spola, ovaj se seksualni impuls sublimira.
4. Faza latencije – traje od šeste do dvanaeste godine, nakon što se razriješio
Edipov kompleks. Ovo nije faza psihoseksualnog razvoja budući je
53
seksualna energija potisnuta i kanalizira se u socijalne pothvate (npr. školu,

prijatelje, sport ili hobije).
5. Genitalna faza – započinje u ranoj adolescenciji i traje kroz život. Za razliku
od prve tri faze, kada je seksualna energija usmjerena na ljubav prema sebi,
ovdje je usmjerena prema suprotnom spolu.
4.3.1.2 Kontakti s filozofijom

Koliko je Freudova teorija široka u svojem opsegu i utjecaju, toliko su i izvori i
filozofske doktrine na koje se oslanja raznolike. Možemo pronaći tragove
utjecaja iz židovske tradicije, klasične mitologije, njemačkog idealizma, teorije
evolucije, britanskog empirizma, fizikalne analogije, a u posljednjoj fazi
Freudova djelovanja, proširuje teoriju na kulturu i antropologiju. Demorest
(2005, p. 66) ističe »[Freudov] utjecaj na suvremenu misao je ogroman, i
njegove su se ideje proširile iz polja psihologije u umjetnost i humanističke
discipline kao i kulturu svakodnevice. (…) Sa zapanjujućom elegancijom i
snagom, model se je pokazao primjenjivim za široki raspon ljudskih pojava, od
snova i mentalnih poremećaja do psihoterapije i roditeljstva, umjetničkih i
literarnih tvorevina, religije i rata.« Ellenberger (1970; prema Demorest, 2005)
identificira široki utjecaj Prosvjetiteljstva (razum) i Romantizma (nesvjesno) i
njihove napetosti kao temelj Freudove teorije konflikta.
Darwinova je rad na razvoju središnjeg živčanog sustava bio jedno od
područja interesa Freudova istraživanja. U Podrijetlu čovjeka i Izražavanju
čuvstava kod čovjeka, Darwin je pružio dosta psihološke grañe. Osim nekih
komparativnih istraživanja ponašanja ljudi i primata, zanimao se i za ludilo. Bio
je uvjerenja da i kod ljudi i kod ostalih životinja postoje prvobitne emocije i da
im se često daje »nekontroliran odušak kroz ludilo« (Darwin, 1872, p. 13-14;
prema Hothersal, 2002). Za razliku od ostalih suvremenika koji su se priklonili
struji psihijatrijskog darvinizma, Freud se zainteresirao za proučavanje nižih
organizama (Matijašević, 2006, p. 12).
Hipnotičke škole iz Pariza (Charcot i Janet) i Nancyja (Liébeault) ostavile
su značajan utjecaj na formiranje dijelova psihoanalize. Uporaba hipnoze u
psihološkom tretmanu u Europi je prvo vezana uz pseudoznanstveno djelovanje
Franza Antoina Mesmera, koji je objašnjavao njen utjecaj "animalnim
54
magnetizmom". Freud je u klinici La Salpêtrèire upoznao Charcotove

demonstracije histeričnih simptoma i slušao njegova predavanja o hipnozi i
histeriji. Fascinirala ga je činjenica da se histerični simptomi mogu izazvati
hipnotičkom sugestijom, što je Freuda navelo na ideju reverznog postupka, iako
je hipnozu kratko koristio u karijeri. Od njega je i čuo ideju kako je su korijenu
psihopatologije seksualnost (Hothersal, 2002).
Freudova je teorija uvelike napadana, do te mjere da su se napadi
opravdano nazvali "frojdovskim ratovima" (Forrester, 1997). Riječ je o
desetljećima rasprave oko značaja, geneze i valjanosti psihoanalitičkih
istraživanja i teorija. Kritičare možemo grupirati na unutrašnje (iz
psihoanalitičkog pokreta) i vanjske. Jedan dio razloga borbe unutrašnjih kritičara
vodio se oko moći – s jedne strane su "pravovjerni" prenositelji misli, a s druge
redukcionistički simplifikatori. Bojna polja su znanstvena metodologija,
psihopatologija, neuroznanost, postmoderna, likovna umjetnost i književnost.
Kritičari iznutra, poput Junga i Adlera kritizirali naglasak na seksualnom i tvrdili
postojanje »uroñenih utjecaja duhovne ili društvene naravi« (Demorest, 2005, p.
66). Horney i Sullivan tvrdili su da želje nisu jedini psihološki motivator i sporili
anksioznost kao glavni utjecaj u psihološkom životu. Erikson, Hartmann i
teoretičari objektnih relacija Freudu za zamjerali da je dao previše fokusa
konfliktnim impulsima iz Ida i premalo govorio o adaptivnim i relacijskim
kapacitetima ega. Kritičari izvana usmjerili su se na pitanje znanstvenog statusa
psihoanalize, originalnosti mišljenja, falsificiranja rezultata i upitne znanstvene
etičnosti.
Koliko je Freud originalan mislitelj? Guy Claxton (2005; prema Watson,
2005, p. 976) podsjeća da su u Maloj Aziji tijekom X. st. p. K. postojali rituali
"oslobañanja duše" koji imaju dodirnih točaka s konceptom nesvjesnog, te da je
ideja duše u klasičnoj Grčkoj implicirala izvjesnu "skrivenu dubinu". Blaise
Pascal, Thomas Hobbes i E. A. Poe spominjali su "skrivenog dvojnika Ja".
Pojmove "psihijatrija" i "psihoza" uvodi baron Ernst von Feuchtersleben (1806-
1849), pojam "neurastenija" 1858 uvodi George Beard, dok pisci XIX. st.
nazivaju "našim stoljećem nerava". Lancelaw Law White 1853 spominje kako je
nesvjesno tema razgovora svih koji se žele prikazati kultiviranima, a Friedrich
55
Spielhagen 1870 piše da se u berlinskim salonima razgovaralo samo o Wagneru

i filozofiji nesvjesnog.
Henri Ellenberg (1970; prema Watson, 2005, p. 977-980) identificira tri
korijena psihoanalize:
1. Udaljene medicinske korijene, koje predstavljaju animalni magnetizam
Franza Antona Mesmera i markiz de Puyseigur, koji je razvio tehnike
"savršene krize" i "umjetnog somnabulizma", koje su bile oblik magnetski
inducirane hipnoze (mesmerizma). Mesmera su suvremenici nazivali
"modernim Kolumbom" koji je otkrio novi, unutrašnji svijet.
2. Bliske medicinske korijene koje predstavljaju dvije škole hipnoze –
Charcotova i Liebéaultova, te dipsihizam Maxa Dessoira. U knjizi Dvostruki
ego iz 1890. godine, Dessoir dijeli um na "gornju svjesnost" i "donju
svjesnost", pri čemu se ova druga povremeno javlja u snovima. Rasprava o
dva uma bila je vrlo popularna tijekom XIX. st. uslijed različitosti ponašanja
pod hipnotičkom sugestijom; središnji dio rasprave vodio se oko pitanja je li
taj drugi um zatvoren ili otvoren.
3. Kulturna pozadina XIX. st. – filozofija romantizma odigrala je značajnu
ulogu u koncipiranju nesvjesnog. Ona je prigrlila "prvotne fenomene"
(Urphänomene) i metamorfoze koje se izvode iz njih. Meñu primarne
fenomene spadaju "prvotna biljka" (Urpflanze), univerzalno osjetilo (All-
Sin), nesvjesno i sebe-ljublje (Ich-Sucht). Johann Christian August Heinroth
tvrdio je da je glavni uzročnik mentalnih poremećaja grijeh, a da se svijest
raña iz još jednog prvotnog fenomena – nad-nama (Über-Uns). Švicarac
Johann Jakob Bachofen predložio je tri faze povijesnog razvoja (Watson,
2005, p. 981): (i) heitarizam, razdoblje seksualnog promiskuiteta u kojem
djeca nisu poznavala očeve; nakon tisuću godina sukoba dolazi do pobjede
žena i ii) matrijarhata tijekom kojeg se utemeljuju obitelji, zemljoradnja i
žene drže svu društvenu i političku moć. glavna vrlina razdoblja je ljubav
prema majci, a majke održavaju društveni sistem opće slobode, jednakosti i
mira. Nakon dugog razdoblja previranja nastupa iii) patrijarhat, kao sistem
potpuno izvrnutih vrijednosti matrijarhata, u kojem se preferira
individualizam i razvoj intelektualnih pred praktičnim vještinama. Prema
56
njegovom uvjerenju, brojni mitovi sačuvali su dokaz matrijarhalnog društva,

posebice onaj o Edipu. Još jedan kulturološki utjecaj svakako predstavlja
politički život u tadašnjoj Austro-Ugarskoj. Mnogonacionalno carstvo
održavalo je kontrolu od unutrašnjih opasnosti uporabom birokracije uvijene
u tajnovitost, koju je održavalo putem cenzure tiska. Takve su okolnosti
lako mogle dovesti Freuda do isticanja razlike manifestnog i latentnog.
Nadalje, Beč tog doba bio je zaokupljen seksualnošću – postojale su
kampanje za kontrolu rañanja i borbu protiv veneričnih bolesti; seksualnost
je takoñer bila popularna u literaturi, i umjetničkoj i znanstvenoj: Sache-
Masochove drame, Kraft—Ebingova rasprava o vrstama seksualne
devijantnosti (Demorest, 2005).
Mehanicizam XIX. st. izravno je utjecao na razvoj psihoanalitičke teorije.

Prirodna filozofija i vitalizam ustupili su u biologiji mjesto fizikalnoj i
fiziološkoj teoriji, koje su se temeljile na mehanicističkim silama privlačenja i
odbijanja, te načelu očuvanja energije. Mayerovo otkriće o očuvanju energije
(konstantnost zbroja energije u svakom sustavu i neuništivost) proširio je
Helmholtz, a kariku izmeñu Helmholtza i Freuda čini Ernst Brücke, prvi
Freudov učitelj (Ricoeur, 2005, p. 79-80; prema Matijašević, 2006). Herbartov
utjecaj nije bio samo vezan za tipologiju nesvjesnog, nego ga pronalazimo i u
primjeni fizikalne terminologije na dinamiku ideja. Odbacivanjem anatomskog
utemeljenja psihičkog sustava, Freud se još više približava Herbartu i Fechneru
(Matijašević, 2006, p. 13).
Freudova teorija odražava i židovsku oralnu mističnu tradiciju (Kabbala)
koja znanje prenosi aluzijama, a ne izravnim činjenicama. To je vjerojatni motiv
zašto uvodi razlikovanje izmeñu manifestnog i latentnog; svjesnog i nesvjesnog.
Zohar je najvažniji pisani dokument u kabalističkoj tradiciji, a religijske poruke
izražene su u spisu kroz pojmove obitelji i seksualnih odnosa. »Tvrdi se,
primjerice, kako je seksualnost izvor sve energije, da je čin muškarčeva
seksualnog sjedinjenja sa suprugom simbolički u odnosu prema duhovnom
Majkom.« (Bakan 1965; prema Demorest, 2005, p. 176). David Rappaport
(prema Kulenović, 1986) tvrdi kako Freudove metode tumačenja i asociranja
57
imaju svoje najočitije arhetipove u metodama koje susrećemo u Talmudu, mada

taj utjecaj još nije dovoljno istražen i potkrijepljen činjenicama.
Jamačno se osjećaju i utjecaji osobne povijesti. Epizode o seksualnosti i
agresivnoj želji možemo pronaći od ranog djetinjstva – u autoanalizi prisjetio se
seksualne želje prema majci koju je vidio golu kad mu je bio tri godine; u isto
doba osjetio je i agresivan impuls prema bratu koji je zaokupio majčinu
pozornost; nakon bratove smrti (u 1. godini) progonio ga je osjećaj da je
pridonio dogañaju vlastitim željama. U samoanalizi Freud je otkrio što i koga je
koristio kao zamjenu (displacement) – psihoanaliza je poslužila kao zamjena za
majku, Jung kao zamjena za preminulog brata. Junga je u kasnijoj fazi doživio
kao uzurpatora koji mu želi oteti psihoanalizu; na zajedničkom putu u Ameriku
se onesvijestio u njegovoj nazočnosti kada ga je savladao potisnuti agresije
(Demorest, 2005).
4.3.2 Jungova analitička teorija

Carl Gustav Jung bio je Freudov učenik i praktički je trebao postati njegov
nasljednik da se nije dogodio raskol s učiteljem. Zamjerajući mu preveliki
naglasak na nagonima i seksualnosti, Jung se usmjerio proučavanju čovjeka iz
perspektive duhovnosti. Njegov terapijski postupak sastoji se od pomaganja
korisniku da stekne svjesnost o vlastitim nesvjesnim aspektima analizom snova i
fantazija.
Životni cilj je postizanje individuacije, tj. »svjesnog doživljaja psihološke
stvarnosti koji je jedinstven za osobu« (Sharf, 2000, p. 99). U radu na klinici
Burkholzi pod vodstvom Eugena Bleulera, Jung je primjenjivao testove
asocijacija riječi. Njihova primjena otkrila je postojanje kompleksa i njihovu
arhetipsku jezgru, te time potvrdila utjecaj nesvjesnih procesa na svjesni život.
To je istraživanje zbližilo Junga i Freuda jer su obojica tragali za dokazima
nesvjesnog. U radu sa shizofrenim pacijentima, Jung je pronašao temelj za
uvoñenje kolektivnog nesvjesnog – njihovi snovi odražavali su slike i simbole
koje je moguće pronaći u drevnim religijama, alkemiji, mitovima i legendama
diljem svijeta.
58

Kroz odrastanje, svaka osoba postaje jedinstvena, što predstavlja individuaciju, i
za cilj postaje spoznavanje samoga sebe što je potpunije moguće. Jedan od
načina postizanja tog stanja je kroz osvještavanje procesa, čije je središte ego.
Ego odabire one percepcije, misli, pamćenja i sjećanja koja postaju svjesna.
Njegova struktura omogućuje neprekidnost svakodnevnog psihološkog
funkcioniranja. Ego postiže taj osjećaj koherencije i konzistencije obrañujući
velike količine nesvjesnog materijala, te u isto vrijeme omogućuje izražavanje
individualnosti. Kada se misli, pamćenja i osjećaji meñusobno povežu, tvore
temu. Tako organiziran materijal može imati emocionalni utjecaj na osobu i
stvara se kompleks, tj. »energijska konstelacija sastavljena od grozda slika sa
sličnim osjećajnim tonom, koja predstavlja više ili manje organiziran i
samostalni dio ličnosti« (Capuzzi i Gross, 1999, p. 93).
»Kada je sva dostupna energija potrošena na istraživanje prirode, jako se
malo pozornosti obraća na čovjekovu bit, koja je njegova psiha, iako se
provodi mnogo istraživanja o njenim svjesnim funkcijama… ipak je
dešifriranje tih poruka težak posao s kojim se uspijeva baviti tek mali broj
ljudi na cijelome svijetu. Čovjekov najveći instrument, njegova psiha,
ostaje mimo razmišljanja, ako se već prema njoj ne odnosi s
nepovjerenjem ili prijezirom. "To je samo psihološki" prečesto znači: "to
je ništa".« (Jung, 1964, p. 102; prema Capuzzi i Gross, 1999)
Način kako se pojedinci predstavljaju u javnosti označava se pojmom
persona. Kakvu će netko zauzeti personu ovisi o ulozi koju igra (roditelj, dijete,
zaposlenik, ljubavnik…), načinu kako želi biti doživljen od strane drugih i
načina kako misli da ga drugi doživljavaju. Persona omogućuje osobi učenje
kontroliranja vlastitih osjećaja, misli i ponašanja u specifičnim situacijama.
Ukoliko osoba previše vrednuje personu, može postati otuñena od sebe same,
imati problema osjećati izvorne emocije, postati (egzistencijalističkim
rječnikom) neautentična (Sharf, 2000, p. 92). Persona se konstruira iz
roditeljskih introjekata, društvenih očekivanja za specifičnu ulogu i socijalnog
okruženja. Anima i animus predstavljaju kvalitete suprotnog spola, poput
osjećajnosti, stavova i vrijednosti. Muškarcima anima predstavlja feminiziranu
59
stranu muške psihe, poput osjećajnosti i emocija, dok animus predstavlja

ženama mušku stranu ženske psihe, poput logike i racionalnosti. Jung se poziva
na biologiju za utemeljenje ideje o postojanju dva aspekta psihe – oba spola
proizvode različite stupnjeve muških i ženskih hormona, a pojedinci variraju u
stupnju koliko su karakteristike suprotnog spola dio njihove ličnosti (Sharf,
2000, p. 93).
Sjena predstavlja "ne-Ja" dio psihe, tj. dijelove naše ličnosti koji se
najviše razlikuju od našeg svjesnog doživljaja sebe, što je čini potencijalno
najopasnijim i najmoćnijim arhetipom. Sjena predstavlja tamnu stranu naše
psihe; nevidljiva je, ali neodvojiva sastavnica psihičkog totaliteta. Posjeduje i
pozitivne i negativne oblike i može se manifestirati i kroz pojedinačne i kroz
kolektivne figure, jer je sjenu lako projicirati na brojne objekte (Capuzzi i Gross,
1999, p. 94-95).
Baveći se analizom pacijenata i samoga sebe, Jung je razvio teoriju
dimenzija i tipologije ličnosti. Prva dimenzija koju je identificirao bili su stavovi
introverzije i ekstraverzije. Svatko ima sposobnost biti i introvertan i
ekstrovertan (što su dvije krajnosti istog pristupa životu i doživljavanja), a
tijekom života jedni stavovi postaju dominantni, iako je moguće rabiti obje
skupine. Nedominantni stavovi vjerojatno će se premjestiti u nesvjesni dio psihe
i utjecati na osobu na suptilan ili neočekivan način. Iako se ova podjela pokazala
korisnom dimenzijom ličnosti, Jung nije bio zadovoljan držeći da je
prejednostavna i nedovoljna za objašnjavanje individualnih razlika. Uz
dimenzije, uveo je i četiri funkcije: mišljenje, osjećanje, osjetilnost i intuiciju.
Kada osoba misli ili osjeća, donosi sudove i odluke, čime je uključen racionalni
dio psihe. Osjetilnost i intuicija su iracionalne funkcije, jer se tiču pecepcije ili
odgovora na podražaje. Kombiniranjem stavova i funkcija, dobivamo osam
tipova ličnosti, koje možemo ukratko opisati kao:
»Introvertiran-Razmišljajući: Osoba koja želi slijediti vlastite ideje i nije
sklona brinuti jesu li one prihvaćene ili ne. Može preferirati apstraktne
ideje pred interakcijom s drugima ili pravljenjem planova.
60
Introvertiran-Osjećajan: Snažni osjećaji koji se drže u nutrini, mogu

povremeno snažno eksplodirati. Kreativni umjetnici skloni su izražavati
vlastite osjećaje kroz umjetnička djela.
Introvertiran-Osjetilan: Takve osobe mogu se usredotočiti na
doživljavanje svijeta, posvećujući se vlastitim psihološkim osjetima. Mogu
preferirati umjetničko i kreativno izražavanje ispred verbalne
komunikacije.
Introvertiran-Intuitivan: Osobe ovog tipa mogu imati teškoća
iskomunicirati vlastite uvide i intuicije jer sami imaju teškoća razumjeti
vlastite misli i slike.
Ekstrovertiran-Razmišljajući: Iako se bavi vanjskim svijetom, takva osoba
može pokušati nametnuti vlastito viñenje svijeta drugima. Osobe koje se
bave znanošću i primijenjenom matematikom mogu koristiti vlastitu
funkciju mišljenja za pomoć u rješavanju stvarnih problema.
Ekstrovertiran-Osjećajan: Interakcija s drugim osobama može povremeno
biti emocionalna, ali i prilično društvena i prijateljska.
Ekstrovertiran-Osjetilan: Iskustvo osjeta i sudjelovanje u uzbuñenjima,
poput planinarenja, značajke su ovog tipa. Često vole skupljati podatke i
informacije koje će vjerojatno biti praktične i realistične.
Ekstrovertiran-Intuitivan: Takve osobe uživaju novost i promicanje novih
ideja i koncepata drugima. Mogu imati teškoća zadržati pozornost na
jednom projektu.« (Myer & McCaulley, 1985; prema Sharf, 2000).
Jungova je specifičnost uvoñenje arhetipa, tj. univerzalne predodžbe

života, bilo da je riječ o biološkom, psihološkom ili sociološkom. Oni
odražavaju instinktivne reakcije koje potječu iz naslijeñenog dijela psihološkog
funkcioniranja, a potječu iz kolektivnog nesvjesnog. Arhetipovi ne posjeduju
sadržaj, ali posjeduju formu; oni nisu iskustvo, već je ono posljedica arhetipova.
Simboli su forma arhetipova i oni se izražavaju jedino kroz njih putem sna,
fantazija, mitova ili drugog sličnog sadržaja. Simboli su tako skladište mudrosti
čovječanstva koji se mogu primijeniti na budućnost. Kolektivno nesvjesno je
cjelokupni materijal koji je zajednički i značajan svim ljudima. Jung (1970, p.
228; prema Sharf, 2000) ga definira kao »nasljednu sklonost ljudskog uma za
61
stvaranjem predodžbi mitoloških motiva – predodžbe koje uvelike variraju brz

gubitka temeljnog uzorka.«
Jung je povezao svoje široko znanje antropologije, arheologije,
književnosti, umjetnosti, mitologije i svjetskih religija u potragu za
identificiranjem arhetipova. Dva su primjera veličine tog pothvata. Prvi je
alkemija. Prema Jungovom razumijevanju, tu nema govora o protoznanstvenoj
kemiji, već o simboličkom izražavanju procesa individuacije uporabom jezika
transformacije materijala (Scharf, 2000). Faze kroz koje prolazi alkemičar u
pravljenju kamena mudraca, faze su psihološke promjene, a simboli koje
upotrebljava u opisu su oznake pojedinačnih dijelova psihe ili zadataka koje
mora ispuniti kako bi došla do samospoznaje. Drugi primjer je analiza mitova i
svjetskih religija koju su, i kroz meñusobne kontakte provodili Mircea Elliade8 i
Joseph Campbell. Campbellova teorija monomita (2004), univerzalne strukture
mita o junakovom putu, uvelike se nastavlja na Jungovu ideju arhetipova i
transformacije psihe. Prema njoj, svi veliki mitovi povijesti, uključujući i velike
priče iz suvremene kulture, odvijaju se po istome obrascu. Osim što je postala
dio akademske kulturalne antropologije, postala je i dio popularne kulture,
uvelike zahvaljujući i jednom od najvećih tvoraca suvremenih mitova – Georgeu
Lucasu, kojemu je Campbell bio mentor.
Nažalost, postoji malo istraživanja o analitičkoj psihologiji, budući se
terapijski proces ne može ponoviti, povjerljiv je i temelji se na individualnim
arhetipskim procesima. Jung je tvrdio da je njegovo ekstenzivno istraživanje
tema mitova, priča, primitivnih kultura i religijskih rituala dovoljna znanstvena
potvrda analitičke psihologije. Njegov je značajan pristup u područje terapije
igre u pijesku, umjetničke (art) terapije i psihologije (Capuzzi i Gross, 1999, p.
106).

Kao i kod Freuda, u Jungovom je slučaju moguće pronaći mnoštvo raznolikih
intelektualnih utjecaja. Iako mnogi od njih nisu isključivo filozofski, nego i
8
Vidi Elliade, M. (1970). Mit i zbilja. Zagreb: Matica hrvatska; Elliade, M. (2002). Sveto i profano.
Zagreb: August Cesarec.
62
religijski, proto-psihološki, sociološki, antropološki, nastojat ćemo izdvojiti

najvažnije. Medicina i teologija bile su obiteljska zanimanja Jungovih predaka;
djed s očeve strane bio je poznati liječnik u Baselu, a djed s majčine strane
cijenjeni teolog. Povrh toga, osmero njegovih ujaka bili su pastori švicarske
reformatorske crkve, kao i njegov otac, koji je kasnije u životu imao krizu vjere,
što je dijelom utjecalo na Jungov intelektualni razvoj.
Veliki filozofski utjecaj imala je Kantova teorija apriornih zorova
percepcije. Dok Kant stvaranjem kritičke teorije želi riješiti Humeov problem
indukcije i izvući epistemologiju i znanost iz nesretne dileme Humeovih rašlji
izvoñenjem epistemološkog obrata stavljanjem subjekta u središte svemira, Jung
koristi ideju imperativa percepcije za kasniji razvoj kolektivnog nesvjesnog.
Analogija u zaključivanju je jednostavna: Kant je svjestan kako je nemoguće
imati neproblematičnu epistemološku teoriju temeljeći je isključivo na
racionalizmu ili isključivo na empirizmu. Prvi pristup je tradicionalno vezan uz
Platona i, iz istih razloga, jako dobro objašnjava matematičko znanje. Ne treba
zaboraviti da je Kant bio uvjerenja kako je Newtonova fizika ne samo potpun
sistem objašnjavanja prirode, nego i jedini moguć. Tek je s otkrićem
neeuklidskih geometrija poljuljana Kantova teorija spoznaje, kao i Newtonova
fizika novom paradigmom – relativističkom teorijom. Drugi je pristup osoben
znanosti, ali je suočen s dilemom skepticizam-iracionalizam. Uvoñenjem
apriornih zorova, koji omogućuju strukturiranje percepcije, Kant je spasio
uzročnost i napravio rijetko viñenu revoluciju u povijesti filozofije. Prema
Jungu, arhetipovi nemaju sadržaj, ali oni su u temelju percepcije – univerzalni
su, do njih je moguće doći instrospekcijom (što su takoñer pretpostavke Kantove
psihologije). Kasnijim dodavanjem komparativne analize mitova, religije i
alkemije, te usmjeravanjem prema kolektivnom nesvjesnom, Jung se odmiče od
Kantove psihologije u smjeru nacionalne psihologije.
Još jedan utjecaj na Jungovo razumijevanje nesvjesnog su radovi Carla
Gustava Carusa i Eduarda von Hartmanna. Obojica su pretpostavljala postojanje
tri razine nesvjesnog, od čega je jedna univerzalno nesvjesno. Utjecaj su takoñer
imale ideje Gottfrieda Leibniza o iracionalnosti nesvjesnog, kao i opisi Arthura
63
Schopenhauera o iracionalnim snagama u pojedincu koje se temelje na

seksualnosti (Sharf, 2000, p 87).
Jung je takoñer koristio Heraklitov koncept enantiodomia, "utjecanje u
suprotnost". Kada se psihička energija gubi iz svjesnog, ona prelazi u nesvjesno
i aktivira sadržaje arhetipa i kompleksa. Psiha je dinamički samo-regulirajući
sistem kojim upravljaju suprotnosti. Sistem se temelji na komplementarnosti ili
kompenzaciji koja seže kroz sve psihološke konstrukte. Stoga cilj individuacije
nije zastupanje jedne ili druge suprotnosti, već objedinjavanje svih vidova
ličnosti – individuacija (Capuzzi i Gross, 1999, p. 97).
Nadahnuvši se kineskom knjigom, I Ching, knjigom promjene, koja se
temelji na sinkronicitetu, Jung je rabio to načelo u analizi snova. Sinkorinicitet
uključuje »neuzročne i smislene koincidencije koje otkrivaju poredak svijeta,
otvarajući put prema iskustvu Selfa« (Capuzzi i Gross, 1999, p. 101).
Pretpostavka sinkroniciteta omogućuje da se problem pojedinca predstavi kao
sklop dogañaja u svijetu izvan pojedinca, poput bacanja štapića ili novčića kao
simboličkog predstavljanja problema s kojim je osoba suočena.
Ovakvo premošćivanje psihološke (subjektivne) i objektivne stvarnosti
Jungovoj je teoriji omogućilo dva značajna postignuća: prvi je integracija
širokog i raznovrsnog filozofskog, literarnog, mitskog i religijskog materijala u
cjelinu s psihološkom teorijom, a drugi je primjena psihološke teorije na analizu
društvenih dogañaja. Kao i drugi autori (npr. Lasch, 1986; Watson, 1913;
Skinner, 1976, 2002; Vitz, 2003; u manjoj mjeri i Berne, 1972), Jung je
iskoristio vlastitu teoriju ličnosti i psihološke intervencije kao temelj
prepoznavanja loših strana suvremenog društva (iako njegovo "suvremeno
društvo" nama odavno to nije). Ovakav psihologizam imao je, barem u
Jungovom slučaju, zanimljiv ishod, posebice kada je riječ o povezivanju
njemačkog paganizma i sjenke Wotana s društvenim promjenama u 1930-ima.
4.4 Humanističko-egzistencijalna paradigma

Prema humanističko-egzistencijalnom pristupu psihoterapiji, poremećeno
ponašanje može se izmijeniti povećavajući korisnikovu svijest o njegovim
porivima i potrebama (Davison i Neale, 1999, p. 622). Kao i psihodinamske,
64
terapije ovog pristupa usmjerene su na uvid, ali razlikuju se po tome što daju
naglasak slobodi izbora, a ne obuzdavanju ljudske prirode. Sloboda volje je dar
prirode i njena upotreba zahtijeva hrabrost.
Neke od najvažnijih terapija ovog usmjerenja su Rogersova terapija
usmjerena na klijenta, egzistencijalistička terapija, gestalt terapija, te Dasein
analiza. Ovdje ćemo se posvetiti analizi samo egzistencijalističke i gestalt
terapije.
4.4.1 Egzistencijalna terapija

Zagovornici egzistencijalnog pristupa u psihoterapiji fokusirani su na stavove
koje pojedinac ima o životu, a tiču se odnosa prema življenju i smrti,
odgovornosti prema sebi i drugima, pitanju slobode, smisla života i suočavanja s
besmislenošću, svjesnosti o sebi samom i svijetu oko sebe. Korisnik se sagleda
iz perspektive odnosa sa drugim ljudima, pa je naglasak na stvaranju i razvijanju
iskrenih i bliskih odnosa. I u ovom pristupu možemo pratiti utjecaje Freudove
psihoanalize – prvi egzistencijalistički psihoterapeuti obrazovali su se u
psihoanalizi. Za razliku od učiteljeve usredotočenosti na biološke porive i
nesvjesne procese, njih je, nadahnute filozofijom XIX. st., više zanimala osoba s
kojom su u interakciji i načini kako se suočava s životnim izazovima.
Prvi zagovornici ovog pristupa su Ludwig Binswanger, Medard Boss i
Viktor Frankl. Nitko od njih nije napisao jasnu i specifičnu teoriju psihoterapije,
već im se stil više može nazvati poetskim i metaforičkim (Maddi, 1996; prema
Sharf, 2000, p. 169). Od suvremenih autora možemo istaknuti Rollo Maya i
Jamesa Bugentala.
Ludwig Binswanger, švicarski psihijatar, isprva se zanimao za Freudove
ideje, ali je bio više pod utjecajem Heideggerova (1988) koncepta biti-u-svijetu.
Ključni element Binswangerova rada je čovjekova sposobnost poimanja smisla,
tzv. egzistencijalni a priori, »nenaučena sposobnost poimanja smisla u vlastitom
svijetu i sposobnost nadilaženja specifične situacije u suočavanju s životnim
izazovima« (Sharf, 2000, p. 169). Ukoliko se usredotočimo na korisnikovo
viñenje svijeta, moći ćemo mu pomoći kako postati autentična osoba na način da
pomognemo korisniku razumjeti kakav odnos ima prema svijetu, svojoj
socijalnoj mreži i prema samome sebi.
65
Medard Boss (1903-1990), švicarski psihijatar, prošao je postupak analize

kod Sigmunda Freuda. Kao i Binswanger, prošao je edukaciju iz psihoanalize,
ali je bio pod jačim utjecajem Heideggerove filozofije. Prema njegovom
pristupu, čovjek koegzistira u svijetu s drugim pojedincima i mora s njima
dijeliti svijet, pri čemu svatko posjeduje različiti stupanj otvorenosti i jasnoće
prema drugima, tzv. prostornost egzistencije, te to čini u izvjesnom vremenskom
kontekstu, tzv. vremenitost egzistencije. Tri su egzistencijalne teme (Sharf,
2000, p. 170): (i) raspoloženje, koje odreñuje kako se odnosimo prema svijetu;
(ii) krivica, do koje dolazi kao posljedice izbora, pri čemu, odlučujući se za
izvjesnu opciju, odbacujemo sve ostale. Te se krivice nikada ne možemo u
potpunosti riješiti; (iii) smrtnost, koja nas prisiljava da izvučemo najviše što
možemo iz egzistencije.
Viktor Frankl, autor logoterapije, takoñer je prošao psihoanalitičku
edukaciju. Ogroman utjecaj na nastanak logoterapije utjecalo je njegovo
iskustvo iz nacističkog koncentracijskog logora (Frankl, 1997). U središtu
logoterapijskog interesa su pitanja poput morala i krivice; osnovna pretpostavka
pravca je pojedinca razumijevanje smisla vlastite egzistencije. Terapijska
intervencija usredotočena je na životna i duhovna pitanja kroz koja se odražava
pitane vrijednosti, ispunjenja životnih zadataka, kao i smisao života.
Rollo May (1909-1994), najpoznatiji je suvremeni egzistencijalistički
psihoterapeut. Radio je pod utjecajem Binswangera i Bossa, ali ponajviše pod
utjecajem Paula Tillicha. May se bavio pitanjima anksioznosti i usamljenosti s
kojima je suočen suvremeni pojedinac, upravljanjem moći, prihvaćanjem
slobode i odgovornosti i razvojem osobnog identiteta. U njegovom radu može se
vidjeti integracija psihoanalitičkih koncepata s egzistencijalističkim temama
(Schneider i May, 1995).
James Bugental je u radu u žarište humanističkog djelovanja stavio
sposobnost pojedinca za svijest i samoaktualizaciju. Rad s korisnicima ide u
smjeru razvijanja egzistencijalnog samorazumijevanja pomoću potrage za
autentičnošću, te razvijanjem tema poput promjene, kontigencije, odgovornosti i
odustajanja (Sharf, 2000, p. 171).
66

Egzistencijalnu psihologiju zanimaju neprekidne dinamičke promjene kroz koje
pojedinac svakodnevno prolazi. Osoba, želi li biti doista ljudska, mora biti
svjesna vlastitog biti-u-svijetu i pitati se »Tko ću postati? Tko sam ja? Odakle
dolazim?« (Sharf, 2000, p. 171). Svaka je osoba odgovorna za vlastite planove i
postignuća. Naglašava se dimenzija vremena – protok, posebice sadašnjost, u
razumijevanju sebe i vlastita svijeta. Anksioznost, koja je česta tema, proizlazi iz
odabiranja u svijetu koji se doživljava prijetećim.
Boss (1963) i Binswanger (1975; prema Sharf, 2000) rabe termin Dasein
ili biti-u-svijetu, koji označava sposobnost osobe da misli o odražava dogañaje i
pridaje im smisao, što su sposobnosti koje nas odvajaju od drugih bića.
Referirajući na sposobnost donošenja odluka, May (1958, p.41; prema Sharf,
2000) rabi pojam "Dasein odabir" koji označava »osobu-odgovornu-za-vlastitu--
egzistenciju-odabiranjem«. Za njega je snažno "Ja-sam" iskustvo važan uvjet za
pristupanje rješavanju korisnikovih problema – riječ je iskustvu selfa koje nije
povezano s odnosom prema terapeutu ili društvu. Bivanje u tom iskustvu
različito je od ego razvoja, i to je iskustvo ontološko iskustvo koje referira na
ontologiju, znanost o bićima ili bivanju.
Egzistencijalisti razlikuju četiri načina kako biti-u-svijetu – ljudi
istodobno postoje u Umwelt, Mitwelt, Eigenwelt i Überwelt razini (Sharf, 2000,
p. 172). Umwelt označava biološki svijet ili okolinu; sva živa bića "bačena" su u
taj svijet koji se sastoji od instikata, nagona i prirodnih zakona. Mitwelt
označava područje ljudskih meñuodnosa; značenje odnosa u ovom svijetu ovisi
o načinu kako pristupamo odnosu. Ako se prema osobi odnosi kao prema
objektu, tada je osoba dehumanizirana i postaje instrument iz Umwelt-a, način
kako zadovoljiti nečiju potrebu. Eigenwelt označva odnose koje pojedinci imaju
prema sebi; to je svijet samosvjesnosti iz kojeg promatramo svijet. May (1958)
je upozorio na činjenicu da istočnjački jezici uključuju oznake za self kakve ne
postoje u jezicima Zapada. Überwelt označava odnos kakav netko ima prema
duhovnim ili religijskim vrijednostima; to je idealni svijet, idealan na način kako
bi osoba željela da svijet izgleda. Prva tri odnosa uveo je Binswanger, a
67
posljednjeg van Deurzen-Smith (1997, 1998; prema Sharf, 2000) ne bi li

naglasio značaj uvjerenja o svijetu koje korisnik posjeduje.
Ovisno o kojem svijetu govorimo, mijenja se i opis vremena, koje su
brojni egzistencijalistički autori držali središnjim pojmom. U Umwelt-u, vrijeme
je ono koje pokazuje sat, koje označavamo kalendarom; u Mitwelt-u vrijeme
nešto manje kvantitativna kategorija, jer osim trajanja nosi i kvalitet odnosa
(npr. trajanje zaljubljenosti); u Überwelt-u, vrijeme označava pozornost koju
obraćamo izvjesnom religijskom sistemu ili sistemu vjerovana; u Eigenwelt-u su
dogañaji neposredni i duboki, poput uvida ili trenutka samosvijesti. Pojam
timing-a u psihoterapiji može se povezati s kairos-om, grčkim pojmom koji
označava kritični trenutak u kojem se bolest mijenja na bolje ili na gore
(Ellenberger, 1958; prema Sharf, 2000).
Egzistencijalistički autori neizostavno se bave pitanjem anksioznosti, pri
čemu razlikuju normalnu od neurotske anksioznosti (Schneider & May, 1995).
Osoba je prisiljena suočiti se sa svijetom u koji je "bačena", punom
nepredvidljivosti, pa se anksioznost, iako posjeduje fiziološke značajke,
prvenstveno razumije kao posljedica naravi bivanja. Normalna anksioznost
razlikuje se od neurotske u tri kriterija: normalna anksioznost je očekivana u
situacijama kada se osoba mora suočiti s životnim izazovima, ne potiskuje se, te
pruža mogućnost suočavanja s egzistencijalnim dilemama poput odgovornosti,
izbora ili smrti. Frankl nudi dodatnu dimenziju pogleda na anksioznost iz
suočavanja s vlastitom smrtnošću – ona ne mora biti samo izvor straha i(li)
užasa, već može poslužiti kao poticaj da živimo iskoristivši potpunost vlastitih
mogućnosti, te može voditi ka kreativnom, ispunjenom životu. Volja za smislom
je tako primarna sila života. Ona nije »ni sekundarna formacija ni reakcijska
formacija ili sublimacija« (Frankl, 1997, p. 105). Egzistencija osobe suočava se
sa smislom i vrijednostima, pri čemu nije riječ ni o izrazu osobnosti ni projekciji
želja, već univerzalnoj sklonosti; vrijednosti, u Franklovom viñenju, ne nagone
nego privlače, pa volja za smislom ima zahtjevan i izazovan karakter.
68
Slika 11 Strasserov kotač egzistencijalnih koncepata (prema Sharf, 2000, p. 197)
69
Slika 12 Strasserov kotač egzistencijalnih vještina (prema Sharf, 2000, p. 197).
U potrazi za slobodom, osobe su odgovorne za vlastiti svijet, izbore i

planove koje imaju u životu, jer prema egzistencijalističkom razumijevanju,
osoba ne ulazi ili izlazi iz strukturiranog svemira koji posjeduje koherentni
dizajn. May se tu poziva na dva momenta: prvi je dvojnost svijeta kao objekta i
subjekta, pri čemu se ne može istodobno biti oboje. Sloboda proizlazi iz
sposobnosti našeg doživljavanja oba načina i življenja u dijalektičkom odnosu.
U doživljavanju tog odnosa nastali su i razvili se jezik, matematika i drugi
sustavi simbola (May, 1980, p. 18). Drugi moment je Heisenberovo načelo
neodreñenosti, koje tumači kao kritiku naslijeñenog razumijevanja prirode kao
vanjskog objekta, pa nam je neophodno uključiti u razumijevanje i subjekt.
70
Prema Paulu Tillichu, dvojba subjekt/objekt je čovjekova »ograničena sloboda«

- s jedne strane smo ograničeni determinističkim silama, a s druge strane imamo
slobodu odnositi se prema njima: »…biti svjestan, pridavati im značenja,
izabirati i pripisivati veći značaj ovoj ili onoj sili koja na njega djeluje.« (May,
1980, p. 18-19). Biti stvarno slobodan znači suočiti se s granicama vlastite
sudbine, poput Sartreovog (1956) stava da su osobe osuñene na slobodu –
prepušteni smo sami sebi i naši izboru čine tko doista jesmo. Odgovornost se
tiče posjedovanja vlastitih izbora i iskrenog suočavanja sa slobodom. Ovo je na
tragu Sartreovog pojma "loše vjere", pokušaja negiranja vlastite ograničenosti i
prebacivanja uzroka izvan sebe na svijet, bilo da je riječ o traumatskim
iskustvima iz razvojne faze, izbjegavanju suočavanja s vlastitim granicama ili
okrivljavanjem drugih za osobne probleme. Prema Mayu (1980, p. 46), riječ je o
čestoj iluziji kod korisnika – iluziji promjene, kada vjeruju »bili bismo pošteñeni
velikih problema samo kad bi se neki drugi ljudi izmijenili«. S njome je usko
povezan krug tjeskobe, za koji May tvrdi:
»… nemoć pred pojavom termonuklearnog rata pretvorila (se) u tjeskobu,
tjeskoba u stanje regresije i bezvoljnosti, ove pak u neprijateljstvo, a
neprijateljstvo u otuñenost čovjeka od čovjeka. Ovaj začarani krug
tjeskobe nastaje kada je ugrožen naš osjećaj individualnog značenja.«
(1980, p. 42-43).
Yalom (1980, prema Sharf, 2000, p. 177) razlikuje tri vrste izolacije:
interpersonalnu, intrapersonalnu i egzistencijalnu. Interpersonalna izolacija tiče
se udaljenosti koju držimo prema drugima – zemljopisnu, društvenu ili
psihološku. Intrapersonalna izolacija označava odvajanje dijelova sebe
uporabom obrambenih mehanizama ili drugih procesa ne bi li potisnuli iz
svijesti vlastite želje. Egzistencijalna izolacija označava odvajanje od svijeta, što
podrazumijeva bazični osjećaj usamljenosti i odvojenosti. Osjećaj potpune
odvojenosti može izazvati panični osjećaj "ništavnosti". Ta se egzistencijalna
odvojenost može nadići pomoću odnosa koji uključuju ljubav i brižnost. To su
"ja-ti" odnosi kako ih opisuje Buber (1970), odnosi koji nisu temeljeni na
potrebi. U takvim odnosima nije rijedak osjećaj stapanja (fuzija) kada osoba
gubi osjećaj sebstva (self) u odnosu. U gestalt psihoterapiji, koji se takoñer
71
poziva na Buberov "ja-ti" odnos, ovakav se osjećaj naziva konfluencija, i

takoñer označava gubitak granice sebstva (Capuzzi i Gross, 1999).
Autentičnost je ideal prema kojem se osoba treba suočavati s bačenošću u
svijet. Pojam označava »središnju izvornost i svijest o bivanju« (Bugental, 1981,
p. 102, prema Sharf, 2000) koja uključuje spremnost za suočavanje s vlastitim
egzistencijalnim ograničenjima, a autentični izbori povezani su sa smislom
života, ljudskošću i moralnim izborima. Ako koristimo pojam vrijednosti u
objašnjavanju autentičnosti, onda je autentična osoba ona koja ima vlastite
vrijednosti i ciljeve, dok ih neautentična osoba temelji na ciljevima i
vrijednostima drugih, te je manje svjesna onoga što joj je važno. U odnosu
prema drugim osobama, autentična osoba traži intimnost, dok je neautentična
usmjerena na površne odnose (Kobasa i Maddi, 1977; prema Sharf, 2000).
Temeljni cilj egzistencijalističke psihoterapije je postizanje autentičnosti.
Korisnik uči što u njegovom životu nije autentično, što mu valja učiniti kako bi
ostavio u potpunosti vlastite kapacitete ljudskog bića, pomaže mu se pronaći
svrhu postojanja i slijediti je. Neurotične pojedince promatra se kao osobe koje
su previše zabrinute vlastitim biološkim svijetom (Umwelt), pa se cilj terapijske
intervencije opisuje kao postizanje razvoja korisnikova vlastita Egienwelt-a, koji
neće biti podreñene terapeutovom Eigenwelt-u.

Egzistencijalna psihoterapija razvila se iz europske egzistencijalističke
filozofske misli. Preuzimanja su počela od Kierkegaarda, koji je pisao o
anksioznosti, preko Nietzschea, ali ponajviše od Heideggera i Jaspersa, koji su
proizveli razrañene filozofske sustave. Filozofi poput Maxa Schelera, Martina
Heideggera, Jean-Paul Sartrea, Maurice Merleau-Pontya, Alfreda Schultza,
Emmanuela Levinasa i Paula Ricoeura uvelike su pridonijeli radu klinički
usmjerenih psihologa. Tijekom prve polovice XX. st. u Europi stvorilo se dosta
psiholoških škola koje su ostvarile dijalog s egzistencijalističkim filozofima, ali
ta je suradnja prekinuta drugim svjetskim ratom i nije se nastavila u Europi
(Wertz, 2006, p. 396).
Kierkegaardova misao rasla oko problema ljudskog bivanja, pri čemu je
pojedinca vidio kao punog želje za vječnošću, ali suočenog s ograničenošću
72
života. Osjećaj ograničenosti javlja se u adolescenciji, kada osoba, ukoliko ne

uspije zaboraviti vlastitu konačnost i baviti se trivijalnim zadacima, postaje
prisiljena nositi se anksioznošću, stravom i mukom koji proizlaze iz te
svjesnosti. Postati čovjekom, zadatak je koji slijedi iz suočavanja s tim
neugodnostima. U praznom prostoru izmeñu čistog subjekta i čistog objekta
nastaje osobit ljudski oblik tjeskobnosti koja je «ludost slobode» kako je naziva
Kierkegaard. »Neurotik nastoji izbjeći slobodu prepuštajući se slobodi bez
odgovornosti ili suprotno tome, opsesivnom nadziranju svakog, i najmanjeg
čina« (May, 1980, p. 29).
Slika 13 Transcendentalna redukcija (Werz, 2006, p. 396).
Nietzsche naglašava važnost subjektivnosti i kontrastira je s ponašanjem

pojedinca koji je pronašao zaštitu u grupi ("čovjek krda"). Uvjerenja je kako
iracionalni aspekti ljudske naravi igraju važnu ulogu u životu i da je naglasak na
racionalnosti zavaravajući. Prema Mayu (1958; prema Sharf, 2000), naglašavao
je dinamiku prezira, krivice i neprijateljstva koju pojedinac nastoji potisnuti pod
73
pritiskom društva. Oni pojedinci koji razviju volju za moć postati će kreativni i
zauzeti pozicije voña.
Husserlova fenomenologija od početka je dio razvoja egzistencijalističke
psihoterapije. Kao i Freud, bio je Brentanov učenik. Husserl je otvoreno pozivao
na proširivanje znanstvene djelatnosti preko koncepata i metoda prirodne
znanosti; u sklopu toga pozivao je na razvoj »psihologije koja ne reificira
mentalni život« (Wertz, 2006, p. 395). Fenomenologija predstavlja proučavanje
objekata onakvima kakvima ih svjesno doživljavamo. Rabeći fenomenološku
metodu, usredotočujemo se na fenomen, analiziramo vidove fenomena i
oslobañamo se predkoncepcija (Crowell, 2006). Znanstvena metoda u
fenomenologiji, za razliku od one u prirodnim znanostima, oblikovana je tako da
istražuje intencionalnost i značenjske strukture subjektiviteta i ljudskog iskustva;
ona je deskriptivna, reflektivna i eidetska. Ukoliko psihologija želi obuhvatiti
ono što je jedinstveno u njenom predmetu istraživanja, tada deduktivni i
induktivni pristup, kao i skupljanje i matematizacija činjenica nisu dovoljni.
Psihologija treba rabiti eidetsku intuiciju, uhvatiti esencijalne kvalitete
mentalnog života (Wertz, 2006). Temeljna oznaka mentalnog života je
intencionalnost, samo-nadilaženje. Svijest je uvijek svijest o nečemu (što je
izvan sebe), što je kvaliteta koja nedostaje fizikalnoj stvarnosti. Husserlov je
uvid da se svijest ne može svesti na njene aktualnosti, već mora uključiti i
potencijalnosti. "Ja mogu" je temeljna struktura iskustva i moje mogućnosti
predstavljaju virtualne oblike moje okoline. Njegov je rad ostavio utjecaj u
psihijatrijskim djelima Binswangera, Minkowskog i von Gebsattela.
Heideggerov utjecaj u egzistencijalističkoj filozofiji najviše se očituje
kroz svijest o bivanju, koju naziva Dasein, biti-u-svijetu (tu-bitak); pojam
označava pokušaj postizanja visokog stupnja svijesti i jedinstvenosti
preispitivanjem samog sebe, drugih i svijeta. Razlikuje se od Das Man, koji
označava uobičajeno razmišljanje ili kretanje. Ako se osoba u suočavanju sa
svijetom pokori uobičajenim načinima ponašanja i razmišljanja, postaje
neautentična. Svatko počinje življenje iz stanja neautentičnosti, ali ako osoba
prihvati neizbježnost smrti i ništavila te postane svjesna vlastitih raspoloženja i
emocija, tada se kreće prema autentičnom življenju (Sharf, 2000, p. 168). Iako
74
se Heidegger nije bavio psihologijom, njegovo je mišljenje tamo bilo utjecajno.

On je pružio psiholozima bogati i razrañeni, ne-kartezijanski sustav značaja i
temeljnih dimenzija ljudske egzistencije. Prema njegovom opisu, »Dasein nije
ni izolirana stvar ni svijest već je Egzistencija po sebi, tj. zakučasto strukturirano
Biće-u-svijetu koje uključuje spremnu i priručnu prostornost, društvenost,
sklonost raspoloženju, razumijevanje, diskurs i vremenitost, što sve čini
holističku strukturu čija je bit Brižnost« (Wertz, 2006, p. 397; kurziv u
izvorniku). Psiholozi su iz Heideggerova rada mogli iskoristiti spoznaje da naši
životi usprkos anonimnoj i kolektivnoj strukturiranosti, posjeduju potencijal biti
jedinstveno individualni, te da možemo postati autentično svoji kroz
usmjerenost na svoju konačnost i smrt; uporaba hermeneutičkog kruga,
uporabljenog kao fenomenološka istraživačka metoda pokazala je izučavanje
ljudskog bića može nadići predkoncepcije i steći novo, utemeljeno znanje.
Strukturalno jedinstvo tu-bitka uvedeno je u fenomenološku kliničku psihologiju
kao okvir tumačenja psihopatologije korisnika kao osobe koja biva-u-svijetu kao
cjelina, što je do tada bilo praktički nepoznato u akademskoj psihologiji. Ova
egzistencijalistička fenomenologija ostavila je utjecaj na američke psihologe
Rollo Maya, Carla Rogersa, Viktora Frankla, Ericha Fromma, Clarka
Moustakasa i Jamesa Bugentala (Wertz, 2006, p. 402). Ovaj konceptualni
pristup uvršten je više radi boljeg odnosa prema korisniku nego kao okvir
istraživanja, gdje im se pomagalo stupiti u kontakt s autentičnim sobom, riješiti
se ontološke krivnje i iskustva ništavila.
Filozofija Karla Jaspersa razvila se pod utjecajem Kierkegaardova pisanja
o ljudskom stanju i Humeovih epistemoloških istraživanja. Rabio je Diltheyevu
ideju psihologije utemeljene na razumijevanju i Husserlovu fenomenologiju, kao
i Kierkegaardovo i Nietzscheovo djelo. Njegovo je viñenje čovječanstva ono
neprestanog izlaganja situacijama koje uključuju smrt, patnju, previranje i
krivicu, pa osoba mora pronaći način kako ih nadići tako da bude ona sama, tako
da postigne stanje svijesti o sebi i iskazivanje sebe putem izbora i odluka.
Postizanje tog stanja, osim svijesti o sebi, stječe se i komuniciranjem s drugima
putem razgovora, obrazovanja, politike i drugim sredstvima. Jaspers je autor
»prve opće fenomenološke psihopatologije koja je ponudila opisno znanje o
75
halucinacijama, deluzijama, snovima, izražavanju, motornoj aktivnosti i

gestama, te pružila obuhvatni pristup karakterologiji i "osobi kao cjelini"«, koja
je i danas izvor nadahnuća istraživačima i praktičarima (Wertz, 2006, p. 401).
Teolog Martin Buber takoñer je utjecao na egzistencijalističku terapiju.
Kombinirajući egzistencijalizam sa židovskim hasidskim svjetonazorom,
usredotočio se na uzajamnost odnosa. Ne postoji samo "ja", već, ukoliko se
prema sugovorniku odnosimo kao osobi, postoji i "ti". Ako je odnos takav da je
odnos sa sugovornikom onaj manipulacije, odnosno da ga se tretira kao objekt,
tada imamo odnos "ja-to". Protestantski teolog Paul Tillich najpoznatiji je po
naglasku na hrabrost, koja uključuje vjeru u vlastitu sposobnost voñenja
osmišljenog života, kao i znanje i vjerovanje u egzistencijalni pogled na život. Iz
katoličke perspektive, utjecajan je autor Gabriel Marcel, koji opisuje odnos
osoba-osoba, usredotočujući se na bivanje sudjelovanjem u kojem osobe
prepoznaju jedna drugu kroz ljubav, nadu i vjeru, a ne odnose se meñusobno
samo kao prema objektima (Sharf, 2000, p. 168-169).
Možemo reći kako je uvoñenje postavki egzistencijalističke filozofije u
psihijatriju, koja je do tada bila ukorijenjena isključivo u biološku paradigmu,
postala »temeljito povijesna i vremenska, interpersonalno usmjerena i potvrdno
se odnosila prema ljudskoj slobodi« (Wertz, 2006, p. 402). Medard Boss
protumačio je niz oblika psihopatologije (od neuzora, do poremećaja ličnosti,
shizofrenije, psihofizioloških oboljenja i seksualnilh perverzija) kao očitu
»zgrčenost otvorenosti tu-bitka« (Wertz, 2006, p. 402); terapija koju je razvio
nastojala je korisnika dovesti potpune otvorenosti. Von Weiszäcker je pokazao
važnost prijateljskog odnosa izmeñu liječnika i korisnika ne bi li on postao
partner u terapijskom procesu, što je u izravnom kontrastu s tradicionalnim
medicinskim pristupom gdje je liječnik stručnjak koji pomaže pasivnom
pacijentu bez osobnog odnosa.
4.4.2 Gestalt terapija

Gestalt terapiju razvio je Fritz Perls posuñujući dosta materijala iz gestalt
psihologije, ali i drugih dijelova psihologije, kao i filozofije. Ipak, gestalt
terapiju ne treba gledati kao izravni nastavak gestalt psihologije samo zbog
sličnosti imena. Korisnik se u ovom pristupu doživljava kao cjelovita osoba,
76
koja je više od zbroja vlastitih ponašanja. U radu se koristi fenomenološka

metoda i naglasak je na ovdje i sada. Cilj terapije je svijest o selfu, drugima i
okolini, koja podrazumijeva postavljanje jasnih granica svakome od tih entiteta,
a poremećaj granica i kontakta može rezultirati psihopatologijom.

Nakon završenog studija medicine, Perls je od 1920. radio kao asistent Kurta
Goldsteina na berlinskom Institutu za vojnike s ozljedama mozga. Goldstein je
utjecao na Perlsa, jer je ozljede vojnika tretirao s pozicije gestalt psihologije,
fokusirajući se na njihovu percepciju sebe samih i okoline. Psihoanalitički
trening završio je na bečkom i berlinskom Institutu za psihoanalizu, a trener mu
je bio Wilhelm Reich, koji je utjecao na kasniji razvoj gestalt psihoterapije.
Utjecajni su bili i psihoanalitičari Helene Deutsch, Otto Fenichel i Karen
Horney, a Perls u tom razdoblju susreo i s Freudom, Adlerom i Jungom.
Tijekom boravka u Južnoj Africi, 1935. osniva Institut za psihoanalizu.
Tu susreće Jana Smutha, autora knjige Holizam i evolucija. Perls 1947. piše
Ego, glad i agresija, knjigu u kojoj kombinira ideju o cjelovitom organizmu,
posuñenu od Smutha, s tradicionalnim psihoanalitičkim stavom. Perls se
usredotočio na nagon hranjenja, nazivajući mentalnim metabolizmom psihološko
funkcioniranje u gestalt terapiji. »Kao i u hranjenju, i u psihološkom
funkcioniranju ljudi odgrizu što mogu sažvakati (hranu, ideje, meñuljudske
odnose), zatim ih žvaču i probave (misle o njima i primaju fiziološku ili
psihološku ishranu)« (Sharf, 2000, p. 246).
Kasniji stil pisanja je neformalniji. Perls 1969 objavljuje Verbatim gestalt
terapije, koji uključuje dijelove terapijske teorije i odjeljak s pitanjima i
odgovorima s Perlsovih seminara, dok najveći dio čine transkripti terapijskih
sesija. Nakon njegove smrti objavljene su dvije važne knjige: 1973. Gestalt
pristup, a 1975. Fritzovo naslijeñe. Gestalt terapija nastavila se razvijati nakon
Perlsove smrti. Postoji više od 60 instituta posvećenih ovom pristupu diljem
svijeta (Capuzzi i Gross, 1999, p. 233; Sharf, 2000, p. 247).
Glavna tri utjecaja uz gestalt psihologiju su fenomenologija,
egzistencijalizam i teorija polja. Temeljna pretpostavka je meñuovisnost. Za
razliku od redukcionističkog modela, koji je jednosmjeran i naglašava odnos
77
uzrok-posljedica, teorija polja fokusira se na cjelinu, u kojoj su svi elementi u

meñusobnoj interakciji jednih na druge, pa tako nije moguće promatrati niti
jedan element u izolaciji (Capuzzi i Gross, 1999, p. 237). Fenomenološko polje
mijenja se u skladu s promjenama fokusa svijesti osobe, koji u jednom trenutku
može biti unutrašnji, a u drugom usmjeren na osobu s kojom je u odnosu ili
okolinu. Ako je fokus unutrašnji, otkrivaju se dijelovi selfa – um, tijelo, misli,
osjećaji i osjeti, koji su svi meñuzavisni. Ako je fenomenološko polje vanjsko,
primjerice na obitelj, onda je svaki član obitelji u odnosu prema svim ostalima i
upravo ta meñuovisnost stvara obiteljsko polje.
Svjesnost se u gestalt terapiji odnosi na kontakt koji osoba ima sa samom
sobom, kao i sa drugim osobama i objektima. Polster i Polster (1973; prema
Sharf, 2000, p. 254) identificiraju četiri vrste svijesti: (1) Svijest o osjetima i
akcijama, koja se sastoji od pet osjetila i zatim izražavanja putem pokreta i
govora; (2) svijest o osjećajima, koja se sastoji od emotivnih i tjelesnih osjećaja
(npr. znojni dlanovi, ubrzano disanje, lupanje srca); (3) svijest o željama, koja
označava želje da se budućnost odvija na izvjestan način; (4) svijest o
vrijednostima i procjenama, koja se tiče većih jedinica iskustva, poput
vrijednosti u koje osoba vjeruje, društvenih i duhovnih stajališta. Svijest se
odnosi na neposrednu sadašnjost, a ne na zapamćeno, pa je sada važan pojam u
gestaltu. Kada korisnik govori o dogañaju, udaljen je od njega i on nije u
njegovoj sadašnjosti.
Oznaka mentalnog zdravlja prema gestalt terapiji je sposobnost
razgraničenja sebe i održavanja kontakta s drugima. Terapija pomaže korisniku
ostvariti diferencirano jedinstvo – »korisnik postaje više integriran unutar sebe i
u odnosu prema drugima (…) korisniku predstavlja svijest o mislima, osjećajima
i osjetima kao integraciji uma i tijela« (Capuzzi i Gross, 1999, p. 239).
Organizam u procesu preživljavanja mora ostvariti kontakt s okolinom.
Funkcija granice je održavanje vlastite stabilnosti i razgraničenja sebe od drugih,
te ostvarivanje propusnosti koja omogućuje kontakt s drugima. Četiri su vrste
granica (Sharf, 2000, p. 252): i) tjelesna granica, omogućuje ograničavanje
osjeta ili njihovo uklanjanje; ii) vrijednosna granica, označava vrijednosti u koje
vjerujemo, a protive se promjeni; iii) granice poznatog, odnosi se na dogañaje
78
koji se često ponavljaju, ali se o njima ne razmišlja ili se s njima ne suočava;

iv) ekspresivne granice, uče se u ranoj dobi i označuju do koje se razine
osjeti
povlačenje svjesnost
gestalt
kontakt ciklus
zatvaranje mobilizacija
energije
kontakt akcija
Slika 14 Gestalt ciklus kontakta (prema Capuzzi i Gross, 1999, p. 397)
smijemo izražavati (npr. dodiri, govor, pokazivanje emocija…).

Gestalt terapija pretpostavlja postojanje ciklusa kontakta – univerzalne
sheme koja opisuje proces stupanja u kontakt s okolinom, bilo da je riječ o
unutrašnjoj, vanjskoj ili drugim osobama. Ciklus započinje s osjetom, iza kojeg
slijedi svjesnost (npr. svjesni smo žeñi). Slijedi mobilizacija energije (osoba
može ustati i popiti čašu vode ili odustati od toga zbog neke druge svjesne
potrebe) iza koje slijedi akcija. Nakon toga dolazi faza kontakta, te faze
zatvaranja i povlačenja. Ukoliko dolazi do blokade na nekoj od faza, može se
razviti prekid kontakta. U skladu s fazama kontakta, prekidi su sljedeći:
desenzitizacija, defleksija, introjekcija, projekcija, retrofleksija, egotizam i
konfluencija.

Na razvoj gestalt terapije utjecali su razni psihološki i filozofski autori: Freud,
Horney, Rank i Reich, holizam gestalt psihologa, Lewinov humanistički razvoj
teorije polja, Deweyev i Jamesov eksperimentalni pristup i pristup rješavanja
problema iz pragmatističke filozofije, Aristotelova i Kantova filozofija,
Husserlova fenomenologija, Hiedeggerov, Kierkegaardov, Buberov i Tillichev
egzistencijalizam, te dijelovi Taoizma i zen-budizma (Fleming Crocker i
Philippson, 2005, p. 66). Paul Goodman, tko je uz Lauru Perls glavna razvojna
79
snaga gestalt-terapije, dobro je poznavao Aristotela, a za uvoñenje polja

organizam-okolina, nadahnuo se idejama iz fizike i biološkim razmatranjima
Jamesovog i Deweyevog pragmatizma.
»Teorijski, Gestalt terapija je primjer aristotelovske paradigme,
načina razumijevanja koji se usredotočuje na konkretne i specifične
pojedince, situacije i dogañaje, koje vidimo unutar konteksta okoline, te
pokušava razumjeti narav promjene i kako stvari – pogotovo živuće –
nastaju takvima kakve jesu i ponašaju se na upravo izvjestan način. To je
u značajnom kontrastu naspram platoničke paradigme, koja se fokusira
na nepromjenjive univerzalne biti koje imaju nesavršene primjerke u
promjenjivom svijetu.« (Fleming Crocker i Philippson, 2005, p. 66).
Tri pravila odreñuju fenomenološki proces (Spinelli, 1989; prema

Fleming Crocker i Philippson, 2005, p. 67): 1) epoche – zanemariti pitanje istine
ili laži za bilo koje tumačenje stvarnosti; 2) pravilo opisa – omogućiti
neemotivni opis neposrednog i konkretnog doživljaja onoga što se desilo,
nasuprot bilo kakvoj interpretaciji iskustva; 3) horizontalizacija ili pravilo
izjednačavanja – izbjeći bilo kakve hijerarhijske pretpostavke po kojima je jedan
opisani element važniji od drugoga. »Odvajanjem, koliko god je moguće,
iskustva od njegova tumačenja, i detaljnim opisivanjem danog iskustva, osoba
može pažljivo odvagati sve dokaze i baviti se raznim hipotezama, koje joj
zauzvrat omogućuju najbolje objašnjavanje podataka.« (Fleming Crocker i
Philippson, 2005, p, 67).
Pravilo epoche je najvažnije, ali za razliku od filozofske uporabe, u
psihoterapiji pitanje istinitosti nije vezano za činjeničnu stranu korisnikove
priče, nego značenja koja korisnik pripisuje ljudima i dogañajima u životu.
Terapijski proces je time hermeneutički – istražuje se utjecaj korisnikovih
značenja na njegov život.
Laura Perls je poznavala djela Kierkegaarda, Husserla, Heideggera i
Bubera budući je učila filozofiju kod Paula Tillicha. Preoblikovanje Husserlove
fenomenologije za gestalt psihoterapiju bilo je moguće pod utjecajem
Heideggerove egzistencijalističke inačice fenomenologije, kao i Buberova Ja-Ti
odnosa. Važnu ulogu igralo je i Kierkegaardovo »razumijevanje odnosa izmeñu
80
Boga i pojedinca i jedinstvenosti autentične istine osobe« (Fleming Crocker i

Philippson, 2005, p. 71).
Heideggerova (1988) filozofija značajno je utjecala na gestalt
psihoterapiju. Od Kanta je preuzeo razlikovanje izmeñu stvari, koju vrednujemo
po korisnosti, i osobe, koju ne možemo svesti na objekt koji ima samo uporabnu
vrijednost, jer osoba stvara vrijednost. Heidegger drži kako je Zapadna misao
toliko udaljena od živućeg iskustva da je neophodno temeljne pojmove izgraditi
na iskustvenim temeljima. Njegov fenomenološki opis čovjeka je tu-bitak,
biće-koje-je-u-svijetu. Sličnost s gestaltom je u započinjanju sa spojem
organizam-okolina. Čovjek osmišljava život kroz vlastite izbore i djelovanja.
Dvije su vrste bića koje susreće – pred-ručna (vorhanden), ona koja se naprosto
nalaze u okolini, bez očite svrhe i pri-ručna (zuhanden), koja su pri ruci i mogu
se rabiti. Iako smo slobodni rabiti ih tijekom procesa osmišljavanja vlastitih
života, moguće je da se izgubimo u djelovanju i propustimo stvarati smisao.
Autentičnost je način života koji je uzvišeniji od svakodnevice – podrazumijeva
bogatiji i uronjeniji način sudjelovanja u meñuljudskim odnosima. Upravo je
svatko od nas tu bitak i stvara vlastiti smisao. Bačeni smo jedni meñu druge i
kroz interakcije oblikujemo vlastite stavove i ponašanja prema drugima. Biti
autentičan znači napraviti značajno preoblikovanje načina življenja – dok god
smo zauzeti svakodnevnim obavezama, prepušteni smo bijegu od osjećaja
vlastite smrtnosti i podložni anksioznosti. Kada se suočimo s osjećajem
smrtnosti, preoblikujemo živote uočavajući dva važna momenta: prvo da smo
ograničena smo bića, a zatim smo prisiljeni suočiti se s tom konačnošću. U tom
procesu svakodnevne dužnosti postaju bezlične i stojimo pred zahtjevom za
posjedovanjem vlastitih života, što izaziva transformaciju (Guignon, 1993,
p. 259).
Gestalt terapija preuzela je i Buberovo (1977) isticanje Ja-Ti odnosa. Kao
što je već spomenuto, on je kombinirao hasidsku židovsku tradiciju s
egzistencijalističkom filozofijom. Za njega je primarna odlika ljudskog svijeta
relacionalnost, pa stoga razlikuje odnose primarnog svijeta, koji su Ja-Ti oblika,
i sekundarnog svijeta, koji su Ja-To oblika. Susret se odnosi samo na Ja-Ti
odnos, kada su obje strane tretirane kao osobe; ukoliko je odnos takav da se
81
sugovornik tretira poput objekta, onda imamo Ja-To odnos. Biti vjeran sebi
znači biti posvećen doživljavanju sugovornika kao Ti, iako smo možda
usredotočeni na neki Ja-To odnos (koji su uvjet preživljavanja u svijetu) i biti
spreman sebe predstaviti kao Ti drugome (Fleming Crocker i Philippson, 2005,
p. 72).
Goodman se u teorijskom radu nadahnuo i taoističkim načelima prirode.
Ideja sklada s prirodom i taoizam bili su popularni u intelektualnim krugovima u
ranim danima gestalt terapije. Jedno od nadahnuća vjerojatno je bila i knjiga
Kafkina molitva, koja je rabila taoistička načela u analizi Kafkinog rada.
Goodman je takoñer rabio Lao-Tzuovu Knjigu o putu na gestalt seminarima.
Gestalt terapija je holistička u smislu uporabe pojma organizmička
samoregulacija, koji označava proces upravljanja (vanjskom i unutrašnjom)
okolinom u cilju samoodržanja. Posljedica tog procesa je prirodna sklonost
prilagodbe na način koji donosi ravnotežu, bilo unutar organizma, bilo unutar
polja organizam-okolina. Načini prilagodbe mogu biti neučinkoviti, ali svejedno
uključuju cijelo korisnikovo biće, pa terapijski proces mora činiti isto.
Goodmanova omiljena izreka Natura sanat non medicus (Liječi priroda, a ne
liječnik), odražava taoističku misao da mudra osoba poznaje puteve prirode i
živi u skladu s njima. Terapeut pomaže korisniku iskusiti samoga sebe kroz
kontakt i tako mu olakšava prirodni proces samo-izlječenja (Fleming Crocker i
Philippson, 2005, p. 74).
»U svojim pokušajima i konfliktima, self postaje na način kakav prije nije
postojao. U iskustvu kontakta, "Ja" otuñuje vlastite sigurnosne strukture,
riskira i čini skok kojim se identificira s rastućim selfom, daje mu njegove
službe i znanje, i u trenutku postizanja sklanja se s puta.« (Perls et al.,
1951, p. 466; prema Fleming Crocker i Philippson, 2005, p. 74).
Još jedan istočnjački utjecaj na gestalt psihoterapiju je Zen-budizam.

Perls je putovao u Japan proučavati Zen, koji je japanska inačica sinteze
mahajanskog budizma i taoističkih načela. Neke dodirne točke Zena i
psihoanalize razradili su Daisetz Teitaro Suzuki i Erik Fromm (1977). Gestalt je
isticao "ovdje i sada" narav Zena. Prema Perlsovom mišljenju, psihoanaliza u
radu s neurotičarem igra njegovu igru i zamjenjuje djelovanje mišljenjem;
82
gestalt nije terapije razgovorom – to je samo sredstvo eksperimentiranja i

traženja prikladnog načina življenja. Zen koan i mu, kratke, naizgled
paradoksalne priče i tehnika "odpitivanja" (Zen ne dopušta metafiziku) model su
uporabe govora za postizanje promjene u skladu s paradoksalnom teorijom
promjene (Fleming Crocker i Philippson, 2005, p 75-76).
Kao ilustracija poveznice istočnjačkih filozofija s gestalt terapijom mogu
poslužiti borilačke vještine. U borilačkim vještinama naglasak je na djelovanju –
neučinkovito djelovanje je važno ukloniti jer rezultira gubitkom života.
Optimalna adaptacija, u taoističkom i zen smislu, znači kretati se način koji je
najsvojstveniji tijelu i iskoristi protivnikove poteze protiv njega. Djelovati u
skladu s prirodnim procesima pruža borcu prednost. Zen traži od borca
postizanje stanja uma u kojem on djeluje bez potrebe za razmišljanjem –
prepoznaje narav situacije, iskorištava je i pobjeñuje (prema Ozawa, 1991;
Fleming Crocker i Philippson, 2005).
4.5 Paradigma učenja i kognitivna paradigma

Bihevioralni psihoterapijski pristup izgrañen je oko načela ponašanja koja su
otkrivena i razrañena tijekom posljednjih stotinu godina, a sama terapija ima
početke u kasnim 1950-ima. Teorijsku pozadinu u početnoj fazi predstavlja
Pavlovljev rad na klasičnom uvjetovanju i Skinnerov rad na operantnom
uvjetovanju, skupa s istraživanjima o učenju opažanjem, te medijacijskim
učenjem. Prvi primjer uporabe u kliničke svrhe bio je mali Peter (Jones, 1924;
prema Sharf, 2000). Do 1960-ih bihevioralna terapija nije bila dobro prihvaćena
u psihologiji, socijalnom radu, edukaciji ili psihijatriji. Od 1970-ih, počela se
primjenjivati u širokom rasponu područja, od industrijskog, odgoja, sporta,
poboljšanja uvjeta života u staračkim domovima, psihijatrijskim bolnicama…
Povećano prihvaćanje posljedica je rasta broja praktičara i publikacija; 15-ak
časopisa o biheviorističkoj terapiji osnovanih je tijekom 1970-ih, i svi pokazuju
usku povezanost izmeñu istraživanja i prakse (Sharf, 2000, p. 291); danas ih
izlazi preko 50 (Corey, 2004, p. 257).
Kognitivna paradigma usmjerena je na ljudsko (i životinjsko)
strukturiranje vlastitih iskustava, pridavanje smisla iskustvu i preoblikovanje
83
okolinskih podražaja u upotrebljive informacije (Davison i Neale, 1999, p. 56).

Prema zagovornicima ovog pristupa, svakodnevno smo izloženi znatno većem
broju podražaja nego smo u stanju obraditi. Organizam koji uči ne stvara samo
asocijacije podražaj-reakcija, nego svjesno i aktivno tumači situaciju u svjetlu
onoga što je stekao u prošlosti. Nove informacije uklapaju se u shemu, mrežu
već postojećeg znanja; ukoliko se informacije ne uklope u shemu, organizam je
može preurediti na način da odgovara informacijama.
Tabela 2 Opće značajke kognitivno-bihevioralnih intervencija
PREDMET PRISTUP TRETMANA PROCJENA TRETMANA

TRETMANA
Pretjerivanja ili Intervencije u sklopu Opažene promjene u

nedostatci u bihevioralne "teorije ponašanju sa strogom
ponašanju učenja". Manipulacije s procjenom
bihevioralno
okolinom (npr.
ekonomija s žetonima,
upravljanje
kontingencijama)
Pretjerivanja ili Bihevioralne intervencije, Opažene promjene u
kognitivno-bihevioralno
nedostatci u pružanje informacija ponašanju sa strogom

ponašanju (npr. modeliranje, igranje procjenom
uloga)
Pretjerivanja ili Široko zamišljene Opažene promjene u
nedostatci u bihevioralne i kognitivne ponašanju i kogniciji
ponašanju ili metode s metodološkom
kogniciji strogošću
Pretjerivanja ili Kognitivne intervencije s Pregled kognitivnih i,
nedostatci u pomoćnim bihevioralnim u manjoj mjeri,
kognitivno
kogniciji procedurama bihevioralnih

promjena
Pretjerivanja ili Semantičke intervencije
Promjene u kogniciji,
nedostatci u "integrativne
kogniciji promjene", često, ali
ne uvijek,
neempirijske
procjene
Izvor: Iz Hollon, S. D. I Kendall, P. C. (1979). Cognitive behavioral
interventions: Theory and procedure. U P. C. Kendall & S. D. Hollon
(Eds.), Cognitive behavioral interventions: Theory, research, and
procedures (pp. 445-454). New York: Academic Press. (prema Capuzzi i
Gross, 1999, p. 265).
84
Terapeuti iz oba područja skloni su prelaziti razlike u teoriji i praksi obje

paradigme i »bihevioralni i kognitivni terapeuti slični su po tome što se
filozofski povezuje sa svojim kolegama iz eksperimentalne psihologije«
(Davison i Neale, 1999, p. 60), pa neki autori ove pristupe ne smatraju skupom
tehnika nego zasebnim epistemološkim stajalištem.
4.5.1 Temeljni pojmovi

Teorija socijalnog učenja koju je uveo Albert Bandura, naglašava ulogu
misli i slika u ponašanju. On je predložio trojni uzajamni sistem meñudjelovanja
koji uključuje: i) interakcije s okolinom, ii) osobne faktore, poput pamćenja,
vjerovanja, preferencija, predviñanja, očekivanja, te iii) ponašanja. U središtu
ova tri faktora je skup kognitivnih struktura i percepcija koji upravlja
ponašanjem, a Bandura ga naziva self-sistem (1978; 1997) koji uključuje
samo-svijest (self-awareness), samo-uvoñenje (self-inducement), samo--
potkrijepu (self-reinforcement). Svi oni mogu utjecati na misli, ponašanja i
osjećaje. Uz njih je vezan koncept samoefikasnosti (self-efficiacy); osoba s
visoko razvijenom samoefikasnošću, sposobna je postizati značajne zadatke,
učiti iz opažanja, vjerovati da je uspjeh moguć i imati nizak stupanj
anksioznosti. Važan vid teorije je hipoteza o učenju pomoću opažanja drugih.
Bandura (1986; prema Capuzzi i Gross, 1999, p. 269) opisuje četiri mehanizma
razvoja samo-efikasnosti: aktivno postizanje (enactive attainment), zamjenska
iskustva (vicarious experiences), verbalna uvjerljivost i prepoznavanje
kognitivnih stanja. Aktivno postizanje, koje čini najveći doprinos
samoefikasnosti, označava iskustva pojedinca vezana za postizanje cilja.
Zamjenska iskustva odnose se na opažanja drugih tijekom uspjeha ili neuspjeha,
pri čemu osoba stječe temelj za usporedbu vlastitih sposobnosti za izvršenje
zadatka. Verbalno uvjeravanje slabiji je način utjecanja na samoefikasnost.
Prepoznavanje fizioloških stanja odnosi se na razinu emocionalne uzbuñenost ili
stupnja napetosti; dok mala količina anksioznosti može povećati učinak, veća
količina ili strah vode do pogoršanja izedbe (Capuzzi i Gross, 1999, p. 269).
Joseph Wolpe autor je sistematske desenzitizacije, bihevioralnog
postupka za rješavanje fobija. To je najtemeljitije istraživani postupak za rad s
jednostavnim fobijama. U temelju je teorija recipročne inhibicije, prema kojoj
85
uparivanje odgovora nekompatibilnog s anksioznošću (npr. opuštanje) s

podražajem koji izaziva anksioznost (izvor korisnikovog straha, npr. zvuk
zubarske bušilice), tada će oslabiti povezanost izmeñu podražaja koji izaziva
anksioznost i anksioznosti (Wolpe, 1958; prema Capuzzi i Gross, 1999). U
postupku korisnici prvo uče uporabu progresivne relaksacije dok se potpuno ne
opuste. Uporabom hijerarhije podražaja, koja počinje s onima koji izazivaju
najmanje anksioznosti i progresivno ide prema podražaju koji je izaziva najviše,
savjetnik traži od korisnika da zamisli svaki s popisa podražaja i pri tom ostane
opušten.
Aaron Beck, iako obučen kao psihoanalitičar, bio je nezadovoljan i
psihoanalizom i bihevioralnom terapijom. Njegov rad s depresivnim klijentima
nije podržao postavke psihoanalize, te joj je zamjerao prenaglašavanje
nesvjesnih procesa, tvrdeći kako korisnici i te kako mogu biti svjesni razloga
vlastite uznemirenosti i poremećenog razmišljanja. S druge strane, držao je da su
bihevioristička objašnjenja preuska i ne uspijevaju objasniti emocionalne
poremećaje. Nedjelotvorna uvjerenja ili negativne sheme koje pojedinci imaju o
sebi, svijetu u kojem žive i budućnosti, uzrok su depresije. Ona se održavaju
pomoću jedne ili više pristranosti ili logičke pogreške, kao što je svojevoljno
zaključivanje ili selektivna apstrakcija. Cilj kognitivne terapije je stjecanje
iskustava koja će promijeniti neučinkovite sheme u pozitivnom smjetu (Davison
i Neale, 1999, p. 652).
Ellisova racionalno-emocionalna bihevioralna terapija9 (REBT) polazi od
ABC trijade stavovi-ponašanja-posljedice (attitudes-behaviors-consequences),
pri čemu svake dvije susjedne komponente utječu jedna na drugu. Osoba koja
posjeduje iracionalna vjerovanja, tj. obvezujuće generalizacije o vlastitom ili
tuñem ponašanju i ustroju okoline (npr. uvjerenje da moramo biti savršeno
uspješni u svemu što radimo), ponašat će se u skladu s njima, što povlači
izvjesne posljedice (npr. neispunjena očekivanja, konflikt…). Nesklad izmeñu
9
Ellis filozofsko nadahnuće nalazi u filozofiji stoicizma, rabi sokratski dijalog u radu s korisnicima,
upotrebaljava konceptualnu i logičku analizu iracionalnih uvjerenja, pa se s pravom ponekad
postavlja pitanje koliko se filozofsko savjetovanje razlikuje od REBT tretmana (Raabe, 2001;
Marinoff, 2002).
86
očekivanog i doživljenog izaziva frustraciju, što može rezultirati i

emocionalnom burom. Ellis razlikuje tzv. ugodne neurotike od korisnika koji
pate od poremećaja ličnosti u izvjesnom smislu. REBT jednostavno pomaže
prvima usmjeravanjem pažnje na iracionalna i obvezujuća vjerovanja, te
promjenom jedne od ABC komponenti utječe na promjene u ostalima.
4.5.2 Kontakti s filozofijom

Bihevioristički pristup crpi teorijsku snagu iz načela znanstvene metodologije i
pokušaja utemeljenja psihologije kao prirodne znanosti. U dijelu o problemu
odnosa-um tijelo, vidjeli smo mjesto u logičkom prostoru koji zauzima
biheviorizam, bilo translacijski, bilo kriterijski (Ludwig, 2003). Watson je u
manifestu u uvodnom odlomku "Psihologije kako je vidi biheviorist" jasno
izložio vlastito viñenje:
»Psihologija, kako je vidi biheviorist, jest potpuno objektivan,
eksperimentalna grana prirodne znanosti. Njezin teoretski cilj jest
predviñanje i kontrola ponašanja. Introspekcija ne spada u njezine
osnovne metode, niti je znanstvena vrijednost njezinih podataka ovisna o
spremnosti s kojom se mogu interpretirati u terminima svijesti.
Biheviorist, u svojim naporima da dobije jedinstvenu shemu odgovora
kod životinja, ne prepoznaje graničnu crtu izmeñu čovjeka i zvijeri.
Ponašanje čovjeka, sa svom svojom rafiniranošću i složenošću čini tek
dio ukupne sheme biheviorističkog istraživanja.« (Watson, 1913, p. 158;
prema Hothersal, 2002, p. 496).
Tri su teze koje je izložio o naravi psihologije (Hothersal, 2002, p. 496-

497):
1. Psihologija u prvih 50-ak godina razvoja nije uspjela postati nedvojbeno
prirodna znanost. Razlog je u isključivom usmjeravanju na strukturu ili
funkcije svjesnog. Budući ne postoji konsenzus izmeñu praktičara oko
definicije niti jednog od dvaju temeljnih pojmova, pristupi su se pokazali
neproduktivnima. Svijest je, prema Watsonovu uvjerenju, pojam koji se ne
može definirati, pa ni iskoristiti. S pozicije kognitivne znanosti i filozofije
znanosti (Kitcher, 1985; prema Psillos, 2007, p. 142), riječ je o ureñenju
87
sustava znanja prema pristupu odozdo-gore (bottom-up), pri čemu se

definiraju atomarne jedinice, te uvoñenjem pravila njihova kombiniranja
čime se tvore nove, složenije jedinice; prvo prepoznajemo uzročne dogañaje
izmeñu pojedinim dogañajima, a zatim objašnjavamo i identificiramo
uzročne mehanizme koji proizvode dogañaje koje želimo objasniti. Obrnuti
pristup je odozgo-dolje (top-down), »počinjemo s unificiranom deduktivnom
sistematizacijom naših vjerovanja; zatim nastavljamo pripisivati uzročne
ovisnosti (tj. odnose uzroka i posljedice) koji parazitiraju na (ili su odreñeni
s) odnosima objašnjavalačke ovisnosti koji izranjaju unutar najboljeg
unificiranog sistema« (Psillos, 2007, p. 142).
2. Nema potrebe za introspekcijom. Budući se svijest ne može istražiti,
introspekcija je metoda koja koči razvoj psihologije kao znanosti. Rasprave
oko i zbog introspekcije, koje su bile brojne i ticale se, prema Watsonu,
pseudo-tema, trošile su istraživačke resurse. Introspekciju treba zamijeniti
objektivnim i eksperimentalnim metodama, po uzoru na druge znanosti.
3. Psihologija više nije znanost o psihičkom i nema daljnje potrebe za
introspekcijom. Psiholozi se bave proučavanjem ponašanja – njegovim
promatranjem, predviñanjem i kontrolom. Ovo su ujedno i tri tradicionalna
cilja svake znanosti. Tezu dodatno brani komparativnim istraživanjima,
držeći kako je riječ o istim mehanizmima koji se protežu kroz filogenetsko
stablo.
Gledano s antropološke pozicije, rani biheviorizam pretpostavlja da je
čovjek prazna ploča – uči je povezivanje podražaja i odgovora (S-R model), a
psihološki razvoj je zbroj tako ustanovljenih asocijacija. Za kognitivne
bihevioriste, razvoj svake osobe temelji se na njenoj pojedinačnoj povijesti
učenja, jedinstvenim iskustvima poteklima iz okoline i njenom kognitivnom
razumijevanju svijeta. Pretpostavka je da se ponašanje razvija pomoću vanjskih
znakova ili dogañaja, vanjskim potkrepljivačima ili putem unutrašnjih procesa
poput kognicije. Na taj način, za kognitivne bihevioriste, razvoj nema isto
značenje kao i kod teoretičara faza razvoja (npr. Freud, Erikson, Piaget). U radu
s korisnikom naglasak je na sadašnjosti u razumijevanju i izlaganju teškoća s
kojima je suočen, ali uvažavanjem individualne socijalne povijesti učenja,
88
problemi iz prošlosti se ne ignoriraju, nego se na jasan način stavlja do znanja da

nisu središnji u procesu intervencije, za razliku od npr. Freudova pristupa
(Capuzzi i Gross, 1999, p. 264).
Tri filozofske doktrine su u temelju biheviorističke terapije: empirizam,
makrodeterminizam i pragmatični biheviorizam.
Erwin (1978, p. 80) razlikuje četiri razumijevanja empirizma: i) klasično,
po kojemu se sve ideje stječu kroz iskustvo; ii) povezan s logičkim empirizmom
i operacionalizmom; iii) nepostojanje sintetskih apriornih istina; iv) potreban je
iskustveni dokaz kako bi odabrali izmeñu većine ili svih konkurentnih
netautoloških hipoteza. Prva tri su neprihvatljiva iz sljedećih razloga: za klasični
nema dokaza da je istinit, pa nije ni relevantan biheviorističkim terapeutima;
logički empirizam i operacionalizam imaju poteškoća s povezivanjem stvarnosti
i teorija i koncepata (operacionalizam je trivijalan, nije jasno definirano što
"operacionalizirati definiciju" znači) iako su i dalje potrebni za istraživanje u
društvenim znanostima (hipotetski koncept i intervenirajuća varijabla su uvedeni
u znanost zbog potrebe rješavanja problema operacionalizacije). Nepostojanje
sintetskih apriornih istina nije povezano s bihevioralnom terapijom. Četvrti
pristup je općenito prihvaćen kod biheviorista.
Makrodeterminizam možemo shvatiti kao temeljnu radnu hipotezu koja
zagovara postojanje eksplicitnih zakona ponašanja, koji uzročno objašnjavaju
ponašanje. Neka od postojećih pravila, koja se u znanstvenom žargonu imenuju
kao zakoni (npr. zakon efekta) pokazalo se da su »tautologije, neistiniti ili
previše ograničenog opsega da bi se kvalificirali kao zakoni. (…) Ako
makrodeterminizam još uvijek nije empirijski potvrñen, nije ni opovrgnut«
(Erwin, 1978, p. 80), pa ga možemo privremeno prihvatiti iz praktičnih razloga
– bez pretpostavke o uzročnom objašnjenju promjena u ponašanju, bihevioralna
terapija nema smisla.
Osobna životna filozofija teoretičara, konkretno B. F. Skinnera, takoñer je
imala značajan utjecaj na formiranje teorijskih detalja biheviorizma. Kada je
riječ o poimanju slobode volje, indikativni su Skinnerovi sukobi s Rogersom.
Bili vršnjaci, te strastveni zagovornici vlastitog pristupa u psihologiji, ali susreli
se samo tri puta i odmjerili snage – najpoznatiji je treći susret: ljeti 1962 na
89
dvodnevnom skupu koji je organiziralo University of Minnesota – Rogers je

napao teorije koje se pozivaju na kontrolu i upozorio na važnost subjektivnog,
dok je Skinner u dogovoru ispričao dogodovštinu s Rogersovog lova kao
ilustraciju da »čak i s pristupom empatičnog razumijevanja, Rogers kotrolira
druge i daleko od toga da ih ostavlja slobodnima« ističući razliku izmeñu načina
kotrole koji ljude navode da čine ono što žele i načina koji ih navode da čine ono
što ne žele. »Pomak s legalističkog sistema prisile k indidivualnoj slobodi, cijela
teorija demokracije, čini se kako izvlače dobro ponašanje pojedinca iz ruku
policije i vraćaju ga pojedincu samom. Tvrdim da unutrašnja kontrola koje je
tako otkrivena nije ništa drugo do proizvod druge vrste vanjske kontrole koja
brine kako navesti pojedince da se žele ponašati na izvjesne načine, radije nego
prisiljavati ih da se ponašaju na takve načine zbog vanjske prijetnje« (Demorest,
1999, p. 163).
Skinnerovo osobno obiteljsko iskustvo takoñer je oblikovalo teoriju.
Njegova obitelj bila je u ozračju kontrole; kada je otišao na studij susreo se
drugačijim svjetonazorom i u novopronañenoj slobodi pisao poeziju i stekao
reputaciju, čak i pohvale od Roberta Frosta. Vrativši se kući nije naišao na
podršku i usprkos unutrašnjoj motivaciji za pisanje nije ništa pisao.
»Usprkos jakoj unutrašnjoj motivaciji za pisanjem, "ništa se nije desilo";
nijedna unutrašnja emocija ili misao nije se uspjela probiti izvan njega
na praznu stranicu. Nemoć bilo kakvog unutrašnjeg života za motivaciju
bio mu je bolno očit, i osjećao je da je promašaj kao pisac jer nije imao
ništa za reći. Ali nije mogao prihvatiti odgovornost za pogrešku, i tražio
je kako izbjeći sram koji je izazvao. Stoga se okrenuo traženju krivice
izvan sebe i vidio svoje neuspjelo ponašanje uzrokovano kućnom
okolinom ili samom književnošću. Njegovo pripisivanje uzroka vanjskim
uvjetima radije nego vlastitim unutrašnjim značajkama položilo je temelj
teoriji ponašanja koju će kasnije razviti.« (Demorest, 1999, p. 174).
Bjork (1996) tvrdi da je Skinnerova zamjena osobne slobode društvenom

kontrolom izraz tradicionalističke ideologije u USA koja ima korijene u
puritanizmu XVII. st. i republikanizmu XVIII. st. Williams (1981) prepoznaje
utjecaje determinizma teologije Jonathana Edwardsa, prema kojem je slobodna
90
volja iluzija i osobno iskustvo slobodne volje je u stvari proizvod navike prije
nego posljedica slobodne volje (prema Demorest, 1999).
Kognitivna paradigma u psihoterapijskoj intervenciji uvelike sliči načinu
kako se problemima pristupa u filozofiji, s dakako jasnom razlikom da je u
prvom slučaju riječ o znanosti i pristupu koji se uvelike oslanja na
eksperimentalne nalaze. Identifikacija koncepata i cjelovitih formulacija u skupu
uvjerenja koja čine korisnikovu životnu filozofiju nalikuje analizi argumenata u
filozofiji. Korisnika se uči stjecati vještine valjanog logičkog zaključivanja, rabi
se sokratovski dijalog, a filozofski okvir u kojem djeluje REBT je stoička
filozofija. Neki autori (Raabe, 2001; Marinoff, 2002) filozofskog savjetovanja
stoga ističu kako ono nije još jedan oblik kognitivnog tretmana.
91
5 FILOZOFIJA ZNANOSTI I PSIHOTERAPIJSKI PRAVCI

Kao što je već spomenuto, u ovom smo radu usredotočeni na analizu
psihoterapijskih pristupa s pozicije filozofije znanosti. Taj vid analize podijelili
smo u sljedeće cjeline: problem valjanosti, spoznajno-logičke probleme iz
filozofije znanosti, narav psihološkog objašnjenja, uzročnost, odnos um-tijelo.
5.1 Problem valjanosti

Jedna od teza ovog djela je izjednačavanje filozofske analize s psihometrijskim
problemom valjanosti. Tradicionalna zadaća filozofa je artikuliranje biti
predmeta rasprave i iz ove esencijalističke tradicije izrodilo se dosta rasprava sa
znanstvenicima, posebice psiholozima. U prvim danima psihologije, upravo
prigovori o inherentnoj slabosti empirijskog pristupa, koji se bavi isključivo
pojavnim i propušta bitno, zazivanje spoznajno-etičkog paralelizma
(Reichenbach, 1964), prigovori nedefiniranosti pojma psiha i time, posljedično,
nemogućnosti znanstvenog statusa psihologije, zagovaranje nepremostivog jaza
izmeñu prirodnih i društvenih znanosti… bili su uglavnom varijacije na temu
problema valjanosti psiholoških konstrukata, ali argumentirane s pozicije
filozofske psihologije.
Valjanost je značajka testa što i kako dobro mjeri za što je namijenjen. Uz
pouzdanost, objektivnost, osjetljivost i normiranost, jedna je od temeljnih
svojstava testa, ili bilo koje mjernog instrumenta u psihologiji. Valjanost nam
govori što možemo zaključiti iz odreñenog testa. Nije ju moguće izraziti općim
pojmom i reći da test ima "visoku" ili "nisku" valjanost, već se mora ustanoviti
pozivanjem na specifičnu uporabu testa (Vadum i Rankin, 1998, p. 16). Tri su
temeljne kategorije mjera valjanosti:
»1. Ispitivanja kriterijske valjanosti istražuju je li uspjeh na testu mjera
predviñanja budućeg ponašanja ili dijagnoza postojećeg stanja.
Primjerice, izdavači Testa za školsku spremu (School Aptitude Test SAT)
tvrde kako test predviña fakultetske ocjene učenika dok su još u srednjoj
školi. Validacija je u ovom slučaju izravna. Srednjoškolci koji su se
92
testirali na SAT-u, prate se kroz studij i njihov GPA se korelira sa SAT

bodovima.
2. Ispitivanja o sadržajnoj valjanosti istražuju jesu li pitanja u testu
dobar i reprezentativan uzorak sadržaja koji bi trebali ispitivati. U ova su
ispitivanja obično uključeni stručnjaci iz područja sadržaja testa.
3. Ispitivanja o konstruktnoj valjanosti istražuju jesu li testovi dobra
mjera psiholoških koncepata za koje njihovi autori tvrde da ih mjere.
Primjerice, ispitivanje konstruktne valjanosti može istraživati kako se
ljudi koji imaju visoke i niske rezultate na skali ekstraverzije ponašaju u
društvu.« (Vadum i Rankin, 1998, p. 303).
Problem valjanosti usko je povezan s pitanjem konstrukta. Uslijed

pragmatičkog pogleda na istinu na razini (psihološke) teorije i posrednu
dostupnost psiholoških fenomena, psihološki pojmovi su konstrukti, čiju
valjanost treba provjeriti. Konstrukt razumijemo pojmovnu oznaku za
sistematizirani skup fenomena. Konstruktna valjanost je mjera u kojoj varijabla
mjeri teorijski konstrukt – ukoliko mjeri nešto drugo osim toga, zaključci
istraživanja mogu biti pogrešni. Primjerice, Mesmer je rabio konstrukt
'magnetski tretman', koji danas razumijemo kao 'sugestiju'. Teškoća
razumijevanja konstrukta koju je uveo proizašla je iz klasičnog problema
valjanosti konstrukta – je li konstrukt složen od više atributa. U tom slučaju,
moramo izvesti dodatna ispitivanja želimo li znati kojem se od tih atributa mogu
pripisati rezultati istraživanja. Dodatni problem s konstruktom je što on može
biti nepostojeći – objedinili smo izvjestan skup iskustava u konstrukciju koja
ima upitnu utemeljenost (Vadum i Rankin, 1998, p. 74-75).
Messick (1995; prema Morey, 2003) opisuje šest vidova evidencije
konstruktne valjanosti koji predstavljaju korisno uporište u procesu validacije
testa:
1. Sadržajni aspekt. Sadržaj je relevantan ukoliko je unutar okvira
ispitivanog konstrukta, a reprezentativan ukoliko obuhvaća
procese i iskustva ispitanika na ekološki valjani način.
93
2. Supstantivni aspekt. Ovi se sadržaji izvode iz teorije koja

obuhvaća procese koje ispituje test, do kojih se najčešće dolazi
introspekcijom ispitanika.
3. Strukturalni aspekt. Podaci se dobivaju statističkim ispitivanjem
meñuodnosa elemenata testa (najčešće subskala).
4. Aspekt poopćavanja. Stupanj u kojem je moguće poopćiti rezultate
testa na različite skupine i kontekste.
5. Vanjski aspekti. Odnos izmeñu rezultata u testu i drugih mjera i
ponašanja koji odražavaju implicitne odnose u teoriji.
6. Aspekti posljedica. Dokazi o procjeni planiranih i neplaniranih
posljedica tumačenja rezultata testa.
U slučaju našeg istraživanja psihoterapijskih pravaca, možemo postaviti
pitanje kolikoj je valjan konstrukt 'mentalnog poremećaja'? Jedan pravac,
antipsihijatrija, tvrdi kako je 'mentalna bolest' izmišljeni konstrukt, čija primjena
za posljedicu ima institucionalizirano nasilje nad osobama koje su u njima
zatvorene. Time se ne niječe postojanje psihopatologije, ali se dovodi u pitanje
valjanost njegovog definiranja, kao i odnosi moći – antipsihijatrijski pokret nije
pokret protiv psihijatrije kao takve, nego protiv psihijatrijskih ustanova kao
totalnih ustanova (vidi Goffman, 1961).
»Štoviše, iako ovaj priručnik donosi klasifikaciju duševnih poremećaja,
mora se priznati da ni jedna definicija ne odreñuje primjereno granice za
koncept "duševnog poremećaja". Konceptu duševnog poremećaja, kao i
mnogim drugim konceptima u medicini i znanosti, nedostaje konzistentna
operativna definicija koja bi pokrila sve situacije. Sva stanja u medicini
definirana su različitim razinama apstrakcije – primjerice, na razini
patoloških promjena neke strukture (npr. ulcerozni kolitis), pojave
simptoma (npr. migrena), odstupanja od fiziološke norme (npr.
hipertenzija) ili etiologije (npr. pneumokokna pneumonija). Duševni
poremećaji takoñer su definirani pomoću raznolikih koncepata (npr.
distresa, slabe kontrole, nedostataka, nesposobnosti, nefleksibilnosti,
iracionalnosti, sindroma, etiologije ili statističke devijacije). Svaki je
koristan pokazatelj duševnog poremećaja, ali nijedan ne odgovara
94
cjelovitom konceptu, a razne situacije zahtijevaju razne definicije« (APA,

1996, p. xxv).
Kao što možemo vidjeti u odlomku preuzetom i DSM-IV klasifikacijskog
priručnika, autori su po pitanju definicije poremećaja svjesni problema njegova
odreñenja i uporabe inih koncepata u definiciji.
5.2 Spoznajno-logički problemi

Skupina problema kojom se ovdje bavimo tiče se poveznica psihoterapijskih
pravaca i psihologije uopće s logičkim problemima poput klasifikacije,
konkurentnosti teorija, višestrukosti paradigmi, pododreñenja, principa
parsimonije. Analiziramo dotične probleme budući oni prethode izboru bilo
kojeg psihoterapijskog pravca.
5.2.1 Klasifikacija
Problem klasificiranja znanja, odnosno pitanje diobe pojmova dio je klasične
logike. Klasifikaciju razumijemo kao niz razdioba kojima ureñujemo cjelokupna
područja ljudskog znanja u složene sustave (Lasić-Lazić, 1996; Jakić, 2003). U
okviru analize psihoterapijskih pravaca, problem klasifikacije odnosi se na
pitanje razvrstavanja mentalnih poremećaja, i kao što ćemo vidjeti, problem je to
koji se tiče i minimalne ontologije, ali i tipično socioloških varijabli poput
konstrukcije znanja i odnosa moći.
Klasificiranje se shvaća višestruko: ono se odnosi na izvjestan mentalni
proces, na logičku operaciju, lingvistički utemeljenu praksu, izvjestan prikaz
znanja kao i način posezanja za odreñenim znanjem (Lasić-Lazić, 1996).
Izvjesna implicitna teorija o svijetu i sustav klasifikacije prethode opažanju, na
što je upozorio još Charles Darwin. Sustavi klasifikacije cjelokupnog znanja su
bili oznaka velikih filozofskih sistema: Aristotelova podjela znanosti na
teorijske, koje čine fizika, matematika i teologija, zatim praktičke, koje čine
etika, ekonomija i politika, te poietičku, tj. pjesništvo je najstarija očuvana
(prema Code, 1999). Francis Bacon u svojem viñenju podjele umskih
sposobnosti na pamćenje, fantaziju i razum dijeli i intelektualne djelatnosti
redom na povijest, poeziju i filozofiju (prema Péres-Ramos, 1993). Hegelov
enciklopedijski sistem uzima se za vrhunac spekulativnog mišljenja, u kojem,
95
primjenjujući načelo trodiobe razlikujemo logiku (koja se dalje dijeli na nauku o

bitku, nauku o biti i nauku o pojmu), filozofiju prirode (koja se dalje dijeli na
mehaniku, fiziku i organiku), te filozofiju duha (koju čine subjektivni duh,
objektivni duh i apsolutni duh) (prema de Vries, 1993). Auguste Comte u
pozitivističkoj filozofiji, slijedeći zakon trostupanjskog razvoja društva,
sveukupno znanje dijeli na spekulativno i praktično, pri čemu se spekulativno
dalje dijeli na apstraktno i konkretno. Comte takoñer nudi i detaljnu hijerarhiju
znanosti, počevši sa matematikom, a završavajući sa socijalnom fizikom i
moralom (prema Brown, 1994). Charles Sanders Pierce znanosti dijeli na
matematiku, filozofiju i fizikalne znanosti (prema Misak, 1994). Kao što
možemo vidjeti, podjela usko ovisi o teorijskom usmjerenju autora.
S logičke strane, diobu pojma odreñujemo kao postupak kojim
utvrñujemo opseg izvjesnog pojma. Opseg pojma odreñujemo kao skup nižih
pojmova koje obuhvaća jedan viši pojam, te je obrnuto proporcionalna sadržaju
pojma, tj. skupu njegovih bitnih oznaka (Jakić, 2003). Diobu čine razdiobni
temelj, diobena cjelina i članovi diobe. Diobeni temelj čini diobu smislenom, te
predstavlja mjerilo ili načelo na temelju kojeg vršimo diobu. Diobena cjelina je
pojam čiji se opseg utvrñuje diobom, a članovi diobe su pojmovi koje dobivamo
procesom. Četiri su kriterija diobe: i) primjerenost – dioba ne smije biti ni
preširoka ni preuska; ii) članovi diobe ne smiju se preklapati; iii) razdioba mora
biti logički dosljedna; iv) razdioba mora biti stupnjevita. Rječnikom teorije
skupova, presjek značenja dvaju pojmova iste diobene razine mora biti prazni
skup, a unija svih značenja izvjesne diobene razine mora davati značenje pojma
više diobene razine.
Iz perspektive informacijske znanosti, možemo razlikovati četiri vrste
klasifikacija (Svenonius, 2005):
1. klasifikacije koje služe za predstavljanje znanja, a možemo ih podijeliti
na filozofske i pedagoško-didaktičke klasifikacije;
2. klasifikacije za primjenu znanja, koje možemo podijeliti na
enciklopedijske klasifikacije te klasifikacije riječi i lingvističke fondove
znanja;
96
3. klasifikacije za posredovanje znanja, koje možemo podijeliti na

bibliotečno-bibliografske klasifikacije i dokumentacijske klasifikacije;
4. klasifikacije za organizaciju znanja, koje možemo razdijeliti na
znanstveno, privredno, administrativno usmjerene klasifikacije, te
klasifikacije orijentirane na informacijske sustave.
Klasifikacija mentalnih poremećaja koja je u službenoj uporabi u
Republici Hrvatskoj je Meñunarodna klasifikacija bolesti i srodnih zdravstvenih
problema, 10. revizija (International Classification of Diseases and Related
Health Problems, tenth revision, ICD-10), koju je objavila Svjetska zdravstvena
organizacija (World Health Organisation [WHO], 1992). Njoj je srodna
klasifikacija koju je napravila Američka psihijatrijska udruga (American
Psychiatrist Association [APA]), u četvrtom, revidiranom izdanju -
Dijagnostički i statistički priručnik za duševne poremećaje (Diagnostic and
Statistical Manual of Mental Disorders, Fourth Edition, DSM-IVTM). U pitanju
je nomenklatura koja se više od iti jedne druge temelji na empirijskim nalazima
(APA, 1996).
Klasifikacija mentalnih poremećaja u S.A.D. razvila se iz potrebe za
prikupljanjem statističkih podataka. Prvi službeni pokušaj prikupljanja podataka
o psihopatologiji potječe iz popisa stanovništva u 1840., gdje se bilježila
učestalost kategorije "idiotizam/ludilo". U popisu stanovništva iz 1880. razlikuje
se sedam kategorija: manija, melankonija, monomanija, pareza, demencija,
dipsomanija i epilepsija. Odbora za statistiku APA (koja se tada zvala American
Medico-Psychological Association, naziv koji je zadržala do 1921.) i Nacionalna
komisija za mentalnu higijenu 1917. godine objavljuju plan za prikupljanje
jedinstvenih statističkih podataka u bolnicama za duševno oboljele. APA i New
York Academy of Medicine potom objavljuju prvo izdanje Standarda američke
medicinke udruge za nomenklaturu bolesti (American Medical Association's
Standard Nomenclature of Disease), koji služi za dijagnosticiranje teških
psihijatrijskih i neuroloških poremećaja u bolničkim uvjetima. Nomenklaturu
prihvaća i Američka vojska (uz modifikaciju Uprave za veterane) uz
obuhvaćanje nehospitaliziranih psihičkih poremećaja kod vojnika i veterana iz
drugog svjetskog rata. Meñunarodna klasifikacija bolesti, 6. revizija, po prvi
97
puta uključuje poglavlje o psihičkim poremećajima, te djeluje pod utjecajem

nomenklature Uprave za veterane. U ovoj klasifikaciji postoji 10 kategorija za
psihoze, 9 za psihoneuroze, 7 za poremećaj karaktera, ponašanja i inteligencije
(prema APA, 1996). DSM-IV grupira 57 poremećaja na četiri osi, dok peta os
predstavlja opću procjenu funkcioniranja (APA, 1996, pp. 13-24).
Osim povećanja broja kategorija, s vremenom su se mijenjali i kriteriji
klasifikacije. U DSM-I, koji je imao za inačicu ICD-6, objavljenom 1952.
godine, sadržavao je sadržavao rječnik opisa dijagnostičkih kategorija i bio prvi
službeni priručnik o duševnim poremećajima usmjeren na kliničku
uporabljivost. DSM-I odražavao je utjecaj psihobiološkog stava Adolfa Meyera
prema kojem mentalni poremećaji predstavljaju reakciju ličnosti na psihološke,
socijalne i biološke čimbenike (APA, 1996, p. xxii). Svjetska zdravstvena
organizacija zatim sponzorira opsežan pregled dijagnostičkih pitanja, koje
provodi britanski psihijatar Stengel. To ima za ishod pomake u dijagnostičkoj
metodologiji: potrebu za eksplicitnim definicijama kao sredstvom promicanja
pouzdanih kliničkih dijagnoza. DSM-II i ICD-8 ipak ne slijede u većoj mjeri
Stengelove preporuke. ICD-9 objavljen je 1975., a uveden 1978. godine; razvoj
DSM-III koordiniran je s njim – rad je započeo 1974., a djelo je objavljeno
1980. godine. Uvedene su izvjesne metodološke inovacije: »eksplicitni
dijagnostički kriteriji, višeosni sustav i deskriptivni pristup kojim se pokušalo
biti neutralnim glede teorija o etiologiji« (APA, 1996, p. xxiii). Primarna uloga
ICD-9 bila je jasno ograničiti kategorije kako bi se lakše moglo prikupljati
temeljnih statističkih podataka; DSM-III razvijen za medicinsku nomenklaturu
kliničara i znanstvenika. DSM-III-R objavljen je 1987. godine.
Iako je DSM-IV klasifikacija provedena najviše empirijski utemeljena, te
je proveden trostupanjski proces revizije: »1) opsežan i sustavan pregled
objavljenih radova, 2) ponovna analiza već prikupljenih skupova podataka, 3)
opsežna terenska istraživanja usmjerena na odreñeni problem« (APA, 1996, p.
xxii); autori upozoravaju na izvjesne teškoće koje proizlaze iz samog procesa
klasificiranja. Problem potpune diobe izložen je u sljedećoj izjavi:
»Nijedna klasifikacija duševnih poremećaja ne može imati dovoljan broj
specifičnih kategorija da obuhvati sve moguće kliničke slike. Kategorija
98
"neodreñeno" postoji kako bi pokrila ne toliko rijetke slike koje su na

granici specifičnih kategorija.« (APA, 1996, p. xxiv)
Uporaba klasifikacijske oznake "neodreñeno", takoñer predstavlja

teškoću u postupku diobe, ostavljajući dio opsega pojma neutvrñenim. Ovdje
valja upozoriti na različitost zahtjeva koje postavljaju, s jedne strane, logika kao
normativna znanost i praktična ograničenja s kojima je suočen svaki empirijski
istraživač. Dok je svijet logike svijet iscrpno i jednoznačno definiranih objekata,
definicije objekata znanosti socijalno su konstruirane. Značenje pojma ovisi o
vladajućoj paradigmi, ili, kao u slučaju društveno-humanističkih znanosti,
višestrukosti paradigmi, čija promjena podrazumijeva i problem nesumjerljivosti
(incommersurability), odnosno neusporedivosti značenja pojma s jednakim
označiteljem unutar različitih paradigmi (Kuhn, 1999; Barker, Chen i Andersen,
2003; Grandy, 2003). Ovaj je problem prvi eksplicitno definirao i pokušao
riješiti Kant, podijelivši iskaze na analitičke i sintetičke. Sintetički iskazi
posjeduju veću informacijsku vrijednost od analitičkih, ali općenito su
aposteriorni, pa je lanaca zaključivanja u tom slučaju jak koliko najslabija
empirijska činjenica. Pokušaj utemeljenja sintetičkog znanja a priori, koje bi
zadovoljavalo dva ključna uvjeta idealne znanosti: uvećavanje količine
informacija o svijetu i nužnost u zaključivanju po uzoru na matematiku, bio je
neuspješan. Dapače, autorov je dojam kako se upravo do Alexandra Koyréa i
Thomasa S. Kuhna u filozofiji znanosti razmatrala jedino opcija utemeljenja
znanosti po uzoru na matematiku. Rječnikom Imre Lakatosa (1990, p. 108),
pitagorejsko-platonistički znanstveni program matematizacije svekolikog
iskustva najdugoročniji je epistemološki projekt.
U slučaju kliničke klasifikacije, neophodno je razlikovati dva pristupa.
Prvi je kategorijski, koji podrazumijeva diobe i kategorija u koje je moguće
svrstati dijagnoze. Drugi je dimenzijska klasifikacije i tiče se kvantifikacije
atributa. Ovaj je pristup učinkovit kod pojava koje su distribuirane kontinuirano
i nemaju jasnih granica; njime se povećava pouzdanost i daje više kliničkih
informacija jer pruža informacije koje mogu biti ispod praga u kategorijskom
sustavu. Dimenzijska klasifikacije nije udomaćena jer su brojčani zapisi
poremećaja rjeñi od kategorijskih imena, te nema dogovora oko optimalnih
99
dimenzija koje bi se rabile (APA, 1996, p. xvi). Matematičkim rječnikom, u

kategorijskom pristupu imamo diskretne vrijednosti, u dimenzijskom intervalne.
S gledišta informacijske znanosti, klasifikacija je pod utjecajem četiriju
dimenzija: logičko-filozofske, lingvističke, društvene i informacijsko tehnološke
(Svenonius, 2005). Lingvistički krug utjecaja tiče se problema lingvističke
analize jezika u kojem je klasifikacije izvršena (pitanje semantike i pragmatike),
teorije značenja, te specifične sintakse koja se rabi u klasificiranju. Društveno
odreñene determinante su: paradigma, koja predstavlja legitimni okvir
odreñivanja problema kojim će se baviti izvjesna zajednica praktičara, kao i
metoda organizacije znanja i rješavanja zagonetki (Kuhn, 1999); socijalna
epistemologija, koja se bavi pitanjem socijalne konstrukcije znanja, te
ideologija, kao najopćenitiji okvir organizacije znanja i spoznaje. Informacijsko-
tehnološki krug utjecaja opisuje uporaba algoritamskog procesiranja tekstova,
uporaba računala i umjetne inteligencije kao npr. u slučajevima facetne
bibliotečne klasifikacije (Svenonius, 2005; Dahlberg, 2001). Logičko-filozofski
krug utjecaja u suvremenim teorijama klasifikacije pronalazimo u pitanjima
logike, poput klasične definicije diobe; filozofije jezika, teorije sustava, a
ponajviše u Wittgensteinovoj teoriji obiteljskih sličnosti (Canfield, 1997), dok se
ontološki temelji na Popperovoj teoriji o tri svijeta (Popper, 1979)
5.2.2 Konkurentnost teorija

Znanost je od početaka10 krasilo svojstvo plodne tvorbe teorija i stroge
empirijske provjere, što je stvorilo svojevrsni evolucijski mehanizam koji je,
pogonjen strogošću znanstvene metode, eliminirao nedovoljno dobra
objašnjenja. Jedan od prvih filozofskih problema u znanosti bilo je pitanje
konkurentskih teorija, odnosno šireg teorijskog okvira koji bi objasnio
zakonitosti povijesne promjene teorija i racionalizirao znanstvenu praksu
odabira izmeñu dvaju ili više konkurentskih teorija.
10
Ključno je razlikovati znanost u pred-novovjekovnom smislu, kada se tim pojmom označava
objašnjenje prema nužnosti, sa kasnijim koje obuhvaća i izvjesni skup metoda i znanja dobivena
pomoću njih. U cijelom djelu autor rabi pojam isključivo u drugom, suvremenom značenju.
100
Koliko je potrebno odreñenje racionalnog kriterija razlučivanja izmeñu

dvaju ili više konkurentskih teorija, zorno pokazuje Kantova filozofija znanosti,
koja je motivirana nesretnom dvojbom Humeovih rašlji: izbora izmeñu
iracionalnosti znanosti (problem indukcije kao psihološke navike) i skepticizma
(Jacobson, 1996). Uzevši za uzore Euklida i Newtona, pošao je od pretpostavke
kako možemo postići nesumnjivo znanje i postavio pitanje kako je to moguće.
Filozofija znanosti izložena u Kritici čistoga uma izdržala je test vremena do
novih filozofskih pitanja koja su postavili kvantna teorija i otkriće neeuklidskih
geometrija.
Jedna od reformulacija Kantovog pitanja je i što čini izvjesnu znanstvenu
teoriju posebnom s epistemološkog gledišta? Nekoliko je pristupa: Popperov
falsifikacionizam, konfirmacijski pristup na carnapovski i bayesovski način,
naturalizirana filozofija znanosti. Sa suvremenog gledišta filozofije znanosti,
stariji teoretičari poput logičkih pozitivista, konvencionalista poput Poincarea, ili
autora poput Reichenbacha, Hempela i Poppera pokazali su svojim analizama
zabrinjavajuće slabo poznavanje detalja djelovanja znanstvenika (Worrall, 2002,
p. 28). Usprkos parcijalnom razumijevanju znanosti, njihovi logički i filozofski
doprinosi pružili su značajne informacije u poimanje meta-znanosti.
Popper (1973) je za rješenje problema demarkacije izmeñu znanosti i
metafizike (tj. svih sistema znanja koja nisu znanost) ponudio opovrgavanje:
izmeñu beskonačno mnogo logički ekvivalentnih skupova opisa svijeta,
znanstveni je jedino onaj koji je moguće opovrgnuti. Opovrgavanje je logičko, a
ne empirijsko, tj. ukoliko postoji klasa pobijača – iskaza koji su logički mogući
i, kada bi se mogli dokazati empirijski, opovrgnuli bi zakon, koji je definiran
kao univerzalno-afirmativni iskaz. Popper svoju filozofiju znanosti gradi na
logičkoj asimetriji – činjenici da je za potvrñivanje izvjesnog univerzalnog
iskaza (npr. »Svi labudovi su bijeli«) potrebno beskonačno mnogo pojedinačnih
instanci, što je neprovedivo u praksi. S druge strane, dovoljna je samo jedna
instanca koja je protivna zakonu kako bi se pokazala njegova neistinitost (npr.
postojanje ne-bijelog labuda), čime je modus tollens postao središnja logička
figura falsifikacionizma. U slučaju da je klasa pobijača prazan skup, nije
moguće logički zamisliti niti jedan iskaz koji bi se protivio zakonu, čime zakon
101
nije moguće opovrgnuti, što ga zauzvrat čini neznanstvenim – takav zakon

objašnjava apsolutno svaki empirijski iskaz, čime u stvari ne objašnjava ništa.
Naizgled, Humeov problem indukcije činio se riješenim – teoriju je potrebno
samo izvrgnuti strogoj provjeri i ukoliko je izdrži, možemo je prihvatiti kao
istinitu. Popper razvija i matematički aparat, uvodeći istinolikost kao kriterij
odabira izmeñu konkurentskih teorija.
Prvi prigovor Popperu vezan je uz indukciju – koliko je strogih testiranja
dovoljno? Jedina filozofska razlika izmeñu jednog i N testiranja je u broju
koraka – oba postupka su induktivistička, iako je drugi stroži. Tridesetak godina
prije Popperove knjige izložen je najteži problem za falsifikacionizam – Pierre
Duhem (1954) upozorio je teškoću u razumijevanju znanstvenog rada kao
jednostavnog usporeñivanja izmjerenih opažanja s predviñanjima izvedenima iz
teorije. Svaka pojedinačna teorija ima empirijske posljedice samo ako je
promatramo izvan izolacije, tj. predviñanje iz teorije podrazumijeva izvjesne
"vanjske pretpostavke" (Worrall, 2002). Iz ovoga slijedi da je predviñanje na
temelju teorije T konjunkcija teorije i vanjskih pretpostavki (Ai, i=1,…,n) oblika
T∧A1∧A2∧...∧An. Opažanje O, deducirano iz takve konjunkcije, opovrgava
putem modus tollensa cijelu konjunkciju, ali ne možemo znati koji su sve
dijelovi konjunkcije neistiniti, samo da je konjunkcija neistinita; to je tzv. načelo
prenošenja (retransmission) neistinitosti iznova.
(T∧A1∧A2∧…∧An) ⇒ O
O
(T∧A1∧A2∧…∧An)
Duhemov primjer ne ruši izravno falsifikacionizam, ali pokazuje da on
nije dovoljan za objašnjenje dinamike promjene znanstvenih teorija. Drugi
pristup je konfirmacijski, i tu razlikujemo Carnapovu probabilističku logiku i
bayesovski pristup.
Budući ne možemo konačno dokazati znanstvenu teoriju uslijed problema
indukcije i pododreñenja, ali je ne možemo ni konačno opovrgnuti, pokušalo se
proučiti koliko potvrñivanje (confirmation) može biti plodonosan pristup.
Teorija koja posjeduje bolju razinu intersubjektivne potvrñenosti odnosi
pobjedu; revolucionarni skokovi izmeñu različitih paradigmi (npr. u fizici –
102
Newtonova i Einsteinova teorija) razlikuju se upravo po stupnju potvrñenosti

dosadašnjim iskustvom; nadalje, neznanstvene teorije ne mogu se potvrditi
(Worrall, 2002). Zahtjev za razvojem matematičkog opisa pokušao se ispuniti
posezanjem za teorijom vjerojatnosti, pri čemu je Carnapov (1950) rad na
razvoju probabilističke induktivne logike presudan. Uvjetne mjere vjerojatnosti
opisuju stupanj djelomičnog obuhvaćanja (entailment) iskustva od strane teorije
– potpuno ili deduktivno obuhvaćanje iznosi 1, tj. vjerojatnost da A obuhvaća B
je 1 ukoliko B deduktivno obuhvaća A. Odabir izmeñu konkurentskih teorija
tako je sveden na usporedbe stupnjeva vjerojatnosti – prihvaćamo teoriju koja je
izglednija u svjetlu dosadašnjeg iskustva. Usprkos intuitivnoj privlačnosti,
pristup je pogrešan uslijed nemogućnosti ispunjavanja klasičnog poimanja
vjerojatnosti, po kojemu je vjerojatnost dogañaja A omjer broja "podjednako
vjerojatnih" (Worrall, 2002, p. 23) slučajeva u kojima se A zbiva i broja svih
mogućih ishoda. Ne samo da je moguće na više načina podijeliti skup svih
mogućih ishoda u eksperimentu na podjednako vjerojatne, nego problem jasno
operantno odrediti jednakost takvih vjerojatnosti. Kako bi se zaobišao ovaj
problem, Carnap se okrenuo vjerojatnosti da je pojedinačna rečenica istinita.
Bayesovski pristup potvrñivanju temelji se na Bayesovom teoremu i
uporabi racionalnih agenata u objašnjenju. Pretpostavlja se da agent ima
izvjestan stupanj uvjerenja o svakom njemu/njoj dostupnom iskazu, te svakoj
logički mogućoj kombinaciji takvih iskaza. Agent je racionalan ukoliko
1. u svakom danom vremenu, ti se stupnjevi vjerovanja mogu predstaviti
kao vjerojatnosti koje zadovoljavaju račun vjerojatnosti;
2. promjene u njegovim/njenim stupnjevima vjerovanja iz jednog trenutka u
drugi zadovoljavaju princip kondicionalizacije, tj. da je agentov novi
stupanj vjerovanja u T u vremenu t2 jednak starom (t1) stupnju
vjerovanja u T pod uvjetom iskustvene potvrde e; pt2(T)=pt1(T|e).
Uvjetne vjerojatnosti računaju se prema Bayesovom teoremu (Sarapa,

1992): Neka su Hi, i=1,…,n dogañaji koji čine potpun sustav dogañaja u
vjerojatnosnom prostoru (Ω,F,P), i neka je A∈F takav da je P(A)>0. Onda
vrijedi:
103
P(H i ) • P ( A H i )
P(H i A ) = ,1≤ i ≤ n
∑ P(H ) • P( )
n
A
j Hj
j =1
p (T ) p (e | T )
U pojednostavljenom obliku: p(T | e) =
p (e )
Pristup je pokazao višestruko obećavajućim: matematički formalizam je
impresivno asketski i prikazuje "induktivnu racionalnost" (Worrall, 2002, p. 25)
pomoću samo dvije pretpostavke; pruža zadovoljavajuće jednostavan prikaz što
znači potvrditi teoriju pomoću iskustva e; obuhvaća intuitivna shvaćanja o
potvrñivanju. Često citiran primjer potvrde Bayesovog pristupa je Fresnerova
teorija svjetlosti.
Meñutim, pristup se pokazao nemoćnim riješiti teškoću starog iskustva.
Formula dobro objašnjava izglede teorije u slučaju činjenica koje predviña, ali
već poznate činjenice, čija je vjerojatnost p(e)=1, ne mogu se uvrstiti u izračun
bez protuslovlja, tj. zaključka da je vjerojatnost teorije T u svjetlu iskustva e
jednaka vjerojatnosti same teorije: p(T|e)=p(T). Nije jasno zašto bi se, na
temelju pretpostavki pristupa, trebalo voditi računa o vremenskom slijedu teorije
i iskustva kao takvom. Postoji još jedan značajan nedostatak pristupa –
zamislimo dva agenta čija su početna uvjerenja o izvjesnoj teoriji T korjenito
različita. Nakon dovoljnog broja uvjetovanih slučajeva iskustva, njihova će
vjerovanja, u izvjesnim slučajevima, konvergirati prema zajedničkoj vrijednosti.
U praksi je malo vjerojatno očekivati sličan ishod (npr. primjer evolucionista i
kreacionista, čiji je pristup u suprotnosti s znanstvenim rezoniranjem).
Suvremeni i rastući pristup naturalizirane filozofije znanosti zagovara
napuštanje pokušaja pronalaženja logike znanosti, jer takvi pokušaji polaze od
pretpostavki koje u izvjesnoj mjeri nadilaze deduktivnu logiku i ne nude
kvalitetni odgovor skepticizmu. Znanost, drže ovi teoretičari, ne traži čvršće
utemeljenje od sebe same, pa tako filozofija znanosti treba postati naturalizirana,
znanstvenolika i jednostavno bilježiti metode znanosti (Worrall, 2002).
Za našu analizu psihoterapijskih pristupa, ova problematika je od
središnjeg značaja. Iz Kuhnove (1999) perspektive, kliničku psihologiju
možemo smatrati normalnom znanošću – praktičari se bave ezoteričnim
problemima, nerazumljivima nepripadnicima njihove znanstvene zajednice,
104
produkcija je značajna i primijenjena, postojanje konkurentskih objašnjenja ne

ometa produkciju, te se o pitanjima artikulacije paradigme i filozofskim
implikacijama sami znanstvenici ne bave. Iako postoji višestrukost paradigmi, u
slučaju društveno-humanističkih znanosti, to je jedan od oznaka normalnog
stanja. Gledamo li na takvu raznolikost kao praktični kliničar, činjenica da
postoji preko 400 različitih psihoterapijskih pravaca može se shvatiti kao dokaz
složenosti predmeta istraživanja (time i potrebe daljnje produkcije zagonetki i
rješenja) i korisnikove mogućnosti odabira najprikladnijeg načina rješavanja
poremećaja. Iz pozicije teoretičara, suprotstavljenost paradigmi (biomedicinska,
bihevioristička, psihodinamska, kognitivistička, budistička) predstavlja prepreku
postizanju unificirane teorije kliničke psihologije na način kako je to, recimo,
zamišljao Freud sa meta-psihologijom (Kulenović, 1986). Iz pozicije filozofa
znanosti to može označavati donekle frustrirajuću poziciju jer ne posjedujemo
dovoljno dobar model objašnjenja dinamike promjene teorija u znanosti. Iz
autorove perspektive, to je značajan argument za naturalistički pristup filozofiji
znanosti i propitivanje strogosti znanstvene meta-teorije.
5.2.3 Paradigma
U filozofiji znanosti, Kuhnova je meta-teorija znanstvenih revolucija vjerojatno
imala najveći odjek i izvan granica filozofije – malo se koja teorija može
pohvaliti da je oko nje izbio cijeli rat teoretičara. Paradigme su poslužile i kao
opis djelatnosti zajednice znanstvenika-praktičara, ali i kao izgovor za pokušaje
isključive sociologizacije znanosti i ignoriranja znanstvene metode kao
relevantnog faktora u znanstvenoj djelatnosti. Gorljivo zagovaran, neshvaćen
(prema vlastitom mišljenju) i žestoko osporavan, Kuhn je uvelike odredio
posljednja četiri desetljeća filozofije znanosti u XX. st.
Teorija znanstvenih revolucija T. S. Kuhna u izravnoj je opreci s tzv.
'whigovskom poviješću', koja pretpostavlja kontinuirani hod povijesti k
izvjesnome cilju. Paradigmatski pogled na povijest znanosti pretpostavlja
skokoviti razvoj, osim logičke ističe psihološku i sociološku dimenziju, te uvodi
neke do tada nepoznate probleme u razumijevanje djelovanja teorije. Dotadašnji
pogled na filozofiju znanosti bio je neodvojiv od epistemoloških i logičkih
pitanja – pitanje znanosti bilo je pitanje znanstvene metodologije, bilo da mu se
105
pristupa s pozicije teoretičara Bečkog kruga ili Popperova falsifikacionizma,

Quienove ili bayesijanske teorije vjerojatnosti. Kuhn, nastavljajući se na ideje
Alexandra Koyréa (1981) i francuskih filozofa znanosti, pomiče naglasak na
povijesnu i društvenu dimenziju znanstvenog pothvata. Dapače, francuska
povijesno-filozofska tradicija, koja uključuje autore poput Brunscwiga,
Bachelarda i Canguilhelma proučavala je tu dimenziju daleko prije Kuhna, te je
pružila izvor za rješavanje problema Kuhnove teorije poput objektivnosti,
racionalnosti i realizma (Gutting, 2003).
Thomas Samuel Kuhn se školovao kao fizičar, ali je dio nastave slušao
kolegije s filozofije. Proučavajući Aristotelovu Fiziku za jedan kolegij, začudio
se s kolikom je količinom pogrešnih pretpostavki i krivih zaključaka baratao
Filozof; dapače, od njegove fizike nakon Newtona nije ostalo ništa. Uočivši da
je Aristotel polazio od izvjesnog skupa pretpostavki o naravi svijeta i
pojmovnog aparata, zaključio je da je upravo taj okvir utjecao na zaključke do
kojih je dolazio. Kuhnova povijesni pregleda na razvoj znanosti možemo
najkraće objasniti sljedećim dijagramom:
Slika 15 Shematski prikaz Kuhnove meta-teorije znanstvenih revolucija
106
Povijesno gledajući, prirodne znanosti prvo su prošle kroz fazu

protoznanosti, koju označava nepostojanje konsenzusa izmeñu teoretičara,
njihovo neovisno konstruiranje teorije, te konstantni pokušaji objašnjavanja
zadanog područja od samih početaka. U slučaju fizike, tom razdoblju odgovara
kozmološko razdoblje grčke filozofije (Kuhn, 1999, p. 27-28, 36). Nakon što
izvjesna skupina praktičara uspije nametnuti svoju teoriju i postići konsenzus u
zajednici praktičara da je upravo taj pristup jedini legitiman, znanost dolazi u
fazu normalizacije. Paradigma je odreñena, a iz nje se deriviraju legitimni
problemi i metode njihova rješavanja. Tijekom razdoblja normalne znanosti,
znanstvenici se bave ezoteričnim problemima, razumljivima samo uskom krugu
upućenih stručnjaka i njihova je pozornost posvećena produkciji novih znanja i
artikulaciji postojeće paradigme. Meñutim, proučavanjem se otkrivaju činjenice
koje se ne uklapaju u postojeći sustav objašnjenja. Najjednostavniji (nažalost, ne
i toliko rijedak) tretman je delegitimizacija – odricanje statusa anomalije
neobjašnjenim opažanjima, bilo kao ekstremnim rezultatima, bilo argumentom
ad hominem usmjerenom prema onima koji na njega upozoravaju11. Popper
(1973, p. 1976) je ovakve postupke nazivao "imunizirajućim strategijama", a
one uključuju, uz već navedene primjere, uvoñenje ad hoc pomoćne hipoteze, ad
hoc preoblikovanje eksplicitnih definicija ili odbijanje poznavanja bilo kakvog
opovrgavajućeg iskustva. Kuhnova je značajna novost što ne dozvoljava
automatizam nastanka krize u znanosti pukim pojavljivanjem anomalija –
anomalije moraju izboriti svoje mjesto pod suncem putem društvenih
mehanizama, a ne samo logičkih. Zagovornici anomalija, ukoliko su preglasani,
nisu u stanju stvoriti krizu. Tek kada se skupi kritična masa praktičara koji su
nezadovoljni postojećim rješenjima za problematične zagonetke i kada se
njihovo nezadovoljstvo uvaži, možemo tvrditi da se znanost kreće prema krizi.
Indikacije krize su slične kao i za razdoblje protoznanosti – ne postoji konsenzus
11
Možda je najilustrativniji primjer iz indoeuropeistike s Ferdinandom de Saussureom. On je 1878.
godine, u dobi od 21, objavio studiju o fonetici Memoires sur le système primitif des voyelles dans
les langues indo-européenes, u kojoj je pretpostavio postojanje do tada neotkrivenih samoglasnika.
Prve reakcije su se graničile s neskrivenim ismijavanjem, da bi kasnija arheološka i lingvistička
istraživanja dala za pravo de Sussureu. Danas se taj rad drži jednim od najgenijalnijih iz područja
indoeuropeistike.
107
oko jedinog legitimnog načina odreñivanja i rješavanja problema, paradigma se

zamagljuje, stvaraju se parcijalne teorije ili dolazi do hiperprodukcije teorija, a
temelji i značenja se preispituju. Krize se mogu završiti ili rješavanjem problema
unutar paradigme, priznavanjem nerješivosti problema i prepuštanjem sljedećim
generacijama pronalaženja rješenja, ili, predlaganjem novih kandidata za
promjenu paradigme (Kuhn, 1999, pp. 103-108, 111-113). I ovdje dolazi do
isticanja društvene dimenzije znanosti – odluka o promjeni paradigme nije
pitanje isključivo znanstvene metodologije, nego odnosa moći u znanstvenoj
zajednici12. U idealnom slučaju, netko od znanstvenika konstruira krucijalni
eksperiment koji donosi konačnu odluku o sudbini paradigme, ali takvi slučajevi
su ili rijetki, ili se takvi pokusi provedu daleko nakon što je do promjene
paradigme već došlo. Više je razloga za otpor starijih znanstvenika
revolucionarnim idejama mlañih – s jedne strane, stari, etablirani znanstvenici
izgradili su karijeru zagovarajući jedan pristup i nisu skloni priznati njegove
pogreške; s druge strane, mladi znanstvenici motivirani su povećati vlastiti
prestiž upravo dokidanjem statusa tih istih starih znanstvenika.
Ključni pojmovi Strukture znanstvenih revolucija su paradigma,
normalna znanost i znanstvena revolucija. Paradigma je odreñena kao
postignuće koje je »bilo u dovoljnoj mjeri bez prethodnog uzora da bi privuklo
ustrajnu skupinu sljedbenika iz suparničkih znanstvenih usmjerenja. istodobno,
bilo je dovoljno otvoreno da ostavi razne vrste problema otvorenima za
redefiniranu supinu praktičara da ih rješava« (Kuhn, 1999, p. 23). Sardar (2001,
p. 72) drži kako je paradigma ključni tehnički izraz u Kuhnovoj filozofiji
znanosti – ona je »način gledanja na stvari: niz zajedničkih pretpostavki,
mišljenja, dogmi, uvjerenja, pogodbi, teorija.« Dva su temeljna načina kako se
razumije paradigma: prvi je sociološki smisao i on odgovara gore navedenim
definicijama; drugi označava filozofski smisao – paradigmu se tada razumije
kao konkretna rješenja zagonetki koja mogu zamijeniti eksplicitna pravila koja
služe za rješavanje preostalih zagonetki. Normalna znanost označava
12
Recentni i medijski eksponiran primjer takvog procesa je odlučivanje o planetarnom statusu
Plutona. Upravo su politički odnosi u astronomskoj zajednici odigrali ulogu u donošenju odluke –
glasovanjem.
108
»istraživanje koje je čvrsto utemeljeno na jednom ili više znanstvenih

dostignuća za koja neka znanstvena zajednica priznaje da neko vrijeme čine
temelj da za dalju znanstvenu praksu« (Kuhn, 1999, p. 23). Znanstvene
revolucije su »epizode u kojima dolazi do preokreta u stručnim stavovima«
(Kuhn, 1999, p. 25).
Kasnije, kada rabi pojam paradigme u širem, više društvenom smislu,
Kuhn rabi termin disciplinarna matrica. Ona se sastoji od »četiri vrste
zajedničkih obveza koje zajedno nude implicitnu karakteristiku izvjesne
istraživačke discipline i zajednice: (1) simbolička poopćenja poput Newtonovih
zakona, (2) metafizičke modele kakvima se pretpostavlja da svijet doista jest
(npr. plinovi koji se sastoje od bilijuna elastičnih molekula koje su nalik
biljarskim kuglama i kreću se nasumice), (3) vrijednosti i standarda i
(4) egzemplara« (Nickles, 2003, p. 3).
Ovako opisana znanstvena djelatnost uvelike podsjeća na političku arenu,
što i jest Kuhnova paralela. Znanost je prvenstveno ljudska djelatnost, pa je
stoga podložna tipično ljudskim svojstvima. Utoliko je njegovo unošenje
psiholoških (poput gestalt pristupa, značaja nepravilnosti u percepciji za
objašnjavanje) i socioloških (poput pojmova 'znanstvena zajednica', 'legitimitet',
'revolucija') momenata u objašnjenje procesa konkurencije teorija bilo
revolucionarno. Nažalost, isticanje nepostojanja znanstvene metodologije kao
niza provjerenih postupaka koji jamačno dovode do odgovora na postavljena
pitanja (što je Kuhn dodatno potencirao usporeñujući posao znanstvenika s
odgonetavanjem), izazvala je lavinu optužbi za iracionalizam, subjektivizam,
relativizam i irealizam (počevši sa Schefflerom, 1967; prema Nickles, 2003), ili
suvremenijim optužbama poput onih za izvor postmodernističkog relativizma i
opće kritike znanosti s pozicije kulturne teorije, pa čak i začetnika Znanstvenih
ratova (npr. Sokal i Bricmont, 1998; prema Nickles, 2003).
109
Prosječna procjena prilagoñenosti
Razina prilagoñenosti 5
0
kandidati za posao klijenti
Opis intervjua
bihevioristi psihoanalitičari
Slika 16 Pokus s modificiranim opisom intervjua (Langer i Abelson

(1974, prema Davison i Neale, 2003, p. 26-27)
Za naše istraživanje iz područja kliničke psihologije, pitanje

paradigmatskog pristupa je jedno od polazišta analize. Činjenica je da postoji
nekoliko paradigmi psihološke intervencije: biološka, psihodinamska,
kognitivna, bihevioralna i humanističko-egzistencijalna (Davison i Neale, 2003,
p. 32). Kuhnova (1999, p. 20) je temeljna teza da se iste karakteristike
znanstvenih revolucija poput onih u fizici i kemiji »mogu isto tako pronaći i
tijekom proučavanja mnogih drugih epizoda koje nisu bile tako očito
revolucionarne«. Odabir izvjesne paradigme u području psihopatologije i
terapije odnosi se istodobno na razumijevanje etiologije i vrstu terapijske
intervencije. Dapače, problem nesumjerljivosti (incommersurability) –
neusporedivosti značenja jednog pojma u dvije različite paradigme, tj.
konstruiranja stvarnosti od strane paradigme – može postati toliko očit da
terapeut može ne vidjeti korisnikovu teškoću, ili vidjeti nepostojeću. Pokus koji
su izveli Langer i Abelson (1974, prema Davison i Neale, 2003, p. 26-27)
pokazuje kako je moguće stvoriti situaciju procjene korisnikova stanja koja je
značajno nepovoljnija po jedno teorijsko usmjerenje – u ovom slučaju
110
psihoanalitičko. Budući psihoanaliza identificira unutrašnje, potisnute konflikte

za uzročnike uznemirenosti i poremećaja, psihoanalitičar će biti skloniji u
nejasnoj situaciji usmjeriti se na taj aspekt nego na ponašanje, kao što bi to
učinio bihevioristički terapeut. Autori su iskoristili video snimku intervjua za
posao izmeñu dvojice muškaraca; intervju je bio dovoljno općenit da se mogao
predstaviti i kao terapijski intervju. Video zapis prikazan je grupi
biheviorističkih i psihoanalitičkih terapeuta. Polovici članova iz svake grupe
unaprijed je rečeno da je osoba na snimci korisnik, a drugoj polovici iz svake
grupe da se natječe za posao. Usporedile su se procjene ispitanikova stupnja
prilagoñenosti za svaku od četiri situacije. Rezultati su prikazani na slici.
Kao što možemo vidjeti, psihoanalitički kliničari su obratili više
pozornosti na opis situacije intervjua nego bihevioristi. Budući traže unutrašnje
procese, koji su ovisni o interpretaciji, rezultati im značajno variraju u dvjema
eksperimentalnim situacijama. Bihevioristi su u oba slučaja bili usmjereni na
ponašanje, pa opis situacije intervjua nije bio toliko relevantan za donošenje
njihove procjene, što za posljedicu ima nepostojanje razlike izmeñu dviju
situacija. Dakako, bilo je moguće napraviti ustroj situacije takvim da se
bihevioristički terapeuti postave u nepovoljniji položaj.
5.2.4 Pododreñenje
Problem pododreñenja postavlja pred znanstvenu teoriju veliku teškoću – tvrdi
se kako je empirijski dokaz nedovoljni kriterij za odlučivanje izmeñu
konkurentskih teorija (Newton-Smith, 2001). Na problem je prvi upozorio
Poincaré ističući značaj za filozofiju znanosti teorema po kojemu je kroz bilo
koji konačni broj točaka moguće provući beskonačno mnogo krivulja. Popper
(1973) je problem definirao kao postojanje beskonačnog broja logički
ekvivalentnih iskaza koji obuhvaćaju neki konačan broj empirijskih iskaza.
Razlikujemo slabi i jaki pristup pododreñenju: (i) prema slabom pristupu
pododreñenju (SPP), problem ćemo pokušati riješiti traženjem novih podataka i
provjerom koliko su u skladu s predviñanjima izvedenima iz teorije. Ukoliko ne
možemo odlučiti, imamo izbor ili biti privremeno agnostični prema pitanju
izbora najboljeg objašnjenja, ili potražiti druge faktore koji se ne uklapaju u
podatke ne bi li riješili spor; (ii) prema jakom pristupu pododreñenju (JPP),
111
svaka znanstvena teorija posjeduje inkompatibilnu konkurentnu teoriju koja joj

je empirijski ekvivalentna. U slučaju postojanja teorije T1, postoji i teorija T2 i
njih dvije čine nekonzistentni skup, ali iz obje je moguće izvesti identičan skup
predviñanja. JPP teza je danas uglavnom napuštena, iako njeni zagovornici tvrde
kako je njena istinitost samoočigledna, dok protivnici dovode u pitanje je li teza
uopće inteligibilna.
Fromm je formulirao problem pododreñenja iz pozicije kritike
psihoanalitičke teorije u Veličini i granici Freudove misli. Svaka nova teorija
nužno je pogrešna jer je, s jedne strane, nova, te je autor izražava u duhu vlastita
vremena. Novost teorije je deskriptivna, nasuprot kreativne misli koja je uvijek
kritička i »nastoji se pridružiti svijesti o realnosti« (Fromm, 1989, p. 9).
Izražavanje nove teorije u duhu vremena autora je problematično zbog jezičnih
ograničenja: »svako društvo posjeduje vlastiti "socijalni filtar" koji propušta
samo odreñene ideje, pojmove i iskustva; ono koji ne moraju nužno ostati u
podsvijesti, mogu postati svjesni kad se dogode fundamentalne promjene
društvene strukture. Socijalni filtar se takoñer tada mijenja.« (Fromm, 1989, p.
10). Razvijajući dalje ideju u smjeru kulturnog relativizma znanja i vrijednosti,
Fromm u stvari rječnikom dinamske psihologije objašnjava Kuhnov pojam
nesumjerljivosti.
Iz pozicije naše analize psihoterapijskih pravaca, problem pododreñenja
važan je u smislu multiparadigmatičnosti psihologije i društveno-humanističkih
znanosti uopće. Činjenica je da je ljudsko ponašanje i doživljavanje složen
fenomen, za koji još uvijek nemamo zadovoljavajuću, unificiranu teoriju.
Takoñer je činjenica da je svaka znanost suočena s praktičnim zahtjevima
primjene vlastitih spoznaja; u slučaju psihoterapija ta je potreba dodatno
naglašena kulturnim imperativom za empatijom i pomaganjem potrebitima.
Rješenje je pragmatično – razviti učinkovite pristupe modificiranja ponašanja i
doživljavanja koji će imati za posljedicu ukidanje patnje i usvajanje adaptivnijih
oblika ponašanja i doživljavanja, što je moguće izvesti na veći broj načina.
Znanost je racionalna djelatnost (Humeovim rašljama i Feyerabendovoj kritici
unatoč), te je neophodno posjedovati koherentan sustav objašnjenja sprovedenih
praksi. Iz logičke činjenice pododreñenja imamo praktičnu posljedicu
112
raznovrsnosti psihoterapijskih pravaca, kako sa strane višestrukosti paradigmi,

tako sa strane višestrukosti terapija unutar iste paradigme.
5.2.5 Objašnjenje
U suvremenoj filozofskoj problematici objašnjenja u znanosti razlikujemo
nekoliko pristupa: deduktivno-nomološki, model statističke značajnosti,
uzročno-mehanički model te unifikacijski model. Unutar filozofije psihologije
postavlja se i pitanje naravi psihološkog objašnjenja, čije ćemo ponuñene
odgovore ukratko predstaviti.
Prema deduktivno-nomološkom (DN) modelu, čiji je najutjecajniji
predstavnik Carl Hempel (1965), objašnjenje ima oblik čvrstog deduktivnog
argumenta u kojem se zakoni prirode javljaju kao esencijalne premise:
explanans su jedan ili više zakona skupa s početnim uvjetima, a explanandum je
deducirani opis fenomena kojeg objašnjavamo (Woodward, 2002). S druge
strane, postoji induktivno-statističko (IS) objašnjenje, koje se temelji na
vjerojatnosti i nema deduktivnu snagu DN modela. Nadalje, slijedi a) kako su
sva objašnjenja pokrivena DN modelom, te da je sve što je u skladu sa
zahtjevima DN modela objašnjenje; b) pojam zakona je definiran jasno.
Suvremeni prigovori obaraju obje tvrdnje.
Zakoni se shvaćaju barem kao pravilnosti i jednoobraznosti, tj.
univerzalno-afirmativni iskazi. Filozofi znanosti, bez obzira jesu li zagovornici
ili protivnici DN modela, slažu se oko postojanja empirijskih ograničenja koje
koncept "zakona" mora zadovoljiti. Ponuñeno je više kriterija:
»(1) poopćenja bez izuzetka; (2) sadrže isključivo kvalitatitvne predikate i
ne referiraju na pojedinačne objekte ili prostorno-vremenske lokacije;
(3) podržavaju protustvarne kondicionale (counterfactuals); (4) moguće
ih je potkrijepiti ograničenim brojem instanci na način kako to nije
moguće sa slučajnim poopćenjima; (5) moguće ih je integrirati u tijelo
sistematske teorije, te igraju ujedinjavajuću ulogu u istraživanju na način
kako to ne čine slučajna poopćenja« (Woodward, 2002, p. 38-9).
Nažalost, ne postoji opća prihvaćenost niti jednog pojedinačnog kriterija,

niti njihove kombinacije. U slučaju poopćenja bez izuzetaka, većina
113
paradigmatskih zakona ih krši; u slučaju kvalitativnih predikata, kriterij je ili

nejasan ili previše ograničavajući, te je u suvremenim raspravama iz filozofije
znanosti uglavnom napušten. S pozicije naturalističke filozofije znanosti,
biologija, psihologija, ekonomija i druge tzv. "specijalne znanosti", prepune su
poopćenja koja igraju ulogu objašnjenja, te opisuju uzročne odnose, a protive se
brojnim standardnim kriterijima što čini izvjesni iskaz zakonom. Pozivanje na
protustvarne kondicionale ili integriranost u sistematsku teoriju, donekle je
nejasno formulirano, te ne omogućuje oštro razlikovanje slučajnih i zakonitih
poopćenja. U tom slučaju moramo imati precizan kriterij koji protustvarni
kondicionali potvrñuju poopćenje. Na koncu, pozivanje na instance potvrñivanja
je zbunjujuće s pozicije suvremene rasprave o potvrñivanju. Sama pozitivna
instanca ne potvrñuje teoriju bez pozivanja na vanjske pretpostavke, oko čega
postoji konsenzus meñu teoretičarima potvrñivanja; nažalost, iz toga slijedi kako
je moguće potvrditi slučajno poopćenje pomoću malog broja instanci ukoliko
posjedujemo prave vanjske pretpostavke, što je, rječnikom znanstvene
metodologije, problem nereprezentativnosti uzorka.
Tri su smjera napada na DN model objašnjenja: na singularno uzročno
objašnjenje, na asimetričnost objašnjenja te na povezanost ishoda i zakona.
Michael Scriven (1962; prema Woodward, 2002) upozorava na teškoću
objašnjenja shvaćenog kao oblik Humeove teorije uzročnosti. Hume uzročnost
izjednačava s vremenskim slijedom utisaka, tj. pretpostavlja da svi iskazi o
uzročnosti impliciraju postojanje izvjesnog zakona ili pravilnosti koja povezuje
uzrok s posljedicom (Jacobson, 1996), čime je uzročnost iz empirijske
perspektive neinteligibilna. Scrivenov primjer »Udarac mojeg koljena u stol
prouzročio je prevrtanje posude
s tintom.« predstavlja tipično
singularno uzročno objašnjenje
– prema DN modelu, "udarac
koljena" je explanandum, a
"pretvrtanje posude s tintom"
explanans. Meñutim, ne postoji
Slika 17 Prikaz odreñivanja visine objekta na
zakon niti poopćenje koje bi temelju duljine njegove sjene.
114
eksplicitno povezalo explanans s explanandumom. Nadalje, primjer s

tintarnicom sastoji se od jedne rečenice, i nije dedukcija. Argument iz
asimetričnosti objašnjenja pronalazi protuprimjer kojim pokazuje kako je
intuitivno neprihvatljivo objašnjenje koje ne vodi računa o redoslijedu objekata
u objašnjenju. Zamislimo primjer gdje se na temelju duljine sjene odreñuje
visina zgrade. Jednostavnom trigonometrijskom jednadžbom, iz poznavanja
duljine jedne katete (sjena), i kuta u pravokuntnom trokutu (visina Sunca) lako
možemo izračunati duljinu druge katete (visina zgrade). Prema DN modelu,
zakon predstavlja trigonometrijska jednadžba, a početne uvjete kut Sunca i
duljina sjene, iz čega proizlazi da je duljina sjene uzročnik duljine zgrade
(Bromberger, 1996; prema Woodward, 2002). Napad u vezu izmeñu ishoda i
zakona sastoji se u pokazivanju nepostojanja kriterija razlikovanja valjanog
ishoda-posljedice ukoliko se rabe "nomički očekivani" explanansi. Primjerice,
sljedeći argument (Salmon, 1971; prema Woodward, 2002, p. 41):
»Svi muškarci koji rabe tablete za kontrolu trudnoće uredno ne zatrudne.
John Jones je muškarac koji redovno rabi tablete za kontrolu trudnoće.
John Jones nije zatrudnio«.
on ispunjava ispunjava kriterije zakonitosti prema Hepelovom i DN modelu, ali
ne možemo se složiti da je riječ o valjanom objašnjenju. Model očito ne uspjeva
obuhvatiti ulogu uzročnosti u objašnjenju. Uključivanje općenitosti i početnih
uvjeta može se shvatiti kao nužni, ali ne i dovoljni uvjet definicije objašnjenja.
Model statističke značajnosti (SR model) (Salmon, 1971) nastoji
obuhvatiti uzročnost putem odnosa uvjetovane ovisnosti., tj. odgovoriti na
pitanje zašto x, član skupine sa svojstvom A posjeduje i svojstvo B. Prvi je korak
ustanoviti homogenu diobu A kao skup podklasa ili ćelija Ci iz A, koje su
meñusobno isključive i iscrpne, tj. presjek svakog para podklasa je prazan skup,
a unija svih podklasa daje A. Uvjetne vjerojatnosti B u slučaju bilo koje podklase
su različite, tj. P(B|A.Ci)≠P(B|A.Cj) za svaki Ci≠Cj. Takoñer ne postoji daljnja
statistički značajna podjela bilo koje od ćelija A.Ci prema svojstvu B, tj. ne
postoji dodatno svojstvo Dk od A takvo da je P(B|A.Ci)≠P(B|A.Cj.Dk). U tom
slučaju, objašnjenje temeljeno na statističkoj značajnosti sastoji se od:
115
»(i) prethodne vjerojatnosti B unutar A:P(B|A)=p;

(ii) homogene diobe A u odnosu prema B, (A.C1,…, A.Cn), zajedno s
vjerojatnošću B unutar svake ćelije diobe: P(B|A.Ci)=pi, te
(iii) ćelije diobe kojoj pripada x.« (Woodward, 2002, p. 42)
Primjer s tabletama za kontrolu trudnoće sada se može pravilno postaviti

tako da u obzir uzima oba spola, i pretpostavku kako tablete nisu uvijek
učinkovite ako ih rabe žene, pa imamo sljedeću situaciju:
P(trudnoća|T.Muškarac.Uzima tabletu protiv začeća) =
P(Trudnoća|T.Muškarac) i
P(Trudnoća|T.Muškarac.Uzima tabletu protiv začeća) ≠
P(Trudnoća|T.Uzima tabletu protiv začeća).
Dvije su središnje ideje SR modela:
1. Objašnjenje se poziva na uzročne odnose;
2. Odnosi statističke značajnosti obuhvaćaju uzročne odnose.
No, glavna je teškoća SR modela što je pretpostavka (2) neodrživa (Cartwright,
1979; Spirtes et al., 1993; prema Woodward, 2002). Salmon nudi primjer
barometra: zamislimo sustav u kojem je atmosferski pritisak A jednostavan
uzrok pojavljivanja oluje S i očitanja barometra B, pri čemu nema uzročnog
odnosa izmeñu B i S. Prema modelu, B nije statistički značajan za S ako postoji
A, tj. imamo P(S|A.B)=P(S|A). Meñutim, A ostaje značajno za S ako postoji B, tj.
imamo P(S|A.B)≠P(S|B), pa je imamo temelj tvrditi kako je A značajno za
objašnjenje (u uzročnom smislu) za S, dok B to nije. Teškoća je što su brojne
druge uzročne strukture kompatibilne s ovakvim odnosom statističke
značajnosti, pa puko izračunavanje statističke značajnosti izvjesnog odnosa, što
je sve što SR model nudi, ne govori nam koji su uzročni odnosi, ili oni
objašnjenja, operativni.
U filozofiji znanosti razlikujemo još dva pristupa objašnjenju – model
mehaničke uzročnosti i unifikacijski model. Model mehaničke uzročnosti
(Salmon, 1984; prema Woodward, 2002) polazi od ideje kako je uzročni proces
fizikalni proces, koji ima svojstvo neprekidnog odašiljanja vlastite strukture.
Ključna značajka tog svojstva je sposobnost odašiljanja traga, kojeg intuitivno
razumijemo kao lokalno preoblikovanje strukture ili procesa. Za razliku od
116
uzročnih procesa, presudo-procesi ne posjeduju sposobnost ostavljanja traga.

Uzročno meñudjelovanje (causal interaction) zbiva se kada jedan uzročni
proces presijeca prostor-vrijeme drugog procesa i proizvodi modifikaciju
njegove strukture (npr. sudar dviju čestica koji za posljedicu ima promjenu i
kinetičke energije čestica i njihovog smjera). Objašnjenje izvjesnog dogañaja E
sastoji se od praćenja procesa i meñudjelovanja koje dovode do E (etiološki vid
objašnjenja), te opisa procesa i meñudjelovanja koji sačinjavaju sami dogañaj
(konstitutivni vid objašnjenja). Objašnjenje tako pokazuje kako se E »uklapa u
uzročni neksus« (Salmon, 1984, p. 9; prema Woodward, 2002).
Unifikacijski modeli objašnjenja (Friedman, 1974; Kitcher, 1989; prema
Woodward, 2002) za polazište imaju tvrdnju da objašnjenje u znanstvenoj teoriji
objedinjuje raspon različitih pojava. Kroz povijest znanosti takve teorije igrale
su ključnu ulogu, poput Newtonovog objedinjavanja zemaljskog i nebeskog
kretanja ili Maxwellovog objedinjavanja elektriciteta i magnetizma. Prema
Kitcheru, znanstveno objašnjenje rabi iznova isti niz "obrazaca argumenata"
kako bi izveo opis što je više moguće različitih pojava. Što je broj tako
upotrijebljenih obrazaca manji, što su stroža ograničenja postupaka izvoñenja
instancijacije, te što je širi opseg različitih zaključaka koji se mogu izvesti, to je
objašnjenje bolje objedinjeno.
Problem psihološkog objašnjenja usko je povezan s navedenim
pristupima objašnjenju u filozofiji znanosti. Sa stajališta Kuhnove teorije (1999),
znanstvenici u fazi normalne znanosti ne moraju uopće biti svjesni postojanja
filozofskih pitanja vezanih uz njihov rad, dok god je produkcija radova i
obećanje rješavanja zagonetki, pa time i osobnog napredovanja u zajednici
praktičara, zajamčeno. Meñutim, ako je ambicija izgraditi jedinstvenu teoriju
kliničkog pristupa u psihologiji, problem objašnjenja i šireg metateorijskog
okvira postaje neizbježan. Stoga pristupamo pitanju naravi psihološkog
objašnjenja.
5.3 Narav psihološkog objašnjenja

Rasprava o objašnjenju unutar filozofije znanosti dodatno se usložnjava iz
perspektive filozofije psihologije. Osim problema i pristupa koje smo naveli,
117
unutar psihologije pojavljuje s dodatnom teškoćom: povijesno gledajući, unutar

filozofije je postojao priličan otpor prema priznavanju znanstvenog statusa
psihologiji. Otpor dolazi iz nekoliko sfera: velike podjele filozofije znanosti na
kontinentalnu i anglo-saksonsku struju, preklapanje pojmova filozofije i
psihologije, te teleološko-svjetonazorna mimoilaženja, o kojima će biti riječi u
posebnom poglavlju.
Osporavanje znanstvenog statusa psihologiji može se promatrati kao
posljedica nekoliko faktora:
1. odnosi moći – pitanja kojima su se bavili psiholozi pitanja su
tradicionalno iz domene filozofije. Postojanje zasebne grupe praktičara
koja želi ustanoviti drugačiju metodu i redefinirati zagonetke kojima se
do sada bavila druga skupina praktičara izazivala je kroz cijelu povijest
znanosti osjetne potrese. Povijest rane znanosti povijest je legitimizacije
nove prakse objašnjavanja svijeta, ali i novoga svjetonazora. Klasični
prikazi povijest znanosti (Sagan, 1985; Bronowski, 1989; Russell, 2005)
neizbježno spominju priču o prvim znanstvenicima-mučenicima, poput
Galilea ili Bruna, Kopernika ili Keplera; Newton predstavlja drugi kraj
dimenzije – oličenje vrhunske racionalnosti. Činjenica je kako su i
Galileo i Bruno koristili znanstvene spoznaje kao teološke argumente,
dok je Newton13 značajan dio vremena na Cambridgeu posvetio alkemiji i
kabalističkoj numerologiji (Oxley, 2008). Pitanja o čovjeku i ponašanju
bila su domena filozofske ili teološke spekulacije, pa prinove nisu bile
dočekane s oduševljenjem – s jedne strane se držalo kako otimaju posao
starosjediocima, s druge da se bave moralno upitnom djelatnošću, što je
argument koji je, nažalost, još i danas prisutan u raspravama o psihologiji
(npr. Vitz, 2003). Argumenti su bili više ili manje suvisli, ali sociološki
13
John Maynard Keys, poznati ekonomist, kupio je na dražbi 1936. privatne rukopise sir Isaaca
Newtona. Nakon godina dešifriranja, ustanovilo se koliko je Newton bio uronjen u biblijsku
hermeneutiku i alkemiju, bavljenje kojom je tada bilo kažnjivo smrću. Filozofi prirode XVIII. st.
tumačili su Newtona kao isključivo mehanicističkog filozofa, što je slika koja se zadržala do danas,
iako se u korespodenciji koju je proučavao Keys, kao i analizom Stephena Snobelena preko 4000
Newtonovih spisa sačuvanih u jeruzalemskom arhivu, pokazalo da je u razdoblju od 1668. do 1683.
bio zaokupljen alkemijskim pokusima (prema Oxley, 2008).
118
gledano, u ranoj fazi psihologije možemo promatrati primjer borbe za

legitimaciju jedne epistemologije. Iz pozicije Kuhnove teorije znanstvene
revolucije, riječ je o klasičnoj borbi dvaju skupina znanstvenika u fazi
znanosti u krizi.
2. meta-znanstveni uzor – Platon je, posudivši dosta elemenata od
Pitagorejaca, postavio uzor kako bi sustav znanja trebao izgledati – nalik
na matematiku. Prvi kome je uspjelo tako uobličiti jedan korpus znanja
bio je Euklid, koji je u Elementima (cca. 300 p.K.) aksiomatizirao
dotadašnje spoznaje iz geometrije. Tek se je u XIX. st. s razvojem logike
pokazalo kako su mnogi Euklidovi dokazi tek ilustracije. Koliko je
utjecaj ovakvog pitagorejsko-platonističkog znanstvenog projekta, da
iskoristimo termin na Lakatosev (1970; 1999) način, vidljivo je u
nekoliko primjera:
a. odbojnost prema empirijskom istraživanju svijeta gotovo dva
tisućljeća na temelju Platonove upute astronomima o skretanju
pogleda s neba prema nutrini duše i istini (vidi Reichenbach,
1964);
b. Spinoza strukturira Etiku (1970) na način aksiomatskog
deduktivnog sistema;
c. Newton bez konkurencije postaje najveći znanstvenik ikada, jer je
prvi ostvario uzor matematičkog opisa stvarnosti. Kasnija hvala
ide do te mjere da ga Comte (1989; vidi takoñer Fiamengo, 1987)
gotovo divinizira.
d. Kant gradi filozofski sustav oko pretpostavke kako su Euklidov i
Newtonov opisi prirode potpuni i jedini mogući.
e. Ideja isključivo matematičkog opisa prirode koji bi zaobilazio
nepouzdanost empirijskog pristupa prvi puta je srušena otkrićem
neeuklidskih geometrija Riemanna, Bolyaia i Lobačevskog.
3. pokušaj redefiniranja terminologije – pojmovi koje rabi psihologija imaju
iste označitelje kao i filozofska psihologija, što počesto izaziva
terminološku zbrku. Pojmovi poput "psihe", "svijesti", "nesvjesnog",
"ludila", "uma", "emocija"… uvelike su se rabili kroz povijest filozofije,
119
povrh toga u različitim tradicijama, tako da ne postoji konsenzus oko

njihova značenja. Znanstvena psihologija preuzela je pojmove i s
vremenom im modificirala značenje, no izvjesni tragovi tradicija ostaju.
Najstroži zahtjeva za utemeljenjem isključivo znanstveno-psihološke
terminologije dolazi s pozicije irealizma i neurofilozofije (Feyerabend,
1963; Rorty, 1965; Churchland, 1981; Churchland, 1990; prema Ludwig,
2003), zastupnici kojeg tvrde kako su naši pojmovi o mentalnom prazni –
oni potječu iz predznanstvenih, folk-teorija ponašanja. Kao što je
napuštena demonologija u objašnjenju psihopatologije, tako bi trebalo
tretirati i zdravorazumske konceptualne sheme psihologije i prikloniti se
znanstvenoj izvrsnosti neuropsihološkog objašnjenja (Churchland i
Sejnowski, 1990; prema Lycan, 2003).
4. Nekoherentnost problema i metodologije, višestrukost paradigmi –
znanstveno stanje unutar psihologije (kao i unutar drugih društveno-
humanističkih znanosti) može se opisati kao fragmentirano – postoji više
utjecajnih škola (unutar psihoterapijskih pravaca razlikujemo neo-
psihoanalitičku, neo-biheviorističku, humanističku); preko 400 postojećih
terapija možemo razvrstati u tri glavne grupe: psihodinamske,
kognitivno-bihevioralne i humanističke, ali time podjela nije isrcpljena
(Jones, 1986; prema Jones i Butman, 1991, p. 31); postoji tendencija
shvaćanja psiholoških škola kao paradigmi, iako postoje sporovi (Ardila,
1992), pri čemu su teze pojedinih škola u izravnoj suprotnosti (npr.
psihofizički i kognitivistički pristup u psihofiziologiji stresa koje je
moguće gledati kroz prizmu suprotstavljenih iščitavanja Protagorina
prvog fragmenta), te prigovor o prevelikom rasponu metoda, od kojih
neke pripadaju povijesnoj znanosti (Koch, 1981; prema Jones i Butman,
1991).
Iz perspektive ovih teškoća (prigovorom o nekoherentnosti psihologije

bavimo se na drugom mjestu), za filozofiju znanosti je od interesa kako
odgovoriti na pitanje o vrsti objašnjenja u psihologiji: možemo ga formulirati
kao problem nalikovanja psihološkog objašnjenja onome u prirodnim
znanostima (naturalizam i antinaturalizam), pitanje odnosa psihološkog
120
objašnjenja sa zdravorazumskim (kompatibilizam i inkompatibilizam), te je li

psihološko objašnjenje uzročno ili nije (Miščević, 1990).
Naturalisti zastupaju stav o uzročnosti psihološkog objašnjenja, te da je
ono nalik objašnjenju u prirodnim znanostima. Povijesno gledano, znanstvena
psihologija razvila se pod utjecajem filozofske psihologije i biomedicinskih
znanosti – na primjeru Freuda vidljivo je kako je bio pod utjecajem i klasičnog
empirizma, i filozofa prirode poput Herbarta i Helmholtza, Darwinove
evolucijske teorije, ali i koncepata, poput nesvjesnog, razvitak kojeg možemo
pratiti u sklopu njemačke idealističke filozofije XIX. st. (Matijašević, 2006;
Gardner, 1992). Antinaturalisti tvrde kako postoji nepremostiv objašnjavalački
jaz izmeñu prirodnih i društvenih znanosti, a temelji se na ideji tumačenja, čiji
su najistaknutiji zastupnici Wilhelm Dilthey, Max Weber, Jürgen Habermas,
Georg H. von Wright14, W. V. Quine i D. Davidson.
Pitanje odnosa znanstveno-psihološkog objašnjenja i zdravorazumskog
(tzv. folk-psihologija) posebno je pitanje kojim se ovdje nećemo baviti. Recimo
samo da kompatibilisti dozvoljavaju postojanje objašnjavalačkog kontinuuma
izmeñu znanosti i zdravog razuma, dok po inkompatibilistima to nije moguće
zbog naravi znanstvenog objašnjenja. O pristupima uzročnom objašnjenju:
deduktivno-nomološkom modelu, mehanicističkom modelu, modelu statističke
značajnosti i unifikacijskom modelu već je bio govora.
5.4 Psihoterapijski pravci i naturalistička pogreška

Razrañenost teorija koje su u temelju psihoterapijskih pravaca, njihova
objašnjavalačka snaga, učinkovitost tretmana i nesumnjiva ambicija njihovih
autora, imali su za posljedicu iskorak iz primijenjene psihologije u normativnu
psihologiju, pa na koncu i u političku teoriju. U skladu s razvojnim putem
znanosti – opisivanje, objašnjavanje, upravljanje – pokušaje psihološkog ili čak
psihoterapijskog zasnivanja društvene teorije. Gradacijski, te pokušaje možemo
posložiti u sljedeći niz: i) opis i objašnjavanje društvenog stanja pozivanjem na
14
G. H. von Wrightu treba dati za pravo i istaknuti kako je, iako zagovarajući jaz izmeñu prirodnih i
društvenih znanosti, predlagao postojanje metodološkog paralelizma, čime bi se izbjegla neugodna
posljedica pitanja utemeljenosti egzaktnosti društvenih znanosti (von Wright, 1975)
121
odreñeni psihoterapijski pravac, tj. sociološki psihologizam; ii) psihologija kao

svjetonazorna pozicija; iii) iskorištavanja teorije psihološkog zdravlja kao
modela izgradnje učinkovitijeg društva, bolje rečeno – utopije.
5.4.1 Psihoterapija društva

Iza psihoterapija, kao što smo vidjeli, stoje razrañene i plodne teorije. Upravo su
njihova objašnjavalačka snaga, difuznost granice izmeñu socioloških i
psiholoških tema uz očitu krizu društva u kojima su autori živjeli – od propasti
Austro-Ugarskog carstva i Prvog svjetskog rata u Freudovu slučaju; uspona
nacizma i Drugog svjetskog rata u Jungovu slučaju, te brojne krize druge
polovice XX. stoljeća kad su u pitanju drugi autori, poput Christophera Lascha
(1986), B. F. Skinnera (1976, 2002) ili Paula Vitza (2003), doveli do ambicije
proširivanja psihoterapijske teorije i kriterija mentalnog zdravlja pojedinca na
dijagnostiku i postavljanje kriterije zdravlja društva. Kako možemo vidjeti, riječ
je o autorima izravno suprotstavljenih pozicija u odnosu prema psihoterapiji
(dinamski, bihevioristički i teološki pristup). Autor rabi ovu okolnost iz povijesti
psihologije kao argument za nazočnost životne filozofije kao središnjeg
konceptualnog dijela psihoterapija. Takav svjetonazorni sklop, jednostavno je
(koliko god sociološki psihologizam može biti jednostavan) proširiti iz svijeta
osobe na svijet osoba.
5.4.2 Psihoterapijska teorija kao svjetonazorna pozicija – slučaj prvi:

antipsihijatrija
Antipsihijatrijski pokret izjasnio se šezdesetih godina prošlog stoljeća kao
odlučni protivnik medicinske definicije mentalnih poremećaja i, kako navodi
David Cooper (1986, p. 31), to je politički pokret protiv psihijatrijskog nasilja.
Uz Coopera, najslavnija imena pokreta su Ronald D. Laing, Thomas S. Szasz,
Aaron Esterson, Joseph Berke, F. Basaglia, W. Huber, M. Mannoni, te Michel
Foucault (Filipović, 1990).
Početak antipsihijatrijske kritike možemo povezati s Goffmanovom
knjigom Azili (1961), u kojoj se bavio utjecajem koji bolnica kao institucija (u
sociološkom smislu) ima na pacijente i njihov tretman. Uvoñenjem termina
'totalne institucije', tj. izoliranog i zatvorenog socijalnog sistema koji ima za cilj
122
kontrolu nad životom većine svojih članova, Goffman je postavio teorijski okvir
za propitivanje tretmana mentalno poremećenih osoba u terminima odnosa moći.
Totalne institucije nisu ograničene isključivo na mentalne ustanove – one mogu
biti zatvori, škole internatskog tipa ili vojarne. U praksi, totalne institucije
redovito njeguju izvjesne oblike rituala ponižavanja – riječ je o inicijacijskom
obredu kojim se članove odvaja od njihovog prethodnog identiteta i čini
podložnijima autoritetu.
Szasz se u Mitu o mentalnoj bolesti (1961) i Proizvodnji ludila (1970)
oštro obrušio na ideju o postojanju nečega što nazivamo 'mentalni poremećaj'.
Dapače, osim što zagovara kako je riječ, ne o činjenici, nego o proizvedenom
mitu, tvrdi kako bi psihijatriju bilo bolje staviti u društvo alkemije i astrologije –
dobro znanih pseudoznanosti. Osobe koje nazivamo pacijentima nisu bolesne
nego se neuspješno suočavaju sa stresom i problemima življenja. Glavni pomak
Szaszovog pristupa je u tretmanu – ponašanje poremećenih osoba bolje se
objašnjava kroz termine komunikacije i suočavanja, nego kroz pozivanje na
kemijsku neravnotežu u mozgu. Nadalje, nastavljajući se na Goffmanove nalaze,
navodi primjere zloporabe okoliša psihijatrijske ustanove za ograničavanje
slobode štićenika, odbijanje ozbiljnog prihvaćanja njihove komunikacije, te
prisilne hospitalizacije iako osoba nije počinila nikakav prekršaj zakona.
Njegovim zalaganjem, borba za prava psihijatrijskih pacijenata dobila je u
javnosti mjesto koje su zauzimale borba za prava žena ili manjina (Freedhei i
Weiner, 2003).
Zašto je mentalna bolest načinjeni mit? Ako opet uzmemo u obzir
sociološku perspektivu znanosti, naglašenu Koyréovim (1981) i Kuhnovim
(1999) doprinosom, Szaszu je jednostavno pozvati se na povijesnu ulogu
liječnika i njihovom položaju moći u danom društvu. Jednostavno – tijekom
gotovo tri stoljeća – liječnička je profesija stigmatizirala osobe koje su bile
socijalno neprihvaćene, napasne, čudne ili jednostavno, naporne. O moći
stigmatizacije dovoljno govore dva primjera: instrumentalizacija psihijatrije u
totalitarnim režimima XX. stoljeća kao sredstva za uklanjanje političkih
neistomišljenika i promjene u klasifikaciji mentalnih poremećaja, poimenice,
uklanjanje homoseksualnosti iz DSM i ICD klasifikacije, odnosno spor o
123
(ne)uvoñenju predmenstrualnog disforičnog poremećaja (APA 1996; Davison i

Neale, 2003). Po Szaszu, pokušaj utvrñivanja etiologije, bilo u biološkome, bilo
u Freudovome 'podzemlju', neuspješan iz razloga što je riječ isključivo o
metafori, i to lošoj.
Što se komunikacijske strane prigovora tiče, Paul Watzlawick (1976),
jedan od teoretičara Palo Alto škole, navodi problem kako pretpostavke u
komunikaciji oblikuju stvarnost: kada je jednom prigodom organiziran roštilj za
osoblje i štićenike izvjesne psihijatrijske ustanove, jedan od štićenika bio je
zadužen za roštiljanje. U razgovoru s liječnikom, komad mesa je počeo gorjeti.
Razgovor se i dalje nastavio i obje strane su ignorirale vrlo očiti podražaj. U
kasnijem razgovoru o toj situaciji, ustanovilo se kako pacijent nije želio reagirati
iz razloga što ni psihijatar koji je bio u razgovoru nije reagirao na miris
zagorenog mesa, dok psihijatar nije želio reagirati računajući da bi time smanjio
autonomiju pacijenta i jasno pokazao da je ovaj nekompetentan.
Rosenhanovo istraživanje (1973; prema Hock, 2004) ključni je empirijski
dokaz navedenim tvrdnjama. On je u dvanaest psiholoških klinika u pet saveznih
država na obje obale SAD ispitao kriterije razlikovanja učinkovitog i patološkog
psihološkog funkcioniranja. Osmero ispitanika (tri žene i pet muškaraca) se
javilo u navedene ustanove s lažnim simptomima – čuli su glasove koji
izgovaraju "prazno", "šuplje" i "mukli udarac". Svi osim jednoga dobili su
oznaku shizofrenog. Isprva su potajno, a zatim neskriveno bilježili dogañaje
unutar klinike, jer se bilježenje doživljaja smatralo samo još jednim simptomom
bolesti. Dužina boravka varirala je od sedam do 52 dana, medijan je iznosio 19
dana. Prilikom puštanja, u kartonima je bilo navedeno "shizofrenija u remisiji".
»U tri slučaja hospitalizacije pseudobolesnika, 35 od 118 pravih pacijenata
izrazilo je sumnju u mentalnu bolest ispitanika. Oni su ima upućivali komentare
poput: "Niste vi ludi! Vi ste novinar ili reporter. Vi kontrolirate bolnicu!"«
(Hock, 2004, p. 228). Rezultati su upozorili na ljepljivost oznake – jednom kada
se dobije oznaka shizofrenika, to postaje središnja crta ličnosti i ima značajan
utjecaj u interpretaciji ponašanja. Kao reakcija na kritike istraživanja, Rosenhan
je najavio da će u tri sljedeća mjeseca poslati lažne bolesnike u bolnicu. Do
kraja tog razdoblja primljena su 193 pacijenta od kojih se za njih 41 procijenilo s
124
visokom sigurnošću od strane barem jednog procjenjivača (član osoblja bolnice)

da je pseudopacijent; psihijatrima je bilo sumnjivo njih 23, a i osoblju i
psihijatru njih 19. Rosenhan u navedenom razdoblju nije poslao niti jednog
pseuudopacijenta. U razdoblju izmeñu 1973. i '75. ponovio je istraživanje u 12
različitih bolnica.
Donekle sličan pokus spominje i Watzlawick (1976) – pokušalo se suočiti
dva psihijatra pri čemu se svakome od njih reklo kako će imati priliku
razgovarati sa pacijentom koji ima snažnu deluziju da je psihijatar. Istraživače je
zanimalo koliko će im vremena trebati da prozru zabludu. Pokus na žalost nije
uspio, jer je mlañi sudionik prepoznao svojeg slavnijeg kolegu i iskoristio
situaciju da dobije nekoliko besplatnih savjeta za vlastitu psihijatrijsku praksu.
Gledano iz pozicije znanstvene metodologije, antipsihijatrijska kritika
posjeduje i logičku komponentu. Naime, ako promatramo posao kliničke
procjene kao dio ekspertnog sustava, koji se sastoji od baze podataka i niza
čvorišta ako-onda, tada je proces moguće opisati kao niz implikacija (Ćirić,
2002):
Ako se zadovoljeni uvjeti klasifikacije (simptomi), ponašanje osobe
možemo svrstati u razred X (sindrom).
Ako je zadovoljen klasifikacijski razred X, onda možemo pojavi pridružiti
naljepnicu D (dijagnozu).
Ako smo ustanovili dijagnozu D, onda je preporučljivo rabiti tretman T.
Pojavio se skup simptoma.
Preporučjivo je rabiti tretman T.
Ovaj lanac implikacija je, dakako, pojednostavljena shema dijagnostičkog

postupka. U praksi on podrazumijeva višestruko testiranje, uporabu validiranih
mjernih instrumenata, superviziju kliničara. Meñutim, usprkos ovim zaštitnim
mehanizmima, problem na koji je upozorila antipsihijatrija postoji. Iz pozicije
pravila valjanog zaključivanja, u mogućnosti smo birati dva oblika zaključka:
modus ponens, kao u prethodnoj ilustraciji, ili modus tollens, čiju uporabu kao
demarkacijskog kriterija znanosti zagovara Karl Raimund Popper (1973).
Postojanje mogućnosti opovrgavanja pruža priliku procjenjivaču da uoči i
ispravi pogrešku. Popperov falsifikacionizam tako možemo promatrati u svjetlu
125
negativne povratne sprege koja omogućuje sistemu procjene (ili znanstvenoj

teoriji) smanjeni broj netočnih rezultata. Kako tvrdi Szasz, upravo prema onima
koji uporno tvrde da su zdravi usprkos što su ih sturčnjaci proglasili ludima i
zatvorili u ludnice, najveći je pritisak, te se identificira njihov nedostatak uvida u
bolest (Fillipović, 1990).
Sličnom pravcu razmišljanja pridružuje se i Foucault (1980) u knjizi
Povijest ludila u doba klasicizma, u kojoj zagovara tezu o ludilu kao socijalnoj
konstrukciji. Konstrukcija je preživjela jer je bila podržana u administrativnoj i
medicinskoj praksi. Ta je praksa započela s prelaskom voñenja skrbi o
poremećenim osobama iz domene karitativnog djelovanja Crkve u domenu
liječništva i države. Prateći više ili manje uspješne pokuse upravljanja tim
neželjenim segmentom društva (institucionalna izolacija i stigmatizacija
štićenika, Pinelova revolucija psihijatrijske prakse, preustroj mentalnih ustanova
u ekonomski održive), Foucault nudi detaljan uvid u društvenu uvjetovanost
fenomena ludila. Kasnije će isti obrazac ponuditi u analizi seksualnosti, te
analizi državnog monopola na nasilje.
Richard Hunter i Ida Macalpine, britanski psihijatri, takoñer upozoravaju
na značajne teškoće u psihijatrijskoj praski: nepostojanje objektivne metode
opisa ili komuniciranja kliničkih rezultata, nepostojanje unificirane, opće važeće
i objektivne terminologije, što za posljedicu ima raznovrsnost dijagnoza, stalnu
promjenu nomenklature i proliferaciju klasifikacijskih razreda, nedovoljno
provjerenih hipoteza. Nadalje, autori upozoravaju da etilogija ostaje
spekulativna, patogeneza i dalje nepoznanica, dok tretmani podliježu ili modi ili
ekonomskom pritisku (prema Porter, 2002).
Robert D. Laing, psihijatar, jedno je od ključnih imena antipsihijatrijskog
pokreta. Tijekom svojeg psihijatrijskog djelovanja, u glazgovskoj Royal Medical
Hospital obavio je istraživanja koja su obuhvaćala obitelji shizofrenih bolesnika,
i u tom razdoblju nastaje studija u suradnji s a. Estersonom Sanity, Madness and
the Family (Mentalno zdravlje, ludilo i obitelj). Skupa s D. Cooperom,
J. Berkeom i Leonom Redlerom 1967. osniva Institute of Phenomenological
Studies, a aktivno sudjeluje u organiziranju i voñenju Kongresa o Dijalektici
126
osloboñenja. Najpoznatija djela su mu The Divided Self (Podijeljeni self) i The

Politics of Experience (Politika iskustva).
Srž Laingove teorije je teza da "takozvani duševni bolesnik odgovara ne
represiju društva shizofrenijom – stanjem koje se zbog nedefiniranosti
antipsihijatri najviše bave, i to društva normalnih koji su zapravo nesvjesni
svoga stanja otuñenja, uspavanosti" (Filipović, 1990, p. 26). Ludilo tako nije
samo slom, nego i "proboj i osloboñenje" (Filipović, 1990, p. 27). Laing je bio
izvrgnut značajnim kritikama, od kojih su neke radikalno iskrivljavale tezu.
Kako sam kaže, nikada nije zagovarao da je »ludilo superiornije duševnom
zdravlju. Žao mi je ako sam ljude naveo na tu pomisao. Ne bih nikada
preporučio ludilo.« (Boyers i Orrill, 1971, p. 305; prema Filipović, 1990).
Antipsihijatrija je u ovom slučaju kritika psihijatrijskog društva koje
postoji u mentalnoj ustanovi, koja je totalna ustanova u Goffmanovom smislu
(1961). Ona je pokret koji želi humanizirati tretman pacijenta, vratiti mu ljudsko
dostojanstvo i pri tom upozorava na patologiju upravo one institucije koja bi
trebala pomagati u ponovnom stjecanju mentalnog zdravlja. S filozofske
pozicije, antipsihijatrijski pokret je praktična primjena egzistencijalističkih
načela, zorni prikaz do kuda može dovesti socijalna konstrukcija znanja i
upozorenje što neravnomjerni odnosi moći mogu učiniti za one u
neravnopravnoj poziciji. Sumanuto je generalno optuživati psihijatrijske
institucije za totalitarizam unutar demokratskog društva, ali mjesta za
humanizaciju svakako ima.
5.4.3 Psihoterapijska teorija kao svjetonazorna pozicija – slučaj drugi:

psihologija kao religija
Sljedeći slučaj odnosa prema psihoterapijskoj teoriji kao svjetonazoru je
negativan – psihoterapija se doživljava kao konkurentska religija, koja
legitimitet ne temelji na objavi nego na znanstvenoj metodi. Egoizam se uzima
za središnju vrijednost, što je iz pozicije kršćanstva pogrešna vrijednost: »sve
suvremene teorije ljudske motivacije i toerije ličnosti smatraju da je nagrada
našemu ja (tj. egoizam) jedino funkcionalno etičko načelo« (Vitz, 2003, p. 6).
127
Na psihologiju se gleda kao na herezu - samoostvarivanje je, s glavnom

temom "spoznaj samog sebe" zamijenilo judeokršćansku zapovijed "ljubi boga i
bližnje", pa je time gnostička. »U tom smislu, čitava suvremena psihologija, ma
kakvom teorijskom pravcu pripadala, može se, zbog naglaska na osobitom,
ponešto ezoterijskom znanju, općenito protumačiti kao dio široko
rasprostranjene gnostičke hereze« (Vitz, 2003, p. 19). U ovom slučaju autor čini
znanstvenu herezu prebrze generalizacije, jer u analizu psihoterapija uvrštava
samo humanističko-egzistencijalističke pravce, dok izostavlja biheviorizam i,
začudo, psihoanalizu. Kako se čini, Vitz kritiku temelji na dva momenta: prema
prvome, rani psiholozi objašnjavaju svoju djelatnost u terminima rezerviranima
za religijsku psihologiju; primjerice Freud i Jung, koji obilato rabe mitološke i
religijske motive. Ova je pojava karakteristična za svaku znanost u ranoj fazi
normalne znanosti nakon izlaska iz proto-znanstvene faze. Kopernik, Galileo i
Newton pisali su o astronomiji i rabili je ili kao teološki argument, ili koristili u
nekim dijelovima teološku terminologiju. Kuhnova teorija znanstvenih
revolucija predviña ovakav razvoj znanstvene terminologije; uostalom, sličnu
raspravu možemo čuti od pristalica eliminativizma i neurofilozofije o potrebi
utemeljenja psihologije u potpuno novim terminima, koji su rasterećeni od
zdravorazumskog i tradicionalnog značenja (vidi Churchland, 1990). U drugom
momentu, Vitz nastoji filozofski opravdati vlastiti svjetonazor. Ovo je svakako
legitimna pozicija i uvijek izvediva, iako je tehnički vid problematičan utoliko
što filozofska argumentacija, za razliku od znanstvene ima veći izbor polazišta i
nije toliko opterećena empirijskom potvrdom.
Ukratko, Vitz (2003, p. 8) svoju poziciju sažima u pet argumenata, čiju
ćemo kritiku zatim izložiti:
»1. Psihologija kao religija postoji, i ona je posebno snažna u
Sjedinjenim Američkim Državama.
2. Psihologiju kao religiju moguće je kritizirati s više različitih stajališta,
neovisno o religiji.
3. Psihologija kao religija zastupa izrazito antikršćanska stajališta.
128
4. Psihologiju kao religiju u velikoj mjeri podupiru škole, sveučilišta i

socijalni programi koji se financiraju od poreza prikupljenog od
milijuna kršćana.
5. Psihologija kao religija već duži niz godina upropaštava pojedince,
obitelji i zajednice. Meñutim, posljednjih godina razorna logika ovog
sekularnog sustava počinje se bolje shvaćati, a s obzirom na to da sve
više i više ljudi postaje svjesno praznine samoobožavanja, kršćanstvo
je dobilo izvanrednu povijesnu priliku da čovjeku pruži smisao i život.«
Iz sociološke perspektive, religija se razumije kao »društvena institucija

koja uključuje vjerovanja i djelovanja koja se temelje na prepoznavajnu svetoga
(…) sveto je odvojeno [od profanog] kao nadnaravno i nadahnjuje
strahopoštovanje i štovanje (…) profano je uključeno kao obični element
svakodnevnog života« (Maconis, 2008, p. 492). Ideologija se, iz iste
perspektive, definira kao »glavni razlog zašto društvene hijerarhije opstaju (…)
[ideologiju čine] kulturalna vjerovanja koja opravdavaju izvjesne društvene
poretke, uključujući obrasce nejednakosti« (Maconis, 2008, p. 261). U tom
smislu, od psihologiji je moguće govoriti isključivo kao o ideologiji, ni u kojem
slučaju kao o religiji, jer unutar psihologije nema mjesta za nadnaravno (ili
parapsihološko). Tvrditi kako je znanost ideologija, pak, nije ništa novo, nakon
Feyerabendovog (2002) metodološkog anarhizma. Time smo pokazali kako je
prva točka neodrživa, a s njome i druga.
Treća točka kritizira psihologiju kao izrazito antikršćanski nastrojenu.
Budući je tema ove radnje filozofija znanosti, a ne teologije, ovaj prigovor nije
zanimljiv, ukoliko i je istinit.
Prigovor o psihologiji kao ideološki upitnom pothvatu koji parazitira na
novu poreznih obveznika kršćana je takoñer neumjesan, jer su porezni obveznici
pripadnici države, a ne specifične religije, što i je bit sekularne države. Takoñer,
ovaj argument je u izravnoj suprotnosti s duhom demokracije koji stoji iza
poitivne diskriminacije, ali ne i pukog glasa većine.
Peti argument ima za pretpostavku da kršćanstvo pruža najbolji (ili čak –
potpuni) smisao života. Meñutim, može li se o religiji u sekularnoj državi
govoriti kao o zastupanju znanstvene teorije koja pruža najbolje objašnjenje?
129
Dok iza teorije mora stajati empirijska evidencija, sloboda vjeroispovjesti je

zajamčena, što izravno pobija tezu "jedne najbolje religije". S druge strane, Vitz
je psiholog i zapanjujuće je da psihologiji pristupa isključivo kroz prizmu
ideologije – s takvom argumentacijom moguće je napasti bilo koju znanost da
nije u skladu s izvjesnim skupom vjerovanja.
5.4.4 Stvaranje biheviorističke utopije

Kod biheviorista, dva su se autora uhvatila ambicioznog cilja uporabe vlastitog
teorijskog usmjerenja kao sredstva poboljšanja života, ne samo pojedinačnih
korisnika, nego cjelokupnog društva. Watson je 1924. u potpunosti napustio
koncept instinkta i odbacio koncepte nasljednih sposobnosti, talenta, sklonosti –
jedino što postoji je okolina. U kontroliranoj okolini i primjenom
biheviorističkih metoda u odgoju, možemo bilo koga odgojiti da bude bilo što.
Mali je korak od ovakve zamisli do utopističke maštarije. Watsonov izazov
glasi:
»Dajte mi tuce zdrave djece i vlastiti svijet, dobro oblikovan prema mojim
zamislima, da ih u njemu odgajam. Garantiram da ću uzeti jednog
nasumce i obučiti ga da postane specijalist u bilo kojoj grani – liječnik,
odvjetnik, umjetnik, trgovac, pa čak i prosjak ili lopov, bez obzira na
talente, sklonosti, tendencije, sposobnosti, vokaciju i rasu njegovih
predaka.« (Watson, 1924, p. 82; prema Hothersal, 2002, p. 511)
Uvjetovanje tako postaje veliki društveni izjednačitelj (equ i jamstvo da

svatko ima jednake šanse u društvu tražiti vlastitu sreću, ili barem mu se ta
uloga u kojoj bi bio sretan, može, u kontroliranoj okolini, dodijeliti.
B. F. Skinner odlazi korak dalje i razrañuje u djelima S onu stranu
slobode i dostojanstva (2002) i Walden dva (1976) biheviorističku ideju društva
i utopije. U prvom djelu tvrdi da se tradicionalni pogled na slobodu mora
prepraviti – sloboda i dostojanstvo igrali su u povijesti važnu ulogu u borbi
protiv raznih oblika tiranije, ali u suvremeno doba ti su pojmovi postali prepreka
stvaranju učinkovitijeg društva – dovoljno je pogledati ne tako davno završeni
rat (knjiga je objavljena 1971), nuklearnu prijetnju, uništavanje okoliša.
Naglasak više ne bi trebao biti na osobnoj slobodi i nezavisnim pojedincima,
130
nego na fizičkoj i društvenoj okolini. Ako se želi napraviti promjena u načinu

života, treba promijeniti okolinu, a ne čovječanstvo.
Iz biheviorističke perspektive, postoji samo ono što se može opaziti, a to
je ponašanje. Ponašanje je posljedica podražaja iz okoline i naučenih obrazaca.
Pozivanje na mentalne konstrukte samo zamagljuje objašnjenje, što je posljedica
preuzimanja tradicionalnog okvira objašnjenja ponašanja. Ukoliko nema
»autonomnog čovjeka« (Skinner, 2002, p. 26), ne može ga se optužiti da je
počinio prekršaj jer je tako odlučio, niti ga se može kazniti. Kažnjavanje je,
prema njemu, ionako neučinkovit način kontroliranja ponašanja i posljedica
neznanstvenih teorija o ponašanju. Koncept autonomnog čovjeka temelji se na
pretpostavci "slobode volje", koja je mentalistički konstrukt koji se ne može
dokazati. Biheviorizam zagovara determinističko shvaćanje ponašanja, pa
konstrukt slobode postaje suvišan.
Kultura je »skup praksi« (Skinner, 2002, p. 131), razvija se kada nove
prakse produlje opstanak onih koji ih rabe. Opstanak je jedini kriterij po kome,
eventualno, treba vrednovati kulturu. »Jednostavna je činjenica da kultura koja
zbog bilo kojeg razloga uvodi vlastite članove u rad na svome opstanku, ili
opstanku nekih svojih praksi, ima veće izglede za preživljavanje« (Skinner,
2002, p. 136). Promjena okoline i promjena praksi putem biheviorističkih
metoda jedino je što treba pretpostaviti za promjenu kulture, rezime je
Skinnerova razmišljanja.
Walden dva je jedino Skinnerovo fikcijsko djelo. Napisano je 1945.
godine (objavljeno je tri godine kasnije), upravo dok je Drugi svjetski rat
završavao, odražavala je zabrinutost sa smjerom u kojem je krenuo svijet. Kao i
u literarnom uzoru, Thoreauovu Waldenu, Skinner zagovara korjenito rješenje i
napuštanje postojećeg društva i odbacivanje postojećih društvenih i političkih
rješenja. Za razliku od prvog Waldena, drugi je zamišljen kao zajednica koja se
može praktično ostvariti (vidi treće poglavlje romana i argument s odjećom).
Zbog distopijskog karaktera, knjiga ima atmosferu sličnu Orwellovoj 1984,
objavljenoj iste godine.
Walden Dva je utopija u kojoj živi oko sretnih i zadovoljnih 1000 ljudi.
Oni žive u zajedničkim zgradama, jedu u kantini, odgajaju djecu u kolektivnom
131
odgajalištu, sami uzgajaju i izrañuju što im treba za život. Novac se ne rabi,

nego svatko usluge i robe koje mu trebaju zarañuje četverosatnim radnim
danom. Budući ne postoje nikakvi žetoni koje bi se moglo akumulirati, niti ih je
moguće razmjenjivati s drugima za usluge, ekonomija je temeljito komunalna,
što je izazvalo dosta optužaba u Americi za širenje komunizma (Hothersal,
2002).
Odgoj djece je takoñer komunalan – djecu ne odgajaju majke, već
dragovoljke koje sudjeluju u radu odgajališta komune. Skinner opisuje pregratke
za odgoj djeteta u kojoj se može kontrolirati toplina i vlažnost – svoju kćer
Deborah je odgojio u jednom takvom pregratku. Kad je u časopisu Ladies'
Home Journal 1945. objavio članak o pokusu koji je trajao dvije i pol godine,
publicitet je bio ogroman. Reakcije su bile u rasponu od oduševljenja do
zgražanja. Povrh toga, projekt komercijalne izrade "zračnih kolijevki"
financijski je propao. Skinnerova druga kći, Julie Vargas, nije bila odgojena kao
Deborah, ali je odlučila svoje dvije kćeri odgojiti u zračnoj kolijevci (Hothersal,
2002, p. 571).
U 13. i 14. poglavlju Frazier (jedan od autorovih alter-ega; Burris je
drugi) tvrdi kako se uporabom uvjetovanja može iz društva ukloniti emocije
poput ljubomore i frustracije. Tako uvjetovana djeca ne trpe negativne emocije i
žive u okolini tolerancije. Kao ilustraciju samo-kontrole, kroz koju se postiže
ovaj utopistički spokoj, Skinner opisuje niz djece koja oko vrata nose lizalice i
koja za nagradu mogu navečer dobiti cijelu lizalicu ukoliko je tijekom dana nisu
dotakli. Castle, jedan od junaka, kao i dobar dio javnosti nakon objavljivanja
knjige, zgrožen je takvom prisilom. Valja spomenuti da postoje i zanimljiviji
objekti zgražanja – eugenika u obliku genetskog eksperimentiranja je
spomenuta, iako još nije praksa Waldena Dva.
Skinner je očito zastupnik utilitarizma i ekstremnog biheviorizma – sve u
okolini što se pokaže korisnim za selekciju poželjnog ponašanja je dobro.
Kultura, koja je ionako samo skupina bihevioralnih obrazaca koji se prenose
transgeneracijski, takoñer je podvrgnuta tom načelu. Propaganda, primjerice,
nije prihvaćena ne zbog bilo kakvog individualnog prava na slobodu ili
informiranost, već samo zato što se pokazala neučinkovitom.
132
6 FILOZOFSKO SAVJETOVANJE
Citat koji autori iz područja filozofskog savjetovanja često rabe kao ilustraciju
važnosti filozofije za zadovoljan život je Epikurova rečenica "Prazan je
filozofski argument koji ne donosi olakšanje ljudske patnje." Teme koje su
zaokupljale pozornost u filozofiji od samog su njenog početka postale vezane uz
valjani život i otkrivanje razumskog puta do načina života koji će nam jamčiti
ugodu, blaženstvo i uzoritost. U ovom poglavlju razmotrit ćemo mogućnost
iskorištavanja filozofije u savjetodavne svrhe. Tri su vida analize: povijesni
pristup ideji filozofije kao savjetodavne, pokret filozofskog savjetovanja i
metodološka pitanja vezana uz filozofsko savjetovanje.
6.1 Filozofija kao psihološka pomoć – prije pokreta

filozofskog savjetovanja
Počeci savjetodavne uporabe filozofije sežu u same početke filozofije u antičkoj
Grčkoj, pa je zbog malog broja pouzdanih ili uopće sačuvanih dokumenata
prvenstvo teško odrediti. Vjerojatno je meñu prvim psiholozima i
savjetovateljima bio Alkmeon iz Krotona (cca. VI. st. p. n. e.), iako knjige koje
se dotiču teme snova možemo naći još u asirsko doba, petom i šestom tisućljeću
prije naše ere (prema Hothersal, 2002). Baštinik je tradicije hramske medicine,
koja je bila uvelike psihosomatski usmjerena. Čini se kako tajna njena uspjeha
leži u obilatoj primjeni ritualnih postupaka i dijetnom režimu (Hergenhahn,
2000, p. 32). Obavljao je seciranja i vjerojatno prvi pružio empirijski utemeljene
anatomske opise, i prvi je autor u Zapadnoj medicini i prirodnoj filozofiji koji je
mentalno smjestio u mozak. Uz Empedokla autor je najdugovječnije filozofske i
psihološke teorije kognicije – reprezentacionalizma (Freedheim i Weiner, 2003,
p. 111). Upravo iz razloga što je zagovarao razgovor s pacijentima kao sredstvo
izlječenja, možemo ga uzeti za prvoga savjetovatelja.
6.1.1 Epikur
Epikur (341-271) svoju filozofiju dijeli na kanoniku (dijalektika ili logika),
fiziku i etiku. Za našu analizu, od interesa je njegovo razumijevanje filozofije
133
kao nauka koji omogućuje rješavanje životnih nedaća i sadrži praktične upute,
ona je »djelatnost koja pomoću govora i razmišljanja uzrokuje blaženstvo« (fr.
219; citirano prema Bošnjak, 1993, p. 330). »Epikur drži da uvijek moramo
imati četiri sredstva liječenja: 1) Ne trebamo se plašiti bogova, 2) Smrt znači
gubljenje osjeta, 3) Dobro se može lako pribaviti i 4) Loše se može lako
podnositi (fr. 145; vol. Hercul. 2 I, 148).« (Bošnjak, 1993, p. 327). Svoju etiku
nastoji temeljiti na filozofiji prirode i tu se odmiče od Demokritova nauka
uvodeći uz pravocrtno gibanje i odbijanje atoma i otklon od pravocrtnog
gibanja. Time se suprotstavlja teleološkom objašnjenju – »…borba protiv
svrhovitosti ili teleologije [je] sastavni dio racionalnog i humanog zahtjeva u
životnim odnosima…« (Bošnjak, 1993, p. 329). Filozofija kao ideal pruža
mogućnost duhovnog utočišta, a mišljenje je put do zadovoljstva. U Pismu
Menojeku Epikur tvrdi: »Stoga treba da se trudimo oko onoga što stvara sreću
(eudaimonia), jer, ako je ona uz nas, imamo sve, a ako je nema preduzimamo
sve da bismo je postigli.« (Bošnjak, 1993, p. 330). Mišljenjem možemo doći do
nepomućenosti duha, koji predstavlja cilj morala, a u najveća zadovoljstva ulaze
sloboda od straha, ataraksia i bezbolnost. Lukrecije Kar, rimski pjesnik, dotiče
se epikurejskog pogleda na depresiju; uzrok pronalazi u dvije stvari:
neposjedovanju valjanog objašnjenja uzroka nezadovoljstva depresivne osobe i
njegovom smještaju u okolinu. Rješenje je filozofsko propitivanje unutrašnjih
uzroka i pronalaženje duševnog mira (Lukrecije, III. 1070)
Epikurovu životnu filozofiju sažima sljedeći odlomak: »…Najveće je
dobro razbor (fronesis). Stoga je on vredniji i od filozofije. Iz njega se rañaju sve
druge kreposti, i on uči da se ne može živjeti ugodno a da se ne živi razborito,
čestito i pravedno, i opet, da se ne može živjeti razborito, čestito i pravedno a da
se ne živi ugodno. Kreposti su naime (prirodno) povezane s ugodnim životom,
pa se on ne može od njih odijeliti.« (Bošnjak, 1993, p. 331-332). Njegovu etiku
možemo nazvati izrazitim individualizmom i neutemeljena je povijesna
reputacija prikazivanja kao senzualnog hedonista.
Albert Ellis (2002; Shootrom, 1965), tvorac REBT (racionalno-
emocionalne bihevioralne terapije) vuče dosta nadahnuća za vlastiti terapijski
pravac upravo iz Epikurova djela, kao i djela stoika. Oživljavanju Epikurove
134
misli kao smjernice za mentalni boljitak možemo vidjeti i u analizi marketinga

A. de Bottona (2002).
Epikurejcima, skepticima i stoicima filozofija je predstavljala način kako
se suočiti s problemima ljudskog života. U njihovim djelima filozofija nije
hladna intelektualna disciplina (v. Nussbaum, 1994). Dapače, suvremenoj,
akademskoj filozofiji prigovara se da je naglašeno teorijska, na štetu prakse.
Prigovor je to koji se moglo čuti od Nietzschea i Schoppenhauera, a u posljednja
dva desetljeća sustavno dolazi s pozicije pokreta filozofskoga savjetovanja
(Marinoff, 2000). I Raabe (2001) poteže sličan problem – je li filozofija svojom
detaljnom intelektualizacijom ikome olakšala patnju i može li filozofija ikoga
spasiti?
Nietzsche tako čeka na filozofa liječnika; John Dewey vidi vrijednost
filozofije kao djelatnosti kojom se bave filozofi kako bi riješili probleme
čovjeka, a ne probleme ljudi, dok Ludwig Wittgenstein postavlja takoñer
pragmatističko pitanje o vrijednosti filozofije koja je u stanju plauzibilno
odgovarati na pitanja iz logike, a ne uspijeva poboljšati naše razmišljanje o
važnim pitanjima iz svakodnevnog života (prema Raabe, 2001, p. 4-5).
6.1.2 Fenomeologija
Fenomenološki pokret je ostavio veliki utjecaj u filozofiji, sociologiji i
psihoterapiji. Gestalt terapiju možemo smatrati kliničkom fenomenologijom
(Evans, 2007). Fenomenologija nije jedinstvena škola, pa je njezini glavni
zastupnici – Husserl, Heidegger, Sartre i Merleau-Ponty različito tumače. Riječ
je o filozofskoj metodi koja ontološki korjenito revidira Descartesov dualizam.
Edmund Husserl drži da je fenomenološka metoda jedini način kako uzdići
filozofiju do statusa rigorozne znanosti (Bošnjak, 1993). Ona omogućuje
filozofu da vidi fenomene poput ideje pravednosti ili kazne na način kako nose
značenje u sebi i da ih ne promatra kroz vanjske odrednice poput koristi ili
zadovoljstva. Maurice Merleau-Ponty pod fenomenološkim načinom mišljenja
podrazumijeva dokidanje zdravorazumskih izvjesnosti i naturaliziranog pristupa
kako bi si omogućili da refleksijom osvijestimo pozadinske pretpostavke
pojmova i mišljenja. Martin Heidegger fenomeologiju donekle kriptično naziva
135
znanošću o bivanju bića, tj. ontologijom iza koje se ne pojavljuje ništa drugo, jer
ničega više ni nema (Bošnjak, 1993).
Fenomenologija ima temeljnu tezu u Brentanovoj intencionalnosti (tj.
usmjerenosti k objektu) svijesti (Howarth, 1998). Možemo identificirati četiri
komponente fenomeološkog pokreta (Embree, 1998):
1) Fenomenolozi se protive naturalizmu. Naturalizam se temelji na
metodama prirodnih znanosti (u psihologiji ga predstavlja biheviorizam),
a fenomenolozi su usredotočeni na socio-kulturni ili kulturalni svijet i
protive se svakoj vrsti redukcionizma.
2) Protive se spekulativnom mišljenju i zaokupljenošću jezikom (što je
karakteristika analitičkog pristupa), nastojeći utemeljiti znanje na
intuitivnom ili neovisnom o prekoncepcijama misli.
3) Promiču tehniku refleksije o procesima unutar svjesnog života (ili ljudske
egzistencije) koji naglašavaju kako su ti procesi usmjereni prema
objektima.
4) Teži se rabiti analizu ili eksplikaciju, kao i promatranje stvari o kojoj se
reflektira, kako bi se dobili opisi ili tumačenja u eidetskim teminima; i u
posebnima i u općima.
U filozofskom savjetovanju, fenomenologija ima četiri funkcije. Prvo,

omogućava korisniku stjecanje novih perspektiva i uvida koje mogu utjecati na
njegov svjetonazor i problem s kojim je suočen. Drugo, filozofski savjetnik vješt
u fenomenologiji u stanju je objektivno opisati vidove korisnikova subjektivna
iskustva koje on obično previdi. Na taj način mu pomaže u samorazumijevanju i
suočavanju sa svijetom. Treće, fenomenološkom metodom može se pomoći u
izoliranju relevantnih komponenti korisnikova života i teškoća s kojima je
suočen. Metodom divide et impera moguće je problem predstaviti manje
zastrašujućim i lakše motivirati korisnika da se njime uspješno suoči. Četvrto,
fenomenologija može pomoći korisniku da misli o krucijalnim dogañajima u
životu koje nije dobro razmotrio ni integrirao i da ih pretvori u narativ i na taj
način napravi emocionalnu distancu i omogući si manje pregled tih istih
dogañaja s manje emocionalnih amplituda (Raabe, 2001, p. 18).
136
Fenomenološki pristup u psihoterapiji uvelike je upotrebljavan u

Rogersovom savjetovanju usmjerenom k osobi i gestalt terapiji Fritza Perlsa
(Sharf, 2000, p. 200, 249; Capuzzi & Gross, 1999, p. 184-185, 238; Corey,
2004, p. 172, 196).
6.1.3 Hermeneutika
Izvorno je hermeneutika označavala teoriju i metode tumačenja Biblije.
Friedrich Schleiermacher objedinio je parcijalne teorije o tumačenju teksta u
jedinstvenu teoriju koju je proširio na tumačenje svih tekstova, neovisno na
doktrinu i dimenziju sakralno/sekularno. Wilhelm Dilthay odredio je
hermeneutiku kao tumačenje sveukupnog ljudskog djelovanja i njihovih
produkata, uključujući povijest i tumačenje ljudskog života. Pod Heideggerovim
utjecajem hermeneutika je postala središnja tema kontinentalne filozofije.
Njegovu su hermeneutiku koristili Ricoeur, Derrida i Gadamer (Inwood, 1998).
U filozofskom savjetovanju, hermeneutika znači empatični pokušaj
tumačenja ili razumijevanja korisnikova teksta, načina kako ga on živi ili ga je
živio (Raabe, 2001). Riječ je o pokušaju korisnika i savjetovatelja da protumače
korisnikov život: a) kakav jest za sebe i b) unutar konteksta različitih društvenih
situacija ili jednostavno unutar svijeta. Za razliku od znanstvenog pristupa
znanju koji zahtijeva odvajanje spoznavatelja od spoznatog, hermeneutičko je
razumijevanje utemeljeno na sudjelovanju. Gerd Achenbach (1995, p. 63)
povezuje filozofsko savjetovanje sa Sokratovom hermeneutikom napornoga
života. Valja napomenuti kako savjetovatelj samo nudi novi poticaj za samo-
objašnjavanje korisnika, a ne vlastito razumijevanje onoga što je imao prilike
čuti. Kao i u psihološkom savjetovanju, savjetovatelj radi isključivo u korist
korisnika i ne smije se dovesti u situaciju kontratransfera.
To su dosezi Zapada, još nam valja pogledati ima li za ovo pitanje išta
novoga na Istoku.
6.1.4 Budizam
Kao filozofija koja je u središte vlastita interesa stavila dokidanje ljudske patnje,
budizam se čini pravcem najsličnijim filozofskom savjetovanju. Riječ je o
filozofskoj tradiciji koja potječe iz VI. st. p. n. e., a osnovao ju je Siddharta
137
Gautama koji potječe iz naroda Sakya iz današnjeg graničnog područja Indije i

Nepala. Temeljna postavka filozofije je postojanje ljudske patnje i podučavanje
načina njena dokidanja postizanjem stanja ugasnuća (nirvana).
U budizmu postoje četiri plemenite istine (vidi Suzuki, 1977; 1998):
1. Postoji patnja.
2. Postoje u uzroci postanka patnje, kojih je dvanaest (neznanje;
formiranje; svijest; ime i oblik; osjetila; dodir osjetila s
kognicijom; osjeti i emocije; želja; privrženost; roñenje; starost i
smrt).
3. Postoji dokinuće patnje.
4. Postoje sredstva dokinuća patnje.
Uz njih postoji i osmerostruki put izlaska iz patnje koji uključuje stjecanje
valjanih vjerovanja, misli, govora, djelovanja, načina života, napora, umne
obazrivosti i pozornosti izbjegavanja želje (Bankart, 1997; prema Sharf, 2000,
p. 555). Ovdje je dobro i spomenuti jednu školu budizma, koja je pristupom
slična ideji filozofije kao psihološke pomoći, a to je mahayana (velika kola),
koja zagovara tezu da Buda (titula koja označava Prosvijetljenog, nije isključivi
designator Siddhartae Gautamae) može postati svatko ukoliko slijedi izvjesna
načela, te da otkrivanje Budine prirode ne traži izlazak iz svakodnevnog svijeta i
ulazak u redovništvo. Zapad je ideju budizma masovnije upoznao nakon II.
svjetskog rata kroz pisanje Japanca Daisatz Teitaro Suzukija (1977; 1998). Zen-
budizam nudi mogućnost pronalaska ugasnuća u svakodnevnim aktivnostima,
ako im se posvetimo do majstorske razine. Terapijskim rječnikom možemo reći
da je to nepatološki perfekcionizam u jednom specijalističkom području
pojedinčeva života.
Filozofski i etički sustav budizma, koji ide prema negiraju selfa, postao je
filozofsko središte za kulture Kine, Koreje i Japana. Njegove utjecaje možemo
pratiti u naikan i morita psihoterapijama (Sharf, 2000; Capuzzi & Gross, 1999).
6.2 Povijest pokreta filozofskog savjetovanja

Sljedeća točka u razmatranju odnosa izmeñu filozofije i
psihoterapije/psihološkog savjetovanje je filozofsko savjetovanje. Riječ je o
138
pokretu koji počinje u Njemačkoj u 1980-ima. Neki autori (Raabe, 2001) vide
početke pokreta već u 1950-ima i 1960-ima u terapijskim pravcima poput
klijentu15 usmjerene terapije (Rogers, 1985), racionalno-emocionalnoj terapiji
(Ellis, 2002), transakcijskoj analizi (Berne, 1987, 1989), egzistencijskoj analizi
(May, 1980; Frankl, 2001). Nesporno je da je svaki od navedenih terapijskih
pristupa neskriveno rabio filozofske elemente u radu, ali eksplicitna izrijeka o
uporabi filozofije u savjetodavne svrhe (u smislu kao kod psihološkog
savjetovanja) slijedi tek 1978. godine kada je Peter Koestenbaum (1978) u djelu
Nova slika osobe: Teorija i praksa kliničke filozofije zagovarao integraciju
filozofije i psihoterapije.
Koestenbaum navodi kako kliničku filozofiju «valja ustanoviti kao bona
fide disciplinu, i s teorijskim i s praktičnim usmjerenjem» (Koestenbaum, 1978,
p. xiii; prema Raabe, 2001). Takva disciplina zahtijeva čvrsto utemeljenje u
filozofiji, posebice »fenomenološkom modelu bivanja i egzistencijalne teorije
ličnosti, kao i psihologiji, psihijatriji, posebice kliničkoj praksi i iskustvu u
psihoterapiji« (Koestenbaum, 1978, Predgovor; prema Raabe, 2001). Razlog
pokretanju kliničke filozofije, Koestenbaum vidi u činjenici da dosta korisnika
psiholoških usluga pati od »filozofskog stanja, prije nego psihološke bolesti«
(Koestenbaum, 1978, p. 9; prema Raabe, 2001).
Gerd B. Achenbach je 1981. prvi predstavio suvremeni oblik filozofskog
savjetovanja kada je otvorio svoju praksu u Bergisch Gladbachu, blizu Kölna.
Iako je filozofsku praksu prvi otvorio John van Veen u Nizozemskoj 1967.
godine, a šest godina poslije osnovao je Filozofski centar za educiranje sebstva i
roditeljstva (Philosophy Center for the Education of Self and Parenthood),
Achenbach je utemeljitelj filozofskog savjetovanja kao pokreta (prema Lahav i
da Venza Tillmans, 1995, Uvod).
Achenbach je 1982. godine utemeljio Njemačko društvo za filozofsku
praksu (Gesellschafft für Philosophische Praxis), da bi pet godina kasnije
pokrenuo i časopis Agora. U Nizozemskoj je 1984. godine na Sveučilištu u
Amsterdamu pokrenuta radna skupina za primijenjenu filozofiju. Tri godine
kasnije, Ad Hoogendijk otvara prvu filozofsku praksu u Nizozemskoj, a iste
15
Eng. Client centered therapy; iz razloga doslovnog prijevoda ne stoji ustaljeni pojam 'korisnik'.
139
godine skupina pokreće časopis Filosofische Praktijk. Nizozemsko društvo za

filozofsku praksu osniva se 1989. godine.
Danas postoji nekoliko desetaka nacionalnih društva filozofskih
praktičara ili savjetovatelja, poput APPA (Organizacija američkih filozofskih
praktičara) i ASPCP (američko društvo za filozofiju, savjetovanje i
psihoterapiju) u S.A.D., nacionalnih društava u Kanadi, Izraelu, Nizozemskoj,
Norveškoj, Slovačkoj, te AASPP (Anglo-američko društvo za filozofsku
praksu) i Meñunarodnog društva za filozofsku praksu (prema Marinoff, 2000).
6.3 Definiranje filozofskog savjetovanja

Većina autora (Schuster, 1996; Lahav & da Venza Tillmans, 1995; Marinoff,
2002; Arbuckle, 1970) u pokušaju definiranja filozofskog savjetovanja polazi
od nabrajanja što ono nije, čineći logički nepoželjan postupak davanja negativne
definicije. Filozofsko savjetovanje tako nije ni psihološko savjetovanje niti
njegov derivat, nije hibrid filozofija-psihologija niti je primijenjena filozofija.
Takoñer, nije ni akademska filozofija, jer u dijalogu izmeñu filozofa i
korisnika16 nije isključena interpersonalna dimenzija. Dapače, bilo bi izrazito
kontraproduktivno rabiti akademski pristup s korisnicima koji niti znaju niti su
motivirani rabiti filozofski žargon na rješavanje privatnih životnih problema
(Raabe, 2001).
Raabe (2001, p. 8-9) identificira tri značajke filozofskog savjetovanja:
1. Filozof je načelno obvezan poticati korisnika na razvijanje
perspektive i progresivnog razjašnjavanja vrijednosti u njegovoj
životnoj filozofiji i konceptualnim usmjerenjima. Pomaže
korisniku da sam razumije vlastiti problem, i ne nudi gotova
rješenja. (v. van der Vlist, 1996).
2. Filozof vrši temeljnu hermeneutičku analizu korisnikova teksta
prije nego korisnik pokuša samostalnu kritiku istoga materijala.
16
Iako se u literaturi rabi termin "klijent" zbog konzistencije s ostatkom rada, rabit će se termin
"korisnik" iz razloga vrijednosne neutralnosti i argumenata navedenih u raspravi o superviziji u
filozofskom savjetovanju.
140
3. Filozof vrši logičku analizu korisnikova pogleda na svijet i traži

inkonzistencije ili kontradikcije koje bi mogle biti uzročnikom
njegove uznemirenosti.
Ran Lahav (1996) nalazi da postoje tri moguća pristupa definiciji:
1. Usmjerenost filozofskog savjetovanja na svjesne stavove i misli
korisnika. Ovakvo odreñenje, načelno postavljeno u suprotnosti s
psihološkim proučavanjem nesvjesnog, preusko je iz razloga što
čovjeka ne čine samo racionalne misli. Time je i filozofsko
savjetovanje nezanimljivo u praktičnom smislu.
2. Pristup da se racionalnim putem istraži korisnikova mreža stavova
skupa s mentalnim procesima, u praksi se ne može razlikovati od
kognitivnog pristupa u psihoterapiji. Ispunjenje ove ambicije traži
puno psihološkog znanja i ne može mu se pristupiti s čisto
filozofske pozicije.
3. Pristup uporabe filozofskih metoda i znanja u postizanju mudrosti,
tj. »…filozofsko razumijevanje kao cilj po sebi, a ne samo sredstvo
nadilaženja izvjesnih osobnih problema« (Lahav, 1996). Tek je
ovaj pristup značajnije zastupljen u filozofskom savjetovanju.
Vrijedilo bi uputiti nekoliko komentara ovoj podjeli. Prvi pristup koji
navodi Lahav, iako jest ograničavajući za upotrebljivost filozofije kao
savjetovanja, u tradiciji filozofije bio je dominantan. Shvatimo li filozofiju kao
kritičko propitivanje pojmova, onda smo upućeni na svjesni sadržaj, makar on
bio dan implicitno. Dobar dio rasprava u filozofiji ticao se upravo denotativne
dimenzije riječi (u smislu razlikovanja denotativno-konotativno kako to rabi
Charles Osgood), a ideja o stvaranju univerzalnog, fiksnog rječnika potječe još
iz predsokratovskog vremena. Ako govorimo o filozofiji jezika, onda je jedno
od najstarijih sistematski obrañenih pitanja bilo upravo ono o značenju, tj. sukob
izmeñu konvencionalista (anomalista) i naturalista (analogista), obradio Platon u
Kratilu (1976; Ivić, 1975, p. 14-16). U naturaliste spadaju Platonovi prethodnici
kao Heraklit, a u konvencionaliste Demokrit. Korespondencijska teorija istine,
koja je kronološki najdulje dominirala epistemologijom, takoñer je polazila od
pretpostavke o fiksnom rječniku, pa od Aristotelove logike možemo pratiti
141
pokušaje da se kombinacijom dedukcije i najopćenitijih pojmova zaključuje na

objašnjenje pojedinačnih pojava. Empiristički program tumačenja prirode
moralo smo čekati do 1620. i Baconova17 Organum novuma. Krivica, ako se
može rabiti taj termin, za loš tretman empirizma leži, ne na Aristotelu nego na –
Platonu! Upravo njegova tvrdnja da astrolozi (u smislu današnjih astronoma) ne
bi trebali gledati u nebo da otkriju njegove tajne, nego se okrenuti duši i tamo
pronaći vječnu istinu (1957, p. 247-8), praktički je zapečatila na dugo vremena
empirijsko razmišljanje u filozofiji. Stoga nas ne treba iznenaditi Whiteheadova
tvrdnja o povijesti zapadne filozofije kao o nizu bilježaka o Platonu. Činjenica
da je iza Platona ostala i tradicija spoznajno-etičkog paralelizma (Reichenbach,
1964, p. 75-77) dodatno otežava mogućnost primjene filozofije u savjetodavne
svrhe jer se moralizatorski odnosi prema pogreškama u spoznaji i traži jednu,
izvjesnu i nesumnjivu etičku teoriju, što bi korisnik vrlo lako mogao protumačiti
kao paternaliziranje. O posljedicama takvog savjetodavnog postupka ne treba ni
raspravljati.
Pristup filozofskog savjetovanja da se racionalnim putem istraži
korisnikova mreža stavova i procesa doista je uvelike nalik kognitivnom
pristupu u psihoterapiji. Upravo iz razloga navedenih u prethodnom odlomku, za
očekivati je kako će filozofski pristup biti kognitivnistički, ali ne i isključivo
takav (v. Rogers, 1985; Janković, 1997). Komentar o "pristupu s čisto filozofske
pozicije" promatran kroz prizmu pragmatističke teze ove radnje, držimo
pretjeranim. Ukoliko se želi ustanoviti savjetovanje koje je čisto filozofsko i kao
takvome mu psihologija nema što reći, onda je zahtjev opravdan, ali je cilj
upitan (nazovimo tu tezu 'filozofski purizam'). Ako nam je cilj dobrobit
korisnika, tada preklapanje predstavlja samo tehnički detalj.
Pristupu "postizanja mudrosti" takoñer se može uputiti prethodna kritika
purizma, s jednom nadopunom – dosta je istraživanja u psihologiji posljednjih
17
Bacon je prvi objavio sustavnu raspravu koja napušta aristotelovski deduktivi sustav i okreće se
prema empirijskoj metodologiji u objašnjavanju prirode. U povijesti filozofije nakon Platona u
zastupnike empirizma možemo svrstati samo par imena: Tita Lukrecija Kara (94-55 p.n.e.) koji je
prenio Epikurove ideje (341-271 p.n.e.), zatim skeptika u kasnijoj helenskoj filozofiji, poput
Karneadesa (214-129 p.n.e.) i Seksta Empirika (c.105-c.225). U srednjem vijeku empirizam su
branili Roger Bacon (c.1214-92/4), Peter Aureol (1280-1322) i William iz Ockhama (c.1287-1347).
142
godina koja su se usmjerila na pojmove koji su do sada bili rezervirani za

filozofsku raspravu, poput pravednosti (Dalbert & Sallay, 2004; Ross & Miller,
2002), mudrosti (Staudinger et al., 1992; Staudinger & Baltes, 1994; Staudinger
et al., 1998; Staudinger, 1999) ili ljudske naravi (Wrightsman, 1992).
U svezi odnosa psihološkog i filozofskog savjetovanja više riječi bit će u
poglavlju o metodološkim pitanjima, ali valja napomenuti kako kod pojedinih
autora iz područja filozofskog savjetovanja (Marinoff, 2000, 2002; Lahav, & da
Venza Tillmans, 1995, Arbuckle, 1970) postoji izvjesna pristranost u kriticizmu
psihologije, koja se fokusira na netočnoj percepciji psihološkog savjetovanja i
psihoterapije isključivo kao rudarenja po nesvjesnom. S obzirom na brojnost i
raznolikost psihoterapijskih pravaca, jedina izlika ovom argumentu može biti
fokusiranje na filozofskim problemima koje je pokrenula klasična psihoanaliza.
Mišljenje je autora kako je ovdje riječ o prevelikoj vremenskoj distanci da se ne
bi uzeli u obzir suvremeni pristupi u psihoterapiji.
Barbara Norman (1995) za središnji cilj filozofskog savjetovanja
prepoznaje razvoj vještina odnosa i tumačenja i to naziva "ekološkim
filozofskim savjetovanjem". U sesiji filozofskog savjetovanja uočava dinamiku
koja sadrži izvjestan način mišljenja koji »nudi priznavanje važnosti, prvo,
neprekidnog tumačenja i reinterpretacije kulturalnih i osobnih vjerovanja,
vrijednosti i stavova kroz koje se uspostavljamo odnos prema svijetu; drugo, kao
tumačenje odnosa, koji su više brižni nego sukobljavajući; i treće,
meñuovisnosti izmeñu sudionika, posebice, savjetovatelja i savjetovanika (ili
savjetovanice)« (Norman, 1995, p. 50). Prema tome, tri su temeljna elementa
filozofskog savjetovanja: 1) tumačenje sebe i vlastita svijeta, 2) zauzimanje
brižnih odnosâ i 3) meñuovisni odnosi prema drugima.
Iako je odnos savjetovatelj-korisnik zamišljen kao odnos jednakih,
izvjestan proces učenja je neizbježan. Od filozofskog se savjetovatelja očekuje
da ne dopusti pretvaranje savjetovanja u podučavanje filozofije. Vaughana Feary
sumira iskustva u radu s zatvorskom populacijom gdje se od nje očekivalo ne
samo da proširi svjetonazor korisnika, nego da im omogući i izvjesni stupanj
rehabilitacije. Rehabilitacija je podrazumijevala stjecanje vještina neophodnih za
143
moralnu odgovornost, uključujući vještine za donošenje racionalnih moralnih

izbora. Ona navodi šest takvih vještina (Feary, 1996, p. 267):
»1. …prepoznavanje i upravljanje svim problemima i bolestima koje
oštećuju racionalno mišljenje i djelovanje…
2. razvijanje vještina kritičkog mišljenja koje uključuje kompetencije
prepoznavanja i artikuliranja problema, skupljanje i procjenu
relevantnih činjenica, razlikovanje činjenica od mišljenja, stjecanje,
pamćenje i procesiranje informacija, prepoznavanje alternativa i
posljedica, i prepoznavanje pogrešaka u vlastitom mišljenju i mišljenju
drugih…
3. ovladavanje barem minimalnim društvenim i komunikacijskim
vještinama…
4. naučiti upravljati, modulirati i izražavati emocije na prikladan način…
5. razviti sposobnost moralnog rasuñivanja…
6. razviti osobni identitet, siguran i realističan osjećaj sebstva (selfa) i
sposobnost zadržavanja barem minimalnog samopouzdanja i
samopoštovanja u licu kritike i pritiska vlastite grupe.«
Gotovo identičan pristup nalazimo u modelu savjetovanja u životnim

vještinama (Nelson-Jones, 2007, p. 44) i pet faza takvog savjetovanja:
1. Uspostava odnosa i pojašnjavanje teškoća
2. Procjena teškoća i njihovo izricanje u obliku vještina
3. Postavljanje ciljeva i oblikovanje plana intervencija
4. Primjena intervencija namijenjenih usvajanju životnih vještina
5. Održavanje postignutog i završavanje
Filozofsko savjetovanje ne smatra se terapijskim procesom, barem ne na

način kako Russell odreñuje terapijski proces (v. Raabe, 2001, p. 27-28). David
Jopling označava filozofsko savjetovanje kao različito od psihoterapije jer
odbija podvrći se unaprijed danim normativnim idealima o tome što je
normalno, što je samo-ostvarenje, mentalno zdravlje ili psihološku dobrobit
(well-being). Ran Lahav, s druge strane, tvrdi da filozofsko savjetovanje može
posjedovati terapijski učinak, ali to nije primarni cilj savjetovanja, nego
povećavanje osjetljivosti na filozofska pitanja putem dijaloga i povećavanje
144
osjećaja smislenosti, pa time i osjećaja psihološke dobrobiti (Lahav, 1995,

p. 16).
Kao što možemo vidjeti, postoji dosta prijepora oko odreñivanja što
doista čini filozofsko savjetovanje. Gledano kroz jedno od polazišta ovog rada,
Kuhnovu teoriju znanstvenih revolucija, ovakvo stanje nije začuñujuće s
obzirom na dva momenta. Prvi je sama narav filozofije, koja nije strukturirana
kao znanost nego kao nauk – ona je više skup različitih doktrina nego
sistematiziran skup metoda i znanja dobivenih pomoću njih. Dapače, što se
doktrina tiče, veliki dio njih je meñusobno proturječan18, pa je tako nemoguće
imati konzistentan skup znanja koji bi obuhvaćao cjelokupnu filozofiju, što je s
metodološke i logičke strane nedopustivo za bilo koji skup iskaza iz razloga što
iz nekonzistentnog skupa premisa možemo zaključiti A i A.
Drugi moment čine odnosi borbe moći tipični za protoznanstvenu fazu.
Ovdje je taj sukob dodatno naglašen komentarima poput Marinoffovih (2002, p.
326, 330, 347) koji su upućeni protivničkim taborima u akademskoj filozofiji i
psihoterapiji. Razumijevanju ne pridonosi ni ustrajno općenito kritiziranje
psihološke prakse argumentirano kroz manjkavosti klasične psihoanalize, što je
očito zanemarivanje dvaju vrlo važnih činjenica:
1. Freud je već odavno u psihologiji autor kojem se pristupa kao
povijesnoj, a ne aktualnoj teorijskoj veličini;
2. Danas postoji vjerojatno preko 400 različitih pravaca u psihoterapiji
(Corsini & Wedding, 1995; Scharf, 2000) pa ustrajavati na jednom
pristupu kao paradigmi pogreške, posebice u svjetlu činjenice da
terapije možemo svrstati u kognitivno-biheviorističke, humanističke i
dinamske i da ta podjela ni u kojem slučaju nije iscrpna dovoljno
govori o nereprezentativnosti kritike.
Prochaska i Norcross (1999) napravili su analizu zastupljenosti teorijskih
orijentacija kod američkih psihoterapeuta, rezultati u prikazani u tablici. Jensen,
Bergin i Greaves (1990; prema Scharf, 2000, p. 5) ustanovili su da se 68%
psihoterapeuta izjašnjava eklekticima, pri čemu je najveći broj njih naveo
18
Kako je to duhovito sažeo Ambrose Bierce (1911), filozofija je put brojnih staza koje vode
nikamo ni od kuda.
145
sljedeće pristupe: humanistički (42%), obiteljski sistemi (48%), bihevioralni,

kognitivni (54%), dinamski (72%). Eklektičari (N=423) su u prosjeku su naveli
4.4 teorijska pravca.
6.4 Pristup holističkog pogleda na svijet

Pristup holističkog pogleda na svijet ili pristup tumačenja svjetonazora
(worldview; Weltanschauung) u filozofskom savjetovanju polazi od korisnikove
mreže značenja ili življenog razumijevanja svijeta i vlastitog mjesta u njemu.
Svjetonazor predstavlja načine »organiziranja, analiziranja, kategoriziranja,
uočavanja obrazaca, povlačenja implikacija, stvaranje smisla ili pripisivanje
smisla nečijim životnim dogañajima« (Lahav, 1995, p. 9). Neki autori (prema
Raabe, 2001) zagovaraju tezu kako je povijest filozofije niz različitih
svjetonazora.
Raabe (2001, p. 16) predlaže silogističko sažimanje svjetonazornog
pristupa u filozofskom savjetovanju: »Život se sastoji od niza tumačenja kako
nas samih, tako i svijeta (svjetonazorno tumačenje). Filozofsko savjetovanje
nudi kontroliranu i usmjerenu okolinu u kojoj se uključujemo u tumačenje nas
samih i svijeta. Stoga filozofsko savjetovanje nudi pomoć u životu.«
Korisnikova koncepcija stvarnosti, izražena na način kako živi život i
koje stavove posjeduje, u središtu je takvog pristupa. Lahav se usredotočuje na
način kako klijent konstruira vlastiti svijet putem filozofskih razmišljanja
(logičkih, epistemoloških, konceptualnih, egzistencijalnih, etičkih, estetičkih…).
U tom slučaju, filozofski savjetovatelj upozorava na inkonzistentnosti u
korisnikovom sustavu vjerovanja i pomaže mu ih redom: identificirati,
zamijeniti konzistentnim skupom i svladati vještine analize vjerovanja (tj.
usvojiti temeljna znanja iz logike i epistemologije).
Savjetovatelj takoñer treba obratiti pozornost na način kako korisnik spaja
meñusobno različite koncepte u ono što Quine (Quine & Ullian, 1978; prema
Raabe, 2001, p. 17) naziva "mrežom vjerovanja", koja zatim čini korisnikov
svjetonazor. Hoogendijk to naziva "razvijanjem vizije" (1995, p. 161) koja
zahtijeva posjedovanje i analitičkog i sintetičkog oblika razmišljanja kako bi
razotkrili pretpostavke, strukturu, koncepte i njihove meñusobne odnose.
146
6.5 Odnos izmeñu psihoterapije/psihološkog savjetovanja i

filozofskog savjetovanja
Sličnost izmeñu filozofskog i psihološkog savjetovanja i psihoterapije najlakše
je pronaći u dva elementa: 1) konceptualnim transferima iz filozofije u
psihologiju (v. Jones & Butman 1991); 2) usredotočenosti na dijalog korisnik-
savjetovatelj. Kako je o prvoj točci već bilo riječi, nešto detaljnije o dijalogu.
Sličnost u usredotočenosti na dijalog možemo pratiti kroz dva segmenta:
i) sokratski dijalog, te ii) nedirektivni pristup.
6.5.1 Sokratski dijalog

Sokratski dijalog je filozofska metoda dolaska do valjane (ili barem valjanije)
definicije pojma. Platon u Dijalogu Teetet (149a-151d; 184b; 210b-d; 1979)
opširno opisuje metodu. Prvi dio čini ironija (eironea), kojom je Sokrat hinio
vlastito neznanje kako bi ishodio od sugovornika priznanje da ni sâm ne zna
više, iako je u početku samouvjereno zagovarao izvjestan odgovor na Sokratovo
pitanje. Time se, suvremenim rječnikom, osvješćuje činjenica neznanja i
motivira sugovornika na kritičko mišljenje. Filozofirati znači »ništa drugo nego
postavljati pitanja, i, ukoliko je filozof kritičniji, utoliko radikalnije postavlja
pitanja« (Bošnjak, 1993, p. 157). Drugi dio čini majeutika (maieutike),
primaljska vještina. Majeutikom se rasvjetljuje znanje koje netko već
posjeduje19 i razlikuju se oni koji su prazni od trudnih, tj. onih koji posjeduju
znanje. U sokratski dijalog se upuštaju kako praktičari filozofskog savjetovanja,
tako i oni egzistencijalne terapije, logoterapije, R.E.B.T.-a, klijentu usmjerene
terapije (Raabe, 2001; Sharf, 2000; Capuzzi & Gross, 1999). Kako navodi Corey
(1996, p. 470; prema Raabe 2001):
»…terapeuti rabe raznolike kognitivne, emotivne i bihevioralne tehnike,
skrojene da odgovaraju pojedinačnim klijentima20. Neke tehnike uključuju
raspravljanje o iracionalnim vjerovanjima, izvršenje bihevioralnih
19
Detaljnije opisivanje Platonove epistemologije od navedenog, kao i problem razlučivanja
povijesnog od Platonovog Sokrata ne predstavljaju relevantan dio argumentacije za sličnosti izmeñu
filozofskog i psihološkog savjetovanja i stoga su ti opisi izostavljeni.
20
U izvorniku stoji "client" pa je tako i prevedeno, iako je termin rabljen u ovoj radnji "korisnik".
147
zadataka, skupljanje podatka o pretpostavkama koje netko ima, bilježene

podataka o aktivnostima, formiranje alternativnih tumačenja, učenje
novih vještina suočavanja, promjene nečijih jezičnih i kognitivnih
uzoraka, igranje uloga, fantaziju, suprotstavljanje netočnim vjerovanjima
i uključivanje u sokratski dijalog.«
Kako izjavljuju praktičari filozofskog savjetovanja (Raabe, 2001; van der

Vlist, 1996; Marinoff, 2002; Lahav & da Venza Tillmans, 1995), njihov
primarni alat je dijaloška razmjena. Unutar dijaloga, filozof prvo sluša korisnika
što želi postići, »…da bi zatim putem kritičkih pitanja i komentara filozof
motivirao korisnika da razmotri različita mišljenja, preispita vlastite stavove o
tuñim gledištima, preispitao i revidirao vlastito izvorno gledište i integrirao
različite pristupe« (Hoogendijk, 1995, p. 162). Pri tome su metoda rabljena u
dijalogu i smjer misli ili procesa u savjetovanju važniji od bilo kojeg zaključka
do kojeg je korisnik mogao doći (Raabe, 2001, p. 12). Ukoliko simetrija nije
uspostavljena u savjetodavnom dijalogu, odnos se pretvara u učenik-učitelj, što
je manje poželjno za korisnika. Dapače, od filozofskog se savjetovatelja očekuje
da ukine vlastiti autoritet kao učitelja (Raabe, 2001; Prins-Bakker, 1995).
6.5.2 Nedirektivni pristup

Uvoñenje nedirektivnog pristupa u savjetovanju vezuje se u Carla Rogersa i
korisniku usmjerenu terapiju (Rogers, 1985). Gordon Allport je humanistički
pristup prozvao "trećom strujom", uz psihoanalitički i bihevioristički pristup
(prema Wrightsman, 1992, p. 17). Njegova je specifičnost što "u središte
dogañaja stavlja osobu s poteškoćama, njene potrebe, ali i potencijale, kao
presudni činitelj u prevladavanju problema" (Janković, 1997, p. 16).
Nedirektivni pristup tako zadovoljava svačije pravo na dostojanstvo, shvaćeno u
suvremenom smislu.
Možemo identificirati osnovne pretpostavke nedirektivnog savjetovanja
(Janković, 1997, p. 89-90):
• Ne možemo se svjesno mijenjati dok ne spoznamo tko smo i što
smo.
148
• Osobe se u procesu savjetovanja mijenjaju zato što ih sve više

razumijemo, a ne zato što ih mi modeliramo.
• U procesu promjena više znači rezultat opažanja nego
intelektualiziranje.
• Iskustvo je najviši autoritet. Dakle, teorije su samo iz iskustva
prenesene spoznaje koje nam valja provjeravati.
• Iskustvo pokazuje da su svi ljudi u osnovi pozitivno usmjereni.
• Osobe su pozitivno usmjerene, konstruktivne, teže prema
samoaktualizaciji, razvoju, zrelosti i socijalizaciji.
• Život je proces stalnih promjena u kojemu ništa nije odreñeno.
• Živjeti treba tumačeći svoja iskustva, a drugima pustiti da razvijaju
svoju unutarnju slobodu, da svoje iskustvo tumače na svoj način,
prema svom smislu.
Razliku izmeñu direktivnog i nedirektivnog pristupa možemo sažeti u
tablici:
Tabela 3 Usporedba direktivnog i nedirektivnog pristupa savjetovanju. (Janković, 1997, p. 27)
NEDIREKTIVN
DIREKTIVNI
I
Zna što je problem Savjetovatelj Korisnik

Odreñuje cilj i metode savjetovanja Savjetovatelj Korisnik
Rješava problem i zna kada je riješen Savjetovatelj Korisnik
Ima 4/5 teksta u dijalogu Savjetovatelj Korisnik
Direktivni pristup, barem iz percepcije zagovornika nedirektivnog

usmjerenja, ima sljedeće manjkavosti:
• Psihoanaliza prenaglašava djelovanje nagona i energije, pa čovjek
biva usmjeren gotovo u potpunosti iz nesvjesnog.
• Ni u biheviorizmu ni u psihoanalizi nema slobode, čovjek je
predeterminiran objektivnim varijablama, bilo reakcijskom
shemom na okolinske podražaje, bilo ranim i(li) traumatizirajućim
iskustvom. Prema Rogersu, »čovjek je svrhovito i slobodno biće
koje teži pozitivnoj samoaktualizaciji« (Janković, 1997, p. 18).
149
• Intervencija iz tuñe perspektive je beskorisna, pa terapijska

intervencija treba stizati iz referentnog okvira korisnika.
Možemo reći da u sva tri pristupa (direktivni, nedirektivni i filozofski)
postoji slaganje kako nesklad izmeñu psihološkog realiteta i vanjskog realiteta21
proizvodi psihološke probleme. U skladu s tom pretpostavkom, razlikujemo tri
aspekta sebe:
1. Samodoživljavanje, pojam o sebi.
2. Doživljavanje "ja" kako se očitujem u pojedinoj situaciji.
3. Odnos prema idealnom "ja."
Na tom tragu valja nam promatrati i komunikaciju, koju smo odredili kao
središnji dio filozofskog savjetovanja. Možemo razlikovati tri teorije
komunikacije: akcijsku, inerakcijsku i transakcijsku. Za teorijski okvir uzet
ćemo transakcijsku, koja »…sugerira da komunikatori istodobno enkodiraju i
dekodiraju poruke. Te se dvije aktivnosti mogu odvijati istodobno u istoj osobi i
mogu se obje odvijati kod svih komunikatora u interpersonalnoj transakciji.«
(Pearson & Spitzberg, 1990, p. 12-13). U sklopu transakcijske teorije, Barnlund
(1970; prema Pearson & Spitzberg, 1990) sugerira kako svaka komunikacije
dvaju osoba uključuje šest osobnih perspektiva:
1. Kako vidimo sami sebe.
2. Kako vidimo drugu osobu.
3. Kako vjerujemo da nas druga osoba vidi.
4. Kako druga osoba vidi sebe.
5. Kako druga osoba vidi nas.
6. Kako druga osoba vjeruje da je vidimo.
6.6 Prigovori filozofskom savjetovanju

Kada govorimo o intenzitetu korisnikovih problema, filozofski praktičari poput
Anette Prins-Bakker izjavljuju da pojedini korisnici dolaze s "problemom
identifikacije" (1995, p. 140-141). Riječ je o korisnicima koji su se poistovjetili
s problemom, koji prestaje biti samo vid njihovog života već su toliko
21
Iako bi se ovoj podjeli na svijet vanjskog i psihološkog objektiviteta dalo uputiti dosta prigovora s
filozofske strane, podjela je u psihološkoj literaturi ustaljena i pragmatički opravdana.
150
apsorbirani u problem da on "zauzima cijelo njihovo biće". U takvom slučaju, da

bi se uopće moglo obaviti filozofsko savjetovanje, korisnik prvo mora biti u
stanju precizno označiti problem, riješiti se emocionalnog tereta i "odvojiti" se
od problema. Ukoliko to ne uspije, Prins-Bakker drži kako filozofsko
savjetovanje vjerojatno ne može pomoći takvoj osobi.
Ovdje se dotičemo jednog izrazito važnog pitanja – ograničenja
filozofske intervencije i njenog mjesta u odnosu prema psihološkom
savjetovanju i psihoterapiji. Nekoliko je faceta ovog odnosa: a) učinkovitost
intervencije, b) razina edukacije i vještinâ savjetovatelja i c) legalni aspekt
intervencije.
Prvi je aspekt pitanje empirijskih istraživanja, koja, prema dostupnoj
literaturi, nisu provoñena. Druga dva aspekta tiču se strukovnih i zakonskih
uredbi. Ukoliko filozofsko savjetovanje shvatimo kao intelektualnu uslugu, a ne
kao istoznačnicu s psihološkim savjetovanjem, te dvije facete postaju načelna
organičenja; u suprotnom, u suprotnosti su sa Zakonom o psihološkoj
djelatnosti.
6.7 Usporedba psihoterapijskih pravaca

Na koncu, predstavit ćemo usporedbu trinaest psihoterapija s obzirom na
njihove temeljne pretpostavke, ključne pojmove, terapijske ciljeve, doprinose i
ograničenja.
151
Tabela 4 Temeljne pretpostavke trinaest psihoterapija (prema Capuzzi i Gross, 1999; Sharf, 2000;
Corey, 2004).
Temeljne pretpostavke psihoterapija

Medicinski pristup Mentalna stanja su identična fizičkima. Mentalni
poremećaji su izraz kemijske neravnoteže mozga.
Psihoanalitička Ljudi su odreñeni psihičkom energijom i ranim iskustvima.
terapija U sadašnjem ponašanju središnju ulogu imaju nesvjesni
motivi i sukobi; čovjeka pokreću seksualni i agresivni
impulsi. Najveću važnost ima rani razvoj, jer kasniji
problemi ličnosti potječu iz potisnutih sukoba iz
djetinjstva.
Adlerova terapija Ljude potiče socijalni interes, težnja za postizanjem ciljeva
i hvatanje u koštac sa životnim zadacima. Naglasak je na
čovjekovim pozitivnim kapacitetima da u društvu živi
suradnički. Ljudi imaju sposobnost tumačenja, utjecanja i
stvaranja dogañaja. Svaka osoba u ranoj dobi stvara
jedinstven životni stil, koji cijeloga života ostaje razmjerno
nepromijenjenim.
Jungova terapija Osoba je pod utjecajem svjesnih dogañaja, kao i
individualnih i kolektivnih nesvjesnih. Arhetipovi su
apriorna struktura doživljaja. Osvješćivanjem sadržaja,
osoba postiže individuaciju.
Bihevioralna Ponašanje je posljedica učenja. Mi smo i rezultati i
terapija stvaraoci svoje okoline. Ne postoji skup povezanih
pretpostavki o ponašanju koji bi uključivali sve postojeće
postupke u bihevioralnom području.
Kognitivno- Pojedinci su skloni usvajanju pogrešnog načina mišljenja,
bihevioralna što izaziva emocionalne i ponašajne poremećaje. Misli su
terapija najvažnije odrednice naših osjećaja i postupaka. Terapija je
prvenstveno usmjerena na misli i ponašanje i ističe ulogu
mišljenja, odlučivanja, postavljanja pitanja, djelovanja i
152

ponovnog odlučivanja. To je psihoedukacijski model koji
terapiju smatra procesom učenja, uključujući stjecanje i
uvježbavanje novih vještina, učenje novih načina mišljenja
i stjecanje djelotvornih načina suočavanja s problemima.
Realitetna terapija Osnivajući se na teoriji izbora, ovaj pristup pretpostavlja
da su ljudi po prirodi društvena bića i da su nam za sreću
potrebni kvalitetni odnos s drugim ljudima. Psihičke
teškoće posljedica u našeg opiranja tome da nas drugi ljudi
kontroliraju ili pokušaja da mi kontroliramo druge. Teorija
izbora je objašnjenje ljudske prirode i toga kako se najbolje
može uspostaviti dobar odnos.
Transakcijska Temeljna jedinica analize je komunikacija. Obrasci
analiza komunikacije mogu se prikazati shematski. Dok god je
komunikacijska razmjena paralelna, može se neprekidno
nastavljati. Bočna ili presječena komunikacija stvara
konflikt.
Terapija Stav o ljudima je pozitivan; imamo sklonost prema
usmjerena na potpunom funkcioniranju. U kontekstu terapijskog odnosa,
osobu klijent doživljava osjećaje koje je ranije držao ispod
svjesne razine. Klijent ostvaruje svoj potencijal i postaje
svjesnijim, spontanijim, više vjeruje u sebe i u
usmjeravanje iznutra.
Egzistencijalistička Težište je na prirodi ljudskog postojanja, što uključuje
terapija kapacitet za samosvijest, slobodu izbora vlastite sudbine,
odgovornost, tjeskobu, traženje jedinstvenog smisla u
besmislenom svijetu, osamljenost i odnos s drugima te
suočavanje sa stvarnošću smrti.
Gestalt terapija Čovjek teži cjelovitosti i integraciji mišljenja, osjećanja i
ponašanja. Ovo se stajalište protivi determinizmu videći u
čovjeku kapacitet za uočavanje da su njegova rana iskustva
povezana sa sadašnjim teškoćama. Slično
153

egzistencijalističkom pristupu, i gestalt terapija je
utemeljena na ovdje i sada te naglašava važnost osobnog
izbora i odgovornosti.
Feministička Feministice kritiziraju mnoge tradicionalne teorije, jer se
terapija temelje na spolno pristranim koncepcijama i nazivaju ih
androcentričnima, spolnocentričnima, etnocentričnima,
heteroseksističkima i unutarpsihičkima. Konstrukti
feminističke terapije neovisni su o spolu, interakcionistički
su i usmjereni na cjeloživotni razvoj.
Filozofsko Problemi življenja su filozofski problemi i nastaju ili zbog
savjetovanje nekonzistentnih skupova vjerovanja ili zbog pogrešaka u
zaključivanju.
Tabela 5 Ključni pojmovi trinaest psihoterapija (prema Capuzzi i Gross, 1999; Sharf, 2000; Corey,
2004).
Ključni pojmovi psihoterapija

Medicinski pristup Teorija psihofizičkog identiteta; biokemijski procesi.
Psihoanalitička Normalan razvoj ličnosti temelji se na uspješnom
terapija razrješenju i integraciji psihoseksualnih faza razvoja.
Poremećaj u razvoju ličnosti posljedica je neuspješnog
okončanja neke specifične faze. Id, ego i superego čine
osnovu strukture ličnosti. Tjeskoba je posljedica
potiskivanja osnovnih sukoba. Nesvjesni procesi u
najvećoj su mjeri povezani sa sadašnjim ponašanjem.
Adlerova terapija Ovaj model ističe jedinstvenost ličnosti, potrebu da ljude
promatramo s njihove subjektivne točke gledanja i važnost
životnih ciljeva koji upravljaju ponašanjem. Ljude motivira
socijalni interes i traženje ciljeva koji će životu dati
smisao. Ostali ključni pojmovi su težnja za važnošću i
nadmoći, razvoj jedinstvena životna stila i razumijevanje
obiteljske konstelacije. Klijenti terapijom bivaju
154

ohrabrenima na mijenjanje svoje kognitivne perspektive i
pomaže im se u tome.
Jungova terapija Percepcija je moguća kroz strukturiranje arhetipovima.
Arhetipovi se mogu pronaći u svim kulturama, u svim
oblicima organizacije znanja. Svaka osoba posjeduje muški
i ženski princip, koji odreñuju načine raspodjele psihičke
energije.
Bihevioralna Naučeni obrasci ponašanja stječu se asocijacijom podražaj-
terapija reakcija. Obrasci se mogu steći putem klasičnog,
operantnog uvjetovanja ili medijacijskog učenja. Strahovi
su naučeno povezivanje izvjesnih podražaja i emocionalnih
reakcija i mogu se ukloniti drugim obrascima povezivanja.
Kognitivno- Premda psihički problemi mogu imati korijene u
bihevioralna djetinjstvu, oni se održavaju zahvaljujući ponovnoj
terapija indoktrinaciji u sadašnjosti. Sustav vjerovanja glavni je
uzrok poremećaja. Unutrašnji dijalog ima središnju ulogu u
nečijem ponašanju. Klijenti se usmjeravaju na proučavanje
pogrešnih pretpostavki i pogrešnih uvjerenja te na njihovo
zamjenjivanje djelotvornim vjerovanjima.
Realitetna terapija Težište je na tome što klijenti čine i na tome da ih se
pridobije na procjenu jesu li im njihovi sadašnji postupci
korisni. Ljudi stvaraju svoje osjećaje izborima koje čine i
onime što rade. Pristup ne prihvaća medicinski model,
pojam transfera, nesvjesnog i bavljenje nečijom prošlošću.
Transakcijska Razmjena je temeljna jedinica analize. Osoba posjeduje tri
analiza komunikacijske zone – Roditelja, Odraslog i Dijete i svaki
posjeduje vlastita pravila u komuniciranju.
Terapija Klijent ima potencijal za osvještavanje problema i načina
usmjerena na njihova rješavanja. Sljedbenici ovog pristupa vjeruju u
osobu klijentove sposobnosti samousmjeravanja. Duševno
zdravlje znači usklañenost idealnog stvarnog sebe.
155

Neprilagodba je posljedica nerazmjera izmeñu onoga što bi
netko želio biti i onoga što jest. Usmjerenost je na sadašnji
trenutak te na doživljavanje i izražavanje emocija.
Egzistencijalistička To je iskustvena terapija. Više je pristup savjetovanju koji
terapija ističe sržno čovjekovo stanje nego čvrst teorijski model. U
normalnim uvjetima, razvoj ličnosti temelji se na
jedinstvenosti svakog pojedinca. Osjećaj sebe razvija se od
najranije dobi. Središnje zamisli su samoodreñenje i
sklonost prema razvoju. Težište je na sadašnjosti i na onom
što netko postaje, tj. pristup je usmjerena na budućnost.
Više ističe svijest o sebi nego djelovanje.
Gestalt terapija Naglasak je na tome «što» i «kako» netko doživljava ovdje
i sada, kako bi mu se pomoglo da prihvati svoje polaritete.
Ključni pojmovi su cjelovitost, proces nastanka lika,
svjesnost, nezavršen posao i izbjegavanje, kontakt i
energija.
Feministička Sržni principi koji čine temelj primjene feminističke
terapija terapije su «osobno je političko», savjetodavni odnos je
ravnopravan, uvažanje iskustava žena, preoblikovanje
definicija teškoća i duševnih bolesti, isticanje
ravnopravnosti spolova i posvećenost borbi protiv
ugnjetavanja na svim područjima.
Filozofsko Korisnik posjeduje skupove vjerovanja, koja mogu ili ne
savjetovanje moraju biti konzistentna. Suradničkim odnosom, korisnik
može u procesu savjetovanja prepoznati nepouzdana
vjerovanja, naučiti vještine ispravnog zaključivanja i
integrirati nova uvjerenja u koherentan sistem.
156
Tabela 6 Terapijski ciljevi trinaest analiziranih psihoterapija (prema Capuzzi i Gross, 1999; Sharf,
2000; Corey, 2004)
Terapijski ciljevi psihoterapija

Medicinski pristup Ukloniti abnormalno ponašanje intervencijom u kemiju
mozga – povećavanjem ili smanjivanjem specifičnih
meurotransmitera.
Psihoanalitička Pretvoriti nesvjesno u svjesno. Ponovno oblikovati temelje
terapija ličnosti. Pomoći klijentima da ponovno prožive ranija
iskustva i da prorade potisnute sukobe. Postići
intelektualno osvještavanje.
Adlerova terapija Preispitati klijentove temeljne pretpostavke i životne
ciljeve. Pružiti ohrabrenje kako bi ljudi mogli uspostaviti
društveno korisne ciljeve. Razviti klijentov osjećaj
pripadanja.
Jungova terapija Osoba osvješćivanjem nesvjesnih sadržaja ostvaruje
individuaciju.
Bihevioralna Opći cilj je ukloniti neprilagoñeno ponašanje i naučiti
terapija djelotvornije postupke. Usmjeriti se na činitelje koji utječu
na ponašanje i pronaći što se može učiniti glede
problematičnih postupaka. Klijenti imaju aktivnu ulogu u
postavljanju tretmanskih ciljeva i u procjeni uspješnosti
njihova zadovoljavanja.
Kognitivno- Potaknuti klijente da se pogrešnim vjerovanjima
bihevioralna suprotstave suprotnim dokazima koje prikupljaju i
terapija procjenjuju. Pomoći klijentima da otkriju svoja dogmatska
vjerovanja i da ih oslabe. Osvijestiti automatske misli i
promijeniti ih.
Realitetna terapija Pomoći ljudima da djelotvornije zadovoljavaju svoje
potrebe. Osloboditi klijente za ponovno uspostavljanje
veza s ljudima koje su izabrali smjestiti u svoj svijet
kvalitete i podučiti ih teoriji izbora.
Transakcijska Omogućiti korisniku identifikaciju neučinkovitih obrazaca
157
Terapijski ciljevi psihoterapija

analiza komunikacije (igara) i njihovo uklanjanje, te zamijenu
prikladnim obrascima. Uključivanje neuvjetovanog
stroke-a u komunikacijsku razmjenu.
Terapija Stvoriti sigurno ozračje koje će pomoći klijentovu
usmjerena na istraživanju kako bi mogao izraziti vidove sebe koji su
osobu ranije bili poricani ili iskrivljivani. Osposobiti klijente da
postanu otvorenijima, da više vjeruju u sebe, da budu
spremnijima biti provesom te da postanu spontanijima i
življima.
Egzistencijalistička Pomoći ljudima da uvide kako su slobodni i da postanu
terapija svjesni svojih mogućnosti. Potaknuti ih da prepoznaju
kako su odgovorni za dogañaje za koje su ranije mislili da
im se sami dogañaju. Utvrditi činitelje koji sprečavaju
slobodu.
Gestalt terapija Pomoći klijentima da osvijeste trenutačno doživljavanje i
da prošire svoj kapacitet odnošenja odluka. Cilj nije
analiza, već integracija.
Feministička Izazvati promjenu pojedinog klijenta i društva. Pomoći
terapija klijentima u prepoznavanju, traženju i korištenju osobne
snage kako bi se oslobodili ograničenja socijalizacije
spolnih uloga. Suprotstaviti se svim oblicima
institucionalne politike koja ljude diskriminira na osnovi
spola.
Filozofsko Omogućiti korisniku integraciju uvjerenja u konzistentnu
savjetovanje životnu filozofiju; stjecanje vještina logičkog rasuñivanja;
stvaranje partnerskog odnosa sa savjetovateljem.
158
Tabela 7 Doprinosi trinaest psihoterapijskih pristupa (prema Capuzzi i Gross, 1999; Sharf, 2000;
Corey, 2004).
Doprinosi psihoterapijskih pristupa

Medicinski pristup Ovaj je pristup omogućio učinkovitu intervenciju u
slučajevima najteže patologije; podupire ga razvijena
farmaceutska industrija i sve je više raširen u primjeni.
Istraživanja o genetskoj bazi poremećaja.
Psihoanalitička Ovaj je pristup više od ikojeg drugo modela izazvao
terapija nesuglasice i istraživanja te potaknuo daljnja razmišljanja i
razvoj terapije. Ponudio je podroban i sveobuhvatan opis
strukture ličnosti i njezina funkcioniranja. Istaknuo je
činitelje poput nesvjesnog, kao odrednice ponašanja, i
uloge traume u prvih šest godina života. Razvio je
nekoliko tehnika za otvaranje nesvjesnog. Osvijetlio je
dinamiku transfera i kontratransfera, otpora, tjeskobe i
mehanizama ego obrane.
Adlerova terapija Jedan od prvih pristupa terapiji koji je humanistički,
jedinstven, cjelovit i usmjeren na cilj i koji ističe važnost
društvenih i psiholoških činitelja. Njegov ključni doprinos
jest utjecaj koji su Adlerove koncepcije imale na druge
sustave i njihova integracija u različite suvremene terapije.
Jungova terapija Tipologija ličnosti, dimenzije ekstraverzija-introverzija;
kulturalna i antropološka analiza u terminima psihičkog
života. Ne postoji dovoljno empirijskih istraživanja za
jednoznačno vrednovanje.
Bihevioralna Naglasak je na procjeni i vrednovanju tehnika, što je
terapija osnova za odgovornu praksu. Utvrñuju se specifični
problemi, a klijente se obavještava o napretku u ostvarenju
njihovih ciljeva. Pristup se pokazao djelotvornim u
mnogim područjima ljudskog funkcioniranja. Terapeut ima
vidljive uloge potkrepljivača, modela, učitelja i
konzultanta. Pristup se jako proširio i sve je više
159

istraživačkih radova. To više nije mehanicistički pristup
jer danas ostavlja mjesta za kognitivne činitelje i potiče
programe samousmjeravanja u mijenjanju ponašanja.
Kognitivno- Najvažniji doprinosi uključuju naglasak na sveobuhvatnu i
bihevioralna eklektičku terapijsku praksu; brojne kognitivne,
terapija emocionalne i bihevioralne tehnike; otvorenost za
uključivanje tehnika iz drugih pristupa i metodologiju za
preispitivanje i mijenjanje pogrešnog načina mišljenja.
Većina oblika ovog pristupa može se integrirati u druge
poznate terapije. REBT često koristi domaće zadaće
usmjerene na djelovanje, slušanje audiovrpca i bilježenje
napretka. Kognitivna terapija je strukturirana terapija koja
u kratko vrijeme postiže dobre rezultate u radu s
depresivnim i tjeskobnim klijentima.
Realitetna terapija Sastoji se od jednostavnih i jasnih pojmova koje lako
razumiju stručnjaci različitih pomagačkih zanimanja;
prema tome, mogu je koristiti učitelji, medicinske sestre,
svećenici, socijalni radnici i savjetovatelji. Riječ je o
pozitivnom pristupu usmjerenom na djelovanje.
Zahvaljujući izravnim metodama, sviña se mnogim
klijentima za koje se smatra da ne reagiraju na terapiju. To
je kratkotrajan pristup koji se može primijeniti u radu s
različitim populacijama i predstavlja značajnu silu u
dovoñenju u pitanje medicinskog modela terapije.
Transakcijska Analiza shematiziranih komunikacijskih odnosa. Korisnik
analiza se uči prepoznavati automatske obrasce konfliktnih
odnosa, zorno se prikazuju problematične konstelacije u
komunikaciji.
Terapija Jedinstven doprinos je traženje od klijenta da preuzme
usmjerena na aktivnu ulogu i odgovornost za smjer terapije. Pristup je
osobu bio podvrgnut empirijskoj provjeri i na temelju nje unesene
160

su promjene u teoriju i modele. To je otvoren sustav. Ljudi
bez naprednog treninga u ovom pristupu mogu imati
koristi od prenošenja terapijskih uvjeta u svoj osobni i
profesionalni život. Temeljni pojmovi su jednostavni i lako
ih je razumjeti te primijeniti. Ovo je temelj za grañenje
odnosa povjerenja, upotrebljiv u svim terapijama.
Egzistencijalistička Najvažniji doprinos ovog modela je prepoznavanje potrebe
terapija za subjektivnim pristupom utemeljenim na cjelovitom
pogledu na čovjekovo stanje. Pažnja se posvećuje potrebi
za filozofskim stavom o tome što znači biti osobom.
Naglasak na "ja-Vi" odnosu smanjuje vjerojatnost
dehumanizacije terapije. Daje pogled nužan za
razumijevanje tjeskobe, krivnje, slobode, smrti, izolacije i
predanosti.
Gestalt terapija Najvažniji doprinos je naglašavanje izravnog doživljavanja
i djelovanja, a ne samo razgovaranja o osjećajima. Pristup
daje svoje viñenje razvoja i napretka, a ne samo tretmana
poremećaja. Klijentovo ponašanje koristi kao osnovu za
osvještavanje unutrašnjih kreativnih mogućnosti. Pristup
snovima je jedinstveno, kreativno oruñe za pomaganje
klijentima u otkrivanju temeljnih sukoba. Terapija se
smatra egzistencijalističkim pothvatom, usmjerena je na
proces, a ne na tehnike. Neverbalno ponašanje smatra se
ključem za razumijevanje.
Feministička Najvažniji doprinosi su utiranje puta za praksu osjetljivu
terapija na rod22 i obraćanje pažnje na rodno obilježenu upotrebu
moći u odnosima. Feminističko stajalište zaslužno je za
ohrabrivanje velikog broja žena na preispitivanje rodnih
22
U izvorniku (Corey, 2004) piše "spol", ali je u sociološkom smislu ovdje ispravnije govoriti o
"rodu".
161

stereotipa i odbacivanje ograničavajućih pogleda na
očekivanja o tome kakvom bi žena trebala biti. Ujedinjen
feministički glas prizvao je pažnju na učestalost i
posljedice zlostavljanja djece, incest, silovanje, spolno
uznemiravanje i nasilje u obitelji. Feministički principi i
intervencije mogu se uključiti u druge terapijske pristupe.
Filozofsko Primjena velikog spremišta ideja iz povijesti filozofije u
savjetovanje savjetodavnoj praksi. Problemi življenja koji nisu toliko
intenzivni da bi bili tretirani od strane psihologa.
Osmišljavanje životnih izazova.
Tabela 8 Ograničenja trinaest psihoterapija (prema Capuzzi i Gross, 1999; Sharf, 2000; Corey,
2004).
Ograničenja psihoterapija
Medicinski pristup Prenaglašava fiziološku komponentu poremećaja i
nedovoljno usredotočen na promjenu ponašanja i
doživljavanja izazvanu interakcijom terapeut-klijent.
Institucionalizirani odnosi moći otežavaju ravnopravnost
odnosa.
Psihoanalitička Zahtijeva dugotrajan trening terapeuta te mnogo klijentova
terapija vremena i novca. Model naglašava biološke i instinktivne
činitelje, a zanemaruje društvene, kulturalne i
interpersonalne. Njezine metode nisu primjenjive za
rješavanje specifičnih problema klijenata iz nižih
društveno-ekonomskih slojeva i ne odgovaraju mnogim
etničkim i kulturalnim skupinama. Mnogim klijentima
nedostaje ego snaga potrebna za regresivnu i
rekonstruktivnu terapiju. Neprikladna je u uobičajenom
savjetodavnom okruženju.
Adlerova terapija Nedovoljno je precizna, nije dovoljno podložna procjeni i
empirijskoj provjeri. Vrlo malo je pokušaja provjere
162
temeljnih koncepcija znanstvenim metodama. Pretjerano
pojednostavljuje neke složene čovjekove probleme i jako
se oslanja na zdrav razum.
Jungova terapija Pojedini pojmovi (kolektivno nesvjesno, arhetip) teško
empirijski provjerljivi, drugi sežu u pseudoznanost
(alkemija). Preveliki naglasak na unutrašnjim procesima,
nedovoljno usredotočeno na ponašanje i kogniciju.
Bihevioralna Najvažnije primjedbe jesu: mijenja ponašanje, ali ne i
terapija osjećaje, zanemaruje odnosne činitelje u terapiji, ne
omogućuju uvid, zanemaruje povijesne uzroke sadašnjeg
ponašanja, uključuje terapeutovu kontrolu i manipulaciju te
ima ograničene kapacitete za bavljenje odreñenim
vidovima čovjekova stanja. Mnoge od ovih tvrdnji temelje
se na pogrešnom shvaćanju i bihevioralni terapeuti
odgovorili su na te optužbe. Osnovno ograničenje jest da
se promjena ponašanja ne može uvijek objektivno
procijeniti i to zbog teškoća kontroliranja okolinskih
varijabli.
Kognitivno- Umanjuje važnost emocija, nije usmjerena na istraživanje
bihevioralna nesvjesnog i potisnutih sukoba i katkada ne pridaje
terapija dovoljnu važnost klijentovoj prošlosti. REBT, kao
konfrontirajuća terapija, može dovesti do preranog prekida
terapije. Kognitivna terapija nekim klijentima može
djelovati pretjerano strukturiranom.
Realitetna terapija Ne priznaje terapijsku važnost istraživanja klijentove
prošlosti, snova, nesvjesnog, iskustava iz ranog djetinjstva
i transfera. Pristup je ograničen na manje složene
probleme. Riječ je o terapiji usmjerenoj na rješavanje
problema koja ne potiče istraživanje dubljih emocionalnih
pitanja. Ne odgovara praktičarima koji žele brzo
"popraviti" klijenta.
163
Transakcijska Analizira samo komunikacijske obrasce i ne ulazi u
analiza istraživanje dubljih razloga koji dovode do neučinkovitih
obrazaca. Ograničena na specifične probleme i igre.
Terapija Moguća opasnost postoji za terapeuta koji ostaje pasivnim
usmjerena na i neaktivnim, ograničavajući se na reflektiranje. Mnogi
osobu klijenti osjećaju potrebu za jačim usmjeravanjem, čvršćom
strukturom i za više tehnika. Klijenti u krizi trebaju
direktivnije mjere. Kad se primjenjuje u savjetovanju
pojedinca, neke kulturalne skupine očekuju veću
savjetovateljevu aktivnost. Teoriju treba iznova procijeniti
u svjetlu suvremenih znanja i načina mišljenja ako se želi
izbjeći krutost.
Egzistencijalistička Mnogi temeljni pojmovi su nejasni i loše definirani, što
terapija njezin okvira katkada čini apstraktnim. Nedostaje sustavno
odreñenje principa i primjene terapije. Ima ograničenu
primjenjivost u radu s klijentima lošijeg funkcioniranja, s
onima sa slabije razvijenim verbalnim sposobnostima i s
klijentima u jakoj krizi kojima treba usmjeravanje.
Gestalt terapija Tehnike izazivaju jako emocionalno izražavanje; ako se ti
osjećaji ne istraže i ako se ne obavi kognitivna prorada,
klijenti će imati osjećaj nezavršenosti i neće imati osjećaj
integracije naučenog. Klijenti koji imaju teškoće sa
zamišljanjem neće imati koristi od eksperimenta.
Feministička Moguće ograničenje je mogućnost da terapeuti nametnu
terapija klijentima novi skup vrijednosti, kao što su težnja za
ravnopravnošću, moć u odnosima, definiranje sebe,
sloboda za stvaranje karijere izvan doma i pravo na
obrazovanje. Terapeuti moraju imati na umu da su klijenti
svoji najbolji stručnjaci, što znači da moraju sami odlučiti
prema kojim će vrijednostima živjeti.
Filozofsko Primjenjivo samo na probleme življenja, ne i na korisnike
164
savjetovanje koji trebaju terapiju. Nedovoljno fokusiran na rad s
emocijama i naglašava kognitivnu komponentu. Zahtijeva
interdisciplinarno obrazovanje; nepostojanje jedinstvenog
pristupa – više je pokret nego razrañeni savjetodavni
pristup. Virtualno nepostojanje empirijskih studija o
učinkovitosti pristupa. Zakon regulira psihološku
djelatnost i ne predviña ovakav oblik savjetovanja.
165
7 ZAKLJUČAK
S obzirom na ciljeve koje smo postavili, možemo zaključiti da smo uspješno
izložili filozofske konotacije nekih temeljnih pojmova psihoterapija i pokazali
do kuda sežu poveznice izmeñu filozofije i psihoterapije. Mogućnosti integracije
psihoterapije i filozofije, te naznake korisnosti takvog postupka su prikazane
kroz djelovanje pokreta filozofskog savjetovanja, ali i nekih oznaka kakva bi
trebala biti unifikacijska psihološka teorija, čije ostvarivanje još uvijek nije na
vidiku. Na koncu, prigovor psihologiji kao nekoherentnoj znanosti se pokazao
neutemeljenim ukoliko u obzir uzmemo dimenziju učinkovitosti bilo samo
tretmana, bilo omjera produciranih podataka o predmetu psihoterapija.
Znanstvena metoda nema povlašteni epistemološki status, ali rezultati
psihoterapijskih teorija omogućuju ostvarivanje sva tri klasična cilja znanosti:
opis, objašnjenje i manipulaciju. Ljudsko je stanje presložen fenomen da bi ga
potpuno obuhvatili s dosadašnjom metodologijom, što nije dovoljno da bi se
tvrdilo kako psihologija ne udovoljava kriterijima znanosti.
Teza o životnoj filozofiji pokazala s zahvalnim pristupom za filozofsku
analizu psihoterapijskih pravaca. Osim što je omogućila povezivanje koncepata
dviju disciplina iz još jedne dimenzije osim povijesne, omogućila je naznake u
kojem smjeru treba tražiti unificiranu teoriju psihološke intervencije te u kojoj
mjeri se ta potraga može okoristiti filozofijom.
166
8 LITERATURA
*** (1983). Mental Health Act 1983. London: HMSO.
*** (1997). Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama. Narodne Novine, 111.
ACHENBACH, G. (1995). Philosophy, philosophical practice, and psychotherapy.
U R. Lahav & M. da Venza Tillmans (Eds.), Essays on philosophical
counseling (pp. 61-74). Lanham, New York, London: University Press of
America.
AMERIČKA PSIHIJATRIJSKA UDRUGA [APA] (1996). Dijagnostički i statistički
priručnik za duševne poremećaje DSM-IVTM. Četvrto izdanje. Jastrebarsko:
Naklada Slap.
ARBUCKLE, D. S. (1970). Counseling: philosophy, theory and practice. (2nd
ed.). Boston, MA: Allyn and Bacon, Inc.
ARDILA, R. (1992). "Toward unity in psychology: The experimental synthesis of
behaviour". International Journal of Psychology, 27(5), 299-310.
BAKAN, D. (1965) Sigmund Freud and the Jewish mystical mradition. New
York: Schocken Books.
BANDURA, A. (1978). Reflections on self-efficiacy. U S. Rachman (Ed.),
Advances in behaviour research and therapy (Vol. 1, pp. 237-269). Oxford:
Pergamon.
BANDURA, A. (1986). Social foundations of thought and action. Upper Saddle
River, NJ: Prentice Hall.
BANDURA, A. (1997). Self-efficiacy: The exercise of control. San Francisco: W.
H. Freeman.
BANKART, C. P. (1997). Talking cures: A history of Western and Eastern
psychotherapies. (2nd ed.). Pacific Grove, CA: Brooks/Cole.
BARCLAY, J. R. (1968). Counseling and philosophy: A theoretical exposition.
Boston: Houghton Mifflin Company.
BARKER, S. (1973). Filozofija matematike. Beograd: Nolit.
BARKER, P., CHEN, X., & ANDERSEN, H. (2003). Kuhn on concepts and
categorization. U T. Nickles (Ed.) Thomas Kuhn, (pp. 212-245). Cambridge:
Cambridge University Press.
167
BARNLUND, D. C. (1970). A transactional model of communication. U K. K.

Sereno & D. C. Mortensen (Eds.), Foundations of communications theory,
(pp. 98-101). New York: Haprer & Row Publishers.
BARON, R. A., & BYRNE, D. (1997). Social psychology (8th ed.). Boston: Allyn
and Bacon.
BEN-YEHUDA, N. (1980). "The European witch craze". American Journal of
Sociology, 86, 1-31.
BERNE, E. (1987). Koju igru igraš?. Beograd: Nolit.
BERNE, E. (1989). Šta kažeš posle zdravo?. Beograd: Nolit.
BINSWANGER, L. (1975). Being-in-the-world: Selected papers of Ludwig
Binswanger. London: Souvenir Press.
BJORK, D. (1996). B.F. Skinner and the American tradition: The scientist as
social inventor. U L. Smith & W. Woodward (Eds.), B. F. Skinner and
Behaviorism in American Culture. Bethlehem: Leigh University Press.
BLACKBURN, S. (2002). Poziv na misao. Poticajni uvod u filozofiju. Zagreb:
AGM.
BOSS, M. (1963). Psychoanalysis and daseinanalysis. New York: Basic Books.
BOŠNJAK, B. (1993). Povijest filozofije. Vol. 1 Razvoj mišljenja u ideji cjeline.
Zagreb: Nakladni zavod Matice Hrvatske.
BOTTON DE, A. (2002). Utjehe filozofije. Zageb: SysPrint.
BOYERS, B., & ORRILL, R. (1971). R. D. Laing & Anti-Psychiatry. New York:
Harper & Row.
BRANDES, U., & ERLEBACH, T. (2005) Network Analysis: Methodological
Foundations. New York: Springer Publishing Company.
BRENNER, C. (1974). An elementary textbook of psychoanalysis. New York:
Doubleday.
BROMBERGER, S. (1996). Why questions. U R. Colodny (Ed.) Mind and
Cosmos: Essays in contemporary science and philosophy (pp. 86-111).
Pittsburgh: University of Pittsburgh Press.
BRONOWSKI, J. (1989). The ascent of man. London: Futura.
168
BROWN, R. (1994). Comte and positivism. U C.L. Ten (Ed.) Routledge history
of philosophy vol. VII The nineteenth century, (pp. 122-145). London, New
York: Routledge.
BUBER, M. (1977). Ja i ti. Beograd: Vuk Karadžić.
BUGENTAL, J. F. T. (1981). The search for authenticity: An existential-analytic
approach to psychotherapy (Rev. ed.). New York: Holt, Rinehart &
Winston.
CAMPBELL, J. (2004). A hero with a thousand faces. Princeton, Oxford:
Princeton University Press.
CANFIELD, J. V. (1997). Wittgenstein's later philosophy. U J. V. Canfield (Ed.)
Routledge history of philosophy Vol. X Philosophy of meaning, knowledge
and value in the twentieth century, (pp. 168-193). London, New York:
Routledge.
CAPUZZI, D. & GROSS, D. R. (1999). Counseling and psychotherapy: theories
and interventions. Upper Saddle River, NJ: Simon & Schuster.
CARNAP, R. (1950). Logical foundation of probability. Chicago, IL: University
of Chicago Press.
CARTWRIGHT, N. (1979). "Causal laws and effective strategies". Nous, 13, 419-
37.
CAVE, S. (2002). Classification and diagnosis of psychological abnormality.
London: Routledge.
CHURCHLAND, P. (1981). "Eliminative materialism and the propositional
attitudes". The Journal of Philosophy, 78, 67-90.
CHURCHLAND, P. S. (1990). Neurophilosophy. Cambridge, MA: MIT Press.
CHURCHLAND, P. S. i SEJNOWSKI, T. (1990). "Neural representation and neural
computation". U Lycan, W. G. (Ed.) Mind and cognition: A reader (pp.224-
252). Oxford: Blackwell.
CLARK, R. W. (1980). Freud: The man and the cause – a biography. New York:
Random House.
CLAXTON, G. (2005). The wayward mind: An intimate history of the
unconscious. London: Little Brown.
169
CODE, A. (1999). Aristotle's logic and metaphysics. U D. Furley (Ed.) Routledge

history of philosophy vol. II From Aristotle to Augustine, (pp. 40-75).
London, New York: Routledge.
COLLINS, R. (2000). The sociology of philosophies. A global theory of
intellectual change. Cambridge, MA & London: The Belknap Press of
Harvard University Press.
COMTE, A. (1989). Kurs pozitivne filozofije. Nikšić: Univerzitetska riječ.
COOPER, D. (1986). Jezik ludila. Zagreb: Naprijed.
COREY, G. (1996). Theory and practice of counseling and psychotherapy. 5th
ed. New York: Brooks/Cole.
COREY, G. (2004). Teorija i praksa psihološkog savjetovanja i psihoterapije.
Prijevod 6. izdanja. Jastrebarsko: Naklada Slap.
CORSINI, R. J. & WEDDING, D. (1995). Current psychotherapies (5th ed.).
Itasca, IL: Peacock.
CROWELL, S. (2006). Husserlian phenomenology. U H. L. Dreyfuss i M. A.
Wrathall (Eds.), A companion to phenomenology and existentialism (pp. 9-
30). London: Routledge.
ĆIRIĆ, J. (2002). "Clinical assessment and application falsificationism: An
attempt of illustration". Karl Popper 2002 centenary congress. Beč, 3.-7.
srpnja 2002.
ĆIRIĆ, J. (2004). Popperov pojam demarkacije: razgraničenje iskaza empirijske
znanosti. Magistarska radnja. Zadar: Sveučilište u Zadru.
DAHLBERG, I. (2001). "Načela strukture klasifikacije: ispitivanja, strukture,
zaključci". Vjesnik bibliotekara Hrvatske, 44, 1-4, pp. 27-37.
DARWIN, C. (1872). The expression of the emotions in man and animals.
London: John Murray.
DAVISON, N.C. i NEALE, J.M. (2003). Psihologija abnormalnog doživljavanja i
ponašanja. Jastrebarsko: Naklada Slap.
DEMOREST, A. (1999). Psychology's grand theorists. How personal experiences
shaped professional ideas. Mahwah, NJ, London: Lawrence Erlbaum
Associates, Publishers.
170
DEURZEN-SMITT, E. VAN (1997). Everady mysteries: Existential dimensions of

psychotherapy. London: Routledge.
DERUZEN-SMITH, E. VAN (1998). Paradox and passion in psychotherapy: An
existential approach to therapy and counseling. Chichester, UK: Wiley.
DIELS, H. (1983). Predsokratovci. Zagreb: Naprijed.
DUHEM, P. (1954). The aim and structure of physical theory. Princeton:
Princeton University Press.
DUMONT, F. i CORSINI R. J. (2004). Šest terapeuta i jedan klijent. Jastrebarsko:
Naklada Slap.
ELLENBERG, H. (1970) The discovery of the uncosncious: The history and
evolution of dynamic psychiatry. New York: Basic Books.
ELLENBERGER, H. E. (1958). A clinical introduction to psychiatric
phenomenology and existential analysis. U R. May, E. Angel, & H. F.
Ellenberger (Eds.), Existence: A new dimension in psychiatry and
psychology (pp. 99-124). New York: Basic Books.
ELLIS, A. (2002). Primjena racionalno-emocionalne bihevioralne terapije.
Jastrebarsko: Naklada slap.
EMBREE, L. (1998). Phenomenological movement. U E. Craig (Ed.), Routledge
encyclopedia of philosophy CD-ROM. London: Routledge.
ERWIN, E. (1978). Behavior therapy: Scientific, philosophical and mora
foundations. Cambridge: Cambridge University Press.
EVANS, K. (2007). Spirituality and psychotherapy. Radionica iz gestalt-
psihoterapije. Zadar, 21.-23. rujna 2007.
FEARY, V. (1996). A right to (re)habilitation. U W. van der Vlist (Ed.)
Perspectives in philosophical practice (pp. 259-278). Leusden: Vereniging
voor Filosofische Practijk.
FEYERABEND, P. (1963). "Mental events and the brain". The Journal of
Philosophy, 60, 295-296.
FEYERABEND, P. (2002). Against method (3rd Ed.). London, New York: Verso.
FIAMENGO, A. (1987). Saint-Simon i Auguste Comte. Zagreb: Naprijed.
FILIPOVIĆ, Lj. (1990). Filozofija i antipsihijatrija Ronalda D. Lainga. Zagreb:
Hrvatsko filozofsko društvo.
171
FLEMING CROCKER, S. (2005). Phenomenology, existentialism and Eastern

thought in gestalt therapy. U Woldt, A. L. & Toman, S. M. (Eds.), Gestal
therapy. History, theory and practice (pp. 65-80). Thousand Oaks, CA:
SAGE Publication.
FLEMING CROCKER, S. i PHILIPPSON, P. (2005). Phenomenology, existentialism
and Eastern thought in gestalt therapy. U A. L. Woldt, & S. M. Toman,
(Eds.), Gestal therapy. History, theory and practice (pp. 65-80). Thousand
Oaks, CA: SAGE Publication.
FOUCAULT, M. (1980) Historija ludila u doba klasicizma. Beograd: Nolit.
FORRESTER, J. (1997). Dispatches from the Freud wars. Psychoanalysis and its
passions. Cambridge, MA: Harvard University Press.
FRANKL, V. E. (1997). Zašto se niste ubili? Uvod u logoterapiju. Zagreb:
Provincijalat franjevaca trećeredaca. Biblioteka Oko 3 ujutro.
FREEDHEIM, D. K. & WEINER, I. B. (Eds.). (2003). Handbook of psychology.
Vol 1 History of psychology. Hoboken, NJ: John Wiley & Sons.
FREUD, S. (1940). An outline of psychoanalysis (Vol. 23). Standard edition (J.
Strachey, Trans.). London: Hogarth Press.
FRIEDMAN, M. (1974). "Explanation and scientific understanding". Journal of
FROMM, E. (1989). Veličina i granice Freudove misli. Zagreb: Naprijed.
GARDNER, S. (1999). Schopenhauer, will, and the unconscious. U C. Janaway
(Ed.), The Cambridge companion to Schopenhauer (pp. 375-421).
Cambridge: Cambridge University Press.
GARDNER, S. (1992). The unconscious. U J. Neu (Ed.), Cambridge Companion
to Freud (pp. 136-160). Cambridge: Cambridge University Press.
GIOVACCHINI, P. (1987). A narrative textbook of psychoanalysis. London:
Aronson.
GLASSER, W. (2006). Oprez! Psihijatrija može biti opasna za vaše mentalno
zdravlje. Zagreb: Alineja.
GOFFMAN, E. (1961). Asylums. New York: Anchor Books.
GRANDY, R. E. (2003). Kuhn's world changes. U T. Nickles (Ed.) Thomas Kuhn
(pp. 246-280). Cambridge: Cambridge University Press.
172
GREGORY, R. E. (Ed.) (1998). The Oxford companion to the mind. Oxford:

Oxford University Press.
GRUDEN, V. st. (1992). Psihoterapija. Zagreb: Medicinska naklada.
GUIGNON, C. B. (1993). Authenticity, moral values, and psychotherapy. U C. B.
Guignon (Ed.), The Cambridge companion to Heidegger. Cambridge:
Cambridge University Press.
GUTTING, G. (2003). Thomas kuhn and french philosophy of science. U T.
Nickels (Ed.), Thomas Kuhn (pp. 45-64). Cambridge: Cambridge University
Press.
HEIDEGGER, M. (1988). Bitak i vrijeme. Zagreb: Naprijed.
HEMPEL, C. (1965). Aspects of scientific explanation and other essays in
philosophy of science. New York: Free Press.
HERGENHAHN, B. R. (2000). An introduction to the history of psychology (4th
ed.). Belmont, CA: Wadsworth Publishing Co.
HOBSON, J. A. i MCCARLEY, R. W. (1977). "Mozak kao generator sanjanja:
Hipoteza o procesu sanjanja kao sintezi aktivacije". American Journal of
Psychiatry, 134, 1335-1348.
HOCK, R. P. (2004). Četrdeset znanstvenih studija koje su promijenile
psihologiju. Jastrebarsko: Naklada Slap.
HOOGENDIJK, A. (1995). The philosopher in the bussiness world as a vision
developer. U R. Lahav & M. da Venza Tillmans (Eds.), Essays on
philosophical counseling (pp. 159-170). Lanham, New York, London:
University Press of America.
HOTHERSAL, D. (2002). Povijest psihologije. Jastrebarsko: Naklada Slap.
HOWARTH, J. (1998). Phenomenology. Epistemic issues in. U E. Craig (Ed.),
Routledge encyclopedia of philosophy CD-ROM. London: Routledge.
INWOOD, M. (1998). Hermeneutics. U E. Craig (Ed.), Routledge encyclopedia of
philosophy CD-ROM. London: Routledge.
IVIĆ, M. (1975). Pravci u lingvistici. Ljubljana: Državna založba Slovenije.
JACOBSON, A. J. (1996). David Hume on human understanding. U S. Brown
(Ed.) Routledge history of philosophy vol. V British philosophy and the age
of Enlightenment (pp. 123-146). London, New York: Routledge.
173
JAHODA, M. (1958). Current concepts of positive mental health. New York:

Basic Books.
JAKIĆ, M. (2003). Logika. Zagreb: Školska knjiga.
JANKOVIĆ, J. (1997). Savjetovanje – nedirektivni pristup. Zagreb: Aliena.
JANKOVIĆ, J. (2004). Savjetovanje – psihodinamski pristup. Zagreb: Et cetera.
JENSEN, J. P., BERGIN, A. E. & GREAVES, D. W. (1990). "The meaning of
eclecticism: New survey and analysis of components". Professional
Psychology: Research and Practice, 21, 124-130.
JONES, M. C. (1924). A laboratory study of fear: The case of Peter. Pedagogical
Seminary, 31, 308-315.
JONES, S. (1986). "Relating the Christian faith to psychology". U S. Jones (Ed.),
Psychology and the Christian faith (pp. 15-34). Grand Rapids, MI: Baker.
JONES, S. L., & BUTMAN, R. E. (1991). Modern psychotherapies. A
comprehensive Christian appraisal. Downers Grove, IL: InterVarsity Press.
JUNG, C. G. (1964). Man and his symbols. Garden City, NY: Doubleday.
JUNG, C. G. (1970). Symbols and the interpretation of dreams. U The symbolic
life, Collected works (vol. 18, pp. 185-266). Princeton, NJ: Princeton
University Press.
KITCHENER, R. F. (1999). The conduct of inquiry. Lanham, New York, Oxford:
University Press of America, Inc.
KITCHER, P. (1985). "Two approaches to explanation". The Journal of
KITCHER, P. (1989). Explanatory unification and the causal structure of the
world. U W. Salmon i P. Kitcher (Eds.) Minnesota studies in the philosophy
of science (pp. 410-505). Minneapolis: University of Minnesota Press.
KOBASA, S. C., & MADDI, S. R. (1977). Existential personality theory. U R. J.
Corsini (Ed.), Current personality theories (pp. 243-276). Itasca, IL:
Peacock.
KOCH, S. (1981). "The nature and limits of psychological knowledge".
American Psychologist, 36, 257-269.
KOESTENBAUM, P. (1978). The new image of the person. The theory and
practice of clinical philosophy. Westport, CT: Greenwood.
174
KOYRÉ, A. (1981). Naučna revolucija. Beograd: Nolit.

KUHN, T. S. (1999). Struktura znanstvenih revolucija. Zagreb: Naklada Jesenski
i Turk, Hrvatsko sociološko društvo.
KULENOVIĆ, M. (1986). Metapsihologija, nastranosti, osobitosti. Zagreb:
Naprijed.
LAHAV, R. (1995). A conceptual framework for philosophical counseling:
Worldview interpretation. U R. Lahav & M. da Venza Tillmans (Eds.),
Essays on philosophical counseling (pp. 3-24). Lanham, New York,
London: University Press of America.
LAHAV, R. (1996). "What is philosophical in philosophical counseling?".
Journal of Applied Philosophy, 262-265.
LAKATOS, I. (1970). Falsification and the methodology of scientific research
programme. U I. Lakatos & R. Musgrave (Eds.) Criticsm and the growth of
knowledge. Cambridge: Cambridge University Press.
LAKATOS, I. (1999). Lectures on scientific method. Lecture 8. The methodology
of scientific research programmes (pp. 96-108). U M. Motterlini (Ed.). For
and against method: Imre Lakatos and Paul Feyerabend. Chicago, IL: The
University of Chicago Press.
LANGER, E. J., & ABELSON, R. P. (1974). A patient by any other name…:
Clinician group difference in labelling bias. Journal of Consulting and
Clinical Psychology, 42, 4-9.
LASCH, C. (1986). Narcistička kultura: Američki život u doba smanjenih
očekivanja. Zagreb: Naprijed.
LASIĆ-LAZIĆ, J. (1996). Znanje o znanju. Zagreb: Filozofski fakultet.
LAZARUS, A. A. (2003). Kratka, ali sveobuhvatna psihoterapija. Višemodalni
način. Jastrebarsko: Naklada Slap.
LELAS, S. (1990). Filozofija o znanosti. Zagreb: Hrvatsko filozofsko društvo.
LUCRETIUS CARUS, T. (1951). O prirodi stvari. Beograd: Prosveta.
LUDWIG, K. (2003). The mind-body problem: an overview. U S. P. Stich i T. A .
Warfield (Eds.). The Blackwell guide to philosophy of mind (pp. 1-46).
Oxford: Blackwell.
175
LYCAN, W. G. (2003). The mind-body problem. U S. P. Stich i T. A . Warfield

(Eds.). The Blackwell guide to philosophy of mind (pp. 47-64). Oxford:
Blackwell.
MACONIS, J. J. (2008). Sociology (12th ed.). Upper Saddle River, NJ: Pearson
Education, Inc.
MADDI, S. R. (1996) Personality theories (6th ed.). Pacific Grove, CA:
Brooks/Cole.
MAHER, W. B., & MAHER, B. A. (2003). Abnormal psychology. U D. K.
Freedheim (Ed.), Handbook of psychology, Vol. 1, History of psychology.
Hoboken, NJ: John Wiley & Sons, Inc.
MARINOFF, L. (2000). Umjesto Prozaka – Platon! Filozofija kao psihološka
pomoć. Zagreb: V.B.Z.
MARINOFF, L. (2002). Philosophical practice. San Diego, CA: Academic Press.
MATIJAŠEVIĆ, Ž. (2006). Strukturiranje nesvjesnog: Freud i Lacan. Zagreb:
AGM.
MAY, R. (1958). Contribution of existential psychotherapy. U R. May, E. Angel,
& H. E. Ellenberger (Eds.), Existence: A new dimension in psychiatry and
psychology (pp. 37-92). New York: Basic Books.
MAY, R. (1980). Psihologija i ljudska dvojba. Zagreb: Naprijed.
MISAK, C. (1994). American pragmatism: Pierce. U C.L. Ten (Ed.) Routledge
history of philosophy vol. VII The nineteenth century (pp. 297-316). London,
New York: Routlege.
MIŠČEVIĆ, N. (1990). Uvod u filozofiju psihologije. Zagreb: Grafički zavod
Hrvatske.
MOREY, L. C. (2003). Measuring personality and psychopathology. U J.A.
Schinka & W.F. Velicer (Eds.), Handbook of psychology. Vol 2 Research
method in psychology (pp. 377-406). Hoboken, NJ: John Wiley & Sons.
NELSON-JONES, R. (2007). Praktične vještine u psihološkom savjetovanju i
pomaganju. Opis modela savjetovanja o životnim vještinama i vježbe za
njegovu primjenu. Jastrebarsko: Naklada Slap.
NEWTON-SMITH, W. H. (2001). A companion to the philosophy of science.
Malden, MA: Blackwell.
176
NICKLES, T. (2003). Introduction. U T. Nickles (Ed.), Thomas Kuhn (pp. 1-18).

Cambridge: Cambridge University Press.
NIETZEL, M. T., BERNSTEIN, D. A., & MILICH, R. (1998). Introduction to clinical
psychology. (5th ed.). London: Prentice Hall International Ltd.
NORMAN, B. (1995). Philosophical counseling: The arts of ecological
relationship and interpretation. U R. Lahav & M. da Venza Tillmans (Eds.),
Essays on philosophical counseling (pp. 49-58). Lanham, New York,
London: University Press of America.
NUSSBAUM, M. C. (1994). The therapy of desire. Princeton: Princeton
University Press.
OXLEY, C. (Redatelj) (2008, 29. srpanj). Newton: The dark heretic
[Dokumentarna emisija]. Stockholm: Viasat History, Modern Times Group.
Snimljeno 2002, London: Blakeway Productions.
OZAWA, H. (1991). Kendo. The definitive guide. Tokyo: Kodansha International.
PÉRES-RAMOS, A. (1993). Francis Bacon and man's two-faced kingdom. U
G.H.R. Parkinson (Ed.) Routledge history of philosophy vol. IV The
Renaissance and sevententh-century rationalism (pp. 130-155). London,
New York: Routledge.
PERLS, F., HEFFERLINE, R. F., & GOODMAN, P. (1971/1994). Gestalt therapy:
excitement and growth in the human personality. Highland, NY: Gestalt
Journal.
PLATON (1957). Država. Beograd: Kultura.
PLATON (1976). Kratil. Zagreb: Studentski centar Sveučilišta.
PLATON (1979). Teetet u Fileb, ili o nasladi, etički dijalog i Teetet, ili o znanju,
istraživački dijalog. Zagreb: Naprijed.
PLATON (1974). Zakoni. Zagreb: Naprijed.
POLSTER, E., & POLSTER, M. (1973). Gestalt therapy integrated. New York:
Brunner/Mazel.
POPPER, K. R. (1973). Logika naučnog otkrića. Nolit: Beograd.
POPPER, K. R. (1979). Objective knowledge. An evolutionary approach. Revised
edition. Oxford: Clarendon Press.
177
PORTER, R. (2002). Madness. A brief history. Oxford, New York: Oxford

University Press.
PRINS-BAKKER, A. (1995). Philosophy in a marriage counseling. U R. Lahav &
M. da Venza Tillmans (Eds.), Essays on philosophical counseling (pp. 135-
152). Lanham, New York, London: University Press of America.
PROCHASKA, J. O. & NORCROSS, J. C. (1999). Systems of psychotherapy: A
transtheoretical analysis (4th ed.). Pacific Grove, CA: Brooks/Cole.
PSILLOS, S. (2007). Past and contemporary perspectives on explanation. U T. A.
F. Kuipers (Ed.), General philosophy of science (pp. 97-173). Amsterdam:
Elsevier Science & Technology Books.
QUINE, W. V. O. & ULLIAN, J. S. (1978). The web of belief. New York:
McGraw-Hill.
RAABE, P. B. (2001). Philosophical counseling: Theory and practice. London:
Praeger.
RAABE, P. B. (2002). Issues in philosophical counseling. London: Praeger.
REICHENBACH, H. (1964). Rañanje naučne filozofije. Beograd: Nolit.
REYNOLDS, P. (2008). The oracle of Bacon. Preuzeto 9. rujna 2008. s
http://oracleofbacon.org/cgi-bin/center-cgi?who=Kevin+Bacon
ROGERS, C. R. (1985). Kako postati ličnost. Beograd: Nolit.
ROHEIM, G. (1990). Magija i shizofrenija. Zagreb: August Cesarec.
RORTY, R. (1965). "Mind-body identity, privacy, and categories". The Review of
Metaphysics, 19, pp. 24-54.
ROSENHAN, D. L. (1973). "On being sane in insane places". Science, 179, 250-
258.
ROZYCKI, E. R. (1995). "A critical review of B. G. Skinner's philosophy".
Educational Studies, 26, 1/2, 12-22.
RUSSELL, B. (2005). Mudrost Zapada. Split: Marjan tisak.
SAGAN, C. (1985). Kozmos. Rijeka: Otokar Keršovani.
SALMON, W. (1971). Statistical explanation and statistical relevance. U W.
Salmon (Ed.) Statistical explanation and statistical relevance (pp. 29-87).
Pittsburgh: University of Pittsburgh Press.
178
SALMON, W. (1984). Scientific explanation and the causal structure of the

world. Princeton: Princeton University Press.
SARAPA, N. (1992). Teorija vjerojatnosti. Zagreb: Školska knjiga.
SARDAR, Z. (2001). Thoma Kuhn i ratovi znanosti. Zagreb: Naklada Jesenski i
Turk.
SCHEFFLER, I. (1967). Science and subjectivity. Indianapolis: Bobbs-Merrill.
SCHNEIDER, K. J. & MAY, R. (1995). The psychology of existence. An
integrative, clinical perspective. New York: McGraw-Hill.
SCHOPENHAUER, A. (1981). Svijet kao volja i predstava. Beograd: Grafos.
SCRIVEN, M. (1962). Explanation, predictions and laws. U H. Feigl i G.
Maxwell (Ed.) Minnesota studies in philosophy of science, Vol. III (pp. 170-
230). Minneapolis: University of Minnesota Press.
SHARF, R. S. (2000). Theories of psychotherapy & counseling. Concepts and
cases. (2nd ed.). Belmont, CA: Wadsworth Publishing Co.
SHOOTROM, E. L. (Redatelj) (1965). Approaches to psychotherapy. Santa Ana,
CA: Psychological Films.
SKINNER, B. F. (1976). Walden two. New York: Macmillan.
SKINNER, B. F. (2002). Beyond freedom and dignity. Indianapolis, IN: Hackett
Publishing.
SOKAL, A., & BRICMONT, J. (1998). Fashionable nonsense: Postmodern
intellectuals' abuse of science. New York: Picador.
SPINOZA, B. DE (1970). Etika: geometrijskim redom izložena i u pet delova
podeljena. Beograd: Kultura.
SPIRTES, P., GLYMOUR, C. & SCHEINES, R. (1993). Causation, prediction and
search. New York: Springer-Verlag.
STAUDINGER, U. M., SMITH, J. & BALTES, P. B. (1992). "Wisdom related
knowledge in a life review task: Age differences and the role of professional
specialization". Psychology and Aging, 7, 2, 271-281.
STAUDINGER, U. M. & BALTES, P. B. (1994). Psychology of wisdom. U
Encyclopedia of human intelligence (Vol. 2, 1143-1152). New York:
MacMillan Publishing Company.
179
STAUDINGER, U. M., MACIEL, A. G., SMITH, J. & BALTES, P. B. (1998). "What

predicts wisdom-related performance? A first look at personality,
intelligence, and facilitative experiental contexts". European Journal of
Personality, 2, 1-17.
STAUDINGER, U. M. (1999). "Older and wiser? Integrating results on the
relationship between age and wisdom-related performance". International
Journal of Behavioral Development, 23 (3), 641-664.
SULLOWAY, J. (1979). Freud, biologist of the mind: Beyond the psychoanalyst
legend. New York: Basic Books.
SUZUKI, D. T. i FROMM, E. (1977). Zen budizam i psihoanaliza. Beograd: Nolit.
SUZUKI, D. T. (1998). Uvod u zen budizam. Zagreb: Biovega.
SVENONIUS, E. (2005). Intelektualne osnove organizacije informacija. Lokve:
Benja.
SZASZ, T. (1961). The myth of mental illness; foundations of a theory of
personal conduct. New York: Hoeber-Harper.
SZASZ, T. (1980). Ideologija i ludilo. Zagreb: Naprijed.
TENGLAND, P.E. (2001). Mental health: A philosophical analysis. New York:
Springer Publishing Company.
THOMAS CARLYLE. (2008, 8 rujna). U Wikipedia, the free encyclopedia.
Preuzeto 9. rujna 2008, s http://en.wikipedia.org/wiki/Thomas_Carlyle.
TRIANDIS, H., BONTEMPO, R., VILLAREAL, M., & LUCCA, N. (1988).
"Individualizam i kolektivizam: Meñukulturološke perspektive o odnosu
pojedinca i grupe". Journal of Personality and Social Psychology, 54, 323-
338.
VADUM, A. C., & RANKIN, N. O. (1998). Psychological researxh. Methods for
discovery and validation. Boston, MA: McGraw-Hill.
VITZ, P. (2003). Psihologija kao religija: kult samoobožavanja. Split: Verbum.
VLIST VAN DER, W. (Ed.). (1996). Perspectives in philosophical practice.
Leusden: Vereniging voor Filosofische Practijk.
VRIES DE, W. (1993). Hegel's logic and philosophy of mind. U R.C. Solomon &
K.M Higgins (eds.) Routledge history of philosophy vol. VI The age of
German idealism (pp. 216-253). London, New York: Routledge.
180
WATSON, J. B. (1913). "Psychology as the behaviorist sees it". Psychological

Review, 20, 158-177.
WATSON, J. B. (1924). Behaviorism. New York: Norton.
WATSON, P. (2005). Ideas. A history from fire to Freud. London: Phoenix.
WATZLAWICK, P. (1976). Koliko je stvarno stvarno? Beograd: Nolit.
WERZ, F. J. (2006). Phenomenological currents in twentieth-century
psychology. U H. L. Dreyfus & M. A. Wrathall (Eds.), A companion to
phenomenology and existentialism (pp. 394-411). London: Blackwell
Publishing Ltd.
WHITEBOOK, J. (2004). The marriage of Marx and Freud: Critical theory and
psychoanalysis. U F. Rush (Ed.), The Cambridge companion to critical
theory. Cambridge: Cambridge University Press.
WILLIAMS, D. R. (1981). Horses, pigeons and the therapy of conversion: A
psychological reading of Jonathan Edward's theology. Harvard Theological
Review, 74, 337-352.
WOODWARD, J. (2002). Explanation. U P. Machamer & M. Silberstein (Ed.) The
Blackwell guide to the philosophy of science (pp. 37-54). Malden, MA:
Blackwell.
WORLD HEALTH ORGANISATION (1992). International Classification of
Diseases. (10th ed.) Atlanta: National Center for Health Statistics.
WORRALL, J. (2002). Philosophy of science: Classic debates, standard problems,
future prospects. U P. Machamer & M. Silberstein (Ed.) The Blackwell
guide to the philosophy of science (pp. 18-36). Malden, MA: Blackwell.
WRIGHT VON, G. H. (1975). Objašnjenje i razumevanje. Beograd: Nolit.
WRIGHTSMAN, L. S. (1992). Assumptions about human nature. Implications for
researchers and practitioners. (2nd ed.). Newbury Park, CA: Sage
Publications.
YALOM, I .D. (1980). Existential psychotherapy. New York: Basic Books.
181
POPIS ILUSTRACIJA
TABLICE
Tablica 1 Primarne teorijske orijentacije američkih psihoterapeuta ................... 11
Tablica 2 Opće značajke kognitivno-bihevioralnih intervencija......................... 84
Tablica 3 Usporedba direktivnog i nedirektivnog pristupa
savjetovanju ................................................................................................. 149
Tablica 4 Temeljne pretpostavke trinaest psihoterapija .................................... 152
Tablica 5 Ključni pojmovi trinaest psihoterapija .............................................. 154
Tablica 6 Terapijski ciljevi trinaest analiziranih psihoterapija ......................... 157
Tablica 7 Doprinosi trinaest psihoterapijskih pristupa...................................... 159
Tablica 8 Ograničenja trinaest psihoterapija ..................................................... 162
SLIKE
Slika 1 Shematski opis transfera ideja iz filozofije u
psihoterapijske pravce ................................................................................... 14
Slika 2 Barclayev prikaz raspodjele psihoterapijskih pravaca prema
dimenzijama subjekt-objekt i egzistencija-esencija...................................... 21
Slika 3 Barclayev dvofaktorski model i filozofske pozicije u
psihoterapiji ................................................................................................... 22
Slika 4 Sociogrami: prikaz fiktivne socijalne situacije i tri moguća
odnosa u trijadi .............................................................................................. 26
Slika 5 Mreža veza izmeñu filozofa u razdoblju klasičnog
njemačkog idealizma ..................................................................................... 28
Slika 6 Mreža veza izmeñu filozofa za školu bečkog kruga ............................... 29
Slika 7 Mreža veza francuskih egzistencijalističkih filozofa .............................. 30
Slika 8 Logički prostor problema um-tijelo u slučaju prihvaćanja
teza konceptualne autonomije i realizma ...................................................... 41
Slika 9 Logički prostor teorija odnosa um-tijelo u slučaju
prihvaćanja teza dovoljnosti objašnjenja sastavnicama................................ 42
Slika 10 Prikaz procesa sanjanja u slučaju psihoanalitičke teorije i
hipoteze sinteze aktivacije............................................................................. 49
Slika 11 Strasserov kotač egzistencijalnih koncepata ......................................... 69
182
Slika 12 Strasserov kotač egzistencijalnih vještina ............................................ 70

Slika 13 Transcendentalna redukcija ................................................................... 73
Slika 14 Gestalt ciklus kontakta........................................................................... 79
Slika 15 Shematski prikaz Kuhnove meta-teorije znanstvenih
revolucija ..................................................................................................... 106
Slika 16 Pokus s modificiranim opisom intervjua............................................. 110
Slika 17 Prikaz odreñivanja visine objekta na temelju duljine
njegove sjene ............................................................................................... 114
183
SAŽETAK
Ova filozofska analiza psihoterapijskih pristupa temelji se na tezi o
znanstvenolikosti životne filozofije. Filozofija života je koncept koji je prisutan
u svakoj važnijoj psihoterapiji, bilo na jasan bilo implicitan način.
Rabili smo nekoliko načina istraživanja kako filozofske pozadinu
psihoterapija: povijesnu i konceptualnu analizu, dvofaktorski model ontološko-
epistemološkog prostora, socijalne mreže i filozofske škole i njihov utjecaj na
povijest psihologije, te neke specifične probleme iz područja filozofije znanosti.
Transfer koncepata analizirali smo pomoću tri pojma: abnormalnosti,
nesvjesnog i odnosa um-tijelo. Svaki je od njih važan budući teorije
psihoterapije polaze od izvjesnih pretpostavki o ljudskoj naravi i rabe konstrukte
izvedene iz njih. Nadalje, analizirali smo četiri paradigme: biološku,
psihodinamsku, paradigmu teorija učenja i kognicije, te egzistnecijalno-
humanističku. Za svaku paradigmu predstavili smo dvije tipične terapije i
analizirali njihovu filozofsku pozadinu.
Obradili smo neka od pitanja iz filozofije znanosti: valjanost,
epistemološka pitanja poput klasifikacije, izbora izmeñu konkurentnih teorija,
paradigme, pododreñenja i pristupa objašnjenju, s naglaskom na pitanje koje je
vrste psihološko objašnjenje. Konačno, ispitali smo odnos izmeñu psihoterapije i
ideologije kroz pitanje naturalističke pogreške, tj. prelazak praga psihološkog
objašnjenja i ulazak u kritiku društva ili utopijsku teoriju.
U završnom poglavlju smo analizirali pokret filozofskog savjetovanja.
Istražili smo njegove značajke, te poveznice s psihoterapijom. Poglavlje
završava s usporedbom trinaest psihoterapija s obzirom na njihove temeljne
postavke, ciljeve, doprinose i ograničenja.
KLJUČNE RIJEČI: filozofija znanosti, psihoterapija, povijest psihologije,

filozofsko savjetovanje, konceptualna analiza
184
SUMMARY
This philosophical analysis of psychotherapeutic approaches is based upon
thesis of scientific character of one's philosophy of life. Notion of philosophy of
life is present in each major psychotherapeutic approach, in either explicit or
implicit matter.
Modes of philosophical inquiry include historical and concept analysis,
two factor model of ontological-epistemological space, social networks in the
philosophical schools and their impact on the history of psychology, and some
specific issues in the philosophy of science.
Concept transfer is analyzed using three issues: abnormality, unconscious
and mind-body relationship. Each of those is relevant for our analysis since
psychotherapy theories are based on certain assumptions about the human
nature, and use constructs derived from those assumptions. Next, four paradigms
are analyzed: biological, psychodynamic, learning theories and cognition, and
existential-humanistic. Two typical psychotherapies for each approach and their
philosophical background are presented.
Issues in philosophy of science covered in this paper are: validity,
epistemological issues like classification, selection between competing theories,
paradigm, underdetermination and approaches to explanation, with accent on
question what type of explanation psychological explanation is. Finally, the
relationship between psychotherapy and ideology is examined using the issue of
naturalistic fallacy, i.e. crossing the threshold of psychological explanation and
breaching into social criticism or utopian theory.
Philosophical counseling movement is examined the last. What is typical
for this movement and what sort of connections does it have with psychotherapy
is covered. The chapter ends with comparison of thirteen psychotherapies
according to their basic assumptions, goals, contributions and limitations.
KEYWORDS: philosophy of science, psychotherapy, history of psychology,

philosophical counseling, concept analysis
185
ŽIVOTOPIS
Josip Ćirić roñen je u Karlovcu 21. srpnja 1973. godine. Osnovnu i srednju
školu završava u Zadru. Studij filozofije i sociologije upisuje 1992. na
Filozofskom fakultetu u Zadru, gdje dvije godine kasnije upisuje i studij
psihologije. Diplomirao je filozofiju s temom "Elementi filozofije matematike u
razvojnoj psihologiji Jeana Piageta". Poslijediplomski studij iz lingvistike
upisuje 1999. godine, a magistrira 2004. s temom "Popperov pojam
demarkacije."
Autor je šest članaka, dvanaest nastupa na simpozijima u zemlji i
inozemstvu. Jedan je od pokretača obilježavanja Svjetskog dana filozofije u
Hrvatskoj, suosnivač i prvi predsjednik Zadarskog filozofskog kruga,
podružnice Hrvatskog filozofskog društva. Sudjelovao je u organizaciji nekoliko
simpozija, organizirao interdisciplinarne kružoke s filozofskim temama, te je
aktivan u inicijativama Hrvatskog filozofskog društva.
186
Sadržaj
1 Uvod................................................................................................................1
2 Problemi i ciljevi istraživanja .........................................................................3
2.1 Ciljevi istraživanja................................................................................... 3
2.2 Metodologija............................................................................................ 3
2.3 Problemi istraživanja............................................................................... 5
2.4 Teze.......................................................................................................... 8
3 Pristupi filozofskoj analizi psihoterapijskih pravaca ...................................13
3.1 Povijesno-konceptualni pristup............................................................. 13
3.1.1 Transferi iz filozofije .....................................................................13
3.1.2 Povijesni odnos prema mentalnim poremećajima.........................15
3.2 Dvofaktorski model savjetovanja.......................................................... 19
3.3 Socijalne mreže i filozofske škole ........................................................ 23
3.4 Filozofija znanosti i psihoterapijski pristupi......................................... 31
4 Psihoterapijski pravci i konceptualni transfer s filozofijom ........................32
4.1 Konceptualni transfer ............................................................................ 33
4.1.1 Abnormalnost.................................................................................33
4.1.2 Nesvjesno .......................................................................................38
4.1.3 Odnos um-tijelo..............................................................................40
4.2 Biološko-medicinska paradigma........................................................... 43
4.2.1 Kontakti s filozofijom ....................................................................44
4.3 Psihodinamska paradigma..................................................................... 46
4.3.1 Psihoanalitička terapija ..................................................................46
4.3.1.1 Temeljni pojmovi ...................................................................48
4.3.1.2 Kontakti s filozofijom.............................................................54
4.3.2 Jungova analitička teorija ..............................................................58
4.4 Humanističko-egzistencijalna paradigma ............................................. 64
4.4.1 Egzistencijalna terapija ..................................................................65
187

4.4.2 Gestalt terapija ...............................................................................76
4.5 Paradigma učenja i kognitivna paradigma............................................ 83
4.5.1 Temeljni pojmovi...........................................................................85
4.5.2 Kontakti s filozofijom ....................................................................87
5 Filozofija znanosti i psihoterapijski pravci ..................................................92
5.1 Problem valjanosti................................................................................. 92
5.2 Spoznajno-logički problemi .................................................................. 95
5.2.1 Klasifikacija ...................................................................................95
5.2.2 Konkurentnost teorija...................................................................100
5.2.3 Paradigma.....................................................................................105
5.2.4 Pododreñenje................................................................................111
5.2.5 Objašnjenje...................................................................................113
5.3 Narav psihološkog objašnjenja ........................................................... 117
5.4 Psihoterapijski pravci i naturalistička pogreška.................................. 121
5.4.1 Psihoterapija društva....................................................................122
5.4.2 Psihoterapijska teorija kao svjetonazorna pozicija – slučaj prvi:
antipsihijatrija .............................................................................................122
5.4.3 Psihoterapijska teorija kao svjetonazorna pozicija – slučaj drugi:
psihologija kao religija ...............................................................................127
5.4.4 Stvaranje biheviorističke utopije .................................................130
6 Filozofsko savjetovanje ..............................................................................133
6.1 Filozofija kao psihološka pomoć – prije pokreta filozofskog
savjetovanja .................................................................................................... 133
6.1.1 Epikur ...........................................................................................133
6.1.2 Fenomeologija..............................................................................135
6.1.3 Hermeneutika ...............................................................................137
6.1.4 Budizam .......................................................................................137
6.2 Povijest pokreta filozofskog savjetovanja .......................................... 138
6.3 Definiranje filozofskog savjetovanja .................................................. 140
188
6.4 Pristup holističkog pogleda na svijet .................................................. 146

6.5 Odnos izmeñu psihoterapije/psihološkog savjetovanja i
filozofskog savjetovanja................................................................................. 147
6.5.1 Sokratski dijalog ..........................................................................147
6.5.2 Nedirektivni pristup .....................................................................148
6.6 Prigovori filozofskom savjetovanju .................................................... 150
6.7 Usporedba psihoterapijskih pravaca ................................................... 151
7 Zaključak.....................................................................................................166
8 Literatura.....................................................................................................167
189
View publication stats

Filozofske Postavke Psihologijskih Terapija Konceptualna Analiza Psihologije

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Filozofske Postavke Psihologijskih Terapija Konceptualna Analiza Psihologije

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

See discussions, stats, and author profiles for this publication at: https://www.researchgate.

Filozofske postavke psihologijskih terapija: Konceptualna analiza psihologije

Thesis · December 2008

Bobcatsss 2017 View project

The user has requested enhancement of the downloaded file.

mr. sc. Josip Ćirić

Filozofske pretpostavke psihoterapija:

Mentor: prof. dr. Lino Veljak

Započet ćemo s nekoliko pristupa analizi psihoterapijskih teorija:

2 PROBLEMI I CILJEVI ISTRAŽIVANJA

2.1 Ciljevi istraživanja

količinu informacija koju je proizvela znanost u nešto manje od dva stoljeća,

Promjena u svojstvu A izaziva promjenu u svojstvu B. (∀x)(Ax⇒Bx)

Promjena u svojstvu A izaziva promjenu u svojstvu B. (∀x)(Ax⇒Bx)

Metodološka pitanja o znanosti otvorila su dosta filozofskih problema, od

2.3 Problemi istraživanja

Ad (1). Teorije psihoterapije analizirat ćemo iz perspektive filozofije

Ad (5). Prigovor psihologiji o prevelikoj raznovrsnosti tema i metoda

U radnji se više nećemo posebno posvećivati ovom problemu, iako će se

Teza ove disertacije glasi: Svaka osoba s kojom je moguće upustiti se u

donose manje disfunkcionalnog ponašanja, smatrati poželjnijima i poticati

Znanstvenolikost životne filozofije povlači za posljedicu novu tezu, koja

U korist integralističke teze govori i velika prisutnost eklekticizma u

Upravo ovaj moment je važan za tezu o znanstvenolikosti životne

rješenja osmišljavanja ljudskog stanja; ii) životna filozofija je u središtvu

Od 1950-ih do 1980-ih nema značajnog pomaka u stavu o dva

3 PRISTUPI FILOZOFSKOJ ANALIZI PSIHOTERAPIJSKIH PRAVACA

3.1 Povijesno-konceptualni pristup

3.1.1 Transferi iz filozofije

3.1.2 Povijesni odnos prema mentalnim poremećajima

Njemački redovnici Johann Sprenger i Heinrich Kraemer 1486. pišu

O iluzijama koje izazivaju demoni i pronalazi svjetovne uzroke za pojave do tada

Institucionalizacija ludila, kako ističe Foucault (1980), uklonila je i ono

tek manji dio liječničke prakse, dok je drugo, uz pravilno primijenjen

3.2 Dvofaktorski model savjetovanja

ponašanja, a pri tome je usmjeren na razvojni aspekt i postizanje

Barclay grafički prikazuje psihoterapijske pravce razvrstane u četiri

psiholoških fenomena u skladu je sa izostankom apriornih strukturalnih

Slika 3 Barclayev (1968) dvofaktorski model i filozofske pozicije u psihoterapiji.

U sklopu ovakvog modela, kvadrantima možemo pridružiti filozofske

3.3 Socijalne mreže i filozofske škole

povijesnog objašnjenja s polazištem u analizi psihološkog profila ključnih

svojstva agenata, koja predstavljaju atribucijske varijable, zatim kontakte, veze

Sociogram je grafičko predstavljanje odnosa izmeñu pojedinaca. Odnos

najutjecajniji autori ovog razdoblja za teorije psihoterapije. Drugi sociogram

Slika 7 Mreža veza francuskih egzistencijalističkih filozofa (Collins, 2000, p. 740).

3.4 Filozofija znanosti i psihoterapijski pristupi

4 PSIHOTERAPIJSKI PRAVCI I KONCEPTUALNI TRANSFER S FILOZOFIJOM

postupci ohrabrivanja, sugestija, opuštanje i uvjeravanje, dok će reedukativna

4.1 Konceptualni transfer

pojedinih definicija. Cave (2002, p. 7) navodi britanski slučaj gdje Mental

Ovaj je pristup kritika triju pokušaja odreñivanja mentalnog zdravlja (prema

6. Upravljanje okolinom (sposobnost za ljubav; prikladnost u

značajno povećan rizik od patnje, smrti, bola, onesposobljenosti ili

unutrašnjost skrivena. Dvije su vrste iracionalnih sila koje vladaju nama:

Johan Herbart um opisuje dualistično, kao entitet u stalnom sukobu

4.1.3 Odnos um-tijelo

Teškoća je što, iako je svaka od teza prihvatljiva sama za sebe, zajednički

anti-redukcionizam u obliku neutralnog ili emergentnog materijalizma, dok

Slučaj prihvaćanja teza dovoljnosti objašnjenja sastavnicama i ne-

prevoñenja, te da izvjestan dio mentalnih stanja nikada ne dospije do

4.2 Biološko-medicinska paradigma

4.2.1 Kontakti s filozofijom

Glasserova kritika biološke psihijatrije može se logički shematizirati: