1/31/2018 Kazalište.

hr - Ženske sudbine u posttranzicijskom društvu

ŽENSKE SUDBINE U POSTTRANZICIJSKOM DRUŠTVU

32. Gavelline večeri, Zagreb, 11.-21. listopada 2017.: Atelje 212,
Beograd: Olga Dimitrijević, Moja ti, red. Aleksandra Milavić Davies

Od 2009., kada joj je u beogradskom Omladinskom pozorištu

DADOV prvi put na sceni zaživio jedan tekst (Internet), mlada
srpska dramatičarka Olga Dimitrijević ne prestaje privlačiti
pozornost svoje sredine originalnim teatarskim uobličenjem nekih
bitnih problema suvremenog društva. Time, osim uprizorenja
svojih komada na scenama prestižnih kazališnih kuća, osvaja i
značajne nagrade. 2014. je na renomiranom Sterijinom pozorju
dobila nagradu za najbolji domaći tekst za Kako je dobro videti te
opet, kome je zbog tužbe nositelja prava za pjesmu u kojoj postoji i
taj stih morala promijeniti naslov u Moja ti. U izvedbi Ateljea 212
tekst je praizveden na zatvaranju ovogodišnjeg Sterijinog pozorja,
a izazvao je i veliko zanimanje publike ovogodišnjih Gavellinih
večeri.

Tome je nedvojbeno pridonijela i popularnost (u nas ponajviše

zahvaljujući velikom i malom ekranu) velikih srpskih glumica
Svetlane Bojković, Gorice Popović i Tatjane Bošković koje ovdje
tumače žene treće dobi. Kroz njihove tužne sudbine prelamaju se
mnogi problemi suvremenog pos ranzicijskog društva koji su
vrlo slični i onima u nas – od agresivnog micanja starijih ljudi
ustranu - kako u obitelji tako i u društvu, posebice kada se nastoji
čim prije doći do onoga što oni još posjeduju (a ovdje su u prvom
planu stanovi i kuće) pa do korupcije i kriminala kao uobičajenih
načina napredovanja u životu. Zanimljivo je pritom da mlada
autorica kao žrtve bira njoj najudaljeniju staru generaciju, a žal za
http://www.kazaliste.hr/index.php?p=article&id=2451 1/4
1/31/2018 Kazalište.hr - Ženske sudbine u posttranzicijskom društvu

pravednijim poretkom uobličuje kao nostalgiju za nekadašnjim

socijalističkim sustavom kojeg nije neposredno doživjela. I sama
svjesna da bi realističkim prikazom izabranih problema teško
dosegla punu autentičnost, Olga Dimitrijević radnju i prizore
svog komada gradi naglašenom teatralizacijom prostora kroz
neobičan spoj namještaja iz prošlih građanskih i socijalističkih
vremena u sugestivnoj scenografiji Marije Kalabić. Uz to je u dnu
scene postavljen glasovir na kojem Gorica Šutić nadahnuto svira
glazbu Anje Đorđević koja povremeno u korespondenciji s
vizualnim dojmom scene stvara dojam nekog muzejskog prostora,
dok se u pratnji grotesknih obrada partizanskih pjesama doima
kao pratnja primjerena kabaretu.

Režija Aleksandre Milavić Davies vješto isprepliće ta dva naizgled

nespojiva elementa scenskog izraza, potencirajući uz to ironični
odnos ne samo prema dehumaniziranim poslovnim ljudima
današnjice nego i prema njihovim vremešnim oponenticama, koje
se pojavljuju na mračnoj pozornici sjedeći u osvijetljenim
prostorima koji podsjećaju na mješavinu građanskih portreta i
izloga u stanovitim amsterdamskim četvrtima. Time su od prvog
trenutka predstavljene kao eksponati nekog prošlog vremena koji
bi danas trebali nastaviti ljudski živjeti. Sve počinje od Dragice
koju Svetlana Bojković dojmljivo tumači kao uljuđenu
predstavnicu nekadašnjeg građanstva koja potiskuje i tek sitnim
detaljima odaje strah za svoju budućnost, a i svoje osjećaje prema
netom sahranjenoj prijateljici devedesetdvogodišnjoj nekadašnjoj
partizanki Ivani koju je obitelj unatoč njenoj želji sahranila uz
vjerski obred. Otkriva se da su Dragica i Ivana bile ljubavnice koje
su zajedno proživjele pedeset godina u Ivaninom stanu koji je
oporučno trebao pripasti Dragici, a tek poslije njene smrti Ivaninoj

http://www.kazaliste.hr/index.php?p=article&id=2451 2/4
1/31/2018 Kazalište.hr - Ženske sudbine u posttranzicijskom društvu

obitelji. Međutim njezin sin, uspješni poduzetnik koji je već

vlasnik nekoliko stanova, želi i ovaj stan odmah i svojim će
vezama nedvojbeno zakonski otjerati nezaštićenu umirovljenicu.

Izgubljena Dragica luta ulicama i sreće prijateljicu Ružu koju

Gorica Popović vrlo uspješno tumači kao kombinaciju topline,
dobrote i zbunjenosti, jer se nakon godina života pretežno u
inozemstvu vratila u zemlju koju ne osjeća više svojom.
Dalmatinka koja se udala u Beogradu u bivšoj je državi svoju
situaciju držala uobičajenom ali sada, iako je nakon smrti supruga
Srbina naslijedila kuću, pokušava pobjeći od stvarnosti uživanjem
u ljepoti cvijeća ili toplini prijateljstva, pa s veseljem poziva
Dragicu da preseli k njoj. Tome se u početku suprotstavlja
Zagorka, sada umirovljena a nekada vrlo stroga sutkinja (čak i u
vrijeme Jugoslavije, iako tadašnji poredak nije podnosila),
prijateljica i susjeda koja kod Ruže provodi svo slobodno vrijeme
jer je vlastita obitelj primjećuje jedino kad od nje nešto treba,
svodeći je praktički na status kućne pomoćnice. Tu treću
supatnicu vrlo energično i za svoju poziciju prilično agresivno
efektno tumači Tatjana Bošković, pronalazeći u suprotnostima
svoje stvarne situacije i nekadašnje autoritarnosti koje se ne može
riješiti niz vrlo uspjelih komičnih detalja. Kada njena Zagorka
prihvati pridošlicu, čini se da su tri gospođe konačno pronašle
neku malu oazu u kojoj će svoje preostale dane moći proživjeti u
miru.

Međutim, i Ruži se sprema proces oduzimanja kuće koja se treba

ukloniti zbog stvaranja atraktivnog terena za širenja građevinskog
poduzetništva sumnjivog legaliteta kojeg ništa neće spriječiti, kao
što objašnjava samouvjereni pripadnik građevinske mafije, kojeg
kao i Ivaninog sina koji istjeruje Dragicu iz stana, a i sudskog
službenika, vrlo uvjerljivo kao suvremenog poslovnog čovjeka u
nezadrživom usponu tumači Ivan Mihailović. Njegova
http://www.kazaliste.hr/index.php?p=article&id=2451 3/4
1/31/2018 Kazalište.hr - Ženske sudbine u posttranzicijskom društvu

interpretacija spaja suvremenu dehumanizaciju s patrijarhalnom

tradicijom, pa deformacije pos ranzicijskih društvenih promjena
nisu očite samo u odnosu na starije osobe nego i na suprotni spol,
a komad koji je u početku imao elemenata i neobične melodrame s
elementima bajke uz snažne satiričke ubode postaje sve više
tragikomedija koja vodi prema tužnom kraju.

Njegovu neizbježnost autorica i redateljica izbjegavaju uvođenjem

fantastike. Nakon što je Zagorka zahvaljujući nekadašnjem ugledu
uspjela (ali samo nakratko) zaustaviti nepravedne procese,
pojavljuje se duh preminule Ivane u obličju nesalomljive
partizanke iz njene mladosti koju s puno energije i smisla za
humor vrlo dobro tumači Sofija Juričan. Njena pojava daje puni
smisao i parafrazama partizanskih pjesama od kojih je
najefektnija: Po šumama i gorama / idu čete ludih baba / slavu borbe
pronose... Tu borbu Ivana vodi do uspješnog kraja. No, tada
glumice izlaze iz svojih uloga da bi izjavile kako je jasno da u
stvarnosti nema takvog sretnog svršetka, ali da se od borbe ipak
ne smije odustati.

Redateljica Aleksandra Milavić Davies za sve te promjene tona u

komadu našla je adekvatna redateljska rješenja promjenom ritma
predstave i njezine atmosfere, a i usuglašavanjem do najsitnijih
detalja upečatljivih interpretacija vrsnog glumačkog ansambla.
Time je Moja ti na najbolji suvremeni način ostvarili Brechtovu
težnju da zabavnim teatrom zainteresira publiku za rješavanje
ozbiljnih problema.

Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 31. listopada 2017.

http://www.kazaliste.hr/index.php?p=article&id=2451 4/4