Azar Nafisi

Lolita
u Teheranu
ŽIVOTOPIS U KNJIGAMA
Prijevod s engleskoga
GORDANA V. POPOVIĆ
Zagreb, 2005.
Kome kazujemo što se dogodilo na
Zemlji, za koga posvuda postavljamo
Golema zrcala u nadi da će ih slika ispuniti
I da će ispunjena ostati?
Czeslaw Milosz, "Annalena"
SADRŽAJ
Bilješka autorice
Lolita • 1
Gatsby • 79
James • 155
Austen • 255
Epilog • 341
Zahvale • 345

BILJEŠKA AUTORICE
Likove i događaje u romanu izmijenila sam
uglavnom zato da bih zaštitila pojedince ne samo od oka
cenzora nego i od onih koji bi čitajući ovo štivo možda
jedva dočekali da krenu otkrivati tko je tko i tko je
kome što učinio, ispunjavajući vlastitu prazninu tuđim
tajnama. Činjenice u knjizi točne su koliko je sjećanje
vjerno, ali nadasve sam nastojala zaštiti prijatelje i
učenike, nadjenuvši im druga imena i prerušivši ih do
neprepoznatljivosti čak i za njih same, mijenjajući i za-
mjenjujući fasete njihovih života kako bi njihova tajna
ostala sačuvana.
I. DIO
Lolita
1.
Ujesen 1995., nakon što sam zauvijek napustila posao na Sveučilištu,
odlučila sam udovoljiti svojoj želji i ispuniti jedan san. Izabrala sam sedam
najboljih i najpredanijih studentica i pozvala ih da me svakog četvrtka
prije podne posjećuju u mom domu da bismo razgovarale o književnos-
ti. Sve su bile djevojke — podučavati učenike oba spola u privatnosti
doma bilo je odveć opasno, bez obzira na to što je bila riječ o bezazlenu
razgovoru o knjigama. Jedan uporni student, iako nije bio član našega
kružoka, ustrajno je tražio svoje pravo na sudjelovanje. I tako bi on, Ni-
ma, nakon što bi pročitao gradu s našeg popisa, dolazio u posebne dane
da razgovaramo o knjigama koje smo čitali.
Cesto bih svoje studentice, peckajući ih, podsjetila na knjigu Muriel
Spark, Najbolje godine gospođice Jean Brodić, i pitala ih:
- Koja će me od vas na kraju izdati? - jer, po prirodi sam pesimist, i bila sam sigurna da će se naposljetku
jedna od njih okrenuti protiv mene.
Nassrin mi je na to jednom prigodom nestašno uzvratila:
Sami ste nam rekli da smo naposljetku sami vlastiti izdajice, i da
snio Jude prema vlastitome Kristu.
Manna je istaknula da ja nisam gospođica Brodie, a one su, pa, to što
jesu. Podsjetila me na upozorenje koje sam im često iznosila:
— Nemojte, ni u kojem slučaju, podcijeniti literarno djelo iščitavajući
ga kao presliku stvarnog života: u književnu djelu ne tražimo u tolikoj
mjeri stvarnost koliko objavu istine.
Pa ipak, pretpostavljani, kad bih protivno svojim preporukama po-
kušala pronaći literarno djelo koje bi najbolje korespondiralo s našim
životom u Islamskoj Republici Iranu, ne bih izabrala Najbolje godine
gospođice Jean Brodie, ili pak Onvellovu Tisuću devetsto osamdeset četvrtu,
nego možda Nabokovljcv Poziv na smaknuće ili, još bolje, Lolitu.
Dvije godine nakon što smo počeli s radom u našoj književnoj
radionici četvrtkom prije podne, posljednje večeri koju sam provela u
4
Teheranu, nekoliko prijatelja i studenata došlo se sa mnom oprostiti i
pomoći mi u pakiranju. Nakon što smo kuću lišili svih njezinih ukrasa,
kad su predmeti maknuti a njihove boje nestale u mojih osam sivih
kovčega, poput zalutalih duhova vraćenih u bocu, moje studentice i ja
stale smo ispred golog bijelog zida dnevne sobe i slikale se.
Sada su te fotografije preda mnom. Na prvoj sedam djevojaka stoji
ispred bijelog zida. Sukladno vladajućem zakonu u zemlji, odjevene su u
crne čadore, a na glavama su im marame; otkriven im je samo oval lica i
šake. Na drugoj fotografiji ista skupina, u istom položaju, stoji ispred istog
zida. Djevojke su, međutim, skinule svoja pokrivala. Mrlje boja razlikuju
jednu od druge. Razlikuju se bojom i krojem odjeće, bojom i dužinom
kose; a čak ni one dvije koje su ostale zabradene više nisu izgledale isto.
Na desnom kraju reda na drugoj fotografiji stoji naša pjesnikinja.
Mauna, u bijeloj majici i trapericama. Ona je pretvarala u poeziju ono
što su ostali ljudi odbacivali. Fotografija nije uspjela odraziti posebnu ne-
proničnost Manninih crnih očiju, potvrdu njezine povučene i osamlje-
ničke naravi.
Pokraj Mannc stoji Mahshid, čiji su dugi crni rukavi u neskladu s
njezinom nježnom gradom i suzdržanim osmijehom. Mahshid je bila
dobra u mnogo čemu, a zračila je nekom tankoćutnošću zbog koje smo
je prozvali "My lady"i. Nassrin je običavala reći da tim nadimkom nismo
toliko uspjeli odrediti Mahshid koliko smo riječi "/đrfy"pridodali novu
dimenziju.
— Mahshid je vrlo osjetljiva. Ona je poput porculana — rekla mi je
jednom prigodomYassi — i čini se kao da bi se lako mogla slomiti. Zato
se i doima krhkom onima koji je dovoljno ne poznaju; ali jao onome tko
ju uvrijedi. Ja sam pak - nastavila je Yassi dobroćudno -ja sam poput
dobre stare plastike; neću se slomiti što god mi učinili.
Yassi je bila najmlađa u skupini. Ona je djevojka u žutome, nagnula
se prema naprijed i puca od smijeha. U šali smo je nazivali našom
komedijaškom. Yassi je po prirodi bila stidljiva, ali kad bi se zbog nečeg
uzbudila zaboravila bi na svoju zakočenost. U glasu joj je bilo blage
podrugljivosti i sumnjičavosti ne samo prema drugima nego i prema sebi
samoj.
Ja sam osoba u smedem, stojim pokraj Yassi, jednom joj rukom
obgrljujem rame.Točno iza mene stoji Azin. moja najviša učenica, duge
1 Engl., moja gospo, uzorita gospo itd. (Prev.)
5
plave kose, u ružičastoj majici. Smije se poput ostalih. Azinin smiješak
nije nikad izgledao kao smiješak; prije je nalikovao na uvod u neodoljivu
i nervoznu razdraganost. Zračila bi na taj poseban način čak i kad bi opi-
sivala svoje najnovije nevolje sa suprugom. Uvijek neobuzdana i otvore-
na, Azin je uživala u zbunjujućem učinku svojih postupaka i primjedaba,
a često je dolazila u sukob s Mahshid i s Mannom. Njoj smo nadjenuli
nadimak Divljakuša.
S moje druge strane stoji Mitra, vjerojatno najmirnija od nas. Poput
pastelnih boja njezinih slika, izgledalo je da se povlači i sklanja u bijedi
registar. Dvije čudesne jamice na obrazima umanjivale su predvidljivost
njezine ljepote, a s njima je mogla — i koristila se time — manipulirati
mnogim svojim nesvjesnim žrtvama prisiljavajući ih da se podrede njezi-
noj volji.
Sanaz, koja se pod pritiskom obitelji i društva dvoumila između želje
za neovisnošću i potrebe za odobravanjem, držala je Mitru za ruku. Sve
se smijemo. A Nima, Mannin suprug i moj jedini pravi kritičar - samo
daje bio dovoljno uporan da završi izvanredne eseje koje je počeo pisati
- naš je nevidljivi suučesnik, fotograf.
S nama je bila još jedna djevojka: Nassrin. Nje nema na slici — nije
izdržala do kraja. Ipak, moja pripovijest ne bi bila potpuna bez onih koje
nisu mogle ili nisu htjele ostati s nama. Njihovo je odsustvo trajno, poput
snažne boli za koju se čini da nije tjelesnog podrijetla. To je za mene
Teheran: njegova su mi odsustva stvarnija od prisutnosti.
Kad u misli dozovem Nassrinin lik, vidim je malo izvan fokusa, za-
mućenu, pomalo daleku. Pregledala sam fotografije sa svojim učenicama
snimljene tijekom godina i Nassrin je na mnogima od njih, ali uvijek
skrivena iza nečega — iza osobe, stabla. Na jednoj stojim s osam svojih
studentica u malom vrtu ispred zgrade našeg fakulteta - poprištu tolikih
oproštajnih fotografija tijekom godina. Smijemo se, a u jednome kutu,
iza najvišeg studenta, proviruje Nassrin, poput vražićka koji se lukavo
obreo u prizoru na koji nije bio pozvan. Na drugoj, jedva joj prepozna-
jem lice na malom prostoru u obliku slova V, iza ramena drugih dviju
djevojaka. Na ovoj izgleda odsutno; namrštena je i kao nesvjesna da je
fotografiraju.
Kako da opišem Nassrin? Jednom sam je nazvala Cešajrskom mač-
kom2, jer se pojavljivala i nestajala u neočekivanim trenucima za mog
2 Čudesna m:u"ka iz knjige Levvisa Carralla Alka u Zemlji (udesa, (l'rev.)
6
boravka na Sveučilištu. Istina je daje ne mogu opisati; ona je sama bila
svoje određenje. Moglo se jedino reći: Nassrin je Nassrin.
Tijekom gotovo dvije godine, skoro svaki četvrtak prije podne, po kis'i
ili po suncu, dolazile su u moju kuću i gotovo redovito nisam mogla izbjeći
šok kad bi ih vidjela kako odbacuju svoja obvezna vela i čadorc a boje bi
zabljesnule. Kad bi moje studentice ušle u tu prostoriju, činilo se da su sa
sebe zbacile i još nešto osim velova i halja. Postupno, svaka je od njih zado-
bila neki obris i oblik, postajući vlastito neponovljivo ja. Naš svijet u toj
dnevnoj sobi, s prozorom koji je gledao na moje voljeno gorje Elburs,
postao je naše svetište, naš samodostatan univerzum, koji se rugao stvarnos-
ti u crno zabradenih, plahih lica u gradu koji se prostirao ispod nas.
Tema seminara bila je odnos između fikcije i stvarnosti. Cicale smo
klasičnu perzijsku literaturu, poput pripovijesti iz Tisuću i jedne noći, o
našoj junakinji Scherczadi, zajedno sa zapadnim klasicima: Ponos i predra-
sude, Gospoda Bovary, Daisy Miller, Prosinac jednog dekana i, da, Lolitu. Dok
ispisujem naslov svake od ovih knjiga, sjećanja naviru zajedno s vjetrom,
remeteći tišinu ovog sumraka u nekoj drugoj sobi, u nekoj drugoj zemlji.
Ovdje i sada, u tom drugom svijetu, koji smo tako često spominjale
u našim razgovorima, sjednem i ponovno se zamišljam sa svojim studen-
ticama, djevojčicama, kako sam ih počela nazivati dok smo čitale Lolitu,
u varljivo osunčanoj dnevnoj sobi u Teheranu. Ali, da se poslužim rije-
čima pjesnika/zločinca iz Lolite, Humberta, potreban si mi ti, čitatelju, da
nas zamisliš, jer u protivnome nećemo doista postojati. Usprkos tiraniji i
politici, pokušaj nas zamisliti na način na koji se ponekad same nismo
usudile zamisliti: u našim najintimnijim i najtajnijim trenucima, u naj-
neobičnijim običnim zgodama života, kako slušamo glazbu, zaljubljuje-
mo se, šetamo sjenovitim ulicama ili čitamo Lolitu u Teheranu. A potom
nas opet zamisli kad nam je sve to bilo oduzeto, otjerano pod zemlju,
oteto.
Danas pišem o Nabokovu da bih proslavila čitanje Nabokova u
Teheranu, unatoč svim opasnostima. Od svih njegovih romana izabrala
sam onaj koji smo posljednji obrađivali, koji je tako povezan s brojnim
uspomenama. Želim pisati o Loliti, ali naprosto ne mogu pisati o toj
knjizi a da ne pišem i o Teheranu. Slijedi, dakle, pripovijest o Loliti i o
Teheranu, o tome kako je Lolita drukčije obojila Tehcran i kako je
Tehcran pomogao novom razumijevanju Nabokovljeve knjige, promet-
nuvši je u ovu Lolitu, našu Lolitu.
/
2.
Jednog četvrtka na početku rujna okupile smo se u mojoj dnevnoj
sobi na prvom sastanku. Evo ih, dolaze, još jednom. Najprije začujem
zvono, slijedi stanka, a potom zatvaranje uličnih vrata. Zatim čujem
korake koji se uspinju zavojitim stepenicama i prolaze pokraj stana moje
majke. Dok prilazim ulaznim vratima stana, kroz postrani prozor vidim
komad neba. Čim prijeđe prag, svaka djevojka skine opravu i veo,
ponekad malo strese glavom s jedne na drugu stranu. Zastane prije nego
što ude. Samo što sada nema te sobe, tek mučna praznina sjećanja.
Dnevna je soba bila živi svjedok moga nomadskog i sklepanog života.
Neujednačeni komadi namještaja, dospjeli u različita vremena s različitih
mjesta, stajali su jedni pokraj drugih, dijelom zbog oskudice, a dijelom
zahvaljujući mom eklektičnom ukusu.Ti su nespojivi komadi, za divno
čudo, stvorili simetričnost koju druge, sustavnije namještene prostorije
nisu imale.
Majka bi se svaki put izbezumila kad bi vidjela slike naslonjene uza
zid, vaze s cvijećem na podu i prozore bez zavjesa, koje sam ja odbijala
zastrijeti sve dok me naposljetku nije prizvala pameti podsjetivši me da
smo u islamskoj zemlji i da prozori moraju biti zakriveni.
— Pitam se jesi li uopće moja kćer — žalila se. — Nisam li te odgoji-
la da budeš uredna i organizirana? — Glas joj je bio ozbiljan, ali istu je
tužaljku tijekom godina toliko puta ponovila da se ona sada gotovo
prometnula u nježan obred. — Azi — to je bio moj nadimak —Azi —
govorila bi — sada si odrasla žena; ponašaj se tako. — U njezinu je glasu
bilo nečega što me i dalje činilo mladom, krhkom i tvrdoglavom, a
danas, kad u mislima čujem njezin glas, znam da nikad nisam ispunila
njezina očekivanja. Nikad nisam postala dama kakvom me je poku-
šavala privoljeti da budem.
Ta prostorija, na koju u ono vrijeme nisam obraćala preveliku pozor-
nost, tek je sada, kad je postala predmet sjećanja, u mojim očima zadobi-
la dragocjeno značenje. Bila je to prostrana soba, oskudno namještena i
skromno urešena. U jednom je kutu bio kamin, maštovit uradak mog su-
pruga Bijana. Uza zid stajao je trosjed preko kojega sam prebacila čipkast
8
prekrivao, davni poklon moje majke. Kauč boje blijede breskve stajao je
naspram prozora, s dva naslonjača u istom stilu i velikim četvrtastim
stolom od kovana željeza sa staklenom pločom.
Ja sam uvijek sjedila u naslonjaču, leđima okrenuta prozoru koji je
gledao na široku slijepu ulicu pod nazivom Azar. Preko puta se nalazila
nekadašnja Američka bolnica, nekoć mala i ekskluzivna, a sada bučna,
pretrpana medicinska ustanova za ranjene ratne veterane i invalide.
Vikendom — koji je u Iranu u četvrtak i petak — našu bi ulicu zakrčili oni
koji bi dolazili posjetiti bolesnike kao da stižu na piknik, sa sendvičima i
s djecom. Susjedovo prednje dvorište, koje je njemu služilo na ponos i
diku, bilo je glavna žrtva tih navala, posebno ljeti, kad bi posjetitelji trgali
njegove ljubljene ruže. Do nas su dopirali zvuči dječjih povika, galama,
plač i smijeh, i s njima pomiješani glasovi majki, koje su također vikale,
zazivajući djecu po imenu i prijeteći im kaznom. Ponekad bi neko dijete
pritisnulo zvono na ulaznim vratima i šmugnulo, svako malo ponavlja-
jući svoj opasni pothvat.
Iz našeg stana na drugom katu — majka je zauzimala prvi, dok je bra-
tov stan bio na trećemu, uglavnom prazan otkad je brat otišao u En-
glesku — mogli smo vidjeti gornje grane raskošna drveta, a u daljini, iznad
zgrada, gorje Elburs. Ulica, bolnica i njezini posjetitelji nisu se vidjeli.
Njihovu smo nazočnost osjećali jedino kao neujednačenu buku koja je
dopirala odozdo.
S mjesta na kojemu sam sjedila nisam mogla vidjeti svoje omiljene pla-
nine, ali nasuprot mom naslonjaču, na suprotnom zidu dnevne sobe, sta-
jalo je starinsko ovalno zrcalo, poklon mog oca, i u njegovu bih odrazu
vidjela planine čiji su vrhovi čak i ljeti bili pokriveni snijegom, i mogla
sam promatrati kako drveće mijenja boju.To što nisam vidjela što se dolje
događa pojačavalo je moj dojam da buka ne dopire s ulice, nego s nekog
udaljenog mjesta - mjesta čiji je neprestani žagor bio naša jedina veza sa
svijetom kojemu bismo za tih nekoliko sati okrenule leda.
Taje prostorija za sve nas postala mjestom transgresije.To je bila naša
Zemlja čudesa. Sjedeći oko prostranog stola ukrašenog buketima cvijeća,
uranjale smo u knjige koje smo čitale i izranjale iz njih. Kad se sada toga
prisjećam, zapanjena sam koliko smo toga naučile i ne primjećujući.
Uspjele smo, da se poslužim Nabokovljcvoni poredbom, iskusiti kako se
običan šljunak svakodnevnog života, zahvaljujući čaroliji fikcije, pretvara
u dragulj.
9
3.
Šest sati ujutro: prvi dan nastave. Već sam ustala. Suviše uzbuđena da
bih doručkovala, popila sam kavu i zatim se dugo, opušteno tuširala.Voda
mije milovala vrat, leda, noge i stajala sam ispod nje istodobno čvrsto na
nogama, a ipak lagana. Prvi put nakon mnogo godina unaprijed sam
osjećala da me neće obuzeti napetost: neću morati proći kroz mučne ob-
rede koji su obilježavali dane predavanja na Sveučilištu — obrede koji su
mi određivali što moram odjenuti, kako se moram ponašati, koje pokrete
moram obuzdavati. Za ovaj ću se sat nastave drukčije pripremiti.
Život u Islamskoj Republici bio je hirovit poput mjeseca travnja,
kada kratka sunčana razdoblja iznenada odmijeni pljusak i oluja. Bio je
nepredvidljiv: nakon razdoblja stanovite tolerancije, uslijedila bi još žešća
represija. U to vrijeme, nakon razdoblja relativnog mira i takozvane
liberalizacije, iznova smo ušli u teško razdoblje. Sveučilišta su ponovno
postala metom napada kulturalnih čistunaca koji su se prihvatili uvođenja
strožih propisa, otišavši u tome tako daleko te su odvojili mladiće od
djevojaka i kažnjavali neposlušne profesore.
Sveučilište Allameh Tabatabai, na kojemu sam predavala od 1987.,
slovilo je za najliberalnije u Iranu. Govorilo se da je netko u
Ministarstvu visokog obrazovanja postavio retoričko pitanje misle li
oni na fakultetu Allameh da su u Švicarskoj. Švicarska je nekako posta-
la sinonim za zapadnjačku opuštenost: svaki program ili postupak koji
se smatrao ne—islamskim naišao bi na osudu uz podrugljivu napomenu
da Iran nipošto nije Švicarska.
Na studente se počeo vršiti sve snažniji pritisak. Osjećala sam se
bespomoćno slušajući njihove beskonačne jadikovke. Studentice su
kažnjavane zbog toga što su trčale uza stube kad bi kasnile na nastavu,jer
su se smijale na hodnicima, ako bi razgovarale s osobom suprotnog spola.
Jednoga dana Sanaz je potkraj sata uletjela u razred plačući. Između
provala suza objasnila je daje zakasnila zbog toga stoje vratarica pronašla
rumenilo u njezinoj torbi i htjela ju poslati kući s ukorom.
Zašto sam tako iznenada prestala predavati? Cesto sam se to pitala. Je
li to bilo zbog opadanja kvalitete nastave? Sve veće ravnodušnosti pre-
10
ostalog nastavnog osoblja i studenata? Svakodnevne borbe protiv
proizvoljnih propisa i zabrana?
Osmjehnula sam se dok sam kožu trljala grubom spužvom, sjetivši se
reakcije uprave Sveučilišta nakon moje pismene ostavke. Progonili su me
i ograničavali na sve načine, pratili moje posjetitelje, nadzirali postupke,
odbijali mi dati mjesto stalnog predavača; a kad sam ponudila ostavku,
razbjesnili su me iznenadnim suosjećanjem i odbijanjem da je prihvate.
Studenti su zaprijetili da će bojkotirati nastavu, a stanovitim me je zado-
voljstvom poslije ispunila činjenica da usprkos prijetnji izbacivanjem
doista nisu pristajali na to da me netko zamijeni. Svi su vjerovali da ću
napokon popustiti i vratiti se.
Trebale su proći dvije godine da naposljetku prihvate moju ostavku.
Sjećam se da mi je prijateljica rekla:
— Ti ne razumiješ njihov mentalitet. Ne žele prihvatiti tvoju ostavku
jer smatraju da nemaš pravo napustiti posao. Oni su ti koji će odlučiti ko-
liko ćeš dugo ostati na tom mjestu i kada te treba otpustiti. - iMožda mi
je više od ičega drugog upravo ta njihova proizvoljnost bila nepodnošljiva.
Sto ćeš sada raditi? — pitali su me prijatelji. Hoćeš li postati kućanica? —
Pa, mogla bih napisati drugu knjigu, odgovorala sam. Ali ustvari nisam imala
određeni plan. Još sam bila uzbuđena zbog svoje knjige o Nabokovu koja je
upravo bila objavljena, a kad sam počela razmišljati o čemu bih pisala u
sljedećoj knjizi, padale su mi napamet tek neodređene, maglovite ideje.
Mogla bih, barem neko vrijeme, nastaviti ugodan posao proučavanja perzij-
skih klasika, ali jedan je poseban plan, o kojemu sam sanjala godinama, zau-
zimao najvažnije mjesto u mojim mislima. Dugo sam sanjala o tome da
osnujem književnu radionicu, u kojoj bih mogla slobodno raditi sve što mi
je bilo zabranjeno na sveučilištima Islamske Republike. Željela sam podu-
čavati šačicu izabranih studenata posve posvećenih studiju književnosti, stu-
dente koji mi nisu službeno dodijeljeni, koji nisu izabrali studij engleske
književnosti naprosto zato jer nisu primljeni na drugim odsjecima, ili zato
sto misle da bi im diploma iz engleskoga mogla osigurati dobar posao.
Nastavničko je zvanje u Islamskoj Republici, kao i bilo koji drugi
poziv, bilo podređeno politici i podložno proizvoljnim propisima.
Radost podučavanja uvijek bi pomutile odredbe i mišljenja koja nam je
prisilno nametao poredak - kako dobro podučavati ako glavna briga sve-
učilišne uprave nije kakvoća nečijeg rada, nego boja usana, subverzivni
II
potencijal pramena kose koji je provirio ispod marame? Kako je moguće
usredotočiti se na posao kad se fakultet bavi izbacivanjem riječ "vino"
iz Hemingwayeve knjige, kada odluči iz nastavnog programa izbaciti ses-
tre Bronte,jer one navodno zagovaraju preljub?
To me podsjetilo na prijateljicu slikaricu koja je započela karijeru
slikajući prizore iz života, mahom prazne sobe, napuštene kuće i
odbačene fotografije žena. Postupno, slike su joj postale apstraktnije, a na
posljednjoj izložbi ostale su tek mrlje buntovničkih boja, poput dviju
slika u mojoj sobi, tamne mrlje s kapljicama plavoga. Upitala sam je o
njezinu putu od modernog realizma do apstrakcije.
— Stvarnost je postala toliko nepodnošljiva — rekla mi je — tako
bezbojna da sada mogu slikati jedino u bojama iz svojih snova.
"Boje iz mojih snova", ponavljala sam, izlazeći ispod tuša i zakoračivši
na hladne pločice. Svidjelo mi se to. Koliko je ljudi dobilo priliku slikati
u bojama iz svojih snova? Navukla sam kućni ogrtač — bilo je ugodno
prijeći iz sigurnosti vodenog mlaza koji te obgrljuje u zaštitnički pokrov
ogrtača za kupanje omotana oko tijela. Pošla sam bosa do kuhinje, ulila
nešto kave u omiljenu šalicu s nacrtanim crvenim jagodama, i zamišljeno
sjela na divan u salonu.
Moja je radionica predstavljala "boje iz mojih snova". Tako je
započelo moje aktivno povlačenje iz stvarnosti koja je postala nepri-
jateljskom. Silno sam željela što dulje sačuvati rijetko raspoloženje
vedrine i optimizma. Jer, kad bi me zaokupile mračne misli, postajala sam
svjesna što me čeka i kako će završiti moj projekt.
- Svjesna si — rekao mi je prijatelj — da se sve više povlačiš u sebe, a
sada, kad si prekinula odnose sa Sveučilištem, cijeli dodir sa svijetom svest
će se na jednu sobu. Kamo ćeš ići nakon toga? - pitao je. Povlačenje u
san može biti opasno, razmišljala sam, tapkajući prema spavaonici da se
preodjenem; to sam naučila od Nabokovljevih ludih sanjara, poput
Kinbotea i Humberta.
Izabirući svoje učenice, nisam se osvrtala na njihovu ideološku ili
vjersku pripadnost. Poslije ću smatrati najvećim dostignućem naše
radionice da je tako miješana skupina, s različitim a ponekad i radikalno
suprotnim uvjerenjima, osobnim pa čak i vjerskim i društvenima, ostala
tako odana našim zacrtanim ciljevima i idealima.
Jedan od razloga zašto sam izabrala upravo te djevojke bila je neobi-
čna mješavina krhkosti i hrabrosti koju sam kod njih osjetila. Bile su, ka-
12
zali bismo, samotnjakinje, nisu pripadale nijednoj posebnoj skupini ili se-
kti. Divila sam se njihovoj sposobnosti da prežive ne usprkos nego upra-
vo zahvaljujući svome samotnom životu. Manna je predložila da nastavu
nazovemo "vlastitim prostorom" nekom vrstom "grupne" varijante "vla-
stite sobc"Virginije Woolf.3
To prvo jutro dulje sam nego obično izabirala odjeću, smišljajući i ispro-
bavajući različita rješenja, dok se naposljetku nisam odlučila za košulju na
crvene prugice i crne samtaste hlače. Pažljivo sam nanijela šminku i usne na-
mazala svijetlocrvenim ružem. Dok sam pričvršćivala malene zlatne naušni-
ce, iznenada sam se uspaničila. Sto ako stvar ne uspije? Sto ako one ne dođu?
"Nemoj, nemoj to raditi! Oslobodi se svakog straha barem sljedećih
pet ili šest sati. Molim te, molim te", preklinjala sam samu sebe nazuva-
jući cipele i zaputivši se u kuhinju.
4.
Kad se začulo zvono, kuhala sam čaj. Bila sam tako zadubljena u misli
da ga nisam otprve čula. Otvorila sam vrata Mahshid.
Mislila sam da niste kod kuće — rekla je pružajući mi stručak bijelih
i žutih narcisa. Dok je skidala crnu halju, rekla sam joj:
U kući nema muškaraca. Skini i šal. — Skanjivala se prije nego što
je razuzlala dug crni šal. I Mahshid i Yassi nosile su šal preko glave, ali Yassi
ga je u posljednje vrijeme nosila nekako opuštenije. Meko bi svezala
uzao ispod brade, a nemarno po sredini razdijeljena tamnosmeda kosa
provirivala bi ispod njega. Mahshidina je kosa, međutim, bila brižno
počešljana i nakovrčana. Kratke šiške djelovale su neobično staromodno
i učinilo mi se da izgleda prije europski nego iranski. Iznad bijele košulje
nosila je tamnoplavu jaknu, s golemim žutim leptirom izvezenim na de-
snoj strani. Pokazala sam prema leptiru:
-Jesi lije obukla u čast Nabokovu?'1
Jedan od eseja Virginije Woolf naslovljen je Vlastita soba i temeljno je djelo suvremenog femi-
nizma. (Prev.)
Nabokov je uz književnost studirao i biologiju;bavio se entomologijom (proučavanjem kuka-
ca), a zaslužan je i za otkrića s područja lepidopterologi.je (nauka o leptirima), o kojima je
napisao i znanstveni rad. (Prev.)
13
Ne sjećam se više kad je Mahshid počela pohađati moja predavanja
na fakultetu. Nekako se činilo kao da je oduvijek tamo bila. Njezin otac,
pobožan musliman, bio je gorljivi pristalica revolucije. Ona je glavu
pokrivala i prije revolucije, a u svom je školskom dnevniku opisala
samotna prijepodneva dok je pohađala ugledan djevojački koledž u
kojem se osjećala zanemarenom i neprimijećenom — ironično, zbog
svoga za tadašnje prilike zbunjujućeg odijevanja. Nakon revolucije, pet je
godina provela u zatvoru zbog članstva u disidentskoj vjerskoj skupini, a
dvije godine nakon puštanja iz zatvora bilo joj je zabranjeno nastaviti
školovanje.
Zamišljam ju u tim predrevolucionarnim danima kako se u beskraj-
na sunčana jutra uspinje strmom ulicom koja vodi do koledža. Vidim je
kako hoda sama, glave sagnute prema zemlji. Tada, kao ni sada, nije uži-
vala u blistavilu dana. Kažem "tada kao ni sada", jer revolucija, nakon
koje je uvedena obveza pokrivanja glave, nije Mahshid oslobodila njezine
osamljenosti. Prije revolucije mogla se na neki način i ponositi svojom
izdvojenošću. U to vrijeme, nošenje marame bilo je potvrda njezina
vjerskog uvjerenja. Njezina je odluka bila voljni čin. Kad je nakon revo-
lucije i drugima bilo naređeno da nose maramu, njezin je izbor postao
beznačajan.
Mahshid je pristala djevojka u pravom smislu riječi: posjeduje umi-
ljatost i stanovitu dostojanstvenost. Koža joj je boje mjesečine, oči bade-
maste a kosa boje crnog ahata. Odijeva se u pastelne boje i govori blago.
Pobožna obitelj mogla je na nju djelovati odveć zaštitnički, ali nije.
Nisam ju mogla zamisliti u zatvoru.
Tijekom dugih godina poznanstva s Mahshid vrlo je rijetko spomi-
njala svoje zatvorsko iskustvo, zbog kojeg je izgubila jedan bubreg. Jedan
smo dan na satu razgovarale o svojim strahovima i snomoricama, i tada
je spomenula da joj se povremeno vraćaju zatvorske uspomene, ali da još
ne može o njima govoriti. Ali, dodala je, u svakodnevnu životu jednak je
broj užasa kao i u zatvoru.
Pitala sam Mahshid želi li čaja. Uvijek obzirna, rekla je da bi radije
pričekala da dođu ostale i ispričala se stoje malko uranila.
— Mogu U vam pomoći? — pitala je.
- Doista nema ničega u čemu bi mi mogla pomoći. Raskomoti se -
rekla sam joj odlazeći u kuhinju da potražim vazu za cvijeće. Zvono je
ponovo odjeknulo.
14
- Ja ću - doviknula je Mahshid iz dnevne sobe. Začula sam smijeh;
stigle su Marina iYassi.
Marina je ušla u kuhinju držeći u ruci mali stručak cvijeća:
-To je od Nime - rekla je. - Poručio je kako želi da imate grižnju
savjesti zbog toga što ste ga isključili iz naše radionice. Rekao je da će, u
znak pobune, uzeti buket ruža i s njime za vrijeme naše nastave šetati
ispred kuće.- Bila je ozarena; u očima joj je vrcnulo nekoliko iskrica i
ugasilo se.
Slažući kolačiće na veliki pladanj, pitala sam Marinu zamišlja li riječi
svojih pjesama u boji.
Nabokov je u svojoj biografiji napisao da su on i njegova majka
vidjeli slova alfabeta u boji - objasnila sam. - On za sebe kaže da je
slikarski pisac.
Islamska Republika ogrubjela je moj ukus za boje - rekla je Manna
namještajući i razdvajajući listove ruža.- Želim nositi drečave boje, poput
sablažnjivoružičastog i rajčicacrvenog. Odveć sam nezasitna kad je o
bojama riječ da bih se zadovoljila njihovim prisustvom u brižno odabra-
nim riječima poezije.
Manna je bila od ljudi koji će doživjeti ushit, ali ne i sreću.
- Dođi, želim ti nešto pokazati — rekla sam, odvodeći je u spavaonicu.
— Kao vrlo mlada, bila sam opsjednuta bojama mjesta i stvari o kojima
mije otac pripovijedao u pričama za laku noć. Htjela sam znati koje su
boje bile Seherezadine haljine, prekrivač na njezinu krevetu, koje je boje
bio Aladinov duh i čarobna svjetiljka, a jednom sam ga pitala i kakve je
boje raj. Rekao je da može biti svake boje koju ja poželim.To nije bilo
dovoljno. A onda, jednoga dana kad smo imali goste i ja sam jela juhu u
dnevnoj sobi, pogled mije odjednom pao na sliku na zidu, koja je tamo
stajala otkad pamtim, i odmah sam znala kakve je boje moj raj.
1 evo je - rekla sam ponosno pokazujući na malu sliku u starom
drvenom okviru: zeleni krajolik, s bujnim kožnatim lišćem, s dvije ptice,
dvije tamnocrvene jabuke, zlaćanom kruškom i mrljom plave boje.
Moj je raj plave boje bazena za plivanje! - ispalila je Manna ne
odvajajući pogled od slike.- Živjeli smo okruženi velikim vrtom koji je
pripadao mom djedu i baki - rekla je okrenuvši se prema meni.- Znate
kako izgledaju stari perzijski vrtovi s voćkama: breskve, jabuke, trešnje,
draguni, pokoja vrba. Najviše se sjećam plivanja u golemom bazenu
nepravilna oblika. Bila sam prvakinja u plivanju u našoj školi, na stoje
15
tata bio silno ponosan. Približno godinu dana nakon početka revolucije,
otac je umro od srčanog udara, a onda je vlada konfiscirala našu kuću i
vrt i preselili smo se u stan. Nikad više nisam zaplivala. Moj je san na dnu
bazena. Redovno sanjam da zaranjam u vodu, kako bih vratila nešto iz
sjećanja na oca i na djetinjstvo - rekla mije dok smo izlazile iz dnevne
sobe jer je zvono ponovno odjeknulo.
Azin i Mitra stigle su zajedno. Azin je skinula crnu opravu nalik na
kimono — haljine u japanskom stilu bile su u modi u ono vrijeme —
otkrivajući bijelu seljačku bluzu koja je samo dijelom pokrivala ramena,
velike zlatne naušnice i ružičasti ruž na usnama. U ruci je držala granu
male žute orhideje:
— Od Mitre i mene — rekla je svojim posebnim glasom koji mogu
jedino opisati kao koketno prenemaganje.
Sljedeća je stigla Nassrin. Ona je donijela dvije kutije nugata:
- Isfahanov poklon - obznanila je. Bila je odjevena u uobičajenu unifor-
mu: mornarskoplavu haljinu, mornarskoplavu maramu i crne cipele s niskim
potpeticama. Kad sam je posljednji put vidjela na fakultetu, nosila je težak
crni čador koji je ostavljao otkrivenim samo oval lica i dvije nemirne ruke,
koje su, kad ne bi pisala ili črčkala, bile stalno u pokretu, kao da pokušavaju
pobjeći preko granica debele crne tkanine. Nedavno je čador zamijenila du-
gim bezobličnim haljinama mornarskoplave, crne ili smeđe boje, s teškom
maramom u istoj boji koja joj je skrivala kosu i uokvirivala lice. Imala je sit-
no blijedo lice, kožu tako prozirnu te se moglo pobrojati žilice, guste obrve,
duge trepavice, žive smeđe oči, malen ravni nos i ljutite usne: minijatura koju
neki majstor nije dovršio, zacijelo ga je iznenada nešto prekinulo u poslu te
je ostavio brižno nacrtano lice zatočeno u nemilosrdnoj mrlji tamne boje.
Čule smo škripu automobilskih guma i naglog kočenja. Pogledala sam
kroz prozor: mali Renault boje pijeska zaustavio se uz rubnik. Za volanom
je sjedio mlad muškarac s modernim sunčanim naočalama i prkosna pro-
fila; ruku u crnom rukavu izbacio je preko obline stakla otvorena prozo-
ra ostavljajući dojam osobe koja vozi Porsche. Gledao je ravno preda se
dok se obraćao ženi pokraj sebe. Samo jednom je okrenuo glavu udesno
s izrazom koji mi se učinio ljutit, a to je bilo u trenutku kad je žena izlazi-
la iz automobila, a on bijesno za njom zalupio vrata. Dok je kretala prema
ulaznim vratima, on je nagnuo glavu kroz prozor i doviknuo joj nekoliko
riječi, ali ona se nije okrenula da mu odgovori. Stari Renault bio je
Sanazin; kupila ga je novcem koji je uštedjela od plaće.
16
Zaputila sam se prema dnevnoj sobi, zacrvcnjcvši se u Sanazino ime.
To je zacijelo bio njezin neugodni brat, pomislila sam. Nekoliko sekun-
di nakon toga odjeknulo je zvono, ćula sam Sanaz kako se hitro uspinje
stubama i pošla joj otvoriti. Izgledala je uznemireno, kao da bježi pred
progoniteljem ili razbojnikom. Cim me je ugledala, podesila je lice u
smiješak i rekla bez daha:
- Nadam se da nisam previše zakasnila?
U to su vrijeme dvojica vrlo značajnih muškaraca upravljali
Sanazinim životom. Prvi je bio brat. Bilo mu je devetnaest godina, još
nije završio gimnaziju i bio je miljenik roditelja, koji su, nakon dviju dje-
vojčica, od kojih je jedna umrla kad su joj bile tri godine, konačno bili
blagoslovljeni sinom. Bio je razmažen i opsjednut Sanazoni. Naumio je
dokazivati svoju muškost uhodeći je, prisluškujući njezine telefonske raz-
govore, vozeći se ukolo u njezinu automobilu i nadzirući njezino kreta-
nje. Roditelji su pokušali umiriti Sanaz i molili je, kao stariju sestru, da
bude strpljiva i da ima razumijevanja, da upregne svoj majčinski nagon i
pomogne mu prebroditi teško razdoblje mladosti.
Drugi je bio njezina ljubav iz djetinjstva, dječak kojeg je poznavala
od svoje jedanaeste godine. Roditelji su im bili najbolji prijatelji i obitelji
su većinu vremena i praznika provodile zajedno. Činilo se da će se Sanaz
i Ali vječno voljeti. Roditelji su podržavali tu vezu i nazivali ih parom
koji je samo nebo spojilo. Kad je Ali prije šest godina otišao u Englesku,
njegova je majka Sanaz počela nazivati njegovom nevjestom. Dopisivali
su se, razmjenjivali fotografije i nedavno, kad se povećao broj Sanazinih
prosaca, počeli su razgovori o zarukama i o sastanku u Turskoj, kamo su
Iranci mogli putovati bez vize. To se sada moglo dogoditi svaki dan,
događaj koji je Sanaz očekivala s ponešto straha i ustreptalosti.
Nikad nisam vidjela Sanaz bez propisane odore, i stajala sam goto-
vo zatečena kad je skinula halju i maramu. Nosila je narančastu majicu
uvučenu u tijesne traperice i smeđe čizme, ali najveću je promjenu
predstavljala masa blistave smeđe kose koja joj je sada okružila lice.
Protresla je prekrasnu kosu pokretom za koji sam poslije shvatila da joj
je uobičajen; zatresla bi glavom i svako malo provukla prste kroz kosu,
kao da provjerava je li to najdragocjenije vlasništvo još na svome mjes-
tu. Crte lice izgledale su joj mekše i vedrije - okruženo crnim zaroni
koji je nosila u javnosti njezino sitno lice izgledalo je mršavo i gotovo
grubo.
17
Žao mi je da sam malo zakasnila - rekla je hvatajući dah, prošavši
prstima kroz kosu. - Brat jt* inzistirao da me dovczc, a nije me probudio
na vrijeme. Nikad ne ustaje prije deset, ali htio je znati kamo idem.
Mogla sam se zaputiti po nekom tajnom poslu, znate, na ljubavni sastanak
ili slično.
Brinula sam se da bi neka od vas mogla imati teškoća zbog naše nas-
tave — rekla sam i pozvala ih da zauzmu svoja mjesta oko stola u dnevnoj
sobi. - Nadam se da vaši roditelji i supruzi nemaju ništa protiv našeg
nauma.
Nassrin, koja je kružila prostorijom i promatrala slike kao da ih prvi
put vidi, zastala je i rekla nehajno:
Samo sam usput spomenula ocu, tek da provjerim njegovu reakci-
ju, i on se snažno usprotivio.
Kako si ga uspjela nagovoriti da te pusti da dodeš? - pitala sam.
Slagala sam - rekla je.
Slagala si?
Što drugo učiniti s osobom koja je takav diktator da ne pušta kćer,
u tim godinama, da posjećuje književni kružok kojemu nazoče samo žene?
Uostalom, zar se tako ne ponašamo i prema režimu? Možemo li
Revolucionarnoj straži reći istinu? Lažcmo im; skrivamo svoje satelitske
antene. Kažemo im da u kući ne držimo zabranjene knjige i alkohol. Čak
im i moj časni otac laže kad je u pitanju sigurnost obitelji - nastavila je
Nassrin ljutito.
Što ćemo reći ako nazove i pita za tebe? - rekla sam napol u šali.
Neće. Smislila sam izvrstan alibi. Rekla sam da Mahshid i ja dobro-
voljno pomažemo u prijevodima islamskih tekstova na engleski.
I on ti je povjerovao?

Pa, nije imao nikakva razloga da ne povjeruje. Dosad mu nisam

lagala, a uostalom i sam je U to želio vjerovati. A u Mahshid ima potpuno
povjerenje.
Znači, ako nazove i ja ću mu morati lagati? - bila sam uporna.
Ovisi o vama - rekla je Nassrin nakon stanke, gledajući dolje u
svoje prekrižene ruke. - Mislite li da biste mu vi trebali reći istinu? -
Sada sam već u njezinu glasu razabirala prizvuk očaja. - Dovodim li vas
u nepriliku?
Nassrin se uvijek ponašala tako sigurno da bih ponekad zaboravila
koliko je zapravo ranjiva bila ispejd-krinke neustrašive djevojke.
18
— Naravno da ću čuvati tvoju tajnu — rekla sam blaže. — Kao Što satna
kažeš, odrasla si djevojka. Znaš što radiš.
Spustila sam se u svoj naslonjač nasuprot zrcalu u koje su se smjestile
planine. Čudno je gledati u zrcalo i ne vidjeti sebe nego tako udaljen vi-
dik. Nakon malog oklijevanja, Mahshid je sjela na stolac pokraj mojega.
Manna se smjestila u krajnji desni kut kauča, a Azin u krajnji lijevi, nagon-
ski čuvajući razdaljinu. Sanaz i Mitra smjestile su se na dvosjed, glava nag-
nutih jedna prema drugoj, dok su šaputale i hihotale se.
Dotad su već stigle iYassi i Nassrin i ogledale se uokolo tražeći gdje bi
sjele. Azin je potapšala prazno mjesto na divanu pozvavši rukom Yassi.Yassi
se trenutak skanjivala i tad se smjestila između Azin i Manne. Teško se
spustila na svoje mjesto i činilo se daje ostavila malo prostora svojim dvje-
ma drugaricama koje su sjedjele uspravno i pomalo ukočeno u svojim
kutovima. Bez svoje halje izgledala je malko prekrupna, kao da još nije
izgubila dječju punahnost. Nassrin je otišla u blagovaonicu potražiti sto-
lac.
Možeš se stisnuti između nas — rekla je Manna.
Ne, hvala, zapravo volim stolce s uspravnim naslonom. - Kad se
vratila, smjestila je stolac između divana i Mahshid.
Tog su se rasporeda do kraja vjerno pridržavale. On je postao pokaza-
telj njihovih emocionalnih granica i osobnih odnosa. I tako je počeo prvi
sat naše književne radionice.
5.
UpsilambaP - uskliknula jeYassi kad sam ušla u dnevnu sobu noseći
pladanj s čajem. Yassi je voljela igre riječi. Jednom mi je povjerila daje
patološki opsjednuta igrom riječi.
Čim otkrijem novu riječ, moram je upotrijebiti - rekla je - poput
osobe koja kupi večernju haljinu i toliko je nestrpljiva da je odjene za
odlazak u kino ili na ručak.
Dopustite da zastanem i vratim traku malo unatrag, kako bih opisala
događaje koji su bili povod Yassinu uskliku. Bilo je to naše prvo okup-
ljanje. Sve smo bile nervozne i s mukom smo iznosile misli. Bile smo
5 Autorica će u nastavku podrobno objasniti značenje te neobične Nabokovljeve kovanice, (l'rev.)
19
naviknute na sastanke u javnosti, uglavnom u razredima i u predavaoni-
cama. Djevojke su se odvojeno družile sa mnom i, izuzev Nassrin i
Mahshid koje su bile bliske prijateljice, i stanovitog prijateljskog odnosa
između Mitre i Sanaz, ostale se nisu pobliže poznavale; podosta su se raz-
likovale i zapravo nikad ne bi odabrale međusobno druženje. Nametnuta
bliskost sada im je bila nelagodna.
Objasnila sam im svrhu nastave: čitanje, razgovor i opis doživljaja
književnog djela. Svaka će voditi svoj privatni dnevnik, u koji će zapisi-
vati svoje dojmove o knjigama, kao i način na koji su ta djela i razgovor
o njima utjecali na njihovo osobno i društveno iskustvo. Objasnila sam
im da sam ih izabrala za taj kružok zbog toga što mi se činilo da ih istin-
ski zanima studij književnosti. Spomenula sam da je jedan od kriterija
prema kojima sam izabirala knjige bila vjera njihovih autora u kritičku i
gotovo magijsku moć književnosti i podsjetila ih da se devetnaestogodiš-
nji Nabokov u revolucionarnoj Rusiji nije dao smesti zvucima pucnjave.
Nastavio je pisati svoje samotne pjesme dok bi slušao pucnjavu i proma-
trao krvave borbene prizore kroz svoj prozor.
- Hajde da vidimo - rekla sam - hoće li i nas, sedamdeset godina
poslije, naša vjera u moć književnosti nagraditi preobrazbom turobne
stvarnosti koju je stvorila ova druga revolucija.
Prvo djelo o kojem smo raspravljali bila je poznata pripovijest iz
Tisuću ijedne noći, o caru-rogonji koji je u znak osvete za caričin preljub
dao sabljom sasjeći sve djevice, i čiju je ubojitu ruku naposljetku zaus-
tavila očaravajuća pripovjedačica Šchcrezada. Navela sam nekoliko
općenitih pitanja o kojima bi trebale promisliti, medu kojima je naj-
važnije bilo kako nam velika književna djela mogu pomoći u našoj
sadašnjoj situaciji, u kojoj smo kao žene uhvaćene u stupicu. Nismo
pravile planove, niti smo tražile laka rješenja, ali nadale smo se naći neku
vezu između otvorenih prostora romana i zatvorenih prostora na koje
smo bile osuđene. Sjećam se da sam djevojkama pročitala Nabokovljevu
izjavu da su "čitatelji rođeni slobodni i trebaju ostati slobodni".
Najviše me zaintrigirala činjenica da su u pričama iz Tisuću ijedne noći
prikazane tri vrste žena — a sve su bile žrtve careve okrutne vladavine.
Prije nego što se na sceni pojavi Seherazada, žene u pripovijesti podije-
ljene su na one koje počine nevjeru i potom budu ubijene (carica) i na
one koje su ubijene prije nego što bi mogle počiniti nevjeru (djevice).
Za razliku od Seherezade, djevice u pripovijesti ne govore i kritičari ih
20
uglavnom zanemaruju. Ali njihova je tišina znakovita. One predaju svoju
nevinost i svoje živote bez otpora i pobune. One stvarno i ne postoje, jer
nakon njihove anonimne smrti ne ostaje nikakav trag. Caričina nevjera
nije cara lišila njegove apsolutne vlasti nego ga tek malo izbacila iz
ravnoteže. Obje vrste žena - carica i djevice - šutke pristaju na carev
autoritet djelujući u granicama njegove ovlasti i mireći se s proizvolj-
nošću njegovih zakona.
Šeherezada prekida ciklus nasilja odlučivši se na drukčiju taktiku. Ona
ne oblikuje svoj svijet fizičkom snagom, kao što to čini car, nego imagi-
nacijom i razmišljanjem. To joj ulijeva hrabrost da izloži život smrtnoj
opasnosti i utoliko se izdvaja od ostalih likova u pripovijesti.
Naše izdanje Tisuiu ijedne noći objavljeno je u šest svezaka. Ja sam,
nasreću, kupila svoje primjerke prije nego što su bili zabranjeni i pro-
davali se jedino na crnom tržištu po nevjerojatnoj cijeni. Podijelila sam
sveske djevojkama i zamolila ih da za naš sljedeći sastanak razvrstaju priče
prema tipovima žena koje u njima igraju glavnu ulogu.
Nakon što sam im zadala taj zadatak, zamolila sam svaku od njih da
kaže zašto se odlučila dolaziti četvrtkom ujutro ovamo raspravljati o
Nabokovu i o Jane Austen. Njihovi su odgovori bili kratki i usiljeni.
Kako bih probila led, predložila sam da napravimo stanku i opustimo se
jedući kolačiće nadjevene kremom i pijući čaj.
Tako smo došle do trenutka kad ja ulazim u dnevnu sobu donoseći
na starom, neuglačanom srebrnom pladnju osam čaša s čajem. Priprema
i posluživanje čaja estetski je ritual u Iranu, koji se obavlja nekoliko puta
na dan. Čaj poslužujemo u prozirnim čašama, malim i lijepo oblikova-
nim, od kojih se najpoznatije nazivaju "uskostrukima": okrugle su i pu-
našne na vrhu, uske u sredini i opet okrugle i punašne u donjem dijelu.
Boja čaja i njegova profinjena aroma pokazatelji su vještine domaćice.
Ušla sam u dnevnu sobu s osam uskostrukih čaša u kojima je zavodlji-
vo podrhtavala tekućina boje meda. U tom sam času čula Yassi koja je
pobjednički uzviknula:
- Upsilambal- Dobacila mi je tu riječ poput lopte i u duhu sam
poskočila daje uhvatim.
Upsilambal - riječ me vratila u proljeće 1994., kada su četiri moje sa-
dašnje učenice i Nima pohađali moja predavanja o romanu dvadesetog
stoljeća. Najomiljenija knjiga na seminaru bio je Nabokovljev Poziv na
smaknuće. U tom romanu autor je izdvojio svog maštovitog i osamljenog
21
junaka, Cincinnatusa C, od osoba koje su ga okruživale, a izdvajala gaje
njegova originalnost u društvu u kojemu jednoobraznost nije bila tek
pravilo nego zakon. Još kao dijete, kazuje nam Nabokov, Cincinnatus je
cijenio svježinu i ljepotu jezika, dok bi se "ostala djeca međusobno
razumjela otprve jer im nijedna riječ ne bi završavala na neočekivani
način, možda s dočetkom nekog starog slova, poput upsilambe, riječi
čudesnog značenja koja je mogla označavati pticu ili katapult".
Nijedan od studenata nije smatrao potrebnim pitati što ta riječ znači.
Naime, nitko od onih redovnih -jer su mnogi moji stari studenti nastavili
dolaziti na predavanja i dugo nakon diplome. Cesto su bili zainteresiraniji i
upornije su radili od mojih redovnih studenata koji su nastavu uzimali zdra-
vo za gotovo. Tako su se oni koji su nazočili predavanju - uključujući
Nassrin, Mannu, Nimu, Mahshid iYassi -jednoga dana okupili u mojoj sobi
da bismo raspravili o tome i o brojnim drugim pitanjima.
Htjela sam se malko poigrati sa studentima kako bih ispitala njihovu
znatiželju. Na polugodišnjem ispitu, jedno od pitanja glasilo je: —
Objasnite značenje riječi upsilamba u kontekstu knjige Poziv na smaknuće.
Sto riječ znači i u kakvu je odnosu s glavnom temom romana? - Izuzev
četvero ili petero studenata, nitko nije imao pojma što sam time željela
postići, što nisam propuštala pripomenuti tijekom narednog semestra.
Upsilamba je, naime, bila jedna od Nabokovljevih maštovitih kovani-
ca, možda riječ koju je skovao od ipsilona, dvadesetog slova grčkog alfa-
beta, i lambde, jedanaestoga.Tako smo se i prvi dan privatne nastave pre-
pustili igri i iznalaženju novih značenja koja smo sami smišljali.
Rekla sam da ja povezujem upsilambn s neopisivom radošću suspreg-
nuta skoka. Yassi se neobično uzbudila i povikala da je oduvijek mislila
kako je riječ o imenu nekog plesa:
— Znate, u stilu, "Dođi, mala, zaplešimo upsilambul" - Predložila sam
da za sljedeći put svaka napiše rečenicu ili dvije i objasni što joj ta riječ
znači.
Manna je rekla da upsilamba u njoj budi sliku srebrne ribice koja
uranja u jezero obasjano mjesečinom i izranja iz njega. Nima je dodao u
zagradi:
— Tek toliko da me ne zaboravite, jer ste me isključili iz sata: upsilam-
ba i vama!
Azin je ta riječ utjelovljivala zvuk, melodiju. Mahshid je opisala sliku
triju djevojčica koje preskakuju preko užeta i pri svakom skoku viknu:
22
— Upsilamba\
Sanaz je riječ označavala tajno magijsko ime afričkog dječaka. Mitra
nije bila sigurna zašto ju riječ podsjeća na paradoks ushićenog uzdaha. A
Nassrin je mislila da riječ označava magičnu lozinku koja otvara vrata
tajne spilje pune blaga.
Upsilamba je tako postala dijelom naše sve veće zalihe kodiranih riječi
i izraza, riznice koja je s vremenom rasla dok postupno nismo stvorili
vlastiti tajni jezik. Ta je riječ postala simbol, znak nekog neopisivog
osjećaja radosti, trnci koje je Nabokov želio da ih čitatelj osjeti pri čita-
nju beletristike; upravo je taj osjećaj čitatelje dijelio na dobre, kako ih je
on nazivao, i na obične. Upsilamba je tako postala i šifra koja je otvarala
tajnu spilju sjećanja.
6.
U predgovoru engleskom izdanju Poziva na smaknuće (1959) Nabo-
kov podsjeća čitatelja da njegov roman ne nudi "toni pour tous"6. Ništa
takvoga."On je", tvrdi pisac,"violina u praznini". A tada, dodaje:"Pozna-
jem ... vrlo malo čitatelja kadrih da osjete žmarce i da im se kosa
nakostriješi." U to nema sumnje. Originalna verzija, obavještava nas
Nabokov, objavljivana je u nastavcima 1935. Gotovo šest desetljeća posli-
je, u nepoznatu svijetu, svijetu koji Nabokov možda ne bi shvatio, u
dalekoj dnevnoj sobi s prozorima koji gledaju na udaljene planinske
vrhunce pokrivene snijegom, bila sam živi svjedok da se njegovim posve
neočekivanim čitateljicama kosa sumanuto kostriješila.
Poziv na smaknuće počinje najavom da je krhki junak romana, Cinci-
nnatus O, osuđen na smrt za zločin "gnostičke iskvarenosti": na mjestu na
kojemu se od svih građana traži da budu transparentni, on ostaje
neproničan. Osnovno određenje toga svijeta jest njegova proizvoljnost;
jedina povlastica osuđenika jest činjenica da zna vrijeme svoje smrti — ali
njemu krvnici uskraćuju čak i to; iz dana u dan pomiču izvršenje smrtne
kazne. Kako se pripovijest razvija, čitatelj sa sve većom nelagodom otkri-
va artificijclnost toga neobičnog mjesta. Mjesec koji se vidi kroz prozor je
lažan; takav je i pauk u kutu koji bi inače zacijelo postao zatvorenikov
6 Franc.,"sve za svakoga". (Prev.)
23
vjerni pratitelj. Upravnik zatvora, tamničar i branitelj ista je osoba koja
samo mijenja uloge. Najvažniji lik, izvršitelj kazne, najprije se zatvoreniku
predstavi pod lažnim imenom, kao njegov zatvorski drug: gos'n Pierrc.
Krvnik i osuđenik moraju se zavoljeti i surađivati u činu pogubljenja, koje
će se proslaviti svečanom gozbom. U tom je svijetu kulisa Cincinnatusu
jedino pisanje prozor u neki drukčiji svijet.
Svijet tog romana ispunjen je praznim obredima. Svaki je čin lišen
supstancije i značenja, pa čak i smrt postaje spektakl za koji ljudi kupu-
ju kartu da bi mu nazočili. Okrutnost postaje moguća jedino kroz takve
prazne rituale. U Nabokovljevu romanu Stvarni život Sebastijana Knighta,
Scbastijanov brat otkriva u biblioteci svoga mrtvoga brata dvije prividno
nespojive slike: lijepo dijete kovrčave kose koje se igra s psom, i Kineza
u trenutku smaknuća. Dvije slike podsjećaju nas na tijesnu povezanost
između banalnosti i okrutnosti. Nabokov z.a to ima posebno ime:pošlust.
Pošlust, objašnjava Nabokov "ne znači samo nešto bjelodano bezvri-
jedno nego i uglavnom lažno važno, lažno lijepo, lažno pametno, lažno
privlačno". Da, mnogo se primjera može naći u svakodnevnu životu, od
slatkorječivih govora političara do pilića kao književnog motiva nekih
pisaca. Pilića? Znate, onih koje danas prodaju ulični prodavači — ako ži-
vite u Teheranu, ne možete ih zaobići. Pilića koje umaču u boju — kri-
čavoružičastu, blistavocrvenu ili tirkiznoplavu — kako bi izgledali privla-
čnije. Ili plastično cvijeće, drečave ružičaste i plave umjetne gladiole ko-
je se izlože na fakultetu u prigodi žalovanja ili proslave.
Nabokov u Pozivu na smaknuće ne opisuje tjelesnu bol i mučenja u
totalitarnom poretku, nego snomornu kakvoću življenja u atmosferi
neprestanog straha. Cincinnatus C. je krhak, pasivan, no on je junak a
da to i ne zna i nije toga svjestan: njegova je borba nagonska, a pisanje
mu je jedino sredstvo bijega. On je junak zato što odbija postati poput
sviju ostalih.
Za razliku od drugih utopističkih romana, snage zla ovdje nisu sve-
moćne; Nabokov nam pokazuje njihovu slabost. One su smiješne i mo-
gu se poraziti, ali to ne umanjuje tragediju - gubitak. Poziv na smaknuće
napisan je sa stajališta žrtve, osobe koja naposljetku uvida apsurdnu pri-
jetvornost svojih mučitelja i koja se mora povući u sebe kako bi pre-
živjela.
Mi, koji živimo u Islamskoj Republici Iranu, svjesni smo i tragičnosti
i apsurdnosti okrutnosti kojoj smo izloženi. Kako bismo preživjeli, valja
24
nam se Šaliti na račun vlastite bijede. Jednako tako, nagonski prepoznaje-
mo poslusi - ne samo u drugima nego i u sebi.To je bio jedan od razlo-
ga zašto su umjetnost i književnost postale tako bitne u našem životu:
nisu bile razonoda, nego prijeka nužda. Nabokov je uspio dočarati tek-
sturu života u totalitarnom društvu, u kojemu si posve sam u iluzornu
svijetu ispunjenu lažnim obećanjima, gdje više ne uočavaš razliku između
izbavitelja i krvnika.
Usprkos težini njegove proze, ćutjeli smo se posebno povezani s
Nabokovom. Te su spone bile dublje od poistovjećivanja s njegovim
temama. Njegovi se romani razvijaju oko nevidljivih stupica, iznenadnih
raspuklina koje neprestano povlače tepih ispod nogu čitatelja. Puni su
nepovjerenja spram onoga što nazivljcmo svakodnevnom stvarnošću;
snažan je doživljaj nepostojanosti i krhkosti te stvarnosti,
U Nabokovljevu životu i u njegovim knjigama bilo je nečega s čime
smo nagonski bile povezane i što smo shvaćale, mogućnost neograniče-
ne slobode jednom kad su nam sve opcije oduzete. Mislim da me upra-
vo to ponukalo da osnujcm književnu radionicu. Rad na Sveučilištu bio
je moja glavna spona s izvanjskim svijetom, a sada kada sam presjekla tu
sponu, nalazeći se na samom rubu praznine, morala sam izmisliti svoju
violinu, ili bi me praznina progutala.
7.
Dvije fotografije treba postaviti jednu pokraj druge. Obje
utjelovljuju "krhku nestvarnost" - da se poslužimo Nabokovljevim
riječima kojima je odredio svoje stanje egzila - našeg života u Islamskoj
Republici Iranu. Jedna fotografija poništava drugu, no bez prve druga
je nepotpuna. Na prvoj fotografiji, stojeći u crnim haljinama i mara-
mama, izgledamo kao da su nas uobličili nečiji tuđi snovi. Na drugoj
izgledamo kao što smo same sebe zamišljale, Ni na jednoj se ne
osjećamo posve lagodno.
Druga fotografija pripada svijetu unutar dnevne sobe. Ali vani, ispod
prozora koji varljivo uokviruje tek sliku planina i stabla ispred naše kuće,
bio je drugi svijet, u kojem su zle vile i furije čekale da nas preobraze u
zabradena stvorenja s prve slike.
25
Najbolje čega se mogu dosjetiti da bih opisala taj samonegirajući i
paradoksalni pakao jest da iznesem anegdotu, koja, poput sličnih pripovi-
jesti, nadmašuje fikciju i postaje vlastitom metaforom.
Glavni filmski cenzor u Iranu, sve do 1994. g., bio je — slijepac. Ili,
gotovo slijep čovjek. Prije toga bio je kazališni cenzor. Neki prijatelj,
dramski pisac,jednom mije pripovijedao daje znao sjediti u kazalištu s
debelim naočalama za koje se činilo da više skrivaju nego što otkrivaju.
Njegov pomoćnik bi sjedio pokraj njega i opisivao mu radnju koja se
odvijala na pozornici, a on mu je diktirao koje dijelove treba izbaciti.
Nakon 1994., isti je cenzor postao direktor novog televizijskog pro-
grama. Tu je usavršio svoje metode, tražeći od scenarista da mu predaju
scenarije na audiovrpci;bilo im je zabranjeno da ih učine privlačnima ili
da radnja na bilo koji način ima dramsku napetost. Potom bi na osnovi
slušanja vrpce donosio sud o scenariju. Ipak, još je zanimljivija činjenica
daje njegov nasljednik, koji nije bio slijep, to jest ne u tjelesnom smislu
— bez obzira na to nastavio primjenjivati istu metodu.
Naš svijet za vrijeme vladavine mula oblikovale su bezbojne leće sli-
jepog cenzora. Ne samo naša stvarnost nego i naša fikcija zadobila je to
neobično obojenje u svijetu u kojemu je cenzor bio pjesnikov suparnik
u preudešavanju i preoblikovanju stvarnosti, u kojoj smo mi naporedno
izmišljali sami sebe i bili dijelom imaginacije druge osobe.
Živjeli smo u kulturi koja je nijekala svaku vrijednost književnih dje-
la, smatrajući ih važnima jedino ako pomažu nečemu što se njima činilo
mnogo važnijim — ideologiji. U toj su se zemlji svi postupci, čak i oni
najintimniji, tumačili političkim terminima. Boje marame na mojoj glavi
ili kravate mog oca bile su simboli zapadne dekadencije i imperijalisti-
čkih tendencija. Ne nositi bradu, rukovati se s osobom suprotnog spola,
pljeskati ili zviždati na javnome skupu također se smatralo zapadnjačkim
i dekadentnim, dijelom imperijalističke zasjere da se uništi naša kultura.
Prije nekoliko godina zastupnici iranskog parlamenta osnovali su
odbor koji je trebao analizirati sadržaj nacionalne televizije. Odbor je sa-
stavio podulje izvješće u kojemu je osudio prikazivanje Billyja Budda,
zbog toga, tvrdili su, jer pripovijest zagovara homoseksualnost. Ironično,
sastavljači progama Iranske televizije izabrali su taj film jer u njemu nije
bilo ženskih likova. Crtana inačica Puta oko svijeta u osamdeset dana
također je bila izbačena iz programa, jer je glavni lik — lav — bio Britanac,
a film je završavao u bastionu imperijalizma, Londonu.
26
Naša je književna radionica počela s radom u takvu kontekstu, u
pokušaju da na nekoliko sati tjedno umaknemo pogledu slijepog cen-
zora. Tamo, u toj dnevnoj sobi, iznova smo otkrile da smo žive, da
možemo slobodno disati; i bez obzira na to koliko država postala repre-
sivna, bez obzira na to koliko smo bile zastrašivane i uplašene, pokušale
smo, poput Lolite, pobjeći i stvoriti vlastite male prostore slobode. I,
poput Lolite, koristile smo svaku priliku da istaknemo svoju nepokor-
nost: pokazujući pramen kose ispod marame, prokrijumčarivši malo
boje u suroj jednoobraznosti naše odjeće, puštajući nokte, zaljubljujući
se i slušajući zabranjenu glazbu.
Našim je životima vladala apsurdna fikcionalnost. Pokušavale smo
živjeti u prostorima slobode u pukotinama između te sobe, koja je posta-
la naša zaštitna kukuljica, i vanjskog cenzuriranog svijeta zloduha i
vještica. Koji je od ta dva svijeta bio stvarniji i kojemu smo uistinu pri-
padale? Više nismo znale odgovoriti. Možda je to što smo činile ipak bio
jedan način iznalaženja istine: pokušaj imaginativne artikulacije tih dvaju
svjetova i kroz taj proces oblikovanje vlastite vizije i identiteta.
8.
Kako da vani predočim taj drugi svijet izvan sobe? Ne preostaje ini
drugo nego još jednom apelirati na vašu imaginaciju. Zamislimo jednu od
djevojaka, recimo Sanaz, kako izlazi iz moje kuće, a onda je slijedimo
odavde do njezina konačnog cilja. Pozdravlja se s nama i preko narančaste
košulje i traperica navlači crnu halju i omata maramu oko vrata kako bi
sakrila velike zlatne naušnice. Gura pod maramu neposlušne pramenove
kose, odlaže bilješke u veliku torbu, prebacuje remen preko ramena i izlazi
u predsoblje. Na vrhu stuba zastaje na trenutak i navlači tanke crne
čipkaste rukavice kako bi sakrila nalakirane nokte.
Silazimo za Sanaz niza stube, prolazimo kroz vrata i izlazimo na ulicu.
Primjećujemo da su joj se držanje i pokreti promijenili. U njezinu je
interesu da je ne čuju i ne zamijete. Ne hoda uspravno nego glave sag-
nute prema zemlji i ne gleda u prolaznike. Hoda brzo i sa ciljem. Milicija
patrolira ulicama Teherana i ostalih iranskih gradova, vozeći se u bijelim
patrolnim kolima marke Tovota, po četvorica naoružanih muškaraca i
27
žena, ponekad u pratnji minibusa. Nazivaju ih "Krvlju Božjom". Patro-
liraju ulicama kako bi bili sigurni da žene poput Sanaz nose veo na prim-
jereni način, da nisu našminkane, da se ne pojavljuju u javnosti s
muškarcima koji im nisu očevi, muževi ili braća. Sanaz će proći pokraj
parola na zidovima, Homeinijevih citata i slogana skupine nazvane Božja
Stranka: MUŠKARCI KOJI NOSE KRAVATE AMERIČKI SU ULIZICE! VEO JF. ŽE-
NINA ZAŠTITA! Pokraj natpisa, ugljenom je nacrtan lik žene. Lice joj je
bez crta, uokvireno crnim velom. SESTRO, ČUVAJ VEO, BRATE. ČUVAJ OČI!
Ude li u autobus, sjedišta su podijeljena. Mora ući na stražnja vrata i
sjediti u stražnjem dijelu autobusa, namijenjenom ženama. Međutim, u
taksiju, koji prima do pet putnika, muškarci i žene stiješnjeni su poput
sardina, a isto vrijedi i za minibuse gdje se toliko mojih studentica
požalilo da su ih salijetali bradati i bogobojazni muškarci.
Mogli bismo se upitati na što Sanaz misli dok prolazi ulicama
Teherana? Kako to iskustvo utječe na nju? Najvjerojatnije se nastoji u
mislima što više udaljiti od tog okruženja. Možda misli na brata, ili na
dalekog dragana i na vrijeme kad će se s njim sastati u Turskoj.
Uspoređuje li vlastitu situaciju s onom svoje majke u njezinim godina-
ma? Je li ljuta zbog toga što su žene iz generacije njezine majke mogle
slobodno hodati ulicama, uživati u društvu suprotnoga spola, pridružiti
se policijskim snagama, postati piloti, živjeti prema zakonima koji su bili
medu najnaprednijima u svijetu kad je riječ o ženama? Osjeća li se
povrijeđena novim zakonima, činjenicom daje nakon revolucije dobna
granica pri stupanju u brak snižena s osamnaest na devet godina, da je
kamenovanje iznova uvedeno kao kazna za preljub i prostituciju?
Tijekom gotovo dva desetljeća, ulice su se prometnule u ratnu zonu;
mlade žene koje ne poštuju propise patrolnim kolima odvoze u zatvor, gdje
ih bičuju, kažnjavaju globom, prisiljavaju da peru zahode i ponižavaju, a čim
ih oslobode, one se vrate i postupaju jednako. Je li Sanaz svjesna vlastite
snage? Shvaća li koliko je opasna kad se svaki njezin pogrešan pokret sma-
tra ugrožavanjem javne sigurnosti? Razmišlja li o tome koliko su ranjivi
revolucionarni redarstvenici koji već gotovo osamnaest godina patroliraju
ulicama Teherana i moraju podnositi nazočnost mladih djevojaka poput nje,
i žena ostalih generacija, koje hodaju, razgovaraju, pokazuju pramen kose
samo da bi ih podsjetile na to da se nisu preobratile?
Stigli smo do Sanazine kuće; ostavit ćemo je na kućnom pragu gdje
će se možda sukobiti s bratom ili pomisliti na svog momka.
28
Te djevojke, moje djevojke, posjeduju stvarnu i fabriciranu povijest.
Iako dolaze iz vrlo različitih sredina, vladajući režim pokušao je učiniti
nebitnim njihov osobni identitet i njihovu povijest. Ni na trenutak se
nisu mogle osloboditi određenja koje im je nametnuo poredak da su
muslimanske žene.
Tko god mi bile - jer zapravo nije važno kojoj vjeri pripadamo,
želimo li nositi veo ili ne, pridržavamo li se nekih vjerskih propisa ili ne
— postale smo proizvodom tuđeg sna. Neumoljivi ajatolah, samo-
proglašeni filozof-kralj, postao je zakon u ovoj zemlji. Došao je u ime
prošlosti, prošlosti koja mu je, tvrdio je, bila ukradena. I sada je nas želio
prilagoditi slici te izmišljene prošlosti.Je li nas moglo utješiti -jesmo li
se uopće željele sjetiti - da smo mu same dopustile da učini to što je
učinio?
9.
Kad se čini da su vam sve mogućnosti zatvorene i najsićušniji otvor
može se pretvoriti u veliku slobodu. Dok smo bile zajedno, osjećale smo
se gotovo apsolutno slobodne. Taj je osjećaj bio u zraku i toga prvog
četvrtka prije podne. Okvirno sam zacrtala nastavni plan, izabrala knjige
koje ćemo čitati, ali bila sam spremna prepustiti se da me sam kružok
usmjerava; spremna prepustiti violini da ispuni prazninu i svojom je
glazbom izmijeni.
Cesto sam se pitala: jesam li ja izabrala svoje studentice ili su one
izabrale mene? Istina je da sam pri pozivu na sudjelovanje u kružoku
imala na umu određene kriterije, ipak, činilo se da su one stvorile radio-
nicu i na neki nevidljivi način usmjerile moju odluku o sastavu grupe
koja se svakog četvrtka okupljala u mojoj dnevnoj sobi.
Uzmimo, primjerice, najmlađu, Yassi. Evo je na prvoj fotografiji,
čeznutljivog izraza lica. Nagnula je glavu na stranu, ne znajući koji izraz
da poprimi. Oko vrata je labavo svezala tanki bijelo-sivi šal - površan
ustupak strogo religioznom obiteljskom podrijetlu.Yassi je kao brucošica
pohađala predavanja koja sam tijekom svoje posljednje godine na fakul-
tetu držala apsolventima. Osjećala je strahopoštovanje prema starijim stu-
dentima koji su, mislila je, već samim time što su stariji, bili obdareni ne
29
samo većim znanjem i boljim vladanjem engleskim nego i većom
mudrošću. Iako je bolje od mnogih starijih studenata razumjela većinu
teških tekstova i makar je tekstove čitala briŽnije i s više zadovoljstva
nego većina drugih, jedino u stoje sama bila sigurna bio je strašan osjećaj
nesigurnosti.
Približno mjesec dana nakon što sam odlučila napustiti Allameh
Tabatabai,Yassi i ja stajale smo ispred zelenih vrata na ulazu u fakultet.
Danas se u vezi s fakultetom najjasnije sjećam tih zelenih vrata.
Godinama sam kroz njih prolazila barem dvaput na dan tijekom radnog
tjedna, ali nisam se mogla do kraja osloboditi magičnog osjećaja koji su
u meni izazivala. U mom sjećanju ta su željezna vrata zadobila neku
rastezljivu kakvoću, postavši čarobnim vratima koja nisu podržavali
zidovi, a čuvala su prostor Sveučilišta. Ali sjećam se i njihovih granica. Na
jednu su se stranu otvarala na široku ulicu za koju se činilo da vodi ravno
u planine. Druga je strana gledala na mali vrt Fakulteta za perzijski i
strane jezike i književnosti, vrt u kojemu su rasle perzijske ruže i drugo
domaće cvijeće oko male, napuknule, ornamentima ukrašene fontane, u
čijoj je sredini bez vode stajao razbijen kip.
Sjećanje na zelena vrata mogu zahvaliti Yassi: spomenula ih je u jed-
noj pjesmi. Pjesma se zvala "Kako su male stvari koje volim". U njoj je
opisala najdraže predmete — narančastu naprtnjaču, kaput živih boja,
bicikl, posve jednak kao i u njezine sestrične — a spomenula je i da voli
prolaziti kroz zelena vrata na ulazu u naše sveučilište. U toj pjesmi, ali i
u nekim drugim njezinim tekstovima vrata se pojavljuju kao čaroban
ulaz u zabranjeni svijet običnih stvari kojih je u životu bila lišena.
Pa ipak, ta su zelena vrata za nju bila zatvorena, kao i za sve moje
djevojke. Pokraj vrata nalazio se uzak otvor sa zavjesom koja je visjela
preko njega. Doživljavali smo ga kao zastranjenje koje je privlačilo pozor-
nost. Otvor je zjapio drskom samouvjerenošcu uljeza. Kroz taj su otvor
morale proći sve studentice, uključujući i moje djevojke, i ući u malu
tamnu prostoriju da bi se podvrgnule pregledu,Yassi je poslije, dugo nakon
našeg prvog sastanka, objasnila što su joj sve radili u toj prostoriji:
— Najprije bi pregledali jesam li prikladno odjevena: boju mog kapu-
ta, dužinu haljine, debljinu marame, oblik cipela, predmete u mojoj torbi,
i najmanji trag šminke, veličinu prstenja i stupanj njihove upadljivosti; sve
je bilo podložno pregledu prije nego što bih smjela ući u sveučilišni
kampus, na istom sveučilištu na kome su studirali i muški studenti. A
30
njima su se glavna vrata velikodušno otvarala, s ogromnim krilima,
grbovima i zastavama.
Taj mali postrani otvor bio je izvor beskonačnih pripovijesti o frus-
traciji, poniženju i žalosti. Njegova je svrha bila djevojke učiniti bezna-
čajnima i nevidljivima. Učinak je bio upravo suprotan, zbog njega su do-
spijevale u središte pozornosti i bile predmetom znatiželje.
Zamislite Yassi kako stoji sa mnom ispred zelenih vrata, smijehom
prekidajući naše urotničko šaputanje, naša tijela jedno blizu drugom.
Govorila je o profesoru koji je predavao islamsko ćudoređe:
- Bijedni licemjer! - rekla je. - Tri mjeseca nakon ženine smrti ože-
nio je njezinu mladu sestru, jer muškarac — i tu je Yassi spustila glas —
muškarac ima svoje posebne potrebe.
Potom je nastavila ozbiljnim glasom opisivati njegovo nedavno pre-
davanje o razlici između islama i kršćanstva. Na trenutak je postala taj
licemjerni čovječuljak koji je stajao ispred ploče, s ružičastom kredom u
jednoj ruci i s bijelom u drugoj. Na jednoj strani ploče ispisao je velikim
bijelim slovima MUSLIMANSKA DJEVOJKA i povukao okomitu crtu po sre-
dini ploče. Na drugoj strani je velikim ružičastim slovima napisao
kršćanska DJEVOJKA. Zatim je pitao studente znaju li u čemu se njih
dvije razlikuju.
Jedna je djevica - rekao je napokon, nakon nelagodne šutnje -
bijela i čista, koja se čuva za svog supruga i samo za njega. Njezina snaga
proizlazi iz njezine čednosti. Druga je, pa, malo se toga može o njoj reći
izuzev da nije djevica. - Na Yassino iznenađenje, dvije djevojke iza nje,
obje aktivne članice Muslimanske studentske organizacije, zahihotale su
se i šapnule:
Nije čudo da sve više muslimanki prelazi na kršćanstvo.
Stajale smo nasred široke ulice i smijale se — bio je to jedan od rijet-
kih trenutaka u kojima sam svjedočila da se izaYassin;i iskošena stidljivog
osmijeha krije prava vragolanka. Na većini fotografija nije se vidio taj
njezin smijeh; na njima je obično stajala malo podalje od ostalih, kao da
želi pokazati da ona, kao najmlađi član naše radionice, zna gdje joj je
mjesto.
Moje su studentice gotovo svakodnevno prepričavale takve zgode.
Smijale bismo im se, a poslije bile bijesne i žalosne, iako smo ih ubeskraj
ponavljale na društvenim okupljanjima, uz šalicu kave, u redu za kruh, u
taksiju. Činilo se da nam puko prepričavanje takvih zgoda omogućuje
31
neku vrstu nadzora nad njima; posprdni ton, naši pokreti, pa čak i histe-
ričan smijeh stvarali su dojam da umanjujemo njihovu vlast nad našim
životima.
U sunčanoj bliskosti našeg susreta, pitala sam Yassi hoće li sa mnom
pojesti sladoled. Ušle smo u malu slastičarnicu i, dok smo sjedile jedna
nasuprot drugoj, sa šalicama ledene kave između sebe, raspoloženje nam
se promijenilo. Postale smo ako ne utučene onda vrlo ozbiljne. Yassi je
potjecala iz obrazovane religiozne obitelji koju je revolucija teško
pogodila. Oni su Islamsku Republiku doživjeli kao izdaju islama, a ne
njegovo priznanje. Na početku revolucije,Yassina majka i njezina starija
teta pridružile su se naprednoj muslimanskoj ženskoj skupini, koja je,
nakon što se nova vlada oborila na svoje nekadašnje pristalice, bila prisi-
ljena na tajno djelovanje.Yassina majka i teta dugo su se skrivale.Ta je teta
imala četiri kćeri, sve starije od Yassi, i sve su na ovaj ili na onaj način
podržavale jednu oporbenu skupinu, popularnu medu mladim religioz-
nim Irankama. Sve osim jedne bile su uhićene, mučene i zatvarane. Kad
su ih pustili, sve su se udale iste godine. Udale su se gotovo nasumce, kao
da su željele zanijekati svoje prijašnje buntovničko "ja". Yassi je imala
osjećaj da su uspjele preživjeti zatvor, ali nisu uspjele izbjeći okove tradi-
cionalnog braka.
Yissi je za mene bila oličenje buntovnice. Nije se pridružila nijednoj
političkoj skupini ili organizaciji. Kao tinejdžerka, prkosila je obiteljskim
tradicijama, i unatoč snažnom protivljenju obitelji odlučila se baviti glaz-
bom. Slušanje bilo koje vrste nereligiozne glazbe, pa i na radiju, bilo je
zabranjeno, aliYassi je uporno provodila svoju volju. Bila je mala Pepe-
ljuga koja živi u sjeni nedostupne palače, zaljubljena u princa kojeg još
nije vidjela, koji će jednoga dana čuti njezinu glazbu.
Njezino se buntovništvo nije na tome zaustavilo: nije se udala za
primjerenog prosca u primjereno vrijeme, nego je, naprotiv, odlučila
napustiti rodni grad Shiraz i otišla studirati uTeheran. Sada je malo živ-
jela sa starijom sestrom i njezinim mužem, a malo u kući nekog fanatično
religioznog ujaka. Sveučilište ju je razočaralo zbog niske akademske
razine, bijednog morala i ideoloških ograničenja. U stanovitom je smislu
bilo ograničenije od njezin doma, u kojem je uživala u ljubavi i intelek-
tualnom okruženju obitelji. Gubitak te ljubavi i topline prouzročio joj je
mnogu neprospavanu noć u Teheranu. Nedostajali su joj roditelji i
obitelj, osjećala se krivom zbog boli koju im je nanijela. Poslije sam
32
ockrila daje zbog osjećaja krivnje znala satima patiti od migrene koja joj
je onemogućavala da bilo što počne.
Stoje mogla napraviti? Nije vjerovala u politiku i nije se željela udati,ali
željela je više znati o ljubavi. Toga dana, dok je sjedila nasuprot meni, igra-
jući se žličicom za kavu, objasnila mije zašto su njoj i drugim mladim ljudi-
ma poput nje svi normalni potezi u životu postali mali činovi pobune i poli-
tičke neposlušnosti. Cijeli su je život nadzirali. Nikad nisu skidali oka s nje;
nikad nije imala svoj kutak u kojemu bi se mogla predati vlastitim mislima,
osjećajima, snovima, pisanju. Nije se smjela sastati s mladićem po vlastitom
izboru. Obitelj ju nije samo podučila kako se ophoditi s mladićima - mislili
su daje mogu podučiti i tome što za njih treba osjećati.
— To što se nekome poput vas čini posve prirodnim — rekla je — meni
je posve strano i nepoznato.
Bi li ikad mogla živjeti poput mene, samostalno, odlaziti u duge šetnje
držeći se za ruku s nekim koga voli, možda nabaviti psića? Nije znala.
Bilo je to kao i s tim žarom koji joj više ništa nije značio, ali bez njega
bi bila izgubljena. Oduvijek je nosila zar. Je li ga željela nositi ili nije?
Nije znala. Sjećam se pokreta njezine ruke dok je to govorila - odmah-
nula je rukom ispred lica kao da tjera nevidljivu muhu. Rekla je da ne
može zamislitiYassi bez žara. Kako bi izgledala? Bi li to utjecalo na način
njezina hoda ili na pokrete ruku? Kako bi je drugi gledali? Bi li postala
pametnija ili gluplja osoba? Te su je misli opsjedale zajedno s njoj naj-
dražim knjigama Jane Austen, Nabokova i Flauberta.
Još jednom je ponovila da sc nikad neće udavati, nikada. Rekla je da
je muškarac za nju uvijek postojao samo u knjigama, da će preostali dio
života provesti s g. Darcvjcm — čak i u knjigama malo bi joj koji muška-
rac odgovarao. Stoje u tome bilo loše? Željela je otići u Ameriku, poput
svojih ujaka, poput mene. Njezinoj majci i tetama nije bilo dopušteno da
odu, ali ujacima se prilika ukazala. Hoće li ikad uzmoći svladati sve
prepreke i otići u Ameriku? Bi li uopće trebala otići? Tražila je moj sav-
jet. Sve su ga djevojke tražile. Ali Što sam joj ja mogla ponuditi, njoj koja
je od života očekivala toliko više od onoga što joj je on ponudio?
Nije bilo ničeg u stvarnom svijetu što bih joj mogla ponuditi, pa sam
joj umjesto toga pripovijedala o Nabokovljevu "drugom svijetu". Pitala
sam ju je li primijetila da je u većini Nabokovljevih knjiga - Poziv na
smaknuće, Kobni zavoj, Ada, Pnin — uvijek prisutna sjena drugog svijeta,
svijeta dostupnoga jedino putem fikcije. Taj svijet štiti njegove junake i
33
junakinje od krajnjeg očaja, u njemu nalaze utočište u životu preplav-
ljenu okrutnošću.
Uzmite primjer Lolite. To je pripovijest o dvanaestogodišnjoj
djevojčici koja nema kamo otići. Humbert ju je pokušao pretvoriti u
maštariju, u svoju mrtvu ljubav, i uništio ju je. Očajna istina pripovijesti
o Loliti nije silovanje dvanaestogodišnje djevojčice od strane prljavog
starca, nego prisvajanje nečijeg života od strane druge osobe. Ne znamo što bi
Lolita postala da je Humbert nije "progutao". Pa ipak taj je roman pun
nade, prekrasan, obrana ne samo ljepote nego života, običnog svakod-
nevnog života, sviju običnih zadovoljstava kojih je Lolita, poputYassi, bila
lišena.
Ponesena iznenadnim nadahnućem, dodala sam da se Nabokov
zapravo osvetio i našim egocentricima; osvetio se ajatolahu Homeiniju,
posljednjem Yassinu proscu, Yassinu dvoličnom profesoru. Svi su oni
pokušavali oblikovati druge sukladno vlastitim snovima i željama, a
Nabokov je, kroz Humbertov lik, prokazao sve te sebičnjake koji drugi-
ma upropaštavaju život. Ona, Yassi, raspolaže tolikim mogućnostima;
može postati što god poželi - dobra supruga, profesorica i pjesnikinja.
Važno je da spozna šio zapravo želi.
U nastavku sam joj pričala o jednoj od meni najdražih Nabokov-
ljevih pripovijesti, "Carobnjakovoj sobi"'. Najprije je pripovijest mislio
nazvati "Skriveni čovjek". Radi se o nadarenu piscu i kritičaru čije su
dvije velike ljubavi književnost i film. Nakon revolucije sve stoje volio
bilo je zabranjeno, protjerano u ilegalu. Zato je odlučio prestati pisati,
prestati zarađivati za život, sve dok komunisti budu na vlasti. Rijetko je
napuštao svoj mali stan. Ponekad je bio na samom rubu smrti od gladi, i
da nije bilo odanih prijatelja i učenika, i nešto novca koji mu je ostao od
roditelja, zacijelo ne bi preživio.
Podrobno sam opisala njegov stan. Bio je prazan i bijel - zapanjujuće
bijel: zidovi, pločice, čak i kuhinjski ormari, sve je bilo bijelo. Jedini ukras
u dnevnoj sobi bila je velika slika na praznom zidu nasuprot ulazu. Na
slici je bilo naslikano drveće i guste, duboke sjene, zeleno na zelenom.
Nije bilo svjetla, pa ipak stabla su bila obasjana, kao da odražavaju svjet-
lost koja ne dolazi od sunca nego odnekud iznutra.
Namještaj u carobnjakovoj dnevnoj sobi sastojao se od smeđeg
divana, malog stola i dvaju jednakih stolaca. Stolac za njihanje izgledao je
* Čarobnjakom soba, Zgb., 2000., prev. M.V. Runjić.
34
kao nasukan u prostoru između dijela za spavanje i prostora za jelo. Mali
tepih, poklon već zaboravljene izgubljene ljubavi, ležao je na podu ispred
stolca za ljuljanje. U toj sobi, na tom divanu, skriveni je čovjek primao
svoje brižno odabrane posjetitelje. Bili su to slavni režiseri, scenaristi,
slikari, pisci, kritičari, bivši studenti i prijatelji. Svi su dolazili po neki sa-
vjet - o svojim filmovima, knjigama i ljubavima; željeli su savjet kako da
izigraju propise, zamažu oči cenzorima ili nastave tajne ljubavne veze. On
je oblikovao njihova djela i njihove živote. Provodio je sate raščlanjujući
neku ideju, ili u glavi montirajući film. Nekolicini je prijatelja savjetovao
kako da poboljšaju ljubavnu vezu. Drugima je savjetovao da se zaljube
žele li bolje pisati. Čitao je gotovo sve publikacije objavljene u
Sovjetskom Savezu i na neki način uspijevao biti posve u toku s najnovi-
jim i najboljim filmovima i knjigama nastalim u inozemstvu.
Mnogi su željeli postati dio njegova skrivenog kraljevstva, ali on je
izabrao tek nekolicinu koji su položili njegov tajni test. Sam je određivao
uvjete prema kojima ih je prihvaćao ili odbijao iz samo sebi znanih
razloga. Zamolio je prijatelje da u znak zahvalnosti na njegovoj pomoći
nigdje o tome ne govore i da i ne spominju njegovo ime u javnosti.
Mnoge je isključio iz svog života jer nisu postupili po njegovu zahtjevu.
Sjećam se jedne rečenice koju je često ponavljao: "Želim biti zaborav-
ljen; nisam član ovoga kluba."
Yassin me pogled ohrabrio da smislim i oblikujem vlastitu priču.
Podsjetila me na to kako sam i sama morala izgledati dok bi mi otac, kao
posve malom djetetu, navečer ali i rano izjutra prije nego što bi otišao na
posao, sjedeći uz krevet ispredao priče. Kad bi se naljutio zbog nečega što
sam napravila, kad je htio da nešto učinim, kada me htio umiriti, sve
svakodnevne pojedinosti iz našeg odnosa preobražavao je u priču od
koje bi me prolazili srsi i ustreptalost.
Toga dana nisamYassi rekla da taj Nabokovljcv čarobnjak, čovjek koji
je za državu bio jednako opasan kao i naoružani pobunjenik, nije posto-
jao samo u fikciji. Bio je stvaran i živio je svega petnaest minuta dalje od
mjesta na kojemu smo ona i ja sjedile, besciljno okrećući dugačke žličice
u visokim Čašama.
Tada sam odlučila predložiti Yassi da sudjeluje u mojoj književnoj
radionici.
35
10.
Tražila sam od vas da nas zamislite, da nas predočite kako čitamo
Lolitu u Teheranu: roman o muškarcu koji, u želji da posjeduje i zatoči
dvanaestogodišnju djevojčicu, posredno prouzroči smrt njezine majke,
Charlotte, a nju dvije godine drži kao svoju malu ljubavnicu uhvaćenu u
zamku. Jeste li zbunjeni? Zašto Lolita'. Zašto Lolita u Teheranu?
Još jednom želim naglasiti da mi nismo bile Lolitc, da ajatolah nije bio
Humbcrt i da ova republika nije bila ono što je Humbcrt zvao svojim kra-
ljevstvom pokraj mora. Lolita nije predstavljala kritiku Islamske Republike,
ali je njezina oštrica bila uperena protiv svakog oblika totalitarizma.
Zaustavimo se na dijelu kada Hunibert, nakon smrti I.olitine majke za
koju ona ne zna, dolazi preuzeti djevojčicu u kamp u kojemu ona provodi
ljeto. Prizor je uvertira dvogodišnjem zatočeništvu u kojemu će lakovjernu
Lolitu njezin skrbnik-ljubavnik voditi od jednog motela do drugog.
"Htio bih se još časak zadržati na toj sceni, sa svim njezinim prizem-
nim i kobnim pojedinostima. Stara vještica Holmes ispisuje potvrdu, češe
se po glavi, izvlači ladicu stola, sipa sitniš na moj nestrpljivi dlan, zatim
uredno na nj rasprostire preko sitniša nekoliko novčanica i bodro uzviku-
je:'! još deset!'; fotografije djevojčica —još živ šaren leptir čvrsto pribodcn
za zid ('poznavanje prirode'); uokvirena diploma logorske dijetetičarke;
moje drhtave ruke; revna je upraviteljica pripravila karton s ocjenom
vladanja Dollv Haze za mjesec srpanj ('između dovoljnog i dobrog; voli
plivanje i veslanje'); šumor drveća i pjev ptica, i lupanje mog srca ... Stajao
sam leđima okrenut prema otvorenim vratima i najednom sam osjetio
kako mije krv udarila u glavu, jer sam čuo za sobom njezin dah i glas.'"1
Iako to nije najdojmljiviji prizor u Loliti, on pokazuje Nabokovljevu
umješnost, i vjerujem da se u njemu nalazi samo središte romana.
Nabokov je sebe nazivao slikarskim piscem, a ovaj prizor jasno ukazuje
što je time mislio. Opis je prožet napetošću između onoga što se prije
dogodilo (Charlottino otkriće Humbertove prevare i njihov sukob koji
vodi kobnome Charlottinu kraju) i najave o još strasnijim stvarima koje
će uslijediti. Kroz jukstapoziciju beznačajnih predmeta (uokvirena diplo-
ma, fotografije djevojčica), običnih primjedaba ("između dovoljnog i
8 Lolita, Rijeka 1971., prcv. Z. Crnković, m. 132.
36
dobrog; voli plivanje i veslanje") osobnih osjećaja i emocija ("moj nestr-
pljivi dlan","moje drhtave ruke" i "lupanje mog srca"), Nabokov unapri-
jed naznačuje Humbcrtova strahotna djela i budućnost osirotjele Lolite.
Osjećaji koji naznačuju grešnu Humbertovu tajnu unose neravnotežu
u prividno deskriptivan prizor običnih predmeta. Nadalje će Humbcrtovo
drhtanje i uzbuđenje bojiti svaku nijansu njegove pripovijesti, namećući
osjećaj krajoliku, vremenu i zgodi, kako god bila sporedna i beznačajna.
Jesce li, poput mojih učenica, osjetili da zlo prisutno u Humbcrtovim pos-
tupcima i osjećajima čini još strasnijima činjenica da se on predstavlja kao
normalan suprug, normalan očuh, normalno ljudsko biće?
A tu je i "šareni" leptir — je li bio dnevni ili noćni? Humbcrtova
nesposobnost da ih razlikuju, njegova ravnodušnost, pokazatelj je nje-
gove moralne ravnodušnosti spram svega drugog. Tu slijepu ravno-
dušnost iščitavamo i u njegovoj bešćutnosti spram Charlottina mrtvog
sina i Lolitinih noćnih jecanja. Neka se oni koji tvrde daje Lolita bala-
vi ca koja je zaslužila to što ju je snašlo prisjete njezina noćnog plača u
zagrljaju svog silovatelja i tamničara, jer, vidite, a na to nas Humbert
podsjeća mješavinom naslađivanja i patetike, "ona doista nije imala
kamo otići".
Toga smo se sjetili kad smo u nastavku raspravljali o Humbertovu
prisvajanju Lolitina života. Prvo Što nas je zapanjilo pri čitanju Lolite- a
to je prisutno već na prvoj stranici —jest način na koji nam je Lolita pre-
dočena kao Humbertovo stvorenje. Vidimo je tek letimice. "To što sam
mahnito posjedovao", obavještava nas autor, "nije bila ona, nego moja
vlastita kreacija, druga, uobraziljska Lolita — možda, stvarnija od Lolite...
bez želja, bez svijesti - zapravo bez stvarnoga vlastitog života". Humbert
Lolitu zatočuje i samim njezinim imenovanjem, nadijevajući joj imena
koja su odraz njegovih želja. Već na prvoj stranici on navodi njezina
različita imena, imena koja će joj nadijevati u različitim prilikama — Lo,
Lola, dok je u njegovu zagrljaju uvijek Lolita. Također nam odaje i njezi-
no pravo ime, Dolorcs, što na španjolskome znači bol.
Da bije iznova izmislio, Humbert mora Loliti oduzeti njezinu stvar-
nu povijest i nadomjestiti je vlastitom, iznova u Loliti oživjeti svoju
izgubljenu, neispunjenu mladenačku ljubav, Annabel Leigh. Mi ne upoz-
najemo Lolitu izravno, nego jedino preko Humberta, i ne na osnovi
njezine prošlosti, nego kroz prošlost ili zamišljenu prošlost pripovjeda-
ča/zlostavljača. Brojni kritičari, a ijedan moj učenik, Nima, nazvali su to
solipsizacijom Lolite.
37
Ona, međutim, posjeduje prošlost. Usprkos Humbertovu pokušaju da
od Lolite učini siroče lišavajući je njezine prošlosti, tu nam prošlost ipak
letimice otkriva. Nabokov svojim umijećem čini te rijetke bljeskove to
upečatljivijima što su u posvemašnjoj suprotnosti s Humbertovom isklju-
čivom opsjednutošću vlastitom prošlošću. Lolitina je prošlost tragična, s
obzirom na mrtvog oca i mrtvog dvogodišnjeg brata. A sada i na mrtvu
majku. Poput prošlosti mojih učenica, Loliti se prošlost ne nadaje toliko
kao gubitak, koliko kao nepostojanje jer, poput njih, ona postaje proiz-
vodom tuđeg sna.
U jednom času, istina o prošlosti Irana postaje onima koji su je
preživjeli jednako nestvarna kao što je Humbertu nestvarna istina o
Loliti. Postaje ona nestvarna na isti način kao što Lolitina istina, njezine
želje i život nužno blijede pred Humbertovom opsjednutošću, njegovom
željom da dvanaestogodišnje jogunasto dijete preobrazi u svoju
ljubavnicu.
Kad mislim o Loliti pomišljam na onog poluživog leptira pribo-
denog na zid. Leptir nije očevidan simbol, ali sugerira da Humbert za-
robljava Lolitu na isti način kao što je zarobljen leptir priboden na zid;
on želi da ona, živo ljudsko biće, ostane nepomična, da odustane od vlas-
titog života u ime nepomičnog života koji joj nudi u zamjenu. Lolitina
je slika zauvijek u mislima čitatelja povezana sa slikom njezina tamni-
čara. Lolita sama po sebi nema značaja; oživljuje jedino iza rešetaka svog
zatvora.
Tako ja iščitavam Lolitu. Dok smo na satu ponovo i ponovo razgova-
rale o Loliti, u razgovor su se sve više uvlačile skrivene tuge i radosti mo-
jih studentica. Poput mrlja od suza na pismu, takvi su izleti u skriveno i
osobno bacali sjenu na sve naše rasprave o Nabokovu. I sve sam češće
mislila na onog leptira; tako nas je tijesno povezivala bolesna bliskost
između žrtve i tamničara.
11.
Bilješke s nastave unosila sam u velike dnevničke bilježnice. Stranice
tih dnevnika bile su gotovo posve prazne osim opisa naših sastanaka
četvrtkom, koji su se ponekad nastavljali na petke, subote i nedjelje. Kad
38
sam napuštala Iran, dnevnici su bili preteški da ih poneseni, pa sam
iščupala važne stranice i one su sada preda mnom: istrgnute stranice tih
nezaboravnih dnevnika. Neke žvrljotine i opaske više ne uspijevam
dešifrirati, ali bilješke načinjene tijekom prvih nekoliko mjeseci uredne
su i razgovijetne. Uglavnom se odnose na razmišljanja koja bi mi pala na
pamet za vrijeme naših razgovora.
Tijekom prvih nekoliko tjedana, čitale snio i raspravljale o knjigama koje
sam izbarala na uobičajen, gotovo formalan način. Pripremila sam niz pita-
nja za učenice, sročenih prema uzoru na pitanja koja mi je poslala prijatelji-
ca u sklopu svog programa za ženske studije, a koja su ih trebala navesti da
izraze vlastito mišljenje. Djevojke su poslušno odgovarale. Sto misliš o svojoj
majci' Navedi šest osoba kojima se najviše diviš u životu i šest koje najviše
mrziš. Koje bi dvije riječi upotrijebila da opišeš sebe?... Odgovori na ta do-
sadna pitanja bili su dosadni; djevojke su napisale to što se od njih očekiva-
lo. Sjećam se daje Manna pokušala unijeti malo osobnosti u svoje odgovore.
U odgovoru na pitanje "Kakvom slikom predočuješ sebe?" napisala je: "Još
nisam spremna za takvo pitanje." Nisu bile spremne —još to nisu bile.
Od početka sam pravila bilješke, kao da je riječ o praćenju eksperi-
menta. Već u studenome, tek mjesec dana nakon našeg prvog sastanka,
zapisala sam: "Mitra:'Žene smatraju da im je sudbina da imaju djecu'."
Dodala sam: "Neke učenice radikalnije od mene osuđuju muškarce. Sve
žele biti neovisne. Misle da ne mogu naći odgovarajućeg muškarca.
Vjeruju da su odrasle i sazrele ali da muškarci iz njihovih života to nisu,
jer se nisu potrudili razmišljati o sebi." Dana 23. studenoga: "Manna:
'Bojim se sebe, sve što činim ili imam različito je nego u ljudi oko mene.
Plašim se drugih, plašim se sebe'. " Nijedna od njih, od prve do po-
sljednje, nema jasnu sliku o sebi; uspijevaju se sagledati i uobličiti jedino
na osnovi toga kako ih drugi vide — da ironija bude veća, ti drugi upra-
vo su ljudi koje one preziru. Podcrtala sam: voljeti sebe, samopouzdanje.
Ali u razgovoru o knjigama djevojke su se počele otvarati i uzbuđi-
vati. Romani su bili bijeg od stvarnosti, jer smo se tada mogle diviti nji-
hovoj ljepoti i savršenstvu i ostaviti po strani svoje pripovijesti o dekanu.
Sveučilištu i čuvarima ćudoređa na ulicama. Knjige smo čitale sa stano-
vitom nevinošću; čitale smo ih ne dovodeći ih u vezu s našom poviješću
i očekivanjima, poput Alice koja trči za Bijelim Zecom i skoči u duplju.
Ta se nevinost isplatila: mislim da bez nje ne bismo uspjele razumjeti
vlastitu neartikuliranost. Neobično, ali romani u koje smo bježale napo-
39
sljetku su nas doveli do pravih pitanja i iznijeli na svjetlost našu vlastitu
stvarnost nad kojom smo se osjećale tako bespomoćno nijeme.
Za razliku od generacije pisaca i intelektualaca uz koje sam ja odrasla
i sada bila njima okružena, ova nova generacija, ona kojoj su pripadale
moje djevojke, nije se zanimala za ideologije ili politička opredjeljenja.
Posjedovale su izvornu znatiželju, stvarnu žed za djelima velikih pisaca,
ljudi koje su u taninu sjenu gurnuli režim i režimski intelektualci a
većinu njihovih knjiga osudili i zabranili. Za razliku od prcdrevolu-
cionarnih vremena, sada su "ne—revolucionarni pisci" bili nositelji
kanona, njih je slavio mladi naraštaj: James, Nabokov, Virginia Woolf,
Bellovv.Jane Austen iJovce bili su cijenjena imena, predstavnici toga za-
branjenog svijeta koji ćemo mi preobraziti u nešto čišće i blistavije nego
što je ikad bilo ili će biti.
Želja za ljepotom, nagonska potreba za borbom protiv "pogrešnog
oblika stvari", da se poslužimo riječima Vadima, pripovjedača iz posljed-
njeg Nabokovljeva romana, Pogledaj harlekine!, dovela je na neki način
mnoge s različitih ideoloških krajnosti do onoga što obično nazivamo
kulturom. Bilo je to jedno od rijetkih područja u kojemu je ideologija
igrala relativno malu ulogu.
Rado bih vjerovala daje sva ta gorljivost nešto značila, daje u zraku
u Tehcranu bilo nečega — neki dašak, ozračje što nije još sasvim naliko-
valo na proljeće, ali je najavljivalo da proljeće stiže. Ponio me taj lagani
zapuh suzdržanog i prigušenog uzbuđenja i naveo na čitanje knjiga
poput Lolite u Teheranu. Još ga nalazim u pismima svojih bivših učenica
u kojima — usprkos svim strahovima i tjeskobama pred budućnošću bez
posla ili sigurnosti i neizvjesnom i nesigurnom sadašnjošću — pišu o
svome traganju za ljepotom.
12.
Ne znam možete li nas zamisliti. Sjedimo oko okruglog stola od lije-
vana željeza i stakla za oblačna dana, u studenome: žuto i crveno lišće,
vlažno od isparim, odražava se u zrcalu dnevne sobe. Ja i možda još dvije
djevojke držimo u krilu primjerak Lolite. Ostale drže na koljenima teške
preslike knjige. Nije lako doći do tih primjeraka — više se ne mogu kupi-
40
ti u knjižarama. Najprije su cenzori većinu knjiga osudili, potoni je vlast
zabranila njihovu prodaju: većina knjižara sa stranom literaturom bila je
zatvorena, ili im se ponuda svela na zalihe iz predrevolucionarnih vre-
mena. Neki od naslova mogli su se naći u antikvarnicama, a vrlo malo na
godišnjem Međunarodnom sajmu knjiga uTchcranu. Knjigu poput Lolite
bilo je teško naći, posebno izdanje popraćeno bilješkama, kakvo su že-
ljele imati moje studentice. Za one koje nisu dobile primjerak, fotokopi-
rali smo svih tristo stranica. U jedan sat, za vrijeme odmora, pit ćemo čaj
ili kavu i jesti kolačiće. Ne znam na kome je bio red da ih ispeče.
Smjenjivale smo se: svaki tjedan pravila ih je jedna od nas.
13.
"Krpcna lutka", "malo čudovište", "pokvarena", "plitka", "derište" —
to su bili neki od epiteta koje su Loliti pridavali njezini kritičari. U uspo-
redbi s tim nasrtajima, Humbertovi napadi na nju i njezinu majku čine
se gotovo blagi. A tu su i oni - medu njima čak i Lionel Trilling - koji
pripovijest doživljavaju kao veliku ljubavnu priču — te oni koji su Lolitu
osuđivali zbog toga što su osjećali daje Nabokov silovanje dvanaestogo-
dišnje djevojčice preobrazio u estetsko iskustvo.
U našoj književnoj radionici nismo se slagali ni s jednim od tih tuma-
čenja. Jednoglasno smo se (na što sam prilično ponosna) složile s autoro-
vom sestrom, Verom Nabokov, i stali na stranu Lolite: "Kritičari su o Loliti
raspravljali sa svih mogućih stajališta izuzev jednoga: onoga njezine ljepote
i patosa", zapisala je Vera u svoj dnevnik. "Kritičari radije traže moralne
simbole, opravdanja, optužbe, ili objašnjenja H.H.— ovih postupaka... Ipak,
voljela bih da je netko uočio nježan opis djetetove bespomoćnosti, njezine
dirljive ovisnosti o čudovišnom H.H.-u, i njezine upravo ganutljive
hrabrosti za cijelo to vrijeme, koja kulminira sklapanjem prosječnog ali u
osnovi čistog i zdravog braka, njezinim pismom, njezinim psom. I onog
strašnog izraza na njezinu licu kad joj H. H. uskrati malo zadovoljstvo koje
joj je bio obećao. Svi su previdjeli činjenicu da je 'užasno malo derište',
Lolita, ustvari vrlo dobra osoba - jer inače ne bi smogla snage da nakon
groznog tlačenja kakvom je bila izložena započne pristojan život s ubogim
Dickom koji joj je bio primjereniji partner od onog drugoga."
41
Humbertova je naracija ispovijest u uobičajenom smislu riječi, ali i
po tome što je doslovno riječ o ispovijesti koju Humbert piše u
zatvoru, dok čeka presudu za ubojstvo dramatičara Clairea Quiltyja, s
kojim je Lolita pobjegla kako bi se oslobodila Humberta i koji ju je
odbacio nakon stoje odbila sudjelovati u njegovim okrutnim seksual-
nim igrama. Humbert nam se nadaje kao pripovjedač i kao zavodnik
— ne samo Lolite nego i nas, njegovih čitatelja, kojima se kroz cijelu
knjigu obraća sa "gospode i gospodo porotnici" (ponekad sa "uzvišena
gospodo porotnici"). Kako se pripovijest razvija, otkriva se dublji
zločin, ozbiljniji od Quiltyjcva ubojstva: otmica i silovanje Lolite (pri-
mijetit ćete da su prizori s Lolitom opisani s nježnošću i strašću, dok
je Quiltyjevo ubojstvo izneseno u podrugljivu, farsičnom tonu).
Humbertova priča, koja povremeno graniči s bestidnom nasrtljivošću,
smjera zavođenju čitatelja, posebno visokoobrazovanog čitatelja koji se
hvata na mamac takve eruditske gimnastike. Lolita pripada kategoriji
žrtve koja se ne može obraniti i nikad joj nije pružena prilika da
ispriča vlastitu pripovijest. Kao takva, ona postaje dvostruka žrtva: nije
joj oduzet samo život nego i pripovijest o njezinu životu. Rekle smo
si da smo osnovale našu književnu radionicu kako ne bismo postale
žrtvama toga drugog zločina.
Lolita i njezina majka osuđene su prije nego što ih ugledamo: "kuća
Hazeovih", kako je Humbert naziva, prije je siva nego bijela, "ona vrsta
kuća za koje znaš da ćeš u njima umjesto tuša naići na gumenu cijev
nataknutu na slavinu". Do trenutka kad smo ušli u predsoblje (s vratima
koja je krasio grozd zvonaca i "banalan ljubimac izvještačenog dijela
buržoaske klase,Van Goghovc 'Arlcžankc'"), naš se osmijeh već promet-
nuo u samozadovoljan i podrugljivi smiješak. Bacamo pogled prema
stubama i začujemo "kontraalt" gđc Haze prije nego ugledamo Charlottc
("razblaženu otopinu Marlene Dictrich") kako silazi. Rečenicu za
rečenicom, Humbert već svojini opisom uništava Charlottc: "Ona je,
očito, bila jedna od onih žena čije brušene riječi možda odražavaju klub
prijatelja knjige ili klub igrača bridža, ili bilo koju drugu ubitačnu kon-
vencionalnost, ali ne odražavaju dušu. "9
Ubogoj ženi nije pružena prilika da se brani; niti daljim se upozna-
vanjem njezin lik ne popravlja, dok se čitatelja zabavlja opisom njezine
izvještačenosti, sentimentalne i ljubomorne strasti koju ćuti prema
Ibid., sir. 42.
42
Humbertu i njezine pakosti prema kćeri. Svojini prekrasnim jezikom
("možete se osloniti na to da se ubojice služe kićenim proznim stilom ")
Humbert usredotočuje pozornost čitatelja na prizemnost i sitne okrut-
nosti američkog potrošačkog društva, budeći čitateljevu naklonost i
navodeći ga na sudioništvo, potičući ga da smatra razumljivim njegovo
bezobzirno zavođenje osamljene udovice a potom i vjenčanje s njom u
namjeri da zavede njezinu kćer.
Nabokovljevo se umijeće potvrđuje u njegovoj sposobnosti da
probudi našu sućut prema Humbertovim žrtvama — barem prema nje-
govim dvjema suprugama,Valcriji i Charlotti - a da pri tom ne moramo
osjećati naklonost prema njima. Osuđujemo Humbertovu okrutnost
prema njima, ali slažemo se s njegovom prosudbom njihove prizemno-
sti. Ovdje dobivamo prvu pouku iz demokracije: svi pojedinci, bez obzi-
ra na to koliko bili prezira vrijedni, imaju pravo na život, slobodu i tra-
ganje za srećom. U Pozivu na smaknuće i u Kobnom zavoju, Nabokovljcvi
su negativni likovi prosti, brutalni, totalitarni vladari koji nastoje zadobiti
nadzor nad imaginacijom svojih žrtava; u I-oliti zločinac je maštovita
osoba. Čitatelj nikad nije zbunjen kada treba donijeti sud o Monsieuru
Picrrcu, ali kako da sudi o Monsieuru Humbertu?
Humbcrtovo umijeće i lukavstvo dosežu vrhunac kad priprema
čitatelja za najgnusniji čin: prvi pokušaj spolnog odnosa s Lolitom.
Priprema nas za konačan prizor zavođenja s istom nepogrešivom pre-
ciznošću kojom se sprema omamiti Lolitu i iskoristiti njezino klonulo
tijelo. Pokušava nas pridobiti za sebe trpajući nas u isti koš sa sobom:
medu žestoke kritičare potrošačke kulture. Opisuje Lolitu kao prostu
lajavicu -"odvratno konvencionalnu djevojčicu", kao stoje naziva."Ona
nije krhko dijete iz ženskih romana."
Poput najboljih branitelja, koji nas zaslijepe svojom retorikom i pozi-
vaju se na naša najviša moralna nagnuća, Humbert se opravdava okrivlju-
jući svoju žrtvu - nama dobro znana metoda u Islamskoj Republici
Iranu. ("Mi nismo protiv kinematografije", izjavo je ajatolah Homeini
nakon stoje neki njegov pristaša podmetnuo požar u kinematografu,"mi
smo protiv prostitucije!"). Obraćajući se "frigidnim gospođama porotni-
cama", Humbert nas obavještava: "Sad ću vam reći nešto veoma čudno:
ona je mene zavela... nepristran promatrač nije mogao otkriti ni traga
čednosti" povjerava se," u te lijepe, još nerazvijene djevojčice koju su do
srži bile pokvarile navike suvremene djece, mješovite škole, raspuštenost
43
oko logorskih vatara i tome slično. Za nju je posve mehanički spolni čin
bio neotuđiv dio tajnog svijeta pubertetlija, nepoznat odraslima."
Pomislili bismo da je zločinac Humbert, uz pomoć Humberta pjes-
nika, uspio zavesti i Lolitu i čitatelja. Pa ipak, izgubio je na oba fronta. U
Lolitinu slučaju, ona mu se nikad ne predaje dobrovoljno, pa svaki snošaj
postaje sve okrutniji zločinački čin silovanja; ona mu uzmiče pri svakom
pokušaju. Jednako tako, ne uspijeva dokraja zavesti čitatelja, ili barem
neke čtatclje. Daljnja je ironija da ga njegovo poetsko umijeće, njegov
vlastiti kićeni prozni stil raskrinkava, pokazujući njegovo pravo lice.
Nabokovljeva proza bezazlenu čitatelju postavlja stupice: uvjerljivost
svake Humbertovc tvrdnje istodobno je stavljena u pitanje i ogoljena
skrivenom istinom koju sadrži njegov opis. Tako se pred nama pomalja
drukčija Lolita koja nadilazi karikaturu proste namiguše, iako je ona i to.
Ukazuje nam se povrijeđena, osamljena djevojka, lišena djetinjstva, siroče
koje nema kanio pobjeći. Humbertovi rijetki opisi pružaju bljeskovit uvid u
Lolitin značaj, njezinu ranjivost i samotnost. Da mu je bio povjeren zadatak
da naslika zidne slikarije u "Začaranim lovcima", motelu u kojemu ju je prvi
put silovao, kazuje nam, nacrtao bi jezero, sjenicu u plamenu cvijeću i, na-
pokon, "ognjevit dragulj koji bi se rastapao u prstenastoj namreškanosti, po-
sljednji drhat, posljednji namaz boje, bockavo crvenilo, bolno rumenilo, uz-
dah, dijete što se okreće na drugu stranu"" (Dijete, molim imajte na umu,
gospode i gospodo porotnici, iako bi to dijete daje živjelo u Islamskoj Re-
publici odavno bilo zrelo za brak s muškarcem starijim od Humberta).
Kako se pripovijest razvija, raste Humbertov popis optužaba, prigovora,
uvreda. Naziva je "podlom i ljubljenom droljom" i govori o njezinim "raz-
bludnim mladini nogama", da bismo uskoro promknuli značenje tih Hum-
bertovih prigovora: ona sjedi u njegovu krilu, kopa nos, zadubljena u "lako
štivo novinskog priloga, sasvim ravnodušna prema mom blaženstvu, kao da
je slučajno sjela na neki predmet - cipelu, na primjer, ili lutku, ili držak reke-
ta..."12 Naravno, svi ubojice i svi nasilnici imaju dug popis optužaba protiv
svojih žrtava, ali većina ih nije tako elokventna kao Humbert.
Nije on uvijek ni nježan ljubavnik: njezin najmanji pokušaj da djeluje
samostalno njega baca u ludilo bijesa:"... a ja bez riječi opalili strašnu ćušku
koja odsjede pravo na njenoj toploj, tvrdoj, sitnoj jagodici. A onda - kaja-
'" Lolita. op. cic. str. 157/8.
" Ibid.str. 159.
12 Ibid., 192.
44
nje, oštar užitak jecaja iskupljenja, ljubav na koljenima, beznadnost putene
pomirbe... U baršunskom mraku noći, u motelu Mirana (Mirana!), ljubio
sam žućkaste tabane njezinih dugoprstih stopala - srozao sam se do posljed-
njih poniženja i žrtava... Ali je sve to bilo uzalud. Oboje smo bili osuđeni
na propast. I uskoro sam morao ući u novi krug paklenih muka."13
Ništa nije dirljivije od Lolitine posvemašnje bespomoćnosti. Prvo
jutro nakon prvog bolnog (za Lo, koja se pravila hrabrom) i zanosnog (za
Humberta) ljubavnog snošaja, ona zamoli nešto novca da nazove majku.
"Zašto ne mogu nazvati majku ako to želim?" — "Zato", odgovara
Humbert,"jer ti je majka mrtva."Te noći u hotelu, Lo i Humbcrt spavali
su u odvojenim sobama, ali "usred noći jecajući je ušla u moju, i vrlo smo
se nježno poljubili. Znate, ona doista nije imala kamo otići".
I u tome je, dakako, i bio osnovni problem: ona nije imala kamo otići,
a tijekom dvije godine, vukući se po otrcanim motelima i svratištima, u
svome domu ili čak u školi, on ju je prisiljavao da mu se poda. Branio joj
je da se druži s djecom svojih godina, pazio je da ne nade dečka, prisi-
ljavao je na šutnju, mitio je novcem za seksualni čin, koji joj ne bi dao
nakon što bi dobio što želi.
Prije nego što čitatelj donese svoj sud o Humbertu ili o našem slije-
pom cenzoru, moram ga podsjetiti da se na jednom mjestu Humbert
obraća svojem slušateljstvu sa - Čitatelju, Brudeti14 - asocirajući na po-
znati Baiidelaireov stih iz predgovora zbirci Fleurs du Mat. "Hypocrite
lecteur, mon semblable, mon frere\"15
14.
Uzimajući kolačić, Mitra je izjavila da je nešto već dulje zaokuplja.
Zašto nas romani poput Lolite i Gospode Bovary — pripovijesti tako tužne
i tragične - ispunjavaju srećom? Nije li grešno osjećati zadovoljstvo dok
čitamo nešto tako strašno? Bismo li se jednako osjećale da o tome čitamo
u novinama ili da se to isto nama dogodi? Kad bismo mi pisale o našem
životu ovdje, u Islamskoj Republici Iranu, bismo li usrećile čitatelje?
13 Ibid., str. 270.
14 Njem., brat.
, Cvijete zlu,"licemjerni čitatelju, moj bližnji, moj brate!" Zagreb, 1998., prev.V Pavlerić.
45
Te noći legla sam u postelju misleći, kao i toliko puta ranije, na svoju
radionicu. Osjećala sam da nisam primjereno odgovorila na Mitrino
pitanje, i bila sam u iskušenju nazvati svog Čarobnjaka16 i opisati mu naš
razgovor. Bila je to jedna od rijetkih noći kad me budnom držalo nešto
uzbudljivo i zanosno, a ne tjeskobe i snomorice.Većinu noći ležim budna
čekajući da se neko neočekivano zlo obruši na našu kuću, ili da telefon
zazvoni i da saznamo neku lošu vijest u vezi s nekim prijateljem ili
rođakom. Nekako sam osjećala da nam se nikakvo zlo ne može dogodi-
ti dok sam budna, da bi zle stvari mogle nastupiti usred mog sna.
Počela sam patiti od snomorica u vrijeme kad sam, kao polaznica
druge godine, pohađala onu strašnu školu u Švicarskoj, i kad su me usred
sata povijesti, koju je predavao strog američki nastavnik, pozvali u ured
direktora. Tamo su mi rekli kako su upravo preko radija čuli da je moj
otac, najmlađi gradonačelnik u povijesti Teherana, uhićen. Svega tri tjed-
na prije toga vidjela sam u Pariš Matchu njegovu veliku fotografiju u boji,
kako stoji uz generala de Gaullea. Nije bio u pratnji Šaha ili neke druge
istaknute ličnosti — samo otac i general. Poput ostatka obitelji, otac je bio
kulturni elitist i upustio se u politiku prezirući političare i prkoseći im
gotovo na svakom koraku. Bio je drzak prema nadređenima, a istodob-
no omiljen, otvoren i u dobrim odnosima s novinarima. Pisao je pjesme
i mislio da je pisanje trebalo biti njegov pravi poziv. Poslije sam saznala
da mu je general postao naročito naklonjen nakon što je otac održao
pozdravni govor na francuskome i u njemu spomenuo velike francuske
pisce, poput Chateaubrianda iVictora Hugoa. De Gaulle gaje odlučio
nagraditi Legijom časti.To se nije svidjelo iranskoj eliti, koja je već zam-
jerala ocu njegovo nepokorno ponašanje, a sada je bila ljubomorna na
posebnu počast koja mu je bila ukazana.
Mala utjeha za lošu vijest bila je da nisam morala nastaviti školovanje
u Švicarskoj. Tog sam se Božića vratila kući, a posebna me pratnja
otpratila na aerodrom. Postala sam doista svjesna daje moj otac uhićen
tek kad sam se iskrcala u teheranskoj zračnoj luci, a on me nije dočekao.
Tijekom četiri godine koliko su ga držali u "privremenom" zatvoru - u
zatvorskoj knjižnici pokraj mrtvačnice - naizmjence su nam govorili da
će biti ubijen ili da će odmah biti pušten. Nakon nekog vremena bio je
Autorica je svog prijatelja, bivšeg sveučilišnog profesora koji se pod političkim pritiskom
posve povukao iz javnosti, nazvala Čarobnjakom misleći na slavnu Nabokovljevu pripovijest
Carobnjakova soba, o kojoj je bilo riječi, (l'rev.)
1(>
46
oslobođen svih optužbi izuzev za nepokornost. Toga se uvijek sjetim -
nepokornost: ona je nakon toga postala moj način života. Mnogo kasni-
je, kad sam pročitala Nabokovljevu rečenicu -"znatiželja je nepokornost
u svom najčišćem obliku" - sjetila sam se presude protiv mog oca.
Nikad se nisam oporavila od šoka koji sam doživjela u trenutku kad su
me izvukli iz sigurnog okrilja stroge nastave g. Holmesa - mislim da se tako
zvao - i rekli mi da je moj otac, gradonačelnik, sada u zatvoru. Kasnije mi je
islamska revolucija oduzela i ono malo osjećaja sigurnosti koji sam tek do-
nekle ponovno stekla nakon stoje otac bio pušten iz zatvora.
Nakon nekoliko mjeseci održavanja nastave, djevojke i ja otkrile smo
da je gotovo svaka od nas barem jednom imala neku vrstu noćne more,
u ovom ili onom obliku: ili smo u snu zaboravile staviti zar, ili ga nismo
ispravno nosile, a sanjačica je uvijek sanjala da trči, trči, bježi glavom bez
obzira. U jednom snu, možda mojemu, sanjačica je htjela trčati ali nije
mogla: bila je ukopana u zemlju točno ispred svojih ulaznih vrata. Nije
se mogla pokrenuti, otvoriti vrata i sakriti se. Jedina medu nama koja je
tvrdila da nikad nije iskusila tu vrstu straha bila je Nassrin.
— Uvijek sam se bojala da ću biti prisiljena lagati. Znate kako Hamlet
kaže: budi iskren prema sebi i sve to. Vjerovala sam u takve stvari. No
opametila sam se — dodala je kao za sebe.
Poslije nanije Nima ispričao kako je sin jednog njegovog prijatelja,
desetogodišnjak, prestravljen probudio roditelje, rekavši im da je sanjao
"nezakonit san". Sanjao je daje bio na moru s nekim muškarcima i žena-
ma koji su se ljubili, a on nije znao što bi trebao učiniti. Neprestano je
ponavljao roditeljima daje imao "nezakonite snove".
U Pozivu na smaknute, na zidu zatvora u kojemu je čamio Cincinnatus
C. opremljenog poput trećerazrednog hotela, bili su određeni naputci za
zatvorenike, recimo:"Zatvorenikova krotkost ponos je zatvora." Šesto pra-
vilo, ono koje je pogađalo samu bit romana, glasilo je ovako: "Poželjno je da
zatvorenik uopće ne sanja, a ako ipak sanja, mora smjesta sam potisnuti
noćne snove ako im je sadržaj neprimjeren okolnostima i njegovu statusu
zatvorenika, primjerice: raskošne krajolike, izlaske s prijateljima, obiteljske
ručkovc, kao i spolno općenje s osobama koje u stvarnom životu i u bud-
nome stanju ne bi željele da se dotični pojedinac nade u njihovoj blizini, u
kojem će slučaju zakon takva pojedinca smatrati krivim za silovanje."
Danju je bilo bolje. Osjećala sam se hrabrom. Drsko bih odgovarala
revolucionarnim redarstvenicima, prepirala se s njima, ne bih se plašila
47
kad bih morala poći s njima u Revolucionarni komitet. Danju nisam
imala vremena misliti na sve mrtve prijatelje i rođake, na naše vlastite
opasne situacije iz kojih smo se, srećom, za dlaku izvukli. Ali noću bih to
plaćala, uvijek noću, kad bih se vratila kući. Što će se sada dogoditi? Tko
će biti ubijen? Kad će doći po mene? Intcrnalizirala sam taj strah te na
nj nisam uvijek svjesno mislila, ali patila sam od nesanice: lutala bih
kućom, čitala i zaspala s naočalama, često s knjigom u ruci. Sa strahom
dolaze laži i opravdanja koja, kako god bila uvjerljiva, umanjuju naše
samopoštovanje, a na to me Nassrin bolno podsjetila.
Neke su me stvari spašavale: moja obitelj i uzak krug prijatelja, ideje,
misli, knjige o kojima sam raspravljala sa svojim Čarobnjakom tijekom
naših poslijepodnevnih šetnji. On je stalno bio zabrinut — ako nas zaus-
tave, kakvu ćemo ispriku iznijeti? Nismo bili vjenčani; nismo bili brat i
sestra ... Bio je zabrinut za mene i za moju obitelj, a svaki put kad bi se
zabrinuo, ja bih postala smionija, pustila bih da mi spadne marama, glas-
no se nasmijala. Protiv "njih" nisam mogla bogzna što poduzeti, ali mogla
sam se naljutiti na njega, na svog supruga, na sve muškarce koji su bili
tako oprezni, tako zabrinuti za mene, za "moje dobro".
Nakon prvog razgovora o Loliti otišla sam u postelju uzbuđena, razmiš-
ljajući o Mitrinu pitanju. Zašto nas Lolita i Gospoda Bovary ispunjavaju
tolikom radošću? Znači li to da nešto nije u redu s tim romanima ili s nama?
Jesu li Flaubcrt i Nabokov bezosjećajne životinje? Do sljedećeg četvrtka
uspjela sam srediti misli i jedva sam čekala da ih podijelim sa svojim učeni-
cama.
— Nabokov svaki veliki roman naziva bajkom — rekla sam. — Pa, složi-
la bih se s njime. Ponajprije, dopustite mi da vas podsjetim kako se u
svakoj bajci pojavljuju strašne vještice koje jedu djecu, zle maćehe koje
truju svoje prelijepe pastorke i očevi slabići koji svoju djecu ostavljaju u
Šumi. Ali čarolija proizlazi iz snage dobra, snage koja nam govori da ne
smijemo pristati na ograničenja i zabrane koje nam nameće McSudbina,
kako ju Nabokov naziva.
U svakoj je bajci prisutna mogućnost nadilaženja postojećih granica,
pa nam tako ona na neki način nudi slobodu koju nam stvarnost odriče.
U svim se velikim književnim djelima, bez obzira na turobnu stvarnost
koju prikazuju, nalazi afirmacija života, kao temeljno prkošenje pro-
laznosti tog istog života. Ta se afirmacija ogleda u načinu na koji autor
zadobiva nadzor nad stvarnošću prepričavajući je na svoj način i tako
4S
stvarajući novi svijet. Svako veliko umjetničko djelo - izjavit ću svečano
- jest slavlje, čin nepristajanja na izdaje, užase i vjerolomstva života.
Savršenstvo i ljepota forme ustaju protiv ružnoće i bijede sadržaja. Zato
volimo Gospođu Bovary i plačemo zbog Emmc, zato pohlepno čitamo
Lolitu dok nam se srce slama zbog te male, vulgarne, poetične i bun-
tovničke junakinje koja je ostala siroče.
15.
Manna iYassi stigle su rano. Razgovor se poveo o nadimcima koje
smo smislile za članice radionice. Rekla sam im da sam Nassrin nazvala
Cešajrskom mačkom zbog njezina običaja da se u neobična vremena po-
javljuje i nestaje. Kad je Nassrin ušla s Mahshid, rekla smo joj o čemu
smo razgovarale. Manna je rekla:
— Kad bih ja morala Nassrin nadjenuti nadimak, nazvala bih je 'Protu-
slovlje'.- Nassrin se s nekog razloga na to naljutila. Okrenula se prema
Marini gotovo optužujući:
-Ti si pjesnikinja, Mitra slikarica, a što sam ja - puko protuslovlje?
Bilo je stanovite istine u Manninu napol ironičnu nadimku. Sunce i
oblaci koji su se smjenjivali u Nassrininim neprestanim napadima
ćudljivosti i ljutnje bili su preblizu i teško razdvojivi. Definirale su je te
prenagljene izjave koje bi izlanula na najnespretniji način. Sve bi me
djevojke povremeno iznenadile, ali ona češće od ostalih.
Jednoga dana Nassrin je nakon nastave ostala kod mene da mi pomogne
razvrstati i odložiti bilješke s predavanja. Razgovarale smo nevezano o sveuči-
lišnim danima i o licemjerju službenika i aktivista u različitim muslimanskim
skupinama. Dok je smireno odlagala stranice u plave mape i na svaku bilježila
datum i temu, počela mije pripovijedati o svome najmlađem ujaku, vrlo po-
božnu čovjeku, koji ju je seksualno zlostavljao kad joj je bilo jedva jedanaest
godina. Ispričala je da joj je običavao govoriti kako želi ostati krepostan i čist
za svoju buduću ženu, pa se zato ne želi upuštati u odnose s drugim ženama.
Krepostan i čist, podrugljivo je ponovila. Dolazio je podučavati Nassrin - ne-
mirno i živo dijete - triput na tjedan tijekom godinu dana. Pomagao joj je u
arapskome i ponekad u matematici. Za vrijeme tih sati, dok su sjedili jedno
pokraj drugoga za njezinim radnim stolom, rukama bi prelazio preko njezinih
nogu i cijelog tijela, istodobno ponavljajući glagolska vremena na arapskome.
49
Taj je dan bio po mnogo čemu značajan. Na satu smo raspravljali o
pojmu ncgativca u romanu. Rekla sam da je Humbcrt negativac zbog
toga što mu nedostaje zanimanja za druge ljude, pa čak ni za osobu koju
najviše voli, Lolitu. Kao i većinu diktatora, Humberta zanima jedino nje-
govo viđenje drugih ljudi. Sam je stvorio Lolitu kakvu je želio i nije se
micao od te slike. Podsjetila sam ih na Huinbertovu izjavu da želi zau-
staviti vrijeme kako bi Lolitu zauvijek zadržao na "otoku začarana vre-
mena", zadatak koji mogu preuzeti na sebe jedino Bog i pjesnici.
Pokušala sam objasniti daje Lolilti složeniji roman od ostalih Na-
bokovljevih romana koje smo dotad čitali. Na prvi pogled, Lotita je
realističnija, ali i ona je puna zamki, neočekivanih obrata i zaokreta.
Pokazala sam im malu fotografiju slike Joshue Revnoldsa17, Doba
nevinosti, koju sam slučajno našla u diplomskoj radnji jednog starijeg
studenta. Raspravljali smo o prizoru u kojemu Humbert, u posjetu
Lolitinoj školi, zatiče djevojku u razredu. Reprodukcija Rcvnoldsovc
slike djevojke—djeteta u bijelome, sa smeđom kovrčavom kosom, visi
iznad školske ploče. Lolita sjedi iza druge "nimfete", prelijepe plavuše
"sasvim golog, porculanski bijelog vrata" i "krasne blijedozlaćane ko-
se" koja je "neprekidno namotavala mek uvojak oko prsta". Humbcrt
sjeda pokraj Lolite "upravo iza tog vrata i tog uvojka", otkopčava sako
i, obećavši Loliti nagradu, prisiljava je da ispod klupe svojom rukom,
"rukom umrljanom kredom i crnilom, crvenih zglobova na prsti-
ma"1*1 zadovolji ono što se običnim jezikom naziva njegovom požu-
dom.
Zastanimo na trenutak na tom usputnom opisu Lolitinih ruku
učenice. Nevinost opisa u suprotnosti je s radnjom koju je Lolita prisi-
ljena obaviti. Riječi kojima opisuje "ruku umrljanu kredom i crnilom,
crvenih zglobova na prstima" dovoljne su da nas dovedu na rub plača.
Napravile smo stanku... Da li se dobro sjećam? Jesmo li napravile dugu
stanku nakon što smo razgovarale o tom prizoru?
- Ono što nas najviše pogađa - nastavila sam - nije samo posvemašnja
Lolitina bespomoćnost, nego činjenica da joj Humbert otima djetinjstvo.
Sanaz podiže svoj fotokopirani primjerak knjige i uze čitati: "Meni je
tada sinulo ", čitala je, "dok sam kao automat pomicao vataste noge, da ja
nemani pojma što se zbiva u glavi moje dragane i da možda negdje, iza
l7Joshua Rcvnolcls, (1723-1792), engleski slikar, uglavnom portretist, (l'rev.)
18 Lolita, op. cil., str. 233.
50
nesnosnih šiparičkih klišeja, postoje u njoj i vrt u cvijeću, i suton, i ulaz
u dvorac - maglovito i čarobno područje u koje ja nemam pristupa, sa
svojim zagađenim prnjama i jadnim grčevima..."'1'
Pokušala sam hiniti da ne primjećujem značajne poglede koje su stu-
dentice razmijenile.
Teško mije — javila se naposljetku Mahshid - čitati dijelove koji se
odnose na Lolitine osjećaje. Njezina je jedina želja da bude obična
djevojka. Sjetite se prizora u kojemu Avizin otac dolazi po nju i Lolita
uoči kako se debela mala kćer i njezin otac tijesno pripijaju jedno uz
drugo. Jedina joj je želja bila živjeti normalnim životom.
Zanimljivo — primijetila je Nassrin — da Nabokov, koji je tako strog
kad je riječ o pošlustu, u nama budi sažaljenje kada govori o gubitku
najkonvcncionalnijih životnih očitovanja.
Mislite li da se Humbert promijenio kad ju je ponovo vidio na kra-
ju knjige — prekinula ju je Yassi - onako slomljenu, trudnu i sirotu?
Vrijeme za odmor došlo je i prošlo, ali bile smo previše zaokupljene
raspravom da bismo to primijetile. Manna, koje se izgleda silno dojmio
ulomak iz knjige, podigla je glavu i rekla:— Čudno je da neki kritičari pri-
laze tekstu na gotovo isti način na koji se Humbert ophodi prema I.oliti:
vide samo sebe i ono što žele vidjeti.- Okrenula se prema meni i nastavila:
-Hoću reći, ne rade li istu stvar cenzori ili neki naši režimski kritičari kada
cenzuriraju knjige i preinačuju ih prema svojoj predodžbi? To što je aja-
tolah Homeini pokušao učiniti s našim životima, preobraziti nas, kao što
ste rekli, u proizvode svoje mašte, učinio je i s našom književnošću.
Pogledajte samo slučaj Salmana Rushdieja.
Igrajući se svojom dugom kosom i omatajući je oko prsta, Sanaz je
podigla pogled i rekla:- Mnogi osjećaju daje Rushdie prikazao njihovu
vjeru na iskrivljen i uvredljiv način. Hoću reći da se prigovori ne odnose
na njegovo pisanje, nego na činjenicu da se ogriješio o vjeru!
— Zar je moguće napisati knjigu u kojoj se svemu odaje poštovanje -
pitala je Nassrin — a da ona bude dobra? Osim toga, čitatelj zna da nije riječ
o stvarnosti, da se prikazuje izmišljeni svijet. Za miloga boga, u životu mora
postojati neki prostor - dodala je ljutilo - na kojemu se smije napadati!
Sanaz je bila malo zapanjena silovitošću Nassrinina odgovora. Za
cijele naše rasprave Nassrin je gnjevnim potezima šarala po bilježnici i,
nakon stoje iznijela svoju opasku, nastavila je šarati.
' Ibid., str. 341
51
— Problem je s cenzorima u tome da su kruti Svi smo pogledali u
Yassi. Slegnula je ramenima kao da želi reći da si ne može pomoći,
naprosto je to morala izgovoriti. — Sjećate li se kad su na televiziji izreza-
li Ofelijin lik iz ruske verzije Ilamleta?
To bi bio dobar naslov za referat — rekla sam —"Oplakujući Ofeliju!"
- Otkad sam 1991. počela odlaziti u inozemstvo, uglavnom u Sjedinjene
Države i u Englesku, gdje sam držala govore i predavanja, svaka bi tema
odmah postajala mogućim naslovom za predavanje ili referat.
Oni u svemu vide uvredu - rekla je Manna. - Ili je politički ili sek-
sualno nekorektno.- Gledajući u njezinu kratku, dotjeranu frizuru, plavu
vestu i traperice, pomislila sam kako neprimjereno izgleda umotana u
debelu tkaninu čadora.
Mahshid, koja je dotad šutjela, iznenada progovori:
Nešto me u svemu tome muči — rekla je. — Stalno govorimo o
tome da je I Iumbert u krivu, i ja mislim da je to točno, ali ne govo-
rimo o pitanju morala. Neke stvari doista vrijeđaju određene ljude.—
Zastala je, zatečena vlastitom gorljivošću. — Hoću reći, moji su roditelji
vrlo religiozni — je li to zločin? — pitala je pogledavši me. — Zar oni
nemaju pravo očekivati da i ja budem poput njih? Zašto da osudim
Mumberta, a ne i djevojku iz Lutanja s ciljem2" i njezin preljubnički
odnos ?To su ozbiljna pitanja, i ona postaju teška ako ih primijenimo
na vlastiti život - rekla je oborivši pogled, kao da odgovor traži u šari
na tepihu.
Mislim — uzvratila joj je se Azin — da je bolje biti preljubnica nego
licemjerka.— Azin je toga dana bila vrlo nervozna. Dovela je svoju trogo-
dišnju kćer (vrtić je bio zatvoren; nije imala nekoga tko bije pričuvao), koju
smo jedva uspjeli nagovoriti da se odvoji od majke i pode u salon gledati
crtane filmove s našom kućnom pomoćnicom,Tahcrch Khanoom.
Mahshid se okrenula prema Azin i rekla s tihim prezirom:
Nitko ne misli da treba birati između preljuba i licemjerja. Pitanje
je jesmo li uopće moralna bića? Smatramo li da sve može proći, da
nemamo nikakve odgovornosti prema drugima, nego samo trebamo
zadovoljavati svoje potrebe?
Pa, to je ključno pitanje velikih romana poput Cospode Bovary, ili
Ane Karenjine, ili Jamesovih romana dodala je Manna — pitanje izbora
između toga da učinimo ono stoje dobro ili ono što mi želimo.
l*oitering with intent, roman Muriel Spark. (Prcv.)
52
— I što ako kažemo daje ispravno učiniti ono što želimo učiniti, a ne
ono što nam društvo ili autoriteti kažu da učinimo? — zapita Nassrin. ovaj
se put i ne potrudivši podiči pogled sa svoje bilježnice. Tog je dana bilo
nešto u zraku što se nije neposredno odnosilo na knjige koje smo čitale.
Razgovor nas je odveo u osobnije, privatnije vode, i djevojke su shvatile
da vlastite dileme ne mogu tako lako riješiti kao što to mogu kad je riječ
o Emmi Bovarv ili o Loliti.
Azin se nagnula naprijed, a njezine zlatne naušnice igrale su se skri-
vača u uvojcima njezine kose:
- Moramo biti pošteni prema sebi - rekla je. - Mislim da je to prvi
uvjet. Imaju li žene jednako pravo uživati u seksu kao i muškarci? Koliko
će nas na to pitanje odgovoriti potvrdno, da imamo jednako pravo uži-
vati u seksu, pa ako nas suprug u tom smislu ne zadovoljava, imamo
pravo zadovoljstvo potražiti na drugome mjestu.— Pokušala je svoju
misao izreći što ležernije, ali sve nas je uspjela iznenaditi.
Azin je najviša u našoj grupi, djevojka plave kose i mliječne puti.
Cesto se znala, grickajući kut donje usne, upustiti u tirade o ljubavi, seksu
i muškarcima — poput djeteta koje u bazen baci veliki kamen, ne samo
zato da čuje kako će pljusnuti nego i zato da poprska odrasle koji stoje
kraj bazena. Azin se triput udavala, nedavno za naočita bogatog trgovca
iz tradicionalne provincijske obitelji trgovaca mješovitom robom. Viđala
sam ga na brojnim predavanjima i susretima koje su obično posjećivale
moje djevojke. Činilo se da je vrlo ponosan na Azin a meni se uvijek
obraćao s pretjeranim poštovanjem. Na svakom od tih okupljanja pazio
je da mi bude udobno; ako se na podiju ne bi našla čaša s vodom, pobri-
nuo bi se da se taj propust ispravi; ako je trebalo dodatnih stolaca, upo-
zorio bi osoblje da ih nabavi. Na tim se sastancima na neki način činilo
kao da je on susretljivi domaćin koji nam je osigurao prostor i posvetio
vrijeme, jer je to bilo sve stoje mogao ponuditi.
Bila sam uvjerena da je Azinin napad dijelom bio usmjeren protiv Mah-
shid, a možda posredno i protiv Manne. Sukobi između njih nisu bili samo
posljedica različita podrijetla. Azinini ispadi, njezina očevidna otvorenost u
odnosu na vlastiti osobni život i želje, izazivali su u Manne i Mahshid, obiju
suzdržane naravi, duboku nelagodu. Zamjerale su joj to, a Azin je to osje-
ćala. Njezine napore da se s njima sprijatelji odbijale su kao licemjerne.
Mahshid je, kao i obično, odgovorila šutnjom. Povukla se u sebe i od-
bila je ispuniti prazninu koju je stvorilo Azinino pitanje. Njezina se šutnja
53
proširila na ostale, i naposljetku ju je prekinulo Yassino hihotanje. Pomi-
slila sam daje pravo vrijeme za odmor i otišla u kuhinju po čaj.
Kad sam se vratila, čula samYassi kako se smije:— Pokušavam oraspo-
ložiti nazočne — rekla je: — Kako Bog može biti tako okrutan da stvori
muslimansku ženu s toliko oblina a tako malo sekscpila? — Okrenula se
prema Mahshid i gledala je s tobožnjim zgražanjem.
Mahshid je svrnula pogled i zatim stidljivo i dostojanstveno podigla
glavu, dok su joj se kose oči izdužile u osmijeh opraštanja:
— Sckscpil nije potreban - rekla je Yassi.
AliYassi nije popuštala:
—Nasmij se, molim te, nasmij se — preklinjala je Mahshid. — Doktorice
Nafisi, molim vas naredite joj da se nasmije.— No Mahshidin pokušaj da
se nasmije prigušio je veseli hihot manje suzdržanih polaznica.
Nastupila je stanka i šutnja dok sam spuštala poslužavnik na stol. Tada
se Nassrin iznenada oglasila:
— Znam što znači biti uhvaćen u stupicu između tradicije i promjene.
Cijeli sam život razapeta između toga dvoga.
Sjela je na doručje Mahshidina naslonjača, dok je Mahshid nastojala
što mirnije piti čaj i paziti da drži šalicu izvan Nassrinina domašaja, jer
su se njezine izražajne ruke kretale u svim smjerovima i u nekoliko se
navrata našle u opasnoj blizini Mahshidine šalice.
Znam to iz prve ruke — rekla je Nassrin. — Moja majka potječe iz bo-
gate svjetovne obitelji. Bila je jedina kći, imala je dva brata i obojica su
izabrala diplomatsku karijeru. Moj je djed bio vrlo liberalan i želio je da mu
se kći školuje, da pohađa koledž. Poslao ju je u Američku školu.
Američku školu? — ponovila je Sanaz, rukom se ljupko igrajući
pramenovima kose.
Da, u ono vrijeme većina djevojaka nije završavala ni srednju školu,
a nije im padalo napamet da pohađaju Američku školu, dok je moja maj-
ka govorila engleski i francuski.— Nassrin se činila prilično zadovoljnom
i ponosnom zbog te činjenice.
I što je nakon toga učinila? Zaljubila se u mog oca, svog nastavnika.
Bila je loša u matematici i u prirodnim znanostima. Ironično, zar ne? - rekla
je Nassrin, ponovo zamahnuvši lijevom rukom opasno blizu Mahshidine
šalice. - Vjerovali su da moj otac, koji je dolazio iz religiozne obitelji, ne
predstavlja opasnost za djevojku poput moje majke, a osim toga, tko bi po-
mislio da bi se modernoj djevojci mogao svidjeti ozbiljan mladić koji se
54
rijetko smiješio, nikad je ne bi pogledao u oči, i čije su sestre i majka nosile
čadorc? Ali ona se zaljubila u njega, možda baš zato što je bio drukčiji, možda
zato što se njoj nošenje čadora i briga oko muža učinila romantičnijom od
koledža i stjecanja doktorske titule ili nečeg sličnog.
Tvrdila je da nikad nije požalila zbog svog braka, ali uvijek je spomi-
njala Američku školu i gimnazijske prijatelje koje nakon vjenčanja više
nikad nije vidjela. A mene je naučila engleski. Još dok sam bila posve
mala naučila me osnovama, a onda mije kupovala knjige na engleskome.
Zahvaljujući njoj, nikad nisam imala teškoća s engleskim. Nije ni moja
sestra, koja je devet godin starija od mene. Prilično neobično za musli-
mansku ženu — hoću reći, trebala nas je učiti arapski, ali nikad nije
naučila taj jezik. Moja se sestra udala za nekog navodno - i pritom je
Nassrin u zraku pokazala znak navodnika —"modernog čovjeka" i otišla
živjeti u Englesku. Viđamo ih jedino za vrijeme praznika.
Prošlo je vrijeme stanke, ali Nassrinina nas je pripovijest smirila.
Činilo se da su Azin i Mahshid sklopile privremeno primirje. Kad je
Mahshid ispružila ruku da dohvati kolačić, Azin joj je prinijela zdjelicu
uz prijateljski osmijeh, prisilivši je da joj se umiljato zahvali.
— Majka je ostala vjerna ocu. Zbog njega je promijenila cijeli svoj
život i nikad se nije ozbiljno požalila — nastavila je Nassrin. — Njegov se
pak jedini ustupak njoj sastojao u tome da bi joj dopuštao da nam pri-
prema neobična jela — otac ih je zvao "otmjena francuska jela", jer su sva
"otmjcna"jela za nj bila francuska. Iako smo bile odgajane prema očevim
nazorima, majčina obitelj i njezina prošlost uvijek su bile negdje u sjeni,
ukazujući na mogućnost drukčijeg života. Nije se radilo samo o tome da
se majka nikad nije do kraja zbližila s očevom obitelji koja ju je smatrala
uobraženom i uljezom. Moja je majka vrlo osamljena žena. Ponekad
pomislim kako bih željela da se upusti u preljub ili nešto slično.
Mahshid ju je zapanjeno pogledala, a Nassrin je ustala i nasmijala se:
— Pa — ponovila je — ili nešto slično.
Nassrinina pripovijest i sukob između Azin i Mahshid previše su nam
promijenili raspoloženje da bismo se vratile nastavnim temama. Završile
smo susret u nevezanu razgovoru, uglavnom prepričavajući iskustva sa
fakulteta, i napokon se razišle.
Kad su djevojke tog poslijepodneva otišle, ostavile su za sobom
ozračje svojih neriješenih problema i dilema. Osjećala sam se iscrplje-
nom. Pribjegla sam svom uobičajenom načinu nošenja s teškoćama: pošla
55
sam do hladnjaka, izvadila sladoled od čokolade, prelila ga s malo hladne
kave, potražila orahe, ustanovila da ih više nema, uzela bademe, usitnila
ih zubima i posipala po sladoledu.
Znala sam da je Azinina neobuzdanost dijelom bila obrambene naravi, da
je to bio njezin način da probije Mahshidin i Mamini oklop. Mahshid je mis-
lila da Azin prezire njezinu tradicionalnu obitelj, debele tamne marame,
njezino ponašanje stare djevojke, a nije imala pojma kako je uvredljiva mogla
biti njezina prezriva šutnja. Niska i nježna, s broševima od kam ej c — doista je
nosila broševe od kam ej c - s malini naušnicama, svijetloplavom bluzicom
zakopčanom do vrata i s blijedim osmijesima, Mahshid je bila opasan pro-
tivnik. Jesu li ona i Manna znale koliko su njihova uporna šutnja i hladno
pravedničko neodobravanje pogađali Azin i činili je bespomoćnom?
U jednoj od njihovih rasprava za vrijeme stanke čula sam Mahshid
kako kaže Azin:
- Da, ti imaš svoja seksualna iskustva i svoje obožavatelje. Nisi usidjelica
poput mene. Da, usidjelica —ja nemani bogatog supruga i ne vozim se u auto-
mobilu, ali ipak nisi u pravu što me ne poštuješ, nemaš me pravo ne poštovati.
Kad se Azin usprotivila: - Ali kako? Čime sam pokazala da te ne
poštujem? - Mahshid se okrenula i napustila je, uz smiješak hladnog
odustajanja. Koliko god ih ja mirila i razgovarala s njima, i u kružoku i
sa svakom ponaosob, ništa nije popravilo njihov odnos. Jedini ustupak
bilo je nastojanje obiju da se za vrijeme nastave drže podalje jedna od
druge. Bile su krute, kao što bi rekla Yassi.
16.
Je li tada sve počelo? Je li to bilo toga dana kad smo sjedili za stolom
u njegovoj blagovaonici pohlepno jedući zabranjene sendviče sa sirom i
šunkom koje snio zvali croque-monsieur? U jednom smo trenutku zacijelo
jedno u očima drugoga prepoznali izraz proždrljiva i razbludnog užitka, jer
smo se odjednom nasmijali. Nazdravila sam mu čašom vode i rekla:
— Tko bi pomislio da bi nam se tako jednostavan obrok mogao činiti
ravnim kraljevskoj gozbi? — na što je on rekao:
- Moramo biti zahvalili Islamskoj Republici što nanije omogućila da
iznova otkrijemo i čak žudimo za svim tim stvarima koje smo nekad uzi-
56
mali zdravo za gotovo: čovjek bi mogao napisati referat o užitku jedenja
sendviča sa šunkom. A ja sam odgovorila:
- Ah, na kakvim sve stvarima čovjek treba biti zahvalan! - I tog smo neza-
boravnog dana počeli praviti dug i podroban popis svega čega nas je lišila Islam-
ska Republika: skupnih druženja, jedenja sladoleda na ulici, prava na zaljublje-
nost, držanja za ruke, smijanja na javnome mjestu i čitanja Lolitc uTchcranu.
Ponekad bismo se sastajali na uglu širokog bulevara s drvoredom, koji
je vodio u planine, i odlazili u poslijepodnevne šetnje. Cesto bih se pitala
Što bi Revolucionarni komitet mislio o tim sastancima? Bi li posumnjali
daje na djelu politička urota, ili daje riječ o ljubavnom sastanku? Na neki
čudan način ohrabrivala je pomisao da vjerojatno nikad, ne bi pogodili
pravi razlog naših susreta, Zar nije život uzbudljiv kad svaki jednostavan
čin poprimi složenost opasne tajne misije? Uvijek bismo nešto razmijenili
- knjige, članke, vrpce, kutije čokolade, posebno one koje bi on dobivao
iz Švicarske -jer čokolada je bila skupa, posebno švicarska. Donosio bi mi
videokasete s rijetkim filmovima, koje bih poslije gledala s djecom a po-
tom s mojim učenicama: Noć u operi, Casablaiua, Gusar, Johnny Guitar.
Moj je Čarobnjak tvrdio da može mnogo toga reći o ljudima na
temelju njihovih fotografija, posebno prema obliku njihova nosa. Nakon
malo oklijevanja, donijela sam mu nekoliko fotografija svojih učenica,
napeto iščekujući što će reći. Držao je fotografije u ruci, motrio ih iz
različitih kutova i izrekao kratku prosudbu.
Željela sam da pročita njihove sastavke i pogleda njihove crteže,
odmah i sada: željela sam znati što misli.
-To su dobre osobe — rekao je, gledajući me s ironičnim smiješkom
oca koji oprašta. Dobre? Dobre osobe? Željela sam da kaže da su geni-
jalne, iako ini je bilo drago da me uvjerava u njihovu dobrotu. Dvije
medu njima, mislio je, mogle bi nešto i postići s pisanjem.
- Želiš li da ih dovedem? Želiš li ih upoznati? - Ne, on se nastojao
osloboditi ljudi, a ne Širiti krug poznanika.
17.
Cincinnatus C, junak romana Poziv na smaknuće, govori o "rijetkoj
vrsti vremena... stanci, hijatusu, kad srce treperi poput pera... a dio mojih
57
misli roji se oko nevidljive pupčane vrpce koja ovaj svijet povezuje -
neću još reći s čime." Cincinnatusovo oslobađanje od svojih tamničara
ovisi o sposobnosti da duboko u sebi pronađe tu nevidljivu vrpcu koja
ga povezuje s drugim svijetom, da bi napokon uspio pobjeći iz kulisa
lažnog svijeta svojih krvnika. U predgovoru Kobnom zavoju Nabokov
opisuje sličnu vezu s drugim svijetom, usjeklinu koju Krug, junak tog
njegova romana, spominje na različitim mjestima u knjizi — "pukotina u
njegovu svijetu koja vodi u drugi svijet nježnosti, sjaja i ljepote".
Pomislila sam kako su naša čitanja i razgovori o romanima na neki način
za nas postali trenuci predaha, naša veza s tim drugim svijetom "nježnosti, sjaja
i ljepote". Samo što smo se nakon toga bile prisiljene vratiti.
Jednog jutra za vrijeme predaha, dok smo uživale u kavi i kolačićima,
Mitra uze pripovijedati kako se osjeća dok se svakog četvrtka uspinje uza
stube idući na sastanak našeg kružoka. Rekla je kako stepenicu po stepenicu
osjeća da postupno ostavlja stvarnost za sobom, da napušta tamnu vlažnu
ćeliju u kojoj živi i izlazi na površinu gdje će nekoliko sati provesti na
otvorenu prostoru i na suncu. Potoni, kad se seansa završi, vraća se u ćeliju.
U tom sam trenu čak pomislila kako bi upravo to mogao biti argument pro-
tiv radionice, jer bi ona i nakon što se završi trebala na neki način jamčiti
otvoreni prostor i sunce. Murina nas je ispovijed navela na razgovor o tome
koliko nanije potreban taj odmor od stvarnog života da bismo mu se nakon
njega vratile osvježene i spremne da se suočimo s realnošću. Pa ipak, ostalo
mi je u sjećanju Mitrino pitanje: Sto nakon predaha? Željele mi to ih ne,
život izvan te sobe postavljao je svoje zahtjeve.
No upravo je taj bajkovit ugođaj o kojem je Mitra govorila
omogućavao da se povjeravamo jedna drugoj i da jedna s drugom podi-
jelimo veliki dio svoga tajnog života. To ozračje magične povezanosti
omogućavalo je Mahshid i Manni da tijekom tih nekoliko sati četvrtkom
prije podne iznađu način za mirno koegzistiranje s Azin. Ono nam je
pomagalo da pružimo otpor represivnoj stvarnosti izvan te sobe - ne
samo to nego i da se osvetimo onima koji nadziru naše živote.Tih neko-
liko dragocjenih sati ćutjele smo se slobodne da razglabamo o svojim
radostima i bolima, osobnim sputanostima i slabostima; u tim trenucima
privremenog isključivanja iz realnosti zaboravile bismo na odgovornosti
spram roditelja, rođaka, prijatelja i spram Islamske Republike. Vlastitim
bismo riječima opisivale sve što nam se dogodilo i tako barem jednom
vidjele sebe onakvima kakve smo željele biti.
_^s
Rasprava o Gospodi Dovary nastavila se dobrano dulje od predviđenog
vremena. To nam se već događalo, ali ovaj put nijedna nije željela otići. Opis
stola za blagovanje, vjetra u Emminoj kosi, lica koje je ugledala prije nego
stoje umrla - na tim smo se pojedinostima zadržale satima. Isprva je nasta-
va trajala od devet do dvanaest, ali postupno se produljila do ranog poslije-
podneva.Toga sam dana predložila da nastavimo s razgovorom i da sve ostanu
na ručku. Mislim da smo tada u naše druženje uvele ručkovc.
Sjećam se da je u hladnjaku bilo jedino jaja i rajčica, pa smo napravile
omlet s rajčicama. Dva tjedna poslije upriličile smo pravu gozbu. Svaka je
djevojka pripremila nešto posebno - rižu s janjetinom, salatu od krumpira,
dolmu, rižu sa šafranom, veliki okrugli kolač. Pridružila nam se moja obitelj
i svi smo se okupili oko stola uz šalu i smijeh. Gospoda Bovary učinila je što
nisu mogle godine predavanja na fakultetu: stvorila je ozračje bliskosti.
Tijekom godina dolaženja u moju kuću upoznale su moju obitelj,
moju kuhinju, spavaonicu, način na koji se odijevam, hodam i govorim
kod kuće. Nikad nisam bila u njihovu domu, nikad nisam upoznala nji-
hovu traumatiziranu majku, delinkventnog brata, stidljivu sestru. Nikad
nisam njihove osobne priče mogla smjestiti u neki kontekst, neko
konkretno mjesto. Ah zato sam ih sve susretala u magičnom prostoru
svoje dnevne sobe. Dolazile su u moju kuću uzbuđene zbog bijega od
stvarnosti, donosile u moju dnevnu sobu svoje tajne, boli i darove.
S vremenom su moj život i obitelj postali dio našeg krajolika, u koji
se ulazilo i izlazilo za vrijeme stanki. Kojiput bi nam se pridružila i
Tahereh Khanoom pričajući nam o svojem dijelu grada, kako je voljela
reći. Jedan je dan upala moja kćer, Ncgar, plačući, bila je histerična.
Između provala suza, stalno je ponavljala da nije mogla plakati tamo; da
nije željela plakati pred njima. Manna je otišla u kuhinju i vratila se s
Tahereh Khanoom i s čašom vode. Prišla sam Ncgar, uzela je na ruke i
pokušala je umiriti. Polako sam joj skinula njezin mornarskoplavi šal i
halju; ispod guste tkanine, kosa joj je bila vlažna od znoja. Otkopčavajući
joj školsku odoru pitala sam što se dogodilo.
Toga su dana usred posljednjeg sata - prirodopisa - u razred ušli direk-
tor i nastavnik etike i rekli djevojčicama da stave ruke na klupe. Cijeli je
razred bez ikakva objašnjenja morao napustiti prostoriju, školske torbe bile
su pregledane ne bi li se u njima našlo oružja ili drugih nedopuštenih
stvari, kao što su vrpce, romani, narukvice koje prijateljice međusobno
razmjenjuju. Pretražili su ih, pregledali im nokte. Jedna učenica, djevojčica
59
koja se zajedno s obitelji prije godinu dana vratila iz Sjedinjenih Država,
pozvana je u ured direktora: imala je preduge nokte. Direktor joj je osob-
no odrezao nokte do korijena, tako da joj je potekla krv. Ncgar je poslije,
kad su ih raspustili, u školskom dvorištu ugledala svoju školsku drugaricu
na odlasku kući kako brižno zamata bolni prst. Nastavnik iz etike stajao je
pokraj nje kako bi spriječio ostale da joj priđu. Činjenica da se nije smjela
ni približiti da bi utješila prijateljicu bila je Negar jednako traumatična kao
i pretraživanje. Neprekidno je ponavljala:
- Mama, ona naprosto nije znala za pravila i propise koji su kod nas
na snazi, tek se vratila iz Amerike — Što misliš kako se osjećala kad su nas
prisilili da gazimo po američkoj zastavi i uzvikujemo: '"Smrt Americi"?
Mrzim se, mrzim se - ponavljala je dok sam je ja, tješeći je, njihala i
brisala s njezine nježne kože mješavinu znoja i suza.
Događaj je, naravno, prekinuo našu nastavu. Sve su se djevojke trudile
rastresti Negar šaleći se s njom i pripovijedajući joj vlastite pripovijesti
na tu temu. Nassrin je jednom bila poslana pred disciplinsku komisiju da
provjere nije li našminkala trepavice. Imala je duge trepavice i posumnjali
su da koristi maškaru.
— Nije to ništa — rekla je Manna — u odnosu na ono što se dogodilo
prijateljici moje sestre na Visokoj politehničkoj školi u Amir Kabiru. Za
vrijeme ručka tri su djevojke u školskom dvorišto jele jabuke a čuvari su
im prišli i opomenuli ih da grizu jabuke previše zavodnički! — Nakon
kratkog vremena Negar se već smijala s njima i naposljetku otišla ručati
sTahcreh Khanoom.
18.
Zamislite da šećete lišćem prekrivenom stazom. Rano je proljeće prije
zalaska sunca, oko šest sati poslije podne. Sunce zalazi, a vi kročite sami, dok
vas miluje lahorasta svjetlost kasnog poslijepodncva.Tada iznenada osjetite
da vam je krupna kap kanula na desnu ruku. Zar kiši? Pogledate prema gore.
Nebo je još varljivo sunčano: tek pregršt oblaka lebdi tu i tamo. Sekundu
poslije, još jedna kap. I tada, dok sunce još obasjava nebo, smoči vas pljusak.
Tako mene opsjedaju uspomene, iznenada i žestoko: pokisnem, a onda sam
iznenada opet sama na osunčanoj stazi, i sjećam se kiše.
60
Rekla sam da smo boravile u toj sobi kako bismo se zaštitile od stvar-
nosti izvan nje. Rekla sam i da nam se ta stvarnost nametala, poput nes-
nosna djeteta koje frustriranim roditeljima ne daje ni ćasak mira. Ona je
stvarala i oblikovala našu intimu, sileći nas na neočekivano suučesništvo.
Naši su odnosi postali osobni na mnoge različite načine. Ne samo da su
najobičnije radnje zadobile neki poseban sjaj u svjetlu naših tajni, nego
je i svakodnevni život zadobio kakvoću prividnosti ili fikcije. Razotkrile
snio jedna drugoj dijelove svoje osobnosti za koje nismo ni znale da pos-
toje. Stalno sam se osjećala kao da se razodijevam pred posvemašnjim
strancima.
19.
Prije nekoliko tjedana, dok sam se vozila kroz Memorijalni park
Georgea Washingtona, djeca i ja prisjećali smo se Irana. Sa stanovitom
nelagodom zapazila sam prizvuk distanciranosti u njihovu glasu kad bi
govorili o vlastitoj zemlji. Stalno su ponavljali "oni", "oni tamo". Gdje?
Tamo gdje ste zajedno s djedom pokopali uginulog kanarinca ispod nizi-
na grma? Tamo gdje vani je baka kupovala čokoladu kad snio vam mi
zabranili da je jedete? Mnogih se stvari nisu sjećali. Neke su ih uspomene
ispunjavale žalošću i sjetom; druge su potisnuli. Imena mojih roditelja,
Bijanovc tete i ujaka, naših bliskih prijatelja, ponavljali su poput čarobne
mantre koja se veselo uobličuje i iščiljava pri svakom izgovaranju.
Što je probudilo naša sjećanja? Je li to bio CD Doorsa koji su moja
djeca tako često slušala u Iranu? Taj su mi CD poklonili za Majčin dan i
sada smo ga slušali u automobilu. Zavodnički nehajan glas Jima Morriso-
na dopirao je iz stcrca:"Rado bih dobio još jedan poljubac..." Njegov se
glas istezao, izvijao i krivio dok smo mi razgovarali i smijali se. "Ona je
mačka dvadesetog stoljeća", pjevao je... Neke su im uspomene bile
dosadne, neke su ih zabavljale, kao priča o tome kako su me zadirkivali
plešući po cijelom stanu, od predvorja do dnevne sobe, pjevajući: "Dođi,
mala, zapali moju vatru..." Rekli su mi da su toliko toga zaboravili; tolika
je lica prekrila magla. Onda je Jim Morrison počeo pjevati pjesmu na
Brechtove stihove: "Oh, pokaži mi put do sljedećeg viski-bara..." pjevao je,
a mi smo mu se pridružili na sljedećem stihu, "O ne pitaj zašto..." Čak i
61
dok smo još živjeli u Iranu, poput većine djece njihova podrijetla, nisu
voljeli perzijsku glazbu. Perzijsku glazbu poistovjećivali su s političkim
pjesmama i vojnim marševima — zadovoljstvo su tražili drugdje. Bila sam
zapanjena činjenicom da su njihova dječja sjećanja na pjesme i filmove u
Iranu bila sjećanja na Doorse, na braću Marx i na Michaela Jacksona.
Jedna im je uspomena ostala u živom, neobično jasnom sjećanju; do-
punjavali su sve pojedinosti koje sam ja zaboravila. Dok se prisjećam i slike
mi se vraćaju njihovi se glasovi nadmeću, ajim Morrison blijedi u drugi
plan. Da, taj je dan Yassi bila kod nas, zar ne? Sjećali su se cijelog mog
kružoka, ali Yassi su najbolje upamtili, jer je nakon nekog vremena posta-
la gotovo član naše obitelji. Sve su to postale: Azin, Manna, Mahshid i
Nassir bile su česti gosti. Obično bi kvarile djecu donoseći im poklone,
usprkos mom neodobravanju. Moja je obitelj prihvatila te "uljeze", kao još
jednu moju ekscentričnost, s tolerancijom i znatiželjom.
To se dogodilo u ljeto 1996., kad su djeca bila na školskim praznicima.
Bilo je dokono prijepodne. Zadirkivale smo se dok smo spravljale kasni
doručak. Yassi je i prije znala prespavati kod nas. Sada se to već pretvorilo u
redovitu naviku. Spavala je u gostinjskoj sobi pokraj dnevne, koja je trebala
postati moja radna soba ali je bila prebučna pa sam se premjestila dolje, u
sobu u prizemlju s prozorima koji su gledali na mali vrt.
Bila je to prostorija prepuna različitih sitnica, s radnim stolom i s vrlo
starim prijenosnim računalom, nekoliko knjiga, mojom zimskom
odjećom, Yassinim krevetom na razvlačenje i svjetiljkom. Znala je
provoditi sate u toj sobi, s ugašenim svjetlom, zbog glavobolje. Gotovo
svaki put kad bi se vratila iz posjeta roditeljima imala je glavobolje.
Sjećam se, tog je jutra izgledala ozareno.Vidimje u kuhinji ili u hodniku,
kako stoji ili sjedi. Prisjećam se kako oponaša nekog komičnog profeso-
ra, previjajući se od smijeha.
Tog me je ljeta Yassi često znala slijediti po kući pripovijedajući mi
svoje priče. Naše je mjesto bila uglavnom kuhinja ili salon; uživala sam u
činjenici da je, za razliku od odraslih a poput moje vlastite djece, doista
voljela moje kuhanje. Voljela je moje takozvane palačinke i francuski tost,
moje složence od jaja, rajčica i povrća. Nikad mi nije uputila sažaljiv
smiješak kakav bi mi upućivali moji odrasli prijatelji, kao da žele rcći:"Kad
ćeš konačno naučiti?" Dok sam kuhala ili sjeckala, kretala se za mnom
ispredajući priče, uglavnom u vezi s nastavom. Negar, kojoj je tada bilo
jedanaest godina, pridružila bi nam se i nas bismo tri razgovarale satima.
62
Toga danaYassi je govorila o svojoj omiljenoj temi: o svojim ujacima.
Imala je pet ujaka i tri tete. Jednog je ujaka pogubio Islamski režim, a
ostali su živjeli u Sjedinjenim Državama ili u Europi. Žene su bile kičma
kuće, o njima su svi ovisili. Radile su u kući i izvan nje. Njihovi su
brakovi bili dogovoreni dok su još bile vrlo mlade - mahom su se udale
za puno starije muškarce — i osim jedne sestre, Yassine majke, sve su se
morale nositi s razmaženim, čangrizavim muževima, inferiornima u
intelektualnom i u svakom drugom smislu.
Za Yassi su muškarci iz njezine obitelji, njezini ujaci, predstavljali
oličenje nade u budućnost. Bili su poput Petra Pana, povremeno se
pojavljujući iz Zemlje Nedodije. Kad bi doputovali u njezin grad, uprili-
čila bi se bezbrojna okupljanja i proslave. Sve što su ujaci govorili bilo je
očaravajuće.Vidjeli su stvari koje nitko nije vidio, činili stvari koje nitko
nije činio. Sagnuti bi se, poigrali se njezinom kosom i pitali ju:
- Hej, mala, što si radila?
Jutro je bilo mirno i spokojno. Bila sam odjevena u dugu kućnu
haljinu, sklupčana u naslonjaču u dnevnoj sobi, slušajući Yassinu priču o
pjesmi koju joj je poslao jedan od ujaka. Tahereh Khanoom je bila u
kuhinji. Kroz otvorena vrata dnevne sobe dopirali su različiti šumovi —
zvuk otjecanja vode iz pipe, tiho zveckanje lonaca i tava, dio rečenice
upućene djeci, koja su bila u predsoblju pokraj kuhinje, naizmjence se
snujući i svađajući. Sjećam se žutih i bijelih narcisa; cijela dnevna soba
bila je puna vaza s narcisama.Vaze nisam stavljala na stol, nego na pod,
pokraj slike sa žutim cvijećem u dvjema plavim vazama, također na
podu.
Čekali smo da nam moja majka skuha tursku kavu. Majka je
pripremala izvrsnu tursku kavu, gustu, gorkastu, a ona bi joj poslužila i
kao izlika da nam se ponekad pridruži. U različita doba dana čuli bismo
je kako doziva kroz vrata spojena s našim stanom:
-Tahereh,Tahereh ...- zvala bi i nastavila zvati čak i kad bismo joj se
Tahcreh i ja uglas odazvale. Provjerivši da li doista želimo kavu, nestala
bi, ponekad i na dulje od sata.
Bio je to majčin način komuniciranja otkad je pamtim. Znatiželjna
da vidi što se događa na našim satovima nastave četvrtkom prije podne,
a odveć ponosna da naprosto bane, kavom bi iznudila dopuštenje da je
pripustimo u svoje svetište. Jednog se jutra "slučajno" uspela uza stube i
zazvala me iz kuhinje:
63
— Žele li tvoje gošće kavu? - pogledavajući kroz otvorena vrata moje
znatiželjene, nasmiješene učenice. Tako je još jedan obred obogatio naše
sastanke četvrtkom: sat kad je majka kuhala kavu. Uskoro je medu učeni-
cama pronašla svoje miljenice i pokušala s njima uspostaviti vlastiti
odnos.
Dokle god mi sjećanje dopire, ona bi i potpune strance pozivala u
kuću na kavu.Jednom smo morali otpraviti muškarca impresivne atletske
grade koji je zabunom pozvonio na naša vrata tražeći gospodu koja mu
je rekla da navrati na kavu kad ga put nanese u susjedstvo. Čuvari bol-
nice preko puta naše kuće bili su njezine redovne "mušterije". Najprije
bi stajali s dužnim poštovanjem, držeći šalice u ruci; poslije bi, na njezi-
no inzistiranje, nelagodno sjedili na rubu stolca dok bi joj prepričavali sve
tračeve iz susjedstva i događaje u bolnici. Tako smo poslije saznali i
pojedinosti koje su prethodile događajima toga dana.
Yassi i ja čekale smo kavu, uživajući u lagodnosti dokolice, kad je
zazvonilo zvono, odjeknuvši glasnije nego inače zbog tišine na ulici. Dok
mi zvono ponovo odjekuje u sjećanju, čujem Tahereh Klianoom kako
vuče papuče po podu, zapućujući se prema ulaznim vratima stana.
Čujem kako joj koraci zamiru dok se sporo spušta niza stube do uličnih
vrata. Čujemo je kako razgovara s nekim muškarcem.
Vratila se prilično prestrašena:
— Na vratima su dvojica redara u uniformama — objasnila je — ljudi iz
Revolucionarnog komiteta. Žele napraviti pretres stana Colonelova sta-
nara.
Gospodin Colonel je bio novi susjed, kojega je moja majka uporno
ignorirala zbog njegovih navika i ponašanja skorojevića. On je uništio
prekrasan prostrani vrt pokraj naše kuće i na njemu sagradio ružnu stam-
benu trokatnicu od vulkanskog kamenja. Stanovao je na drugom katu,
kćerka mu je živjela na trećemu, a prvi je iznajmljivao. Tahereh
Khanoom je objasnila da "oni" namjeravaju uhititi Colonelova stanara,
ali navodno nemaju nalog da udu u kuću. Zato su tražili pristup u naše
dvorište, kako bi se odatle popeli preko zida i dospjeli do susjedove kuće.
Bilo je očito, ili možda i ne tako očito, da im to nismo namjeravale
dopustiti. Kao stoje mudro pripomenula Tahereh Khanoom:
— Kakva korist od redarstvenika Komiteta koji nema nalog za pretres,
pa ljudima u kuće mora ulaziti kroz vrt njiliovih susjeda? Nikad im
dosad nije trebao nalog kad su upadali u stanove pristojnih ljudi, zašto su
64
sada tako bespomoćni kad je riječ baš o tom varalici? Ne slažemo se u
svemu sa susjedom, ali ga ipak ne želimo izručiti Komitetu.
Dok nam je Tahereli Khanoom to govorila, na ulici ispred kuće došlo
je do komešanja. Čuli smo užurbane glasove muškaraca, trčanje, paljenje
motora. Tek što smo dovršile svoje kritiziranje Komiteta, na vratima je
ponovno odjeknulo zvono. Tog je puta bilo upornije. Nakon nekoliko
minuta Tahereh Khanoom se vratila u pratnji dvojice mladih muškaraca u
kaki uniformama kakve su tada nosili pripadnici Revolucionarne straže.
Objasnili su nam da više ne trebaju naš vrt da bi se popeli preko zida i
stigli do susjedove kuće: prijestupnik je sam preskočio zid, naoružan je i
sada se skriva u našem vrtu. Željeli su se poslužiti našim balkonom i
balkonom na trećem katu i odvratiti mu pozornost pucajući prema njemu,
dok mu njihovi kolege pokušavaju prići s leda. Za to im nije bila potreb-
na naša dozvola, ali s obzirom na to da poštuju'"tuđe supruge i majke" ipak
su nas zamolili. Pogledom i pokretima dali su nam do znanja daje njihov
plijen opasan: ne samo daje bio naoružani preprodavač droge, nego mu je
ime bilo povezano i s drugim zlodjelima.
Trojica ostalih, koja su se zaputila prema stubama, sada su se pridruži-
la našoj dvojici uljeza. Kasnije sam ustanovila da mije glavom prošla ista
misao kao i Tahereh Khanoom. Na katu, u kutu prostrane terase, sakrili
smo našu veliku i zabranjenu satelitsku antenu. Poslije smo se svi pitali
kako to da se nismo toliko zabrinuli za svoje živote, kao i zbog činjenice
da se petorica naoružanih uljeza koristi našom kućom za razmjenu puc-
njeva sa susjedom koji je također bio naoružan i skrivao se negdje u
našem vrtu. Poput svih iranskih građana osjećali smo se krivi i imali smo
nešto što je valjalo sakriti: zabrinuli smo se zbog satelitske antene.
Tahereh Khanoom, koja je bila pribranija od mene i bolje se s njima spo-
razumijevala, trebala se uspeti zajedno s njima.Yassi je bila zadužena da
čuva moje dvoje izbezumljene djece, a ja sam dvojicu muškaraca otprati-
la do našeg balkona na koji se izlazilo iz spavaonice i koji je gledao na
vrt. Sjećam se da sam usred te pometnje u jednom času pomislila: "Kakva
dobra pripovijest zaYassine ujake! Sigurna sam da se njihove s ovom ne
mogu mjeriti."
Događaji toga dana, čak i nakon što smo djeca i ja pomno raščlanili
svaku pojedinost, ponešto su zbrkani. Koliko se sjećam, rekla bih da sam
istodobno bila na svim mjestima. Poput duha iz crtica o Aladinu, u jed-
nom trenutku sam bila na balkonu usred unakrsne paljbe i slušala ljude
65
iz Komiteta kako prijete prekršitelju iznoseći do u posljednju pojedinost
njegovu zločinačku povijest, aludirajući na podršku koju uživa kod "ljudi
na visokom položaju" - što je objašnjavalo zašto nisu imali nikakva
službenog naloga; u sljedećem sam času bila na katu i uvjeravala Tahereh
Khanoom da su redari odveć zaokupljeni da bi obratili pozornost na
našu satelitsku antenu. Poslije mi je rekla da su je redarstvenici pokušali
upotrijebiti kao štit, rekavši joj da bi taj čovjek bio spreman pucati u njih,
ali neće u nju.
U stanci između pucnjave, redarstvenici su mi tumačili da će, ako i uspi-
ju u svom pothvatu, našeg susjeda vjerojatno osloboditi njegovi visokopozi-
cionirani zaštitnici. Neprestano su mi naglašavali opaku narav zločinca, koji
se sada skrivao u najudaljenijem kutu našeg vrta, pod velikodušnim okri-
ljem moje najmilije vrbe. Obuzeti komičnim očajem, jadali su nam se kako
im je trud uzaludan - nama, koji smo obje strane smatrali jednako zlima i
nasilnima i željeli smo samo da što prije nestanu iz naših života.
Potjera se sada premjestila u kuću našeg drugog susjeda, dok su dvoje
njegove ustrašene djece i njihova dadilja pobjegli na ulicu. U pucnjavi je
razbijen jedan prozor. Prekršitelj se neko vrijeme skrivao u maloj ostavi
za alat u dnu njihova vrta pokraj bazena, ali dosad su ga redarstvenici
okružili s nekoliko strana. Bacio je pištolj u bazen — ne bih znala reći
zašto - i sada se događanje preselilo na ulicu. Dvojicu susjedovih sinova
uveli smo u našu kuću. Djeca - susjedova i moja - Yassi i ja nagnuli smo
se kroz prozor i promatrali kako ljudi iz Komiteta vuku svoj plijen prema
stražnjem sjedištu patrolne Tovotc, a on je cijelo vrijeme vikao, doziva-
jući ženu i sina i upozoravajući ih da ni pod kojim uvjetom ne otvaraju
vrata kuće.
Potkraj toga dana konačno smo popili kavu, a svi su se sudionici —
Yassi, Tahereh Khanoom, djeca i ja — zajedno s bolničkim čuvarima,
okupili u sobi moje majke i razmjenjivah smo novosti. Čuvari su nam
pričali o stanaru g. Colonela. Bio je u ranim tridesetima. Zbog drskog i
grubog ponašanja navukao je na sebe mržnju i strah bolničkog osoblja.
Tijekom proteklih šest tjedana našu su ulicu nadzirali članovi Komiteta
koji su i izveli spomenutu akciju.
Svi smo se složili da je vjerojatno bila riječ o sukobu suprotstavljenih
frakcija i daje prekršitelj zacijelo radio za nekog visokog uglednika. To
je objašnjavalo kako si je u tako mladoj dobi mogao priuštiti plaćanje
visoke stanarine, opijum i skupocjene oldtajmcre u garaži. Bolnički su
66
čuvari čuli da je on bio jedan od terorista odgovornih za neka ubojstva
u Parizu tijekom posljednjih deset godina. Nas je samoproglašeni istražni
odbor predviđao da će uskoro biti pušten. Predviđanja su se pokazala
točnima: ne samo daje bio pušten nego je uskoro nakon povratka poku-
šao uvjeriti Tahereh Khanoom da trebamo uložiti žalbu protiv članova
Revolucionarnog komiteta koji su upali u našu kuću u pokušaju da ga
uhite - no to nismo učinili.
Te večeri, dok smo suprug i ja pili čaj u kući našeg susjeda, djeca su,
zaintrigirana događajima dana, odlučila pregledati sva mjesta okršaja. Pri-
tom su u ostavi za alat, u crnoj kožnatoj jakni uhićenog muškarca, pronašli
mali magnetofon koji je tamo sakrio. Kako smo bili lojalni građani, nakon
što smo odslušali nerazumljiv razgovor o nekakvim kamionima, magneto-
fon i jaknu smo predali Komitetu, unatoč žestoku protivljenju djece.
Pripovijest se više puta prepričavala, pa i sljedećeg četvrtka, kad su
Tahereh Khanoom i moja djeca - koja su se dotad oslobodila svoje
stidljive znatiželje i pritom zaboravila na pravilo da se ne pojavljuju za
vrijeme satova književne radionice - rekonstruirali cijeli događaj pred
znatiželjnim i nasmiješenim slušateljstvom. Bilo je zanimljivo promatrati
kako su "oni", muškarci iz Komiteta, tako bespomoćni, smušeni i nepro-
fesionalni. Kao što jeYassi rekla, vidjeli smo i boljih akcijskih filmova. Pa
ipak, saznanje da su naši životi u rukama smušenih budala nije bilo nima-
lo utješno. Usprkos svim šalama i nadmoći koju smo u tom času osjećah,
kuća je nakon toga postala nešto manje sigurno mjesto i još dugo bismo
se s nelagodom trgnuli kad bi se oglasilo zvono.
I doista, zvono je postalo znak upozorenja na taj drugi svijet koji smo
mi pokušavali okrenuti na šalu. Svega nekoliko mjeseci nakon toga, zvuk
zvona najavio je dolazak ovaj put nekih drugih dvaju članova Komiteta.
Došli su napraviti premetačinu u našoj kući i odnijeli su satelitsku
antenu. Ovaj put nije bilo ekshibicija, a kad su otišli, kuća je ostala kao
u žalovanju. Prigovorila sam kćeri da je razmažena, no ona mije s gor-
kim prezirom odgovorila kako ja ne mogu shvatiti koliko je nesretna.
Kad sam ja bila u njezinim godinama, rekla je, zar su me kažnjavali zato
što nosim šarene vezice za cipele, zato što trčim po školskom dvorištu,
zato što ližem sladoled na ulici?
O svemu tome podrobno smo raspravljale na kružoku sljedećeg
četvrtka. Opet smo skakale s teme na temu te čas razgovarale o našim
životima, čas o romanima: zar je bilo čudno da smo toliko cijenile Poziv
67
na smaknuće? Sve smo bile žrtve proizvoljne naravi totalitarnog režima,
koji je neprestano provaljivao u najprivatnije zakutke našeg života i
nametao nam svoje nemilosrdne fikcije. Zar tako izgleda vladavina isla-
ma? Čega će se sjećati naša djeca? Ti stalni nasrtaji, trajan nedostatak civi-
liziranosti - to me je najviše plašilo.
20.
Nekoliko mjeseci ranije Mauna i Nima došli su k meni po savjet.
Uštedjeli su nešto novca i morali su izabrati između kupnje nekih život-
nih potrepština, kao što su rekli, i satelitske antene. Imali su vrlo malo
novca, a to malo uštedjeli su dajući privatne satove. Nakon četiri godine
braka, poput mnogih drugih parova, nisu si mogli priuštiti da žive sami.
Stanovali su s Manninoin majkom i njezinom mladom sestrom. Ne
sjećam se što sam im toga dana savjetovala, ali znam da su uskoro nakon
toga kupili satelitsku antenu. Bili su oduševljeni svojom antenom i svaki
dan nakon toga govorili bi mi o nekom novom američkom klasiku koji
su gledali večer prije toga.
Satelitske antene postale su prava pošast u Iranu. Za njima nisu
čeznuli samo ljudi poput mene, ili obrazovani slojevi.Tahereh Khanooin
obavijestila me da u siromašnijim, religioznijim četvrtima Teherana,
obitelj koja ima satelitsku antenu poziva susjede da gledaju neke pro-
grame. Sjećam se da se, kad sam 1996. bila u posjetu Sjedinjenim
Državama, David Hasselhoff, zvijezda Obalne straže, pohvalio kako je nje-
gova serija najgledanija u Iranu.
Manna i Nima nisu nikad bili moji studenti u strogom smislu riječi.
Oboje su pripremali magistarski rad iz engleske književnosti na
Teheranskom sveučilištu. Čitali su moje članke i čuli za moja predavanja
od prijatelja, i jednog su se dana naprosto pojavili u predavaonici. Rekli su
da bi željeli slušati moja predavanja i nakon toga nisu izostali ni s jednoga,
a dolazili su slušati i moje govore u javnosti i javna predavanja. Vidjela bih
ih u tim prigodama kako najčešće stoje uz vrata i smiješe se. Osjećala sam
da me smiješkom žele ohrabriti da nastavim govoriti o Nabokovu,
Bellovvu i Fieldingu, želeći mi time poručiti koliko je ključno za mene i
za njih da nastavim s time pod svaku cijenu.
68
Upoznali su se na Sveučilištu u Shirazu i zaljubili se dobrim dijelom
zbog zajedničkog zanimanja za književnost i izoliranosti od sveučilišnog
života. Manna je poslije objasnila da se njihova veza više nego na ičem
drugome zasnivala na riječima.Tijekom udvaranja razmjenjivali su pisma
i čitali poeziju. Postali su ovisni o sigurnome svijetu koji su gradili od
riječi, tajnovitom svijetu u kojemu je sve što je bilo neprijateljsko i
izmicalo objašnjenju postalo podatno i iskazivo. Ona je pisala magisterij
o Virginiji Woolf i impresionistima; on o Henrvju Jamesu.
Manna bi obično svoja uzbuđenja izražavala na neki poseban, vrlo
smiren način; činilo se da njezina sreća izvire iz neke velike dubine. Još
se sjećam prvoga dana kad sam ugledala nju i Nimu u predavaonici.
Podsjetili su me na moju djecu, kad bi se potajno dogovarala o nečemu
čime bi me razveselili. Nima je otprve bio razgovorljiviji. Hodao bi
pokraj mene, dok bi Manna išla malo iza njega. Nima bi govorio i
raspredao pripovijesti, a ja bih primijetila kako se Manna naviruje preko
njega da čuje moju reakciju. Rijetko bi sama progovorila. Tek mi je
nakon nekoliko mjeseci i na moje nagovaranje pokazala neke svoje
pjesme, i tada je bila prisiljena razgovarati sa mnom neposredno, a ne
preko Nimc.
Izabrala sam im imena koja se zvukovno nadopunjavaju, iako su se u
stvarnom životu zvali drukčije. Ali, bila sam tako naviknuta vidjeti ih
zajedno, slušati kako iznose iste misli i osjećaje, da sam ih doživljavala kao
blizance koji su u svojem stražnjem vrtu upravo otkrili nešto čudesno,
vrata u čarobno kraljevstvo. Ja sam pak bila njihova vila iz bajke, ekscen-
trična šašavica kojoj su se mogli povjeriti.
Dok smo razvrstavali bilješke i sređivali moju radnu sobu, slažući
romane na police i odlažući bilješke u zasebne mape, oni su prepričavali
zgode i glasine sTehcranskog sveučilišta na kojem sam godinu ranije pre-
davala. Poznavala sam mnoge ljude koje su spominjali, uključujući i našeg
glavnog negativca, profesora X—a, koji je gajio neobjašnjivu i trajnu
mržnju prema oboma, prema Nimi i Manni. Bio je on jedan od vrlo
malog broja profesora koji nisu dali otkaz ili nisu bili otpušteni otkako
sam ja napustila Sveučilište. Smatrao je da mu njih dvoje ne iskazuju
dovoljno poštovanja. Razvio je uspješnu metodu rješavanja svih složenih
problema književne kritike: sva bi tumačenja stavio na glasovanje. Kako
se glasovanje obavljalo dizanjem ruku, rasprava se najčešće završavala
njemu u korist.
69
Glavni spor s Mannom i Nimom potaknuo je referat koji je Mauna
napisala o Robertu Prostu. Na sljedećem satu iznio jc pred studentima
svoje neslaganje s njezinim postavkama i tražio da glasuju u vezi s time.
Svi studenti izuzev Marine, Nime i još jednog studenta, opredijelili su se
za profesorovo stajalište. Nakon glasovanja, profesor se okrenuo prema
Nimi i pitao ga zašto jc takav otpadnik. Nije li mogući razlog činjenica
da mu je žena isprala mozak? Što ih je više kritizirao i njihova stajališta
davao na glasovanje, to su oni bili uporniji. Donijeli su mu i knjige
uglednih kritičara koji su podržavali njihova stajališta nasuprot njegovi-
ma. U navali bijesa, izbacio ih jc iz predavaonice.
Jedan njegov student odlučio jc napisati radnju o Loliti. Nije se
služio izvorima, nije pročitao Nabokova, ali njegova je teza oduševila
profesora, opsjednutog temom djevojaka koje upropaštavaju intelek-
tualcima život. Student jc htio pisati o tome kako jc Lolita zavela
Mumberta, "produhovljenog pjesnika", i uništila mu život. S pogle-
dom duboke usredotočenosti, profesor X je upitao studenta je li
upoznat s Nabokovljcvim spolnim nastranostima. Glasom koji je
podrhtavao od prezira, Nima je podražavao profesora koji je tužno
klimajući glavom tvrdio da se iz romana u roman može pratiti kako
lakoumne djevojke intelektualcima upropaštavaju život. Manna se
zaklcla da joj je dobacivao otrovne poglede dok se udubljivao u priču
o svojoj omiljenoj temi. Fa ipak, usprkos njegovu stajalištu o
Nabokovljcvim lakoumnim balavicama, kad je taj čovjek krenuo u
"potragu" za novom ženom, glavni mu jc uvjet bio da ne bude stari-
ja od dvadeset i tri godine. Njegova druga supruga, brižno odabrana,
bila je barem dvadeset godina mlada od njega.
21.
Jednog četvrtka ujutro - bilo je tako toplo te se činilo da je vrućina
pobijedila svježinu naše klimatizirane kuće — nas sedam neobvezno je
čavrljalo prije početka nastave. Govorile smo o Sanaz. Prošli je tjedan
izostala, a da nije ni nazvala i objasnila razlog, a i sada nismo znale hoće
li doći. Nitko, čak ni Mitra, nije znao Stoje s njom. Pomislile smo daje
njezin nemogući brat možda smislio novu zavjeru. Sanazin je brat postao
70
cesta tema naših komentara, jedan u nizu muških hulja o kojima bismo
svako malo raspravljale u našim razgovorima.
Nima kaže da mi ne razumijemo teškoće s kojima su muškarci
ovdje suočeni — rekla je Manna malo podrugljivo. — Ni oni ne znaju
kako da se postave. Ponekad postupaju poput mačističkih tirana samo
zato što se osjećaju ranjivima.
Pa, to je donekle točno - složila sam se. - Uostalom, za odnos je
potrebno dvoje, a kada polovinu stanovništva učinite nevidljivom, druga
zbog toga jednako trpi.
Možete li zamisliti muškarca koji se osjeti seksualno izazvanim
samo zato što je ispod marame ugledao pramen moje kose? - pitala je
Nassrin.— Nekoga tko pomahnita kad ugleda ženski nožni palac... Uf! —
nastavila je. — Ispada da je moj palac ubojito oružje!
Žene koje se pokrivaju zapravo pomažu i podržavaju režim - Azin
će prezrivo odmahnuvši rukom.
Mahshid je šutjela, očiju uperenih u željeznu nogu stola.
A nekima su zaštitni znak žarkocrveno našminkane usne i koketi-
ranje s profesorima — ubaci Manna ledena pogleda. - Zar one to rade
samo radi promicanja ženskih prava? - Azin se zacrvenjela i nije odgo-
vorila.
A što je s muškarcima koji ženama sakate genitalije — smireno se
uključila Nassrin — samo da bi smanjili njihov seksualni apetit? — Čitala
je knjigu Nawala al-Sadawija o okrutnostima spram žena u nekim mus-
limanskim društvima. Sadavvi, i sam liječnik, prilično se podrobno upus-
tio u opis strahotnih posljedica sakaćenja genitalija djevojaka radi po-
tiskivanja spolnog nagona. — Radila sam na tom tekstu u sklopu pre-
vodilačkog projekta...
Tvog prevodilačkog projekta?
—Da, zar se ne sjećate? Rekla sam ocu da pomažem Mahshid pre-
voditi islamske tekstove na engleski.
Ali, mislila sam da je to bio samo izgovor kako bi mogla dolaziti
ovamo — rekla sam.
Bio je, ali odlučila sam barem tri sata na tjedan, a ponekad i više,
raditi na prevođenju, kako bih ublažila laž. Nagodila sam se s vlastitom
savješću - rekla je sa smiješkom.
- Moram vam reći da ni sam ajatolah nije početnik u seksualnim
stvarima - nastavila je Nassrin. - Prevodila sam njegov magnum opus,
71
Politička, filozofijska, društvena i vjerska načela ajatolaha Homenija, i tu ima
nekih zanimljivih stvari.
Ali djelo je već bilo prevedeno — rekla je Manna.- U čemu je stvar?
Da — rekla je Nassrin — dijelovi su bili prevedeni, ali nakon što su
postali meta pošalica na društvenim skupovima, kad su strane ambasade
saznale da ljudi ne čitaju knjigu radi moralne pouke nego iz zabave, pri-
jevod se više nije mogao nabaviti. I, u svakom slučaju, moj je prijevod
potpun - poziva se i upućuje na djela drugih uglednika. Znate li da je
jedan od načina da se utaži muški seksualni apetiti seks sa životinjama? A
tu je i tema spolnog odnosa s kokošima. Postavlja se pitanje može li
muškarac koji je spolno općio s kokoši poslije jesti njezino meso. Naš
nanije voda ponudio odgovor: Ne može, ni on ni njegova bliža obitelj,
ni prvi susjedi ne smiju jesti meso te kokoši, ali drugi susjed smije. Mom
je ocu draže da provodim vrijeme baveći se takvim tekstovima nego
romanima Jane Austen ili Nabokova - dodala je ironično.
Nije nas zateklo Nassrinino upućeno spominjanje djela ajatolaha
Homeinija. Govorila je o glasovitu Homeinijevu tekstu, koji je bio i nje-
gova disertacija - morao ju je napisati svatko tko se kandidira za položaj
ajatolaha - a svrha joj je bila pružiti odgovore na pitanja i dileme koje bi
mu učenici mogli postaviti. Mnogi drugi prije Homeinija pisah su na
gotovo jednak način. Zabrinjavajuće je, međutim, bilo da su takve tek-
stove shvaćali ozbiljno ljudi koji su upravljali državom i u čijim je ruka-
ma ležala naša sudbina i sudbina zemlje. Nacionalna televizija i radio
svakodnevno su prenosili slične izjave i rasprave o sličnim stvarima iz usta
čuvara našeg ćudoređa i kulture, kao daje riječ o temama od presudnog
značaja.
Usred te učene rasprave, koju je Azin još začinila svojim glasnim smi-
jehom i time samo povećala Mahshidinu mrzovolju, začula se škripa
kočnica i znala sam daje brat dovezao Sanaz. Nakon stanke čulo se kako
su se zalupila vrata automobila, odjeknulo je zvono i nakon nekoliko
trenutaka ušla je Sanaz, usrdno se ispričavajući. Bila je izvan sebe zbog
kašnjenja i izostanka s nastave, gotovo na rubu plača.
Pokušala sam je umiriti, a Yassi je otišla u kuhinju donijeti joj čaj.
Sanaz je u rukama držala veliku kutiju kolača.
— Čemu to, Sanaz?
— Prošlog je tjedna bio moj red za kolače — rekla je jadno — pa sam
ih umjesto toga donijela ovaj tjedan. - Uzela sam joj kolače iz ruku -
72
znojila se - a ona je razvezivala svoju crnu halju i maramu. Kosu je čvrsto
stegla iza ušiju gumicom. Lice joj je izgledalo ogoljeno i izgubljeno.
Napokon je zauzela uobičajeno mjesto, pokraj Mitre, s velikom
čašom ledene vode u ruci i s čajem odloženim na stol ispred sebe, i svi
smo u tišini čekali da čujemo što će reći. Azin je pokušala razbiti tišinu
šalom:
— Svi smo pomislili da si otišla u Tursku na proslavu zaruka, a nas si
zaboravila pozvati.
Sanaz se pokušala nasmiješiti, ali je srknula vodu umjesto da odgo-
vori. Činilo se da istodobno želi nešto reći i da ne želi ništa otkriti. U
glasu su joj se osjećale suze prije nego što su se pojavile u očima.
Njezina je pripovijest bila uobičajena. Prije dva tjedna Sanaz i pet
njezinih prijateljica otišle su na dvodnevni izlet na Kaspijsko jezero. Prvi
su dan odlučile posjetiti zaručnika Sanazine prijateljice u susjednoj vili.
Sanaz je posebno naglasila da su sve bile dolično odjevene, u maramama
i dugim haljinama. Svi su sjedili vani, u vrtu: šest djevojaka i jedna
mladić. U kući nije bilo alkoholnih pića, nikakvih nedopuštenih kazeta
i CD—ova. Činilo se kao da je željela reći kako bi u slučaju da ih je bilo
možda i zaslužile ponašanje koje su doživjele od pripadnika revolu-
cionarne straže.
A tada su stigli "oni", s puškama, odred za zaštitu ćudoređa, i izne-
nadili ih preskočivši nizak vrtni zid. Tvrdili su da je stigla dojava o ile-
galnoj raboti i željeli su stvar provjeriti. Kako nisu imali što zamjeriti nji-
hovu izgledu, jedan od redara podrugljivo je rekao da ih djevojke gleda-
ju na zapadnjački način...
— Sto je "zapadnjački način"? — prekinula ju je pitanjem Nassrin.
Sanaz ju je pogledala i nasmiješila se:
— Pitat ću ga to sljedeći put kad ga susretnem.— Istina je bila da nji-
hova potraga za alkoholnim pićima, kazetama i CD—ovima nije dala
rezultata, ali kako su već imali nalog za pretres, nisu željeli da ostane
neiskorišten. Stražari su ih sve odveli u poseban zatvor za moralne pri-
jestupnike. Tamo su, usprkos prosvjedovanju, djevojke bile zatvorene u
tijesnu mračnu prostoriju, koju su prvu noć dijelile s nekoliko prostitut-
ki i ovisnica o drogi. Čuvari su u dva ili tri navrata tijekom noći dolazili
buditi one koje bi zadrijemale dobacujući im uvrede.
U toj su prostoriji ostale zatvorene četrdeset i osam sati. Usprkos
upornim molbama nisu smjele nazvati roditelje. Izuzev kratkih odlazaka
73
na zahod, u strogo određeno vrijeme, dvaput su napustile prostoriju -
prvi su ih put odveli u bolnicu gdje ih je ginekologinja pregledala da
provjeri jesu li još djevice, dok su njezine studentice promatrale pregled.
Nezadovoljni njezinim nalazom, redari su ih odveli u neku privatnu
kliniku na još jednu provjeru.
Trećega dana njihovim je zabrinutim roditeljima, koji su ih uzalud
tražili, recepcionar vile rekao da su djevojke možda stradale u nedavnoj
saobraćajnoj nesreći. Odmah su krenuli u grad na Kaspijskom jezeru i
nakon potrage naposljetku ih pronašli. Djevojke su osuđene po kratkom
postupku: bile su prisiljene potpisati dokument u kojem su priznale pri-
jestupe koje nisu počinile, nakon čega im je dosuđena kazna od dvade-
set i pet udaraca bičem.
Sanaz, koja je vrlo mršava, nosila je ispod halje majicu. Njezini su joj
se tamničari rugali kako zacijelo ne osjeća bol s obzirom na to da nosi
dodatnu odjeću, pa su je još nekoliko puta udarili bičem. Njoj je tjelesna
bol bila podnošljivija od ponižavajuće provjere nevinosti i grižnje savjesti
zbog potpisivanja iznuđenog priznanja.Tjelesna joj je kazna na neki per-
verzan način čak pružila zadovoljstvo, kao kompenzacija za to što je
pristala na ostala poniženja.
Kad su ih naposljetku pustili i roditelji ih poveli kući, Sanaz je čekalo
još jedno poniženje: ukori njezina brata. Što su očekivale? Kako se moglo
šest neobuzdanih djevojaka uputiti na izlet bez muškog nadzora? Zar njega
nitko ne namjerava slušati samo zato što je nekoliko godina mladi od svoje
lakoumne sestre, koja se dosad već trebala udati? lako su je sažaljevali zbog
svega što je prošla, Sanazini su se roditelji morali složiti s time da možda i
nije bilo pametno dopustiti joj da ode na izlet; ne zato što joj ne bi
vjerovali, nego stoga što prilike u zemlji nisu išle na ruku takvu pothvatu.
- Da stvar bude gora, ja sam naposljetku ispala krivac - rekla je. -
Zabranili su mi voziti automobil i pod paskom sam svoga mudroga
mlađeg brata.
Nisam mogla zaboraviti Sanazinu pripovijest. Stalno sam joj se vraćala
u mislima, ponavljajući je dio po dio: vrtni zid, šest djevojaka i jedan
mladić sjede na verandi, možda pričaju šale i smiju se. A onda dolaze
"oni". Sjećam se tog događaja kao što se sjećam tolikih drugih iz mog
života u Iranu, sjećam se čak i događaja o kojima su mi ljudi pisali ili su
ih pripovijedali otkako sam napustila zemlju. Na neki čudan način to su
postale i moje uspomene.
"4
Možda tek sada i s ove distance uspijevam govoriti otvoreno i bez
straha o tim iskustvima; sada ih tek počinjem priznavati i svladavati
vlastiti osjećaj bespomoćnosti. U Iranu su mi ta svakodnevna iskustva
okrutnosti i ponižavanja bila na neki neobičan način kao zamagljena.
Tamo smo o njima govorili kao da se nisu nas ticala; poput shizofrcni-
ka, pokušavali smo se distancirati od tog našeg drugog ja, istodobno
bliskog i stranog.
22.
U svojim memoarima, Govori, sjećanje, Nabokov opisuje akvarel koji
mu je u djetinjstvu visio na zidu iznad kreveta. Bio je to krajolik, slika
uskog puteljka koji se gubi u vrlo gustoj šumi. Majka mu je čitala
pripovijest o dječaku koji je jednoga dana nestao u slici iznad njegova
kreveta, i to se malom Vladimiru prometnulo u želju koju je ponavljao
svake večeri u svojoj molitvi. Dok nas zamišljate u toj sobi morate
razumjeti i našu želju za tim opasnim činom nestajanja. Što smo se više
povlačile u svoje svetište, to smo bivale udaljenije od svoga svakodnevnog
života. Kad bih hodala ulicama, pitala bih se: "Je li to moj narod?"; "Je li
to moj rodni grad, i tko sam ja?"
Ni Humbert ni slijepi cenzor nikad nisu doista posjedovali svoje
žrtve, one bi im uvijek izmicale,jednako kao što su i predmeti mašte uvi-
jek istodobno nadohvat ruke i nedostižni. Koliko god žrtve bile slom-
ljene, nije ih se moglo prisiliti na pokornost.
O svemu sam tome razmišljala jednog četvrtka navečer nakon nas-
tave, dok sam čitala dnevnike koje su mi djevojke ostavile, s njihovim
novim sastavcima i pjesmama. Na početku naše radionice zamolila sam
ih da opišu kako vide same sebe. Tada nisu bile spremne suočiti se s tim
pitanjem, a ja bih se svako malo na nj vraćala i ponovno ga postavljala.
Sada sam sjedila sklupčana na dvosjedu i prelistavala desetke stranica nji-
hovih nedavnih odgovora.
Jedan od tih odgovora je preda mnom. Pripada Sanaz, koja mi ga je
predala kratko nakon svoga zatvorskog iskustva na Kaspijskom jezeru.
Riječ je o jednostavnu crno—bijelom crtežu nage djevojke; bjelina
njezine puti obuhvaćena je crnim balonom. Skutrila se gotovo u položaj
75
fetusa, obgrlivši privučeno koljeno. Drugu je nogu ispružila ispred sebe.
Duga, ravna kosa prati valovitu liniju leda, ali liceje skriveno. Balon drži
u zraku divovska ptica s velikim crnim pandžama. Pozornost mi je
privukao mali detalj u suprotnosti spram očitijeg simbolizma sadržanog
u slici djevojke; djevojčina ruka, naime, pruža se iz balona i drži se za
pandžu. Ona u svojoj ranjivoj nagosti ovisi o toj pandži i pruža ruku da
se za nju uhvati.
Crtež mi je odmah prizvao u sjećanje Nabokovljevu rečenicu u
glasovitu pogovoru Loliti: "Lolita je prvi put počela pomalo pulsirati u
meni već potkraj 1939. ili na početku 1940., dok sam bio prikovan za
postelju uslijed jakog napadaja mcdurcbrcnc neuralgije." Sjeća se da je
"početnu drhtavicu nadahnuća izazvao u meni, ne znam ni sam kako,
novinski člančić o majmunu iz pariškog zoološkog vrta, koji jc, pošto ga
je neki naučenjak više sedmica mazio i nagovarao, nadrljao ugljenom
prvi crtež koji je ikad izradila jedna životinja — skica je prikazivala
rešetku kaveza u kojem je jadna zvjerka bila zatočena."2'
Dvije slike -jedna iz romana, druga iz stvarnosti - otkrile su strašnu
istinu. Njezina strahotnost nadilazi činjenicu da je u oba slučaja na djelu
bilo nasilje. Ona nadilazi i rešetke i otkriva bliskost i tijesnu povezanost
između žrtve i tamničara. Naše se oko na svakoj od njih usredotočuje na
delikatno mjesto na kojemu zatvorenik dodiruje rešetku, na nevidljivi
dodir između tijela i hladnog metala.
Većina se djevojaka izrazila riječima. Manna je sebe doživljavala kao
maglu, koja se kreće preko stvarnih predmeta i poprima njihov oblik ali
nikad sama ne postaje stvarnom. Yassi je sebe opisala kao plod mašte.
Nassrin je u jednom odgovoru ispisala definiciju riječi "paradoks" kako
je navodi Oxford English Dictionary. U gotovo svim tim opisima bio je
implicitno prisutan način na koji se djevojke vide u kontekstu izvanjske
stvarnosti koja im priječi da sebe jasno i individualno odrede.
Manna je jednom prigodom pisala o paru ružičastih sokni zbog kojih
ju je ukorila Studentska muslimanska organizacija. Kad se požalila svom
omiljenom profesoru, on se našalio rekavši joj da je svog muškarca,
Nimu, već zarobila i uhvatila ga u stupicu pa joj ne trebaju ružičaste
sokne da bi ga još više očarala.
Te su se studentice, poput ostalih pripadnica njihova naraštaja, raz-
likovale od mene u jednoj temeljnoj točci. Moja se generacija žalila zbog
Lolita, op. cit.,str. 371.
76
gubitka, praznine u našim životima koja je nastala zato što nam je prošlost
bila ukradena, učinivši nas izgnanicima u vlastitoj zemlji. Pa ipak, mi smo
imale prošlost koju smo mogle uspoređivati sa sadašnjošću; imale smo
sjećanja i slike onoga što nam je bilo oduzeto. Ali moje su djevojke
neprestano govorile o poljupcima koje su im uskratili, filmovima koje
nikad nisu vidjele i o vjetru koji nikad nisu osjetile na koži. Ova gene-
racija nije imala prošlosti. Njihovo je sjećanje bilo nedorečena želja, nešto
Što nikad nisu imale. Upravo ta lišenost, njihova čežnja za običnim
vidovima života, koji se podrazumijevaju, davala je njihovim riječima
stanovitu svjetlosnu kakvoću svojstvenu poeziji.
Pitam se što bi bilo kad bih se upravo sada, u ovom trenutku, okrenu-
la prema ljudima koji sjede u kavani za stolom do mojega, u zemlji koja
nije Iran, i počela im govoriti o životu u Tcheranu — kako bi reagirali. Bi
li osudili mučenja, pogubljenja i činove ekstremne agresije. Mislim da bi.
No što je s činovima transgresije, zadiranja u naš svakodnevni život,
poput zabrane da nosimo ružičaste sokne?
Pitala sam učenice sjećaju li se prizora plesa iz Poziva na smaknuće:
tamničar pozove Cincinnatusa na ples. Oni zaplesti valcer i u plesu
dospiju u predvorje. U kutu naiđu na stražara:"Opisali su krug oko njega
i otklizili natrag u ćeliju, i sada je Cincinnatus žalio stoje zagrljaj ugodne
omamljenosti trajao tako kratko."Ta vrtnja ukrug glavna je tema knjige.
Sve dok prihvaća lažni svijet koji mu tamničari nameću, Cincinnatus
ostaje njihovim zatočenikom i kreće se u krugovima koje su oni stvorili.
Najgori zločin totalitarnog svjetonazora sastoji se u tome da građane,
uključujući i svoje žrtve, prisiljava da postanu suučesnici u zločinu. Ples
s tamničarem, sudjelovanje u vlastitu pogubljenju, čin je krajnje okrut-
nosti. Moje su studentice svjedočile tome u režiranim sudskim procesi-
ma koji su se prikazivali na televiziji, a svaki put kad bi izišle na ulicu
odjevene kao što im je bilo propisano samo su davale legitimitet tom
istom režimu. Nisu postale dijelom gomile koja promatra pogubljenje, ali
nisu skupile snagu ni ustati protiv njega.
Jedini način da se iziđe iz tog kruga, da se prekine ples s tamničarem,
jest iznaći put očuvanja vlastite osobnosti, te jedinstvene kvalitete koju je
nemoguće opisati ali koja razlikuje jedno ljudsko biće od drugoga. Zbog
toga su u tom "njihovu" svijetu obredi — prazni obredi — postali tako pre-
sudno važni. Nije bilo velike razlike između naših tamničara i
Cincinnatusovih krvnika. Preplavili su svekoliki privatni prostor i
77
pokušali uobličiti svaki naš pokret, prisiliti nas da postanemo oni, a to je
zapravo, samo drugi oblik pogubljenja.
Na kraju, kada Cincinnatusa vode na stratište, i kad položi glavu na
panj pripremajući se za pogubljenje, on ponavlja magičnu mantru: "Ja
sam".To stalno podsjećanje na vlastitu jedinstvenost, i njegov pokušaj da
piše, da artikulira i stvori jezik različit od onoga koji su mu nametnuli
tamničari, spašava ga u posljednjem trenutku, jer tada uzima vlastitu
glavu u ruke i zapućuje se prema glasovima koji ga zazivaju iz tog dru-
goga svijeta, dok se stratište i lažni svijet koji ga okružuje, zajedno s nje-
govim krvnikom, naprosto rasplinu...
II. DIO
Gatsby
1
Mlada žena stoji sama usred gužve uTeheranskoj zračnoj luci.s naprt-
njačom na leđima, s velikom torbom koja joj visi na ramenu, gurajući
vršcima nožnih prstiju pretovarena prtljažna kolica. Zna da bi tu negdje
trebao biti njezin suprug, s kojim je već dvije godine u braku, i njezin
otac, s kovčezima. Stoji u prostoru carinarnice, suznih očiju, očajno tra-
žeći poznato lice, nekoga na koga bi se mogla nasloniti i reći:"Oh, kako
sam sretna, kako radosna, kako apsolutno sretna što sam se vratila kući!
Napokon, da ovdje i ostanem!" Ali ne vidi nikoga kome bi se nasmiješila.
Zidovi zračne luke prometnuli su se u strani prizor, s divovskim poste-
rima ajatolaha koji motri optužujućim pogledom. Ugođaj odražavaju i
crne i krvavocrvene parole: SMRT AMERICI! OOI.JF <.WER.ljALf7.AM ! AMERI-
KA, NAŠ NAJLJUĆI NEPRIJATELJ!
Još ne shvaćajući da dom koji je napustila prije sedamnaest godina,
kad joj je bilo trinaest, više nije dom, stoji sama, ispunjena zbunjujućim
osjećajima, spremna briznuti u plač na najmanji povod. Pokušavam ne
gledati u nju, ne naletjeti na nju, proći pokraj nje nevidljiva. Ali ne mogu
od nje pobjeći.
Ovaj aerodrom, teheranska zračna luka, uvijek je u meni budio najra-
njivije osjećaje. Kad sam ga prvi put napuštala bilo je to gostoljubivo i
čarobno mjesto, s lijepim restoranom, u kojemu su se petkom uvečer
održavali plesovi, i s kafeterijom s velikim francuskim prozorima koji su se
otvarali na terasu. Kao djeca, brat i ja stajali bismo zatravljeni pred tim pro-
zorima, jeli sladoled i brojali avione. Uvijek bi nas pri slijetanju aviona obu-
zclo silno oduševljenje kad bi iznenada zatreperila signalna svjetla
potvrđujući naš dolazak, potvrđujući da nas Teheran očekuje. Sedamnaest
sam godina sanjala o tim svjetlima, cako čarobnim i zavodljivim. Sanjala sam
o tome da me preplave i da nikad više ne moram otputovati.
San se cupokon ostvario. Bih sara kod kuće, ali raspoloženje m aero-
dromu nije bilo gostoljubivo. Bilo je turobno i pomalo prijeteće, poput
s2
mrgodnih portreta ajatolaha Homeinija i njegova imenovanog nasljedni-
ka, ajatolaha Montazerija, koji su prekrivali zidove. Izgledalo je kao daje
zločesta vještica svojom metlom pomela zgradu i jednini zamahom
uklonila restorane, djecu i žene u živopisnoj odjeći kakvih sam se sjećala.
Taj je osjećaj potvrdila prikrivena tjeskoba u očima moje majke i pri-
jatelja koji su došli na aerodrom da nam požele dobrodošlicu.
Dok smo napuštali carinski prostor, zaustavio nas je mrzovoljan mladi
muškarac: htio me je pretražiti.
-Već su nas pregledali - primijetila sam.
Nisu i ručnu prtljagu — rekao je odsječno. Ali zašto, ovo je moj
dom, htjela sam reći, kao da bi me to moglo zaštititi od sumnje i podo-
zrivosti. Morao je provjeriti da ne nosim alkoholna pića. Odveo me u
kut. Bijan, moj suprug, promatrao me tjeskobno, ne znajući čega se treba
više bojati, mrzovoljnog čuvara ili mene. A onda mu se na licu pojavio
osmijeh na koji sam se poslije naviknula: suučesnički, pomirljiv, ciničan.
Zar se raspravlja s bijesnim psom? — netko me poslije pitao.
Najprije su mi ispraznili torbu: ruž za usne, nalivpera i olovke, dnev-
nik i futrola za naočale. Potom su se obrušili na naprtnjaču, iz koje su
izvadili moju diplomu, vjenčani list, knjige: Adu, Zidove bez novca, Velikog
Gatsbyja... Čuvar ih je vadio s prezirom, kao da dodiruje nečije prljavo
rublje. Ali, nije mi ih oduzeo — ne ovaj put.To se dogodilo poslije.
2.
Tijekom prvih godina boravka u inozemstvu — dok sam pohađala
školu u Engleskoj i Švicarskoj, i poslije, kad sam živjela u Americi —
pokušavala sam uobličiti ta druga mjesta sukladno svom poimanju Irana.
Pokušala sam perzijanizirati krajolik, i čak sam se jedan semestar preselila
u mali koledž u Novom Meksiku, uglavnom zato jer me podsjećao na
moj dom. Vidite, Frank i Nancy, onaj mali potok obrubljen stablima, što viju-
ga preko spržene zemlje, sasvim je nalik na Iran. Sasvim poput Irana, sasvim
poput doma. Ono što sam najviše voljela uTchcranu, govorila bih svakome
tko me htio slušati, bile su planine, i sušna ali darežljiva klima, drveće i
cvijeće koje je cvjetalo i raslo na njegovoj sprženoj zemlji, pohlepno upi-
jajući sunčevu svjetlost.
83
Dok je otac izdržavao zatvorsku kaznu, vratila sam se kući i dobila do-
puštenje da ostanem godinu dana. U to sam se vrijeme osjećala dovoljno
nesigurno da se na brzu ruku udam, prije svog osamnaestog rođendana.
Udala sam se za čovjeka čija je najveća preporuka bila činjenica da nije bio
poput nas - nudio mije način života koji je, za razliku od našega, izgledao
pragmatičan i jednostavan; i bio je tako siguran u sebe. Nije cijenio knjige
("Problem s tobom i tvojom obitelji je u tome što vi više živite u knjigama
nego u stvarnosti"), bio je bolesno ljubomoran — ljubomora je bila dio nje-
gove slike o sebi kao o čovjeku koji upravlja svojom sudbinom i posjedom
— bio je lovac na uspjeh ("Kad budem imao vlastiti ured moj će stolac biti
viši od stolaca posjetitelja, pa ću si tako osigurati njihovo strahopoštovanje")
i divio se Franku Sinatri. Onoga dana kad sam rekla "da" znala sam da ću se
razvesti. Nije bilo granica mojem nagonu za samouništenjem, kao ni opas-
nosti kojima se nisam bila spremna izložiti u životu.
Preselili smo se u Norman, u Oklahomi, gdje je on na Oklahoniskom
sveučilištu upisao magisterij iz građevinarstva, no već nakon šest mjeseci
odlučila sam se razvesti, čim moj otac iziđe iz zatvora. To je potrajalo tri
godine. On nije pristajao na rastavu. ("Žena ulazi u muževljevu kuću u vjen-
čanici, a iz nje izlazi pod mrtvačkim pokrovom."). Pogrešno me procijenio.
Želio je da se njegova supruga lijepo odijeva, da ureduje nokte, svaki tjedan
posjećuje frizera. Razočarala sam ga svojim dugim haljinama i izlizanim tra-
pericama, dugom kosom i sjedenjem na travnjaku sa svojim američkim pri-
jateljima dok bi njegovi prijatelji prolazili mjerkajući nas ispod oka.
Otac je spremno odobrio moju rastavu i zaprijetio da će tužbom
zatražiti moje izdržavanje, što je bila jedina zaštita žene pod islamskim
zakonom. Suprug je naposljetku popustio, nakon što sam odustala od ali-
mentacije i prepustila mu novac sa zajedničkog računa, automobil i tepi-
he. Vratio se kući, a ja sam ostala u Normanu, kao jedina strana studen-
tica na Odsjeku anglistike. Izbjegavala sam pripadnike iranske zajednice,
posebno muškarce, koji su gajili različite iluzije o raspoloživosti mlade
rastavljene žene.
Evo kako se sjećam Normana: crvena zemlja i krijesnice, pjesme i
demonstracije ispred Ovala 22; čitanje Melvillca, Poca, Lcnjina, i Mao Ze
Donga; čitanje Ovidija i Shakespearea u topla proljetna prijepodneva s
najdražim profesorom konzervativnog političkog opredjeljenja; pjevanje
~ Tako su studenti nazivali sveučilišnu zgradu u Normanu; zacijelo zdanje jajolikog oblika. (Prev.)
84
revolucionarnih songova u poslijepodneva, u društvu svojeg profesora
ljevičarskog uvjerenja. Navečer bismo gledali nove filmove Bergmana,
Fellinija, Godarda i Pasolinija. Kad se prisjećam tih dana u mislima mi se
isprepliću različite slike i zvukovi: turobni nijemi kadrovi Bcrgmanovih
žena pretapaju se s umirujućim glasom Davida, moga radikalnog profe-
sora, dok pjeva uz pratnju gitare:
Dugokosi nam propovjednici svaku večer
Govore što jc dobro a što zlo
A kad tražimo nešto za jelo
Kažu nam umilno:
Jest ćete poslije, na veličanstvenom mjestu, na nebu
Radite i molite se, živite od trave, pita vas čeka na nebu, kad umrete.
To je laž!
Prosvjedovali bismo u prijepodneva zaposjedajući upravne zgrade,
pjevali na travi ispred zgrade Odsjeka anglistike koju smo nazivali Južni
Oval, promatrah gole trkače kako pretrčavaju livadu u smjeru zgrade od
crvene opeke u kojoj je bila knjižnica. Stupala sam s demonstrantima
tih dana pobune protiv rata u Vijetnamu, dok bi vježbanjem iscrpljeni
pripadnici Zbora za izobrazbu pričuvnih časnika hinili da ne primje-
ćuju našu prisutnost na travi. Poslije bih odlazila na domjenke sa svo-
jom istinskom ljubavi, čovjekom koji me upoznao s Nabokovom i po-
klonio mi_ Adu, na čijem mije predlistu napisao posvetu: "Mojoj Azar,
mojoj Adi, Ted."
Moja se obitelj uvijek odnosila prema politici s nekom vrstom
buntovničke superiornosti. Ponosili su se činjenicom daje obitelj Na-
fisi bila na glasu po tome stoje tijekom osam stotina godina — "'četrna-
est generacija", naglasila bi majka s ponosom — davala svoj doprinos
književnosti i znanosti. Muškarci su se nazivali hakimi, ljudi od znanja,
a poslije, u ovom stoljeću, žene iz obitelji Nafisi studirale su i obrazova-
le se u vrijeme kad se malo koja žena usudila napustiti dom. Kad jc
otac postao gradonačelnik Tchcrana, umjesto da to proslavi, obitelj jc
vijest primila s nelagodom. Moji mladi ujaci, koji su u to vrijeme
studirah, skrivali su činjenicu da im je on brat. Kad je otac pao u
nemilost, rođaci su se više ponosili njime dok je izdržavao zatvorsku
kaznu, nego kad jc bio gradonačelnik.
85
Nevoljko sam se pridružila Iranskom studentskom pokretu. Očevo
zatočeništvo i umjereni rodoljubni osjećaji moje obitelji učinili su me
osjetljivijom za politiku, ali prije sam bila buntovnica nego politička
aktivistica - u to vrijeme, doduše, u tome nije bilo velike razlike.
Privlačna je okolnost bila da me muški članovi pokreta nisu napastovali
i nisu me pokušavali zavesti. Umjesto toga, organizirali su kružoke na
kojima smo čitali i raspravljali o Engclsovu Podrijetlu obitelji, privatnog vlas-
ništva i države i Marxovu 18. bntmaireu Louisa Donapartea. U sedamdese-
tim je godinama medu Irancima, ali i medu Amerikancima i europskim
studentima, vladalo revolucionarno raspoloženje. Tu je bio i primjer
Kube i Kine, dakako. Pobunjenički zanos i romantični ugođaj bili su
zarazni, i iranski su se studenti našli u prvim redovima pokreta. Bili su
aktivni i čak su ulazili u sukobe, pa su tako završili u zatvoru zbog zau-
zimanja Iranskog konzulata u San Franciscu.
Iranska studentska grupa na Sveučilištu Oklahoma bila je ogranak
Svjetskog saveza iranskih studenata, koji je imao članove i ogranke u
svim glavnim gradovima Europe i Sjedinjenih Država. U Oklahomije
ta skupina bila odgovorna za organiziranje RSB—a, borbenog stu-
dentskog ogranka Revolucionarne komunističke partije, i za osnivanje
Komiteta zemalja u razvoju 2a borbu protiv imperijalizma, čiji su
članovi bili radikalni studenti raznih nacionalnosti. Savez je organiziran
po uzoru na Lenjinov demokratski centralizam, snažno utječući na stil
života i društveno djelovanje svojih članova. S vremenom su militant-
niji i marksistički elementi počeli prevladavati, izbacivši ili izolirajući
one umjerenijih i domoljubnih opredjeljenja. Njihovi članovi su
uglavnom nosili sportske jakne i čizme po uzoru na Chc Guevaru;
žene su obično nosile kratku kosu, maoističke jakne i kaki hlače i
rijetko su se šminkale.
Tada je započelo shizofreno razdoblje ti mom životu u kojemu sam
pokušavala pomiriti svoje revolucionarne težnje sa stilom života koji mi
je najbolje odgovarao. Nikad se nisam posve uklopila u pokret. Pod
različitim bih izgovorima napuštala duge sastanke na kojima su se sukob-
ljavale različite protivničke grupacije, ponekad bih se čak zaključala u
kupaonicu samo da ih izbjegnem. Uporno sam nosila duge haljine izvan
sastanaka i odbijala sam odrezati kosu. Nikad nisam izgubila naviku
čitanja i ljubav spram "kontrarevolucionarnih" pisaca — T. S. Eliota,Janc
Austen, SvK'ije Plath, Nabokova, Faulknera - ali sam strastveno govorila
86
na skupovima; nadahnuta rečenicama koje sam pročitala u romanima i
pjesmama, poslagala bih riječi na način da zvuče revolucionarno. Čežnja
za domom koja me jc tištala uobličila se u strastven govor protiv tirana
kod kuće i njihovih američkih pristalica, i unatoč tome što sam se
osjećala otuđena od samog pokreta, kojemu nikad nisam dokraja pri-
padala, iznašla sam ideološki okvir u koji sam mogla uklopiti svoju
neobuzdanu, nepromišljenu strast.
Jesen 1977. obilježila su dva događaja: moje vjenčanje u rujnu i Sahov
posljednji i najdramatičniji posjet Sjedinjenim Državama u studenome.
Bijana Nadcrija upoznala sam dvije godine ranije, na studentskom skupu
u Berkelevju. Bio je voda skupine kojoj sam bila najviše naklonjena.
Zaljubila sam se u njega iz posve "pogrešnih" razloga: ne zbog njegove
revolucionarne retorike,nego zato Stoje imao povjerenja u sebe i u svoja
uvjerenja koja su nadilazila histeriju prisutnu u pokretu. Bio je lojalan,
strastveno odan svemu čega bi se poduhvatio, bila to njegova obitelj,
posao ili pokret, ah u svojoj odanosti nikad nije gubio iz vida u što bi se
pokret mogao izroditi. Divila sam mu se u jednakoj mjeri zbog stavova
koje jc zastupao, kao i zato što se odbio podrediti revolucionarnom dik-
tatu.
Dok sam sudjelovala u brojnim demonstracijama — izvikujući
parole protiv miješanja Sjedinjenih Država u politiku Irana na protest-
nim skupovima tijekom kojih bismo raspravljali do kasno u noć,
misleći da govorimo o Iranu, a zapravo zaokupljeniji događajima u
Kini — pratila me jc slika mojeg doma. Bila je samo moja i u svakoj
sam je prigodi mogla prizvati u sjećanje i promatrati svijet kroz njezin
magličast odraz.
Bilo je ozbiljnih proturječnosti i paradoksa u mojoj ideji o "domu".
Bio je to bliski Iran, za kojim sam ćutjela nostalgiju, mjesto gdje su bili
moji roditelji i prijatelji i ljetne noći provedene na Kaspijskome jezeru. Ali
jednako je stvaran bio i onaj drugi, revolucionarni Iran, o kojemu smo
stalno razgovarali na našim sastancima, prepirući se oko toga što zapravo
želi iranski narod. Kako jc pokret u sedamdesetima postajao radikalniji,
"narod" je od nas tražio da na domjencima ne poslužujemo alkoholna
pića, da ne plešemo i ne slušamo "dekadentnu" glazbu: bila je dopuštena
jedino narodna i revolucionarna glazba.Tražilo se da djevojke nose kratko
podšišanu kosu ili pletenice. Zahtijevalo se da ne podlegnemo buržoaskim
metodama obrazovanja.
87
3.
Otprilike mjesec dana nakon što sam se iskrcala na teheranskom aero-
dromu, obrela sam se na Odsjeku za anglistiku Tcheranskog sveučilišta.
Kad sam stigla, gotovo sam se sudarila s mladim muškarcem u sivu odijelu,
kovrčave kose i prijateljska držanja. Poslije sam otkrila daje i on nedavno
došao na katedru, da se upravo vratio iz Sjedinjenih Država kao i ja, i da
je, poput mene, ponesen novim i uzbudljivim idejama. Tajnica, koja je
usprkos kršnoj ljepoti zračila nekom svetošću, nasmiješila mi se i povela
me do vrata pročelnikova ureda.Vratila se trenutak poslije i klimnula mi
da uđem. Ulazeći, spotaknuta sam se o nizak drveni prag između vrata,
izgubila ravnotežu i umalo pala na pročelnikov stol.
Pozdravio me odsutno se nasmiješivši i ponudio mi stolac. Posljednji
sam put bila u tom uredu prije dva tjedna, kad me pozvao na razgovor
pročelnik drugog odsjeka, visok, srdačan čovjek koji se raspitivao o
mojim brojnim rođacima, uglednim piscima i članovima Akademije. Bila
sam mu zahvalna Što pokušava ublažiti moju nelagodu, ali i zabrinuta da
ću se cijeli život morati nadmetati sa sjenama uglednih članova obitelji.
Ovaj novi čovjek, dr. A., bio je drukčiji. Njegov je osmijeh bio pri-
jateljski, ali ne i prisan; bio je više procjenjivački. Pozvao me iste večeri
na domjenak u svoju kuću, ali ponašao se suzdržano. Razgovarali srno o
književnosti, a ne o mojim rođacima. Pokušala sam mu objasniti zašto
sam promijenila temu svog doktorata.
-Vidite - rekla sam mu - željela sam načiniti komparativnu studiju
književnosti dvadesetih i tridesetih godina, proleterskih i ne-proleterskih
pisaca. Najprikladnijom mi se osobom učinio Fitzgerald - dakako, za
dvadesete. U vezi s njim nije bilo dvojbe. Ali, našla sam se u teškoćama kad
je trebalo naći njemu suprotstavljenu ličnost — da li izabrati Steinbecka,
Farrella ili Dos Passosa? Nijedan se od njih ne može mjeriti s
Fitzgeraldom, zar ne? Dakako, u literarnom smislu. Postoji li uopće drugi
smisao? Kako god bilo, pronašla sam i prave proleterske pisce, čiji duh
najbolje utjelovljuje Mikc Gold.
-Tko?
— Mike Gold, izdavač popularnog književnog časopisa radikalne ori-
jentacije, New Masses. Možda nećete vjerovati, ali u ono je vrijeme on
SS
bio vrlo utjecajan. Prvi je u Sjedinjene Države uveo pojam proleterske
umjetnosti. Čak i pisci poput Hemingwaya vodili su računa o onome što
je govorio — a Hemingwaya je proglasio "činovničkim" piscem, dok je
Thorntona Wildera nazivao "Emilv Post23 kulture". Naposljetku sam
odlučila odustati od Fitzgeralda. Zanimao me Gold i razlog zašto je
privukao toliku pozornost — jer privukao ju je. U tridesetima su ljude
poput Fitzgeralda izgurale te mlade snage, a ja sam željela znati zašto.
Osim toga, i sama sam bila revolucionarno nastrojena; željela sam razu-
mjeti strasti koje upravljaju ljudima poput Mikca Golda.
- Željeli ste strast — pitao me — i zato ste napustili Fitzgeralda i
okrenuli se tom drugom čovjeku? — Razgovor je bio zanimljiv, i prih-
vatila sam njegov poziv na domjenak iste večeri.
Onaj drugi pročelnik, visok i prijateljski nastrojen, sada je, saznala
sam, bio u zatvoru. Nitko nije znao kad će ga pustiti, ili hoće li ga
uopće pustiti. Dosad su mnogi profesori bili izbačeni, a drugi će ih
uskoro slijediti.Tako su stvari izgledale u prvim danima revolucije, kad
sam ja naivno i s osjećajima posve neprimjerenim okolnostima počela
svoju karijeru predavača kao najmlađa i najnovija članica Odsjeka
anglistike na Teheranskom sveučilištu. Da mi je taj položaj bio
ponuđen na Oxfordu ih Ilarvardu, ne bih se osjetila počašćenijom i
zbunjenijom.
Izraz lica dr. A. kad sam se spotaknula na pragu njegovih vrata bio je
isti kakvim su me tijekom godina dočekivale mnoge osobe, vrlo različite
od njega. Bio je to izraz iznenađenja s primjesom uvidavnosti. Smiješna
mala, kao daje govorio, koju treba voditi i ponekad joj pokazati gdje joj
je mjesto. Poslije će se pojaviti drukčiji izraz, izraz frustracije, u slučaje-
vima kada ne bih postupila u skladu s očekivanjima: postala sam tvr-
doglavo i neobuzdano dijete koje je teško nadzirati.
4.
Sva moja sjećanja na te prve godine povezana su s Teheranskim sveuči-
lištem. Bio je on pozornica svih događanja, nepomično središte s kojim je bi-
,( Američka novinarka i književnica (1872-1960); najpoznatija joj je knjiga o bon-conu, Btlquette in
Sodei); in Business, in Politics and at Home. (Nap. ur.)
89
lo povezano svekoliko političko i društveno djelovanje. Kad snio u SAD-u
čitali ili slušali o nemirima u Tchcranu, Tchcransko sveučilište uvijek se
spominjalo kao poprište najvažnijih bitaka. Sve su se političke grupacije
služile njime kao prostorom za iznošenje svojih stavova.
Stoga nije bilo neobično da je i nova islamska vlast izabrala Teheransko
sveučilište za održavanje tjednih molitava petkom. Taj je čin imao dodatnu
važnost, jer su ranije, pa čak i sada nakon revolucije, muslimanski studenti,
posebno oni fanatičniji, predstavljali manjinu u odnosu na lijeve i svje-
tovnije orijentirane studentske skupine. Činilo se kao da je tim činom
islamska frakcija potvrdila svoju pobjedu nad ostalim političkim grupacija-
ma: poput pobjedničke vojske, izabrala je za svoje sjedište najdragocjeniji
prostor okupirane zemlje, samo srce osvojenog prostora. Svakog tjedna
jedan od najuglednijih vjerskih voda uspeo bi se na podij i obratio se
tisućama ljudi koji su se okupili na prostoru ispred sveučilišta - muškarci na
jednoj strani, žene na drugoj. Stajao bi s puškom u jednoj ruci i držao tjed-
nu propovijed, govoreći o najvažnijim političkim događajima. Ipak, činilo se
kao da se i sam prostor sveučilišta buni protiv takva presezanja.
Tih sam dana osjetila kako medu različitim političkim grupacijama
bjesni prikriveni rat i da se glavna bitka vodi na Sveučilištu. Tada nisam
znala da ću i sama morati na njemu povesti svoju bitku. Danas mi je drago
da nisam bila svjesna posebne ranjivosti svog položaja: sa svojom malom
zbirkom knjiga, bila sam poput poslanice iz zemlje koja ne postoji, s
gomilom snova, koja je došla da bi ovu zemlju ponovno pretvorila u svoj
dom. Okružena razgovorima o izdaji i promjenama u vladi, događajima
koji su sada u mome duhu zbrkani i vremenski neodređeni, smjestila bih
se gdje god bih se zatekla, okružena knjigama i bilješkama, pokušavajući
pripremiti za svoja predavanja. U prvom sam semestru vodila seminar pod
nazivom "Istraživanja", u kojemu smo se usredotočili na Pustolovine
Hucklebe.rryja Finna, i na pregled književnosti dvadesetog stoljeća.
Pokušavala sam biti "politički korektna". Uz Velikog Gatsbyja i
Zbogom oružje predavala bih o Maksimu Gorkom i Mikeu Goldu.Vcćinu
dana provodila sam u knjižarama u ulici preko puta sveučilišta.Ta ulica,
nedavno prozvana Avenijom Revolucije, bila je središte najvažnijih
knjižara i izdavača u Teheranu. Bilo je takvo zadovoljstvo ići iz jednog
odjela u drugi i naići povremeno na prodavača ili kupca koji vas upute
na neki nenadani dragulj, ili vas zapanje poznavanjem slabo poznatog
engleskog pisca po imenu Henry Green.
90
Usred grozničavih priprema za predavanja, pozvali bi me na sveuči-
lište zbog stvari koje nisu bile ni u kakvoj vezi s mojom nastavom i s
knjigama. Gotovo svakog tjedna, ponekad i svaki dan u tjednu, održavale
su se ili demonstracije ili mitinzi, koji su nas privlačili poput magneta,
mimo naše volje.
Jedna mi se uspomena diskretno ali uporno prikrada u misli, zavodlji-
vo me draškajući. S kavom u jednoj ruci s nalivperom i bilježnicom u
drugoj, pripremala sam se poći na balkon i tamo spremati predavanje.
Zazvonio je telefon. Javio se užurban i uznemiren glas prijateljice. Željela
je znati jesam li ćula novost: umro je ajatolah Talcghani, vrlo omiljen
kontroverzni vjerski voda, jedna od najvažnijih ličnosti revolucije. Bio je
relativno mlad i radikalan i već su stale kolati glasine daje ubijen. Po-
grebna povorka njemu u čast trebala je krenuti s Tcheranskog sveučilišta.
Ne sjećam se točno što se događalo u vremenu koje je proteklo
između telefonskog poziva i mog dolaska na Sveučilište, gotovo sat
poslije. Bio je prometni zastoj. Bijan i ja izišli smo i/ taksija u blizini
sveučilišta i nastavili pješice. Nakon kratkog vremena, kao da nas neki
nevidljivi izvor energije gura prema naprijed, naš se hod iz nekog
razloga prometnuo u trčanje. Okupilo se veliko mnoštvo ožalošćenih,
blokirajući ulice koje su vodile do fakulteta. Spominjala se tučnjava
koja je izbila između pristaša Mudžahedina, radikalne vjerske organi-
zacije koja je tvrdila da jcTalcghanijcv duhovni i politički sljcdnik, i
pripadnika organizacije neformalno nazvane Hezbolah — Alahove
stranke, koju su uglavnom činili fanatici i dobrovoljci odlučni da na
zemlji provedu Božji zakon. Sukob je izbio oko toga kome će pri-
pasti čast da nosi Taleghanijevo tijelo. Mnogi su plakali udarali se po
grudima i glavi vičući:
- Danas je dan žalosti! Danas je Taleghani uzašao na nebo!
Tijekom sljedeća dva desetljeća slični su se povici čuli mnogo puta,
što je bio pokazatelj simbioze između pokretača revolucije i smrti. Tada
sam prvi put doživjela očajnički, orgijastički užitak takvog javnog iskazi-
vanja žalosti: bilo je to jedno od rijetkih mjesta na kojima su se ljudi
miješali i dodirivali tijelima, na kojima su nekažnjeno mogli podijeliti
snažne emocije. U zraku je lebdjela neka divlja, seksualnošću nabijena
grozničavost. Poslije, kad sam naišla na Homeinijev slogan koji je obzna-
njivao da Islamska Republika crpi snagu iz svojih žalobnih ceremonija,
mogla sam posvjedočiti istinitost te tvrdnje.
91
Tog sam dana srela mnoge ljude koji su iskrsavali i nestajali kao u crta-
nom filmu. Jesam li tada vidjela Farideh? Pripadala je ekstremno lijevoj
grupaciji — s njom me upoznao moj brat, koji je poznavao neke njezine
drugove, vjerujući da bi mi ona mogla pomoći da se snađem u novom
okruženju.Vidjela sam je tek na trenutak, zauzetu kao i obično, uvijek
spremnu da nekoga ili nešto napadne: vidjela sam je i izgubila iz vida.
Stajala sam usred meteža, pokušavajući pronaći neko poznato lice.
Uvijek bih na takvim demonstracijama izgubila iz vida one s kojima sam
došla. Sada sam izgubila supruga i već sam ga neko vrijeme tražila.
Gomila se natiskivala prema meni. Iz brojnih zvučnika odjekivali su
glasovi. Posvuda su, poput gljiva poslije kiše, izniknuli plakati sTalegha-
nijevim likom: na zidovima, na vratima i na izlozima knjižara, čak i na
stablima. Činilo se da se široka ulica ispred sveučilišta steže i širi povodeći
se za našim gibanjem; dugo sam se kretala bez cilja, prepustiv.ši se talasa-
nju mnoštva. A onda sam se zatekla kako udaram šakom o drvo i plačem,
kao da mi je umro netko najbliži, kao da sam ostala posve sama na
cijelome svijetu.
5.
Prije početka drugog semestra, u rujnu 1979., većinu sam vremena
provodila u potrazi za knjigama za pripremu svojih predavanja. U jednoj
knjižari, dok sam prebirala po primjercima Velikog Gatsbyja i Zbogom
ondje, prišao mije vlasnik:
— Ako vas zanimaju, bit će bolje da ih odmah kupite — rekao je tužno
klimajući glavom. Pogledala sam ga suučesnički i rekla samozadovoljno:
- Prevelika je potražnja za njima. Protiv toga "oni" ne mogu ništa, zar
ne?
Bio je u pravu. Već nakon nekoliko mjeseci teško se moglo doći do
Fitzgeralda i Hemingvvava. Vlast nije mogla odstraniti sve primjerke s
knjižarskih polica, ali postupno je zatvorila neke od najvažnijih knjižara
sa stranim knjigama i ometala njihovo raspačavanje u Iranu.
Večer prije prvog predavanja bila sam prilično uzbuđena, poput
djeteta na prvi dan škole. S neobičnom sam pomnjom birala odjeću i
pregledala svoju malu zalihu knjiga.Većinu njih ostavila sam u SAD-u,
92
kod šogorice, zajedno sa starinskim zrcalom, očevim poklonom. Mislila
sam da ću ih poslije donijeti, ne znajući da se jedanaest godina neću
tamo vraćati, i da će ih u međuvremenu moja šogorica većinu razdi-
jeliti.
Toga prvoga dana otišla sam na fakultet oboružana svojim vjernim
Galsbyjein. Pokazivao je već znakove istrošenosti: što mi je knjiga bila
draža, to je više bila istrošena i pohabana. Huckleberry Finn se još mogao
nabaviti u knjižarama pa sam za svaki slučaj kupila jedan primjerak.
Nakon nešto oklijevanja, uzela sam i Adu, iako nije bila u mom nas-
tavnom programu — tek tako, da bi mi ulijevala sigurnost.
Sveučilište je bilo sagrađeno u vrijeme vladavine šaha Reze Pahlavija,
u tridesetim godinama. Glavne zgrade kampusa imale su vrlo visoke
stropove, koji su počivah na širokim cementnim stupovima. Prostorije su
uvijek bile hladne zimi i vlažne ljeti. U sjećanju su zadobile divovske
razmjere kakve ustvari nisu imale, ali ta su prostrana zdanja iz tridesetih
godina ostavljala neobičan dojam. Bila su građena za mnoštvo: nikad se
u njima nismo osjećali posve ugodno.
Na putu do Odsjeka anglistike, odsutno sam u podnožju preširokog
stubišta primijetila različite štandove postavljene u prostranom predvor-
ju. Bih su to dugi stolovi - više od njih deset — prekriveni literaturom
različitih revolucionarnih skupina. Studenti su stajali u grupicama, raz-
govarajući i povremeno se prepirući, sprenmi u svakom trenutku braniti
svoj teritorij. Nije bilo otvorenog neprijateljstva, ali nad prostorijom je
lebdjelo ozračje pritajene prijetnje.
Bili su to presudni dani u povijesti Irana. Bitka oko oblika
državnog uređenja i temelja novog poretka vodila se na svim razina-
ma. Većina ljudi, među njima i neki ugledni vjerski vode, bili su za
uspostavljanje svjetovne vlasti. Snažne oporbene skupine — svjetovne
i vjerske - okupljale su se i bunile protiv autokratskih sklonosti vlada-
jućc elite. Najsnažnije oporbene grupacije bile su Muslimanska na-
rodna republikanska stranka ajatolaha Sariatmadarija i Nacionalni
demokratski front sastavljen od progresivnih svjetovnjaka koji su bili
u prvim redovima borbe za demokratska prava, uključujući i ženska
prava i pravo na slobodu tiska. U to su vrijeme ove stranke bile vrlo
omiljene te su na dvanaestu obljetnicu smrti nacionalnog junaka
Mossadegha, u selu Ahamed Abad gdje je Mossadegh bio pokopan,
uspjele okupiti oko milijun ljudi. Vodili su žestoku kampanju za
93
ustavotvornu skupštinu. Zabrana najpopularnijih i najnaprednijih no-
vina,/lyiiM(/(;s><w, izazvala je niz velikih demonstracija u kojima su vla-
dini pristaše napali demonstrante. Tih je dana bilo uobičajeno vidjeti
te razbijače na motorima s crnim zastavama i stjegovima, ponekad
predvođene mulama u blindiranim Mcrccdesima. Usprkos tim zlo-
kobnim znakovima, komunistička stranka Tudeh i marksistička orga-
nizacija Fedavin podržavale su radikalne reakcionare protiv onih koje
su nazivali liberalima te su nastavile vršiti pritisak na premijera
Bazargana, kojega su sumnjičili za povezanost s Amerikom.
Oporba je dočekana brutalnim nasiljem. "Ljudi u klompama i tur-
banima pružili su vam priliku", upozoravao je Homeini. "Nakon
svake pobune nekoliko tisuća korumpiranih elemenata javno se
pogubi i spali, i priča je završena. Zabranjuje im se objavljivanje novi-
na." Navodeći primjer Oktobarske revolucije i činjenicu da država još
nadzire tiskovine, nastavio je: "Zabranit ćemo sve stranke izuzev
jedne, ili tek nekoliko njih, koje će se ponašati ispravno... svi smo mi
pravili greške.Vjerovali smo da imamo posla s ljudskim bićima.Tome
očevidno nije tako. Imamo posla s divljim zvijerima.Više ih nećemo
trpjeti."
Kada se danas, nakon deset godina, prisjećam tih događaja, upravo mi
je nevjerojatno kako sam se uspijevala tako usredotočiti na svoj posao.Jcr,
bila sam jednako toliko zabrinuta za to kako će me moji studenti pri-
hvatiti koliko i zbog političkih nemira.
Prvo sam predavanje održala u dugoj prostoriji s prozorima na jed-
noj strani. Predavaonica je bila puna kad sam ušla, ali čim sam zauzela
mjesto za katedrom nervoza se raspršila. Studenti su bili neobično tihi.
Imala sam pune ruke knjiga i fotokopija, eklektičnu mješavinu revolu-
cionarnih pisaca čija su djela bila prevedena na perzijski i "elitista" poput
Fitzgeralda, Faulkncra.Virginije Woolf.
Predavanje je dobro prošlo i nakon toga sve je postalo lakše. Bila
sam entuzijastična, naivna i idealistična, i zaljubljena u svoje knjige.
Studenti su bili znatiželjni da upoznaju mene i dr. K., mladog muškarca
kovrčave kose na kojeg sam naišla u uredu dr. A. — neočekivane pri-
nove u vrijeme kad je većina studenata nastojala ocrniti svoje profe-
sore. Svi su oni bili "kontrarcvolucionari" — termin koji je pokrivao
široko polje značenja: od suradnje s prijašnjem režimom do korištenja
opscenih izraza u nastavi.
94
Tog prvog dana pitala sam studente što misle o ulozi koju bi
književnost trebala igrati, zašto uopće čitamo književna djela. Bio je
to neobičan početak, ali uspjela sam privući njihovu pozornost.
Objasnila sam da ćemo tijekom semestra čitati djela različitih pisaca i
raspravljati o njima, ali nešto stoje svim tim autorima zajedničko jest
njihova subverzivnost. Neki, poput Gorkoga ili Golda, bili su
otvoreno subverzivni u zagovaranju svojih političkih ciljeva; drugi,
poput Fitzgeralda i Marka Twaina, bili su, prema mome mišljenju,
subverzivniji od njih, iako je to bilo manje očito. Rekla sam im da
ćemo se tijekom semestra vratiti tim pitanjima, jer ih ja tumačim
ponešto drukčije nego stoje uobičajeno. Napisala sam na ploču jednu
od omiljenih misli njemačkog mislioca Theodora Adorna: "'Najviši
oblik morala jest ne osjećati se kod kuće u vlastitu domu." Objasnila
sam da većina velikih umjetničkih djela nastoji u nama probuditi
osjećaj da smo stranci u vlastitu domu. Najbolja fikcija sili nas na
postavljanje pitanja o nečemu što inače uzimamo zdravo za gotovo.
Ona dovodi u pitanje običaje i očekivanja kad postanu odveć usta-
ljenima. Rekla sam studentima kako želim da pri čitanju razmišljaju
o tome u kojem ih smislu ta djela uznemiruju, čine da se osjećaju
pomalo nelagodno, navode ih da pogledaju oko sebe i razmisle o svi-
jetu u kojemu žive i da ga, poput Alicc u Zemlji čudesa, promotre
drukčijim očima.
U to vrijeme studenti i profesori u pravilu su se diferencirali prema
političkim opredjeljenjima. Postupno sam povezala imena s licima i
naučila ih raspoznavati, saznala sam tko je s kime bio protiv koga i kojoj
skupini pripada. Gotovo je zastrašujuće kako te slike izranjaju iz praz-
nine, kao da lica mrtvaca ponovo zadobivaju život i dolaze dovršiti neke
neobavljene zadaće.
Vidim g. Bahrija u srednjem redu, kako pomiče olovku pišući
spuštene glave. Pitam se zapisuje li ono što govorim ili samo hini da to
čini? Svako malo digne glavu i gleda u mene, kao da pokušava odgonet-
nuti zagonetku, potom se iznova saginjc i nastavlja pisati.
U drugom redu, pokraj prozora, sjedi mladić čijeg se lica dobro
sjećam. Ruke je prekrižio na grudima, sluša pažljivo, upijajući svaku riječ
- ne toliko zato što bi želio ili trebao nešto naučiti, nego zato što je, iz
nekih samo njemu znanih razloga, odlučio ništa ne propustiti. Nazvat ću
ga g. Nvazi.
95
Moji najradikalniji studenti sjede u posljednjim redovima, s ciničnim
osmijesima na licima. Dobro se sjećam jednog lica: Mahtabinog. Sjedi s
nelagodom i gleda ravno u ploču, intenzivno svjesna ljudi koji sjede njoj
zdesna i slijeva. Tamne je puti, obična lica, još dječje zaokružena, s
pomirenim, tužnim očima. Poslije sam saznala da je stigla iz Abadana,
naftonosnog grada na jugu Irana.
A tu su dakako i Zarrin i njezina prijateljica Vida. Uočila sam ih još
prvog dana zato što su se toliko razlikovale od ostalih, kao da nisu imale
pravo biti u toj predavaonici ih općenito na Sveučilištu. Nisu se uklapale
ni u jednu od kategorija studenata na koje su u to vrijeme ti mladi ljudi
bili tako jasno podijeljeni. Ljevičarima su brkovi pokrivah gornju usnu.
kako bi se razlikovali od muslimana, koji su izbrijavali poput žileta tanku
crtu između gornje usne i brkova. Neki su muslimani puštah bradu.
Ljevičarke su se odijevale u kaki ili tamnozelenc boje — u dugačke, široke
košulje preko širokih hlača — a muslimanske su djevojke nosile čadore ili
glavu pokrivale maramom. Između tih dviju nespojivih rijeka bili su
apolitični studenti koje su svi mehanički okrstili monarhistima. Ali čak ni
pravi monarhisti nisu toliko stršali kao Zarrin i Vida.
Zarrin je imala svijetlu nježnu kožu, oči boje tekućeg meda, i svije t-
losmedu kosu, koju bi zadjenula iza ušiju. Ona iVida sjedile su u prvom
redu desne strane, pokraj vrata. Obje su se smiješile. Njihova nazočnost
na tom mjestu, s njihovim pastelnim i vedrim izgledom, činila se poma-
lo neumjesnom. Gak sam i ja, koja sam se dotad odrekla svojih revolu-
cionarnih uvjerenja, bila iznenađena njihovom pojavom.
Vida je bila nešto stroža, djelovala je više akademski, dok je kod Za-
rrin uvijek bila prisutna opasnost da zastrani, da izgubi kontrolu. Za ra-
zliku od tolikih drugih, one se nisu ispričavale zbog svog nerevolu-
cionarnog ponašanja, niti se činilo da se žele opravdavati. U to su vrijeme
studenti izostajali s nastave zbog najmanjeg povoda. Gotovo svakoga dana
zakazivani su novi sastanci, događale su se nove stvari, a usred svega toga
Zarrin i njezina prijateljica dolazile su - prije s voljom nego iz revnosti —
na svako predavanje, izgledajući svježe, skladno i besprijekorno.
Sjećam se da su me jednoga dana, kad su ljcvičarski studenti izostali
s predavanja u znak prosvjeda zbog nedavnog ubojstva trojice revolu-
cionara, sustigle dok sam silazila niza stube. Spomenula sam na preda-
vanju da bi studenti mogli imati poteškoća u vezi s nabavom nekih knji-
ga koje sam preporučila. Željele su me uputiti na knjižaru najbolje
96
opremljenu knjigama na engleskom jeziku u Teheranu, i reći mi da se
tamo još mogu naći primjerci Velikog Gatsbyja i Herzoga.
Već su pročitale Gatsbyja. Jesu li i ostale Fitzgeraldove knjige slične
ovoj? Nastavile smo razgovor o Fitzgcraldu dok smo silazile niz široke
stube, prolazile pokraj različitih štandova s političkim brošurama i pokraj
povelike skupine okupljene ispred zida oblijepljenog novinskim članci-
ma. Osjećala sam se vrlo mladom, smijalc smo se i razgovarale, potom se
zaputile svaka u svom smjeru. Nikad nismo osjetile veću uzajamnu
bliskost nego tada.
6.
"Zločincima ne treba suditi. Suđenje kriminalcima predstavlja krše-
nje ljudskih prava. Ljudska prava iziskuju da se zločinca ubije čim se
ustanovi da je riječ o zločincu", obznanio je ajatolah Homcini odgo-
varajući na osude međunarodnih udruga za zaštitu ljudskih prava zbog
vala pogubljenja koji je uslijedio nakon revolucije. "Kritiziraju nas zbog
toga što ubijamo z%'ijeri." Svečano raspoloženje slavlja i slobode koje je
uslijedilo nakon što je Šah svrgnut uskoro je zamijenila zabrinutost i
strah kad je poredak nastavio s pogubljenjima i ubojstvima "kontrarc-
volucionara", a nova samovlasna pravda oličena je u samoorganiziranim
bandama militanata koje su vršile teror na ulicama.
Ime: Omid Gharib
Spol: muški
Datum uhićenja: 9. lipnja 1980.
Mjesto uhićenja:Tchcran
Mjesto zatočenja:Tchcran, zatvor Qasr,
Optužba: prozapadne sklonosti, odgojen u zapadnjački nastrojenoj
obitelji; predug boravak na studiju u Europi; puši Winston; sklon ljevi-
čarenju.
Kazna: tri godine zatvora; smrt
Informacija o sudskom procesu: Optuženi je osuđen na zatvo-
renom procesu. Uhićenje nakon stoje vlastima u ruke dospjelo pismo
koje je poslao prijatelju u Francusku. Godine 1980. osuđen je na tri
97
godine zatvora. Dana 2. veljače 1982., prije nego što je Omidu
Gharibu istekla zatvorska kazna, njegovi su roditelji saznali da je po-
gubljen. Okolnosti pogubljenja nepoznate.
Dodatna obavijest:
Datum pogubljenja: 31. siječnja 1982.
Mjesto pogubljenja:Tchcran
Izvor: Amncstv International Nevvslcttcr, lipanj 1982., sv. XII, br. 7.
U to smo vrijeme napučenim ulicama prijestolnice prolazili lica
zagnjurcnih u ovratnike, svatko zaokupljen vlastitim brigama. Osjećala
sam neku distancu prema većini studenata. Kad smo u Sjedinjenim
Državama izvikivali parole zahtijevajući smrt ovome ili onome, te su
smrti bile više simbolične, apstraktnije, kao da nas je nemogućnost
provedbe naših parola poticala da ih što češće ističemo. Ali u Teheranu
1979. te su se parole sa zlokobnom preciznošću pretvarale u stvarnost.
Osjećala sam se bespomoćno: svi snovi i parole obistinjavali su se i nije
ini se moglo umaknu ti.
Oko polovine listopada, nakon što je nastava trajala već gotovo tri
tjedna, naviknula sam se na nepravilan ritam mojih dana na sveučilištu.
Rijetko bi prošao dan a da neka smrt ili ubojstvo ne poremete uobičajeni
raspored nastave. Na sveučilištu su se stalno iz različitih razloga održavali
mitinzi i demonstracije; gotovo svaki tjedan studenti su i pod najmanjom
izlikom bojkotirali nastavu ili izostajali s nje. Jedini način da svom živo-
tu osiguram smisao i sklad bilo je čitanje knjiga i pripremanje predava-
nja, koja su se za divno čudo i usprkos svem neredu održavala prilično
redovno, a posjećivala ih je većina studenata.
Jednoga blagog listopadskog dana probijala sam se kroz mnoštvo koje
se okupilo ispred naše zgrade oko glasovite lijevo orijentirane profe-
sorice s Odsjeka za povijest. Nagonski sam zastala da je poslušam. Nisam
zapamtila mnogo od onog što je govorila, ali djelić mozga uhvatio je
rijeći i pohranio ih u sigurnom zakutku. Govorila je mnoštvu da je u
ime neovisnosti spremna nositi čador. Zabradit će se u znak borbe pro-
tiv američkih imperijalista, kako bi im pokazala... Što im je time željela
pokazati?
Brzo sam se zaputila stubama prema sobi za sastanke Odsjeka angli-
stike, gdje sam dogovorila sastanak s jednim svojim studentom, g.
Bahrijem. Naš je odnos bio služben — toliko sam se navikla obraćati
98
mu se i u mislima ga oslovljavati prezimenom da sam zaboravila nje-
govo ime. Ali, to i nije važno. Ono što je na neki neizravan način
možda bilo važno jest to da je imao svijetlu put i tamnu kosu, neku
tvrdoglavu mučaljivost prisutnu čak i kad bi progovorio, te iskrivljen
osmijeh koji kao da mu nije silazio s lica. Sve što bi govorio bilo je
obojeno tim ironičnim osmijehom, budeći dojam da mu ono što je
presudo, što je tako očevidno skrivao i uskraćivao svojim slušateljima,
podaruje položaj nadmoći.
G. Bahri je napisao najbolji studentski referat koji sam ikad pročitala
o Pustolovinama Huckleberryja Piitua, i od toga dana, cijelo vrijeme moga
boravka na Teheranskom sveučilištu, tijekom burnih studentskih okup-
ljanja uvijek bi se odnekud pojavljivao pokraj ili iza mene. Doslovce je
postao mojom sjenom, opterećujući me svojim iskošenim osmijesima.
Želio me obavijestiti da mu se sviđaju moja predavanja i da "oni"
odobravaju moje nastavne metode. Kad sam studentima zadala previše
grade za čitanje isprva su namjeravali bojkotirati nastavu, no nakon što su
bolje promislili predomislili su se. On me došao zamoliti, ili mi savjeto-
vati, da bude zastupljeno više revolucionarne grade, da u predavanjima
obradim više revolucionarnih pisaca. Uslijedila je poticajna rasprava o
smislu pojmova poput književnosti, radikala, građanina i revolucionara, koja
je, koliko se sjećam, bila vrlo emotivna i žestoka, iako nije bilo značajnog
napretka oko jednostavnog pitanja definicija. Cijelo vrijeme te naše
prilično vatrene rasprave oboje smo stajali na kraju dugoga stola
okruženog praznim stolcima.
Na kraju razgovora bila sam tako uzbuđena da sam mu, u znak
naklonosti i prijateljstva, pružila ruku. On je bez riječi demonstrativno
povukao ruke iza leda, kao da želi otkloniti i samu mogućnost rukova-
nja. Bila sam previše zbunjena, premalo upoznata s novim revolucio-
narnim navadama da bih se snašla. Poslije sam to ispričala jednom kole-
gi, a on me uz podrugljiv osmijeh podsjetio da nijedan musliman ne želi
i ne smije dotaknuti namahram ženu — bilo koju ženu osim vlastite
supruge, majke ili sestre. Pogledao me u nevjerici i upitao:
— Zar to doista niste znali?
Moja iskustva, posebno nastavna iskustva u Iranu, bila su obilježena
osjećajem i "dodirom" tog odbijenog rukovanja, jednako koliko i prvim
susretom i žarom našeg bezazlenog i uzbuđenog razgovora. Slika iskriv-
ljenog osmijeha mog studenta zadržala se, jasna a ipak nepronična, dok
99
su tu prostoriju — njezine zidove, stolice i dugački stol za sastanke —
polako prekrivali slojevi prašine.
7.
Prvih nekoliko tjedana nastave proteklo je u grozničavoj atmosferi
političkih skupova. Održavali su se sastanci odsjeka, profesorskog zbora i
sastanci sa studentima; okupljali bismo se na skupovima u znak podrške
ženama, radnicima, militantnoj kurdskoj ili turkmenskoj manjini. U to
sam se vrijeme zbližila i sprijateljila s pročelnikom odsjeka, mojom bri-
ljantnom liberalnom kolegicom Farideh, i s ostalima - s odsjeka za psi-
hologiju, germanistiku i lingvistiku. Odlazili smo zajedno na ručkove u
omiljeni restoran blizu sveučilišta, razmjenjivali novosti i šale. Naše je
bezbrižno raspoloženje već tada bilo pomalo neumjesno, ali još nismo
bili izgubili svaku nadu.
Tijekom tih ručkova dobar dio vremena provodili smo zadirkujući
kolegu koji se zabrinuo da će izgubiti posao: muslimanski su studenti pri-
jetili da će ga otjerati zbog njegova korištenja "lascivnih rječi" u pre-
davaonici. Istina je bila daje taj čovjek bio od onih ljudi koji su odveć
zaokupljeni sobom. Upravo se rastao od supruge i morao ju je uzdržavati,
a uz to podmirivati troškove održavanja vlastite kuće i bazena za plivanje.
Neprestano je spominjao taj bazen. Pomalo neumjesno uspoređivao se s
Gatsbvjem, nazivajući sebe "Mali Veliki Gatsbv". Koliko sam mogla uočiti,
jedina sličnost bio je bazen za plivanje. Njegova taština utjecala je na nje-
govo shvaćanje svih velikih umjetničkih djela. Naposljetku nije bio
izbačen. Ostao je dulje od sviju nas, postajući sve nctrpeljivjji prema svo-
jim najbistrijim studentima, što sam ustanovila mnogo poslije, kada su
dvoje njegovih studenata, Nima i Manna, skupo platili činjenicu da se nisu
slagali s njegovim stajalištima. Koliko mi je poznato on još predaje i iz
godine u godinu studentima ponavlja isto gradivo. Malo se toga za njega
promijenilo, osim što se ponovno oženio, mnogo mladom ženom.
Odlazili smo i u Filmski klub, koji tada još nije bio zatvoren, i gledali
filmove Mela Brooksa i Antonionija, obilazili smo izložbe i još uvijek
vjerovali da Homeinijcva rulja neće naposljetku pobijediti i da rat još
nije gotov. Dr. A. nas je poveo na izložbu fotografija prosvjeda i mitinga
100
iz doba Šahove vladavine. Hodajući ispred nas pokazivao je na različite
fotografije iz prve godine revolucije, i rekao:
— Recite, koliko mula vidite medu demonstrantima, pokažite mi
koliko je tih k sinova izišlo na ulice kličući Islamskoj Republici.
— U međuvremenu su se kovale zavjere, uslijedila ubojstva, neka uz
primjenu novog pristupa — bombaških samoubojstava. Svjetovnjaci i
liberali bili su proganjani, a Ajatolahovi govori protiv Velikoga
Sotone24 i njegovih agenata, domaćih izdajnika, bili su svakim danom
sve žučljiviji.
Nevjerojatno kako sve može postati rutina. Činilo se kao da ne
primjećujem iznenađenja i napetosti svakodnevnog života koji su mu
oduzimali svaki oblik stabilnosti. S vremenom je čak i revolucija
dobila svoj ritam: nasilje, pogubljenja, javno priznavanje zločina koji
nikad nisu bili počinjeni. Suci koji hladnokrvno govore o odsijecanju
nečije noge ili ruke, ili o ubijanju političkih zatvorenika zbog toga što
sada za njih više nije bilo dovoljno mjesta u zatvorima. Jednoga dana
sjedila sam gledajući televiziju i bila hipnotizirana prizorom između
majke i sina: sin je bio član neke marksističke organizacije; majka je
rekla da zaslužuje smrt, jer je izdao revoluciju i vjeru, i on se s njom
složio. Oboje su sjedili u prostoru koji je izgledao poput pozornice,
prazne izuzev njihovih dvaju stolaca. Sjedili su jedno nasuprot dru-
gome i razgovarali kao da se dogovaraju o njegovu skorom vjenčanju.
No njih su se dvoje zapravo mirno složili da su njegovi zločini tako
gnjusni da ih može ublažiti i tako spasiti čast obitelji jedino pristane
li na smrt.
Izjutra bih hodala s Pustolovinama Huckleberryja Finna ispod ruke
širokim, lišćem prekrivenim ulicama koje su vodile do sveučilišta. Kako
bih se približavala kampusu, broj parola na zidovima i nasilnost njihovih
zahtjeva povećavali su se. Nijednog prosvjeda protiv ubijanja; zahtjevi su
se u pravilu odnosili na još više krvoprolića. Poput ostalih, gledala sam
svoja posla. Jedino bih navečer nesmetano u svoj dnevnik izlijevala svoj
rastući očaj i snomorice.
Dok listam dnevničke zapise ispisane različitim bojama tinte u bi-
lježnicu s crnim plastičnim koricama nalazim očaj koji se nikad nije
probio na površinu mog života. U dnevniku sam bilježila smrt ljudi o
kojima smo rijetko govorili iako su ih bile pune novine i televizija.
24 Sjedinjenih Američkih Država
101
Jedne večeri pošla sam u kuhinju po čašu vode i ugledala na televi-
ziji pretučeno i svo u modricama lice bivšeg ministra nacionalne sigur-
nosti i informiranja kojeg smo se svi bojali, generala na glasu sa svoje
okrutnosti. On je bio jedan od dužnosnika koji su sudjelovali u uhićenju
i zatvaranju mog oca. Zacijelo se radilo o tv—reprizi njegova priznanja, s
obzirom na to da je bio ubijen nekoliko mjeseci ranije. Sjećam se da je
u vrijeme dok je moj otac čamio u zatvoru majka često proklinjala tog
generala i njegove suradnike. A sada je on, u civilnom odijelu, preklinjao
za oprost suce s čijom se nesmiljenom okrutnošću čak ni njegova nije
mogla mjeriti. U izrazu njegova lica nije bilo ni traga ljudskosti. Kao da
jc pod prisilom zanijekao svoje nekadašnje "ja" i samim time svoje
mjesto prepustio drugima. Osjetila sam čudnu povezanost s njime, kao da
je posvemašnji gubitak njegova dostojanstva umanjio i moje. Koliko li
sam puta sanjala o tome da se osvetim tom čovjeku! Zar se na taj način
ispunjavaju nečiji snovi?
Vladine novine objavile su njegovu sliku i sliku još nekoliko žrtava
nakon sljedećeg vala pogubljenja. Sve su te fotografije objavljivane i na
žutim stranicama jeftinih pamfleta koje su prodavali ulični prodavači
zajedno s časopisima o zdravlju i ljepoti. Kupila sam jedan takav prljavi
pamflet: željela sam sve zapamtiti. Njihova lica, usprkos strahotama
posljednjih trenutaka života, nužno su poprimila smirenu ravnodušnost
smrti. Ali kojom su količinom bespomoćnosti i očajanja ta smirena lica
ispunjavala nas, preživjele!
Posljednjih mjeseci i godina Bijana i mene svako malo bi potresli
prilozi televizijskih prijenosa suđenja našim bivšim drugovima sa studija
u Americi. Spremno su osuđivali svoje prošlo djelovanje, prokazivali stare
drugove, odricali se svojeg bivšeg "ja" i priznavali da su doista neprijatelji
islama.Te bismo prizore promatrali u tišini. Bijan je bio mirniji od mene
i rijetko je pokazivao osjećaje. Sjedio bi na kauču, očiju zalijepljenih za
ekran, nepomičan, dok bih se ja vrpoljila, ustajala po čašu vode ili se pre-
mještala. Osjećala sam da mi treba nešto za što se mogu uhvatiti i dublje
bih se uvukla u naslonjač. Kad bih se okrenula da pogledam Bijana, su-
srela bih se s njegovim mirnim izrazom lica; ponekad bih podlegla
provali bijesa. Kako može biti tako staložen? Jednom sam prigodom usta-
la i sjela na pod pokraj njegova kauča. Mislim da nikad nisam osjetila
takvu posvemašnju osamijenost. Nakon nekoliko minuta položio je ruku
na moje rame. Okrenula sam se i upitala ga:
102
- Jesi li ikad mogao i pomisliti da bi nam se takve stvari mogle
dogoditi?
Rekao je:
- Nisam, ali trebao sam. Nakon što smo svi pridonijeli stvaranju ove
zbrke još uvijek nismo bili osuđeni na Islamsku Republiku.— 1 u nekom
smislu bio je u pravu. U vrlo kratkom razdoblju između Šahova odlas-
ka, 16. siječnja 1979., i Homcinijeva povratka u Iran, 1. veljače, jedan od
narodnih voda, dr. Sahpur Bahtijar, postao je premijer. Bahtijar je bio
vjerojatno najdemokratskiji i najdalekovidniji od tadašnjih voda oporbe,
no oni su, umjesto da ga podrže, ustali protiv njega i pristupili
Homeiniju, koji je odmah je raspustio iransku tajnu policiju i oslobodio
političke zatvorenike. Odbacujući Bahtijara i pomogavši da vladavinu
dinastije Pahlavi, zamijeni mnogo reakcionarniji i despotskiji režim,
iranski narod i intelektualna elita počinili su kobnu pogrešku u prosud-
bi. Sjećam se da je u ono vrijeme Bijan bio osamljen u potpori
Bahtijaru, dok su svi ostali, uključujući i mene, samo tražili rušenje
starog poretka, ne razmišljajući previše o posljedicama.
Jednoga sam dana, otvorivši jutarnje novine, ugledala sliku Alija,
Faramarza i još nekih prijatelja iz studentskog pokreta. Odmah sam zna-
la da su ubijeni. Za razliku od generalove, ove slike nisu bile snimljene
nakon njihova pogubljenja. Bile su to stare fotografije iz putovnica i stu-
dentskih indeksa. Na tim perfidno bezazlenim fotografijama smiješili su
se, svjesno pozirajući pred kamerom. Istrgnula sam te stranice iz novina
i mjesecima ih skrivala u svom ormaru, vadeći ih odatle gotovo svaki dan
kako bih ponovo pogledala ta lica koja sam posljednji put vidjela u jed-
noj drugoj zemlji, koja mi se sada pojavljivala samo u snovima.
8.
G. Bahri, koji je najprije bio suzdržan i nevoljko se javljao na satu,
nakon našeg je razgovora počeo iznositi svoje pronicave primjedbe.
Govorio je polagano, kao da u trenutku izgovaranja oblikuje misli, za-
stajuci između riječi i rečenica. Ponekad me je podsjećao na dijete koje
je netom prohodalo te propituje tlo i otkriva vlastite dotad nepoznate
sposobnosti. Osim toga, u to se vrijeme počeo sve više baviti poli-
103
tikom. Postao je aktivni član studentske skupine koju je vlast podrža-
vala - Udruge muslimanskih studenata - i sve bih ga češće zaticala u
živoj raspravi na hodnicima fakulteta. U pokrete mu se uvukla neka
užurbanost, u pogled cilj i odlučnost.
Kad sam ga bolje upoznala, uočila sam da nije onako drzak kao što
sam mislila. Ili sam se možda ja naviknula na tu posebnu vrstu drskosti
prirodno stidljiva i suzdržana mladića koji je našao utočište u apso-
lutističkom islamu. Tu aroganciju davala mu je upravo njegova tvrdo-
glavost, njegova novopronadena sigurnost. Ponekad je znao biti vrlo
uljudan, ali dok bi govorio ne bi me gledao u oči — ne samo zato što
muslimani ne smiju ženu gledati u oči nego i zato što je bio pretjera-
no stidljiv. Upravo ta mješavina drskosti i stidljivosti pobudila je moju
znatiželju.
Kad god bismo razgovarali činilo se kao da smo sudionici neke pri-
vatne "konferencije". Gotovo se nikad ne bismo složili, ali činilo nam
se potrebnim raspravljati s pozicija svoje različitosti i uvjeravati jedno
drugo u ispravnost svojih stajališta. Kako je moja pozicija na sveučilištu
slabila, njegova je jačala, i polako i neprimjetno zamijenili smo uloge.
On nije bio agitator — nije držao ljeporječive strastvene govore — ali
uporno se probijao k vrhu, sa strpljenjem i posvećenošću. Do vreme-
na kada sam bila izbačena sa sveučilišta, on je postao predsjednik
Udruge muslimanskih studenata.
Kad bi radikalni studenti prestali dolaziti na nastavu, on je bio
medu onih nekoliko koji su je još pohađali, iako s očitim neodobra-
vanjem. Kad se nastava ne bi održala, običavali smo razgovarati o
različitim događajima na sveučilištu ili o političkim temama dana. On
me pažljivo pokušavao uvjeriti što islam znači u političkom smislu, a ja
bih ga pobijala, protiveći se upravo politizaciji islama. Pričala sam mu
o svojoj baki, koja je bila najpobožnija muslimanka koju sam ikad
upoznala, "čak i više od vas, g. Bahri", a ipak je zazirala od politike.
Protivila se činjenici daje čador, koji je bio simbol njezina posvećenog
odnosa prema Bogu, sada postao oruđe sile i za žene koje ga nose
postao simbolom njihova političkog opredjeljenja.
- Čemu ste više odani, g. Bahri, islamu ili državi?
G. Bahri mi je bio drag, ali stekla sam naviku da ga kudim i držim
odgovornim za sve što je pošlo po zlu. Hemingway ga je zbunjivao,
nije znao što da misli o Fitzgcraldu, volio je Twaina i mislio da bismo
104
i mi trebali imati nacionalnog pisca poput njega. Voljela sam Tvvaina i
divila mu se, ali sam bila mišljenja da su svi pisci nacionalni pisci i da ne
postoji Nacionalni Pisac.
9.
Ne sjećam se što sam radila ili gdje sam bila te nedjelje kad sam
prvi put čula vijest da je skupina studenata zauzela Američku
ambasadu. Čudno, ali jedino čega se sjećam jest da je bio sunčan i
blag dan, a vijest je bila potvrđena tek sutradan, kad je Homcinijev
sin Ahmad obznanio da njegov otac podržava studente i dao prijeteću
izjavu:
- Ako nam ne budu izručili zločince - rekao je misleći na Šaha i na
Bahtijara — poduzet ćemo odgovarajuće mjere.
Dva dana poslije, 6. studenoga, premijer Bazargan, kojega su sve
snažnije napadali vjerski tvrdolinijaši kao ljevičara, liberala i prozapad-
njački nastrojenu osobu, dao je ostavku.
Uskoro su na zidovima Američke ambasade osvanule nove parole:
AMF.RIKA NAM NIŠTA NR MOŽE! OVO NIJE BORBA IZMEĐU SAD A I IRANA
NF.GO BORBA IZMEĐU ISLAMA I KRIVOVJERJA! ŠTO NASVIŠP. UMRE,TO SMO
JAČI! Na pločniku je bio podignut šator i u njemu se dijelio propagandni
materijal protiv Amerike, iznoseći njezine zločine diljem svijeta i obzna-
njujući nužnost širenja revolucije. Na sveučilištu je raspoloženje bilo
istodobno slavljeničko i zabrinuto. Neki moji studenti, medu njima
Bahri i Nvazi, nestali su - vjerojatno su se aktivirali u prvim redovima te
nove borbe. Redovnu nastavu zamijenile su napete rasprave i uzbuđena
sašaptavanja.
I vjerske i ljevičarske organizacije, posebno Mudžahedini i mark-
sistički Fedavin, zauzimale su se za uzimanje talaca. Sjećam se jedne
žestoke rasprave u kojoj je student kojemu su se rugali da je liberal stal-
no ponavljao:
- Zašto bismo ih uzimali za taoce? Zar ih nismo otjerali?
Drugi gaje student strastveno uvjeravao:
- Ne, još nismo, američki je utjecaj i dalje svugdje prisutan. Nećemo
se osloboditi dok ne ušutkamo Glas Amerike'.
105
O Američkoj ambasadi više se nije govorilo kao o Američkoj amba-
sadi nego kao o "špijunskom gnijezdu". Kad bismo vozača taksija
upućivali kamo da nas odveze, rekli bismo mu:
— Molim vas, odvezite nas do "špijunskoga gnijezda". — Autobusima su
iz provincije i sa sela svakodnevno dovozili ljude koji uopće nisu znali gdje
se Amerika nalazi, a poneki su čak vjerovali i da su, eto. stigli u Ameriku.
Dali bi im hrane i novca i mogli su ostati, zabavljati se i upriličiti piknik s
obitelji ispred "špijunskoga gnijezda". Zauzvrat, morali su demonstrirati,
vikati "Smrt Americi!" i svako malo paliti američke zastave.
Trojica muškaraca sjedila su u polukrugu i živo razgovarala, dok su
malo dalje od njih dvije žene u crnim ćadorima, s troje ili četvoro male
djece koja su trčala oko njih, pripremale sendviče i dodavale ih muškarci-
ma. Je li bila riječ o nekakvu festivalu? Pikniku? Islamskom Woodstocku?
Kad biste se približili maloj skupini, mogli ste čuti njihov razgovor. Po
naglasku se moglo zaključiti da su iz provincije Isfahan. Jedan od
muškaraca čuo je da na tisuće Amerikanaca prelaze na islam i da je
Jimmy Čarter ozbiljno zabrinut.
- I treba biti zabrinut — rekao je drugi zagrizajući u sendvič. — Čuo
sam da je američka policija konfiscirala sve Imamove portrete.
Istina se ispreplitala s različitim glasinama o tome da su Šaha zlostav-
ljali njegovi nekadašnji zapadni saveznici, da samo što nije počela islam-
ska revolucija u Americi. Hoće li ga Amerika izručiti?
Malo dalje, mogli ste čuti oštrije i upućenije tonove:
-Ali to nije demokratski centralizam ... vjerska tiranija ... dugoročni
saveznici... — a najčešće se rabila riječ "liberali". Četiri ili pet studenata s
knjigama i pamfletima pod rukom zadubljeni su u razgovor. Medu njima
prepoznajem jednog od svojih ljevičarskih studenata. Ugledao me, na-
smiješio se i prišao mi:
- Dobar dan, profesorice.Vidim da ste nam se pridružili.
— Tko je to "nama"? — upitam ga.
- Masama. Običnim ljudima - odgovara posve ozbiljno.
— Ali ovo nisu vaše demonstracije — kažem mu.
-Tu ste u krivu. Svaki dan moramo biti nazočni, kako se vatra ne bi
ugasila, kako bismo spriječili liberale da se nagode - rekao je.
Prekinuo nas je glas iz zvučnika: - Ni Istok, ni Zapad; mi želimo
Islamsku Republiku! - Amerika nam ne može ništa! Borit ćemo se,
umrijet ćemo, ali na kompromise ne pristajemo!
106
Nikako se nisam mogla pomiriti s tim slavljeničkim ozračjem,
vedrom obiješću koja je ovladala gomilom okupljenom ispred Američke
ambasade. Dvije ulice dalje odigravala se posve drukčija stvarnost.
Ponekad mi se činilo da iranska vlast funkcionira u svom vlastitom, izoli-
ranom univerzumu; stvorila je veliki cirkus, uprizorila veliku predstavu,
dok je narod išao za svojim poslom.
Činjenica je bila daje Ameriku, zemlju koju sam poznavala i u kojoj
sam živjela toliko godina. Islamska Republika iznenada pretvorila u meni
nedostižnu zemlju. Amerika moje prošlosti brzo je blijedjela u mom
duhu, preplavljena Zagorom novih definicija kojima ju je opisivala islam-
ska vlast.Tada je mit o Americi počeo puštati korijene u Iranu. Čak i oni
koji su željeli njezinu smrt bili su njome opsjednuti. Amerika je istodob-
no postala i Zemljom Sotone i Izgubljenim rajem. Pritajena znatiželja
prema Americi bila je tolika da će s vremenom oni koji su zagovarali
uzimanje talaca postati njezinim taocima.
10.
U dnevniku iz 1980. g. stajala je kratka zabilješku: "Gatsby od Jcfl"a."Jcff
je bio američki novinar iz Ne\vYorka s kojim sam nekoliko mjeseci tuma-
rala ulicama Teherana. U to vrijeme nisam shvaćala u kojoj su mi mjeri
postala važna ta lutanja.Tijekom razdoblja stresa neki se ljudi odaju alkoholu,
a ja sam izabrala JctTa. Očajno mi je trebalo da nekome iz drugog kraja svi-
jeta, koji sam sada čini se zauvijek napustila, opisujem čemu sam sve svje-
dočila. Počela sam pisati pisma američkim prijateljima, slati im podrobne i
opširne opise života u Iranu, ah većinu tih pisama nisam otposlala.
Bilo je očevidno da je JefF osamljen i usprkos opsesivnoj ljubavi
prema poslu, u kojem je uživao veliki ugled, trebao mu je netko tko go-
vori njegov jezik i s kime može podijeliti sjećanja. Iznenadila sam se kad
sam i u sebi otkrila istu potrebu. Tek sam bila stigla kući, gdje sam se
napokon mogla služiti materinjim jezikom, a već sam čeznula za nekime
s kime bih razgovarala na engleskome, po mogućnosti s nevvvorškim
naglaskom, za nekom obrazovanom osobom koja cijeni Gatsbyja i
Hiiageii-Dasz 2:l i koja poznaje Lovver East Side Mikea Golda.
-, Glasoviri proizvođač sladoleda. (Prev.)
107
Počela sam patiti od noćnih mora i ponekad bih se budila vičući,
uglavnom zato što sam osjećala da nikad više neću smjeti napustiti
ovu zemlju.Taj je osjećaj bio donekle opravdan, budući da su me prva
dva puta kad sam pokušala otići vratili s aerodroma, a jednom su me
u pratnji priveli u stožer Revolucionarnog suda. Na kraju će se
ispostaviti da jedanaest godina neću napustiti Iran: čak i kad sam
napokon mogla dobiti dopuštenje, nisam se uspjela prisiliti da se
naprosto zaputim u ured za izdavanje putovnica i zatražim putovnicu.
Osjećala sam se nemoćnom i paraliziranom.
11.
Umjetnost više nije snobovska ili kukavička djelatnost. Ona seljake uči
kako rukovati traktorom, sklada pjesme za mlade vojnike, dizajnira
tkanine za tvornice ženske odjeće, piše šaljive igrokaze za tvornička
kazališta, obavlja stotine drugih korisnih zadaća. Umjetnost je potreb-
na poput kruha.
Ovo je navod iz eseja Mikca Golda, "Prema proleterskoj umjetnos-
ti", napisanog 1929. i objavljenog u radikalnom glasilu New Masses.
Esej je u ono vrijeme pobudio veliku pozornost i uveo u anale
američke književnosti novi pojam: proleterski pisac. Činjenica da je
mogao postati utjecajan i da su ga ozbiljno shvaćali i ugledni autori bila
je pokazatelj društvenih promjena. Veliki Catsby objavljenje 1925., a
Blaga je noć 1934. Između objavljivanja tih dvaju velikih romana u
Sjedinjenim Državama i u Europi dogodile su se mnoge stvari koje su
Golda na neko vrijeme učinile utjecajnim a umanjile Fitzgeraldov
značaj, te je on postao gotovo beznačajan na društvenom i književnom
planu. Bile su to godine Depresije, rastuće prijetnje fašizma i jačanja
utjecaja sovjetskog marksizma.
Prije nego što sam počela predavati o Velikom Gatsbyju raspravljali
smo o nekoliko kratkih priča Maksima Gorkog i Mikea Golda. Gorki je
u to vrijeme bio veoma omiljen - mnoge njegove pripovijetke i njegov
roman Majti bili su prevedeni na perzijski i bili su omiljeno štivo starih i
mladih pristaša revolucije. To je Gatsbyja učinilo iznenađujuće irelevant-
108
nim - čudnim izborom za seminar na fakultetu gdje su gotovo svi stu-
denti izgarali revolucionarnim žarom. Kad danas razmišljam o tome,
shvaćam da sam napravila pravi izbor, iako sam tek poslije shvatila da su
vrijednosti koje promiče ta knjiga bile u izravnoj suprotnosti s ciljevima
islamske revolucije. Da ironija bude veća.s vremenom će pobijediti upra-
vo vrijednosti istaknute u Velikom Gatsbyju, ali u ono vrijeme još nismo
shvaćali do kojeg smo stupnja iznevjerili svoje snove.
Gatsbyja smo počeli čitati u studenome, ali smo zbog stalnih
prekida završili s čitanjem tek u siječnju. Bilo je prilično opasno
obrađivati takvu vrstu knjige u vrijeme kad su brojni naslovi bili
zabranjeni kao moralno štetni.Većina revolucionarnih skupina slagala
se s vladinim mišljenjem o individualnim slobodama, koje su prezri-
vo nazivali "buržoaskim" i "dekadentnima". To je novoj vladajućoj
eliti olakšalo izglasavanje najreakcionarnijih zakona, koji su išli tako
daleko da su zabranjivali neke geste i iskazivanje emocija, pa i ljubavi.
Prije donošenja novog ustava, režim je ukinuo zakon o zaštiti braka.
Zabranio je balet i ples, a balerinama je rečeno da mogu birati izme-
đu glume i pjevanja. Poslije je ženama bilo zabranjeno i pjevanje, jer
su ženski glas kao i ženska kosa smatrani provokativnima i valjalo ih
je skrivati.
Moj izbor Galsbyja nije se zasnivao na tadašnjoj političkoj klimi, nego
na činjenici da je riječ o velikom romanu. Bilo mi je ponuđeno da
predajem književnost dvadesetog stoljeća i Gaisby mi se ćinio razboritim
izborom. A osim toga, ta će knjiga mojim studentima pružiti makar
nakratko uvid ujedan drukčiji svijet, koji nam je sve više izmicao gubeći
se u zaglušujućoj buci prokazivanja. Hoće li i moji studenti oćutjeti
naklonost kakvu je Nick osjetio spram Gatsbvjeve kobne ljubavi prema
prekrasnoj i nevjernoj Daisv Fav? Čitala sam Gatsbyja i iznova ga
prečitavala pohlepnom očaranošću. Nisam mogla dočekati vrijeme kad
ću knjigu podijeliti s učenicima, pa ipak, sputavao me neobičan osjećaj
da je ne želim dijeliti ni sa kime.
Moje je studente Gatsby pomalo zbunio. Pripovijest o ideali-
stičkom momku, strastveno zaljubljenom u tu krasnu bogatu djevoj-
ku koja ga izdaje, nije mogla zadovoljiti one koji su pojam žrtvovanja
određivali riječima kao što su masa, revolucija i islam. Strast i izdaja bile
su za njih, političke kategorije, a poimanje ljubavi bilo je vrlo daleko
od oluja koje je u srcu Java Gatsbvja uskovidala žena Toma Bucha-
109
nana. Preljub je uTeheranu bio još jedan medu tolikim drugim zlo-
činima i zakon se s njime obračunavao sukladno tome: javnim kame-
novanjem.
Rekla sam im daje riječ o klasičnom djelu američke književnosti,
u mnogom smislu o suštinskom američkom romanu. Bilo jc i drugih
kandidata: Pustolovine Huckleberryja Finna, Moby Dick, Grimizno slovo.
No Gatsbyjevu reputaciju mnogi su objašnjavali temom "američkog
sna". Mi u starom svijetu imamo svoju prošlost — opsjednuti smo
njome. Amerikanci imaju svoj san: snovi o budućnosti u njima bude
nostalgiju.
Iako roman konkretno govori o Gatsbvju i "američkom snu", autor
jc želio nadići svoje vrijeme i prostor. Pročitala sam ini omiljeni
Fitzgeraldov ulomak iz Conradova predgovora Crncu s Narcisa, o tome
kako se umjetnik obraća našoj sposobnosti za zanos i čuđenje, osjećaju
za tajanstvenost koja okružuje naše živote; našem osjećaju samilosti, lje-
pote i boli ... i istančanom ali neuništivom vjerovanju u solidarnost koja
povezuje tolika osamljena srca, solidarnost u snovima, čežnjama, iluzija-
ma, nadi, strahu koja povezuje čovjeka s čovjekom, koja povezuje cijelo
čovječanstvo - mrtve sa živima, i žive s još nerođenima.
Pokušala sam objasniti svojim studentima da su Mike Gold i F. Scott
Fitzgerald pisali o istoj temi: o snovima, ili točnije, o američkom snu.
Ono o čemu je Gold samo sanjao bilo je ostvareno u ovoj dalekoj
zemlji sada tuđeg imena. Islamska Republika Iran. "Stari ideali moraju
odumrijeti ..." pisao je. "Ubacimo sve ono što jesmo u kotao
Revolucije. Jer iz naše će smrti proizaći veličanstvene stvari." Takve
rečenice mogle su se pročitati u bilo kojim novinama u Iranu.
Revolucija za koju se Gold zalagao bila je marksistička, a naša je bila
islamska; no one su imale mnogo toga zajedničkog, jer obje su bile ide-
ološke i totalitarne. Islamska jc revolucija na koncu nanijela više štete
islamu koristeći ga kao sredstvo represije nego što bi to bilo koji vanj-
ski neprijatelj ikad mogao učiniti.
— Ne pokušavajte tragati za nekom velikom temom, idejom —
govorila sam studentima — kao da je ona odvojena od same priče.
Ideja ili ideje skrivene u priči moraju proizići iz iskustva čitanja
romana, a ne kao nešto nametnuto izvana. Ilustrirajmo to jednim pri-
zorom iz knjige. Molim otvorite stranicu 125. Sjećate li se prizora u
kojemu Gatsbv prvi put posjećuje Daisy u kući Toma Buchanana? G.
110
Bahri, možete li nam, molim vas pročitati nekoliko prvih redaka koji
počinju:" -Tko je za to ...
"-Tko je za to da idemo u grad? - nastavljala je uporno Daisv.
Gatsbvjeve oči zaplovi.šc prema njoj. - Ah - povikala je — izgle-
date tako hladni.
Oči su im se srele, pa se zagledaše jedno u drugo kao da su
sami na svijetu. Onda ona s naporom obori pogled na stol.
— Uvijek izgledate tako hladni — ponovila je.
Dala mu je na znanje da ga ljubi, i Tom Buchananjc to primi-
jetio. Bio je zaprepašten. Usta mu se malko rastvorišc, i tako
pogleda najprije Gatsbvja, onda ponovo Daisv, kao daje u njoj tek
sada prepoznao nekoga koga već godinama poznaje." 26
U tom prizoru Daisv naprosto kaže Gatsbvju da izgleda "hladno'", no
Fitzgerald nam time na neizravan način kazuje da ga ona još voli. On
čitatelja nastoji uvesti u prostoriju u kojoj se događa taj prizor.
Pogledajmo što je učinio kako bi prizoru podario teksturu stvarnog
iskustva. Najprije stvara napetost između Gatsbvja i Daisv, a potom pri-
zor usložuje Tomovim iznenadnim uvidom u njihov odnos.Taj trenutak,
koji ostaje visjeti u zraku, mnogo je snažniji nego kad bi nas Nick
naprosto izvijestio o tome kako Daisv pokušava reći Gatsbvju da ga voli.
Da - presjekao me g. Farzan - zato što je zaljubljen u novac, a ne
u Daisy. Ona je samo simbol.
Ne, ona je Daisv i on je u nju zaljubljen.Tu je i novac, ali on nije
sve; on čak nije ni najvažniji. Fitzgerald nas ne obavještava — on nas uvodi
u tu prostoriju i oživljava senzualnu atmosferu toga toploga ljetnog dana
prije toliko godina, a nama, čitateljima, oduzme se dah kao i Tomu kad
shvatimo što se upravo dogodilo između Gatsbvja i Daisv.
Ali, kakva je korist od ljubavi u svijetu u kojem mi živimo? —javio
se glas iz stražnjeg dijela prostorije.
Sto mislite, kakav je svijet primjeren ljubavi? — pitala sam.
G Nvazi je podigao ruku: - U ovom trenutku nemamo vremena za
ljubav - rekao je. — Posvećeni smo višoj, svetijoj ljubavi.
Zarrin se okrenula prema njemu i upitala zajedljivo:
— Zašto biste se inače i borili u revoluciji?
2,1 Veliki Gatsby, Znanje, Zagreb 1991, prev. Š. Balon.
111
G. Nvazi se zacrvenio, sagnuo glavu i nakon kratke stanke uzeo pero
i počeo bijesno pisati.
Kad se prisjetim tih dana tek mi se danas, dok ovo zapisujem, čini
neobičnim da sam stajala u toj predavaonici, govoreći o "američkom
snu", dok su izvana, ispod prozora, do nas dopiraJe iz zvučnika pjesme s
refrenom: "Marg bar Amerika'." "Smrt Americi!"
— Roman nije alegorija — rekla sam u zaključku. — On je osjetil-
no iskustvo jednog drugačijeg svijeta. Ako ne uđete u taj svijet, ako
ne dijelite uzbuđenje s njegovim junacima i ne poistovjetite se s nji-
hovom sudbinom, nećete biti sposobni za empatiju, a u empatiji je
sama bit romana. Tako treba čitati roman: udisati iskustvo. Zato poč-
nite disati. Samo sam vas željela na to podsjetiti. I to je sve, sat je za-
vršen.
12.
U tih godinu dana, između jeseni 1979. i ljeta 1980., mnogi su
događaji promijenili i tijek revolucije i naše živote. Bitke su se vojevaJe i
gubile. Jedna od najznačajnijih medu njima bila je borba za ženska prava;
od samog početka vlast je vodila borbu protiv žena, i na tom su se polju
odvijale najžešće bitke.
Jednoga dana - mislim da je to bilo na početku studenoga, nakon što
je i posljednji zakašnjeli student ušao u predavaonicu - rekla sam im da
se nakon brojnih njihovih izostanaka s predavanja iz vlastitih razloga, s
čime se ja u načelu nisam slagala, ovaj puta ja moram ogriješiti o vlasti-
ta načela i otkazati predavanje. Rekla sam da odlazim na prosvjedni skup
protiv vladina pokušaja da nametne ženama nošenje žara i protiv
ograničavanja ženskih prava. Propustila sam nekoliko velikih prosvjednih
skupova protiv politike revolucionarne vlasti prema ženama, i odlučila
sam da više neću izostati.
Počela sam nesvjesno živjeti dvostrukim životom. Javno sam bila
uključena u ono što sam smatrala obranom vlastitog integriteta.To se
uvelike razlikovalo od političkog djelovanja tijekom studentskih
dana, u ime nedefiniranog entiteta nazvanog "potlačene mase". Ovo
je bio angažman osobnije prirode. Naporcdno s time počela se
112
događati i privatnija pobuna, koja se očitovala određenim sklonosti-
ma, poput nezasitnog čitanja, ili herzogovske strasti sastavljanja pisama
prijateljima u Sjedinjenim Državama, koja nikad nisam poslala. U
meni se budio tihi otpor koji je vjerojatno potaknuo moju želju da
javno branim taj neodređeni i amorfni entitet koji sam vjerovala da
predstavljam.
Od početka revolucije bilo je mnogo bezuspješnih pokušaja da se
ženama nametne nošenje vela; ti su pokušaji propali zbog trajnog i
upornog otpora koji su uglavnom pružale iranske žene. Na mnoge
važne načine veo je zadobio simbolično značenje za poredak.
Njegovo ponovno nametanje značilo je posvemašnju pobjedu islam-
skog shvaćanja revolucije, koja u tim prvim godinama i nije bila posve
izvjesna. Kad je šah Reza 1936. ukinuo nošenje žara, bio je to važan
znak smanjenja moći vjerskih krugova a sada je vladajućim vjerskim
vodama bilo jednako važno vratiti oduzetu moć.To mije iz sadašnjeg
iskustva posve jasno, ali tada to još nisam bila posve shvaćala.
Tijelo g. Bahrija ukočilo se dok je napeto pratio što govorim.
Zarrin je zadržala svoj uobičajeni osmijeh, a Vida joj je neprekidno
nešto zavjerenički šaptala. Nisam obraćala previše pozornosti na nji-
hove reakcije: bila sam vrlo ljuta, a taj je bijes za mene bio nov osjećaj.
Nakon što sam otkazala predavanje, g. Bahri se vrzmao uokolo,
obilazeći neko vrijeme oko skupine studenata koji su se okupili oko
mene — ali nije mi se pokušao približiti. Bilješke i knjige vratila sam
u torbu, osim Calsbyja, kojeg sam odsutno držala u ruci.
Nisam se željela upustiti u raspravu s Mahtab i s njezinim pri-
jateljima, čija je marksistička organizacija prešutno stala na stranu
vlasti, optužujući sudionike protesta za stvaranje razdora i za svrsta-
vanje na stranu imperijalista. Tako je ispalo da sam se našla suprot-
stavljcnom upravo njima, koji su bili tobože progresivniji, a ne g.
Bahriju. Tvrdili su da ima važnijih stvari, da se najprije treba
obračunati s imperijalistima i njihovim lakajima. Borba za ženska
prava bila je sebična i buržoaska i išla je na ruku imperijalistima.
- Kakvi imperijalisti, kakvi lakaji? Zar mislite na ona pretučena lica
u modricama koja gledamo noću na televiziji dok ispovijedaju svoje gri-
jehe. Mislite li na prostitutke koje su nedavno nasmrt kamenovali, ili na
bivšu upraviteljicu moje škole, gdu Parsa, koja je, poput prostitutki bila
optužena za "podmitljivost","spolne prekršaje" i za "kršenje ćudorednih
113
propisa", samo zato što je bila ministrica obrazovanja? I zbog takvih
navodnih prekršaja stavljena je u vreću a potom kamenovana ili ustrije-
ljena? Jesu li to lakaji o kojima govorite i zar bismo umjesto da prosvje-
dujemo trebali pristati na uklanjanje takvih ljudi? Poznat mije vaš način
razmišljanja — uzvratila sam gnjevno — uostalom i sama sam do nedavno
pripadala ovakvima kao što ste vi.
Dok sam raspravljala sa svojim Ijevičarskim studentima obuzeo ine
neobičan osjećaj, kao da raspravljam sa samom sobom iz mladih dana,
a žar koji sam vidjela na tim istodobno bliskim i tuđim licima pre-
strašio me. Moji su mi se studenti obraćali s poštovanjem, nisu bili u
raspravi tako oštri kao ja — uostalom, razgovarali su sa svojom profe-
soricom kojoj su donekle bili naklonjeni, govorili su sa suputnicom
koju se moglo spasiti.
Dok pišem o njima u mutnom svjetlu naknadnog uvida,
Mahtabino lice polako blijedi i preobražava se u sliku jedne druge
djevojke, jednako mlade, u Normanu u Oklahomi.
13.
U vrijeme dok sam živjela u Oklahomi, jedna od nama
suparničkih frakcija u studentskom pokretu, najradikalnija skupina u
Savezu iranskih studenata, organizirala je skup u Oklahoma Citvju.
Nisam mu nazočilajer sam otišla na drugi skup, uTcksas. Kad sam se
vratila na obje sam strane osjetila neobično uzbuđenje u zraku, na
"našoj" i na "njihovoj". Navodno je jedan od njihovih istaknutih
članova osumnjičen da je agent iranske tajne policije SAVAK.
Nekoliko revnih pripadnika te skupine odlučilo je "izvući" istinu iz
njega. Namamili su ga u sobu u Holiday Innu i pokušavali ga
mučenjem prisiliti na priznanje, a to je uključivalo i paljenje njego-
vih prstiju cigaretom. Kad su načas izašli iz sobe i otišli do parkirališta,
njihova je žrtva uspjela pobjeći.
Sljedećeg dana, usred skupa, vrata su se naglo otvorila i ušlo je
nekoliko agenata FBI-a sa psima, zatraživši od "okrivljenika" da iden-
tificira svoje mučitelje. O događajima prethodnog dana obavijestila
me, glasom isprekidanim od uzbuđenja hvaleći "snagu masa", jedna
114
prijateljica, koja me nedavno ukorila zbog moje antirevolucionarne
odjeće. Pod "masama" je mislila na sudionike skupa koji su napravili
špalir kako bi agenti, njihovi psi i nesretni optuženik mogli proći.
Dok je prolazio pokraj njih ispod glasa su mu dobacivali prijetnje na
perzijskome. Kad je naposljetku stigao do jednog od čelnika te frak-
cije, zapravo do njihova najpopularnijeg pripadnika, niskog momka
prodorna pogleda — koji je poput mnogih svojih drugova napustio
fakultet kako bi postao revolucionar "s punim radnim vremenom" i
koji je obično nosio šiltericu i jaknu po uzoru na I.enjina — "okriv-
ljenik" se slomio i počeo plakati pitajući na perzijskome zašto su tako
okrutni prema njemu. Samoproglašeni Lenjin Iranske revolucije po-
bjednički ga je pogledao zaprijetivši mu smrću ako "propjeva". Nije
se usudio otkriti svoje mučitelje i otišao je zajedrio s agentima, još
jednom potvrdivši "pravednost potlačenih masa".
Sutradan je u The Oklahoma Dailyju objavljeno kratko izvješće. Više
od izvješća uplašio me način na koji je tako mnogo studenata reagiralo.
U kafeterijama, u Studenskome savezu, čak i na sunčanim ulicama
Normana, svugdje gdje su se sastajali politički angažirani iranski studen-
ti, vodile su se žestoke rasprave. Mnogi su s odobravanjem citirali Staljina,
izgovarajući rečenice iz neke od knjiga u modi - Kratke povijesti
Boljševičke partije ili neke slične - o potrebi konačnog obračuna s trocki-
stima, bijelogardijcima, termitima i otrovnim štakorima koji su naumili
uništiti revoluciju.
Sjedeći u kafeteriji Studentskog saveza i pijući kavu ili Colu, naši bi
drugovi, prekidajući koketiranje za susjednim stolom, planuli braneći
pravo mase da muče i fizički eliminiraju tlačitclje.Još se sjećam jednoga
od njih, bucmastog momka s mekim, dječjim licem, okrugla trbuščića čiji
su se obrisi nazirali ispod mornarskoplavog vunenog pulovera. Odbio je
sjesti i stojeći pokraj našega stola gnjevno je mahao čašom Coca-Colc u
ruci, tvrdeći da postoje dvije vrste mučenja, dvije vrste ubijanja - ono
koje vrše neprijatelji i ono koje čine prijatelji naroda. Ubiti neprijatelja
smatralo se opravdanim.
G. Bahriju, koji se u mojem sjećanju naginjao prema meni, gorljivo
iznoseći neki od svojih argumenata mogla sam reći: "Slušajte, budite
oprezni sa svojim ciljevima. Budite oprezni sa svojim snovima; jednog bi
se dana oni mogli ostvariti". Mogla sam mu reći da uči na Gatsbvjevu
primjeru, da uči od osamljenog, izoliranog Gatsbvja, koji je također
115
pokušao vratiti svoju prošlost i oživotvoriti svoju tlapnju, san koji je tre-
bao ostati samo san. Njega su ubili, ostavili ga na dnu bazena, jednako
samotna u smrti kao i u životu.
"Vjerojatno nisi pročitao knjigu do kraja, bio si suviše zauzet poli-
tičkom aktivnošću, ali dopusti da ti ipak ispripovijedim kraj — mislim da
je važno da ga saznaš. Gatsbv je ubijen. Ubijen je zbog zločina koji je
počinila Daisv, pregazivši u žutom Gatsbvjevu automobilu Tomovu
ljubavnicu. Tom je optužio Gatsbvja pred ožalošćenim suprugom, a ovaj
je potom ubio Gatsbvja dok je plutao na jastuku u bazenu čekajući na
Daisvn telefonski poziv. Jesu li moji bivši drugovi mogli pretpostaviti da
će jednoga dana biti izvedeni pred Revolucionarni sud, da će ih mučiti
i pogubiti kao špijune i izdajice? Sto vi mislite, g. Bahri? Ja sam uvjerena
da nisu. Ni u najfantastičnijem snu."
14.
Napustila sam Mahtab i njezine prijatelje, ali uspomena se nije bi-
lo lako riješiti: progonile su me poput zluradih prosjaka do prosvjed-
nog skupa. Frosvjednici su se podijelili u dvije odvojene nepri-
jateljske skupine, podozrivo se pogledavajući. Prvu, manju skupinu,
činili su uglavnom vladini službenici i kućanice. Našli su se tamo
spontano, jer su im interesi bili ugroženi. Očito nisu bili navikli na
demonstracije: stajali su smeteni, nesigurni i ogorčeni. Zatim su tu bili
intelektualci poput mene, koji su već ponešto znali o demonstracija-
ma, i, napokon, uobičajeni provokatori koji su izvikivali prostote i
mahali parolama. Dvojica od njih fotografirali su mnoštvo, zlokobno
pretrčavajući sjedne strane na drugu. Sakrili smo lica i i izdcrali se na
njih.
Uskoro se povećao broj vigilanata, samoproglašenih djelitelja pravde.
Počeli su nam prilaziti u malim skupinama - ljudi s noževima, štapovima
i kamenjem, a policija je ispalila tek nekoliko slijepih metaka u zrak.
Umjesto da zaštite žene, policija nas je počela rastjerivati, gurajući nas
vršcima pušaka i naređujući "sestrama" da ne izazivaju nered nego da
podu kući. U zraku se osjećao očajnički bijes, ispunjeni zajedljivim
porugama. Miting se nastavio usprkos provokacijama.
116
Nekoliko večeri kasnije održan je još jedan prosvjed, na Visokoj
tehničkoj školi. Kad sam stigla, u predavaonici se već okupilo veliko
mnoštvo smijući se i razgovarajući. Kad se jedna od govornica —
visoka stasita žena u dugoj suknji od čvrsta platna, duge kose svezane
iza ušiju — zaputila prema podiju, nestalo je svjetla. Začuli su se pros-
vjedi, ali nitko se nije pomaknuo. Govornica je stajala uspravno i
prkosno s tekstom ispred sebe dok su dvojica drugova držali svijeće i
baterijske svjetiljke pokraj nje kako bi mogla čitati. Vidjeli smo jedi-
no njezino lice bez tijela i papir koji je držala u ruci, osvijetljene
svjetlošću iza nje. Upamtila sam jedino modulaciju njezina glasa i tu
svjetlost. Nismo slušali riječi: bili smo tamo radi podrške i svjedočenja
tom događaju, da bismo sačuvali njezinu sliku koja je treperila pri
svjetlosti svijeća.
Tu sam ženu uglavnom susretala na javnim okupljanjima.
Posljednji sam je put vidjela u jesen 1999. u Nc\vYorku, kad je kao
najuglednija iranska izdavačica feminističke literature bila pozvana da
održi predavanje na Kolumbijskom sveučilištu. Nakon skupa, razmije-
nile smo dojmove za kavom. Nisam je vidjela od Tchcranskog sajma
knjiga 1993., kad me pozvala da održim predavanje o modernom
romanu. Predavanje se održavalo u dvorani na drugom katu glavne
zgrade sajma knjiga. Dok sam govorila, sve ponesenija svojom temom,
marama mi je spuznula s glave. Predavaonica je bila dupkom puna te
više nije bilo ni stajaćih ni sjedećih mjesta. Cinije predavanje završilo
tu su ženu pozvali čuvari ćudoređa i prigovorili joj zbog moje mara-
me i plamenog govora. Nije ih se ticalo što sam govorila o književnos-
ti. Nakon toga su njezina predavanja bila zabranjena.
Smiješile smo se prebirući po uspomenama, sjedeći u tamnom
kutu restorana, sigurne u živahnoj ravnodušnosti blage nevvvorške
večeri. Na trenutak mi se učinilo da se uopće nije promijenila od
onog govora održanog prije nekoliko godina; i dalje je nosila dugu
suknju od čvrstog platna, a duga kosa bila joj je svezana iza ušiju.
Jedino se promijenio njezin smiješak: bio je to osmijeh očajanja.
Nekoliko mjeseci poslije uhićena je zajedno s brojnim istaknutim
aktivistima, novinarima, piscima i studentskim vodama.Ta su uhićenja
bila dijelom novog vala pritiska, tijekom kojega je više od dvadeset
publikacija bilo zabranjeno, a mnogi su disidenti bili uhićeni ili
zatvoreni. Dok sam slušala vijesti sjedeći u svom uredu u Washingtonu
117
preplavio me osjećaj kakav dugo nisam osjetila: osjećaj posvemašnje
bespomoćnosti, neiskaziv bijes pomiješan s neodređenim ali upornim
osjećajem krivnje.
15.
Negdje u to vrijeme, sredinom jeseni, ponovo sam razgovarala s g.
Bahrijcm. Rekao mi je:
— Pa, profesorice, najvjerojatnije su to i zaslužili: studenti su jako
gnjevni. — Govorili smo o trojici članova profesorskog zbora kojima
se prijetilo isključenjem, od kojih su jednog namjeravali izbaciti
uglavnom zato što je bio Armenac. Drugi je bio moj kolega koji je
sebe nazivao "Mali Veliki Gatsbv": obojica su bili optuženi za ko-
rištenje lascivnih izraza u nastavi. Treći je bio optužen da je agent
CfA-c. Dr. A., koji je još uvijek bio pročelnik odsjeka, odbio je pri-
hvatiti njihov izgon s fakulteta.
I sam dr. A. uskoro je pao u nemilost. U ranim danima revolucije stu-
denti Tchcranskog sveučilišta izveli su ga pred sud zbog toga što se zauzeo
za nekog zatvorskog čuvara. Osamnaest godina nakon toga događaja
čitala sam o tome u nekom časopisu, u članku u kojemu mu je počast
iskazala njegova bivša studentica, poznata prevoditeljica. Napisala je kako
je jednoga dana gledala na televiziji suđenje agentu tajne policije i tada
je poznati glas dra A. privukao njezinu pozornost. Došao je svjedočiti u
prilog svome bivšem studentu, za kojega je bio uvjeren daje suosjećajan
čovjek, koji je često pomagao svojim manje uspješnim kolegama. Dr. A.
je rekao Revolucionarnom sudu:"Uvjeren sam daje moja dužnost kao
ljudskoga bića upoznati vas s tom crtom ličnosti optuženika ."Takav je
postupak u tim prvim, crno-bijelim danima revolucije bio nečuven i
veoma opasan.
Optuženik, koji se upisao u večernju školu na sveučilištu, bio je
zatvorski čuvar okrivljen da je tukao i mučio političke zatvorenike.
Govorilo se da se izvukao s blagom kaznom upravo zahvaljujući svje-
dočenju dra A. u njegovu korist, i dobio svega dvije godine zatvorske
kazne. Nitko od mojih poznanika i prijatelja nije znao što se s njime dalje
događalo.
118
Studentica je izrazila žaljenje što se nije pobunila protiv suđenja dru A.
Naposljetku je zaključila da je postupak dra A. bio potvrda načela kojima ih
je podučavao u svojini predavanjima iz književnosti. "Takav čin", objasnila
je, "može poduzeti jedino netko tko je predan književnosti, tko je naučio da
svaki pojedinac posjeduje različite aspekte vlastite ličnosti... Oni koji donose
sud moraju uzeti u obzir sve vidove osobnosti pojedinca. Jedino nam
književnost omogućava da uđemo pod kožu druge osobe i shvatimo njezine
različite i proturječne strane te da prema njoj ne budemo odveć nemilosrd-
ni. Izvan područja književnosti otkriva se samo jedan aspekt ličnosti. Ali ako
razumijete različite dimenzije osobe, nećete se lako odlučiti na smrtnu pre-
sudu ... Da smo samo tu lekciju naučili od dra A., naše bi društvo danas
mnogo bolje izgledalo."
Prijetnje isključenjem bile su tek dio čistki koje su se nastavljale
tijekom cijele te godine, a nisu posve prestale ni do danas. Nakon sas-
tanka s drom A. i s još dvojicom kolega na tu temu, žurno sam koračala
hodnikom i naišla na g. Bahrija. Stajao je u kutu dugog hodnika i raz-
govarao s predsjednikom Islamske udruge sveučilišnog osoblja. Njih su se
dvojica nagnuli jedan prema drugome, u položaju ljudi duboko uro-
njenih u ozbiljan razgovor koji se ticao pitanja života i smrti. Javila sam
se g. Bahriju koji mi je prišao s poštovanjem, uljudno prikrivši moguću
izintiranost tim prekidom. Postavila sam mu pitanje u vezi sa suđenjem
članovima profesorskog zbora i s njihovim protuzakonitim otpuštanjem.
Njegov se izraz izmijenio u uspaničenost pomiješanu s odlučnošću.
Objasnio mi je kako moram razumjeti da su se stvari promijenile.
Sto to znači — pitala sam— da su se stvari promijenile?
To znači daje moral važan našim studentima; to znači da profesori
imaju odgovornost prema studentima.
Je li onda u redu da se sudi odgovornom i savjesnom profesoru
poput dra A.?
G. Bahri je odgovorio da on nije sudjelovao u tom suđenju.
— Ali ostaje činjenica da dr. A. ima odveć prozapadnjačke navike -
dodao je. Sklon je flertu i slobodnom ponašanju.
To je znači naša nova definicija riječi zapadnjačko - Iju ti to sam
uzvratila. — Zar živimo u Sovjetskom Savezu ili u Kini? I treba li zbog
toga suditi dru A— u zbog sklonosti flertu?
Ne treba, ali morao bi razumjeti neke stvari. Ne možete pružati
podršku špijunu, lakaju, nekome tko je odgovoran za smrt tolikih ljudi.-
119
Nastavio je govoriti o tome kako misli da bi trebalo suditi mnogim ljudi-
ma važnijim od dra A.Tu su špijuni CIA-e, poput profesora Z., koji slo-
bodno putuju po svijetu.
Rekla sam mu kako nema dokaza da je spomenuti gospodin agent
CIA-e, i da u svakom slučaju sumnjam da bi CIA bila toliko glupa da
uposli nekoga poput njega. Ali čak ni prema onima koje je on nazvao
"funkcionarima starog režima" ne bi, bez obzira na njihovu krivnju, tre-
balo postupati na taj način. Nisam shvaćala zašto islamska vlast likuje nad
smrću tih ljudi, posvuda izlažući njihove fotografije nakon mučenja i
pogubljenja. Zašto nam pokazuju ce slike? Zašto naši studenti svako-
dnevno izvikuju slogane koji traže nove smrtne kazne?
G. Bahri nije odmah odgovorio. Stajao je miran, pognute glave, pre-
križenih ruku. A onda je progovorio, polagano i s napetom preciznošću.
Fa, moraju platiti - rekao je. — Sudi im se za počinjena djela. Iranski
narod neće trpjeti njihove zločine.
A što je s ovim novim zločinima? — pitala sam čim je dovršio. -
Treba li preko njih prelaziti u tišini? Svi su danas neprijatelji Boga - bivši
ministri i pedagozi, prostituke, ljevičarski revolucionari: svakodnevno ih
ubijaju. Cime su ti ljudi zaslužili takav postupak?
Lice mu je postalo tvrdo i sjena tvrdoglavosti prekrila mu je oči.
Ponovio je da ti ljudi moraju platiti za počinjene zločine.
— To nije igra — rekao je. — To je revolucija.- Pitala sam ga hoću li i
ja biti izvedena pred sud zbog svoje prošlosti. Ah u stanovitom smislu on
je bio u pravu: svi ćemo morati položiti račun za svoju prošlost. U igri
života nema nevinih, to je sigurno. Svi ćemo morati platiti, ali ne za zlo-
čine za koje smo optuživani. Bilo je i drugih računa koje je valjalo pod-
miriti. Tada još nisam znala da sam ih već počela plaćati, daje sve što se
tada događalo već bilo dijelom naplate. Te će se okolnosti razjasniti tek
mnogo kasnije.
16.
Bilo je kasno; bila sam u knjižnici. Tamo sam sada provodila mnogo
više vremena, s obzirom na to da je u knjižarama sve teže bilo naći
"imperijalističke" romane. Izlazila sam iz knjižnice s nekoliko knjiga pod
120
rukom kad sam ga primijetila kako stoji na vratima. Spojio je dlanove na
grudima iskazavši mi na taj način poštovanje, meni, svojoj profesorici, ali
napet izraz njegova lica doživjela sam kao potvrdu moći. G. Nvazija se
sjećam u njegovoj bijeloj košulji zakopčanoj do vrata - nikad posu-
vraćenih rukava. Bio je zdepast i imao plave oči, vrlo kratko podšišanu
svijctlosmcdu kosu i debeo crvenkast vrat. Činilo se kao da mu je vrat
načinjen od meke gline: doslovce je počivao na ovratniku košulje. Uvijek
je bio vrlo pristojan.
— Gospodo, mogu li s vama načas popričati?
Iako je već bila polovica semestra, još mi nije bio dodijeljen ured, pa
smo stajali na hodniku i slušala sam ga. Njegova se pritužba odnosila na
Gatsbyja. Rekao je da mi to govori za moje dobro. Za moje dobro?
Kakav neobičan izraz! Rekao je da sigurno znam koliko me poštuje, jer
u protivnome, sada ne bi sa mnom razgovarao. Ima pritužbu. Protiv koga
i zašto to govori meni? Pritužba se odnosila na Gatsbyja. Pitala sam ga u
šali je li već uložio službenu tužbu protiv g. Gatsbvja. I podsjetila sam ga
da bi takav postupak u svakom slučaju bio besmislen, jer je gospodin o
kojem je riječ mrtav.
Ali on je bio ozbiljan.
Ne, profesorice, ne protiv samoga g. Gatsbvja, nego protiv romana.
Roman je — nemoralan. On uči mladež pogrešnim stvarima, truje im
duh — zacijelo ste toga svjesni?— No nisam bila. Podsjetila sam ga da je
Gatsby fikcija, a ne priručnik s uputama za život.
Sigurno shvaćate — bio je uporan — da nam romani i njihovi likovi
postaju uzor u životu. Možda g. Gatsbv može biti uzor Amerikancima,
ali ne i našoj revolucionarnoj mladeži. - Iz nekog mi se razloga silno
svidjela pomisao da bi taj čovjek mogao doći u iskušenje da oponaša
Gatsbvja.
Prema mišljenju g. Nvazija, nije bilo razlike između Fitzgcraldovc fik-
cije i njegova vlastitog života. Veliki Gatsby bio je predstavnik američkih
ideala, a Amerika je za nas otrov; ona je to nesumnjivo bila.
— Moramo iranske studente učiti da se bore protiv američkog
nemorala — rekao je. — Izgledao je ozbiljno; došao je sa mnom razgovarati
u najboljoj namjeri.
Iznenada mi je sinula zlurada misao. Predložila sam da u ovo vrijeme
javnih progona izvedemo Galsbyja pred sud: Nvazi bi bio tužitelj i morao
bi napisati optužnicu u kojoj bi iznio svoje dokaze. Rekla sam mu da su
121
u vrijeme kad su Fitzgeraldove knjige bile tiskane u Americi mnogi
osjećali jednako kao i on. Možda su svoje negodovanje drukčije izraža-
va, ali su uglavnom govorili isto. Zato se ne treba osjećati osamljenim u
izražavanju svojeg stanovišta.
Sljedeći dan iznijela sam taj plan na satu. Nismo mogli upriličiti pravi
sud, ali mogli smo izabrati tužitelja, branitelja i optuženika; ostali studen-
ti bit će porota. G. Nyazi je trebao biti tužitelj. Trebao nam je sudac,
optuženik i branitelj.
Nakon dugog razglabanja, jer se nitko nije dobrovoljno javio za neku
od uloga, napokon smo uvjerili jednog od najljevijc orijentiranih stude-
nata da bude sudac. Ali tada su g. Nvazi i njegovi prijatelji iznijeli pri-
mjedbu: taj se student unaprijed protivi tužbi. Nakon dalje diskusije
složili smo se da sudac bude g. Farzan, skroman i marljiv momak, prilično
ukočen i nasreću stidljiv. Nitko nije htio biti na strani obrane. Isticali su
da ja, s obzirom da sam izabrala knjigu, trebam biti hraniteljica.
Primijetila sam da u tom slučaju ne želim biti hraniteljica nego optuženi-
ca i obećala sam tijesno surađivati sa svojim odvjetnikom i govoriti u
svoju obranu. Napokon se Zarrin, koja se šapatom nešto dogovarala s
Vidom, nakon nekoliko njezinih potičućih gurkanja laktom dobrovoljno
javila. Zarrinje željela znati jesam lija Fitzgerald ili sama knjiga. Odlučili
smo da predstavljam knjigu: Fitzgerald je mogao imati ili mu je mogla
nedostajati poneka osobina koju otkrivamo u knjizi. Dogovoreno je da
svi nazočni u svakom trenutku smiju prekinuti zastupnika obrane ili
optužbe iznoseći vlastiti komentar ili pitanje.
Osjećala sam da sam pogriješila što sam pristala na ulogu optuženice,
da to stavlja tužitelja u neugodan položaj. U svakom slučaju, bilo bi zani-
mljivije da je netko od studenata prihvatio tu ulogu, ali nitko nije želio
govoriti u prilog Catsbyju. G. Nvazi je posjedovao nešto toliko drsko,
tako nepopustljivo, da sam naposljetku samu sebe uvjerila kako se ne tre-
bam skanjivati da ga posramim.
Nekoliko dana poslije došao me posjetiti g. Bahri. Nismo se prilično
dugo sreli. Bio je malo uvrijeđen. Uživala sam u činjenici da je prvi put
izgledao uznemiren i nije govorio na svoj precizan i samouvjeren način.
— Je U bilo nužno izvesti tu knjigu pred sud? — Bila sam donekle
zatečena. Želi li da se odreknem knjige bez riječi izgovorene u njezinu
obranu?
- Kako god bilo, vrijeme pogoduje sudovima - rekla sam - zar ne?
122
17.
Cijeli tjedan uoči suđenja, što god činila - bilo da sam razgovarala s
prijateljima, ili obitelji, ili pripremala predavanja - dio mojih misli bio je
neprestano zaokupljen pripremanjem argumenata za sud. Jer,
naposljetku, nije bila samo riječ o obrani Gatsbyja nego i ukupnog načina
pristupanja i vrednovanja književnosti — pa naposljetku i stvarnosti.
Bijan, koga je sve to izgleda prilično zabavljalo, rekao mije da proučavam
Gatsbyja s jednakom ozbiljnošću kojom odvjetnik proučava pravne spise.
Okrenula sam se prema njemu i rekla:
Ti to ne shvaćaš previše ozbiljno, zar ne?
Naravno da shvaćam - rekao je. - Dovela si se u ranjiv položaj u odno-
su na svoje studente. Dopustila si im - štoviše - prisilila si ih da dovedu u
pitanje tvoju prosudbu kao profesorice. Zato slučaj moraš dobiti. To je vrlo
važno za novog člana profesorskog zbora u prvom semestru predavanja. Ali
ako tražiš suosjećanje od mene ga nećeš dobiti.Ti uživaš u ovoj situaciji, priz-
naj to - voliš ovu atmosferu dramatičnosti i napetosti. Sljedeći će ti potez biti
da me uvjeriš u to da ishod cijele revolucije ovisi o tome.
Ah i ovisi — zar to ne shvaćaš? — prcklinjala sam. On je slegnuo
ramenima i rekao:
Ne govori to meni. Predlažem ti da sa svojim idejama upoznaš aja-
tolaha Homeinija.
Na dan početka suđenja od kuće sam krenula rano i šetala ulicama
prekrivenim lišćem prije no što sam se zaputila ka Sveučilištu. Čim sam
ušla u zgradu Fakulteta perzijskoga, stranih jezika i književnosti, na vra-
tima sam ugledala Mahtab koja je tamo stajala s još jednom djevojkom.
Na heu joj je bio neobičan osmijeh, kao u lijenog djeteta koje je upra-
vo dobilo peticu. Rekla je:
— Profesorice, biste li dopustili da Nassrin danas nazoči nastavi? -
Svrnula sam pogled s nje i pogledala njezinu mladu družicu; nije joj
moglo biti više od trinaest, četrnaest godina. Bila je vrlo lijepa, usprkos
silnom trudu da to sakrije. Izgled joj se kosio s ozbiljnim izrazom lica,
neodređenim i postojano neproničnim. Jedino joj je tijelo nešto izražava-
lo: neprestano se premještala s noge na nogu, dok bi desnom rukom čas
hvatala čas puštala debeli remen teške torbe na ramenu.
123
Mahtab mi je s neobičnom živahnošću objasnila kako je Nassrinin
engleski bolji nego u većine djece koja pohađaju gimnaziju, i kad joj je
ispričala o suđenju Gatsbyju, toliko se zainteresirala da je pročitala cijelu
knjigu. Okrenula sam se prema Nassrin i upitala je:
Sto ti misliš o Gatsbyju? - Zastala je i potom mirno odvratila :
Ne znam.
Rekla sam:
Hoćeš U reći da doista ne znaš ili mi ne možeš reći?
Odgovorila je:
Možda ne znam, a možda vam naprosto ne mogu reći.
Tako je sve počelo. Nakon suđenja Nassrin je zatražila dopuštenje da
pohađa moja predavanja kad god bude mogla. Mahtab mi je rekla da je
Nassrin njezina susjeda. Članica je jedne muslimanske organizacije, ali je
vrlo zanimljivo dijete i Mahtab je na njoj "radila" — izraz kojim su se
služili ljevičari govoreći o onima koje su pokušavali pridobiti.
Rekla sam Nassrin da može dolaziti na moja predavanja pod jednim
uvjetom: na kraju semestra mora napisati referat od petnaest stranica o
Gatsbyju. Zastala je kao i obično, kao da joj je ponestalo riječi. Odgovori
su joj uvijek bili skanjujući i usiljeni: gotovo biste osjećali krivnju stoje
tjerate da govori. Naposljetku je rekla:
- Nisam dovoljno vješta.
- Ne trebaš biti vješta - odgovorila sam. - Ali sigurna sam da jesi -
napokon, ovdje provodiš sve svoje slobodno vrijeme. Ne treba mi znanstve-
na studija; želim da napišeš svoje dojmove. Reci svojim riječima što tebi
znači Gatsby. - Gledala je u vrške cipela i promrmljala da će pokušati.
Od tada nadalje, svaki put kad bih ušla u predavaonicu potražila bih
pogledom Nassrin, koja bi obično ušla iza Mahtab i sjela pokraj nje.
Marljivo bi pravila bilješke tijekom cijelog sata, a došla je i nekoliko puta
kad je Mahtab izostala. A onda je iznenada prestala dolaziti, sve do
posljednjeg sata, kad sam je ugledala kako sjedi u kutu, zaokupljena
bilješkama koje je zapisivala.
Nakon što sam pristala da Nassrin dolazi na predavanja pozdravila
sam nju i Mahtab i nastavila svojim putem.Toga dana morala sam prije
nastave u tajništvu odsjeka pokupiti knjigu koju je tamo za mene
ostavio dr. A. Kad sam potom ušla u razred, dočekala me napeta tišina.
Predavaonica je bila puna; izostao je tek jedan student — i g. Bahri
kojega su spriječile njegove aktivnosti ili negodovanje. Zarrin se srni-
124
jala i razmjenjivala bilješke s Vidom a g. Nyazi je stajao u kutu i raz-
govarao s dvojicom muslimanskih studenata, koji su se vratili na svoja
mjesta kad su me ugledali. Mahtab je sjedila pokraj svoje nove
štićenice, šapćući joj nešto urotnička izraza lica.
Ukratko sam ih obavijestila o rasporedu za sljedeći tjedan i odmah
nakon toga započela s pripremama za zasjedanje suda. Najprije sam proz-
vala g. Farzana, suca, i zamolila ga da sjedne na moje uobičajeno mjesto,
za katedru. Nehajno je ustao i izišao pred razred s izrazom loše skrivanog
samozadovoljstva. Pokraj suca bio je postavljen stolac za svjedoke. Sjela
sam pokraj Zarrin, na lijevu stranu prostorije, uz veliki prozor, a g. Nvazi
je s nekolicinom prijatelja sjeo na drugu stranu, kraj zida. Sudac je ob-
znanio početak zasjedanja suda. I tako je započeo proces - Islamska
Republika protiv Velikog Gatsbyja.
G. Nvazi je bio pozvan da iznese optužbu. Umjesto da ustane, on je
pomaknuo stolac u sredinu prostorije i počeo jednoličnim glasom čitati
pripremljeni tekst. Sudac je nelagodno sjedio za katedrom i činio se kao
hipnotiziran g. Nyazijem. Svako malo bi snažno zatreptao očima.
Prije nekoliko mjeseci, kad sam napokon odlučila pogledati svoje
stare fascikle, naišla sam na sastavak g. Nvazija ispisan krasopisom i bez
pogreške. Počinjao je sa "U ime Boga", riječima koje su poslije postale
uobičajene u zaglavljima službenih pisama i u javnim govorima. G. Nvazi
je uzimao u ruku stranicu za stranicom svog teksta, čvrsto ih držeći, kao
da se boji da bi mu ih netko mogao istrgnuti iz ruku.
Islam je jedina religija na svijetu koja je književnosti dodijelila
posebnu, posvećenu ulogu u poučavanju ljudi pobožnom životu —
započeo je. -To postaje jasno ako znamo da je Kur'an Božja riječ.
Prorokovo čudo. Riječ može izliječiti ali može i uništiti. Može voditi
ljude, ili ih pokvariti. Riječ može pripadati Sotoni ili Bogu.
Imam Homeini povjerio je našim pjesnicima veliki zadatak -
nepokolebljivo je nastavljao svojim jednoličnim tonom, položivši na stol
pročitanu stranicu i mašivši se sljedeće. - Povjerio im je sveto poslanje,
mnogo uzvišenijc od onog materijalističkih zapadnjačkih pisaca. Ako je
naš imam pastir koji vodi stado na ispašu tada su pisci odani psi čuvari
koji stado moraju usmjeravati sukladno pastirovu diktatu.
Iz stražnjeg dijela predavaonice začuo se hihot. Osvrnula sam se i
ugledala Zarrin i Vidu kako šapuću. Nassrin je napeto gledala u g.
Nvazija i odsutno žvakala olovku. Činilo se kao da je g. Farzan zaoku-
125
pljen nekom nevidljivim muhom, a povremeno bi snažno trcpnuo. Kad
sam se ponovo usredotočila na g. Nvazija, on je govorio:
— Upitajte se što biste više voljeli: da vam se povjeri obavljanje
posvećenog i uzvišenog zadatka, ili da vas materijalistički nagrade
novcem i dodijele vam položaj koji je pokvario — i tu je zastao, ne mičući
pogleda s papira, kao da s mukom izvlači iz sebe te suhe riječi - koji je
pokvario — ponovio je — zapadne pisce i lišio njihovo djelo duhovnosti i
smisla. Zato naš imam kaže daje pero opasnije od mača.
Šapat i hihot iz zadnjih redova postali su glasniji. G. Farzan je bio
previše nevješt sudac da bi na to obratio pozornost, ali jedan od
Nvazijevih prijatelja je povikao:
Cijenjeni suce, možete Li molim, vas naputiti gospodu i gospode
straga da se s poštovanjem odnose prema sudu i tužitelju?
Neka tako bude — reče g. Farzan ravnodušno.
Naši pjesnici i pisci u toj borbi protiv Velikog Sotone — nastavio
je Nvazi — igraju istu ulogu kao i naši odani vojnici, i čeka ih ista
nagrada na nebu. Pred nama, studentima, kao budućima čuvarima
kulture, težak je zadatak. Danas se islamski pobjednički stijeg vijori u
gnijezdu špijuna na našem vlastitom tlu. Naša je zadaća, kao što je
ustvrdio naš Imam, pročistiti zemlju od dekadentne zapadnjačkce
kulture i ...
Na tom mjestu Zarrin je mtah:
Prigovor, cijenjeni suce! — povikala je.
G. Farzan ju je začuđeno pogledao:
Na što se prigovor odnosi?
— Ovaj se spor vodi protiv Velikog Gatsbyja — rekla je Zarrin.—Tužitelj
je potrošio petnaest dragocjenih minuta našeg vremena ne rekavši ni
jedne jedincate riječi u vezi s optuženim. Kamo nas sve to vodi?
Nekoliko sekundi g. Farzan i g. Nvazi gledah su je u čudu. Tada se
javio g Nvazi, ne gledajući u Zarrin:
— Ovo je islamski sud, a nije Perry Mason. Ja mogu iznijeti svoj slučaj
na način na koji želim, i sada iznosim kontekst. Želim reći da je meni,
kao muslimanu, G<if56y_neprihvatljiv.
Nastojeći biti na razini svoje uloge g. Farzan je rekao:
— Dobro, molim nastavite.
ZarriHin je prekid zbunio g. Nvazija koji je nakon kratke stanke
podigao glavu s papira i rekao donekle uzbuđeno:
126
- U pravu ste, ne vrijedi truda ...
Nama je bilo ostavljeno da se nekoliko sekundi domišljamo što to ne
vrijedi truda, a onda je on nastavio:
Ne moram čitati iz papira, ne moram govoriti o islamu. Raspola-
žem s dovoljno dokaza - svaka stranica, svaka pojedinačna stranica ove
knjige — vikao je — sama sebe osuđuje. — Okrenuo se prema Zarrin i je-
dan pogled na njezin ravnodušan izraz bio je dostatan da promijeni ton:
Tijekom cijele naše revolucije ukazivali smo na činjenicu da je Zapad
naš neprijatelj, daje on Veliki Sotona, ne zbog svoje vojne moći, ne zbog
svoje gospodarske snage, nego zato, nego zato -još jedna stanka - što pred-
stavlja pogubnu prijetnju samim korijenima naše kulture. Naš imam to nazi-
va kulturalnom agresijom. Ja to nazivam silovanjem naše kulture - g. Nvazi
je zastao, nakon što je uporabio termin koji će postati zaštitni znak kritike
Zapada od strane Islamske Republike. - A ako želite vidjeti u čemu se sas-
toji silovanje kulture, ne morate ići dalje od ove knjige. - Podigao je svoj
primjerak Gatsbyja koji je ležao ispod stranica njegove optužnice i stao njime
mahati u našem smjeru.
Zarrin je iznova ustala:
- Cijenjeni suce - rekla je s jedva prikrivenim prezirom - ovo su
neosnovane tvrdnje, krivotvorine ...
G. Nvazi nije dopustio da cijenjeni sudac odgovori. Napol ustavši sa
svog sjedišta, viknuo je:
- Hoćete li mi dopustiti da završim? Doći ćete na red! Reći ću vam
zašto, reći ću vam zašto ...— a tada se okrenuo prema meni i rekao blažim
glasom: — Gospodo, nijedna uvreda nije vama upućena.
Ja sam dosad već počela uživati u tom igrokazu i rekla sam:
Nastavite molim, i zapamtite da sam ja ovdje u ulozi knjige. Ja ću
svoje reći na kraju.
Možda je za vladavine pokvarenog Pahlavijeva režima — nastavio je
Nvazi — preljub bio prihvatljiv način ponašanja.
Zarrin je bila osoba koja nije lako odustajala:
Prigovor! - povikala je.-Tvrdnja se ne zasniva na činjenicama.
U redu - zaključio je - ali vrijednosti su bile takve da je preljub prola-
zio nekažnjen. Ova knjiga zagovara nedopušten odnos između muškarca i že-
ne. Prvo su tu Tom i njegova ljubavnica, u prizoru u njezinu stanu - upetljan
je čak i narator, Nick. On ne voli njihove laži, ali nema prigovora na njihov
razvrat i sjedenje jedno drugom u krilu; a onda te zabave kod Gatsbvja ... za-
127
pamtite, dame i gospodo, taj je Gatsbv junak knjige - a tko je on? Šarlatan,
preljubnik, lažljivac ... tog čovjeka Nick slavi i žali, tog razaratelja obitelji! -
G. Nvazi je bio vidljivo uzrujan dok je optuživao razvratnike, lažljivce i pre-
ljubnikc slobodno gazeći Fitzgeraldovim blistavim svijetom imunim na mrž-
nju i optužbe. -Jedina simpatična osoba je suprug rogonja, g.Wilson - urlao
je g. Nvazi. - Kad ubije Gatsbvja doživljavamo to kao ruku Božju. On je jedi-
na žrtva. On je istinski simbol potlačenih u toj ... toj zemlji Velikog Sotone!
Problem s g. Nvazijem bio je u tome da je njegovo izlaganje bilo
monotono čak i kad bi se uzbudio i prestao čitati iz svojih zabilješki. Sada
je uglavnom vikao i urlao iz svog polusjedećeg položaja:
Jedina dobra stvar u vezi s tom knjigom — rekao je mašući
osuđenim djelom u ruci — jest da razotkriva nemoral i dekadenciju
američkog društva, ali mi smo se borili kako bismo se oslobodili tog
smeća i krajnje je vrijeme da se knjige poput ove zabrane. — Nasta\'io je
Gatsbvja nazivati "onaj g. Gatsbv" i nije se mogao prisiliti da Daisv spo-
minje po imenu, nego je o njoj govorio kao "toj ženi". Prema Nvaziju,
u cijelom romanu nije bilo nijedne poštene žene:
Kakav uzor pružamo našim nevinim i skromnim sestrama - pitao je
svoje opčinjeno slušateljstvo — ako im ponudimo takvu knjigu na čitanje?
Kako je nastavljao, postajao je sve grozničaviji, ali nije se odvajao od
svog stolca.
— Gatsbv je nepošten - vikao je glasom koji je sada prerastao u krik.
- Zarađuje novac na nezakonit način i pokušava kupiti ljubav udane
žene.Ta bi knjiga navodno trebala govoriti o američkom snu, ali o kakvu
je snu riječ? Želi li nam autor poručiti da bismo svi trebali biti preljub-
nici i lopovi? Amerikanci su dekadentni i pred propašću zbog toga što je
ovo njihov san. Oni su osuđeni na propast! Ovo je posljednji vapaj jedne
mrtve kulture! - zaključio je pobjednički, dokazujući da Zarrin nije bila
jedina koja je gledala Perryja Masona.
— Možda naš časni tužitelj ne bi trebao biti tako oštar - rekla je Vida
kad je bilo jasno da je Nvazi napokon iscrpio svoje dokaze. -
Naposljetku, Gatsbv umire, pa se može reći da je pravda zadovoljena.
Ali g. Nyazi nije u to bio uvjeren:
— Zar samo Gatsbv zaslužuje smrt? — rekao je s očevidnim prezirom.
- Ne! Cijelo američko društvo zaslužuje istu sudbinu. Kakav je to san
ukrasti tuđu ženu, zagovarati seks, lagati, varati i... i onda taj momak,
narator, taj Nick, još tvrdi daje moralan!
128
G. Nvazi je još neko vrijeme nastavio u istom tonu a onda je izne-
nada zastao, kao da se zagušio vlastitim riječima. Ali ni tada se nije
pomaknuo. Nikome nije palo na pamet predložiti mu da se u nastavku
suđenja vrati na svoje mjesto.
18.
Potom je pozvana Zarrin da iznese obranu. Stajala je licem okrenuta
prema slušateljstvu, elegantna i službena u svojoj mornarskoplavoj plasi-
ranoj suknji i jakni od vunene tkanine sa zlatnim gumbima, s bijelim
orukavljem koje je virilo iz rukava. Kosu je trakom svezak u konjski rep,
a jedini ukras koji je nosila bio je par zlatnih naušnica. Polagano je kruži-
la oko g. Nvazija, svako malo napravivši iznenadan mali okret kao da
njime želi naglasiti svoje izlaganje. Pripremila je kratke bilješke, ali rijetko
je gledala u njih dok se obraćala slušateljstvu.
Dok je govorila nastavila se kretati po prostoriji, a njezin je konjski
rep slijedio njezine pokrete, pomičući se sjedne strane na drugu, nježno
joj milujući potiljak. I svaki put kad bi se okrenula suočila bi se s g.
Nvazijem koji je sjedio na svom stolcu nepomičan poput stijene. Počela
je s ulomkom iz jedne Fitzgeraldove kratke priče a potom rekla:
— Naš je dragi tužitelj počinio grešku odveć se približivši zabavištu.
Više nije kadar razlučiti fikciju od stvarnosti.
Nasmiješila se, ljupko se okrenuvši prema "našem tužitelju" kao
uhvaćenom u zamku na svom stolcu. — On ne ostavlja mjesta, pros-
tora za disanje, između dva svijeta. Potvrdio je vlastitu slabost: nes-
posobnost da pročita roman radi njega samog. Sve što zna je
osuđivati, grubo i pojednostavljeno tumačiti dobro i zlo. — G. Nvazi
je kod tih riječi podignuo glavu, silno se zacrvenio u licu, ali nije
rekao ništa. — Ali, može li roman biti dobar — nastavila je Zarrin —
samo zato što je junakinja kreposna? Je li loše ako junak odstupa od
morala na kojemu g. Nvazi inzistira, namećući ga ne samo nama nego
i cijeloj književnosti?
G. Farzan iznenada skoči sa svog stolca:
— Gospodo — rekao je obraćajući se meni - zar ja zato što sam sudac
ne smijem ništa reći?
129
Naravno da možete — rekla sam, nakon čega se on upustio u dugu i
zbrkanu tiradu o dolini pepela i dekadentnosti Gatsbvjevih zabava. Zaključio
je daje Fitzgeraldova glavna pogreška njegova nesposobnost da nadiđe vlasti-
tu pohlepu: pisao je jeftine pripovijesti za novac i trčao za bogatima.
Znate — rekao je na kraju, dotad već iscrpljen vlastitom tiradom -
Fitzgerald kaže da su bogati ljudi drukčiji.
G. Nvazi je klimao glavom grozničavo odobravajući, očevidno zado-
voljan utjecajem što ga je izvršilo njegovo izlaganje:
— A naša se revolucija suprotstavlja materijalizmu koji zagovara g.
Fitzgerald. Nama ne treba zapadni materijalizam ili američka dobra. -
Zastao je da predahne, ali nije završio: — Možda možemo koristiti njihov
tehnički know-ho\v, ah njihov moral moramo odbaciti.
Zarrin ga je gledala, staložena i ravnodušna. Pričekala je nekoliko
sekundi nakon ispada g. Nvazija, a zatim mirno nastavila:
Izgleda kao da se suprotstavljam dvojici tužitelja. Sada bih zamolila
da mi dopustite iznijeti svoj zaključak.— Dobacila je prijekoran pogled
prema kutu u kojemu je sjedio g. Farzan:
Željela bih podsjetiti tužitelja i porotu na navod iznesen na našoj
prvoj raspravi o Galsbyju, navod iz Diderotova Fatalista Jacquesa: "Za
mene je sloboda (autorova) stila gotovo jamstvo njegove moralne
čistoće." Također smo raspravljali o tome da se moralnost romana ne
određuje uobičajenim značenjem te riječi. On se rnože nazvati moral-
nim ako nas trgne iz obamrlosti i suoči nas s apsolutima u koje vjeruje-
mo. Ako je to istina, onda je Gatsby izvanredno uspješna knjiga. Prvi je
put neka knjiga u predavaonici izazvala takvu polemiku.
Gatsby je izveden pred sud zato što nas uznemiruje — barem neke
od nas - dodala je izazvavši prigušeno hihotanjc.-To nije prvi put daje
roman — koji nije politički roman — država izvela pred sud.— Okrenula
se, a konjski se rep okrenuo zajedno s njom. - Sjećate li se glasovitih sud-
skih procesa vodenih protiv Gospode Bovary, Uliksa, Ljubavnika Lady
Chatterl)' i Lolitei U svakom od tih slučajeva roman je odnio pobjedu. Ali
dopustite da se usredotočim na točku koja, čini se, smeta časnome sucu
kao i tužitelju: privlačnost novca i njegova uloga u romanu.
— Istina, Gatsbv priznaje da je novac jedna od stvari koje Daisy čine
privlačnom. Ustvari, upravo on skreće Nicku pozornost na to da se draž
njezina glasa sastojala u tome što je odjekivao zveketom novca. Ali ovaj
roman ne govori o ljubavi ubogog šarlatana spram novca. - Zastala je da
130
bi bolje naglasila: -Tko god to tvrdi nije shvatio bit stvari. - Okrenula
se gotovo neprimjetno ulijevo prema tužitelju, potoni pošla do stola i
podigla svoj primjerak Gatsbyja. Držeći ga obratila se g. Farzanu,
okrenuvši leda g. Nvaziju i rekla:
Ne, časni suce, roman ne govori o tome da su bogataši različiti ljudi
od mene i vas, iako oni to jesu: jednako su tako različiti i siromašni, kao
što ste i vi uostalom različiti od mene.On govori o bogatstvu a ne o vul-
garnom materijalizmu na kojem vi i g. Nvazi uporno ustrajavate.
Tako je! - čuo se glas iz stražnjeg reda. Okrenula sam se. Čulo se
hihotanje i mrmljanje. Zarrin je zastala smiješeći se. Sudac je, prilično
zatečen, povikao: -Tišina! Tko je to rekao? - ni sam ne očekujući odgovor.
Izgleda da g. Nvaziju, našem cijenjenom tužitelju - Zarrin će pod-
rugljivo - i ne trebaju dokazi. On je očito istodobno i tužitelj i svjedok, ali
mi ćemo potražiti svoje dokaze u samoj knjizi. Pozovimo nekoliko likova
knjige kao svjedoke. Sada bih pozvala našeg najvažnijeg svjedoka. G. Nvazi
se ponudio da bude sudac Fitzgeraldovim likovima, ali Fitzgerald je imao
drugi plan. Ponudio nam je vlastitog suca. Zato bismo možda trebali
poslušati njega. Koji lik zaslužuje da bude naš sudac? - upitala je Zarrin
okrenuvši se prema slušateljstvu: - Naravno, Nick, a sjećate se kako je on
sebe opisao: "Svatko misli o sebi da posjeduje barem jednu od osnovnih
vrlina, a ovo je moja: ubrajani se medu malo poštenih ljudi koje sam upoz-
nao u životu" 27. — Ako u tom romanu postoji sudac, to je Nick. U stanovi-
tom smislu on je najmanje slikovit karakter, zato jer djeluje poput zrcala.
Ostali se likovi u osnovi prosuđuju na temelju njihova poštenja. A pred-
stavnici bogatstva ispadaju najnepošteniji ljudi. Dokaz br. l:Jordan Baker, s
kojom je Nick na početku u romantičnoj vezi. Ona je sudjelovala u skan-
dalu kojega se Nick isprva ne može sjetiti. Lagala je u vezi s utakmicom,
jednako kao što će lagati u vezi s automobilom koji je posudila i potoni ga
ostavila na kiši sa spuštenim krovom. "Bila je neizlječivo nepoštena", kazu-
je nam Nick. "Nije bila u stanju podnijeti išta na svoju štetu, pa pret-
postavljam da je, uz takva svoja svojstva, počela već rano pribjegavati smi-
calicama, da bi se pred svijetom mogla pojavljivati s tim hladnim smiješkom,
a u isto vrijeme zadovoljavati prohtjeve svoga jedrog, putenog tijela."28
Dokaz br 2: Tom Buchanan. Njegovo je nepoštenje očevidnije: on vara
suprugu, prikriva njezin zločin i pritom ne osjeća krivnju. Daisvn je slučaj
Veliki Catsby, op. cit., str. 69.
Veliki Gaishy, op. cit. str. 67/68.
131
složeniji jer, kao i sve ostalo u vezi s njom, njezina neiskrenost stvara neku
vrstu magije: drugi se počinju osjećati kao suučesnici u njezinim lažima, jer
ih njima zavodi. A tu je, naravno, i Mever Wolfshiem, Gatsbvjev pokvareni
poslovni ortak. On je namjestio ishod Svjetskoga kupa. "Nikad ne bih
mogao ni zamisliti da bi se ijedan čovjek usudio da se - s bezobzimošću
kakvog provalnika kad obija kasu - poigrava povjerenjem pedeset milijuna
ljudi. "29 Tako je pitanje poštenja i nepoštenja, onoga što ljudi jesu i načina
na koji se predstavljaju svijetu, podtema koja boji sve glavne događaje u
romanu. A tko su najnepoštemji ljudi u ovom romanu? - upitala je i dalje se
obraćajući poroti. - Bogati, naravno - rekla je naglo se okrenuvši prema g.
Nvaziju. - Upravo oni ljudi za koje tužitelj tvrdi da im Fitzgerald drži stranu.
— Ali to nije sve. Nismo time završili s bogatima. — Zarrin podiže
knjigu i otvori je na naznačenoj stranici.— Uz dopuštenje g. Carravvavja
— rekla je — rado bih vam pročitala jednu njegovu rečenicu u vezi s boga-
tima. — Tada uze čitati: — "Tom i Daisv bijahu lakomisleni ljudi —
upropaštavali su ljude i stvari i onda se povlačili u svoje bogatstvo ili u
svoju silnu lakomislenost, ili stoje god to bilo što ih je povezivalo, ostav-
ljajući drugima da čiste nered koji su napravili..."30
Dakle, vidite — rekla je Zarrin ponovo se okrenuvši prema g.
Farzanu — to je ocjena koju najvjerodostojniji lik u romanu izriče o
bogatima. Bogati u toj knjizi, koje ponajprije predstavljaju Tom i Daisv a
u manjoj mjeri Jordan Baker, lakomisleni su ljudi. Napokon, Daisv je
pregazila Mvrtle i dopustila da za to odgovara Gatsbv, ne poslavši čak ni
cvijeće na njezin pogreb.- Zarrin je zastala, a potom obišla svoj stolac, pri-
vidno zaboravljajući na suca, tužitelja i porotu.
Riječ lakomisleni ovdje je ključna - rekla je. - Sjećate se kada Nick
prigovara Jordan zbog njezine lakomislene vožnje, a ona odgovara opušteno
da čak i ako jest lakomislena računa na to da su drugi pažljivi? Lakomisleni
je prvi pridjev koji nam pada na pamet pri opisu bogatih likova iz romana.
San koji oni utjelovljuju iskvareni je san koji uništava svakoga tko mu se
pokuša približiti. 1 tako, kao što vidite g. Nvazi, ova knjiga osuđuje bogatu
višu društvenu klasu jednako oštro kao i revolucionarne knjige koje smo
čitali. - Iznenada se okrenula prema meni i rekla smiješeći se:
Nisam sigurna kako se čovjek obraća nekoj knjizi. Slažete li se s
time da vaš cilj nije obrana bogatog društvenog sloja?
-'Ibid.,str. 84.
10 Ibid., str. 19S.
132
Zateklo me Zarrinino iznenadno pitanje, ali iskoristila sam prigodu
da ukazem na točku koja je bila ključna za moju raspravu u vezi s
književnošću općenito:
Ako je kritika lakomislenosti prijestup — rekla sam tobože bojažlji-
vo — tada sam barem u dobru društvu.Takva se lakomislenost, nedostatak
suosjećanja spram druge osobe, javlja i u negativnih likova Jane Austen:
u Ladv Catherine, u gdice Norris, u g. Collinsa, i u Cravvfordovih.Ta se
tema stalno iznova javlja i u pripovijestima Henrvja Jamesa i u
Nabokovljevih čudovišnih junaka: Humberta, Kinbotca,Vana i AdeVeen.
Imaginacija je u tim djelima izjednačena s empatijom; ne možemo
iskusiti sve kroz što su drugi prošli, ali u književnom djelu možemo
razumjeti postupke i najčudovišnijih pojedinaca. Dobar roman uvijek
prikazuje složenost pojedinca i stvara dovoljno prostora da svi likovi
dođu do riječi — i u tom se kontekstu roman može smatrati demo-
kratskim — ne u smislu da se zalaže za demokraciju, nego je po svojoj
prirodi takav. Empatiju nalazimo u samoj srži Gatsbyja, kao i u tolikih
drugih velikih romana — najveći je grijeh ostati slijep za tuđe probleme
i boli. Ne vidjeti ih znači zanijekati njihovo postojanje — izgovorila sam
u jednome dahu, prilično začuđena vlastiti žarom.
Da - rekla je Zarrin uskočivši mi u riječ. - Zar ne bismo zapravo mogli
reći da nas to sljepilo ili bezobzirnost prema drugima podsjeća na drugu
vrstu bezobzirnih ljudi? - letimice je pogledala Nvazija i dodala: - Na one
za koje je svijet cmo-bijeli, koji su opijeni ispravnošću vlastitih fikcija.
1 ako je, gospodine Farzan - nastavila je pomalo zagrijano - u
stvarnome svijetu Fitzgerald bio opsjednut bogatim ljudima i bogat-
stvom, u svojim romanima on ukazuje na poguban i razoran utjecaj
bogatstva na u osnovi pristojne ljude, poput Gatsbvja, ili na kreativne i
životne ljude, poput Dicka Divera u Blaga je noć. Budući da to nije uspio
razumjeti, g. Nvazi je promašio samu bit ovog romana.
Nvazi, koji je sada već neko vrijeme uporno zurio u pod, iznenada je
skočio i rekao:
- Ulažem prigovor!
- Na što se zapravo odnosi vaš prigovor? - pitala je Zarrin
podrugljivom uljudnošću.
- Lakomislenost nije dovoljna! - naglo je odgovorio. - Roman zbog
nje nije moralniji. Postavio sam pitanje u vezi s preljubom, lažima i
varanjem, a vi govorite o lakomislenosti.
133
Zarrin je zastala i tada se ponovo okrenula prema meni:
— Sada bih željela pozvati optuženu da svjedoči.- Potom se okrenu-
la prema g. Nvaziju i s vragolastim sjajem u očima upitala ga:
Biste li željeli ispitati optuženu?
Nvazije promrmljao prezirno "ne".
U redu. Hoćete li, gospodo, zauzeti svoje mjesto.
Ustala sam, prilično zbunjena, i pogledala oko sebe. Nije bilo stolca.
Iznenada zbunjen, g. Farzan je ustao i ponudio mi svoj stolac.
— Guli ste tužiteljeve primjedbe — rekla je Zarrin obraćajući mi se —
želite U nešto reći u svoju obranu?
Osjećala sam nelagodu, čak i stid, i nisam imala volje govoriti. Zarrin
je izvrsno obavila svoj dio posla i činilo mi se da nema nikakve potrebe
za mojim "dociranjem". Ali auditorij je čekao.i više nije bilo mogućnosti
da se povučem.
Sjela sam nespretno na stolac koji mi je ponudio g. Farzan.Tijekom
priprema za sudski spor shvatila sam da koliko god se trudila ne mogu
riječima izraziti misli i osjećaje, uzbuđenje koje je u meni pobuđivao
Gatsby. Stalno sam se vraćala na Fitzgcraldovo objašnjenje romana:
"Cijela poanta romana", rekao je jednom prigodom,"jest u gubitku ilu-
zija koje svijetu daju sjaj i živopisnost te više ne marite jesu li stvari isti-
nite ili lažne sve dok one doprinose tom magičnom sjaju." Željela sam
im reći da se u knjizi ne radi o preljubu nego o gubitku sna. Postalo mi
je životno važno da moji studenti prihvate Gatsbyja kakav on jest, da ga
cijene i vole zbog njegove zapanjujuće i tjeskobne ljepote, ali sada sam o
njemu morala izreći nešto konkretnije i prizemnije.
Ne čitamo Gatsbyja — rekla sam — da bismo saznali je li preljub
dobar ili loš, nego da bismo shvatili kako su stvari poput preljuba, vjer-
nosti i braka složene. Veliki romani uzvisuju naše osjećaje i potiču
osjetljivost za kompleksnosti života i ljudi u njemu, oni nas spašavaju od
moralne krutosti koja na moral gleda kroz formulu dobra i zla ...
Ali, gospodo — prekinuo me g. Nyazi — nema ničeg složenoga u
nečijem upuštanju u ljubavnu vezu s tuđom ženom. Zašto si g. Gatsbv
nije našao vlastitu ženu? — dodao je kiselo.
Zašto ti ne napišeš vlastiti roman? - javio se prigušen glas s nekog
neodređenog mjesta u sredini auditorija. G. Nvazije izgledao još zgranu-
tiji. Od tog trenutka, jedva da sam uspijevala doći do riječi. Izgledalo je
da su iznenada svi osjetili potrebu da sudjeluju u raspravi.
134
Na moj prijedlog, g. Farzan je objavio desetrninutnu stanku. Napus-
tila sam predavaonicu zajedrio s nekoliko studenata kojima je trebalo
svježeg zraka. U hodniku sam zatekla Mahtab i Nassrin udubljene u raz-
govor. Prišla sam im i pitala ih što misle o suđenju.
Nassrin je bila bijesna na Nvazija jer se ponašao kao da ima monopol na
moral. Rekla je kako to ne znači da opravdava Gatsbvja, ali on je barem bio
spreman umrijeti za svoju ljubav. Zaputile smo se niz hodnik. Većina stude-
nata okupila se oko Zarrin i Nvazija, koji su oštro raspravljali. Zarrin je
napala Nvazija da ju je nazvao prostitutkom. On je bio gotovo modar u licu
od bijesa i indignacije, i optužio ju je da je lažljivica i luđakinja.
— Sto da mislim o vašim sloganima koji žene koje ne nose zar
proglašavaju prostitutkama i Sotoninim slugama? Zar to smatrate mora-
lom? - vikala je. - Što je s kršćanskim ženama koje ne nose zar? Zar su
one sve — baš svaka od njih — dekadentne djevojčurc?
Ali, ovo je islamska zemlja - vikao je gnjevno Nvazi. — I takav je
zakon, a tko god ...
Zakon? — prekinula ga je Vida. —Vi ste momci došli i promijenili
zakone.Tako je bilo i s nošenjem žute zvijezde u nacističkoj Njemačkoj.
Zar je bilo ispravno to što su Zidovi morali nositi zvijezdu samo zato jer
je to tražio neki prokleti zakon?
Oh — Zarrin će podrugljivo — nemoj se ni truditi njemu pokušati
objasniti takvo što. Ori će ih sve proglasiti cionistima i reći da su zaslužili
to što su dobili.
G. Nvazi se činio spreman nasrnuti na nju i opaliti joj pljusku.
— Mislim daje vrijeme da upotrijebim svoj autoritet - došapnula sam
Nassrin, koja je samo stajala, kao hipnotizirana. Zamolila sam ih da se
smire i vrate na svoja mjesta. Kad su se povici stišali, a napadi i protuna-
padi uglavnom jenjali, predložila sam da krenemo s otvorenom
raspravom. Nećemo glasovati o ishodu sudskog spora, jer će o njemu
odlučiti porota. Presudu će donijeti iznoseći vlastita mišljenja.
Nekoliko lijevih studenata stalo je u obranu romana. Osjećala sam da
su to dijelom učinili i zato što su mu se muslimanski aktivisti tako
žestoko protivili. U biti, njihova obrana nije se puno razlikovala od
Nvazijeve optužbe. Rekli su da roman poput Velikog Gatsbyja treba čitati
zato da bismo se upoznali s nemoralnošću američke kulture. Smatrali su
da bismo trebali čitati više revolucionarnih tekstova, ali i da treba čitati
knjige poput ove kako bi se bolje upoznalo neprijatelja.
135
Jedan od njih spomenuo je poznatu izjavu druga Lenjina kako ga
slušanje "Mjesečeve sonate" čini previše mekanim. Rekao je da ga ona
navodi da poželi ljude tapšati po ramenu, a trebalo bi ih udariti batinom,
ili nešto slično. Kako god bilo, glavni se prigovor ljevičarskih studenata
svodio na to da ih roman udaljuje od njihovih revolucionarnih zadataka.
Usprkos žestine rasprave ih možda upravo zbog toga, većina je stu-
denata šutjela, iako su se mnogi okupili oko Zarrin i Vide, šapatom
izgovarajući riječi ohrabrenja i pohvale. Poslije sam ustanovila da je
većina studenata podržavala Zarrin, ali vrlo ih je malo bilo spremno
izložiti se riziku otvorenog istupanja, uglavnom zato što im je nedosta-
jalo samopouzdanja da svoje mišljenje iznesu onako "rječito", rekli su,
kao što su to učinili obrana i tužitelj. Neki su u privatnu razgovoru
priznali da im se knjiga sviđa. Zašto onda to nisu glasno izrekli? — pita-
la sam. Svi su ostali bili tako sigurni i kategorični u iznošenju svojih
stajališta, a oni nisu bili u stanju objasniti zašto im se knjiga sviđa —jed-
nostavno im se sviđala.
Trenutak prije nego što se oglasilo zvono, Zarrin, koja nakon stanke
više nije sudjelovala u raspravi, iznenada je ustala. Iako je govorila tihim
glasom, činila se uzbuđenom. Rekla je da se ponekad pita zašto ljudi žele
diplomirati književnost. Zar to uopće nešto znači? pitala se. Koliko je do
knjige, ona više nema što iznijeti u njezinu obranu. Roman je sam svoja
obrana. Možda bismo iz njega ponešto trebali naučiti, naučiti ponešto od
g. Fitzgeralda. Čitajući taj roman, ona nije naučila da je preljub dobra
stvar ili da bismo svi trebali postati fiškali. Zar svi ljudi nakon što
pročitaju Stcinbecka odlaze u štrajk ili krenu na Zapad? Zar odlaze u lov
na kitove nakon čitanja Melvillea? Nisu li ljudi ipak malo složenija bića?
I zar su revolucionari ljudi lišeni osobnih osjećaja i emocija? Zar se nikad
ne zaljube i ne uživaju u ljepoti?
- Knjiga je izvanredna - ustanovila je mirno. - Uči nas da su naši
snovi dragocjeni ali i da moramo biti oprezni s njima te da pokušamo
prepoznati integritet i u neobičnim okolnostima. Kako god bilo, uživala
sam čitajući roman, a i to je važno, zar ne?
U njezinu "zar ne?" bilo je iskrena prizvuka brige koja je nadilazila
njezin prezir ili mržnju spram g. Nvazija — želje da čak i on uvidi o čemu
je riječ, da napokon progleda. Zastala je na trenutak i pogledom prešla
preko prostorije i svojih kolega. Nakon njezinih riječi u razredu je neko
vrijeme vladala tišina. Čak ni g. Nvazi nije našao ništa što bi trebalo dodati.
136
Osjećala sam se prilično dobro nakon nastave toga dana. Kad se
oglasilo zvono, mnogi to čak nisu ni primijetili. Nije bila izrečena
nikakva službena presuda, ali živo zanimanje koje je većina studenata
sada pokazivala bilo je, smatrala sam, najbolja presuda. Kad sam taj dan
izišla iz predavaonice i nakon što sam se s njima oprostila, svi su ostali
živo raspravljati - ali to nije bilo raspredanje o taocima ili o nedavnim
demonstracijama, ili o Rajaviju ili Homciniju, nego o Gatsbvju i nje-
govu iznevjerenu snu.
19.
Naše rasprave o Gatsbyju nakratko su zadobile istu grozničavost i
važnost kao i ideološki sukobi koji su bješnjeli u zemlji. Ustvari, kako je
vrijeme prolazilo, različiti aspekti naše rasprave dominirali su političkom
i ideološkom scenom. U knjižarama i izdavačkim kućama podmetani su
požari zbog raspačavanja nemoralnih književnih djela. Jedna je
književnica završila u zatvoru pod optužbom da zagovara prostituciju.
Novinari su zatvarani, časopisi i novine zabranjivani, a nekolicina naših
najboljih klasičnih pjesnika, poput Rumija i Omara I Iajjama, bili su cen-
zurirani ili zabranjeni.
Poput svih ostalih ideologa prije njih, islamski su revolucionari
vjerovali da su pisci čuvari morala. Da ironija bude veća, to pogrešno
mišljenje osiguralo je piscima posvećeno mjesto, a istodobno ih parali-
ziralo. Cijena koju je valjalo platiti za novostečeni ugled bila je stva-
ralačka impotencija.
"Suđenje" Gatsbyju učinilo me je svjesnom mojih vlastitih osjećaja i
želja. Nikad prije — ni tijekom najžešćeg revolucionarnog angažmana -
nisam osjetila toliko žara kao sada prema svojoj struci i književnosti.
Želeći s nekim podijeliti svoje oduševljenje, sljedeći sam dan zamolila
Zarrin da ostane malo nakon nastave kako bih joj rekla u kojoj mjeri
cijenim njezinu obranu.
— Bojim se daje pala na neplodno tlo — odgovorila je donekle malo-
dušno.
- Ne budi u to tako sigurna - rekla sam joj.
Dva dana poslije, neki me kolega u prolazu zaustavio u hodniku:
137
Neki dan čuo sam galamu u vašem razredu. Silno sam se iznenadio
kad sam umjesto sporenja između Imama i Lenjina čuo da se Fitzgerald
spori s islamom. Usput, možete biti zahvalni svome mladom protega! 31?
Kojemu? - upitala sam nasmijavši se.
G. Bahriju - izgleda daje on postao vaš vitez u sjajnu oklopu. Čuo
sam ga kako je umirivao razgnjevljene glasove i nekako uspio uvjeriti
Islamsko udruženje da ste zapravo upriličili suđenje Americi.
U to su se vrijeme na Sveučilištu događale brojne i nagle promjene,
a sukobi između ljevičarskih i muslimanskih studenata bili su sve češći
i otvoreniji. "Kako to da sjedite ne poduzimajući ništa, dok šačica
komunista preuzima nadzor nad Sveučilištem?", prigovorio je Homeini
skupini studenata. "Zar ste manje vrijedni od njih? Izazovite ih, sporite
se s njima, usprotivite im se i iznesite svoja stajališta." Zatim je nastavio,
ispričavši priču u sebi svojstvenu stilu - neku vrstu parabole. Rekao je
da je jednom upitao vjerskog vodu Modarcssa što da poduzme kad
gradski uglednik nazove svoja dva psa Sejh i Sejed32 — što je bila ne-
dvojbena uvreda vjere. Modaressov je savjet, prema Homeiniju, bio
kratak i odlučan: "Ubij ga!" Homeini je zaključio priču citirajući
Modarcssa: "Udari prvi, a drugima prepusti žalopojke. Ne budi žrtva i
ne žali se."
20.
Nekoliko dana nako suđenja Gatshyju, žurno sam skupila bilješke i
knjige i napustila razred pomalo rastresena. Ozračje suđenja još je prevla-
davalo na satu. Nekoliko me je studenata zaustavilo u hodniku u želji da
razgovaramo o Gatsbyju i da iznesu svoje mišljenje. Nekoliko ih je čak do-
brovoljno napisalo referat na tu temu. Izišavši na blago ljetno sunce kasnog
poslijepodneva zastala sam na stubama, privučena gorljivom raspravom iz-
među skupine muslimanskih studenata i njihovih marksističkih i sekularnih
protivnika. Mahali su rukama i vikali. Primijetila sam Nassrin koja je stajala
malo podalje od gomile i slušala njihovu prepirku.
31 Franc, štićenik.
•'* Počasni naslov vjerskih uglednika u arapskim zemljama; označuje Muhamcdove poromke po
FarJmi. (Prev.)
138
Uskoro su mi se pridružile Zarrin.Vida i njihova prijateljica s drugog
odsjeka. Stajale smo tako i promatrale prizor usputno ga komentirajući, kad
se na vratima promolio g. Bahri, mrgodan i voden nekim određenim ciljem.
Zastao je na trenutak, vrzmajući se blizu mene na širokim stubama. Pogled
mu je slijedio moj uperen prema mjestu na kojem su se sporili studenti.
Okrenuo se prema meni sa smiješkom i rekao:
— Ništa neobično. Samo se malo zabavljaju - i otišao. Pomalo
zatečena, ostala sam stajati sa Zarrin i njezinim prijateljicama.
Kad se gomila raspršila, Nassrin je ostala sama i neodlučna i ja sam joj
klirnnula da nam priđe. Stidljivo je prišla našoj skupini. Bilo je mlako
poslijepodne; stabla i njihove sjene gibali su se kao u zavodljivu plesu.
Studentice su me nagovarale da im pripovijedani o svojim studentskim
danima. Pričala sam im o američkim studentima koji prosvjed poisto-
vjećuju s dugokosim momcima što goli pretrčavaju preko tratine.
Kad sam završila pripovijest, malo smo se smijale, a zatim je uslijedi-
la tišina i nastavile smo promatrati prizor ispred sebe. Rekla sam im da
su mi možda u najljepšem sjećanju ostali moji profesori. - Zapravo —
nasmijala sam se - moji su omiljeni profesori bili konzervativac dr.Yoch,
revolucionarni dr. Gross i liberalni dr. Veile i dr. Elconin. Netko je rekao:
— Znate, profesorice — oslovljavali su me s "profesorice"što mije tada
zvučalo neobičnijc nego danas — sigurno bi vam se svidio profesor R.,
koji je donedavno predavao na našem odsjeku.
Jedna ili dvije studentice nisu čule za njega, neke su čule a jedna je
nekoliko puta bila na njegovim predavanjima. Bio je profesor na Odsjeku
za dramsku umjetnost i film, slavan i kontroverzan filmski i kazališni
kritičar i pisac kratkih priča. Moglo bi ga se nazvati "trendseterom": u
dvadeset i prvoj počeo je s nekolicinom prijatelja objavljivati književni
časopis i u kratko su si vrijeme stvorili mnogo neprijatelja i obožavate-
lja u književnim krugovima. Navodno je sada, u kasnim tridesetima,
objavio da se kani povući. Govorkalo se da piše roman.
Jedna je studentica rekla da je ćudljiv i nepredvidljiv. Zarrinina ju je
prijateljica ispravila:
Nije ćudljiv, naprosto je različit. — Druga se, u iznenadnom nadah-
nuću, okrenula prema meni i rekla:
Znate profesorice, on je od ljudi koji posjeduju ono nešto iz
čega se rada legenda. Hoću reći, takve ljude naprosto ne možete
ignorirati.
139
Legendarno je bilo neograničeno trajanje njegovih predavanja: pre-
davanje bi započelo u tri sata poslije podne i trajalo pet ili šest sati, a stu-
denti su ga morali odslušati cijelog. Uskoro se pročuo, posebno medu
ljudima koje je zanimao film. Mnogi su studenti s različitih fakulteta,
usprkos prijetnji ukorom, bježali s predavanja kako bi nazočili njego-
vome. NaTeheransko sveučilište nije se smjelo uči bez studentske iskaz-
nice ali studentima su njegova predavanja postala pravi izazov. Oni naj-
gorljiviji i najbuntovniiji preskakivali su preko ograda kako bi izbjegli
čuvara na ulazu. Predavanja su mu uvijek bila krcata; studenti su ponekad
satima stajali ne bi li se uspjeli ugurati u dvoranu.
Predavao je dramsku umjetnost i film — grčko kazalište, Shakespearea,
Ibsena i Stopparda, kao i Laurela i Hardvja te braću Marx. Volio je Vincenta
Minellija,Johna Forda i Hovvarda Ha\vksa. Pripovijesti o njemu ostale su mi
u sjećanju, pohranjene u nekom kutku mozga za kasnije. Godinama posli-
je, kad mije za rođendan poklonio videokasete Gusar,Johmiy Gnitari Noć u
operi sjetila sam se toga dana na stubama sveučilišta.
Vida me pitala jesam li čula za njegovu posljednju "ekshibiciju" prije
nego što je bio izbačen.
Otišao je prije nego što su ga stigli izbaciti - ispravila ju je druga
studentica.
Nisam ništa čula u vezi s njegovim odlaskom, pa niti o "ekshibici-
ji" — kako je ona to nazvala. Ali nakon što sam prvi put čula tu priču o
njemu, rado sam je prepričavala svakom zainteresiranom slušatelju. Kad
sam ga mnogo kasnije upoznala — svog Čarobnjaka — često sam ga nago-
varala da mi je priča i prepričava.
Jednog su se dana ljevičarski studenti i profesori s Odsjeka za dramsku i
filmsku umjetnost dogovorili da će promijeniti nastavni plan. Činilo ini se da
su neki predmeti previše građanski i da više nisu potrebni, željeli su ih zami-
jeniti novim, revolucionarnim temama. Na zajedničkom sastanku došlo je do
oštre rasprave, jer su studenti dramske umjetnosti željeli da se umjesto Eshila,
Shakespearea i Racinea obraduje Brechta i Gorkoga, pa čak i Marxa i
Englesa - revolucionarne teorije smatrali su važnijima od dramskih djela.
Cijeli se profesorski zbor okupio na podiju dvorane, izuzev tog profesora
koji je ostao stajati otraga, pokraj vrata.
Demokratičnosti radi, postavljeno je pitanje protivi li se tko tom pri-
jedlogu. Iz dna dvorane začuo se miran glas:
— Ja sam protiv.
140
Nastupila je tišina. U ime objašnjenja, isti je glas iznio uvjerenje da ne
postoji nitko, i naglasio je, nitko, zasigurno nijedan revolucionarni voda ili
politički junak, koji bi bio važniji od Racinea. On želi obrađivati Racinea.
Njihova je stvar ako ne žele znati za njega. Odluče li se za ikad za poštiva-
nje standarda struke i ponovo uvrste Racinea, rado će se vratiti i ponovo
predavati. Glave su se u nevjerici okrenule prema govorniku.Taj drznik bio
je Čarobnjak. Neki su počeli napadati njega i njegova "formalistička" i
"dekadentna" stajališta.Tvrdili su da su mu ideje staromodne i da mora ići
ukorak s vremenom. Jedna je djevojka ustala i pokušala smiriti povike
neodobravanja. Rekla je daje profesor uvijek djelovao u najboljem intere-
su studenata i da mu treba pružiti priliku da se obrani.
Kad sam mu poslije ispripovjedila tu priču kako sam je ja čula, ispravio
me: počeo je govoriti iz pozadine, ali zatražili su da se uspne na podij. Dok
se uspinjao pratila ga je tišina koja je bila znak da je presuda već donijeta.
Kad je ponovo uzeo riječ, rekao je da svaki film Laurela i Hardvja sma-
tra vrednijim od bilo kojeg revolucionarnog traktata, uključujući i Marxa i
Lenjina. To što oni nazivaju strašću nije strast, pa čak ni ludost: to je sirova
emocija nevrijedna ozbiljne literature. Dođe li do promjene sadašnjega na-
stavnog programa, on odbija predavati. Održao je riječ, nikad se više nije
vratio, iako je sudjelovao u prosvjedima protiv zatvaranja Teheranskog
sveučilišta. Želio je da njegovi studenti znaju da se nije povukao iz straha od
represalija.
Ćula sam da gotovo uopće više ne izlazi iz svoga stana, da se vida
isključivo s izabranom skupinom prijatelja i učenika.
— Kladim se da bi vas rado upoznao, profesorice — gorljivo će jedna
od mojih studentica.
Ja nisam bila tako sigurna.
21.
O Gatsbyju smo posljednji put raspravljali jednog siječanjskog dana;
debeo snježni pokrivač prekrio je ulice. Željela sam sa studentima povesti
razgovor o dva prizora iz romana. Danas više nemam svoj pohabani pri-
mjerak Gatsbyja s nečitkim bilješkama na marginama i na kraju knjige.
Kad sam napuštala Iran, morala sam ostaviti svoje dragocjene knjige. Ovaj
141
je primjerak Gatsbyja nov, izdanje iz 1993. Naslovnica mi nije bliska i
nemam prema njoj nikakav odnos.
- Htjela bih započeti s citiranjem Fitzgeraldovih riječi koje su ključ-
ne ne samo za naše razumijevanje Gatsbyja nego i cijelog Fitzgeraldova
opusa - počela sam. - Govorili smo o tome o čemu se u Gatsbyju uopće
radi i spomenuli smo nekoliko tema, ali kroz cijeli roman provlači se lajt-
motiv koji, prema mome mišljenju, određuje njegovu bit, a to je pitanje
gubitka iluzija. Nick se kritički postavlja prema svim ljudima s kojima je
Gatsbv na ovaj ili na onaj način povezan, ali ne osuđuje samog Gatsbvju.
Zašto? Zato što Gatsbv posjeduje ono što Fitzgcrald u svojoj pripovijesti
"Odrješenje" naziva "poštenjem imaginacije".
Na tom je mjestu g. Nvazi skočio:
-Ali Gatsbv je još nepošteniji od ostalih - pobunio se.- Zarađuje
novac protuzakonitim aktivnostima i druži se s kriminalcima.
- U stanovitom smislu ste u pravu - rekla sam. - Gatsbv sve krivotvori,
čak i vlastito ime. Svi ostali likovi u romanu imaju čvršće pozicije i identite-
te. Gatsbvja neprestano oblikuju i preinačuju drugi. Na svim njegovim zaba-
vama većina gostiju nagađa, urotnički se sašaptavajući, o tome tko je on, kao i
o njegovim basnoslovnim ili kriminalnim poduhvatima. Tom je naumio istra-
žiti njegov stvarni identitet, a i Nicka zanima tajanstveni Jay Gatsbv. Ali Gats-
bv u ljudi pobuđuje znatiželju s primjesom zavisti. Stvarnost Gatsbvjcva živo-
ta jest činjenica daje on šarlatan. Ali istina je i daje on romantičan i tragičan
sanjar, koji postaje junakom zbog svoje vjere u vlastitu romantičnu tlapnju.
Gatsbv ne može podnijeti prizemnost života. On posjeduje "nevjero-
jatnu nadarenost za nadu, romantičnu spremnost" i neku "uzvišenu
osjetljivost za obećanja života". On ne može promijeniti svijet, pa izno-
va stvara svoju osobnost sukladno svome snu. Pogledajmo kako to Nick
objašnjava: "Jav Gatsbv izWest Egga, Long Island, proizašao je iz njegove
platonske predodžbe o samome sebi. Bio je božansko dijete — pa ako ta
izreka išta znači, znači upravo to - i morao je ostati u pozivu svoga oca,
u službi neizmjerne, vulgarne, varave ljepote.Tako je i izmislio lik upra-
vo onakvog Gatsbvja kakvog je mogao izmisliti sedmnaestogodišnji
dečko i toj je predodžbi ostao vjeran do kraja."33
- Gatsbv je ostao vjeran svome izmišljenom liku, a taj je lik našao
svoje ispunjenje u Daisvnu glasu. Ostao je vjeran obećanjima toga "ja",
zelenom svjetlu na kraju doka, a ne jadnome snu o bogatstvu i blagosta-
Veliki Galsby, op. cit.. str. 110
142
nju.Tako se rodila "veličanstvena iluzija" kojoj će žrtvovati život. Kao što
kaže Fitzgerald, "Nikakva vatra ni studen ne mogu se mjeriti s onim što
je čovjek kadar nagomilati u svome sablasnom srcu."31
Gatsbvjeva privrženost Daisy povezana je s njegovom privrženošću
izmišljenoj ideji o sebi. "Govorio je mnogo o prošlosti, a meni se činilo
da želi obnoviti nešto, možda neku predodžbu o sebi, koja je iščezla u
njegovoj ljubavi prema Daisv. Odonda mu se sav život uskomešao i
poremetio, ali kad bi se mogao vratiti na određenu polaznu točku i
polako sve to ponovo proći, ustanovio bi stoje to ..."
San se međutim ne može iskvariti i on nadilazi Gatsbvja i njegov osob-
ni život. U širem smislu on je sadržan u gradu, u samom Ncw Yorku, i u
Eastu,luci koja je svojedobno utjelovljavala snove stotina tisuća useljenika, a
i danas je meka ljudi sa Srednjeg zapada koji tamo dolaze u traganju za
novim životom i izazovima. Grad potiče očaravajuće snove i nudi polu-
obećanja u stvarnosti je on poprište ništavnih ljubavnih priča i odnosa poput
onoga Toma i Mvrtle. Grad, poput Daisv, u sebi sadrži obećanje, priviđenje
koje jednom ostvareno postaje uniženo i iskvareno. Grad je poveznica
između Gatsbvjeva sna i američkog sna. Taj san nije san o novcu, nego o
onome što se vjeruje da se njime može postići. Nije riječ o komentaru
Amerike kao materijalističke zemlje, nego o idealnoj zemlji koja je promet-
nula novac u sredstvo pomoću kojega se san ostvaruje. Tu nema ničeg pros-
tačkoga, ili je prostaštvo tako ispremiješano sa snom da to dvoje postaje
preteško razlučiti. Naposljetku, najviši ideali i najmračnija stvarnost postaju
jedno. Hoćete li, molim vas, okrenuti posljednju stranicu. Sjećate se da je
ondje opisan Nickov oproštaj s Gatsbvjevom kućom. G. Bahri, vidim da ste
nas danas počastili svojom nazočnošću. Biste li bili ljubazni i pročitali nam
taj ulomak, treći red u ulomku koji počinje s "Većina velikih ljetnikovaca ..."
"A kako se mjesec više penjao, tako se nevažne kuće počeše ras-
plinjavati, dok se preda mnom postupno ne ukaza slika nekadašnjeg
otoka, kakav je nekoć bljesnuo pred očima nizozemskog mornara — kao
svježa, zelena gruda novoga svijeta. Njegovo davno nestalo drveće,
drveće koje je moralo učiniti mjesta i Gatsbvjevoj kući, svojim je šušta-
njem nekoć pogodovalo posljednjim i najvećim ljudskim snovima; mora
da je čovjeku, kad je ugledao ovaj kontinent, barem u času prolaznog
zanosa, zastao dah u grudima, i da je - našavši se posljednji put u historiji
34 Ibid.,str.l08.
35 Ibid.str. 123/124.
143
licem u lice s nečim što je odgovaralo snazi njegova divljenja - morao
uroniti u estetska razmišljanja koja nije ni shvaćao ni želio."
Da nastavim?
Molim nastavite do kraja sljedećeg ulomka.
— "I dok sam tako sjedio ondje i snatrio o starom, nepoznatom svijetu,
pomislio sam kako lije zadivljen morao biti Gatsbv kad je prvi put ugledao
zeleno svjetlo na kraju Davsinog doka. Bio je prevalio dug put dok nije sti-
gao do svoga plavog travnjaka i sigurno mu se njegov san učinio tako blizu
da je izgledalo gotovo nemoguće da ga ne ostvari. Nije znao da je već bio
iza njega, negdje daleko u onoj neizmjernoj tami s one strane grada, gdje se
pod noćnim nebom nastavljaju polja Republike.""'
Možda je bio nepošten u životu i možda je lagao o sebi, ali nije mogao
izdati vlastitu imaginaciju. Gatsbvja naposljetku izdaje "poštenje njegove
imaginacije". On umire, jer u stvarnosti takva osoba ne može preživjeti.
Mi, čitatelji, poput Nicka, istodobno opravdavamo i ne opravdavamo Gat-
sbvja. Svjesniji smo onoga što ne odobravamo od onoga čemu se divimo, jer
smo, poput Nicka, uhvaćeni u romantične implikacije njegova sna. Njegova
pripovijest odražava priče o pionirima koji su se iskrcali na obalama Amerike
u traganju za novom zemljom i novom budućnošću i za svojim snom, već
uprljanim nasiljem počinjenim u ime njegova ostvarenja.
— Gatsbv nije smio pokušati posjedovati svoj san — objasnila sam.—To
zna čak i Daisy; ona ga voli u mjeri u kojoj je uopće kadra voljeti, ali ne
može ići protiv svoje prirode i ne izdati ga.
Jedne jesenske večeri zastali su na mjestu na kojemu se "pločnik sav
bjelasao pod mjesečevim zrakama... Gatsbv je tada ispod oka primijetio
kako su se blokovi pločnika stvarno pretvorili u ljestve što vode do
nekog tajnog mjesta iznad drveća - i on se, da se htio penjati sam, mogao
popeti onamo, a kad bi se jednom našao ondje, mogao bi sisati sa grudi
života i opijati se njegovim čudesnim sokovima."
- Hoćete li sada molim vas okrenuti osmu stranicu i pročitati od "Ne
— Gatsbv...
— "Ne — Gatsbv je na kraju konca ispao kako treba; samo ono što se
bilo nakupilo oko Gatsbvja, ono smrdljivo smeće što je preplavilo javu
njegovih snova, ono je bilo privremeno osujetilo moje zanimanje za jalo-
ve tuge i sipljivc zanose ljudi."38
u lbid.,str.i<w/200.
57 Ibid.sir. 124.
MIbid.,str.8.
144
Za Gatsbvja je stjecanje novca sredstvo za postizanje određenog
cilja; to je sredstvo pomoću kojeg će ostvariti svoj san. Upravo taj san u
njemu pokreće snagu da razluči maštu od stvarnosti - od "prljave
prašine" on pokušava stvoriti vilinsko carstvo. Ovakvim sanjarijama neko
je vrijeme "davao oduška svojoj uobrazilji; u njima je nalazio pozitivan
nagovještaj nestvarnosti stvarnosti, obećanje da temelji svijeta počivaju
sigurno u vilinskomc krilu."39
Hajde da sada ponovimo teme o kojima smo raspravljali. Da, roman
govori o živim odnosima stvarnih ljudi, o ljubavi muškarca prema ženi,
o ženinoj izdaji te ljubavi. Ali i o bogatstvu, njegovoj velikoj privlačnosti,
kao i o njegovoj razornoj snazi, o bezbrižnosti koju ono osigurava, i, da,
to je roman o američkom snu, snu o bogatstvu i moći, o očaravajućoj
svjetlosti Daisvne kuće i luke na ulazu u Ameriku.To je i roman o gubit-
ku, o propadljivosti snova, jednom kad se preobraze u krutu stvarnost.
Upravo čežnja i njezina nematerijalnost čine taj san čistim.
Mi u Iranu dijelili smo s Fitzgeraldom upravo taj san koji je postao
našom opsesijom, koji je zasjenio našu stvarnost, taj strašan, prekrasan san
koji se ne može ostvariti, za koji je svaka količina nasilja opravdana ili
oproštena. To nam je bilo zajedničko, iako toga tada nismo bili svjesni.
- Snovi su g. Nvazi savršeni ideali, zaokruženi sami u sebi. Kako ih
možete prisilno nametati stalno promjenjivoj, nesavršenoj, nepotpunoj
stvarnosti? Postali biste Humbert, koji uništava predmet vlastitog sna; ih
Gatsbv koji uništava sebe.
Kad sam tog dana napustila razred, nisam im rekla što sam tek tada i sama
počela otkrivati: u kojoj je mjeri naša sudbina postajala slična Gatsbvjevoj.
On je želio ispuniti svoj san ponavljajući prošlost, da bi naposljetku otkrio
kako je prošlost mrtva, da je sadašnjost ništavna i da nema budućnosti. Zar
to nije nalikovalo našoj revoluciji, koja je pokrenuta u ime naše zajedničke
prošlosti i uništila nam živote u ime jednog sna?
22.
Nakon nastave, osjećala sam se iscrpljeno. Željela sam se brzo udalji-
ti, pa sam se ispričala da me čeka neki važan posao. Ustvari, nisam imala
" Ibid.str. 144.
145
nikakva posla. Navukla sam kaput, rukavice, stavila šešir i izišla. Nisam
znala kamo bih pošla. To poslijepodne padao je gust snijeg, a potom se
proinolilo sunce ponad gomila čistog i svježeg bijelog snijega. U djetinj-
stvu, prije nego što su me roditelji poslali na školovanje u Englesku, imala
sam prijateljicu koju sam jako voljela, iako je bila starija od mene. Nas
bismo dvije ponekad dugo hodale po snijegu. Otišle bismo do omiljene
slastičarnice u kojoj su pekli ukusne kolače od lisnata tijesta punjene
tučenim vrhnjem. Kupile bismo kolače i vratile se na snijeg, u čijem
bismo ih zaštitničkom sjaju jele u hodu, nevezano razgovarajući i šećući,
šećući...
Napustila sam zgradu Sveučilišta i zaputila se ulicom s čije su se obje
strane nalazile knjižare. Ulični prodavači kazeta pustili su glazbu i skaku-
tali s noge na nogu ne bi li se ugrijali, vunene su kape nabili na uši, iz
ustiju im se širila para i činilo se da se diže zajedno sa z.vukom glazbe i
raspršuje u plavo nebo. Hodala sam ulicom dok knjižare nisu odmijenili
drugi dućani, kinematograf u koji smo odlazili kao djeca, koji je sada bio
zatvoren.Toliko je kinematografa bilo spaljeno tijekom tih burnih dana
revolucije! Nastavila sam hodati ulicom dok nisam stigla do Trga
Fcrdovv'si, nazvanog prema našem velikom epskom pjesniku, i zastala.
Jesmo li se baš na tom mjestu zaustavile ja i moja prijateljica i smijale se
ližući kremu s kolača od lisnata tijesta?
Kako su godine prolazile snijeg je postajao sve prljaviji aTcheran sve
zagadeniji; moja je prijateljica sada bila u izbjeglištvu, a ja sam se vratila
kući. Dotada, mi se dom činio neodređen i neuhvatljiv: javljao mi se u
bolnim bljeskovima, u bezličnoj bliskosti starih obiteljskih fotografija. Ali
svi su ti osjećaji pripadali prošlosti. Dom se, meni naočigled, neprestano
mijenjao.
Toga sam dana imala osjećaj da nešto gubim, da oplakujem smrt
koja se još nije dogodila. Osjećala sam kao da su sve osobne stvari
zgažene poput sitnog livadnog cvijeća koje je ustupilo mjesto uredeni-
jem vrtu, u kojemu će sve biti pitomo i organizirano. Kao studentica u
SAD-u, nikad nisam oćutjela takav osjećaj gubitka. Tijekom svih tih
godina moja je čežnja bila prožeta izvjesnošću da imam dom, da se u
nj mogu vratiti kad god poželim. Pravo značenje progonstva shvatila
sam tek kad sam se vratila kući. Dok sam hodala tim tako voljenim,
nezaboravljenim ulicama, osjetila sam kao da gazim po duboko
zakopanim uspomenama.
146
23.
Proljetni je semestar počeo u zlokobnom ozračju. Od samog početka
bilo je malo nastave. Tijekom protekle godine vlast je bila zaokupljena
razbijanjem oporbenih skupina, zabranjivanjem progresivnih novina i
časopisa, kažnjavanjem bivših vladinih dužnosnika i ratovanjem protiv
manjina, posebice Kurda. Sada je pozornost usmjerila na sveučilišta, gni-
jezda disidentstva u kojima muslimanski revolucionari još nisu imali
vlast. Sveučilišta su preuzela ulogu sada zabranjenih novina u pobuni
protiv tlačenja progresivnih snaga. Gotovo svakodnevno na nekom od
sveučilišta održavali su se prosvjedni skupovi, govori ili demonstracije, a
najčešće na Tchcranskom sveučilištu.
Jednog jutra dok sam ulazila u zgradu Odsjeka za anglistiku, osjetila
sam da nešto nije u redu. Na zidu nasuprot ulazu bila je zalijepljena
uvećana fotografija Hašemija Rafsandžanija, tadašnjeg predsjednika
Parlamenta. Pokraj nje stajao je plakat koji je upozoravao studente na
"zavjeru" kojoj je cilj bio zatvaranje fakulteta. Ispod fotografije i upo-
zorenja mnoštvo se studenata okupilo u polukrug, a činilo se da se unutar
njega oblikovalo još nekoliko polukrugova. Kad sam im prišla, studenti,
medu kojima sam prepoznala i nekoliko svojih, razmaknuli su se i
napravili mi mjesta. U sredini sam ugledala g. Nvazija u živoj raspravi s
jednim od voda ljevičarske studentske organizacije.
G. Nvazi je žestoko pobijao tvrdnju da vlada namjerava zatvoriti
fakultete. Drugi se student pozivao na govor g. Rafsandžanija na
Mashadskom sveučilištu o potrebi da se očisti obrazovni sustav i pokrene
kulturna revolucija na Sveučilištu. Neko su se vrijeme pomicali napri-
jed—natrag, poticani primjedbama gomile koja ih je okružila. Nisam
čekala kraj rasprave; bilo je jasno da ga neće biti. U to su vrijeme na
Sveučilištu prevladavale sekularne i ljevičarske snage, a neki od nas još
nisu shvatili kako će se događaji razvijati. Pomisao da bi se fakulteti mogli
zatvoriti činila se jednako dalekom kao i mogućnost da žene naposljetku
pristanu nositi zar.
Nije međutim trebalo dugo da vlast obznani namjeru o obustavljanju
nastave i osnivanju Komiteta za provedbu kulturne revolucije. Komitet je
dobio punomoć da preustroji fakultete na način prihvatljiv vodama
147
Islamske Republike. Nije bilo posve jasno što oni zapravo žele, ali bilo je
nedvojbeno jasno što ne žele. Dopušteno im je da ukinu nepoželjne
katedre, raspuste osoblje i studente, da uvedu novi niz propisa i nov nas-
tavni program. Bilo je to prvo organizirano "čišćenje" Irana od onoga što
se nazivalo dekadentnim.Većina studenata i profesora nije se s time složi-
la i Teheransko je sveučilište iznova postalo poprištem borbe.
Odvijanje nastave svakim je danom postajalo sve teže. Svi smo
grozničavo obilazili različite skupove, kao da ćemo ih samim svojini kre-
tanjem zaustaviti. Profesori su zajedno sa studentima sudjelovali u pro-
svjednim marševima. Bilo je mnogo neslaganja medu različitim student-
skim udrugama.
Studenti su organizirali demonstracije i mirna prosvjedna okupljanja.
Odlazila sam na te skupove, iako više nisam bila naklonjena nijednoj
skupini. Da su ljevičari došli na vlast, jednako bi postupili. No to u ovom
času nije bilo važno: važno je bilo sačuvati Sveučilište, čijem smo razara-
nju, kao i razaranju Irana, svi pridonijeli.
24.
I tako je započeo novi ciklus žestokih demonstracija. Povorke bi
obično kretale s Tehcranskog sveučilišta i u hodu bi se povećavale.
Zaputili bismo se prema siromašnijim dijelovima grada, a na užem
dijelu ceste ili na nekom raskršću "oni" bi nas sustigli i napali nas
noževima i palicama. Demonstranti bi se raspršili, a onda iznova
mirno okupili u povorku. Nastavili bismo marširati vijugavim ulica-
ma i "oni" bi se iznenada ponovo pojavili i napali nas na drugom
raskrižju, s izvučenim noževima, a mi bismo se ponovno dali u trk i
opet se sastali na drugome mjestu, nekoliko blokova dalje.
Jedan mije dan posebno dobro ostao u sjećanju. Izišla sam rano iz
kuće s Bijanom; iskrcao me blizu sveučilišta i produžio na posao.
Nekoliko blokova dalje, ugledala sam skupinu uglavnom mladih ljudi
koji su nosili transparente i kretali se u smjeru kampusa. Opazila sam
Nassrin, koju nisam vidjela nekoliko tjedana. Nosila je nekakve letke
u ruci i bila u prvom redu povorke. Na uglu jedne ulice ona i još
jedna djevojka odvojile su se od skupine i skrcnule u tu ulicu. Izncna-
148
da sam se sjetila da mi Nassrin nije predala obećani referat o Gatsbyju;
jednako je naglo izašla iz mog života kao stoje u nj i ušla. Pitala sam
se hoću liju ikad više vidjeti.
Pridružila sam se skupini studenata koji su marširali i pjevali,
izniknuvši niotkuda. Iznenada smo začuli pucnjeve koji su nas zasuli sa
svih strana. Meci su bili pravi. Trenutak smo zastali ispred širokih želje-
znih vrata sveučilišta a onda sam potrčala u smjeru ulice s knjižarama, od
kojih je većina bila zatvorena zbog uličnih nereda. Sklonila sam se ispod
tende jedne još otvorene. Prodavač kazeta ostavio je videorekorder
uključen i protrčao pokraj mene, a turobni je pjevač nastavio tugovati za
dragom koja ga je prevarila.
Cijeli je dan nalikovao na dugu noćnu moru. Izgubila sam osjećaj za
vrijeme i mjesto i prilazila sam skupinama koje bi se prije ih poslije
raspršile, povlačeći se od jedne do druge ulice. Poslijepodne toga dana
upriličene su velike demonstracije koje su se ubrzo prometnule u dotad
najkrvaviji okršaj između studenata i vlasti. Vlast je autobusima dovozila
radnike iz različitih tvornica kao pripomoć uobičajenim razbijačima,
batinašima i policiji te ih naoružavala štapovima i noževima kako bi se
suprotstavili studentima. Izabrali su radnike kao odgovor na ljevičarsko
idealiziranje proletarijata kao prirodnog saveznika.
Kad se začula pucnjava, svi smo se rastrčali u različitim smjerovima.
Sjećam se da sam u jednom trenutku naletjela na bivšu školsku kolegicu,
ustvari na svoju najbolju prijateljicu iz šestog razreda. Usred pucnjave i
pjevanja zagrlile smo se i razgovarale nakon što se gotovo dva desetljeća
nismo vidjele. Rekla mi je da se svi kreću prema bolnici u blizini
Teheranskog sveučilišta, gdje se pretpostavlja da će donijeti tijela ranjenih
i ubijenih studenata.
Izgubila sam je u mnoštvu i zatekla se sama na prostoru ispred
goleme bolničke zgrade čije je donedavno ime "Pahlavi", prema imenu
posljednjega šaha, bilo promijenjeno u "Imam Horneini". Kružio je glas
da su policija i stražari oteli tijela ubijenih studenata kako se ne bi
proširila vijest o njihovoj smrti. Studenti su jurišali prema bolnici u
namjeri da spriječe iznošenje tijela iz bolnice.
Pošla sam prema glavnoj zgradi i sada mi se čini kao da sam cijelu
vječnost hodala prema njoj a nikako nisam uspijevala do nje stići; hodala
sam kao u transu a ljudi oko mene trčali su u raznim smjerovima. Činilo
mi se da svima upravlja neka namjera, da svi imaju neki cilj pred sobom
149
- osim mene; ja sam hodala sama. Iznenada sam ugledala kako mi se pri-
bližava poznato lice — Mahtab.
U trenutku kad sam je ugledala, ukočenu i sledenu, izgledala je
poput životinje izbezumljene pred opasnošću. Možda je zbog šoka
koračala posve ravno, gotovo mehanički, ne skrećući ni lijevo ni
desno, gotovo savršeno pravocrtno. Zamislite Mahtab kako kroči
prema meni. Dvije mi djevojke presijecaju vidno polje. I tada se
pojavljuje, u širokoj košulji boje pijeska iznad traperica: ulazi u moje
vidno polje i pogledi nam se susreću. Spremala se proći pokraj mene
no ipak je načas zastala. I tako smo stajale tu, same nas dvije, dijeleći
trenutak naše sablasne potrage. Zastala je da me obavijesti kako su
"oni" uspjeli oteti tijela iz bolničke mrtvačnice. Nitko nije znao
kamo su ih prebacili. Rekla je to i nestala; nisam je vidjela sljedećih
sedam godina.
Dok sam tako stajala usamljena ispred bolničke zgrade, a ljudi jurili
oko mene, imala sam čudan osjećaj: činilo mi se kao da mi je srce
iščupano iz tijela i bačeno u neki prazan prostor, u beskrajnu prazninu za
koju nisam znala da postoji. Bila sam umorna i uplašena. Nisam se bojala
metaka: oni su bili odveć trenutni. Bojala sam se tog osjećaja gubitka, kao
da budućnost iščiljuje iz mene.
25.
Studenti su danonoćno dežurali ispred Teheranskog sveučilišta kako
bi spriječili njegovo zatvaranje. Držali su stražu sve dok ih - u okršaju
koji se gotovo prometnuo u krvavi obračun, iako su samo vladine snage
bile naoružane - nisu rastjerali, a milicija, revolucionarna straža i polici-
ja zauzeli su prostor oko sveučilišta.
Tijekom jednog od takvih dežurstava ugledala sam g. Bahrija. Noć je
bila ispunjena tjeskobom, ali i lažnom razdraganošću koju pobuđuju
takvi događaji. Sjedili smo jedni uz druge na tlu, razmjenjivali šale, obavi-
jesti ili pripovijesti, ponekad se i prepirali u ugodi tople noći. On je u
mračnome kutu stajao sam, naslonjen na stablo.
- Onda, što mislite o svemu ovome? - pitala sam ga. Nasmiješio se
opreznim smiješkom i rekao:
150
Ne, gospodo, što vi mislite?
Gospodine Bahri — rekla sam polagano. - Mislim da postajem sve
manje važna u svemu tome.Toliko nevažna, ustvari, da mislim da ću otići
kući, uzeti dobru knjigu i pokušati uz nju zaspati.
Znak sam da sam ga zarekla, ali zarekla sam i samu .sebe. Odjednom
sam osjetila da to nije moja borba. Za većinu nazočnih uzbuđenje borbe
značilo je gotovo sve, a ja nisam bila uzbuđena, ne na taj način. Zar je
meni bilo važno tko će zatvoriti Teheransko sveučilište, lijevi ili islamski
studenti? Bilo je važno da se sveučilište uopće ne zatvori, da mu bude
omogućeno da djeluje kao sveučilište a ne da postane poprištem borbe
različitih političkih frakcija. Ali dugo mi je trebalo - zapravo gotovo
sedamnaest godina, da napokon probavim i dokučim tu spoznaju. U
međuvremenu, otišla sam kući.
Uskoro nakon toga vlast je zatvorila sveučilišta. Proveli su čistku na
fakultetima — medu studentima, profesorima i osobljem. Neki su studenti
ubijeni ili zatvoreni; drugi su naprosto nestali. Teheransko sveučilište
postalo je za mene poprištem prevelikog razočaranja, prevelike žalosti i
povrijeđenosti. Nikad više neću tako naivno, s toliko žara, odlaziti na na-
stavu kao u te dane na početku revolucije.
26.
Toga dana u proljeće 1981. — još na obrazima osjećam sunce i
jutarnji povjetarac - postala sam osoba bez važnosti. Svega godinu
dana nakon što sam se vratila u svoju zemlju, svoj grad, dom, otkrila
sam da je ukaz kojim je jedna riječ, Iran, pretvorena u Islamsku
Republiku Iran, učinio i mene i sve ono što sam predstavljala navaž-
nim. Činjenica da sam tu sudbinu podijelila s tolikim drugima prit-
om nije bila od velike pomoći.
Ustvari, postala sam nebitnom još i prije toga. Nakon takozvane kul-
turne revolucije, koja je dovela do zatvaranja sveučilišta, zapravo nisam
imala posla. Odlazili smo na sveučilište, ali nismo imali što raditi. Počela
sam pisati dnevnik i čitati Agathu Christie. Lutala sam ulicama sa svojim
američkim novinarom razgovarajući o Lowcr East Sideu Mikea Golda i
o ritzgeraldovu West Eggu. Umjesto nastave, pozivani smo na beskona-
151
čne sastanke. Uprava je željela da prekinemo s nastavom a da se istodob-
no gradimo kao da se ništa nije dogodilo. Iako su sveučilišta bila zatvore-
na, morali smo biti nazočni i predočiti nastavne programe Komitetu za
provedbu kulturne revolucije.
Bili su to dokoni dani, a jedino trajno obilježje dala su im prijateljstva
koja sam sklopila s kolegama sa svog i s drugih odsjeka. Bila sam najmlađa i
posljednja primljena na katedru i trebala sam mnogo toga naučiti.
Pripovijedali su mi o vremenima prije revolucije, o uzbuđenju i nadama;
govorili su o nekim kolegama koji se nikad nisu vratili.
Novoizabrani Komitet za provedbu kulturne revolucije posjetio je
Fakultet pravnih i političkih znanosti, kao i Fakultet perzijskoga, stranih
jezika i književnosti. Okupili smo se u predavaonici Pravnog fakulteta.
Usprkos službenih i neslužbenih uputa ženama na Sveučilištu u vezi s
nošenjem žara, dotada se većina žena nije toga pridržavala.Toga dana sam
prvi put nazočila sastanku na kojemu su sve ženske sudionice glave
pokrile maramama. Naime, sve izuzev nas tri: Farideh, Laleh i mene. Bile
smo neovisne i smatrali su nas ekscentričnima, pa smo tako i na sastanak
došle nezabradene.
Trojica članova Komiteta za provrdbu kulturne revolucije sjedila su
prilično nelagodno na vrlo visokom podiju. Izraz im je naizmjence bio
bahat, nervozan i prkosan. Sastanak je bio posljednji na Tchcranskom
sveučilištu na kojemu se otvoreno kritizirala vlada i njezina politika visokog
obrazovanja. Mnogi su zbog te drskosti bili kažnjeni isključenjem.
Farideh, Laleh i ja zavjerenički smo sjele zajedno, poput zločeste
djece. Sašaptavale smo se, međusobno se savjetovale, stalno dizale ruku i
javljale se za riječ. Farideh je optužila Komitet da koristi prostor Sveuči-
lišta za mučenje i zastrašivanje studenata. Ja sam rekla članovima
Revolucionarnog komiteta da inzistiranjc na nošenju žara za pišljivih
nekoliko tisuća romana4" mjesečno vrijeđa inoj integritet kao profe-
sorice i žene. Nije se toliko radilo o žaru koliko o slobodi izbora. Kad su
moju baku prisilili da skine veo tri je mjeseca odbijala napustiti kuću. Ja
ću biti jednako nepopustljiva u svom odbijanju. Nisam ni sanjala da ću
uskoro biti prisiljena birati između nošenja vela i zatvora, da me u slučaju
neposluha možda čeka bičevanje, pa i smrt.
Nakon tog sastanka, jedna od najpragmatičnijih kolegica, "moder-
na" žena koja je odlučila pristati na zar i ostala još sedamnaest godina
Nekoć perzijski zlatni novac; danas, iranski rial (IRR). (Prcv.)
152
nakon mog odlaska raditi na Teheranskom sveučilištu, rekla mi je s
primjesom poruge u glasu:
-Vodiš izgubljenu bitku. Zašto da izgubiš posao zbog takve tričarije?
Za nekoliko tjedana bit ćeš prisiljena nositi zar i u trgovini živežnih
namirnica.
Dakako, najjednostavnije bi bilo odgovoriti joj da Sveučilište nije
trgovina živežnim namirnicama. Ali bila je u pravu. Uskoro smo bile
prisiljene nositi zar posvuda. A čuvari ćudoređa sa svojim pištoljima i
redarstvenici u Tovotama patrolirali su ulicama osiguravajući da se tog
propisa pridržavamo. Toga sunčanog dana, međutim, kad smo kolegice i
ja obznanile svoje nepristajanje, takav se prizor još nije mogao zamisliti.
Toliko je profesora prosvjedovalo da smo mislile da još možemo izbori-
ti pobjedu.
Napustile smo fakultet s osjećajem likovanja. Komitet je očevidno
doživio poraz: odgovori su im bili neuvjerljivi, a kako je sastanak trajao,
postajali su sve nesuvisliji i defenzivniji. Kad smo izašle iz fakultetske
vjećnice, vani me čekao g. Bahri s jednim prijateljem. Nije se obraćao
mojim kolegicama, nego je sve primjedbe uputio meni. Nije mogao
razumjeti kako sam mogla učiniti to što sam učinila:
Zar nismo bili prijatelji?
Jesmo, prijatelji smo, ali tu nema ničeg osobnoga — ne u tom smis-
lu.
— Zar ne shvaćate da nesvjesno pomažete neprijatelju, imperijalisti-
ma? — pitao je turobno.— Zar je previše tražiti od vas da se podredite
ponekom propisu u interesu pobjede revolucije?
Mogla sam ga pitati o čijoj revoluciji govori, ali nisam. Faridch, Lalch
i ja bile smo odveć euforične i otišle smo na ručak proslaviti svoju pob-
jedu.
Nekoliko mjeseci nakon toga osnovani su komiteti sa zadaćom
provedbe čistki medu najboljim profesorima i studentima. Dr. A. će dati
otkaz i otputovati u Sjedinjene Države. Faridch će biti isključena i posli-
je će otići u Europu. Sjajan mladi profesor kojeg sam prvoga dana upoz-
nala u uredu dra A. također će nakon nekog vremena biti izbačen — srela
sam ga jedanaest godina poslije na jednoj konferenciji u Austinu. u
Teksasu. Iz stare skupine preostale smo jedino Laleh i ja, da bismo usko-
ro i mi bile izbačene. Vlada je proglasila obvezu nošenja vela i još je
mnoge studente i profesore izvela pred sud. Nazočila sam još jednom
153
prosvjedu, koji su sazvali Mudžahcdini a podržale su ga i sve oporbene
snage, izuzev komunističke stranke Tudeh i organizacije Fedavin. Prvi
predsjednik Republike u to se vrijeme skrivao, i uskoro je pobjegao iz
zemlje.Više od pola milijuna ljudi sudjelovalo je tada u nečemu što se
premetnulo ujedan od najkrvavijih sukoba tijekom revolucije. Više od
tisuću ljudi bilo je uhićeno, mnogi, uključujući i tinejdžere, bili su
pogubljeni na licu mjesta. Osam dana poslije, 28. lipnja, bombardiran je
stožer Islamske republikanske stranke, a više od osamdeset članova i voda
stranke iz redova vladajući!) bilo je ubijeno. Vlast se osvećivala gotovo
nasumičnim ubijanjem i zatvaranjem ljudi.
Začudo, kad je u sveučilišnoj administraciji pokrenut postupak mog
otpuštanja, za mene se nisu založili moji kolege nego g. Bahri i njegovi
prijatelji — bivši studenti kojima sam gotovo svima na kraju tog semestra
dala nedovoljan zbog izostajanja s nastave — oni su me branili i odgađali
moje isključenje koliko god su mogli.
Osjećaji za koje sam vjerovala da ih više neću doživjeti vratili su se
kad je, gotovo devetnaest godina poslije, islamski režim ponovo nasrnuo
na studenate. "Rij će put otvoriti vatru na one kojima je dopustio
pohađanje fakulteta, na svoju vlastitu djecu, na "djecu revolucije". Još će
jednom moji studenti odlaziti u bolnice u potrazi za mrtvim tijelima
koje je otela straža i samozvani djelitelji pravde, i pokušati ih spriječiti da
otmu i ranjene. Samo što sam tom prigodom tim prostorima prelazila u
mašti, čitajući faksove i elektronsku poštu u svom uredu u Washingtonu
- slali su ih moji bivši studenti iz Irana - i nastojala odgonetnuti iz nji-
hovih paničnih poruka što se zapravo događa.
Rado bih znala gdje se u ovom trenutku nalazi g. Bahri, i pitala ga:
"Pa, s obzirom na sadašnje stanje stvari, recite, g. Bahri, je li to bio vaš san
o revoluciji? Tko će platiti za sve te duhove koji me progone u sjećanju?
Tko će platiti za pogubljenja i ubojstva ljudi čije smo slike skrivali u
cipelama i ormarima kad smo odlazili za svojim svakodnevnim poslom?
Recite mi, g, Bahri - ili, da se poslužim Gatsbvjevim izrazom, recite,
'staro momče', što ćemo s rukama okrvavljenim tolikim leševima?"
III. DIO
James
1.
Rat je izbio jednog jutra, iznenada i neočekivano. Objavljenje 23.
rujna 1980., dan prije početka nastave na školama i sveučilištima: bili smo
u automobilu i vozili se premaTcheranu na povratku s izleta na Kaspijsko
jezero, kad smo na radiju čuli za irački napad. Spiker je vijest izgovorio
kao svaku drugu, tonom kojim ljudi govore o smrti ili rođenju, a mi smo
je prihvatili kao neopozivu činjenicu koja će prožeti sve naše misli i pos-
tupno se uvući u sve vidove naših života. Koliko se toga dogodi u
neočekivanom i sudbonosnom trenutku kad otkrijete da su vam život
zauvijek promijenile sile na koje niste mogli utjecati!
Sto je pokrenulo rat? Je li to bila drskost islamskih revolucionara, s
njihovim neprestanim provociranjem država na Srednjem istoku koje su
smatrali reakcionarnima i krivovjernima, i poticanjem naroda tih zema-
lja da se dignu na ustanak? Je li to bilo nepomirljivo neprijateljstvo koje
je novi režim gajio prema Saddamu Husseinu zato što je, nakon navodne
nagodbe sa Šahom, uskratio azil odbjeglom ajatolahu Homciniju? Je li na
djelu bila stara mržnja između Iraka i Irana i činjenica da su Iračani
vjerovali u brzu i laku pobjedu, uz obećanu pomoć Zapada koji je nepri-
jateljskim okom gledao na novu iransku revolucionarnu vlast?
Kad se danas osvrnemo na te događaje, nakon što ih je povijesna
znanost raščlanila' i obradila u člancima i knjigama, oni prestaju biti
nepovezani i dobijaju stanovitu logiku i jasnoću kojih u ono vrijeme
nismo bili svjesni. Za mene i za milijune običnih Iranaca rat je izbio
iznebuha, jednog blagog jesenskog jutra: neočekivan, neželjen i posve
besmislen.
Cijele te jeseni odlazila sam na duge šetnje lišćem prekrivenim
drvoredima u blizini naše kuće okružene mirisnim vrtovima i vijugavim
potocima, i razmišljala o ambivalentnosti svojih osjećaja u vezi s ratom -
jer bijes se miješao s osjećajem domoljublja i sa željom da zaštitim svoj
dom i zemlju. Jedne rujanske večeri - u onom prijelaznom razdoblju
158
između godišnjih doba, kad zrak nakratko ispuni mješavina ljeta i jeseni
— iz zamislienosti su me prenule boje veličanstvenog zalaza sunca koje su
se raskošno rastvarale preda mnom. Motrila sam igru umiruće svjetlosti
medu tankim grančicama povijuša na obližnjim stablima. Zastala sam
promatrajući eterične odraze sunčeva zalaza sve dok me dva prolaznika
nisu u tome omela te sam nastavila hodati.
Malo niže niz ulicu, na zidu meni zdesna, velikim crnim slovima bile
su ispisane riječi ajatolaha Homeinija: OVAJ RAT za nas JE VELIKI
BLAGOSLOV! Razljutio me sadržaj slogana. Blagoslov za koga?
2.
Rat s Irakom počeo je tog rujna i trajao je sve do kraja srpnja 1988.
Sve što nam se dogodilo tijekom tih osam godina rata i odredilo smjer
našeg života nakon njega bilo je na neki način uobličeno tim sukobom.
Nije to bio najgori rat na svijetu, iako je u njemu ranjeno ili ubijeno više
od milijun ljudi. Najprije se činilo da će rat ujediniti podijeljenu zemlju:
svi smo bili Iranci, a neprijatelj je napao našu domovinu. Ali čak ni u
takvom zajedništvu mnogi nisu smjeli sudjelovati. Sa stajališta režima,
neprijatelj nije napao samo Iran; napao je Islamsku Republiku Iran i
napao je islam.
Polarizacija snaga do koje je doveo islamski režim remetila je sve
vidove života. Božje se snage nisu borile samo protiv Sotonina
poslanika, Iračanina Saddama Husseina, nego i protiv Sotoninih slugu
unutar zemlje. Cijelo vrijeme od početka revolucije, tijekom cijelog
trajanja rata i nakon njega, islamski režim nije nikad zaboravio na
svetu borbu protiv unutarnjih neprijatelja. Svaki oblik kritike sada je
smatran svrstavanjem uz Irak i predstavljao je opasnost za nacionalnu
sigurnost. Skupine i pojedinci koji nisu bili odani poretku pod stije-
gom islama, bili su isključeni iz ratnih napora. Mogli su biti ubijeni
ili poslani na bojišnicu, ali nisu smjeli izraziti svoja društvena ili poli-
tička opredjeljenja. Na svijetu su postojale samo dvije snage - Božja
i Sotonina vojska.
Na taj je način svaki događaj, svaka društvena gesta dobivala i sim-
boličko značenje. Novi je režim uvelike nadišao romantičnu simbo-
159
liku, u većoj ili manjoj mjeri prisutnu u svakom političkom sustavu,
prešavši u kraljevstvo čistoga mita - s razornim posljedicama. Islamska
Republika nije bila samo ustrojena po uzoru na poredak koji je
uobličio prorok Muhamed za svoje vladavine Arabijom; bila je to vla-
davina samog Proroka. Iranski rat s Irakom poistovjećivao se s ratom
koji je protiv nevjernika vodio treći i najratoborniji imam, Imam
Huscin, a Iranci su naumili osvojiti sveti irački grad Karballu, u koje-
mu je bio smješten mauzolej Imamu Huseinu. Iranski su bataljuni
nazvani prema Proroku i prema dvanaestorici šijitskih svetaca; bila je
to vojska Alije, Huseina i Mahdija, dvanaestog imama čiji su dolazak
čekali šijitski muslimani, a vojni napadi protiv Iraka u pravilu su nosili
kodna imena prema Muhamcdovim proslavljenim bitakama. Ajatolah
Homeini nije bio samo vjerski ili politički voda, nego punopravni
Imam.
U to sam vrijeme postala pohlepna i nezasitna sakupljačka. Spremala
sam slike mučenika — mladih ljudi,još gotovo djece — objavljene u dnev-
nim novinama, uz njihovu posljednju želju prije nego što bi se zaputili
na bojišnicu. Izrezala sam pohvalu ajatolaha Homcinija trinaesto-
godišnjem dječaku koji se bacio pred neprijateljski tenk i popis mladića
kojima je podijelio ključ raja te su ga pri odlasku na ratište nosili svezana
oko vrata: rečeno im je da će, umru li mučeničkom smrću, otići ravno u
raj. Ono što je počelo kao spontano bilježenje događaja u mom
dnevniku postupno se prometnulo u pohlepan i grozničav čin prikup-
ljanja, kao da sam tom rabotom pokušala baciti čini na snage izvan svoje
moći i nametnuti im vlastitu logiku i objašnjenje.
Dugo nam je trebalo da shvatimo što doista znači rat, iako su radio,
televizija i novine bili puni vijesti o njemu. Narod je upozoravan da se
pridržava zamračenja i podučavan o sustavu uzbunjivanja: nakon sirene
za uzbunu, glas bi nas izvijestio: "Pažnja! Pažnja! Ovo je znak za uzbunu.
Molim, pođite u skloništa..." Skloništa? Kakva skloništa? U osam godina
rata vlast nije izradila sustavni program zaštite i sigurnosti građana.
Skloništa su bila podrumske prostorije ili donji katovi stambenih zgrada
u kojima su ljudi ponekad ostajali zatrpani. Pa ipak, većina nas tek je kas-
nije shvatila kakvoj smo opasnosti izloženi, kad je iTeheran bombardiran
poput ostalih gradova.
Naš podvojeni odnos prema ratu uglavnom je proizlazio iz podvo-
jenog odnosa prema režimu. Tijekom prvih zračnih napada na Tcheran
160
pogođena je kuća u bogataškom dijelu grada. Govorilo se da se u nje-
zinu podrumu skrivala protuvladina gerila. Hašemi Rafšandžani, tadašnji
predsjednik Parlamenta, u nastojanju da umiri prestrašeni narod izjavio je
nakon obredne molitve petkom navečer da bombe nisu prouzročile
ozbiljniju štetu, s obzirom na to da su žrtve bili "drski bogataši i bun-
tovnici", koji bi vjerojatno prije ili poslije ionako bili pogubljeni.
Također je preporučio ženama da pri odlasku na počinak budu dolično
odjevene, kako ne bi bile — u slučaju da im kuće budu pogođene —
"nedolično izložene pogledu stranaca".
3.
Hajdemo proslaviti! - uzviknula je prijateljica Laleh pridružujući
mi se za stolom u našem omiljenom restoranu. Bilo je to nekoliko
tjedana nakon sastanka s Komitetom za provedbu kulturne revolucije i
već smo znale daje samo pitanje trenutka kad ćemo se obje morati povi-
novati propisima ili ćemo biti izbačene s fakulteta. Budući da je vlada
nedavno propisala obvezu nošenja žara na radnome mjestu, nisam
shvaćala razlog njezine razdraganosti.
Što slavimo? — pitala sam.
Danas - zastala je i uzbuđeno udahnula - nakon devet godina -
zapravo osam i pol - i službeno sam isključena s fakulteta. Sada sam i
službeno nevažna, kao što ti kažeš, pa te častim ručkom! S obzirom da ne
možemo javno nazdraviti mome novostečenom statusu, hajdemo se
nasmrt najesti — dodala je u srčanu naporu da s vedrinom primi događaje
koji će je ostaviti bez prebijene pare i, stoje važnije, prisiliti je da napusti
posao koji je voljela i dobro ga obavljala. Mislim da smo to nazivali
"dokazom snage karaktera ". A medu prijateljima i kolegama tada je
vladao trend "dokazivanja snage karaktera".
Tog je dana otišla na fakultet na razgovor o svom statusu s predstoj-
nikom Odsjeka za psihologiju, na kojemu je predavala od povratka iz
Njemačke prije nekoliko godina, i naravno, glavu nije pokrila maramom.
Naravno! Čuvar na vratima zazvao ju je iz svog kaveza. U mojem je
sjećanju, vratareva čuvarnica doista izgledala poput kaveza, prostor
ograđen rešetkama, ili se ipak radilo o stražarskoj kućici: možda metal-
161
noj? Ili cementnoj? S prozorom i postranim vratima? Mogla sam podići
slušalicu i pitati Lalch, koja se prije dvije godine napokon odselila u SAD
i sada živi u Los Angclesu; za razliku od moga, njezino je pamćenje bilo
veoma pouzdano.
-Jesi li vidjela tog novog redara? - pitala me dok joj je list salate visio
s vilice. - Onog nezgrapnog, turobna izraza.Vrlo krupnog ...- Pokušavala
je izbjeći riječ "debeo".
Ne, nisam imala zadovoljstvo susresti rečenog vratara.
Nema veze. Dakle dimenzije su mu kao u Olivera Hardvja. I veće
— rekla je, sada s bijesnom odlučnošću žvaćući salatu.— Sličnost međutim
tu i prestaje. Hoću reći, taj je momak od onih mlitavih i neveselih ljudi,
jedan od onih tromih, mrgodnih, pretilih tipova koji ni u hrani ne uži-
vaju - znaš takve.
- Hoćeš li molim te ostaviti čuvara mrgodna izgleda - zamolila sam
— i nastaviti pripovijest? —Vilicom je nasrnula na komad rajčice koji joj
je neprestano izmicao i nije nastavila priču dok ga nije nabola. — Izišao
je iz svog kaveza - konačno je nastavila Laleh — i rekao mi: "Gospodo,
vaše isprave molim". Mahnula sam mu sveučilišnom iskaznicom ispred
nosa i nastavila hodati, ali on me ponovo pozvao. "Gospodo, znate da ne
možete ući ovakvi?" Rekla sam:"1akva prolazim kroz ova vrata već osam
godina". — "Ne, gospodo, morate pokriti glavu — novi propis." — "To je
moj problem", rekla sam, "a ne vaš." Ali on se nije dao smesti: "Rečeno
mi je da zaustavim svaku ženu koja...", ali tada sam ga prekinula: "Ja
nisam bilo koja žena'." rekla sam sa svim autoritetom koji sam uspjela
skupiti."Ovdje lijepo piše ", bunio se,"naredbu je napisao i potpisao sam
predsjednik, da nijedna djevojka", ispravio se, "nijedna žena, ne smije
proći u ovakvu stanju ..."
- Zar je rekao "u ovakvu stanju"? - pitala sam.
-Jest, to je rekao. - Napravila sam još jedan korak; prepriječio mi je
put. Pošla sam korak udesno; i on je koraknuo udesno. Zastala sam; i on
je stao. Nekoliko sekundi stajali smo gledajući jedno u drugo, i tada je
rekao: "Uđete li u takvu stanju, ja ću biti odgovoran." — "U kakvu sta-
nju?" pitala sam. "Kad sam prošli put ovuda prošla, ja sam bila jedina
osoba odgovorna za svoje stanje, prema tome nemojte mi tvrditi da ste
sada vi odgovorni za mene." Ne znam koja me nastranost navela da se
upustim u raspravu s tim jadnikom - rekla je Laleh dok joj je ruka sada
drhtala od uzbuđenja — i govorim mu stvari koje on naprosto nije mogao
162
razumjeti. Nekoliko smo minuta tako stajali a tada sam. potaknuta izne-
nadnim porivom, pogledala preko njegova ramena ulijevo i kad se on
okrenuo, pognula sam se i počela trčati.
Trčati?
Da, trčala sam.
U tom su nam trenutku poslužili teleće medaljone i pire krumpir.
Laleh je počela tražiti skriveno blago U svom pireu, znatiželjnom vilicom
izvodeći istraživačke krugove. - Mislila sam da će odustati - napokon je
rekla. - Hoću reći, trebao je samo zgrabiti vražji telefon i nazvati svoje
pretpostavljene. Ali ne, nije mu bilo ni nakraj pameti. Zastala sam na
trenutak i osvrnula se da vidim je li odustao ali nije, i kunem se, podigao
je remen i zanjihao je bokovima.
Zanjihao je bokovima?
Kunem se da jest. -Vilicom uronjenom u pire, Laleh je oponašala
njegov pokret. - I tada je počeo trčati za mnom - rekla je.
Laleh i debeli stražar trčali su preko širokih, lišćem prekrivenih staza
oko sveučilišta. Svako malo, Laleh bi se osvrnula da provjeri progoni lije
i dalje a svaki put kad bi ona zastala, umjesto daje pokuša sustići, i on bi
zastao, kao da je uključio nevidljive kočnice, potom bi podigao remen,
učinio onaj pokret kukovima i nastavio lov. Podsjetio me - rekla je - na
dahćuću, nespretnu divovsku ribu.
Laleh je protrčala pokraj tri zapanjena studenta, sišla niz kratko ste-
penište koje je vodilo do Fakulteta perzijskoga, stranih jezika i
književnosti, umalo se spotaknula jer joj je potpetica zapela u pukotini,
prešla preko otvorenog prostora ispred zgrade, protrčala kroz otvorena
vrata u prohladan tamni hodnik i uspela se uza široke stube na drugi kat,
naglo zastavši na ulazu u Odsjek za psihologiju te je umalo pala u naručje
pročelniku katedre, koji je stajao na vratima i razgovarao s kolegom. On
je svoju zatečenost pokušao prikriti povikom:
- Sto se dogodilo, profesorice Nassri, zar je izbio kakav nered? -
Nekoliko minuta poslije, revni se čuvar - kojemu se znoj s lica slijevao
poput suza očajanja, s kapom u ruci, sav izmučen — jedva dovukao do
vrata. Pružio je dužno objašnjenje pročelniku, a ovaj ga je otpravio, ne
znajući bi li se smijao ili ljutio, obećavši mu da će odgovarajuće izvješće
predati nadležnima. Sat poslije, Laleh je izašla kroz vrata odsjeka, vratila
se do ulaza na sveučilište i ne osvrnuvši se na čuvara, izišla van - kao slo-
bodna žena.
163
Slobodna žena?
Da, ponuđen mi je izbor: da se smjesta povinujem propisu ili da
budem izbačena. Odlučila sam da se neću povinovati i sada sam slobod-
na žena.
Što ćeš sada? - pitala sam kao da i sama nisam bila u posve istom
položaju.
Ne znam.- Slegnula je ramenima.- Mislim da ću se vratiti šivanju
odjeće i pečenju kolača.
To je bila ta nevjerojatna stvar u vezi s Laleh. Izgledala je kao posljed-
nja osoba na svijetu koja bi pekla kolače, ali bila je izvrsna krojačica i fan-
tastična kuharica. Kad sam je upoznala, dojmila me se kao osoba koja je
sve ono što ja nisam: uredna i prilično suzdržana žena, koju biste nazvali
korektnom. Njezino njemačko obrazovanje pridonosilo je toj iluziji.
Cesto bih je zadirkivala da je riječ "besprijekorno" izmišljena upravo za
nju. Kad sam je bolje upoznala, shvatila sam daje sav taj red bio kamu-
flaža za strastvenu prirodu morenu neutaživim željama.
Kosa joj je bila gusta i tvrdoglavo neukrotiva: nije je uspijevala poko-
riti češljcm, četkom, gelovima, pa čak ni "trajnom". Ipak, krotila ju je
satima mučnim izravnavanjem i oblikovanjem, dajući joj izgled primje-
ren strogoj i odlučnoj matroni.
- Moram je ili obrijati ili na ovaj način krotiti - rekla bi mi glasom
u kojemu je bio prizvuk očaja. Jedino su velike crne oči, u kojima su
iskrile vragoljaste namjere, bile u suprotnosti s njezinim inače konzer-
vativnim izgledom. Tek kasnije, kad smo se bolje upoznale, i kad bi se
s mojom trogodišnjom kćerkom penjala po drveću, shvatila sam s
koliko je napora svladavala svoje jogunaste porive.
I doista, gotovo dvije godina bila je prisiljena živjeti od šivanja. Nije
dobila dozvolu da otvori ordinaciju za dječju psihologiju koja je bila nje-
zina specijalnost, a odbila je podučavati pokrivena žarom.Tako se prihva-
tila šivanja, posla koji je mrzila, i uskoro smo ja i njezine druge prijateljice
hodale u lijepim pamučnim suknjama s prekrasnim cvjetnim uzorkom,
sve dok joj jedna prijateljica nije ponudila mjesto na svojoj školi.
Toga se dana naš apetit činio neutaživim: Laleh je naručila kremu od
karamela a ja dvije kuglice sladoleda, od vanilije i kave, zajedno s turskom
kavom i sjeckanim orasima. Brižljivo sam posipala komadiće oraha po
sladoledu prelivenom kavom. Turobno smo pričale o tome kako je na
našem odsjeku Farideh bila izbačena a dr. A. otišao u Sjedinjene Države.
164
Oprezniji kolege, koji su uspjeli izbjeći isključenje, pripovijedali su da je
isključenje Farideh prije uslijedilo zbog njezine nepopustljivosti - "tvr-
doglavosti mazge", kao što se jedan kolega slikovito izrazio - nego kao
posljedica nastojanja uprave.
4.
Nekoliko dana poslije otišla sam na Tchcransko sveučilište kako bih
se još jednom sastala s g. Bahrijem. Zamolio me da se nađemo, nadajući
se kako će me uvjeriti da se povinujem novim propisima.Već sam se bila
posve pripremila na utrkivanje s čuvarom, ali na svoje iznenađenje nisam
doživjela Lalehino iskustvo. Mrzovoljni čuvar nije bio onaj kojega je ona
opisala. Nije bio ni mršav ni debeo; čak me nije zatražio dokumente.
Naprosto se gradio da me ne vidi. Posumnjala sam da ga je g. Bahri
unaprijed upozorio.
Predavaonica je izgledala potpuno jednako kao kad sam prvi put raz-
govarala s g. Bahrijem o ulozi književnosti i revolucije: velika, prohladna
i gola prostorija prašnjavog mirisa, iako osim dugog stola i dvanaest sto-
laca nije bilo površina na kojima bi se skupljala prašina. G. Bahri i nje-
gov prijatelj već su zauzeli mjesta prema sredini stola nasuprot vratima.
Obojica su ustali kad sam ušla i čekali su da se smjestim prije nego što
su ponovo sjeli. Odlučila sam sjesti nasuprot njima.
G. Bahri se ubrzo dotaknuo problema koji ga je zaokupljao.
Spomenuo je Lalchinu eskapadu i izvanrednu strpljivost uprave prema
"takvoj vrsti ponašanja".Tijekom cijelog sastanka oči su mu prikovane
za crno nalivpero koje je okretao i prevrtao medu prstima, kao da je to
neki neobičan predmet čiju se tajnu nada proniknuti. On i njegovi pri-
jatelji dobro su znali da je prije revolucije profesorica Nassri, kad god bi
se zaputila u siromašniji, tradicionalniji dio grada, pokrivala glavu
maramom.
- Da, postupala je tako iz poštovanja prema vjerskim osjećajima tih
ljudi — rekla sam hladno — a ne zato stoje na to bila prisiljena.—Tijekom
cijelog razgovora prijatelj g. Bahrija gotovo i nije progovorio.
G. Bahri nije mogao shvatiti zašto dižemo toliku galamu oko koma-
da tkanine. Zar ne vidimo da ima i važnijih sadržaja na koje treba misli-
165
ti, daje budućnost revolucije dovedena u pitanje? Stoje važnije - bori-
ti se protiv sotonskoga utjecaja zapadnih imperijalista ili tvrdoglavo osta-
jati pri osobnom opredjeljenju i na taj način stvarati razdor u revolu-
cionarnim redovima? Možda i nisam navela točno njegove riječi, ali to
je bila bit njegova govora. U to su vrijeme ljudi doista govorili na taj
način. Neki pripadnici intelektualnih i revolucionarnih krugova zvučali
su kao da izgovaraju rečenice iz scenarija, glumeći likove iz islamizirane
inačice sovjetskog romana.
Bilo je ironično da je g. Bahri, branitelj vjere, opisao zar kao komad
tkanine. Podsjetila sam ga da bismo trebali imati dovoljno poštovanja
prema tom "komadu tkanine" da nesklone ljude ne silimo daju nose. Sto
bi pomisliti naši studenti da stavimo zar a zaklele srno se da ga nećemo
nositi? Zar ne bi rekli da smo za nekoliko tisuća tomana na mjesec izne-
vjerile svoja uvjerenja? Sto biste vi mislili o tome, g. Bahri?
Što je mogao misliti? Nepopustljivi ajatolah, slijepi i nepredvidljivi
filozof-vladar, odlučio je nametnuti svoj san zemlji i narodu i preobličiti
nas sukladno svojoj kratkovidnoj predodžbi. Tako je za mene uobličio
idealan lik muslimanske žene, muslimanske nastavnice, i želio je da
izgledam, djelujem, riječju, da živim sukladno tom idealu. Laleh i ja
odbile smo prihvatiti taj ideal, i to nije bio političko, nego egzistencijal-
no pitanje. Ne, mogla sam reći g. Bahriju, nisam odbacila taj komad tka-
nine, nego preobrazbu koja mi se nametala i nakon koje bih s mržnjom
u zrcalu gledala strankinju koja sam postala.
Mislim da sam toga dana shvatila svu besmislenost "raspravljanja" o
svojim shvaćanjima s g. Bahrijcm. Kako da raspravljate s predstavnikom
Boga na zemlji. G. Bahri je, barem u ono vrijeme, izvlačio svoju snagu iz
posvemašnje uvjerenosti daje na strani Prava;ja sam u najboljem slučaju
bila zabludjela grešnica.Već sam nekoliko mjeseci naslućivala takvo stanje
stvari, ali mislim da sam upravo toga dana, nakon što sam napustila g.
Bahrija i njegova prijatelja, shvatila do kojeg sam stupnja postala nevažna.
Kad sam napuštala prostoriju, nisam ponovila grešku i pokušala se s
njime rukovati. G. Bahri me ispratio poput uljudna domaćina koji ispraća
uvaženoga gosta, ruku čvrsto stisnutih na leđima. Stalno sam ponavljala:
- Molim, ne trudite se - i gotovo se skotrljala niza stube u žurbi da
odem. Kad sam gotovo stigla na prvi kat, okrenula sam se. On je još sta-
jao na vrhu stuba u svome izlizanom smedem odijelu, maoističkoj košulji
zakopčanoj do vrata, s rukama na leđima, gledajući me s izrazom zbu-
166
njenosti."Ljubavnički rastanak", reći će Laleh poslije vragoljasto, kad sam
joj prepričavala događaj nad još jednom porcijom sladoleda, ovaj put u
svježini njezine dnevne sobe.
Kad sam tog poslijepodneva napustila g. Bahrija, hodala sam gotovo
tričetvrt sata i napokon se zaustavila ispred omiljene knjižare s knjigama
na engleskome. Ušla sam vodena iznenadnim nadahnućem, strahujući da
u bliskoj budućnosti možda više neću imati tu priliku. I bila sam u pravu:
svega nekoliko mjeseci poslije, revolucionarna je straža upala u knjižaru
i zatvorila je. Veliki željezni lokot i lanac koji su namjestili na vrata
označio je da su dovršili posao.
S pohlepnom užurbanošću počela sam birati knjige. Došla sam do
police s džepnim izdanjima i kupila gotovo sva djela Henrvja Jamesa
i svih šest romana Jane Austen. Uzela sam i Hoivardov kraj i Sobu s
pogledom. Zatim sam potražila one koje još nisam čitala, četiri romana
Heinricha Bola — i neke koje sam davno pročitala: Sajam taštine i
Pustolovine Rodericka Randoma, Humboldtov dar i Hendersona, kralja kiše.
Uzela sam dvojezično izdanje Rilkeovih pjesama i Nabokovljevo
djelo Govori, sjećanje. Čak sam neko vrijeme razmišljala da uzmem
necenzurirano izdanje h'anny Hill. Tada sam krenula u potragu za
krimićima. Izabrala sam nekoliko knjiga Dorothv Savers i na svoje
najveće veselje pronašla Trentovposljednji slučaj, dvije ili tri nove knjige
Agathe Christie, izabrana djela Rossa McDonaldsa, sve knjige
Ravmonda Chandlera i dvije Dashiella Hammetta.
Nisam imala dovoljno novca da sve platim. Uzela sam nekoliko
primjeraka koje sam si mogla priuštiti i odbila vrlo uljudnu ponudu
knjižara da ostale uzmem na kredit. Dok je knjige koje sam izabrala stav-
ljao u dvije velike papirnate vrećice, ironično se nasmiješio i rekao mi:
— Ne brinite se, nitko vam ih neće uzeti. Nitko i ne zna što je u
njima. Osim toga, tko ih u ovim vremenima želi čitati?
Doista, tko? Ljudi poput mene izgledali su nevažni kao što je
Fitzgcrald to bio Mikeu Goldu, ili Nabokov Staljinovu Sovjetskom
Savezu, ili James Fabijanskom društvu 4I, ili Jane Austen revolucionarima
njezina doba. U taksiju sam izvadila nekoliko knjiga i razgledala njihove
korice, milujući im sjajnu površinu, tako podatnu pri dodiru. Znala sam
da je moj sastanak s g. Bahrijem značio da je moje isključenje samo
Fabian Socicty, društvo osnovano 1883. g. u Velikoj Britaniji, koje je zagovaralo postupno
širenje socijalizma mirnim putem. (Prev.)
167
pitanje vremena. Odlučila sam prestati odlaziti na Sveučilište dok me ne
izbace. Sada kad budem imala mnogo slobodnog vremena moći ću čitati
bez grižnje savjesti.
5.
Vlast je uskoro uvela nove propise kojima se ženama određivalo odi-
jevanje na javnim mjestima, prisiljavajući nas na nošenje čadora ili dugih
halja i marama. Iskustvo je pokazalo da će se žene tih propisa pridržavati
jedino ako ih na to prisile. Zbog snažnog i općeg protivljenja žena tim
zakonskim odredbama, vlast je nametnula nove propise najprije na rad-
nim mjestima, a potom u dućanima, u kojima nisu mogle kupovati žene
koje nisu bile zabradenc. Neposlušnost se kažnjavala novčanom globom,
do sedamdeset i šest udaraca bičem i zatvorskom kaznom. Kasnije su
formirane zloglasne patrole za čuvanje ćudoređa: četvorica naoružanih
muškaraca i žena, u bijelim patrolnim kolima marke Tovota, patrolirali su
ulicama, osiguravajući poštivanje zakona.
Kad sada pokušavam spojiti odvojene i nepovezane događaje iz tog vre-
mena, uočavam da su dva istodobna i iznenadna događaja još pojačala moj
osjećaj pada u ponor i u prazninu: rat i gubitak nastavničkog posla. Nisam
dotada bila svjesna u kojoj mjeri životna rutina stvara privid stabilnosti. Sada
kad se više nisam mogla smatrati nastavnicom i spisateljicom, sada kad više
nisam smjela nositi odjeću koju sam uobičajeno nosila, šetati ulicama u ritmu
vlastita tijela, viknuti ako sam htjela ili, ponesena trenutkom, potapšati
muškog kolegu po leđima, sada kad je sve to bilo zabranjeno osjećala sam se
bestežinskom i fiktivnom kao da kročim zrakom - kao da sam bila upisana
u postojanje a potom izbrisana jednim brzim potezom.
Taj novi osjećaj nestvarnosti naveo me na izmišljanje novih igara,
igara preživljavanja, kako bih ih sada nazvala. Moja trajna opsjednutost
velom navela me da kupim vrlo široku crnu haljinu koja me pokrivala
do gležnjeva, s kimono rukavima, širokim i dugačkim. Stekla sam naviku
da ruke uvučeni u rukave te se činilo da ih nemam. Postupno, počela sam
zamišljati da kad nosim tu haljinu cijelo moje tijelo nestaje: ruke, grudi,
trbuh i noge rastočili bi se i nestali, a ostao bi samo komad tkanine u
obliku mojeg tijela, koji se kretao voden nekom nevidljivom silom.
168
Točno se sjećam da je ta igra počela onoga dana kad sam pošla u
Ministarstvo visokog obrazovanja s prijateljicom koja je išla ovjeriti
diplomu. Pregledali su nas od pete do glave i od svih spolnih uznemira-
vanja koja sam morala podnijeti u životu ovo je bilo medu najgorima.
Čuvarica mije rekla da podignem ruke — gore, još više, rekla je dok me
počela podrobno pretraživati, prelazeći preko svakog dijela mog tijela.
Prigovorila je zbog činjenice da gotovo ništa ne nosim ispod haljine.
Objasnila sam joj da se nje ne tiče što nosim ispod haljine. Uzela je papir-
natu maramicu i rekla mi da obrišem rumenilo s obraza. Rekla sam joj
da ne stavljam rumenilo. Tada je sama uzela rupčić i istrljala mi njime
obraze,a kako nije postigla željeni rezultat—jer se uopće nisam šminkala,
kao što sam joj i rekla, trljala je još jače, sve dok nisam pomislila da će mi
zderati kožu s lica.
Obrazi su mi gorjeli i osjetila sam se prljavom - osjećala sam se kao
da mi je cijelo tijelo ukaljano, kao da je oznojena majica koju valja
odbaciti. Tada mije sinula zamisao za tu igru: odlučila sam tijelo učiniti
nevidljivim. Ženine grube ruke bile su obrnute rendgenske zrake koje su
površinu ostavile netaknutom a unutrašnjost učinile nevidljivom. Do
trenutka kad je ona dovršila pregled, postala sam lagana poput vjetra, biće
bez mesa i kostiju.Trik u vezi s tom čarolijom sastojao se u tome da sam
mogla ostati nevidljiva jedino ako ne dođem u doticaj s nekom drugom
tvrdom površinom, posebno s ljudskim bićima: moja je nevidljivost bila
neposredno razmjerna stupnju do kojega uspijem navesti ljude da me ne
primijete. Naravno, s vremena na vrijeme dio mene vratio bi se - kad
bih poželjela prkositi pravilima pa bih pustila da mi proviri pramen kose,
ili bih predstavnika vlasti prkosno gledala u oči dok se ne bi počeo
osjećati nelagodno.
Ponekad bih gotovo nesvjesno uvukla ruku u široki rukav i počela se
dodirivati po nogama ili trbuhu. Postoje li? Postojim li? Taj trbuh, te
noge, te ruke? Nažalost, Revolucionarna straža i čuvari ćudoređa nisu
svijet gledali mojim očima. Vidjeli su ruke, lica i ružičasti ruž za usne;
vidjeli su pramen kose i neprimjerenu boju sokni tamo gdje sam ja vid-
jela eterično biće koje bešumno lebdi ulicom.
U to sam vrijeme stalno ponavljala sebi i svima koji su me htjeli
slušati da su ljudi poput mene postali nebitni. Taj patološki poremećaj
nije zahvatio samo mene; mnogi su osjećali da su izgubili svoje mjesto u
svijetu. U prilično dramatičnu tonu napisala sam jednoj američkoj pri-
169
jatcljici: "Pitaš me što znači biti nebitan? Osjećaj je nalik onome kad
poput lutajućeg duha koji još mora dovršiti neki posao posjetiš svoju
staru kuću. Zamisli taj povratak: struktura je poznata, ali vrata više nisu
drvena nego metalna, zidovi su obojeni u kričavoružičasto, stolac za
ljuljanje koji si tako voljela nestao je.Tvoja radna soba sada je dnevna, a
obožavane police s knjigama zamijenio je najnoviji tip televizora.To jest
tvoja kuća ali i nije. I ti više toj kući, tim zidovima, vratima i podovima
nisi važna; nevidljiva si."
Sto rade ljudi koji su postali nevažni? Ponekad će pobjeći, mislim
fizički, a ako to nije moguće, pokušat će se vratiti, uklopiti se u igru,
poprimajući osobine svojih tlačitelja. Ili će se povući u sebe, i poput
Claire u Amerikancima, pretvoriti svoj mali kutak u svetište: bitan dio nji-
hova života postat će podzeman, tajan.
Zbog sve većeg osjećaja nevažnosti, praznine koju sam ćutjela u
sebi, počela sam osjećati ogorčenost zbog suprugova mira i zadovolj-
stva, njegova očitog nemarenja za ono kroz što sam ja prolazila kao
žena i kao akademski građanin. U isto vrijeme ovisila sam o njemu,
zbog osjećaja sigurnosti kojim nas je okruživao. Dok se sve oko nas
urušavalo, on je mirno obavljao svoj posao i nastojao nam osigurati
normalan i miran život. Budući da je bio vrlo zatvorena osoba, usre-
dotočio je snage na očuvanje sigurnosti svog privatnog života, s
obitelji, i na svoju karijeru. Bio je ortak u nekoj arhitektonskoj i inže-
njerskoj tvrtci, odan svojim partnerima, koji su, poput njega, bili
posvećeni poslu. Kako im posao nije bio neposredno povezan s kul-
turom ili politikom, a tvrtka je bila privatna, ostavili su ih u relativnu
miru. Biti dobar arhitekt ili radišan inženjer nije predstavljalo prijetnju
poretku, a Bijan je bio zaokupljen velikim projektima na kojima su
radili: park u Isfahanu, tvornica u Boriijerdu, sveučilište u Ghazvinu.
Osjećao se kreativnim i korisnim, i u najboljem je smislu služio svojoj
zemlji. Bio je uvjeren da trebamo služiti svojoj zemlji bez obzira na to
tko njome vlada. Moj je problem bio u tome što su za mene pojmovi
poput domovine, služenja i zemlje izgubili svako značenje
Ponovo sam postala dijete i kao nekad nasumično i usputno uzimala
knjige, gdje god su mi bile dostupne, i čitala, čitala. Uzela bih Ubojstvo u
Orijent Expressu, Razum i osjećaje, Majstora i Margarini, Herzoga, Grofa
Monte Crista, Smikyjeve ljude — bilo koju knjigu na koju bih naišla u
očevoj biblioteci, u antikvarnicama, u tada još neopustošenim biblio-
170
tekama prijatelja - i čitala ih sve, poput alkoholičara koji u piću utapa
svoju neizrecivu tugu.
Okrenula sam se knjigama zato jer su one bile jedino utočište za koje
sam znala, koje mi je bilo potrebno da bih preživjela, da bih zaštitila dio
sebe koji se sada sve više povlačio u izolaciju. Moje drugo utočište, koje
mi je pomoglo da donekle sačuvam zdrav razum i smisao vlastitog života,
bilo je intimnije i privatnije naravi. Dana 23. travnja 1982. rodila se moja
nećakinja Sanam, prije vremena. Od trenutka kad sam je ugledala, malu i
skutrenu ispod aparata koji ju je trebao održati na životu, osjetila sam neku
povezanost, toplinu: znala sam da će mi njezina nazočnost činiti dobro.
Dana 26. siječnja 1984. rodila se moja kćer Negar, a 15. rujna 1985. moj
sin Dara. Moram točno navesti datume, mjesece i godine njihova rođenja,
sve detalje od kojih uvijek iznova zatrepcrim i koji me ganu svaki put kad
pomislim na njihovo blagoslovljeno rođenje; i nimalo se ne sramim pri-
znati da postanem sentimentalna kad se prisjećam njihova dolaska na svi-
jet. Ovaj je blagoslov, kako to obično biva, izazivao pomiješane osjećaje.
Prije svega, postala sam zabrinutija. Do tada sam se brinula za sigurnost
svojih roditelja, supruga, brata i prijatelja, ali moja tjeskoba, zabrinutost za
djecu, zasjenila je sve. Kad mi se rodila kći osjećala sam se kao da sam
dobila dar koji mije na čudesan način sačuvao zdrav razum, a tako je bilo
i s rođenjem moga sina. Ipak, neprestani izvor žaljenja i tuge bila mi je
spoznaja da su njihove dječje uspomene na dom, za razliku od mojih, bile
zatrovane ružnim događajima oko nas.
Moja kći Ncgar svaki se put zacrveni kad joj kažem da svoju
posebnu tvrdoglavost i strastveno zalaganje za pravdu treba zahvaliti
činjenici daje njezina majka u trudnoći čitala previše romana 19.
stoljeća. Negar bi na svoj poseban način zabacila glavu udesno i
prema natrag, i to u jednom pokretu, i malko bi naškubila usne u
znak prkosa svakom autoritetu protiv kojeg bi se u tom času bunila.
Zbunjivala sam je takvim izjavama i pitala me zašto govorim takve
nemoguće stvari.
— Pa zar ne kažu da ono što majka jede u trudnoći, kao i njezina
raspoloženja i osjećaji, da sve to utječe na dijete? Dok sam nosila
tebe, čitala sam previše Jane Austen, previše sestara Bronte, George
Eliot i Henrvja Jamesa. Nisu li tvoji najmiliji romani: Ponos i predra-
sude i Orkanski visovi? Ali ti - dodala sam veselo - ti si čista Daisv
Miller.
171
— Ne znam tko ti je ta Daisy ili Maisie ili kako se već zove — rekla je
napućivši usne — i znam da neću voljeti Jamesa, sigurna sam u to. — Pa
ipak, ona jest poput Daisv: mješavina ranjivosti i hrabrosti, što je
objašnjavalo njezine prkosne geste, način na koji bi zabacila glavu prema
natrag, što sam prvi put zapazila u zubarskoj čekaonici kad su joj bile
jedva četiri godine.
A kad je Dara u šali zapitao:
A što je sa mnom? Sto si radila kad si nosila mene? - odgovorila
sam mu:
Samo da mi dokažeš da nemam pravo, ispao si sve ono što sam se
bojala da nećeš biti. - I u času kad sam to izgovorila, počela sam u to
vjerovati. Još u trbuhu uzeo je na sebe da mi dokaže kako je moja
snomorna tjeskobnost pogrešna. Dok sam nosila njega, Teheran je bio
pod stalnim bombardiranjem, a ja sam postala histerična. Kolale su priče
o tome kako trudnice donose na svijet djecu s malformacijama, jer
majčina tjeskoba neizbježno utječe na fetus. Opsjedao me je strah da će
moje dijete zacijelo pokupiti sve moguće bolesti — doživimo li uopće
njegovo rođenje. Kako sam mogla znati da je — umjesto da ja njega
zaštitim — on došao na svijet da bi štitio mene?
6.
Dugo sam se prepuštala valjanju u kaljuži vlastite nevažnosti, no
istodobno sam nesvjesno propitivala mogućnosti koje su mi preostale.
Treba li se prepustiti tom nc-egzistiranju što mi gaje nametnula sila koju
ne poštujem? Trebam li hiniti da sam se povinovala režimu i potajno ga
izigravati? Trebam li napustiti zemlju, kao stoje to svojevoljno ili prisil-
no učinilo toliko mojih prijatelja. Trebam li se povući s posla bez riječi,
kao stoje to učinilo nekoliko mojih najuglednijih kolega? Postoji li još
neko rješenje?
Tijekom tog razdoblja pridružila sam se maloj skupini ljudi koji su se
okupljali da bi čitali i proučavali klasičnu perzijsku književnost. Jednom
tjedno, nedjeljom navečer, naizmjence bismo se okupljali u kući jednog
od sudionika i satima proučavali tekst za tekstom. Nedjeljom navečer -
ponekad i za vrijeme zamračenja i pri svjetlosti svijeća - u raznim
172
kućama koje su pripadale raznim članovima skupine, redovito smo, go-
dinu za godinom, održavali naše kružoke. Čak i kad bismo se razišli u
mišljenju o osobnim i političkim pitanjima, čarobni su nas tekstovi držali
na okupu. Okupili bismo se oko stola za ručavanje poput skupine urot-
nika i čitali poeziju i prozu Rumija, Hafiza, Sa'dija, Hajjama, Nezamija,
Fcrdowsija, Attara, Bevhagija.
Na smjenu bismo naglas čitali ulomke, a riječi bi se doslovce vinule u
zrak i spuštale se na nas poput fine izmaglice, dotičući svih pet čula. U tim
je riječima bilo toliko ganutljivosti, zaigranosti, radosti u snazi jezika da ushi-
ti i razdraga. Stalno, sam se pitala kada smo izgubili tu sposobnost da nas
poezija gane i oplemeni nam život. U kojem smo trenutku zanemarili tu
njezinu moć? Sada nas je okruživala saharinska retorika, odvratna i lažna
hiperbola koja je vonjala na jeftinu ražinu vodicu.
Sjetila sam se pripovijesti koju sam često slušala, o arapskom osvajanju
Perzije koje je Iranu donijelo islam. Prema toj prići, kad su Arapi napali Iran,
pobijedili su zbog toga što su sami Perzijanci, možda umorni od tiranije,
izdali svoga kralja i otvorili vrata neprijatelju. Ali nakon invazije, kad su im
knjige bile spaljene, svetišta razorena i jezik zabranjen, Perzijanci su se osvetili
tako što su ponovo, kroz mit i jezik, oživjeli svoju spaljenu i poharanu povi-
jest. Naš veliki epski pjesnik Ferdowsi iznova je čistim i posvećenim jezikom
ispisao zabranjene mitove o perzijskim kraljevima i junacima. Moj otac, koji
mi je tijekom cijelog mojeg djetinjstva čitao Ferdovvsija i Rumija, ponekad
je običavao reći da je naš pravi dom, naša istinska povijest, u našoj poeziji.
Sjetila sam se te pripovijesti jer smo na neki način i mi tako postupili. Ovaj
put nismo otvorili vrata stranim nego domaćima osvajačima, onima koji su
došli u ime naše zajednička povijesti, ali koji su je potom iskrivili do naj-
manje pojedinosti i oteli nam Ferdowsija i Hafiza.
Postupno sam s tom skupinom počela sudjelovati u različitim pro-
jektima. Koristila sam se gradom prikupljenom za svoj doktorat o Mikeu
Goldu i proleterskim piscima iz tridesetih godina u Americi i napisala
sam prvi članak na perzijskome. Nagovorila sam prijateljicu iz skupine
da prevede malu knjigu Richarda Wrighta, Američka glad, a ja sam
napisala uvod. Knjižica je opisivala Wrightovo komunističko iskustvo,
njegovo suđenje i patnje, i njegov konačni raskid s partijom. Poslije sam
nagovorila prijatelja da prevede Nabokovljcva Predavanja o ruskoj
književnosti. Sama sam prevela pjesme Langstona Hughesa. Član naše
Sve klasični perzijski pjesnici iz razdoblja od 12. do 14. stoljeća. (Prev.)
173
grupe, poznati iranski pisac, potaknuo me da za književni časopis koji je
izdavao napišem niz članaka o modernoj perzijskoj prozi i da sudjelujem
na tjednim književnim razgovorima s mladim iranskim piscima.
To je označilo početak moje spisateljske karijere, koja sad već traje
gotovo dvadeset godina. Stvorila sam zaštitni oklop oko sebe i počela
pisati, uglavnom književnu kritiku. Bacila sam svoje dnevnike u kut
ormara i zaboravila na njih. Nakon što sam počela pisati, više im se nisam
vraćala.
Moji su članci dočekani s priznanjem, iako sam rijetko bila njima
posve zadovoljna. Mislila sam da ih je većina odveć štreberska, prilično
pompozna i učena. Strastveno sam doživljavala sadržaje o kojima sam
pisala, ali valjalo se pridržavati stanovitih konvencija i pravila, što im je
oduzimalo impulzivnost i zanesenost koju sam unosila u nastavu. Dok
sam predavala, osjećala sam se kao u uzbudljivu razgovoru sa svojim stu-
dentima: u svojim člancima postala sam prilično suhoparna poučavatelji-
ca. Moji su članci požnjeli uspjeh upravo s razloga zbog kojih ih ja nisam
voljela: njihov učeni ton priskrbio im je poštovanje i divljenje.
7.
Zacijelo postoji neko jasno i logično objašnjenje zašto sam jednoga
dana iznebuha digla slušalicu i nazvala svog Čarobnjaka. Istina je da sam
počela previše razmišljati o svome nezadovoljavajućem intelektualnom
životu, točno je bilo da su mi nedostajala predavanja i da sam bila nemir-
na i očajna, ali ipak ne bih znala reći zašto sam upravo toga dana, a ne
dan prije ili poslije, odlučila nazvati upravo njega.
Oko njega se isplelo toliko mitova - da vida samo uzak krug
izabranih ljudi, da je noću upaljeno svjetlo u jednoj od njegovih soba
koje gledaju na ulicu, stoje znak da prima posjetitelje; u protivnome, ne
bi ga smjeli ometati. Te priče nisu me se dojmile; zapravo, bile su jedan
od razloga zbog kojih sam oklijevala nazvati ga. Stvorio je pomno
razrađenu fikciju od svog odnosa sa svijetom i što je više obznanjivao
svoju distanciranost, to se više činio doista uključenim. Priče koje su
kolale o njemu bile su njegova čahura; u ovoj su zemlji ljudi stvarali
čahure, razrađene laži koje su ih trebale zaštititi. Poput žara.
174
Ostanimo dakle pri činjenici da sam ga nazvala potaknuta trenutnim
porivom a ne s nekog posebnog razloga. Jednog poslijepodneva bila sam
sama kod kuće i cijeli dan čitala umjesto da radim. Svako malo pogle-
davala sam na sat i govorila si: "Počet ću raditi za pola sata, za jedan sat;
prihvatit ću se posla čim pročitam poglavlje." Potom bih pošla do hlad-
njaka i napravila si sendvič i jedući nastavljala čitati. Mislim da sam upra-
vo nakon što sam pojela sendvič ustala i okrenula njegov broj.
Dvaput je zazvonilo, a prije trećeg zvona začula sam glas druge strane
žice:
Halo?
Gospodin R.?
-Da?
Ovdje Azar — malo sam zastala. — Azar Nafisi.
O, da, da.
Mogu li se s vama sastati?
Ali, naravno. Kada biste htjeli doći?
Kada vam najbolje odgovara?
Možete li prekosutra, u pet?
Poslije mije objasnio daje njegov stan upravo toliko velik da se, gdje
god se zatekao, stigne odazvati prije treće zvonjave telefona; u pro-
tivnome, to je značilo daje ili odsutan ili da se ne želi javiti.
Bez obzira na to koliko smo se u međuvremenu zbližili, uvijek
sam sebe vidjela onakvom kakva sam bilo za našeg prvog susreta. Sje-
dila sam nasuprot njemu na stolcu, a on je sjedio na tvrdoj smeđoj so-
fi. Oboje smo držali ruke na koljenima, on jer mu je to bio običaj, ja
zato što sam bila nervozna i podsvjesno sam zauzela položaj kakav se
uzima u školi u nazočnosti vrlo štovana učitelja. Između nas na stol
je postavio pladanj s dva tamnozelena lončića čaja i s kutijom malih
čokolada, umotanih u besprijekorne crvene četverokute s crnim slo-
vima: Lindt — rijetka raskoš, tim više što se ta čokolada nije mogla naći
u dućanima u kojima se uvozna čokolada prodavala po pretjerano
visokoj cijeni. Čokolada je bila jedina raskoš kojom je ugošćivao po-
sjetitelje. Zacijelo je bilo dana kad je gotovo gladovao, ali u svome
polupraznom hladnjaku uvijek je imao zalihu čokolada od kojih sam
ne bi mnogo pojeo nego ih je čuvao za prijatelje i posjetitelje. Zabo-
ravila sam dodati: bio je oblačan, snježni dan; i je li uopće bitno spo-
menuti da sam ja bila u žutom puloveru, sivim hlačama i crnini čiz-
mama, a on u smedem puloveru i trapericama?
175
Za razliku od mene, on se činio siguran u sebe. Ponašao se kao da sam
mu se došla obratiti za pomoć, a naš je zadatak da zajedno izradimo plan
mog spašavanja. U stanovitom smislu to je i bilo točno. Govorio je kao
da me poznaje, kao da mu nisu poznate samo svima znane činjenice nego
i skrivene tajne koje su između nas stvorile neku vrstu formalne bliskosti,
navele nas da podijelimo taj osjećaj uzajamnog nepoznavanja. Od tog
prvog susreta činilo se da smo, poput Toma Sawyera i Hucka Finna, sko-
vali zavjeru — ne političku, nego onakvu kakvu kuju djeca ne bi li se
zaštitila od svijeta odraslih.
Dovršavao je moje rečenice umjesto mene, iskazivao moje želje i
potrebe, a do vremena kad sam se spremala otići već smo skovali plan.
To je bilo dobro u vezi s njim: ljudi koji bi mu došli u posjet odlazili bi
od njega s nekom vrstom plana, bilo o tome kako se ophoditi spram
ljubavnog partnera, ili kako započeti novi projekt, ili kako voditi razgo-
vor. Ne sjećam se baš točno plana s kojim sam se zaputila kući, no on
se, sigurna sam, sjeća, jer je rijetko što zaboravljao. Nisam popila čaj i
nisam pojela svoju čokoladicu, ali sam se kući vraćala lagana i ispunje-
na. Govorili smo o mome sadašnjem životu, o intelektualnim temama,
zatim o Henrvju Jamesu i Rumiju, sve u istom dahu. I nesvjesno smo
skrenuli u dug i opušten razgovor koji ga je ponukao da se zaputi do
svoje besprijekorne biblioteke, pa sam otišla i s nekoliko knjiga ispod
ruke.
Taj prvi susret obojio je naš odnos — barem u mome duhu — sve do
dana kad sam napustila Iran. Nisam ga dalje produbljivala, jer mi je tako
odgovaralo, oslobađalo me nekih odgovornosti. Stvorio je oko sebe
dojam čovjeka koji uvijek vlada situacijom, nekoga tko uvijek zna što
hoće, no možda i nije bio tako superioran kao što sam ja to mislila — a
nisam ni ja baš bila posve bespomoćna novakinja.
Obično sam ga dolazila posjetiti dvaput na tjedan, jednom u vrijeme
objeda ijednom kasno poslijepodne. Poslije smo sastanke dopunili večernjim
šetnjama oko moje i oko njegove kuće, tijekom kojih smo razmjenjivali
novosti, raspravljali o planovima, čavrljali. Ponekad bismo s njegovim bliskim
prijateljem otišli u njegovu omiljenu kavanu ili restoran. Osim njega, imali
smo još dvojicu zajedničkih prijatelja - vlasnika knjižare koja je postala sa-
stajališta pisaca, intelektualaca i mladeži. S njima bismo ponekad odlazili na
ručak i na izlete u planine. Nikad nije posjetio moju kuću, ali je često slao
male znakove pažnje mojoj obitelji - kutiju čokoladnih bombona, koje su
176
oni počeli poistovjećivati s njime i čak ih očekivati u određene dane u tjed-
nu, videokazete, knjige, a ponekad sladoled.
Oslovljavao me s "gospodo profesorice", što je zvužalo manje neobično
i bilo u češćoj uporabi u Iranu nego ovdje. Poslije mi je ispričao razgovor s
prijateljima koji su se o meni raspitivali nakon našeg prvog susreta:
Kakva je gospoda profesorica?
U redu je. Djeluje jako američki - poput američke verzije Alke u
Zemlji čudesa.
Je li to bio kompliment? Zapravo nije, bila je to naprosto činjenica.
Jesam li već spomenula daje njegova najdraža glumica bilaJcan Arthur i
da je volio Rcnoira i Minellija? I da je htio postati romanopisac?
8.
Obrati u životu uvijek nam se čine nagli i apsolutni, kao grom iz vedra
neba. To, dakako, nije točno. Njihovu nastajanju prethodi dug i spor proces.
Kad se vratim u prošlost, ne mogu podrobno i u tančine slijediti proces koji
me je, gotovo protiv moje volje, ponovo doveo u sveučilišnu predavaonicu,
i to sa žarom, iako sam se zaklela da ga nikad neću nositi.
Naznake mog povratka predavanju činio je cijeli niz malih doga-
đaja, poput iznenadnih telefonskih poziva s različitih sveučilišta,
uključujući iTeheransko, koja su mi nudila da ponovno počnem pre-
davati. Kad bih odbila, uvijek bi rekli: "Pa kako bi bilo da preuzmete
makar jedan ili dva kolegija, tek toliko da vidite kako stvari stoje?"
Mnogi su me pokušavali uvjeriti da su se prilike izmijenile, da se ljudi
poput mene traže, da je atmosfera postala "opuštenija". Pristala sam
predavati dva sata tjedno na Slobodnom islamskom sveučilištu i na
bivšem Nacionalnom sveučilištu, ali nisam pristala na redovni status s
punim radnim vremenom.
Do polovine osamdesetih postupno se pojavila nova vrsta sljedbenika
islama. Počeli su shvaćati da smjer kojim je revolucija krenula nije bio
posve ispravan i shvatili su daje vrijeme da se umiješaju. Neuspjesi u ratu
s Irakom uzeli su svoj obol. Oni koji su na početku revolucije bili odušev-
ljeni revolucionari - ljudi koji su sada bili nadomak dvadesetih i oni na
početku tridesetih godina - i mladi naraštaj koji je upravo stasao, razotkrili
177
su cinizam i pokvarenost voda koji su se domogli vlasti. Vlast je također
shvatila da joj je potreban kadar koji je tako olako izbacila sa Sveučilišta,
jer je valjalo zadovoljiti potrebe sve većeg broja studenata.
Neki od onih na vlasti i neki bivši revolucionari napokon su shvatili
da islamski režim ne može izbrisati intelektualce. Prisilivši nas na tajno
djelovanje učinio nas je zanimljivijima, opasnijima i na neki čudan način
snažnijima. Naš se broj smanjio i zbog toga snio postali traženiji. Stoga su
odlučili vratiti nas, možda dijelom i zato da bi osigurali svoj nadzor nad
nama, pa su se počeli javljati ljudima poput mene koja sam svojedobno
bila obilježena kao dekadentna i zapadnjački nastrojena.
Gda Rezvan, ambiciozna profesorica na Odsjeku za anglistiku Sveučilišta
Allameh Tabatabai, bila je jedna od posredovatcljica između progresivnijih
islamskih revolucionara i odstranjenih svjetovnih intelektualaca. Suprug joj je
na početku revolucije bio muslimanski radikal a imala je veza i medu progre-
sivnim islamistima i svjetovnjacima - "insajderima" i "autsajderima"; odlučila
se okoristiti jednima i drugima kako bi provela svoj naum.
Činilo se da se gda Rezvan stvorila niotkuda i da je jedino snagom
volje naumila promijeniti tijek mog života. Dobro se sjećam našeg prvog
susreta, dijelom zato što se dogodio u jednom od onih razdoblja koje je
u povijesti ovoga rata nazvano "ratom gradova". Povremeno, obje bi
strane u određenom razdoblju izvršile žestok napad na neki ključni grad,
Teheran, Isfahan i Tabriz u Iranu, Bagdad i Mosul u Iraku. Obično bi
nakon toga borba na neko vrijeme jenjala, do sljedećega bombardiranja,
koje je ponekad trajalo i cijelu godinu.
Bilo je to jednog zimskog prijepodneva 1987. godine. Moja kći, kojoj
su sada bile tri godine, moj jcdnoipolgodišnji sin i ja bili smo sami kod
kuće. Ranije tog jutra Teheran je doživio dva raketna napada i ja sam
pokušavala razonoditi djecu puštajući im na malom kazetofonu omiljenu
pjesmu o pijetlu i lisici. Nagovarala sam kćerku da i ona zapjeva. Sve to
može zvučati pomalo kao u sentimentalnom filmu: hrabra majka, hrabra
djeca. Nisam se uopće osjećala hrabrom; prividan mir valjalo je pripisati
tako paralizirajućoj tjeskobi da se naprosto pretvorila u mirnoću. Nakon
napada pošli smo u kuhinju i pripremila sam im objed. Zatim smo otišli
u salon, gdje smo se osjećali sigurniji, jer je bilo manje prozora. Gradila
sam im kuće od karata, a oni bi ih svojim malim rukama rušili.
Odmah nakon objeda zazvonio je telefon. Bila je to jedna od mojih
apsolvcntica, koja je prošle godina diplomirala. Željela je znati mogu li
178
doći k njoj u petak navečer. Gda Rezvan, njezina kolegica, stvarno bi me
željela upoznati. Svidjela sam joj se, pročitala je sve moje članke. A uz to,
zaključila je prijateljica, gda Rezvan je na svoj način izvanredna osoba:
daje nema, valjalo bije izmisliti. Pa onda, možete li doći, molim vas?
Nekoliko večeri nakon toga, usred još jednog zamračenja, zaputila
sam se do prijateljice. Kad sam tamo stigla, već se smračilo. Ušavši iz tame
u prostrani salon osvijetljen titravom svjetlošću kerozinske svjetiljke,
ugledala sam nisku, nabijenu ženu odjevenu u plavo. Njezin mije tjelesni
izgled savršeno jasno i živo u sjećanju. Vidim njezino glatko lice, oštar
nos, kratak vrat i tamnu kovrčavu kosu. Ali ništa od opisanog ne oslika-
va dovoljno ženu koja je, i kad smo bile najintimnije, nakon što smo se
međusobno već posjećivale, kad su se naša djeca gotovo sprijateljila i naši
se muževi upoznali, za mene ostala gda Rezvan. Nije naime moguće
opisati njezinu energiju, za koju se činilo kao daju tijelo sputava. Stalno
je bila u pokretu, koračajući svojim malim uredom, mojom dnevnom
sobom, hodnicima fakulteta.
Uvijek je djelovala odlučno: odlučna ne satno da sama učini neke
stvari, nego i da druge, koje je pažljivo odabrala, navede na obavljanje
određenih zadataka koje im je naumila dodijeliti. Rijetko sam srela neko-
ga čija se volja tako fizički nametala. U sjećanju vam ne bi ostale crte nje-
zina neugledna lica, nego njezina odlučnost, volja i pomalo ironičan ton.
Ponekad bi neočekivano banula k meni, u tako uznemirenom stanju
te bih pomislila da ju je snašla neka nesreća. Pa ipak, došla me naprosto
obavijestiti da sam obvezna nazočiti nekom sastanku ili nečem sličnom.
Svoj je zahtjev uvijek iznosila kao pitanje života i smrti. Na nekima od
tih "zadataka" bila sam joj zahvalna - primjerice, kad me je prisilila da se
upoznam s nekolicinom naprednih novinara vjerskih časopisa - koji se
sada pomodno nazivaju "reformistima" — i da pišem za njihove novine.
Bili su očarani zapadnom književnošću i filozofijom i na svoje izne-
nađenje otkrila sam da smo se u mnogočemu slagali.
— Takva je povlastica upoznati vas — rekla mi je te večeri, našeg prvog
susreta. — Željela bih biti vaša studentica. — Rekla je to sa savršeno ozbilj-
nim izrazom lica, bez trunke humora ili ironije. To me tako izbacilo iz
ravnoteže da mi se isprva nije svidjela; povukla sam se u sebe i nisam joj
uzvratila kompliment.
Te večeri ona je gotovo cijelo vrijeme vodila razgovor. Pročitala je
moje članke; saznala je za mene preko nekih prijatelja i studenata. Ne, ne
179
pokušava mi laskati; doista želi učiti. U svakom slučaju, moram predavati
na njihovu sveučilištu; jedinom liberalnom sveučilištu u Iranu na koje-
mu se još zadržalo nekoliko najumnijih glava.
- Pročelnik odsjeka svidjet će vam se, nije samo ljubitelj književno-
sti, nego i ozbiljan znanstvenik. Stanje s književnošću u ovoj zemlji ne
može biti gore, a stanje s engleskom književnošću najbeznadnije je. Mi —
oni od nas kojima je stalo — moramo nešto poduzeti; moramo ostaviti po
strani ono u čemu se ne slažemo i početi surađivati.
Nakon prvog me susreta preko različitih posrednika nagovarala i po-
navljala svoju ponudu da redovno predajem na Sveučilištu Allameh
Tabatabai. Neprestano me nazivala, spominjala Boga, studente, moju
dužnost spram domovine, spram književnosti: moja je životna zadaća da
predajem na tom sveučilištu. Davala je obećanja: obećala je da će razgo-
varati s dekanom, s kime god poželim.
Rekla sam joj da ne želim nositi zar u učionici. Zar ne nosim zar,
pitala je, kad god izidem iz kuće? Zar ga ne nosim kad odlazim kupiti
namirnice, i kad hodam ulicom? Izgleda da sam neprestano morala pod-
sjećati ljude da sveučilište nije trgovina živežnim namirnicama.
Sto je važnije - nastavljala je - zar ili tisuće mladih ljudi željnih
znanja? Stoje sa slobodom nastave koju ste željeli? Stoje s time? — pita-
la je zavjerenički.
Zar nisu zabranili svaki razgovor o odnosima između muškarca i žene,
o piću, politici i religiji - o čemu se još može razgovarati? — pitala sam.
Za vas će — rekla je — napraviti iznimku. U svakom slučaju, sve je
sada mnogo slobodnije. Svi oni znaju prepoznati vrijedne stvari; žele o
njima doznati više. Zašto ne biste predavali o Jamesu ili o Fieldingu ili o
bilo kome drugome — zašto ne?
9.
Susret s gđom Rczvan izbacio me iz ravnoteže. Bila je poput posred-
nice što zagovara nevjernog i nezaboravljenog ljubavnika koji mi se za-
klinje u posvemašnju vjernost u zamjenu za moju naklonost. Bijan je
mislio da bih se trebala vratiti; osjećao je da je to ono čime se želim ba-
viti, samo bih si to trebala priznati. Većina prijatelja samo me dodatno
180
zbunila, ponovo me dovodeći u dilemu: je li bolje pomoći mladima koji-
ma se inače možda neće pružiti prilika da uče, ili kategorički odbijati
povinovanje režimu? Obje su strane bile isključive u svom stajalištu: neki
su smatrali da ću biti izdajica budem li zapostavila mlade i prepustila ih
utjecaju iskvarenih ideologija; drugi su naglašavali da ću izdati sve što sam
zagovarala budem li radila za režim odgovoran za uništene živote tolikih
mojih kolega i studenata. Obje su bile u pravu.
Uspaničena i smetena jedno sam jutro nazvala Čarobnjaka. Dogovorili
smo još jedan hitan sastanak, istoga dana kasno poslijepodne u njegovoj
omiljenoj kavani. Bilo je to majušno mjesto, bar iz vremena prije revolu-
cije sada pretvoren u kavanu. Vlasnik je bio neki Armenac i zauvijek ću
pamtiti daje na staklenim vratima, uz ime restorana ispisano sitnim slovi-
ma, stajao i obvezatan natpis velikim crnim slovima: VJERSKA MANJINA. Svi
ugostiteljski objekti koje su vodili nemuslimani morali su imati taj natpis
na vratima, kao upozorenje dobrim muslimanima koji su sve nemuslimane
smatrali prljavima i odbijali jesti iz posuda iz kojih su oni jeli.
Prostor je iznutra bio skučen i u obliku širokog luka, sa sedam ili
osam stolaca s vanjska strane šanka, i s još jednim nizom stolaca uza zid
duž kojega se pružalo zrcalo. Kad sam ušla on je već sjedio za šankom.
Ustao je, s jedva primjetno podrugljivom uljudnošću se naklonio, pri-
maknuo mi stolac i rekao:
- Evo me, vaš sluga, vama na raspolaganju, moja gospo!
Naručili smo, a ja sam rekla bez daha:
Stvar je hitna. Barem se meni tako čini. Pozvali su me da ponovo
predajem.
To je novost? — pitao je.
- Nije, ali ovaj se put dvoumim, ne znam kako da postupim.-A onda
sam, ni sama ne znam kako, naš hitan sastanak pretvorila u razgovor o
knjizi koju sam upravo čitala, Continental Op Dashiella Hammeta, i o
izvanrednom eseju Stevca Marcusa o Hammetu, u kojemu navodi
Nictzscheovu misao koja mi se učinila primjerenom našoj situaciji: "Tko
god se lati borbe s čudovištima", rekao je Nietzsche, "mora paziti da i
sam ne postane čudovište. Ako dugo gledate u ponor i ponor gleda u
vas." Posjedovala sam izvanredan talent za skretanje od zacrtane teme raz-
govora, i tako smo se zadubili u raspravu da sam posve zaboravila na pravi
razlog mog posjeta.
Iznenada, on je rekao:
181
Nećete li zakasniti? - Morala sam primijetiti kako je kasno, po
promijenjenim bojama dana što su dopirale kroz prozor i blijedom
svjetlu stoje nestajalo. Otišla sam nazvati Bijana i posramljeno ga obavi-
jestila da ću zakasniti. Kad sam se vratila, Čarobnjak je plaćao račun.
Ali nismo još završili — neodlučno sam se pobunila.—Još moramo
razgovarati o onome zbog čega sam došla.
Mislio sam da je to o čemu smo razgovarali bila glavna stvar - vaša
ponovo otkrivena ljubav za Hammeta i društvo. Imate sreće da sam digao
ruke od života i neću vas pokušati zavesti. Sve što bih trebao učiniti bilo
bi da vas pustim da nastavite govoriti o Hainnietu, o sramotnom omalo-
važavanju detektivske priče u Iranu i o sličnim stvarima koje vas očevid-
no uzbuđuju.
Ne - rekla sam pomalo zbunjena - mislila sam na svoj povratak
podučavanju.
A, na to — rekao je pozdravljajući se sa mnom. — Pa naravno da
morate predavati.
Ali nisam tako lako odustajala. Bila sam opsjednuta idejom moralnog
imperativa, zauzimanjem stava i tome slično. Zato sam neumorno na-
stavila iznositi svoje razloge u vezi s moralnošću mog povratka na posao
za koji sam se bila zaklcla da ga neću obavljati sve dok budem prisiljena
nositi zar. On je podigao obrvu i blago se nasmiješio:
- Gospodo — rekao je napokon - hoćete li molim vas razmisliti o tome
gdje živite? A to što vam je mučno povinovati se režimu, znajte da nitko od
nas ne može popiti ni čašu vode bez dopuštenja čuvara morala Islamske
Republike. Volite taj posao; onda ga prihvatite, udovoljite svojoj želji i
pomirite se s činjenicama. Mi intelektualci - više od običnih građana -
obzirno se pokoravamo njihovim zahtjevima i nazivamo to konstruktivnim
dijalogom, ili se posve povlačimo iz života u ime borbe protiv režima.Toliko
se ljudi istaknulo svojim protivljenjem režimu, pa ipak ne mogu bez njega.
Nemate valjda namjeru boriti se oružjem protiv njega?
- Nemam — priznala sam — ali ne želim mu praviti ustupke.
Uostalom, kako mi vi možete davati takav savjet? Pogledajte sebe.
Stoje sa mnom?
Niste li vi odbili predavati, pisati, bilo što raditi pod ovim režimom?
Zar vlastitim postupanjem ne poručujete da bismo se svi trebali povući?
Ne, ne poručujem. I opet griješite uzimajući mene za uzor.Ja nisam
uzor, U mnogom smislu mene se može smatrati kukavicom. Nisam član
182
njihova kluba, ali za to plaćani visoku cijenu. Niti gubim niti dobivam.
Ustvari, ja ne postojim. Vidite, nisam se povukao samo iz Islamske
Republike nego i iz života kao takvog, ali vi to ne možete učiniti - vi to
ne želite učiniti.
Pokušala sam ga podsjetiti da je postao neka vrsta uzora za svoje pri-
jatelje, pa čak i za neprijatelje. Nije se složio.
— Ne, razlog zašto sam postao tako popularan leži u tome što ja
vraćam ljudima ono što bi morali pronaći u sebi. Vi me ne trebate zato
da vam kažem što bih ja želio da učinite, nego zato što ja iskazujem i
opravdavam ono što vi želite učiniti. Zato sam vam drag - čovjek bez
svojstava. O tome se zapravo radi.
— A što vi želite? - pitala sam ga.
-Ja sam položio oružje, ali vama pomažem da učinite to što želite.
Ali to ima svoju cijenu - rekao mi je. - Sjećate li se navoda o ponoru?
Nemoguće je da vas ponor ne okrzne. Znam koliko želite zadržati svoj
kolač i pojesti ga, /nam sve o toj vašoj čistoći, o tom karakteru Alice u
Zemlji čudesa koji biste željeli sačuvati.Vi volite podučavati. Svi smo mi,
uključujući i mene, samo nadomjestak za vaša predavanja. Vi uživate u
tome, zašto onda ne odete i predajete? Podučavajte ih o svom Hammetu
i Jane Austcn — idite, uživajte.
— Pa znate, ovdje nije riječ o uživanju — uvrijeđeno sam uzvratila.
Ali naravno, on mi se narugao:
— I sada će mi gospoda koja se neprestano hvasta svojom ljubavlju za
Nabokova i Hammcta govoriti o tome da ne bismo trebali činiti to što
volimo! To ja nazivam nemoralnim. Znači, i vi ste se pridružili gomili -
rekao je ozbiljnije — jedina pouka koju ste izvukli iz naše kulture jest to
da je sve što pruža zadovoljstvo loše i da je nemoralno. Kao da je moral-
nije sjediti kod kuće i vrtiti palčevima. Ako želite da vam kažem da je
vaša dužnost da podučavate, obratili ste se pogrešnoj osobi. Ja vam kažem,
podučavajte jer u tome uživale: manje ćete kinjiti svoje ukućane, postat
ćete bolja osoba, a vjerojatno će i vaši studenti uživati i pritom možda
nešto i naučiti.
U taksiju na putu kući još se jednom okrenuo prema meni i preki-
nuo šutnju koja se spustila medu nas:
— Ozbiljno - rekao je - vratite se i podučavajte. To neće biti zauvi-
jek. Uvijek se možete povući ako poželite. Činite neke kompromise, ali
samo u mjeri koja neće ugroziti temeljne vrijednosti. I ne brinite se o
183
tome što ćemo mi, vaši kolege i prijatelji, govoriti iza vaših leda.
Ogovarat ćemo vas što god učinili. Ako se vratite, reći ćemo: "Popustila
je!", ako to ne učinite, reći ćemo: "Uplašila se izazova."
Postupila sam prema njegovu savjetu, a ljudi su iza mojih leda mogli
govoriti što god im drago.
10.
Manje od tjedan dana nakon našega hitnog sastanka, gda Rezvan me
nazvala kući. Željela me upoznati s pročelnikom odjela, ugodnim
čovjekom.
-Vidjet ćete da su se stvari izmijenile - tvrdila je. - Postali su libe-
ralniji; shvatili su istinsku vrijednost visokoobrazovanog osoblja.
Zaboravila je spomenuti da su "oni" željeli nemoguće; visokoobrazo-
vano osoblje koje će zagovarati njihove ideale i podrediti se njihovim
zahtjevima. Bila je, međutim, u pravu u vezi s pročelnikom. Bio je prvo-
razredan lingvist; diplomirao je na jednom od najboljih sveučilišta u
SAD-u. Bio je religiozan, ali ne ideološki zadrt niti poltron. I, za razliku
od većine, iskreno su ga zanimali akademski standardi.
Nakon prvog susreta s pročelnikom, uslijedio je manje ugodan susret,
s izrazito religioznim i ne tako fleksibilnim dekanom fakulteta. Nakon
uobičajenih uljudnosti, poprimio je ozbiljan izraz lica kao da želi reći:
"Dosta je bilo prizemnih tema poput filozofije i književnosti — vratimo
se osnovnome." Počeo je izrazivši stanovitu zabrinutost s obzirom na
moju "prošlost", posebno moje odbijanje nošenja vela. Rekla sam mu da
je to sada zakonom propisano u našoj zemlji, da se više nigdje u javnosti
ne mogu pojaviti bez vela i da ću ga, prema tome, nositi. Ali nema kom-
promisa oko mojeg nastavnog programa: podučavat ću ono što želim i na
način koji smatram primjerenim. Bio je iznenađen, ali odlučio je
popustiti, barem u načelu, mom zahtjevu za slobodom izbora.
Tijekom cijelog trajanja sastanka, kao pravi musliman, nije me
pogledao u oči. Većinu vremena stajao je pognute glave, poput stidlji-
va osamnaestogodišnjaka. Gledao je u šaru na tepihu ili piljio u zid.
Ponekad bi se igrao nalivperom, pomno ga razgledajući, što me pod-
sjetilo na moj posljednji susret s g. Bahrijcm. Dosad sam se prilično
184
izvještila u prosudbi bogobojaznih muškaraca. Svoje mišljenje iskazi-
vali su tako što su skretali pogled. Neki bi iskazivali neprijateljstvo
upravo tim upornim odvraćanjem pogleda. Jednom je neki visoki
funkcionar, za čiju sam organizaciju pripremila neki izvještaj na zah-
tjev svog muškog kolege, uporno, cijelih pola sata koliko je trajalo
moje izlaganje gledao mimo mene, da bi poslije svoje primjedbe i
pitanja uputio tom mojem muškom kolegi koji se, vidjela sam,
doslovce preznojavao od stida. Nakon nekog vremena odlučila sam da
ću se i ja obraćati isključivo tom kolegi, ponašajući se kao da uglednik
nije nazočan — a na kraju sam, posve glupo, odbila novac koji mije ta
organizacija ponudila za obavljeni posao.
Ali ovaj je dekan, čini se, odvraćao pogled iz iskrene smjernosti i
pobožnosti; nije mi se osobito svidio njegov način, ali nisam osjetila
neprijateljstvo prema njemu. Da nismo živjeli u Islamskoj Republici,
možda bih se malko i našalila na račun naše nelagodne situacije, jer bilo
je očigledno da mu je ona bila neugodnija i teže mu padala nego meni;
a bilo je jasno daje znatiželjan i da bi volio sa mnom razgovarati o stvari-
ma o kojima je malo znao — poput engleske književnosti — a još više
pohvaliti se svojim poznavanjem Platona i Aristotela.
Kad sam gdi Rezvan opisala naš razgovor, rekla mi je smijući se da se
nisam samo ja bojala da ću se "kompromitirati". 1 uprava sveučilišta bila
je zabrinuta zbog mene. Kad su me pozvali da dođem na fakultet i sami
su se izložili izvjesnom riziku.
Sljedeće čega se sjećam bile su pripreme za nastavu. U prvom semes-
tru dobila sam tri uvodna kolegija koje sam držala studentima nižih
godina, od uvoda u roman do drame i kritike, i dva seminara diploman-
tima, jedan o romanu 18. stoljeća i drugi o pregledu književne kritike. U
grupama studenata nižih godina bilo je trideset do četrdeset studenata,
dok su seminari diplomanata bili krcati — u nekima je bilo i više od
trideset studenata. Kad sam se požalila da sam preopterećena, podsjetili su
me na činjenicu da je na nekim sveučilištima satnica puno veća. Uprava
se nije zanimala za kvalitetu nastave. Moja su očekivanja nazvali nereal-
nima i idealističnima. Ja sam njihovu ravnodušnost smatrala kriminal-
nom.
Ispalo je da se nijedna strana nije dokraja držala obećanja. Zar sam
cijelo vrijeme nosila na nepropisan način, i zbog toga su mi prigovarali.
Uz to su me neprestano pokušavali prisiliti da predajem i ponašam se na
185
"prihvatljiviji način". Ipak, dugo smo živjeli u nekoj vrsti primirja. Gda
Rezvan bila je tampon—zona između uprave i mene, pokušavajući zagla-
diti stvari, poput posrednika u lošem braku. Poput svih posrednika nije
zaboravljala ni na svoju korist — pridobivanjem ljudi poput mene na ak-
tivnije sudjelovanje rastao joj je ugled u sveučilišnoj upravi — i sve dok
je ona ostala na sveučilištu taj je brak, u dobru i u zlu, nekako trajao.
Govorila bi mi onim svojim ironičnim tonom da nas dvije moramo
ujediniti snage u borbi za spašavanje književnosti iz pandži ignoranata na
fakultetu koji o njoj nemaju pojma.
— Znate li da je osoba koja je prije vas predavala književnost dvade-
setog stoljeća obrađivala jedino Stcinbcckov Biser i jedan perzijski
roman? Ili daje profesor na Sveučilištu Alzahrah mislio daje Velika očeki-
vanja napisao Joseph Conrad?
11.
— Pažnja, pažnja! Sirena koju čujete znak je za uzbunu. Zračna
uzbuna! Odmah se uputite u skloništa! — Pitam se hoće li ikad u mom
životu i nakon koliko godina odjek "crvene" sirene za zračnu opasnost —
poput škripe violine koja nemilosrdno para cijelo tijelo — iščeznuti iz
mog sjećanja. Ne mogu odvojiti osam ratnih godina od prodornog zvuka
koji bi nekoliko puta na dan, u najnevjerojatnije vrijeme, remetio naš
život. Postojale su tri razine opasnosti, ali ja nikad nisam uspjela razlučiti
crvenu (opasnost) od žute (moguća opasnost) i bijele (prestanak opas-
nosti). Na neki je način i u zvuku bijele sirene još bila pritajena prijet-
nja. Sirena za zračnu opasnost obično bi odjeknula prekasno, nakon što
su bombe već bile bačene, a uostalom čak ni na sveučilištu nije bilo
pravog skloništa u koje bismo se mogli skloniti.
Zračni napadi naTeheran pamtili su se iz mnogo različitih razloga, pri
čemu nisu bila najmanje važna iznenadna prijateljstva i bliskost koje su
znah potaknuti. Poznanici koji bi došli na večeru nisu imali izbora i
morali su prespavati, ponekad i njih dvanaestoro, a do jutra bi izgledalo
kao da se poznajemo cijeli život. I te neprospavane noći! U našoj kući ja
sam najmanje spavala. Željela sam spavati blizu djece, kako bismo u
slučaju da se bilo što dogodi bili zajedno. Suprug je spavao ili je
186
pokušavao spavati tijekom uzbuna, a ja bih ponijela dva jastuka, nekoliko
svijeća i knjigu u mali hodnik koji je dijelio dječju spavaonicu od naše i
smjestila bih se pokraj njihovih vrata. Valjda sam mislila da bih ostajući
budna mogla baciti čini i skrenuti bombu od naše kuće.
Jedne sam se noći iznenada probudila u tri ili četiri sata ujutro i
ustanovila daje kuća u potpunoj tami. Odmah sam znala daje bilo još
jedno zamračenje, jer se mala svjetiljka u hodniku također ugasila.
Pogledala sam kroz prozor i vidjela da su i ulične svjetiljke ugašene.
Upalila sam bateriju; napravila je mali krug svjetlosti u tami oko mene.
Nekoliko minuta nakon toga, naslonjena na jastuke uza zid i s dvjema
upaljenim svijećama, spremala sam se čitati. Iznenada je odjeknula
eksplozija. Srce mi je stalo silno udarati, a rukom sam nagonski pokrila
trbuh, jednako kao što sam činila za vrijeme zračnih udara dok sam bila
trudna. Oči su hinile da se ništa nije dogodilo i ostale su prikovane za
stranice Daisy Milkr.
U to bih vrijeme pri čitanju nekih pisaca i nesvjesno, kao nekoć,
posegnula za olovkom i papirom. Nikad nisam posve odustala od ugodne
studentske navike da podcrtavam ulomke i pravim bilješke.Većinu bilje-
žaka o Ponosu i predrasudama, IVashington Squareu, Orkanskim visovima,
Gospodi Bovary i TomuJone.su ispisala sam u tim besanim noćima, u koji-
ma mi je, koliko god to bilo čudno, koncentraciju povećavao napor da
ignoriram sve veću prijetnju bombi i raketa.
Upravo sam počela čitati Daisy Miller, pripovijetku o europeiziranom
mladom Amerikancu, Winterbourneu, koji je u Švicarskoj upoznao
dražesnu i zagonetnu gdicu Daisv Millcr. Pogreška! Referenca hiperveze nije valjana. je očaran tom
prekrasnom — za neke plitkom i sirovom, za druge nevinom i svježom —
mladom Amerikankom, ali ne može se odlučiti je li riječ o "koketi" ili o
"pristojnoj" djevojci. Radnja je usredotočena na Winterbourneovu ras-
trzanost između Daisv, koja se odbija slijepo pridržavati pravila
doličnosti, i svoje aristokratske tete i njezinog društva snobovskih Ame-
rikanaca koji su odlučili ignorirati ju. Prizor koji sam čitala odigravao se
nakon što je Daisv zamolila Wintcrbournea da je upozna sa svojom
tetom.Winterbourncjoj pokušava stoje moguće obzirnije dati do zna-
nja da ju teta ne želi upoznati. "Gospođica Daisv je zastala i stojeći
gledala u njega. I u mraku se vidjelo koliko je naočita; rastvarala je i skla-
pala svoju golemu lepezu.'Ne želi me upoznati!'rekla je iznenada.'Zašto
to ne kažete?'"
187
Odjeknuo je zvuk još jedne ckplozijc. Bila sam žedna ali se nisam
mogla prisiliti da ustanem i pođem po piće. Uslijedile su još dvije
eksplozije. Nastavila sam čitati, a pogled bi mi se tu i tamo odvojio od
knjige i zalutao u smjeru zamračena salona. Bojim se mraka, ali rat i nje-
gove eksplozije učinile su taj strah beznačajnim. U prizoru koji nikad
neću zaboraviti - ne samo zbog te noći - Daisv kaže Winterbourneu:
"Ne morate se bojati. Ja se ne bojim!" Malko se nasmijala. Winterbour-
ncu se učinilo da joj je glas malo zadrhtao; to gaje ganulo, pogodilo, po-
sramilo. "Draga mlada damo", usprotivio se,"ona nikoga ne vida. Zbog
slaba zdravlja." Djevojka se spustila nekoliko stepenica, i dalje se smijući:
"Ne morate se bojati", ponovila je.
U toj rečenici bilo je toliko hrabrosti, ali i ironije, s obzirom na
činjenicu da se Wintcrbourne nije toliko plašio svoje tete koliko draži
gdice Daisv Miller. Na trenutak sam zaboravila na eksplozije i uspjela
sam zaokružiti rečenicu "Ne morate se bojati!"
U nastavku čitanja, tri su se stvari dogodile gotovo istodobno. Kćer
me zazvala iz sobe, zazvonio je telefon i začula sam kucanje na vratima
u predvorju. Uzela sam svijeću i zaputila se prema telefonu, doviknuvši
Ncgar da ću odmah doći. U tom trenutku otvorila su se vrata u pred-
vorju; ušla je moja majka, noseći svijeću, i pitala:
— Jesi li dobro? Nemoj se bojati! — Gotovo svake noći nakon
eksplozija majka bi dolazila k nama sa svijećom: njezin je postupak
gotovo poprimio oblik rituala. Ušla je u sobu moje kćeri, a ja sam se
javila na telefon. Zvala je prijateljica; i ona je željela znati je li s nama
sve u redu. Učinilo joj se da zvuk eksplozija dolazi iz našeg dijela
grada. 1 to je postao ritual: nazivati prijatelje i obitelj kako bismo prov-
jerili jesu li dobro, istodobno znajući da naše olakšanje znači smrt neke
druge osobe.
Tijekom tih sam noći, u kojima su se izmjenjivali zvukovi uzbuna i
njihova prestanka, i ne znajući zacrtala svoju buduću karijeru. Te sam
beskrajne noći provodila čitajući isključivo prozu, a kad sam ponovo
počela predavati shvatila sam da sam već pripremila dva kolegija o
romanu. Sljedećih petnaest godina, više nego ičim drugim bavila sam se
razmišljanjem, pisanjem i predavanjem o romanu. Ta su čitanja probudi-
la moju znatiželju o podrijetlu romana i onome što sam prepoznala kao
njihovu u osnovi demokratičnu strukturu. Počelo me zanimati zašto
realistični roman nije bio naročito omiljen u mojoj zemlji. Ako se zvuk
188

može sačuvati kao list ili leptir, kazala bih da se medu stranicama Ponosa
i predrasuda, tog najpolifoničnijeg od svih romana, i moje Daisy Milkr,
poput jesenskoga lista skrio zvuk sirene za zračnu uzbunu.
12.
Živjeli smo okruženi zvukom sirena i mehaničkog glasa koji nas je
upozoravao da se sklonimo, vrećama s pijeskom na ulicama i bombama
koje bi obično odjeknule rano ujutro ili nakon ponoći; između dva
bombardiranja uslijedila bi dulja ili kraća razdoblja smirenja, a mi bismo
u predavaonicama na četvrtom katu zgrade Fakulteta perzijskoga i
stranih jezika i književnosti, govorili o Jane Austen i Henrvju Jamesu.
Predavaonice su se nizale s obje strane dugog i uskog hodnika - na jed-
noj strani pogled se otvarao prema nedalekim planinama, a na drugoj na
melankoličan i lijep vrt, uvijek pomalo zapušten, s malim ukrasnim
bazenom i kamenim kipom u sredini. Oko bazena nalazili su se krugovi
i kvadrati grmlja i cvijeća, okruženi stablima. Činilo se da cvijeće raste
nasumce: prekrasne ruže, visoke dalije i narcise. Uvijek mi se činilo da
vrt ne pripada fakultetu, nego da je ispao sa stranica nekog
Hawthorncova romana.
Razvila sam cijeli obred priprema za pojavljivanje na javnim
skupovima. Pazila sam da ne koristim šminku. Obline i linije tijela
sakrila bih majicom i trapericama, udobnima i pola broja većima, a
preko njih navukla bih crnu halju i prebacila šal preko glave. Naposljet-
ku bih u torbu ugurala knjige i bilješke. Pretrpala bih torbu knjigama
i bilježnicama, većinom nepotrebnim, noseći ih sa sobom, poput sigur-
nosne mreže.
Put od kuće do takultcta ostao mije u maglovitu sjećanju. Iznenada,
kao nekom magijom, ne sjećajući se prolaska kroz zelena vrata i pokraj
čuvara, a zatim kroz staklena ulazna vrata u zgradu oblijepljenu parola-
ma protiv zapadnjačke kulture, zatekla bih se u podnožju stuba na
Fakultetu perzijskoga i stranih jezika i književnosti.
Dok se uspinjem, pokušavam ne gledati u postere i natpise polije-
pljene posvuda po zidovima. Riječ je uglavnom o crno-bijelim fotogra-
fijama rata s Irakom, i parolama koje prokazuju Velikog Sotonu, i Soto-
189
nine sluge. Navodi ajatolaha Homeinija: bilo da ubijamo ili nas ubija-
ju, mi ĆEMO BITI POBJEDNICI! SVEUČILIŠTE SE MORA ISLAMIZIRATI! OVAJ JE
RAT ZA nas božji BLAGOSLOV! - pratili su slike.
Nikad nisam mogla prevladati odbojnost koju sam curila prema tim
izblijedjelim fotografijama koje su zanemarene i zaboravljene visjele na
zidovima boje pijeska. Ti jadni plakati i njihove parole bacali su neku
sjenu na moj posao; gledajući ih zaboravila bih da se nalazim na fakulte-
tu i da predajem književnost. Na zidovima su izvješena pravila o odije-
vanju i ponašanju no nigdje ni jedne obavijesti o predavanju, filmu ili
knjizi.
13.
Približno dva tjedna nakon početka drugog semestra mog
podučavanja u Allamehu, na podu svoje sobe ugledala sam omotnicu
koju je netko gurnuo ispod vrata. Još imam tu omotnicu i požutjeli
papir, napol presavijen da se može u nju uložiti. Moje ime i adresa fakul-
teta bili su ispisani pisaćim strojem, a na komadu papira stajao je samo
jedan redak, djetinjast i opscen, kao i njegova poruka: "Preljubnicu
Nafisi treba izbaciti!" Bio je to "poklon dobrodošlice" nakon mog
službenog povratka akademskoj zajednici!
Kasnije toga dana razgovarala sam s pročelnikom katedre. I dekan
je primio poruku sličnog sadržaja. Pitala sam se zašto mi to poručuju.
Znala sam, a i oni su znali, daje riječ "preljubnica", poput svih ostalih
riječi koje je poredak zabranio, izgubila značenje. Bila je naprosto riječ
o uvredi kooj je bio cilj da se osjetim ukaljano i odbačeno. Također
sam znala da mi se to moglo dogoditi bilo gdje: svijet je pun gnjevnih
psihopata spremnih da gurnu komadić papira s uvredljivom porukom
ispod vrata.
Zaboljela me i još me boli činjenica da je takav mentalitet u osnovi
upravljao našim životima. Istim su se jezikom služile i službene novine,
radio i televizija, pa i vjerski vode sa svojih propovjedaonica, s ciljem da
omalovaže i unište neprijatelje. I većini je to polazilo za rukom. Osjećala
sam se jeftino, i na neki način suučcsnički, znajući daje toliki broj ljudi
bio lišen života na temelju sličnih optužbi - zato što su se glasno nasmi-
190
jali u javnosti, zato što su se rukovali s osobom suprotnog spola.Trebam
li naprosto zahvaliti sretnoj zvijezdi da sam prošla samo s tim jednim
retkom nadrljanim na jeftinu komadu papira?
Tada sam shvatila pravo značenje tvrdnje da je ovaj fakultet, a posebno
moj odsjek,"liberalniji".To nije značilo da će uprava nešto poduzeti kako bi
spriječila takve incidente: značilo je da na temelju njih neće ništa poduzeti
protiv mene. Uprava nije shvaćala moj bijes; smatrali su to "feminističkim
ispadom", kako su obično nazivali moje prosvjede u vremenu koje je usli-
jedilo. Dali su mi na znanje da su spremni trpjeti moje "ekscentrično
ponašanje", moje neformalno obraćanje studentima, moje šale, moj šal koji
bi svako malo skliznuo s glave, mog Toma fonesa i Daisy Miller. To se zvalo
tolerancijom. A neobično je pritom bilo daje na neki uvrnuti način to i bila
tolerancija, i da sam im na neki način trebala biti zahvalna.
14.
U svojim mislima vidim se uvijek kako se uspinjem stubama; nikad
kako silazim. A tog sam dana silazila, kao i svakog drugoga. Sišla sam
gotovo odmah nakon što sam u sobi odložila dodatne knjige i pokupila
bilješke za prvi sat nastave. Sišla sam polako na četvrti kat, skrenula lije-
vo i ušla u predavaonicu na kraju dugog hodnika. Seminar se zvao Uvod
u roman II. Pisac o kojem smo raspravljali bio je Henrv James, a roman
Daisy Miller.
Dok u sjećanju opet otvaram knjigu i prostirem bilješke po stolu,
gledam pred sobom četrdesetak lica koja mi uzvraćaju pogled, pri-
vidno spremna na suradnju. U nekim sam licima počela nalaziti utje-
hu. U trećem redu, na ženskoj strani učionice, sjedile su Mahshid i
Nassrin.
Zapanjila sam se kad sam prvog dana nastave u prošlom semestru u
predavaonici ugledala Nassrin. Pogledom sam nasumce prelazila preko
lica studenata i tada se ponovo vratila do Nassrin, koja me gledala i
smiješila se. kao da želi reći: "Da, to sam ja. Niste se zabunili." Prošlo je
gotovo sedam godina otkako sam prvi put vidjela malu Nassrin sa
snopom bilježnica ispod ruke dok se udaljavala suncem obasjanom uli-
com pokraj Teheranskog sveučilišta. Ponekad sam se pitala stoje s njom
191
— je li se možda udala? A sada je sjedila pokraj Mahshid, sa smionijim
izrazom lica, ublaženim laganim rumenilom. Posljednji put kad sam je
vidjela nosila je mornarskoplavu maramu i široku halju, ali sad ju je od
glave do pete pokrivala debela crna tkanina ćadora. Izgledala je čak i ma-
nja u čadoru, cijelo joj je tijelo skrivala bezoblična masa tkanine. Drugu
je promjenu predstavljalo njezino držanje: ranije bi obično sjedila usprav-
na na rubu stolca,kao daje spremna potrčati;sada se zavalila gotovo bez-
voljno, sanjarskog i odsutnog izraza lica, dok je polagano pisala.
Nakon sata, Nassrin se zadržala u učionici. Primijetila sam da je još
sačuvala neke pokrete po kojima sam je pamtila, poput nemirnog po-
micanja ruku i stalnog premještanja s noge na nogu. Skupljajući knjige i
bilješke sa stola upitala sam ju:
— Gdje si bila? Sjećaš li se da mi još duguješ referat o Gatsbyju~:
Nasmiješila se i rekla:
— Ne brinite se, imam dobar izgovor. U ovoj zemlji nije teško naći
dobar izgovor.
Ukratko mije opisala sedam godina svog života otkako ju nisam vid-
jela. U najgrubljim crtama - a nikad se nisam usudila raspitati se za
pojedinosti - obavijestila me da su nekoliko dana nakon našeg posljed-
njeg susreta ona i nekoliko njezinih prijateljica bile uhićene zbog
raspačavanja letaka na ulici.
Sjećate se onih dana kad se režim žestoko oborio na stranku
mudžahedina — stvarno sam imala sreće. Tolike su moje prijatelje pogu-
bili, a mene su samo osudili na deset godina zatvora.
.Može li se deset godina zatvora nazvati srećom?
Pa i može. Sjećate li se priče o dvanaestogodišnjoj djevojčici u koju
su pucah dok je trčala oko zatvora tražeći svoju mamu? Pa, i ja sam bila
tamo; i ja sam dozvala svoju mamu. Pogubili su toliko mladih ljudi, mogla
sam i ja biti medu njima. Ali tog mije puta bila od pomoći činjenica što
je moj otac vrlo pobožan čovjeki što je imao je prijatelja u komitetu -
ustvari jedan od hadž aga 43 bio je njegov student. Poštedjeli su me zbog
tate. Uzeli su u obzir olakotne okolnosti. Nakon nekog vremena mojih
su deset godina smanjili na tri i pustili su me. Zatim mi neko vrijeme
nije bilo dopušteno nastaviti školovanje; bila sam i još sam pod uvjetnom
kaznom. Napokon su mi prošle godine dopustili da se upišem na fakul-
tet. I evo me.
Ar.ip.. visoki vjerski uglednik.
192
- Dobro došla - rekla sam joj - ali, zapamti -još mi duguješ referat.
- Nespretno sam se trudila njezinu pripovijest primiti ležerno, što je bila
i njezina namjera.
Još vidim Mahshid kako se osmjehuje svojim spokojnim porculan-
skim smiješkom. Nassrin je djelovala letargično - uvijek sam imala
osjećaj da nije ispavana — ali ona će se pokazati jednom od mojih
najboljih i najbistrijih učenica.
Desno od njih, uza zid, sjedile su dvije članice Muslimanske stu-
dentske organizacije. Zaboravila sam njihova imena pa će morati otrpjeti
da ih preimenujem: gđica Hatef i gđica Ruhi.Vrlo su nepažljive. Svako
malo, ispod crnih čadora koji otkrivaju jedino šiljast nos jedne i mali
prćasti druge, one šapuću; ponekad se čak i smijulje.
Nešto je neobično u načinu na koji nose svoje čadore. Primijetila sam
to i kod mnogih drugih žena, posebno mladih. U njima, u njihovu
držanju i kretnjama, nema stidljive povučenosti moje bake, čiji je svaki
pokret molio i zahtijevao od prolaznika da ju ne primjećuje, da prođe
mimo nje i ostavi ju na miru. Tijekom cijelog djetinjstva i u ranoj mla-
dosti bakin je čador za mene imao posebno značenje. Bio je on zaklon,
svijet koji ju je odvajao od ostatka svijeta. Sjećam se načina na koji je
omatala tkaninu čadora oko tijela i načina na koji je hodala dvorištem
kad su mogranji bili u cvatu. Sada je čador zatevijek ukaljan političkim
značenjem kojeg je zadobio. Postao je hladan i prijeteći, i žene poput
gdice Hatef i gdice Ruhi nosile su ga s prezirom.
Kasnije ću reći nešto više o krasnoj djevojci s preslatkim licem u
četvrtom redu. To je Mitra, djevojka koja je uvijek dobivala najviše
ocjene. Mirna djevojka, jedva da bi progovorila koju riječ u razredu, a
kad bi se i javila, govorila je tako tiho daje ponekad i ne bih razumjela.
Mitru sam zapazila zbog rezultata njezinih ispitnih testova i, poslije, zbog
njezina razrednog dnevnika.
Na drugoj strani prostorije, na muškoj strani, sjedio je Hamid, koji će
se uskoro oženiti Mitrom i početi se baviti informatikom. Glatko obri-
jan, naočit i bistar mladić, bezbrižno se smiješi dok razgovara s prijatelji-
ma koji ga okružuju. Odmah iza Hamida je g. Forsati. I sada ga vidim u
njegovu laganom smedem kaputu i crnim hlačama. I on se smiješi, ali
primjećujem da mu je osmijeh mehanički. Nosi bradu, ali potkresanu.
On pripada novom tipu islamskih studenata - vrlo različitu od g. Bahrija
s njegovom slijepom vjerom u revolucionarne principe. G. Forsati je
193
musliman, ali nije posebno privržen vjerskim idealima koji su uobličili
prvi naraštaj islamskih studenata. Njemu je na prvom mjestu vlastiti pro-
bitak. Čini se da nije blizak ni s kim u razredu, ali vjerojatno je najutje-
cajnija ličnost medu njima, jer je čelnik Islamskog džihada, jedne od
dviju najmoćnijih studentskih organizacija u Iranu. Druga, Organizacija
muslimanskih studenata, revolucionarnija je i sa snažnijim religijskim
naglaskom. Brzo sam shvatila da mi valja pridobiti g. Forsatija da se
zauzme za mene želim li prikazati videofilm u razredu ili organizirati
neko predavanje i on je to uglavnom rado činio.
Dok govorim, pogled mi i protiv volje skreće prema posljednjem
sjedištu uza zid, u posljednjem redu. Od početka semestra ometali su me
i zabavljali ispadi koji su dolazili iz tog kuta predavaonice.Visok vitak stu-
dent koji je zauzimao to mjesto — nazovimo ga g. Ghomi — napol bi
ustao, obično usred mog predavanja, i ne čekajući da se posve uspravi niti
da mu ja dam riječ, počeo bi iznositi prigovore. Uvijek su to bili prigo-
vori — u to sam mogla biti sigurna.
Pokraj g. Ghomija sjedi stariji student, g, Nahvi. Staloženiji je od svog
prijatelja. Govori mirno, uglavnom zato što je uvijek siguran u svoje
riječi. Nisu ga mučile dvojbe koje bi mogle izbiti u obliku povremenih
ispada. Govorio je jasno i jednolično, kao da mu se ispred očiju riječi
oblikuju u rečenice. Cesto me pratio do mog ureda i držao mi prodike,
uglavnom u vezi sa zapadnom dekadencijom i o tome kako je pad
zapadne civilizacije prouzročilo odsustvo "apsoluta". Govorio je o tim
stvarima s uvjerenom konačnošću, kao da je riječ o činjenicama o koji-
ma se ne može raspravljati. Dok bih ja govorila, slušao bi s poštovanjem,
ali čim bih završila nastavio bi istini jednoličnim glasom, upravo na mjes-
tu na kojemu je prekinuo.
Bilo je to drugi put da je g. Ghomi pohađao moj seminar. Prvi put,
tijekom mog prvog semstra u Allemahu, jedva daje dolazio na predavanja,
pod izgovorom da je stupio u redove milicije i da "sudjeluje u ratnim
naporima". Njegovi ratni napori, međutim, uvijek su ostali prilično ne-
određeni: nije unovačen i nikad nije bio na bojišnici. Rat je postao
dobrom izlikom pomoću koje su neki islamski aktivisti stjecali neza-
služene povlastice na fakultetu. G. Ghomi je opravdano pao na završnom
ispitu, nakon što je izostao s većine testova, ali mi je svejedno zbog toga
zamjerao. Nikad nisam saznala je li laž u vezi s ratom postala u toj mjeri
sastavni dio njegova života te je naposljetku u nju povjerovao, ali djelovao
194
je iskreno povrijeđen i, ni sama ne znajući zašto, uvijek bih se pri susretu
s njim osjetila krivom. Ovaj put je uglavnom redovno pohađao predava-
nja. Kad god bih naišla na takva studenta nedostajao bi mi g. Bahri, koji je
dovoljno poštovao fakultet da nikad ne iskoristi svoj položaj.
G. Ghomi bi na mojim predavanjima svaki put izazvao pomutnju.
Odlučio je da glavna tema sporenja između nas dvoje bude Henrv James.
Dizao bi ruku u svakoj prigodi i postavljao pitanja, ili radije, iznosio svoje
nemilosrdne prigovore. James je bio njegova omiljena meta. Nikad ne bi
prigovarao izravno meni - činio bi to zaobilazno, napadajući Jamcsa, kao
da je imao nešto osobno protiv njega.
15.
Kad sam za taj semestar izabrala Daisy Miller i IVashington Square,
nisam ni pomišljala da bi gđica Daisy Miller i gđica Catherine Sloper
mogle postati tako kontrovcrzne i opsesivne teme rasprava. Izabrala sam
ta dva romana zato što sam procijenila da će studentima biti pristupačniji
od kasnijih, opsežnijih Jarnesovih romana. Prije Jamesa čitali smo
Orkanske visove.
U uvodnom predavanju ukazala sam na načine na koje roman, kao
novija narativna forma, radikalno preobražava temeljni pristup odnosima
medu pojedincima i tako mijenja tradicionalne stavove o čovjekovu
odnosu prema društvu, prema svojim vlastitim zadaćama i obvezama.
Nigdje ta promjena u pristupu nije bila tako vidljiva kao u odnosu
između muškaraca i žena. Otkad su se Clarissa Harlo\v i Sophia Westcrn
- dvije skromne i prividno poslušne kćeri - odbile udati za muškarce
koje nisu voljele, promijenile su tijek naracije i dovele u pitanje temeljne
institucije svog vremena, ponajprije brak.
Daisv i Catherine imaju malo zajedničkog, pa ipak obje pružaju
otpor društvenim pravilima svoga doba; obje odbijaju njihovo bespogo-
vorno prihvaćanje. One su sljcdnice dugog niza buntovnih junakinja,
uključujući Elizabeth Bennct, Catherine Earnsha\v i Jane Evre. Svojim
odbijanjem da se povinuju običajima, te žene stvaraju zaplet romana.
One su složeniji likovi od kasnijih, otvorenije buntovničkih junakinja
dvadesetog stoljeća, već samim time što se ne smatraju radikalnima.
195
Catherine i Daisy činile su se prenapornima većini mojih studena-
ta koji su bili pragmatični i nisu shvaćali oko čega one dižu toliku
prašinu. Zašto Catherine prkosi svom ocu i svom proscu? I zašto Daisv
tako izaziva Winterbournea? Sto su te dvije naporne žene željele od
svojih zbunjenih muškaraca? Od prvog trenutka kad se pojavi sa svo-
jim suncobranom, u bijeloj muslinskoj haljini, Daisv unosi stanovito
uzbuđenje i nemir u Winterbourneovo srce i duh. Ona za nj pred-
stavlja zagonetku, zbunjujući] tajnu, koju je u isti mah odveć teško i
odveć lako proniknuti.
Negdje na tom mjestu, tek što sam se upustila u podrobnije raščla-
njivanje Daisv Miller, g. G'homi je digao ruku. U glasu mu je bio bun-
tovnički prizvuk, i odmah sam postala defenzivna i razdražljiva.
— Po čemu su — pitao je — te dvije žene tako revolucionarne? Daisv
Miller je očevidno loša djevojka; reakcionarna i dekadentna. Mi živimo
u revolucionarnom društvu i naše revolucionarno nastrojene žene upra-
vo svojom skromnošću ustaju protiv dekadencije zapadne kulture. One
ne očijukaju s muškarcima. — Nastavio je govoriti gotovo bez daha, žuč-
ljivim tonom neprimjerenim raspravi o fikciji. Zaključio je da je Daisv
loša i da zaslužuje smrt. Želio je znati zašto gđica E, u trećem redu, misli
da smrt ne bi za nju bila pravedna kazna.
G. Ghomi je održao svoje kratko slovo i zatim pobjednički sjeo,
osvrćući se da vidi hoće li mu se tko usprotiviti. Nitko. Izuzev mene,
dakako; svi su očekivali da ja preuzmem taj zadatak. G. Ghomi je uvijek
uspijevao skrenuti sat s njegova toka. Na početku sam se ljutila na njega,
ali s vremenom sam se uvjerila da on često izražava osjećaje koje se ostali
nisu usudili iskazati.
Kad sam ostalima postavila pitanje što misle o stavu g. Ghomija, nitko
se nije javio za riječ. Ohrabren tom šutnjom, g. Ghomi je još jednom
digao ruku:
— Mi smo moralniji zato što smo iskusili stvarno zlo; mi smo u ratu
protiv zla - rekao je — u zemlji i izvan nje.
Tada se Mahshid osmjelila progovoriti:
— Ako se sjećate — rekla je mirno —James je prošao kroz dva strašna
rata. U njegovoj je mladosti bjesnio Građanski rat u Americi, a pred smrt
je svjedočio Prvome svjetskom ratu.
Odgovor g. Ghomija bilo je jedva vidljivo slijeganje ramenima.
Vjerojatno je mislio da ta dva rata nisu bili pravedni ratovi.
196
Vidim se u mislima kako sjedim i šutim na svom stolcu. Šutnja se čini
promišljenom. Nakon sata ostala sam sjediti obuhvaćena vakuumom
svjetlosti koja se slijevala kroz prozore bez zavjesa što su prekrivali jednu
stranu prostorije.Tri studentice prišle su i stale se vrzmati oko mog stola.
- Želimo da znate da se većina studenata ne slaže s ovim momkom
— rekla je jedna od njih.— Ljudi se boje govoriti. Predmet je sporan. Kad
bismo rekle istinu, bojimo se da bi nas on mogao prokazati. Ako kažemo
to što on želi čuti, bojimo se vas. Svi cijenimo vaša predavanja.
Da, razmišljala sam dok sam se vraćala kući te večeri i dugo nakon
toga, kad god bih se sjetila tog razgovora — vi poštujete moja predavanja,
ali poštujete li i Daisy Miller? Pa recite, poštujete li je?
16.
Dok je g. Ghomi strogo osudio sve Daisy Miller ovoga svijeta, razred
je bio neodlučan u prosudbi muškog junaka romana, Winterbournca. Uz
iznimku Kuće lutaka, ni na jedan drugi roman nisu reagirali s toliko
strasti. Njihova je strast proizlazila iz njihove zbunjenosti, njihovih dvoj-
bi. Daisv ih je uzdrmala, nisu više znali što je pravo a što krivo.
Jednog dana nakon nastave, stidljiva djevojka koja je sjedila u pred-
njem redu a na neki je neobjašnjivi način uspijevala stvoriti dojam da se
skriva negdje u sjeni posljednjeg reda, plaho je i oklijevajući prišla mom
stolu. Pitala me je li Daisv bila loša djevojka.
— Sto vi mislite? — pitala je jednostavno.
Sto ja mislim? I zašto me njezino jednostavno pitanje toliko raz-
dražilo? Sada sam uvjerena da ju je moje zaobilaženje i oklijevanje, moje
izbjegavanje da joj pružim neposredan odgovor, moje nastojanje na
činjenici da je dvosmislenost ključna za strukturu Jamesova romana
gorko razočaralo i da sam izgubila nešto od ugleda u očima te djevojke.
Otvorili smo knjigu na ključnom prizoru u Koloseumu. Ne mareći
za oprez i doličnost, Daisv je, na zgražanje svojih doličnih zemljaka i
zemljakinja, otišla promatrati mjesečinu s g. Giovanellijem, bezobzirnim
Talijanom koji ju je posvuda slijedio. Winterbourne ih je zatekao zajed-
no i njegova reakcija govori više o njegovu značaju nego o njezinu:
"Winterbourne je zastao, s nekom vrstom užasnu tosti; i valja dodati, s
197
trunkom olakšanja. Kao da je iznenadna svjetlost obasjala njegovu dota-
dašnju dvoumicu u vezi s Daisvnim ponašanjem i zagonetku je bilo lako
rasplesti. Bila je ona mlada dama kojoj džentlmen više ne treba iskazivati
poštovanje."
Noć u Koloseumu bila je za Daisv kobna na više načina: te je noći obo-
ljela od rimske groznice kojoj će naposljetku i podleći. A Winterbourne je
svojom reakcijom gotovo prorekao njezinu smrt. Nagovijestio je svoju rav-
nodušnost, a kad se vratila do kočije da krene kući, on joj je preporučio da
uzme lijek protiv rimske groznice." "Nije me briga' rekla je Daisv neobič-
nim, slabim glasom,'hoću li dobiti rimsku groznicu ili ne.'" Svi smo se na
seminaru složili da je na simboličan način ponašanje mladića prema Daisv
odredilo njezinu sudbinu. Njoj je jedino bilo stalo do njegova dobrog
mišljenja. Stalno gaje ispitivala što misli o njezinim postupcima. Iako mu to
nikad nije rekla, silno je i ustrajno željela da on dokaže da joj je odan, ali ne
propovijedanjem, nego prihvaćanjem nje kakva je bila, bez ikakvih ograda.
Ironično je da je na koncu Daisv jedina osoba kojoj je doista stalo i koja
svoju privrženost dokazuje umiranjem.
Wintcrbourne nije bio jedini koji je osjetio olakšanje pronašavši
odgovor na Daisvnu zagonetku. Mnogi moji studenti podijelili su s
njime njegovo olakšanje. Gđica Ruhi je pitala zašto roman ne završava
Daisvnom smrću. Zar to nije najbolji trenutak da se prekine pripovijest?
Svi su se složili da bi Daisvna smrt bila najbolji završetak. G. Ghomi se
mogao naslađivati činjenicom daje životom platila svoje grijehe, a većina
ostalih studenata sada je mogla suosjećati s njom bez osjećaja krivnje.
Ali to nije kraj pripovijesti. Roman završava upravo kao što je i počeo,
ne s Daisv, nego sWintcrbourneom. Na početku pripovijesti, teta gaje upo-
zorila da se izlaže opasnosti da učini ozbiljnu pogrešku u vezi s Daisv. Pritom
je mislila da bi ga ona mogla izigrati. Sada. nakon Daisvne smrti, Wintcr-
bournc ironično podsjeća svoju tetu:" 'Bili ste u pravu s onom primjedbom
koju ste mi iznijeli prošlog ljeta. Bilo mi je suđeno da napravim pogrešku.
Predugo sam živio u stranim krajevima.'" Podcijenio je Daisv.
Na početku romana pripovjedač nam kazuje kako se proširio glas da
je Wintcrbourne zaljubljen u strankinju. Roman završava, zatvarajući
puni krug, istom tvrdnjom: "Kako god bilo, vratio se živjeti u Zenevu,
odakle su nastavile stizati najproturječnije priče o razlozima njegova
boravka ondje: tvrdilo se da ozbiljno 'studira'— čime se aludiralo na to da
ga jako zanima jedna vrlo pametna strana dama."
198
Čitatelj, koji se dotad poistovjećivao s junakom, ostavljen je na
cjedilu. Ostajemo u uvjerenju da je Daisy, poput cvijeta čije ime nosi44,
lijep ali kratak interval. Ali ni taj zaključak nije u cijelosti točan. Fri-
povjedačev ton na kraju knjige budi sumnju u to da bi Winterbourne
ikad više mogao doživljavati svijet na način na koji je to dosad činio.
Ništa zaprevo više neće biti isto, ni za Winterbournca ni za bezazlena
čitatelja - u što sam se mnogo poslije i uvjerila, kad su moji bivši stu-
denti u svojim pismima i razgovorima spominjali svoju "pogrešnu pro-
sudbu" Daisy.
17.
U Tragičnoj muzi, James objašnjava da je cilj njegova pisanja
proizvesti "umjetničko djelo o ljudskoj složenosti i o društvenim
preprekama", podsjetila me prijateljica Mina. Zato je James tako
težak. Mina je proučavala Jamcsa, a ja sam joj pripovijedala o
teškoćama s kojima sam se susrela obrađujući Daisy Miilcr. Dodala je
pomalo zabrinuto:
- Nadam se da nećete od njega odustati zato što je pretežak. -
Uvjerila sam ju da nemam tu namjeru; u svakom slučaju, nije on njima
bio pretežak, nego je u njima budio nelagodu.
Rekla sam joj da moj problem nisu studenti poput g. Ghomija, koji
se tako silovito suprotstavlja višeznačnosti, nego ostali studenti, koji su
žrtve Ghomijeva jednoznačnog odnosa prema njima.
-Vidite, imam dojam da ljudi poput Ghomija uvijek napadaju zato
što se boje onoga što ne razumiju. Poručuju nam da ne trebamo Jamesa,
a zapravo žele reći da se boje takvih kao što je James - oni nas dovode u
nedoumicu, zbunjuju, izazivaju u nama stanovitu nelagodu.
Mina mi je rekla da se pri objašnjavanju pojma višeznačnosti u
romanu uvijek služila trikom sa stolcem. Na sljedećem satu počela sam
nastavu tako što sam podigla stolac i postavila ga ispred sebe.
Sto vidite? — pitala sam.
Stolac.
Tada sam stolac okrenula.
Engl., tratinčica, krasuljak.
199
Što sada vidite?
I dalje stolac.
Na to sam stolac ispravila i zamolila nekoliko studenata da stanu na
različita mjesta u predavaonici, a onda zatražila i od onih koji su stajali i
od onih koji su sjedili da opišu taj isti stolac.
- Vidite, ovo je stolac, ali kad ga želite opisati činite to s položaja na
kojem se nalazite, iz vlastitog kuta gledanja, pa stoga ne možete reći da
postoji samo jedan način viđenja stolca, zar ne? Očevidno ne. Ako se to
ne može reći za tako jednostavan predmet kao što je stolac, kako biste
mogli donijeti nedvojbeni sud o bilo kojem pojedincu?
Kako bih ohrabrila šutljivu većinu u razredu da otvoreno iznese svoje
misli, zamolila sam studente da svoje dojmove o djelima koja smo čitali
u dnevničkom obliku zapisuju u svoju bilježnicu. U dnevniku su mogli
pisati i o drugim sadržajima vezanim uz nastavu, ili o vlastitim iskustvi-
ma, ali obvezno su morali pisati i o romanima. Gđica Ruhi bi uvijek
opisala radnju, stoje barem bila potvrda daje pročitala knjigu koju sam
zadala, a u nekim slučajevima ne samo daje pročitala samu knjigu nego
i ponešto o knjizi. Ali rijetko je izražavala svoje mišljenje. Jednom je
spomenula da je Orkanskim visovima zamjerala nemoral sve dok nije
negdje čitala o mističnim aspektima tog romana, ali u Jamcsovu slučaju
činilo se da nema nikakva misticizma — bio je vrlo prizemljen, iako na
trenutke suviše idcalističan.
Bilježnice su joj uvijek bile uredne. Iznad svakog sastavka ispisala bi
krasopisom: "U ime Alaha, samilosnog i milostivog". Napisala je da
Daisy nije samo nemoralna nego i "nerazborita". Ipak, dobro je znati
da čak i u dekadentnom društvu kakvo je američko još postoje neke
norme, neki standardi prema kojima se prosuđuje o ljudima. Navela je
i mišljenje jednog svog profesora, koji je izrazio žaljenje da neki pisci
tako privlačno opisuju svoje nerazborite i nemoralne junake te im je
čitatelj nagonski naklonjen. Zalila je što su "ispravne" gđa Costello i
gda Walkcr prikazane u tako negativnom svjetlu.To je, prema nje/inu
mišljenju, potvrđivalo piščevu sotonsku ali i božansku snagu. Pisac
poput Jamcsa može se, prema njezinu mišljenju, usporediti sa
Sotonom: posjeduje bezgraničnu moć, ali služi se njome da bi činio
zlo, pobudio naklonost prema grešnici poput Daisv i odbojnost prema
kreposnim ljudima, poput gđc Walker. Gđica Ruhi bila je žrtva indok-
trinacije, kao i g. Nvazi i toliki drugi.
200
G. Ghomi je ostao vjeran svojoj ulozi. Rijetko je bilo čime potvrđi-
vao daje pročitao knjigu. Hvastavo je iznosio svoja mišljenja i obarao se
na nemoral i na zlo. Prešlo mu je u naviku da me "odgaja" citirajući
imama Honieinija i drugih uglednika u vezi sa zadaćom književnosti,
dekadentnosti Zapada, sa Salmanom Rushdicjem. U svoju je bilježnicu
počeo lijepiti i isječke iz novina koji su izvještavali o ubojstvima i pre-
varama u Sjedinjenim Državama. Jednoga gaje tjedna obuzeo toliki očaj
daje počeo citirati i ulične parole. Jedna mi se posebno svidjela: "Žena
POD ŽAROM ZAŠTIĆENA JE POPUT BISERA U ŠKOLJCI!" Gdje god bi SC ta
parola pojavila, pratio ju je crtež grabežljive, napol otvorene ostrige, čija
je unutrašnjost otkrivala sjajni biser.
G. Nahvi, njegov šutljivi stariji prijatelj, napisao je sažet filozofski
traktat o opasnostima sumnje i nesigurnosti. Pitao je nije li dvojba, oko
koje je James nadigao toliko prašine, bila razlogom opadanja zapadne ci-
vilizacije. Svako malo bi mi pokazivao svoje zabiljeske, a s njima i pone-
ki pamflet ili knjigu —'"Književnost i angažiranost","Islamsko poimanje
književnosti" ili nešto slično.
Mnogo kasnije, kad su Mahshid i Mitra pohađale moju radionicu
četvrtkom ujutro, i kad smo se vratile Daisy Milkr, obje su izrazile ža-
ljenje što su tada šutjele. Mitra je priznala da zavidi Daisv na hrabrosti.
Bilo je tako neobično i dojmljivo čuti ih kako govore o Daisv kao daje
riječ o živoj osobi - o prijateljici ili rođakinji.
Jednoga sam dana izlazeći iz predavaonice ugledala gdu Rezvan koja
se vraćala u svoj ured. Prišla mi je i rekla:
— Stalno dobivam zanimljiva izvješća o vašim predavanjima. — (Imala
je svoje izvjestitelje u svakom kutku.) — Nadam se da mi sada vjerujete
kad vam kažem da toj djeci treba u glavu utuviti nešto znanja. Revolucija
im je isprala mozak od svakog oblika mišljenja, a ni naša inteligencija,
naša društvena elita, nije ništa bolja.
Rekla sam joj da i dalje nisam uvjerena kako je taj problem najbolje
rješavati na sveučilištima. Mislila sam da bismo možda trebali ustanoviti
jedinstvenu frontu intelektualaca izvan Sveučilišta. Pogledala me iskosa i
rekla:
— Da, moglo bi se i to, ali zašto mislite da bi to bio uspješniji pris-
tup? Napokon, naša intelektualna elita nije se ponijela ništa bolje od
vjerskih krugova. Zar niste čuli za razgovor između našeg najpoznati-
jeg romanopisca, g. Davaiija, s prevoditeljem Daisy Miller? Kad su se
201
svojedobno susreli, romanopisac mu je rekao: "Vaše mije ime pozna-
to — niste li prevodili Henrvja Millera?" — "Ne, preveo sam Daisy
Milkr" — "Dobro, a zar nije roman napisao James Joyce? " — "Nije.
Henry James." - "Da, naravno. Usput, čime se danas bavi Henrv
James?" —"Mrtav je. Mrtav je još od 1916."
18.
Rekla sam svome Čarobnjaku da bih svoju prijateljicu Minu najbo-
lje mogla opisati rečenicom Lamberta Strethera, junaka Jamesovih Amba-
sadora, koju je izgovorio opisujući sebe svojoj "srodnoj duši", Mariji
Gostrev. Rekao joj je: "Ja sam izvrsno opremljen promašeni čovjek".
Izvrsno opremljen promašeni čovjek? — pitao je.
Da, a znate li što je ona na to rekla?
"— Hvala bogu što ste promašen čovjek — zato vas toliko cije-
nim! Sve je drugo danas odvratno. Pogledajte oko sebe — pogledaj-
te kako izgledaju uspješni. Zar bi vam služilo na čast da budete
jedan od njih? Pogledajte osim toga - nastavila je - mene.
Na trenutak su im se pogledi sreli.-Vidim - uzvratio je Strether
— i vi ste dio toga.
- Superiornost koju uočavate kod mene - složila se - ukazu-
je na moju beskorisnost. - Kada biste znali - uzdahnula je - kako
su izgledali moje mladenački snovi! Ali nas je zbližila stvarnost. Mi
smo pobijeđena braća po oružju. - "
Rekla sam mu:
— Jednoga dana napisat ću esej pod naslovom "Savršeno opremljeni
promašeni ljudi". Govorit ću o njihovoj važnosti u književnu djelu,
posebno u modernom romanu.Tu posebnu vrstu ljudi nazivam polutra-
gičnima - ponekad su komični, ponekad patetični, ponekad oboje.
Pomišljam na Don Quijotea, ali taj je lik u osnovi moderan, rođen i
oblikovan u doba kad se promašenost prikriveno slavila. Recimo, i Pnin
je jedan od njih, i Herzog, možda i Gatsbv, no možda ipak nije —
napokon, on nije izabrao neuspjeh. Većina Jamesovih i Bellovvljevih
202
omiljenih junaka pripadaju upravo toj kategoriji. Ti su ljudi svjesno
izabrali neuspjeh kako bi sačuvali vlastiti integritet. Oni su veći elitisti od
običnih snobova, jer imaju visoka mjerila. Vjerujem da se James po
mnogo čemu osjećao kao jedan od njih, sa svojim pogrešno shvaćenim
romanima i svojim upornim ustrajavanjem na vrsti fikcije u koju je
vjerovao, a takva je i moja prijateljica Mina i vaš prijatelj Reza, i dakako
vi, ali vi niste lik iz romana - ih možda jeste?
Odgovorio je:
— Pa, ovog mi se časa čini kao da sam plod vaše mašte.
Čini mi se da sam Minu prepoznala kao primjer "savršeno oprem-
ljene promašene osobe" kad sam ju prvi put srela nakon revolucije, na
jednom od posljednjih sastanaka mog odsjeka na Tehcranskom sveuči-
lištu. Zakasnila sam i, ušavši u prostoriju, ugledala sam ženu odjevenu u
crno koja je sjedila nasuprot vratima, desno od pročelnika. Oči i kratka
gusta kosa također su bili crni poput ugljena, i činila se ravnodušnom na
neprijateljske napade koji su pljuštali oko nje. Nije se činila toliko smi-
renom, koliko zatvorenom osobom. Bila je od ljudi koji su nepopravlji-
vo, neizlječivo pošteni i zato istodobno nepokolebljivi i ranjivi. Zapam-
tila sam je kao otmjenu unatoč siromaštvu, s tragovima "boljih dana" koji
su se vidjeli na svemu što je nosila. Od prvog pogleda do našeg poslje-
dnjeg susreta, mnogo godina poslije, uvijek kad bih je srela obuzeli bi me
dvojaki osjećaji: duboko poštovanje i žaljenje. Okruživala ju je atmosfera
tatahzma, pomirenosti sa sudbinom, koju nisam mogla podnijeti.
Farideh i dr. A. često su govorili o Mini — o njezinu obrazovanju,
njezinoj odanosti književnosti i o njezinu radu. Farideh je posjedovala
stanovitu velikodušnost i, usprkos tvrdoglavoj odanosti onome što je
nazivala revolucijom, otvarala bi se nekim ljudima čak i kad su bili njezi-
ni ideološki neistomišljenici. Instinktivno bi je privukli autentični bun-
tovnici — ljudi poput dr. A., Mine ili Lalch, čije su pobude bile iskrene i
časne iako se nisu slagali s njezinim načelima. Tako je nagonski osjetila
naklonost prema Mini i pokušavala ju utješiti, iako se gotovo ni u čemu
nije s njom slagala.
Minu su pozvali da se vrati u zemlju iz Amerike, kamo je otišla na
dvogodišnji studijski dopust, kako bi na Bostonskom sveučilištu napisala
knjigu. Dali su joj ultimatum no po mome mišljenju pogriješila je što se
vratila u Iran. Pisala je knjigu o Henrvju Jamesu. Studirala je kod Lcona
Edela, i kad sam je prvi put vidjela bilo joj je teško, gotovo mučno, izgo-
203
voriti i najjednostavniju rečenicu. Naravno, nikad više nije predavala: čim
se vratila izbacili su je s fakulteta. Odbijala je nositi feredžu i pristajati na
kompromise: jedini kompromis na koji je pristala bio je povratak u Iran.
No možda i nije bila riječ o kompromisu, nego o nuždi.
Minin je otac nekada bio poda laureatus - obitelj joj je bila obrazovana i
dobrostojeća. Dok snio bile male, naše su obitelje vikendom zajedno odlazile
na izlete. Bila je starija od mene i zapravo za vrijeme tih obiteljskih okupl-
janja nikad nismo razgovarale, pa je se sjećam tek maglovito. Na nekim
starini fotografijama iz djetinjstva stoji iza svog oca u njihovu vrtu, s jednini
od ujaka, mojim ocem i s mladim muškarcem za kojega nisam znala tko je.
Izgleda svečano, s nagovještajem prigodnog osmijeha.
Farideh i ja pokušavale smo reći Mini koliko je cijenimo, koliko nas
pogađa da to mišljenje ne dijeli i Sveučilište. Slušala nas je naizgled rav-
nodušno no činilo se da ipak uživa u našem poštovanju. Njezin najdraži
brat, predsjednik velike tvrtke, bio je uhićen na početku revolucije. Za
razliku od većine, odbio je prilagoditi se novom režimu. Iako nije bio
politički aktivan, zagovarao je monarhiju i poput svoje sestre otvoreno
iznosio vlastito mišljenje, čak i u zatvoru. Bio je neposlušan i to je bilo
dovoljno. Pogubili su ga. Mina se otada uporno odijevala u crno. Gotovo
sve svoje vrijeme u tom je razdoblju posvećivala bratovoj udovici i djeci.
Mina je živjela sama s majkom u apsurdno velikoj vili. Kad smo je
Farideh i ja došle posjetiti, svaka s velikim buketom cvijeća, bio je sunčan
dan, ali je potamnio čim smo ušle u predvorje mračno poput grobnice.
Vrata nam je otvorila njezina majka. Poznavala je moje roditelje i neko
je vrijeme sa mnom razgovarala o njima a onda nas naglo ali uljudno
napustila čim se kćer spustila niz zavojite stepenice. Stajale smo pri dnu
stuba sa šarenim buketima i u živopisnim haljinama, izgledajući odveć
lepršavo i lagano u tmurnoj ozbiljnosti te kuće koja kao da je sve stvari
uvlačila u svoju sjenu.
Mina je svoju radost i zahvalnost na posjetu pokazala na svoj ozbiljan
i svečani način. Ali bila je vrlo sretna da nas vidi i uvela nas je u golem
polukružni prostor svoje dnevne sobe. Soba je odisala turobnošću, poput
udovice koja se u javnosti prvi put pojavi bez supruga. Bilo je malo
namještaja; na mjestima gdje su trebali stajati stolci, stolovi i glasovir
zjapila je praznina.
Minina majka, dostojanstvena žena šezdesetih godina, poslužila nas je
čajem na srebrnu poslužavniku,u krhkim staklenim šalicama sa srebrnim
204
filigranski obrađenim drškama. Majka joj je bila izvanredna kuharica, pa
je odlazak k njoj uvijek predstavljao svečanost. Ali bila je to turobna
svečanost, jer nikakva količina dobre hrane nije mogla unijeti vedrinu u
tu pustu vilu. Umiljata gostoljubivost naših domaćica, njihov trud da se
osjetimo dobrodošle, samo su bolnije ukazivali na njihov vješto prikri-
vani gubitak.
Mina je bila opsjednuta realizmom u književnosti, a James je bio
njezina strast. Ono stoje znala, znala je temeljito. Razmijenile smo kom-
plimente; moje je poznavanje bilo impulzivno i nesustavno, a njezino
precizno i apsolutno. Mogle smo razgovarati satima. Prije nego što je
Farideh prešla u ilegalu i pridružila se svojoj pobunjeničkoj skupini, a
zatim pobjegla u Kurdistan te potom u Švedsku, nas bismo tri često sati-
ma razgovarale o književnosti i politici, kojiput do kasno u noć.
U politici su Farideh i Mina bile na dijametralno suprotnim strana-
ma - jedna je bila uvjerena marksistica, a druga odlučna monarhistica.
Zajednička im je pak bila mržnja prema sadašnjem poretku. Kad pomis-
lim kako je njihov talent uzalud propadao, osjećam kako u meni raste
mržnja prema režimu koji je najblistavije i najposvećenije ljude ili fizički
eliminirao, ili ih prisiljavao da se odreknu onoga najboljega u sebi, preo-
bražavajući ih u gorljive revolucionare, poput Farideh, ili u pustinjake,
poput Mine i mog Čarobnjaka. Povukli su se i u tišini oplakivali svoje
i/jalovljenc snove. Kakvo je dobro moglo proizaći iz Minina odricanja
od njezina Hcnrvja Jamesa?
19.
U rano proljeće 1988. ponovo su nakon dugog razdoblja mira
započeli zračni napadi naTeheran. Kad se prisjećam tih mjeseci i 168
raketnih napada na Teheran, ne mogu a da se ne sjetim kako je
čudesno blago bilo proljeće te godine. Jedne subote iračke su snage
pogodile staru teheransku rafineriju. Vijest o napadu probudila je stare
strahove i tjeskobe koji su vrebali na nas cijele godine nakon posljed-
njeg bombardiranja grada. Iranska je vlada odgovorila napadom na
Bagdad, a u ponedjeljak je Irak započeo prvi niz raketnih napada na
Teheran. Žestina onoga što je uslijedilo pretvorila je taj događaj u
205
simbol svega što sam doživjela posljednjih devet godina, kao u savr-
šenoj pjesmi.
Ubrzo nakon prvih napada odlučili smo trakama oblijepiti prozore.
Najprije smo djecu premjestili u našu spavaću sobu, prekrivši prozore
debelim dekama i šalovima, a potom u mali hodnik bez prozora ispred
naših spavaonica, prizorište mojih besanih druženja s Jamesom i
Nabokovom. Nekoliko smo puta ozbiljno razmišljali da napustimo
Teheran a jednom sirio u trenutku panike ispraznih malu sobu pokraj
garaže koja je poslije postala moj radni kabinet, zabarikadiravši njezine
prozore; potom smo se ipak vratili u svoje spavaonice. Ja, koja sam za
prvih napada na Teheran bila najustrašenija. sada sam djelovala naj-
smirenije, kao da se želim iskupiti za prijašnje ponašanje.
Prve noći raketiranja, na televiziji smo s nekoliko prijatelja gledali
njemački dokumentarni film o životu nedavno preminulog ruskog
režisera u egzilu Andreja Tarkovskog. U pokušaju podilaženja intelek-
tualcima, godišnji Filmski festival Fajr (nekadašnji Tehcranski filmski
festival) prikazao je posebnu seriju filmova Tarkovskoga. lako su bili
cenzurirani i na ruskome, bez titlova, ispred blagajni su se satima prije
otvaranja stvorili beskonačni redovi. Karte su se na crnom tržištu pro-
davale i nekoliko puta skuplje a bilo je i fizičkih obračuna kako bi se
ušlo u dvoranu, posebno medu onima koji su za tu prigodu doputo-
vali iz unutrašnjosti.
G. Forsati mi je prišao nakon nastave i rekao da ima dvije ulaznice
viška zaTarkovskijcv filma Žrtva, za koji sam rekla da bih ga rado vidjela.
G. Forsati je kao čelnik Islamskog džihada, jedne od dviju studentskih
muslimanskih organizacija na Sveučilištu, bez problema nabavio te toliko
željene ulaznice. Rekao je da su ljudi posve poludjeli zaTarkovskim i da
su čak i ministar za naftu i njegova obitelj otišli pogledati film. Ljudi su
bih željni filmova. Rekao mije, smijući se, da ljudi najviše cijene ono što
najmanje razumiju. Rekla sam da bi u tom slučaju morali cijeniti Jamesa.
Odgovorio je lukavo:
- Tu ima razlike; oni poštuju Jovcea jednako kao što poštuju
Tarkovskoga. Za Jamesa pak vjeruju da ga mumiju, ili da bi ga trebali
razumjeti, pa se na koncu na njega naprosto razbjesne. Imaju više pro-
blema s Jamesom nego s nedvojbeno težim piscima, poput Joycca.
Pitala sam g. Forsatija hoće li i on poći na projekciju Tarkovskoga.
Odgovorio je:
206
- Odem li, bit će to samo zato da ne odudaram od ostalih; inače mi
je mnogo draži Tom Hanks.
Žrtvu sam pošla pogledati u kasno zimsko poslijepodne: nije to više
bila prava zima nego mješavina zime i proljeća. Ipak, najza čudnije obi-
lježje tom danu nije dalo vrijeme, pa čak ni sam film, nego mnoštvo koje
se okupilo ispred kinematografa. Podsjećalo je na prosvjedno okupljanje.
Tu su bili intelektualci, činovnici, domaćice, neke s malom djecom u
naručju, mladi mule koji su nelagodno stajali postrani — mješavina ljudi
koji se nikad ne bi našli zajedno na nekom drugom okupljanju u
Teheranu.
Iznenadni bljesak raskošnih boja na ekranu izazvao je napetu tišinu u
gledalištu. Nisam bila u kinu barem pet godina: u ono su se vrijeme jedi-
no prikazivali stari revolucionarni filmovi iz Istočne Europe ili iranski pro-
pagandni filmovi. Iskreno, ne mogu reći puno o tome kako me se dojmio
sam film — no doživljaj sjedenja u toj dvorani, u dubokom, udobnom
naslonjaču, sa širokim platnom ispred mene, bio je nazaboravno iskustvo.
Znajući da ne mogu razumjeti ni riječi a da ću pomislim li na cenzuru biti
previše ljuta da bih pratila radnju, predala sam se magiji boja i slika.
Osvrćući se na ono vrijeme, čini mi se da je takva pomama za
Tarkovskini - kod gledatelja medu kojima većina nije znala ni kako se piše
njegovo ime, i koji u normalnim okolnostima ne bi obraćali pažnju na nje-
gove filmove ili im se oni ne bi svidjeli — proizašla iz silne gladi osjetila. Vapili
smo za nekim oblikom ljepote, čak i u nerazumljivom, pretjerano intelektu-
alnom, apstraktnom filmu bez titlova i još k tome cenzuriranom do nepre-
poznatljivosti. Bilo je nečeg čarobnoga u tome da se prvi put nakon toliko
vremena nađete na javnome mjestu neopterećeni strahom i gnjevom, da
budete okruženi mnoštvom stranaca a da povod nisu demonstracije, mitinzi,
redovi za kruh ili javno pogubljenje.
I sam je film bio o ratu i o zavjetu junaka da više nikad neće pro-
govoriti bude li njegova obitelj pošteđena ratnih pustošenja. Film se usre-
dotočio na skrivenu prijetnju iza prividno mirnog odvijanja svako-
dnevnog života i bujne ljepote prirode: na način na koji se prisustvo rata
osjeća u podrhtavanju namještaja izazvanom prelijetanjem bombardera i
na strašnu žrtvu koju je iziskivalo suočavanje s tom prijetnjom. Na
kratko smo vrijeme zajedno doživjeli tu vrstu strašne ljepote koja se
može dohvatiti jedino kroz krajnju tjeskobu i bol i koju može izraziti
jedino umjetnost.
207
20.
U dvadeset i četiri sata na Teheran je ispaljeno četrnaest raketa.
Kako snio djecu ponovo vratili u njihovu spavaću sobu, te sam noći
onamo dovukla mali ležaj i ostala budna čitajući sve do tri sata izjutra.
Čitala sam krimić Dorothv Savcrs ćuteći se zaštićeno i sigurno u
društvu Lorda Pctcra Wimseyja, njegova vjernoga sluge i njegove uče-
ne dragane. Kćer i mene u zoru je probudio zvuk eksplozije u ne-
posrednoj blizini.
Zvuk nije bio preglasan - ako se to uopće može nazvati zvukom; više
od zvuka osjetile smo podrhtavanje, kao da se na kuću srušilo nešto vrlo
teško. Kuća se stresla, okna u drvenim okvirima zazvečala. Nakon
posljednje eksplozije ustala sam i popela se stubama na terasu. Nebo je
bilo plavo i ružičasto, planine pokrivene snijegom; u daljini su se iz vatre
na mjestu gdje je raketa pala dizali kovitlaci dima.
Od toga dana, uspostavljeni su neki kućni običaji koje nanije namet-
nulo svakodnevno bombardiranje i raketni napadi. Nakon svake eksplo-
zije, zaredali bi brojni telefonski pozivi u oba smjera: Zvali smo prijate-
lje i rođake i oni nas, i provjeravali je li sve u redu. Pozdravi bliskih ljudi
ispunjavali su nas nekim divljim olakšanjem, nakon kojega bih se uvijek
osjetila pomalo postiđenom. Opća reakcija ljudi u tim danima bila je
mješavina panike, bijesa i bespomoćnosti. Nakon osam godina rata, iran-
ska vlada nije učinila doslovce ništa da bi zaštitila Teheran, izuzev što je
širila svoju propagandu. Mogla se jedino hvaliti spremnošću iranskog
naroda na žrtvu.
Nakon prvog napada, Teheran je, poznat po prenapučenosti i
zagađenosti, najednom postao sablastan grad. Mnogi su ljudi pobjegli na
sigurnija mjesta. Nedavno sam pročitala i/vješće da je više od četvrtine
stanovnika, uključujući i brojne vladine dužnosnike, napustilo grad.
Kolala je gorka šala da je to bio najdjelotvorniji vladin potez u rješava-
nju problema zagađenosti i prenapučenosti Teherana. U mojim je očima
grad iznenada zadobio jedan novi patos,kao daje tijekom napada i zbje-
gova strgnuo svoj prostački veo i pokazao svoje časno i humano lice.
Teheran je izgledao onako kako se zacijelo osjećala većina njegovih pre-
ostalih stanovnika: tužan, napušten i nezaštićen, pa ipak nije bio lišen
208
stanovitog dostojanstva. Ljepljiva traka pričvršćena na prozorska okna
radi zaštite od rasprskavanja stakla pripovijedala je priču o njegovoj pat-
nji koja je bila još izrazitija zbog iznova probuđene ljepote prirode -
svježeg zelenila stabala ispranih proljetnim pljuskom, pupoljaka i planina
pokrivenih snježnom kapom koje su se sada činile tako blizu, kao da su
zalijepljene za nebo.
Nakon dvije godine ratovanja, Iranci su oslobodili grad Khorram-
shahr.45 Suočen i s drugim značajnim porazima, Saddam Hussein je,
potaknut svojim zabrinutim arapskim susjedima, počeo pokazivati ozbilj-
ne znakove spremnosti na primirje. Ali ajatolah Homeini i neki članovi
vladajuće elite odbijali su ga potpisati. Sada su odlučili osvojiti sveti grad
Kharballu, u Iraku — poprište mučeništva imama Huseina. Služili su se
svim metodama ne bi li postigli taj cilj, uključujući i napade prozvane
"ljudskim valom", u kojima su tisuće iranskih vojnika, uglavnom dječaci
od deset do šesnaest godina ali i sredovječni muškarci i starci, "čistili"
minska polja prelazeći preko njih. Sasvim mladi ljudi podlegli su vladi-
noj propagandi koja im je nudila priliku za junaštvo i pustolovinu na
bojišnici i poticala ih da pristupe miliciji, čak i protiv volje roditelja.
Moja su se noćna bdijenja s Dashiellom Hammettom i ostalima na-
stavila. Rezultat je bio da sam četiri godine kasnije svojim predavanjima
dodala detektivsku priču — počevši s Edgarom Allanom Poeom.
21.
Kad su bombardiranja ponovo započela, preselili smo učionice na
drugi kat. Svaki put kad bi počeo napad ljudi bi nagonski potrčali prema
vratima i sjurili se niza stube; stoga je bilo sigurnije održavati nastavu na
nižim katovima. Novo rasplamsavanje rata dobrano je ispraznilo razrede
i većina ih je sada bila tek napol popunjena. Mnogi su se studenti vratili
u svoja rodna mjesta ili u gradove i naselja koji nisu bili izloženi napadi-
ma; neki su naprosto ostajali kod kuće.
Ponovna bombardiranja ljudima poput g. Ghomija davala su novu
važnost. Sada bi se iznenada pojavljivali i nestajali, ostavljajući dojam
napete užurbanosti. Islamske organizacije na sve su načine nastojale
3 Grad i luka u jugozapadnom Iranu.
209
omesti nastavu — na razglasu bi puštali vojne marševe radi objave nove
pobjede, ili u znak žalosti zbog mučeničke smrti nekog od članova
sveučilišne zajednice. Usred čitanja ulomka iz Washington Squarea ili
Velikih očekivanja, zvuk vojnog marša iznenada bi nadglasao sve osta-
lo, a nakon toga, koliko god se mi trudili nastaviti s radom, marš bi
zaglušio svaki pokušaj razgovora.
Ta žestoka kakofonija bila je u izrazitoj suprotnosti sa šutnjom
većine studenata i fakultetskog osoblja. Zapravo sam bila iznenađena da
više studenata nije te događaje iskoristilo kao izgovor da izostanu sa
satova ili da ne napisu zadaću. Njihova prividna poslušnost uvelike je
odražavala rezignirano raspoloženje samoga grada. Kako je rat nastavio
bjesnjeti i osmu godinu, a nijedna strana nije uspijevala izboriti kona-
čnu pobjedu, znakovi iscrpljenosti bijahu vidljivi i medu najgorljiviji-
ma. Na ulicama i na javnim mjestima ljudi su izražavali antiratno ras-
položenje ili su proklinjali krivce za rat, a televizija i radio i dalje su
promicali ideale režima. Česta slika tih dana bio je stariji, bradati
muškarac s turbanom, koji poziva slušateljstvo sastavljeno od mladića s
crvenim "mučeničkim" trakama svezanim oko čela na trajni džihad.
BiH su to posljednji ostaci nekoć goleme skupine mladih ljudi privu-
čenih mogućnošću nošenja pravih pušaka i obećanjima da će dobiti
ključeve raja gdje će napokon uživati u svim zadovoljstvima kojih su u
životu bih lišeni. U njihovu svijetu poraz je bio nemoguć, pa je stoga
i svaki kompromis bio besmislen.
Mule bi izvodile svoje javne predstave pripovijedajući o neravno-
pravnim borbama u kojima su nevjernici ubijali šijitske mučenike —
povremeno zapadajući u histerične jecaje, dovodeći svoje slušateljstvo do
ruba histerije i pozivajući ih na mučeništvo u ime Boga i Imama. S druge
strane bio je svijet takozvanih promatrača, svijet šutljiva otpora koji je
dobivao značenje jedino u kontekstu bezuvjetne privrženosti kakvu je
zahtijevala vladajuća hijerarhija, a inače je bio, neizbježno i povijesno
uvjetovano, prožet rezignacijom.
Život u smrti, režim koji je imao potrebu za smrću a koju su iračke
rakete tako spremno ispunjavale, mogli su se podnijeti jedino ako ste pri-
hvaćali pomirenost sa sudbinom i vjerovali da će raketa ionako odaslati
svoju krajnju poruku onome kojem je ona namijenjena i da nema smi-
sla pokušavati pobjeći. U tim sam danima shvatila smisao te tihe
pomirenosti. Ona je odražavala toliko optuživani misticizam koji smo svi
210
smatrali barem dijelom odgovornim za povijesne nedaće naše zemlje.
Shvatila sam da je pomirenost pod stanovitim okolnostima možda jedini
oblik dostojanstvenog otpora tiraniji. Nismo mogli otvoreno iskazati što
smo željeli, ali smo šutnjom mogli pokazati svoju ravnodušnost prema
zahtjevima režima.
22.
U glavi mi i sad odzvanja zvuk žalobnih i pobjedničkih marševa koji
su tako često ometali nastavu, obznanjujući smrt nekog studenta ili po-
bjedu islamske vojske protiv mrskog neprijatelja. Nitko nije mario za
činjenicu da su "bezbožni neprijatelji" zapravo bili naša braća muslimani.
Sjećam se dana kad je upriličena povorka u spomen jednom od pogi-
nulih voda Studentske muslimanske organizacije. Nakon predavanja
prišla sam skupini djevojaka koje su stajale u sveučilišnom dvorištu.
Rugale su se mrtvom studentu i smijalc se. Zbijale su šale, govoreći daje
njegova smrt vjenčanje s Bogom — zar nisu on i njegovi drugovi tvrdili
da je Bog njihova jedina ljubav? Bila je to aluzija na posljednju volju i
oporuku mučenika rata, kojima je davan velik publicitet. Gotovo svi su
oni tvrdili daje mučenička smrt njihova najveća želja,jer im ona obećava
konačno sjedinjenje s istinski "Ljubljenim".
- Oh, da, s Bogom - smijale su se djevojke - s Bogom prerušenim u
sve žene koje bi gutao očima prije nego što bi ih prijavio zbog povrede
čednosti.To su bili njihovi užici! Svi su oni pervertiti, cijela ta družina!
Nassrin je ispričala priču o učiteljici vjeronauka u školi njezine
dvanaestogodišnje sestrične. Učiteljica je učenicama rekla da nose
čadore i obećala im da će u raju za to biti pravedno nagrađeni. Ondje,
u raju, vino teče u potocima a udvarat će im se snažni, mišićavi
mladići. Dok je govorila o mišićavim mladićima s krupnih joj je usana
umalo potekla slina, kao da pred sobom vidi savršeno ispečeno žrtveno
janje.
Mislim da im je veselje prekinuo pomalo zgranut izraz moga lica.
Nisam poznavala mladog mučenika, a i da jesam vjerojatno mi ne bi bio
drag — ali njihovo je likovanje ipak bilo sablažnjivo.
Osjetile su da moraju ponuditi neko objašnjenje.
211
Ne poznajete ga - rekla mi je Mojgan. - U usporedbi s njim, g.
Ghomi je pravi andeo. Bio je bolesnik, seksualni bolesnik. Znate, zatražio
je da mu kolegicu izbace iz škole jer ga seksualno uzbuđuje bijela koža
vrata čiji se djelić jedva nazirao ispod njezine marame. Bili su poput
lovačkih pasa. - Tada se u razgovor uplela Nassrin s pričom o jednoj
vratarici na porti fakulteta:
Njezino je pretraživanje djevojaka nalikovalo na seksualno napasto-
vanje - tvrdila je.-Jedan je dan toliko stiskala i milovala Niloofar daje
djevojka dobila histerični napadaj. Nas isključuju zato što se glasno smi-
jemo, a znate li što su učinili toj ženi kad je razotkrivena? Opomcnuli su
je i nakratko udaljili s posla, ali već se sljedeći semestar smjela vratiti.
Poslije sam rekla Nassrin da mi je, dok sam ih promatrala kako se
rugaju mrtvom studentu, pala na pamet jedna pjesma Bcrtolta Brcchta.
Ne sjećam se više točno riječi: "Doista živimo u mračnome dobu, kad je
i govoriti o stablima neka vrsta zločina", glasili su otprilike početni sti-
hovi, žao mi je da se bolje ne sjećam pjesme, ali posljednja su dva stiha
otprilike bila: "Nažalost, mi koji smo tražili blagost ni sami ne mogasmo
biti blagi."
Nakon toga Nassrin je zašutjela.
- Ne znate što smo propatile - rekla je napokon- Prošli tjedan pala
je bomba kraj naše kuće. Pogodila je stambenu zgradu. Susjedi su
pripovijedali da se u jednom stanu slavio rođendan i ubijeno je više od
dvadesetoro djece. Odmah nakon što su bombe pale i prije nego što su
stigla kola hitne pomoći, šest ili sedam mladića na motorkotačima stvo-
rilo se praktički niotkuda i stalo kružiti područjem. Svi su vozači bili
odjeveni u crno, s crvenim trakama na čelu. Počeli su izvikivati parole:
"Smrt Americi! Smrt Sadamu! Neka vječno živi Homeini!" Ljudi su bili
vrlo mirni. Samo su ih promatrali s tihom mržnjom. Nekoliko njih
pokušalo je prići kako bi pomogli ranjenima, ali razbojnici nisu nikoga
puštali blizu. Stalno su vikali; "Rat! Rat! do pobjede!" Sto mislite kako
smo se osjećali dok smo tamo stajali i promatrali ih?
loje bio obred: nakon bombardiranja, ti emisari smrti zabranjivah su
zvaki znak žalovanja ili prosvjeda. Kad je islamski režim pogubio moju
sestričnu i bratića, neki rođaci koji su stali na stranu režima nazvali su
mog ujaka da mu čestitaju na njihovoj smrti.
Vraćajući se kući toga dana razmjenjivale smo priče. Nassrin mi je
povjerila ponešto o vremenu provedenom u zatvoru. Cijela je stvar
212
zapravo bila nesretan slučaj. Sjećam se kako je tada bila mlada, još je
pohađala gimnaziju.
- Užasnula vas je naša okrutnost prema "njima"— rekla je — ali morate
znati da je većina priča koje se pripovijedaju o zatvorima istinita.
Najgore je bilo kad bi noću došli prozivati ljude. Znali srno da su ti bili
izabrani za pogubljenje. Pozdravili bi se s nama, a ubrzo nakon toga
odjeknuli bi pucnjevi. Znali smo koliko je ljudi bilo ubijeno svake noći
jer smo brojili pojedinačne pucnjeve koji bi neizbježno uslijedili nakon
prve rafalne paljbe. Tamo je bila ijedna djevojka čiji je jedini grijeh bila
njezina zapanjujuća ljepota. Osudili su je zbog neke izmišljene optužbe
za vrijeđanje morala. Držali su je zatvorenu dulje od mjesec dana i više-
kratno je silovali. Od jednog čuvara prelazila je drugome. Pripovijest se
vrlo brzo proširila zatvorom, jer djevojka nije imala nikakve veze s poli-
tikom i nije bila medu političkim zatvorenicima. Djevice su prepuštali
čuvarima koji će ih kasnije pogubiti. Razlog takvom postupku bilo je
vjerovanje da će, budu li pogubljene kao djevice, otići u raj. Vi govorite
o izdaji a oni su prisiljavali "preobraćenike" na islam da ispale metak u
glavu svojim drugovima da bi dokazali svoju lojalnost režimu. Da nisam
bila povlaštena - rekla je s gorčinom - da nisam bila blagoslovljena ocem
koji je dijelio njihove poglede na vjeru, sam bog zna kako bih završila.
Vjerojatno u paklu sa svim ostalim silovanim djevicama ili medu onima
koji prislanjaju pištolj na čelo drugima samo da bi dokazali svoju odanost
islamu.
23.
Dana 4. kolovoza 1914. Henrv James zapisao je u svoj dnevnik: "Sve
je u ovom času prekriveno crnilom koje širi grozna klima, u javnosti.
Danas je (ponedjeljak) državni blagdan, no dan je prožet nesnosnom
atmosferom napetosti i najcrnjih slutnji." Tijekom posljednjih dviju
godina života Henrv James se radikalno preobrazio, snažno se
uključivši u zbivanja Prvoga svjetskog rata. Prvi je put postao
društveno i politički aktivan — čovjek koji se cijeli život silno trudio
ostati postrani od svakodnevne životne borbe. Njegovi kritičari, poput
H. G.Wcllsa, osuđivali su njegov mandarinski stav prema životu, nje-
213
govo posvemašnje ncmijcšanje u bilo kakva društvena i politička zbi-
vanja.James je o svom iskustvu u Prvom svjetskom ratu napisao da ga
je "ono gotovo ubilo. Gadilo mi se živjeti iz dana u dan okružen
tolikom stravom i užasom ."
Kao vrlo mlad, James je svjedočio Građanskom ratu u Americi.
Fizički - zbog kroničnih bolova u leđima koje je zaradio gaseći požarom
zahvaćen štagalj — bio je nesposoban za sudjelovanje u ratu u kojem su
se njegova dva mlada brata hrabro i časno borila. Psihološki — branio se
od rata baveći se pisanjem i čitanjem. Njegov grozničav angažman oko
podrške Britancima u Prvom svjetskom ratu trebao je barem djelomično
iskupiti pisca za prijašnju neaktivnost. Rat koji ga je užasavao istodobno
ga je i fascinirao. Pisao je prijatelju: "Moja je imaginacija okrenuta
nesreći — život doživljavani kao okrutan i zlokoban."
James je u mladosti napisao ocu da je uvjeren u "privremenost
sadašnjega društvenog ustroja. Jedino prihvatljivo stanje duha jest stal-
no izražavanje posvemašnjeg nezadovoljstva". I upravo je to činio u
svojim najboljim romanima. U gotovo svim njegovim knjigama borba
za moć presudno određuje tijek radnje i rasplet a u središtu te borbe
jest suprotstavljanje glavnog lika romana društveno prihvaćenim pravi-
lima i njegova borba za očuvanje integriteta i priznanje. U Daisy
Miller, sukob između starog i novog vodi Daisv u smrt. U
Ambasadorima, središnja napetost radnje proizlazi iz gotovo zastrašujuće
snage gde Nevvsome i pritiska što ga vrši na svog ambasadora i obitelj.
Zanimljivo je primijetiti da u toj borbi protivnik uvijek predstavlja
svjetovne interese, dok junak, suočen s izvanjskom agresijom, nastoji
sačuvati svoj osobni integritet.
Tijekom Građanskoga rata James je otkrivao snagu vlastite riječi a
pisanje mu je dijelom predstavljalo kompenzaciju za nesposobnost da
sudjeluje u ratu. Sada, potkraj života, žalio se na nemoć riječi pred
nehumanošću rata. U intervjuu The New York Timesu 21. ožujka 1915.
rekao je: "Rat je istrošio riječi; one su oslabjele, izlizale se poput
automobilskih guma. Riječi su se, poput milijuna drugih stvari, umo-
rile, iscrpile i izgubile sposobnost makar prividnog dočaravanja sreće
— u posljednjih pola godine više nego tijekom ukupne povijesti — i
sada smo suočeni s obezvrijedenošću svih pojmova ili, drugim
riječima, s gubitkom izražajnosti uslijed rastuće nemoći riječi te se s
pravom pitamo kakve će ih sablasti nadalje pronositi svijetom."
214
Usprkos očajanju, ponovo se vraća riječima — ali ovaj put ne piše
romane nego ratne pamflete, pozive Americi da se uključi u rat, da ne
ostane ravnodušna spram patnji i stradanja Europe. Piše i dojmljiva
pisma. U nekima izražava svoje užasavanje nad ratnim strahotama; u
drugima tješi prijatelje koji su u ratu izgubili sinove ili muževe.
Bavi se različitim aktivnostima, posjećuje ranjene belgijske voj-
nike, a poslije i britanske, skuplja novčana sredstva za belgijske izbjeg-
lice i ranjenike, a od jeseni 1914. do prosinca 1915. piše ratne propa-
gandne tekstove. Postaje i počasni predsjednik Američkog dobrovo-
ljačkog ambulantnog korpusa i djeluje u Fundaciji Chclsea za pomoć
belgijskim izbjeglicama. Sve su to vrtoglave aktivnosti za plahog
samotnjaka čija su gorljiva traganja i strasti dosad bili vezani za nje-
gove romane. Kao što će poslije reći njegov biograf l.eon Edel,"...
izgleda da je svijet u njemu našao predobrog tješitelja, pa se često
morao štititi od pretjerane spremnosti ljudi da se isplaču na njegovu
ramenu." Posjećujući ranjenike, James se usporedio s Whitmanom,
koji je obilazio ranjenike za vrijeme Građanskog rata. Rekao je da se
osjeća manje "utučenim i praznim kad im ponekad dođe u posjet i
pokuša s njima zapodjenuti razgovor". Kakav su unutarnji užas i
fascinacija tjerali tog čovjeka, koji je cijeli život izbjegavao istupanje
u javnosti, da se sada tako aktivno uključi u ratne napore?
Na angažman gaje navelo krvoproliće, smrt tolikih mladih ljudi, kaos
i razaranje. Dok je oplakivao osakaćenost života, beskonačno se divio
jednostavnoj hrabrosti mnogih mladih ljudi koji su otišli u rat, ali i onih
koji su ostali kod kuće. U rujnu James se seli u London. "Sada čujem.
vidim i na izvoru sam informacija", pisao je, "pa se mogu samo izjedati
od žalosti." Posjećuje američkog ambasadora u Britaniji i druge visoke
američke dužnosnike i zamjera im zbog američke neutralnosti. Piše pam-
flete u obranu Velike Britanije i njezinih saveznika.
U brojnim pismima mnogo prostora posvećuje onome što smatra
najvažnijim u suprotstavljanju besmislu rata. Za razliku od mnogih,
svjestan je traga koji okrutnost ostavlja na osjećajima ljudi i gubljenja
sposobnosti za suosjećanje koje takvi događaji uzrokuju. Ta bezo-
sjećajnost zapravo postaje način preživljavanja. Kao i u romanima,
ističe da su osjećaji najznačajnije ljudsko svojstvo, ali i ljuti se na
"vlastititu posvemašnju nemoć da učini bilo što osim da sve jače i sve
pretjeranije osjeća".
215
Godinama poslije, na ružičastim stranicama dnevnika koji sam poni-
jela iz Teherana u Washington, našla sam dva navoda koji se odnose na
Jamesova ratna iskustva. Ispisala sam ih za Nassrin, ali nikad joj ih nisam
pokazala. Prvi je navod bio ulomak iz pisma koje je napisao Clarc
Sheridan, prijateljici čiji je suprug — a bili su netom vjenčani — otišao u
rat i poginuo:"Ne mogu vam reći da se ne žalostite i ne bunite", napisao
je, "jer se na temelju vlastitog iskustva mogu posve uživjeti u vašu bol, i
ne mogu vam savjetovati da se ne prepustite osjećajima. Predajte im se,
kažem vam - osjećajte koliko god možete, makar vas to gotovo dotuk-
lo, jer, vjerujte, to je jedini način da preživite, posebno kad se živi pod
ovolikim pritiskom, a usto to je i jedini način da iskažete čast i slavu tim
divnim ljudima koji su naš ponos i nadahnuće," U pismima prijateljima
neprestano ponavlja koliko je važno prepustiti se osjećajima. Osjećaj će
potaknuti suosjećanje i podsjetiti ih da vrijedi živjeti.
Jedna od osobitosti Jamesove reakcije na rat bila je i činjenica da nje-
gove osjećaje i emocije ne potiče patriotski zanos. Njegova zemlja,
Amerika, nije bila u ratu. Ali bila je Velika Britanija, zemlja u kojoj je
proživio četrdeset godina a da za cijelo to vrijeme nije zatražio britan-
sko državljanstvo. Sada je to napokon učinio. U lipnju 1915., nekoliko
mjeseci prije smrti, Henrv James dobio je britansko državljanstvo.
Nećaku Harrvju napisao je da želi svoj građanski status uskladiti s moral-
nim i materijalnim položajem:"Da nije bilo rata, zacijelo bi stvari ostale
kakve jesu, smatrao bih to najjednostavnijim, najlakšim, pa čak i
najlagodnijim rješenjem; ali okolnosti su se sada iz temelja promijenile."
Neposredniji razlog tom iznenadnom obratu bila je i činjenica daje
zbog ratnih okolnosti svrstan medu "strance-prijatelje" i trebala mu je
policijska dozvola svaki put kad bi iz Londona putovao u svoju kuću u
Sussexu. Ali važniji i simboličniji razlog bilo je razočaranje američkim
distanciranjem od rata. Prijateljici Lillv Perrv pisao je da "neposredna
nazočnost neprijatelja mijenja situaciju iz temelja kad vaš vlastiti narod
ne čini ništa za onoga koji se suočava s teretom ovakvih zbivanja".
No prava je istina da je James, poput tolikih drugih velikih pisaca i
umjetnika, sam odredio svoju pripadnost i privrženost. Njegova stvarna
domovina, njegov dom, svijet je imaginacije. "Mračnom i zastrašujućom
čini se tragedija koja se približava", napisao je staroj prijateljici Rhodi
Broughton."i nasmrt sam se razbolio jer mije bilo dano daju doživim.
Ti i ja, ponos svog naraštaja, trebali smo hiti pošteđeni brodoloma vlasti-
216
tih uvjerenja, toga da je nakon tolikih godina razvoja civilizacije i naj-
gore postalo moguće." Edith Wharton pisao je O "slomu civilizacije.
Jedina svijetla točka u tami je moja aktivnost i apsolutna jednodušnost
ove zemlje." Jamesovo poimanje domovine povezano je s idejom civi-
lizacije. U Sussexu mu je tijekom rata postalo teško čitati i nemoguće
raditi. Opisao je sebe kao osobu koja živi "pod pogrebnom začaranošću
naše usmrćene civilizacije".
Kad su u rujnu 1914. Nijemci napali i razorili katedralu u Rheimsu,
u Francuskoj, James je napisao: "Nikakve riječi ne mogu ispuniti nastali
ponor — niti mu dotaknuti dno, ni olakšati srce — kao što iskra ne može
rasvijetliti tamu; bol srca i strahotu tog razaranja ne može ništa ublažiti,
pa ni to da ga proglasimo najstrašnijim zločinom ikad učinjenim ljud-
skome duhu."
Cijeli se život borio za moć — ne političku moć koju je prezirao —
nego za moć kulture. Kultura i civilizacija za nj su značili sve. Rekao je
da je čovjekova najveća sloboda "neovisnost misli", koja omogućuje
umjetniku da uživa u "izražavanju beskonačne raznolikosti postojanja".
Ali suočen s tolikim krvoprolićem i razaranjem, osjetio se bespomoćan i
nemoćan. Njegova naklonost prema Engleskoj, i prema Europi općenito,
proizlazila je upravo iz njegove opredijeljenosti za civilizaciju, kulturnu
tradiciju i za humanost. Sada je međutim svjedočio izopačenosti Europe,
njezinoj izmorenosti vlastitom poviješću, njezinoj grabežljivoj, ciničnoj
naravi. Ne čudi stoga da je upregnuo sve svoje snage, a osobito snagu
pisane riječi, ne bi li pomogao onima za koje je vjerovao da su u pravu.
Bio je svjestan iscjeliteljske snage riječi, i napisao je prijateljici Lucv
Cliflbrd, "Nužno nam je stvarati vlastitu stvarnost: naprosto zato da
bismo preživjeli."
24.
Nekoliko dana nakon razgovora s Nassrin, neposredno prije preda-
vanja, ugledala sam dvije djevojke kako stoje ispred mog ureda. Jedna od
njih bila je Nassrin, sa svojim uobičajenim blijedim osmijehom. Druga je
bila od glave do pete zavijena u crni čador. Nakon što sam neko vrijeme
piljila u taj zakrabuljeni lik, napokon sam prepoznala Mahtab.
217
Na trenutak smo sve tri ostale stajati, kao skamenjene. Nassrin se
činila gotovo odsutnom; odsutnost je postala njezina obrana od neu-
godnih uspomena i stvarnosti kojom nije mogla upravljati.Trebalo mi
je neko vrijeme da se priviknem na novu Mahtab, da napravim pomak
u duhu i preobrazim onu Mahtab — ljcvičarsku studenticu, čiji su
zaštitni znak bile kaki vojničke hlače, koju sam posljednji put vidjela
ispred bolnice dok je tragala za svojim mrtvim drugovima — u ovu
Mahtab, koja je sa skrušenim smiješkom stajala ispred moje radne sobe
i čekala daju prepoznam. Napravila sam nesiguran pokret u želji daje
zagrlim, ali sam se suzdržala i umjesto toga je upitala što se s njom
događalo svih ovih godina. Tek sam se tada sjetila pozvati ih u sobu.
Imala sam vrlo malo vremena prije sljedećeg sata.
Mahtab je ostala u kontaktu s Nassrin, i kad je čula da ponovo preda-
jem na Sveučilištu Allameh, skupila je hrabrost da me dođe posjetiti.
Smije li pohađati moja predavanja? A možda bi mi nakon nastave, ako
imam vremena i ako to nije problem, mogla malo pripovijedati o sebi.
Naravno, rekla sam, obavezno mora doći nakon sata.
'lijekom dva sata predavanja o Jamesovu IVashington Squarcu, pogled
mi se često zaustavljao na Mahtab u njezinoj crnoj halji, koja je sjedila
vrlo uspravna, slušajući predavanje s nekom vrstom usredotočene ner-
voze kakvu nikad prije nisam kod nje zapazila. Nakon predavanja prati-
la me u moju sobu, dok je Nassrin polagano išla za nama. Ponudila sam
im da sjednu i popiju čaj, no obje su odbile. Ne obazirući se na njihovo
odbijanje, otišla sam naručiti čaj, vratila se i zatvorila vrata, kako bih nam
osigurala privatnost. Mahtab je sjedila na rubu stolca, dok je Nassrin sta-
jala pokraj nje zagledana u suprotan zid. Zamolila sam Nassrin da sjedne
jer me njezino stajanje živciralo, okrenula se Mahtab i pitala je, trudeći
se da zvučim što opuštenije, što je radila sve te godine.
Najprije me gledala s izrazom poslušne pomirenosti, kao da ne razu-
mije pitanje. Tada je stala prepletati prste, napol skrivene ispod nabora
haljc, i rekla:
- Pa, bila sam tamo gdje je bila i Nassrin. Uhitili su me kratko nakon
što smo se susrele na demonstracijama. Osudili su me samo na pet go-
dina, što je bila sreća — znali su da nisam važna ličnost u našoj organi-
zaciji. Pustili su me ranije. Izašla sam nakon dvije i pol godine, zbog
dobrog ponašanja. — Prepustila mi je da se sama domislim što bi moglo
značiti dobro ponašanje za ljude koji su je strpali u zatvor. Začulo se
218
kucanje na vratima i ušao je g. Latif noseći čaj. Šutjele smo dok nije
napustio sobu.
Mislila sam na vas i na vaša predavanja — rekla je nakon što je
otišao. Nakon ispitivanja smjestili su je u ćeliju s petnaest drugih
zatvorenica. Tu je upoznala još jednu moju studenticu, Razieh.
Pažljivo držeći u ruci malu šalicu čaja koju sam joj dodala i pazeći da
joj ne sklizne halja, rekla je:
Razieh mije pripovijedala o vašim predavanjima o Hemingwayu i
Jamesu u Alzahrahu, a ja sam joj pričala o suđenju Gatsbyju. Mnogo smo
se smijale. Znate, ona je pogubljena. Ja sam imala sreću - rekla je. Manje
od godine dana nakon stoje bila puštena, Mahtab se udala i rodila dijete;
čekala je i drugo. Bila je u trećem mjesecu trudnoće.— Ne vidi se ispod
čadora — rekla je stidljivo pokazujući na trbuh.
Nisam je mogla pitati o svojoj ubijenoj studentici. Nisam željela znati
kako su živjele u ćeliji, koje su još uspomene podijelile. Osjećala sam da
bih, bude U mi o tome pripovijedala, mogla učiniti neku ludost i ne bih
uspjela održati poslijepodnevnu nastavu. Pitala sam je koliko joj je staro
dijete, ali nisam se raspitivala o suprugu. Jesam li joj trebala postaviti svoje
omiljeno pitanje: jesi li se zaljubila? Toliko sam priča čula o djevojkama
koje su ušle u brak odmah nakon što su bile puštene iz zatvora - udale
su se kako bi umirile sumnjičavost svojih tamničara, koji su, čini se, brak
shvaćali kao lijek protiv političkih aktivnosti, ili pak da bi dokazale
roditeljima da su sada postale "dobre" djevojke, ili naprosto zato jer nisu
znale što bi drugo.
— Znate, Gatsby je doista krasan roman - rekla je Mahtab listajući i
spremajući se da ode. - I onaj prizor koji ste nam pročitali, o danu kad
je Daisv prvi put nakon pet godina ponovo srela Gatsbvja, a lice joj je
bilo mokro od kiše. I drugi prizor, u kojemu mu kaže da izgleda tako
hladan, a zapravo mu želi reći da ga voli. Zabavno nam je bilo suđenje
Gatshyju, to znate, zar ne? - Da, znala sam. Činjenica da su se sjećale
Gatsbyja i čak pamtile kako nam je bilo zabavno silno bi me razveselila
u drugim okolnostima, ali tada sam, medu ostalim stvarima, mislila na to
kako je radost zbog čitanja Galsbyja bila pomućena jer sam je u sjećanju
povezivala s vremenom koje je Mahtab provela u zatvoru i s Raziehinim
pogubljenjem.
Kad su otišle, osjetila sam da moram otvoriti prozor i pustiti da ude
svjež zrak. Iz ureda sam mogla vidjeti vrt i snijeg koji je gotovo milovao
219
stabla. Mahtab je za sobom u zraku ostavila težinu, opipljiv ugođaj boli i
pomirenosti. Zar se za nju moglo reći daje sretnica zato što su je pustili
iz zatvora i što se udala za nekog tipa, zato što se svaki mjesec morala jav-
ljati zatvorskim čuvarima, zato što joj je rodni grad bio u ruševinama i
zato što je imala dvogodišnje dijete? Ona je bila sretnica a Razieh je bila
mrtva. I Nassrin je sebe nazvala sretnicom; moje su studentice razvile
neobične) poimanje sreće.
Drugi navod izjamesa na ružičastim .stranicama dnevnika bila je nje-
gova reakcija na smrt Ruperta Brookea, krasnog mladog engleskog pje-
snika koji je umro u ratu od trovanja krvi: "Priznajem da nemam nikakve
filozofije, ni pobožnosti, ni strpljenja, ni sposobnosti promišljanja ',
napisao je, "nikakve teorije kompenzacije koja bi mi pomogla da se
suočim s tako strašnim, tako okrutnim, tako mahnitim stvarima; one su
tako neizrecivo strašne i nepopravljive te zurim u njih s gnjevom i goto-
vo obnevidjelih očiju."
Pokraj posljednje riječi poslije sam olovkom dopisala: Razieh.
25.
Na kakvim su sve strašnim mjestima bili moji studenti, iz kakvih su
mi mračnih kutova donosili vijesti! Nisam mogla otići, čak ni danas ne
mogu otići na ta mjesta, bez obzira na to koliko su mi puta o njima
pripovijedali. Ipak, mora da su Razieh i Mahtab doživjele i poneku
radost u toj ćeliji dok su, i ne znajući hoće li živjeti ili umrijeti, razgo-
varale o Jamesu i Fitzgeraldu. Možda radost i nije prava riječ. Spominjem
to jer nisam zamišljala da će na takvom mjestu misliti na moje najdraže
romane, moje dragocjene glasnike iz nekog drugog svijeta. Mislim na
Razieh u toj ćeliji, i na Razieh nasuprot streljačkome vodu jedne noći,
možda iste one noći kad sam ja čitala Dugi oproštaj i Bostonjanke.
Sjećam se da me je još onda kod Razieh najviše iznenadila njezina
ljubav prema Henrvju Jamesu. Sjećam se nastave na Sveučilištu Alzahrah
i svih svojih frustracija povezanih s njime. Posebnost toga takozvanog
sveučilišta bila je da je bio jedini ženski fakultet u Iranu. Imao je mali
kampus s prekrasnim zelenim vrtom i tamo sam, prve godine nakon
povratka držala dva kolegija a istodobno sam predavala na Teheranskom
220
sveučilištu. Bila sam zapanjena kad sam na ispitima nakon prvog semes-
tra shvatila da većina studentica naprosto ponavlja moja predavanja,
umjesto da odgovara na pitanja. Kod četiriju studentica to je ponavljanje
bilo upravo nevjerojatno doslovno. Očevidno su ispisale od riječi do
riječi sve što sam rekla o romanu Zbogom oružje, uključujući i poštapalice
tipa "znate" i moje digresije u vezi s Hemingvvavevim privatnim živo-
tom. Ispravljajući te tekstove, doživjela sam ih kao neobičnu parodiju na
moja predavanja.
Pomislila sam da su djevojke možda prepisivale; bilo mije nezamisli-
vo da bi mogle tako precizno ponoviti predavanja ne služeći se
bilješkama. Kolege su me, međutim, obavijestili daje to uobičajena prak-
sa: studentice uče napamet sve što im nastavnici kažu i onda na ispitu
izgovaraju njihove riječi ne promijenivši ni slovca.
Na prvom predavanju nakon ispita bila sam bijesna. Bila je to jedna
od rijetkih prilika kad sam se u svom nastavničkom pozivu naljutila i
to pokazala u predavaonici. Bila sam mlada i neiskusna, i mislila sam da
se neki standardi podrazumijevaju i da ih se mora poštivati. Sjećam se
da sam im rekla kako bi bilo bolje da su prepisivale - prepisivanje
barem iziskuje neku domišljatost - nego da ponavljaju moja preda-
vanja od riječi do riječi, da u odgovore ne unesu niti trunku osobnog
stava... Nisam se mogla zaustaviti, i dok sam tako govorila osjećala sam
sve veću opravdanost svoje indignacije. Bila je to vrsta ljutnje koja vas
cijelu obuzme, koju odnosite kući kako biste je podijelili s obitelji i s
prijateljima.
Sve su djevojke Šutjele, čak i one koje nisu počinile grijeh koji sam
im pripisala. Rano sam završila s nastavom no "grešnice" i još neke ostale
su poslije nastave u želji da se opravdaju. Bile su krotke čak i u svojoj
obrani: željele su da im oprostim, no tako su ih učili; većina profesora to
od njih očekuje. Dvije su se djevojke rasplakale. Što su mogle učiniti?
Nikad nisu naučile nešto bolje. Od prvoga dana, kad su krenule u
osnovnu školu, rečeno im je da uče napamet. Rečeno im je da njihovo
mišljenje uopće nije važno.
Razich se zadržala nakon što su ostale otišle. Rekla mi je da želi sa
mnom razgovarati.
— To nije njihova greška — rekla je. — Hoću reći, i jest na neki način,
ali uvijek sam mislila da ste vi od onih osoba kojima je stalo. - Zatekao
me prizvuk prigovora u njezinu glasu. - Da, to je svakako lakši način -
221
rekla je mirno.-Ali morate imati na umu odakle mi dolazimo. Većina tih
djevojaka nije nikad ni od koga dobila pohvalu. Nikad im nije rečeno da
su u bilo čemu dobre i da trebaju misliti svojom glavom. Sada vi dolazite
i kritizirate ih, optužujete ih da su izdale načela čijoj ih vrijednosti nitko
nije podučio. Morali ste drukčije postupiti.
Stajala je preda mnom, ta mala djevojka, moja studentica, i čitala mi
bukvicu. Sigurno nije prešla dvadesetu, ali nekako je uspjela djelovati
autoritativno a da pri tom ne bude nepristojna. — One vole vaša preda-
vanja — rekla je. — Čak su naučile voljeti i Catherine Sloper, iako nije
lijepa i nedostaje joj sve ono što bi one željele pronaći u junakinji ro-
mana.
Rekla sam joj:
— U ovim revolucionarnim vremenima teško da nas može iznenadi-
ti činjenica da studentice ne mare previše za kušnje i patnje neugledne,
bogate američke djevojke potkraj devetnaestog stoljeća.
Ali ona se snažno pobunila:
— U ovim revolucionarnim vremenima - rekla je - samo im je još
više stalo. Ne znam zašto imućni ljudi uvijek misle da oni siromašniji od
njih ne žele imati lijepe stvari — da ne žele slušati dobru glazbu, jesti
dobru hranu ili čitati Henrvja Jamesa.
Bila je ona krhka djevojka, vitka i tamnooka. Mora da je njezina
ozbiljnost bila teret krhkosti njezina stasa. Pa ipak, nije bila slaba: ne znam
kako je osoba tako nježna izgleda mogla ostavljati dojam tolike čvrstine.
Razieh. Ne sjećam se njezinog prezimena, ali njezino ime sada mogu
navesti bez straha da ću ju ugroziti — jer je mrtva. Ironično je da se prava
imena mogu koristiti jedino za one koji su mrtvi. Razieh je uživala
poštovanje svojih kolegica s fakulteta i u to vrijeme, duboko prožeto ide-
ologijom, slušale su je djevojke obaju ekstremnih ideoloških opredje-
ljenja. Bila je aktivna članica Organizacije mudžahedina, ali to je nije
spriječilo da prepozna njihovo licemjerje. Ostala je bez oca, a majka joj
je zarađivala za život radeći kao čistačica. I Razieh i njezina majka bile
su duboko religiozne, i upravo ju je pobožnost privukla Mudžahedini-
ma: osjećala je prezir spram pristaša islama koji su došli na vlast.
Razieh je bila nevjerojatno osjetljiva na ljepotu. Rekla je:
— Znate, cijeli sam život živjela u siromaštvu. Morala sam krasti
knjige i švercati se u kinu. Ali, Bože, kako sam voljela knjige! Ne
vjerujem da je ikoje bogato dijete toliko uživalo u Rebecci ili u
222
Prohujalo s vihorom kao ja, kad bih posudila prijevod iz kuća u kojima
je radila moja majka. Ali James — on je tako različit od bilo kojeg dru-
gog pisca kojeg sam čitala. Mislim da sam zaljubljena u njega — dodala
je smijući se.
Razieh je bila neobična mješavina oprečnih strasti. Bila je ogorčena i
odlučna, stroga i kruta, a istodobno voljela romane i pisanje istinskom
strašću. Rekla je da ne želi pisati nego predavati. Bila je spisateljica kojoj
nije bila pružena prilika da se izrazi. Rekla je:
— Zavidimo ljudima poput vas i željeli bismo biti poput vas; kako to
nismo mogli, uništili smo vas.
Nakon mog odlaska sa Sveučilišta Alzahrah, vidjela sam je samo jednom.
Mislim daje osjećala kako sam ih iznevjerila kad sam otišla s njihova malog
koledža da bih predavala na Tcheranskom sveučilištu. Rekla sam joj da dođe
na moja predavanja, da ostanemo u vezi. Ali nikad nije došla.
Nekoliko mjeseci nakon krvavog prosvjeda u ljeto 1981. šetala
sam širokom osunčanom ulicom pokraj Teheranskog sveučilišta i
ugledala kako mi ususret dolazi sitna krhka figura umotana u crni
čador. Privukla mi je pozornost time što je na trenutak zastala.
zatečena. Bila je to Razieh. Nije me pozdravila i u njezinu sam
pogledu pročitala odbijanje, molbu da se pravim kako je ne prepo-
znajem. Pogledale smo se i prošle jedna pokraj druge. Nikad neću za-
boraviti taj letimičan pogled, i njezino vrlo krhko, sićušno tijelo,
njezino usko lice i velike oči — kao u sove ili u davolka iz bajke.
26.
U spomen na svoju studenticu Razieh napravit ću digresiju i govoriti
o njezinoj najdražoj knjizi. Neka joj to bude neka vrsta nekrologa.
Stoje u Washington Squoren toliko uzbuđivalo Razieh?
Istini za volju, postojala je neka sličnost — donekle je prepoznavala
sebe u nesretnoj junakinji iz knjige — ali nije sve bilo tako jednostavno.
Washington Saunre na prvi pogled ne djeluje kao komplicirana knjiga,
pa ipak, junaci nas dovode u nedoumicu: postupaju suprotno našim
očekivanjima - počevši s glavnim likom, Cathcrinc Sloper. Catherine je
žrtva svog inteligentnog i imućnog oca, koji ju prezire i omalovažava.
223
Odanoj i stidljivoj kćeri ne može oprostiti gubitak ljubljene supruge
umrle pri njezinu rođenju. Osim toga, ne može prijeći preko svojeg
razočaranja činjenicom da Cathcrine nije izvanredno inteligentna i lijepa
djevojka. Cathcrine je uhvaćena i u stupicu svoje ljubavi prema Morrisu
Townsendu,prema njezinim riječima,"prekrasnu" mladom raspikući koji
je snubi i udvara joj se zbog njezina novca.Taj zlosretni trijumvirat upot-
punjuje gda Penniman, plitka, sentimentalna i nasrtljiva teta - udovica
koja pokušava utažiti Catherininc romantične težnje zagovarajući skla-
panje dogovorenog braka.
Catherine je neobična junakinja, čak i za Jamesa. Ona je suprotnost
našem poimanju onoga što bi junakinja trebala biti: snažna, zdrava,
otvorena, bezazlena i neposredna. Pritiješnjena je između tri slikovita,
oštroumna, sebična lika koji je iskorištavaju i podcjenjuju dok ona osta-
je odana i plemenita. Jednu za drugom James lišava Cathcrine osobina
koje bi je činile privlačnom junakinjom, a što njoj oduzme pridoda
trima ostalim likovima. Morrisu Townsendu poklanja "ljepotu" i proni-
cljivost; gdi Penniman makijavelističku ljubav spram zaplotnih radnji; a
dr. Sloperu ironiju i inteligenciju. Ali pritom ih lišava jedinstvene
kvalitete kojom se ističe njegova glavna junakinja: suosjećajnosti.
Poput mnogih heroina, Catherine je u krivu; sklona je samozava-
ravanju. Vjeruje daje Morris voli, i odbija povjerovati u očeva uvjera-
vanja u suprotno. James ne voli da njegovi junaci i junakinje budu bez
mane. Ustvari, svi oni čine greške kojima uglavnom nanose štetu sami-
ma sebi. Njihove pogreške, poput kobnih postupaka u klasičnoj tragedi-
ji, postaju ključne za njihov osobni razvoj i stjecanje zrelosti.
Dr. Sloper, najnegativni)i od tri lika, najmanje griješi. Korektan je
u svom profesionalnom i privatnom životu, i gotovo nikad ne griješi
u procjeni budućnosti svoje kćeri. Ispravno i s uobičajenim
prizvukom ironije predviđa da će gda Penniman pokušati uvjeriti
njegovu kćer kako je neki "mladić s brkovima u nju zaljubljen. To će
biti posvemašnja laž; nijedan mladić s brkovima ili bez njih nikad se
neće zaljubiti u Catherine". Dr. Sloper od početka sumnja u časne
namjere Morrisa Tovvnsenda prema Catherine, i čini sve što može ne
bi li spriječio taj brak. Ali nikada ne uspijeva prodrijeti u srce svoje
kćeri. Ona ga neprestano iznenađuje, jer ju zapravo ne poznaje. On
podcjenjuje Catherine, ali čini i nešto gore: njegov je grijeh pomanj-
kanje ljubavi.Jer Catherinino će srce biti dvaput slomljeno —jednom
224
zbog čovjeka za kojeg je vjerovala daju voli, a drugi put zbog oca.
On je kriv za isti zločin za koji optužuje Morrisa, naime za
nedostatak ljubavi prema vlastitoj kćeri. Kad pomislim na dr. Slopera,
sjetim se jedne Flaubertovc misli: "Morate imati srce da biste
proniknuli u srca drugih ljudi". A sjetim se i ubogoga g. Ghomija,
posve lišenog takvih istančanosti - ili, radije, blaženog g. Ghomija za
kojega takvi obziri ne postoje: u njegovoj knjizi kći mora slušati oca
i to je kraj priče.
Dr. Sloper nikad ne shvaća potrebe svoje kćeri. Prigovara njezinoj
nedovoljnoj obrazovanosti, a ne uvida njezinu skrivenu čežnju prema
glazbi i kazalištu. Uočava njezine nepromišljenosti, ali previđa njezinu
silnu potrebu da bude voljena. Catherine, koja je "iznenada razvila
živahan ukus za haljine" nije slučajno za prvi susret s Morrisom
Tovvnsendom, na vjenčanju svoje sestrične, odjenula crvenu satensku
haljinu. Pripovjedač nas obavještava kako je "njezina isprika" bila
"prilično nemušto izražena želja da iskaže svoju prirodu: pokušala je
biti rječita preko odjeće i nadoknaditi svoju plahost u razgovoru
kićenom izražajnošću svoje haljine". Haljina je ispala promašaj; boja joj
nije pristajala i činila ju je deset godina starijom. Haljina je bila i pred-
met očevih zajedljivih komentara. Te večeri Catherine je upoznala
Morrisa i zaljubila se u njega. U dva navrata otac je propustio priliku
razumjeti je i pomoći joj.
Na taj način dr. Sloper počinja grijeh koji se u fikciji najteže isku-
pljuje — grijeh sljepoće. "Samilost je ključna riječ", kaže pjesnik John
Shade u Nabokovljevoj Blijedoj vatri. Obzirnost prema drugim ljudi-
ma, empatija, glavna je tema ovog romana. Ta osobina povezuje Jane
Austen s Flaubertom.Jamesa s Nabokovom i Bellovvom. Mislim da se
tako i rodio negativni junak modernog romana: biće bez suosjećanja,
bez empatije. Personalizirana inačica dobra i zla preuzima i individuali-
zira arhetipske pojmove, poput hrabrosti i junaštva, koji su definirali ep
ili baladu. Junak postaje osoba koja pod svaku cijenu nastoji sačuvati
svoj osobni integritet.
Mislim da bi se većina mojih studenata složila s takvim određenjem
zla, jer je ono vrlo blisko njihovu iskustvu. Nedostatak empatije bio je,
prema mome mišljenju, temeljni grijeh islamskog režima, iz kojega su
proizašli svi ostali. Moj je naraštaj iskusio individualnu slobodu i izgu-
bio ju; koliko god bolan bio taj gubitak, sjećanje na nj štitilo nas je od
225
pustoši sadašnjosti. Ali čime se mogla zaštititi nova generacija? Poput
Catherine, ti su mladi ljudi na bizarne načine iskazivali svoje želje,
čežnje, potrebu da se izraze.
Kroz iskustvo očeva zanemarivanja, tetinih manipulacija i,
napokon, napuštanja od strane prosca, Catherine Sloper na bolan način
uči kako se usprotiviti svakome od njih - ne na njihov, nego na svoj,
tih i smjeran način. U svakom smislu ona uspijeva sačuvati vlastiti
način nošenja s događajima i s ljudima. Ocu se opire čak i na njegovoj
samrtnoj postelji i ne želi mu obećati da se nikad neće udati za
Morrisa, iako to nema namjeru učiniti. Odbija "otvoriti srce" svojoj
teti i utažiti njezinu sentimentalnu znatiželju, a na posljednjoj stranici
knjige, u prigušeno veličanstvenu prizoru, odbija ruku svoga pre-
vrtljivog ljubavnika koju joj je ponudio nakon dvadeset godina čeka-
nja. Svakim svojini činom ona iznenađuje ljude oko sebe. Njezin pos-
tupak prema svakome od njih ne proizlazi iz želje za osvetom, nego iz
osjećaja doličnosti i dostojanstva — dvaju staromodnih pojmova tako
dragih Jamesovim junacima.
Catherine jedina posjeduje sposobnost da se promijeni i da sazrije,
iako ovdje, kao i u mnogim drugim Jamesovim romanima, naša
junakinja plaća visoku cijenu za tu promjenu. I zapravo se osvećuje i
ocu i proscu: odbija im se povinovati. Na kraju je ona pobjednica.
Ako se to može smatrati pobjedom. Ima opravdanja za Jamcsovo
zahtijevanje prava na "imaginaciju nesreće"; toliki su njegovi junaci na
kraju nesretni, no on ih ipak okružuje aurom pobjede. Činjenica je da
njihov značaj u tolikoj mjeri počiva na potrebi za cjelovitošću da za
njih pobjeda nema ničeg zajedničkog sa srećom. Prije će je naći u
čuvanju vlastitog integriteta, slijedeći unutarnji poriv koji ih čini
cjelovitim bićima. Njihova nagrada nije sreća — ključni pojam u roma-
nima Jane Austen, ali rijetko korišten u Jamesovu svijetu. Janiesovi
likovi stječu samopoštovanje. 1 postajemo uvjereni da je to najteže
dostižna osobina na svijetu kada na kraju posljednje stranice
IVashington Squarea, nakon što je Cathcrinein ogorčeni prosac otišao,
pročitamo: "Catherine je u međuvremenu u salonu ponovo uzela u
ruke svoj ručni rad, ovaj put, čini se, zauvijek."
226
27.
Još sam jednom pozvonila na njegova vrata, ali i opet nije bilo odgo-
vora. Odmaknula sam se od vrata i pogledala u prozor dnevne sobe: za-
vjese su bile navučene; sve je bilo boje pijeska i mirno. Tog poslijcpo-
dneva trebali smo se sastati u njegovu stanu, nakon čega je Bijan trebao
doći po mene i odvesti me prijateljima na večeru. Pomislila sam potraži-
ti telefonsku govornicu i nazvati ga, kad se pojavio susjed s vrećicom
voća, otvorio mi ulazna vrata i propustio me uz osmijeh dobrodošlice.
Zahvalila sam mu i potrčala uza stube.Vrata njegova stana bila su otvore-
na, a kako nije bilo odgovora ni kad sam ga ponovno zazvala, ušla sam.
Stanje bio vrlo uredan, sve je bilo na svome mjestu: stolac za ljulja-
nje, tepih, dnevne novine uredno presavijene na stolu, pospremljen
krevet. Prelazila sam iz prostorije u prostoriju tražeći neki neobičan znak,
neki trag koji će mi objasniti taj otklon od rutine. Vrata su bila otvore-
na.Vjerojatno je izišao nešto kupiti — možda kavu ili mlijeko — i ostavio
otvorena vrata da uđem. Kako inače objasniti njegovo odsustvo? Sto bi
drugo moglo biti? Jesu li možda došli po njega? Jesu li ga odveli? Nakon
što sam to pomislila, misao me više nije napuštala. Ponavljala sam je
poput mantre: odveli su ga, odveli su ga, odveli ...To nije bilo uobičajeno
- takve su stvari činili i prije, drugima. Jednom su prijatelji zatekli stan
nekog pisca otključan. Na kuhinjskome stolu našli su ostatke doručka,
žumance jajeta preliveno preko tanjura, komad tosta, maslac, džem od
jagoda, polupraznu čašu čaja. Svaka je prostorija svjedočila o nekom
nedovršenom činu: u spavaonici rasprcmljcn krevet; u radnoj sobi gomile
knjiga razbacane po podu i na velikom tapeciranom stolcu; na stolu je
bila otvorena knjiga, par naočala. Dva tjedna poslije saznali su da ga je
tajna policija odvela na ispitivanje. Takva ispitivanja bila su dio našeg
svakodnevnog života.
Ali zašto? Zašto bi ga odvodili? Nije bio politički angažiran, nije pisao
subverzivne članke. A opet, imao je toliko prijatelja .... Kako da znam da nije
potajno pripadao nekoj političkoj skupini, da nije bio gerilski voda? Pomisao
se činila besmislenom, ali svako je objašnjenje bolje od nikakvoga: morala
sam iznaći razlog iznenadnog odsustva čovjeka koji je živio tako ustaljenim
životom, koji je savjesno ispunjavao svoje obveze, koji je na sastanke uvijek
227
dolazio pet minuta prije dogovorenog termina, čovjeka koji je - iznenada
sam se dosjetila - namjerno stvorio sliku o sebi na osnovi svojih navika - one
su bile mrvice kruha koje su nas trebale dovesti do njega.
Pošla sam do telefona pokraj kauča u dnevnoj sobi. Da pozovem
Rezu, njegova najboljeg prijatelja? Ali tada ću i njega uznemiriti - bolje
je pričekati neko vrijeme; možda se vrati. A što ako se "oni" vrate i
zateknu me ovdje? Sud, šuti! Samo pričekaj, vratit će se začas. Pogledala
sam na sat. Kasni svega četrdeset i pet minuta. Samo? Pričekat ću još pola
sata, a onda ću odlučiti.
Pošla sam u biblioteku i promatrala redove knjiga složenih po sadrža-
ju i naslovu. Izvukla sam neki roman, i vratila ga. Uzela sam knjigu kri-
tika, i tada ugledala Eliotova Četiri kvartete. Da, to nije bio loš izbor.
Otvorila sam knjižicu kao što smo običavali otvarati knjigu velikog per-
zijskog pjesnika Hafeza, zatvarajući oči, postavljajući pitanje i tražeći
odgovor na mjestu na kojemu se prst nasumce zaustavi. Knjižica se otvo-
rila na stranici u sredini pjesme "Burnt Norton"; stranica je počinjala sa
stihovima."U mirnoj točci vrtnje svijeta. Ni tjelesno ni netjelesno. Ni od
ni prema; u mirnoj točci, nahodi se ples."
Zatvorila sam knjigu, vratila se do kauča i osjetila silnu iscrpljenost.
Zazvonio je telefon. Ako je prijatelj, spustit će slušalicu nakon treće
zvonjave. A ako nije? Što ako je on? Ostavio je vrata otvorena, nazvao me
kući, nije me našao, pa je nazvao ovdje. Ali, zašto mi nije napisao poruku?
Ja bih, u svojoj rastresenosti, možda bila zaboravila ostaviti poruku, ali on
ne bi — sjetio bi se. A što ako nije imao vremena napisati poruku, ili je nije
mogao napisati? Ako su došli po njega, nije mogao reći: "Pričekajte da
napišem poruku prijateljici, koju možete doći pokupiti poslije: 'Draga
Azar, žao mi je, nisam te mogao čekati. Ostani gdje jesi; uskoro će se
vratiti po tebe.'"
Iznenada me uhvatila panika. Moram nazvati Rezu, pomislila sam.
Dolje eh ga :vt/.ovem nego da umrem od tjeskobe. Dvije su glave pamet-
nije od jedne. Nazvala sam ga i objasnila mu situaciju. Glas mu je bio
umirujući, ali nije li u njegovim staloženim riječima bilo prizvuka
uspaničenosti? Rekao je:
— Pričekajte me pola sata, doći ću do vas.
Čim sam spustila slušalicu, požalila sam što sam ga nazvala. Ako treba
uslijediti nešto loše, zašto uplitati i drugu osobu, a ako je sve u redu ...
Vratila sam se primjerku Četiriju kvarteta, i ovaj put počela od početka,
228
od stihova koje sam naglas čitala kad sam prvi put proučavala Eliota na
fakultetu:
Vrijeme .sadašnje i vrijeme prošlo
Možda su oba u vremenu budućem prisutna,
A buduće vrijeme u prošlom je sadržano.
Ako je sve vrijeme vječno prisutno,
Sve je vrijeme neiskupivo.
Kako to da sam propustila misao o neiskupivosti sadašnjeg vremena,
a toliko sam puta dosad pročitala te stihove? Počela sam čitati glasno,
krećući se prostorijom u krugovima:
Što moglo je biti jest apstrakcija
Ostajući trajnom mogućnošću
Jedino u svijetu spekulacije.
Sto moglo je biti i što je bilo
Vodi jednome kraju, uvijek sadašnjemu.
Sada sam došla do najdražega dijela i bila sam na rubu suza:
Koraci odjekuju u sjećanju
Niz prolaz kojim nismo prošli
Prema vratima koja nikad nismo otvorili
U ružičnjak. Moje riječi odjekuju
Tako, u tvojoj duši.
Ali s kojim ciljem
Uznemiriti prašinu u vazi s ružinim lišćem
Ne znam.
Ponovila sam posljednja dva stiha i na svoj užas osjetila kako mi niz
obraze suze teku. Carobnjakov je prijatelj napokon stigao. Otvorila sam
mu vrata i odmah osjetila olakšanje, kao da sam na njega prenijela svoju
tjeskobu i strah. Uhvatio me za ruku i potapšao po leđima.
- Ne brinite se - rekao je. - On je smušen - možda su ga iznenada
pozvali na hitan sastanak redakcije. Znao bi nestati i biti danima odsutan
229
zbog neke svoje obveze. Ali s vama se jučer dogovorio o sastanku? Zar
nije mogao ostaviti poruku?
Nakon nekog vremena oboje smo sjeli na kauč, držeći se za ruke,
osjećajući se napuštenima i zbliženima sumnjom i strahom.
Nismo začuli otvaranje vrata nego ključ u ključanici. Zaboravio je
daje stan ostavio otključan. Ušao je i prve su mu riječi bile:
- Zao mi je. Izišao sam s Malim. - Izgledao je vrlo blijed i kad bi se
obrve mogle objesiti rekla bih da su se njegove objesile. Bio je to izraz
umora pomiješanog s krivnjom, kad je shvatio koliko smo se zbog njega
uznemirili.
— Pa, najmanje što ste mogli učiniti bilo je da se date uhititi ili da
dođete ovamo sa svojim istražiteljima — rekla sam slabim glasom — Kažete
da ste bili vani s Malim?
Tako je zvao odrasla mladića, osamnaestogodišnjeg maturanta kojega
je upoznao najednom od svojih predavanja u godini kad je buknula re-
volucija. Čarobnjak je bio vrlo naklonjen Malome, koji je želio studirati
medicinu, i bio oduševljen njegovim predavanjima o Eshilu i o
Chaplinu. Prošao je prijamni ispit s odličnim, ali nije se mogao upisati jer
je priznao da pripada vjerskom pokretu baha'i. Tijekom Šahove vla-
davine baha'i su bili zaštićeni i imali su brojne pristaše — grijeh koji režim
Šahu nikad nije oprostio. Nakon revolucije imovina im je bila oduzeta,
a vode ubijeni. Baha'i su pod novom islamskom vlašću lišeni građanskih
prava; izbačeni su iz škola, sveučilišta i s radnih mjesta.
Mali je lako mogao objaviti oglas u novinama, kao što su učinili
mnogi, i poreći da pripada '"dekadentnoj i imperijalističkoj sekti", odreći
se svojih roditelja - koji su, nasreću, bili u Europi - i tvrditi da gaje neki
ajatolah preobratio.To bi bilo dovoljno da mu se sva vrata otvore. Umje-
sto toga priznao je da je baha'i, iako nije prakticirao vjeru niti imao
religioznih sklonosti — i time si je oduzeo priliku da u medicini ostvari
izvanrednu karijeru —jer zacijelo bi bio vrstan liječnik.
Sada je živio sa starom bakom i obavljao povremene poslove — ni
na jednom se nije mogao dulje zadržati. U više je navrata radio u
ljekarni, što je bilo najbliže zanimanju liječnika. Nisam ga upoznala,
ali sam čula pripovijedati o njemu, o njegovoj izuzetnoj ljepoti, nje-
govoj ljubavi za muslimanku koja će ga morati ostaviti i udati se za
bogata starijeg čovjeka, a poslije će se, kao udana žena, pokušati nas-
taviti viđati s njim.
230
Mali je nazvao upravo prije ručka. Nakon duge bolesti baka mu je
umrla; nazvao je iz bolnice, napol u šoku. Stalno je ponavljao da ne zna
što da učini. Zato je Čarobnjak tako naglo izišao. Mislio je da će se brzo
vratiti, mnogo prije mog posjeta.
Zatekao je Maloga kako stoji ispred bolnice, pokraj dcžmekaste žene,
kao bez kostiju: svoje tete. Mali bi najradije zaplakao, ali plakanje pred
mentorom u kojega je gledao kao u Boga nije dolazilo u obzir — stoga
se ponio kao odrasla osoba, suzdržavajući suze, što je izgledalo još gore.
Baha'i nisu imali svoje groblje; režim ga je uništio u prvim godinama
revolucije, prerovavši grobove buldožerima. Govorilo se da je groblje
pretvoreno u igralište ili u park. Poslije sam saznala da je tamo podignut
centar za kulturu nazvan Bakhtaran. Sto učiniti kad vam baka umre, a više
nema groblja?
Ustala sam i stala koračati po prostoriji.
— Sjednite - rekao je, pokazujući mi na kauč pokraj sebe. - Sjednite
i smirite se. Ne vrpoljite se - tako valja.
Rekla sam:
Slušajte, prije nego nastavite dopustite da obavim jedan telefonski
razgovor. — Nazvala sam Dijana i rekla mu da ode na večeru bez mene, a
ja ću mu se pridružiti poslije. Kad sam se vratila, čula sam Rezu:
Zapanjujuća je ta opsjednutost potrebom da se ne prisvoje samo
dobra živih nego i mrtvih, — Na početku revolucije javni tužitelj dao je
buldožerom razrovati grob šaha Reze, srušiti nadgrobni spomenik i na
istome mjestu dao je postaviti javni zahod — čije je otvorenje obavio prvi
se njime posluživši.
Prekinula sam razgovor i pitala ih žele li kave. Izvadila sam tri različite
šalice i stavila ih na stol zajedno s vrčem kipuće vode i s instant kavom.
On je ustao, pošao do hladnjaka i donio kutiju Čokoladnih bombona;
uvijek savršen gospodin.
I tako je Mali posudio automobil od prijatelja i stajao tamo s tetom koja
je šmrcala. Nije ga mogao ostaviti da s tetom rijcšava pitanje kamo će s
tijelom i odlučio je poći s njima, usprkos glasnom protivljenju Maloga. Sjetio
se našeg dogovora i nazvao me kući, ali nitko se nije javio. Ne, nije se sjetio
nazvati Rezu, ili bilo kojeg drugog prijatelja. Ušao je u auto s Malim.
Odvczli su se do stražnjeg dijela bolnice gdje su im predali tijelo već
umotano u bijelu plahtu. Svaki je uhvatio za jedan kraj plahte i stavili su
tijelo u prtljažnik. Nastavili su se voziti do vrta izvan Teherana, gdje su
231
ga mislili sahraniti. Bojali su se da će ih zaustaviti - što će reći miliciji?
Kako da ih spriječe da otvore prtljažnik? Mali je bio zabrinut za auto-
mobil. Napokon, pripadao je njegovu prijatelju, a nije želio u priču
uvlačiti nevine ljude.
- Nevine ljude! - uzviknuo je Čarobnjak. - Možete li zamisliti da se
osjećate krivim zato što pokušavate pokopati baku, upriličiti joj bilo
kakvu sahranu, da o primjerenoj i ne govorimo?
Poželjela sam ga dodirnuti, ali bio je toliko zaokupljen svojim doživ-
ljajem te se činio nedodirljivim: u mislima je i dalje bio u automobilu,
vozeći se prema vrtu. Cesto sam se zatekla u situaciji da ne znam kako
nekoj osobi pokazati svoje suosjećanje. Kako da nekome tko vani govori
o silovanju i ubojstvu nevinih djevojaka kažete: "Zao mi je, suosjećam s
vašom boli." Čarobnjak i Nassrin bili su ona vrsta ljudi koja ne traži
sućut; očekivali su da ih razumijemo i da naša empatija bude primjerena
veličini njihove žalosti. Naravno, s njim je bilo još gore: osjećao se kri-
vim i bio je gnjevan.
Vozili su se autoputom kojim su prošli toliko puta prije toga, u smjeru
Kaspijskog jezera. Zemlja, stabla, planine klizili su pokraj njih. Teta nije
progovorila ni riječi; sjedila je na stražnjem sjedištu i povremeno bi se čulo
njezino šmrcanje i jecanje. Muškarci nisu mogli povesti neki ozbiljniji raz-
govor; bezvoljno su razgovarali o prošlogodišnjim dobitnicima Oskara.
Vrt je izgledao poput svakog drugog vrta; iza zida opeka od stvrdnu-
ta blata vidjelo se visoko drveće. Zatrubili su. Neki starac je otvorio vrata
i pustio ih da se uvezu. Pokazao im je nekoliko parcela s nadgrobnim
kamenima; dvije svježe iskopane rake bile su spremne. Obitelji umrloga
trebale su obaviti posljednji obred pranja tijela i umatanja u mrtvački
pokrov. Mali i teta ušli su u omanju zgradu, a Čarobnjak je ostao stajati
držeći u ruci mali buket dalija i narcisa koji je kupio putem. Ostalo je
brzo obavljeno, kao u snu; spuštanje tijela u zemlju, bacanje zemlje preko
njega, stajanje nekoliko trenutaka pokraj svježe zakopana groba i ostav-
ljanje cvijeća. Mali je platio starcu. Vratili su se u automobil i odvezli se
ravno do njegova stana: — I sada sam ovdje, vama na usluzi.
Pogledao me je i iznenadna toplina ozarila mu je oči:
- I ispričavam se - dodao je. - Kako neodgovorno od mene da nisam
pomislio kako biste se vi mogli osjećati!
Sjedili smo tamo još neko vrijeme. Ne sjećam se o čemu smo razgo-
varali. Tada sam ustala i rekla:
232
-Možete li mi, molim vas, pozvati taksi? - I on gaje pozvao. Kad je
zazvonilo zvonce na vratima, trebalo mi je neko vrijeme da navučem
ogrtač, pokrijem glavu šalom, nađem svoju torbu i pozdravim se. Nismo
razgovarali o razlogu mog posjeta — sve se sada činilo pomalo besmisleno.
Naravno, i sutra je dan, nazvat ću ga ponovo i dogovoriti drugi sastanak,
pa ćemo razgovarati. Zasada, obojicu sam poljubila u obraz, zahvalila
Rezi i požurila niza stube do automobila koji me čekao.
28.
Dvije noći prije objave prvog prekida vatre u "ratu gradova", neko-
liko je prijatelja došlo k nama pogledati Mogambo Johna Forda. G. Forsati
mije sada redovno donosio videokazete. Jednog je dana posve neočeki-
vano došao u moj ured noseći mali omot u ruci. Unutra je bila kazeta
filma Velik. Otada mi je stalno donosio filmove - uglavnom drugo-
razredne ili trećerazredne, američke proizvodnje. Navodno su ih islamisti
nabavljali od mornara na zadatku u Zaljevu - kojima je bilo dopušteno
gledati zabranjene filmove — i krijumčarili ih na obalu. Nakon nekog
vremena počela sam mu postavljati zahtjeve. Zamolila sam ga da pokuša
nabaviti klasične filmove, poput Julesa ijima i Modernih vremena, ili fil-
move Hovvarda Ha\vksa, Johna Forda, Bunuela ili Fcllinija.Ta su imena
za nj bila nova, i isprva je njihove filmove bilo dosta teško naći — možda
zato što su rijetko zanimali mornare. Jednoga dana donio je Mogatnbo.
Rekao je da mi ga poklanja. Nije mislio da bi mogao zavoljeti neki
stari film, ali dogodilo se, pa je pretpostavio da bi se i meni mogao svid-
jeti.
Te je noći zamračenje trajalo nekoliko sati i obuhvatilo je cijeli grad.
Sjedili smo pri svjetlosti svijeća, razgovarali i pili domaću višnjovku, dok
su povremene udaljene eksplozije prekidale inače opušten razgovor.
Sljedeće večeri objavljeno je da Irak pristaje na prekid vatre ako može
ispaliti posljednju raketu. Kao daje riječ o dječjoj igri — najvažnije je tko
ima zadnju riječ.
Prekid vatre trajao je samo dva dana. Vjerujući da će primirje potra-
jati, mnogi su se vratili u Teheran. Dućani su bili otvoreni dokasna, a ulice
pretrpane ljudima zaokupljenima novogodišnjom kupovinom. Nekoliko
233
sati prije no što je prekid vatre prekršen, kladila sam se s jednim prijate-
ljem koliko će trajati primirje.Takve su oklade postale uobičajene. Kladili
bismo se kada će i koliko raketa pogoditi grad. Na taj smo način smanji-
vali napetost, koliko god se turobnima činile neke od naših pobjeda.
Napadi su ponovo počeli u ponedjeljak, u pola jedanaest navečer. U
utorak rano ujutro šest raketa pogodilo je Teheran. Mnogi koji su se netom
vratili počeli su se hitro ponovo spremati za odlazak. Iznenadni tajac koji je
obavio grad povremeno je prekidao zvuk vojnih marševa koji su odjekivali
ulicama dopirući iz mošeja, vladinih ureda, iz zgrada Revolucionarnog
komiteta i iz privatnih kuća. Prekidale su ih "važne obavijesti" o raketnim
napadima na Bagdad i novim pobjedama nad "imperijalističkim cionističkim
neprijateljima".Trebali smo se veseliti tim "pobjedama svjetla nad tamom" i
tješiti se pomislju da Iračani trpe istu sudbinu.
29.
Sveučilišta su zatvorena 21. ožujka 1988., uoči iranske Nove godine i
ostala su zatvorena sve do prekida vatre, ljudi su bili umorni i činilo se
da više ne mare za vladine ukaze.Vjenčanja i proslave održavali su se bez
obaziranja na miliciju i revolucionarnu stražu. U crno odjeveni muškarci
na motorima — "peharnici smrti", kako su ih neki nazivali — nestali su s
poprišta bombardiranja, a sve su glasniji postajali povici očajnih i gnjev-
nih ljudi koji su psovah i Saddama i naš režim. Tih su dana dnevne
aktivnosti gotovo posve zamrle, a ljudi su sve češće smišljali načine da se
maknu iz kuće. Penjanje na gorje koje je okruživalo Teheran ili odlazak
na duge šetnje postali su dnevnom navikom, koja je omogućila stjecanje
mnogih novih, iako rijetko trajnih prijateljstava.
Ime iračkog diktatora u kućama se spominjalo jednako učestalo i
bilo poznato gotovo koliko i Homeinijcvo.jer je imao praktički jed-
nak nadzor nad našim životima. Njegov zlokoban utjecaj na našu
sudbinu nije se mogao izbjeći. Nije se mogla donijeti nikakva ozbilj-
nija odluka a da se pritom ne uzmu u obzir on i njegovi budući po-
tezi. Njegovo se ime pritom spominjalo često i gotovo nehajno. Bio
je glavni lik u dječjim igrama, a svaki njegov potez, prošli, sadašnji i
budući, bio je omiljena tema razgovora.
234
Zbog neprekidnog i koncentriranog iračkog bombardiranja većih
gradova, posebice Teherana, režim je bio prisiljen na stanovita
popuštanja. Prvi se put manje osjećalo prisustvo revolucionarne straže i
revolucionarnih komiteta; čuvari ćudoređa gotovo su se posve povukli s
ulica. U najdubljeg žalovanja Teheran je umio pokazati svoje najveselije
lice. Žene su u sve većem broju odbacivale propisane tamne boje i nosile
šalove živih boja; mnoge su se šminkale, a svilene su čarape postale
vidljivije ispod halja. Na obiteljskim proslavama slušala se glazba i pio
alkohol, bez straha od racija čuvara ćudoređa i bez potrebe za
podmićivanjem mjesnih komitetlija.
Područje gdje je režim i dalje nastojao zadržati svoj čvrsti stisak bilo
je, kakve li ironije, područje naše imaginacije. Na televiziji su se stalno
prikazivali dokumentarci o Prvom i Drugom svjetskom ratu. Dok su
gotovo puste ulice Teherana postajale sve življe i slikovitije, televizija nam
je prikazivala stanovnike Londona kako traže hranu u kontejnerima za
smeće, ili pak skutrene u podzemnim skloništima. Pripovijedali su nam
kako su stanovnici Staljingrada i Lenjingrada preživjeli strahovitu opsadu
grada hraneći se svojini mrtvim drugovima. Sve se to činilo s namjerom
da se opravda sve omraženiji i sve očajniji rat, o čijem kraju režim nije
želio ni razmišljati dok ne "oslobodi" cijeli Irak. Istodobno, takvim se
emisijama željelo zastrašiti i nadzirati nepokorno stanovništvo, ukaziva-
njem na mogućnost još veće nesreće i podsjećanjem da na zapadnim
bojišnicama nisu uvijek tekli med i mlijeko.
Počeli smo vjerovati glasinama. Tog proljeća stala se širiti nova vijest:
Irak je navodno posjedovao novu i mnogo snažniju raketu, kojom se bez
prethodnog upozorenja može gađati bilo koji dio grada. Komentirali smo
kako možemo biti zadovoljni dok nas gađaju obične bombe i molili se da
nas poštede raketa. Naposljetku, u travnju, napale su nas upravo te rakete
kojih smo se bojali. Ubrzo nakon toga irački je napad kemijskim oružjem
na kurdski grad u Iraku najavio još mračniju perspektivu. Najnovije gla-
sine tvrdile su da Irak planira upotrijebiti kemijsko oružje i protiv
Teherana i drugih većih gradova. Režim je iskoristio tu vijest da bi stvo-
rio masovnu paniku. Dnevne novine izašle su s posebnim prilogom o mje-
rama zaštite od kemijskog napada: uveden je novi znak za uzbunjivanje —
ovaj put zelena opasnost. Nekoliko zračnih uzbuna koje su najavile opas-
nost od napada kemijskim oružjem nisu samo izazvale opću paniku nego
su nas i uvjerile da nitko ne može izbjeći paralizirajući učinak te nove pri-
235
jetnje. Proglašen je "Dan borbe protiv kemijskog oružja", tijekom kojega
je revolucionarna straža paradirala ulicama u svojim vozilima, s plinskim
maskama na licu, zaustavivši promet u velikom dijelu grada.
Ubrzo nakon toga raketa je pogodila pekarnicu u gusto napućenom
dijelu Teherana. Ljudi koji su se okupili vidjeli su oblake brašna koji su
se dizali u nebo. Netko je povikao: "Kemijska bomba!" U nastaloj
pometnji i međusobnom sudaranju ljudi i automobila bilo je mnogo
povrijeđenih. I, naravno, revolucionarna je straža s plinskim maskama
pristigla u pomoć s dobranim zakašnjenjem.
Dotada su već mnogi dijelovi grada bili obilježeni vidljivim trago-
vima raketnih napada, koji su se nastavljali jednakom žestinom. Na
nizovima kuća i dućana bili su razbijeni prozori; štete na nekim ku-
ćama bile su i ozbiljnije; od nekih su kuća ostali samo goli zidovi i
ruševine. Odlazeći u posjet prijatelju, ili u dućan, ili u samoposlugu,
vozili bismo se pokraj tih znakova kao da se krećemo duž simetrične
krivulje. Počeli bismo vožnju uspinjući se krivuljom devastacije dok
ne bismo stigli do posve srušenog dijela na vrhu ulice, nakon čega
bismo se postupno spuštali do prepoznatljivih dijelova i napokon sti-
zali na svoj cilj.
30.
Minu nisam dugo vidjela, a svečanosti u povodu iranske Nove godine
bile su dobra prigoda da obnovimo druženje. Jasno se sjećam dana kad
sam je posjetila u njezinoj kući, jer su se s tim posjetom preklopila još
dva važna događaja: bivši kolega se trebao vjenčati iTcheran je pogodilo
sedam raketa. Prva eksplozija odjeknula je kad sam izlazila iz cvjećarnice.
Prodavač, nekoliko prolaznika i ja stajali smo i gledali oblak koji se dizao
nad sjevernim dijelom grada. Izgledao je bijel i dosta bezazlen, poput
djeteta koje je upravo počinilo ubojstvo.
Mina se razveselila kad me ugledala. U to sam vrijeme ja bila gotovo
jedina njezina veza s akademskim svijetom. Njezina je obitelj prodala
veliku vilu i preselila se u novu kuću, manje sablasnu inačicu one stare.
Mina je i dalje bila odjevena u crno. Oslabila je i djelovala nesretno.
Rekla mi je da pati od napada depresije i da uzima lijekove.
236
Prilično sam se uporno raspitivala o njezinoj nedovršenoj knjizi o
Jamesu. U svojoj naivnosti previše sam pojednostavnila problem, vjeru-
jući da će ukoliko nastavi s pisanjem knjige i sve ostalo doći na svoje.
Rekla je da ne namjerava nastaviti s radom. Trebalo joj je vremena da
odahne, dodala je poslije, da bi se ponovno uspjela usredotočiti na posao.
U međuvremenu, prevela je knjigu Suvremeni psihološki roman Leona
Edela, a upravo je prevodila Razvoj romana lana Watta. Rekla je:
- Naravno, te knjige u današnje vrijeme više nisu u modi. Svi su
zaokupljeni postmodcrnom. Ljudi čak i ne čitaju samu knjigu - toliko
ovise o nekom pseudo-filozofu koji im treba reći o čemu se u knjizi radi.
Rekla sam joj da se ne brine, da nitko danas ne proučava ni Jarnesa,
da ni on nije u modi, što je zacijelo znak da se obje bavimo pravim
stvarima.
Mina je bila precizna i pedantna prevoditeljica. To je stvorilo
poteškoće s izdavačem koji je želio da prevoditelj učini tekst "pristu-
pačnim" publici. Prczirala je postojeće prijevode Virginijc Woolf.
Odbijala se u Edelovoj knjizi služiti citatima iz iranskog prijevoda
Gospođe DaIloway, zbog čega je imala dodatnih problema.
Raspitivala se o mojim predavanjima. Rekla sam joj da smo studenti i ja
imali poteškoća s Jamesom, posebno s njegovom prozom. Nasmiješila se.
Znači da su vaši studenti u dobrom društvu - rekla je— Neki od
najboljih kritičara i pisaca žalili su se da imaju poteškoća s njim.
Da, no naš je problem bio drukčije prirode. Zadala sam im da
pročitaju nedvojbeno teže romane Nabokova i Jovcea ali ne znam zašco
su imali više problema s Jamesom. Površinski realizam teksta stvara im
iluziju da će ga lakše razumjeti, a samo ih još više zbunjuje. Htjela sam
vas nešto pitati: znate li možda što znači pridjev "fuliginous"40? James ga
koristi u Bostonjankama kad opisuje nečije oči i u Ambasadorima, pri opisu
Waymarshova lica. Što mu znači ta vražja riječ? Nisam je uspjela pronaći
ni u American Heritage Dictionary.
Mina nije mogla dopustiti da nastavim; njezina odanost Jamesu to
nije dopuštala. Poput Catherinc Sloper i ona je imala "nepomućeno
srce" i usprkos izvanrednu umu ponekad je stvari shvaćala previše
doslovno. Rekla je vidljivo uzbuđena:
- Kako se drukčije nego davanjem punoće i začudnosti riječima mo-
že stvoriti iluzija života? Zar razmišljate o tome da odustanete od njega?
'"' r.ngl.,fuliginous = garav
237
Jednom davno već mi je postavila to pitanje i svako malo bi se izno-
va zabrinula zbog toga. Rekla sam:
- Ne, naravno da neću. Kako da preskočim romanopisca koji pri
opisu izvanredne žene ne kaže da je briljantna ili sjajna nego govori o
"nezasjenjivoj gospođici B"? Kad bih barem mogla preuzeti od njega tu
istančanost jezika. No pokušajte razumjeti i tu djecu - imajte na umu da
su odgajana na Steinbeckovu Biseru.
Pripovijedala sam joj o tome koliko nam je bilo zabavno kad smo
odabirale najbolje i najgore ulomke. Mahshid je izabrala ulomak u kojem
se spominju "stabla koja pohode ptice", a Nassrin je pročitala ulomak iz
Ambasadora koji opisuje objed pokraj vode:"...već sam način na koji mu
je Madame dc Vionnct, sjedeći nasuprot njemu ponad blistavobijclog
platnenog stolnjaka. preko omleta s rajčicom i boce ehablisa boje slame,
zahvalila na svemu osmjehnuvši se poput djeteta, dok joj je za razgovo-
ra pogled sivih očiju lutao amo—tamo, vraćao se okolnomc toplom pro-
ljetnom zraku, u kojemu se već naslućivalo rano ljeto, i tada se iznova
spuštao na njegovo lice i njihova ljudska pitanja."
Ti razgovori s Minom, prividno tako nepovezani s događajima koji
su nas okruživali, bili su velik izvor zadovoljstva za obje. Tek sada, kad
pokušavam prikupiti komadiće mozaika tih dana, otkrivam kako smo
malo, ako uopće, govorile o svojim osobnim životima — o ljubavi i braku
i o tome kako je imati djecu ili nemati ih. Činilo se kao da nas je - ako
se izuzmu razgovori o književnosti — politika progutala i isključila sve
osobno ili privatno.
31.
Jedna od posljednjih raketa koje su bačene prije prekida vatre
pogodila je susjednu kuću u pokrajnjoj uličici, u kojoj je živio par naših
prijatelja sa svojom najmlađom kćeri. Nedaleko od stana imali su izda-
vačku kuću i knjižaru u kojoj su se okupljali mnogi iranski intelektual-
ci i pisci i vodile se žive rasprave do kasno u noć. Večer prije toga neko-
liko naših prijatelja, uključujući i Laleh, zadržalo se kod nas i gledali smo
filmove gotovo do zore. U ugodnoj pometnji pune kuće priredili smo
doručak koji se sastojao od kruha, svježeg vrhnja, domaće marmelade i
238
kave. Bila sam u kuhinji kad sam osjetila kako se kuća trese kao da će se
srušiti. Udar se osjetio jako blizu. Uskoro smo otkrili koliko blizu.
Nakon što je pala bomba mnogi su ljudi potrčali prema pogođenom
mjestu, dok su deseci drugih, uglavnom žena i djece, krvareći, vičući, plačući
i psujući potrčali u suprotnom smjeru. Kad je stigla revolucionarna straža a
potom i ambulantna kola. krici su postali glasniji. Ekipa revolucionarne
straže oprezno je pretraživala teren. U dvorištu kuće pred kojom se raketa
zabila, ležalo je dvoje onesviještene djece. Redari su iz ruševina izvukli tijela
dviju mrtvih žena; jedna je bila vrlo mlada, u šarenoj kućnoj haljini. Druga
je bila srednjih godina i krupna: suknja joj se tijesno pripila uz bokove.
Sljedeće večeri pošli smo tješiti prijatelje. Sipila je kišica; zrakom se
širio miris svježe zemlje i proljetnog pupanja. U blizini pogođene kuće
okupila se mala skupina ljudi. Domaćica nas je uvela u stan, ljubazna kao
i uvijek, i poslužila nas miomirisnim čajem i vrlo ukusnim kolačima.
Nekako je uspjela ispuniti kuhinju velikim ćupovima jorgovana.
Prozori su se rasprsnuli. Komadići stakla zabili su se u vrijedne slike na
zidovima i naši su prijatelji proveli noć skupljajući staklo iz različitih dijelo-
va kuće. Smiješeći se, domaćica nas je povela na krovnu terasu. Iza nas
uzdizalo se moje voljeno gorje, a ispred nas bile su tri srušene kuće. U naj-
manje stradaloj, muškarac i žena tražili su stvari koje su preostale od onoga
stoje zacijelo bio drugi kat zgrade. Kuća u sredini bila je posve srušena.
32.
Rat je završio kao što je i počeo, iznenada i tiho. Barem se nama
tako činilo. Posljedice rata okruživat će nas dugo, možda zauvijek.
Najprije smo se osjećali zatečeni i pitali se kako se vratiti onome što
smo prije rata smatrali svakodnevnim životom. Islamski je režim
nevoljko pristao na mir u nemogućnosti da dalje uzvraća iračke udare.
Stalni porazi na bojišnici bacili su mnoge pripadnike milicije i revolu-
cionarne straže u stanje očaja i razoćaranosti. Moral pristaša režima bio
je nizak. Ajatolah Homeini obznanio je da mir za nj znači "ispijanje
čaše otrova". To se raspoloženje osjećalo i na sveučilištima, a posebno
medu pripadnicima milicije, ratnim veteranima i njihovim obiteljima:
za njih je mir značio poraz.
239
Rat s vanjskim neprijateljem bio je završen, ali je rat s unutarnjim tra-
jao. Kratko nakon potpisivanja mirovnog sporazuma, ajatolah Homeini
osnovao je tročlanu komisiju koja je obilazila iranske zatvore, provjerava-
jući medu političkim zatvorenicima stupanj privrženosti režimu. Nekoli-
ko tisuća ljudi - medu njima neki koji su godinama čamili u zatvorima
čekajući suđenje i neki koji su odslužili kaznu i čekali su da budu pušteni
- bilo je pogubljeno po kratkom postupku i u tajnosti. Tako su žrtve
masovnih pogubljenja bile ubijene dvaput - drugi put tišinom i anonim-
nošću koje su okruživale njihovo pogubljenje, uskraćivanjem bilo kakvog
objašnjenja i službene potvrde njihove smrti. Na taj je način, da parafrazi-
ramo Hannah Arendt, stavljen pečat na činjenicu da zapravo nikad nisu
ni postojali.
Kad je napokon ponovo počela nastava, nastavili smo tamo gdje smo i
prekinuli. Nekoliko je klupa bilo uklonjeno, neki su studenti tajanstveno
nestali a drugi se na neobjašnjiv način upisali, ali inače se gotovo i nije pri-
mjećivalo da je sveučilište bilo zatvoreno dulje od dva mjeseca. Nije bilo
slavljeničke atmosfere, tek opći osjećaj umornog olakšanja.
Bio je to početak gubitka iluzija i otrežnjenja. Rat je bio izgub-
ljen, gospodarstvo je bilo uništeno, a posao se teško nalazio. Oni koji
su poslani na front prije no što su stekli bilo kakve kvalifikacije ovisili
su o naknadi koja im je bila obećana kao ratnim veteranima. Ali ni
ona nije pravedno raspodijeljena. Većina islamskih fundacija utemel-
jenih u ime mučenika rata pretvorila se u izvor bogaćenja svojih
korumpiranih čelnika. Kasnije će "djeca revolucije" razotkriti ogro-
mne razmjere te korupcije i pobuniti se protiv nje. Pripadnici islam-
skih organizacija okusili su vlast i zapadnjačke blagodati; novostečenu
moć uglavnom su iskoristili za stjecanje povlastica koje su drugima
bile uskraćene.
Islamski džihad, studentska organizacija kojoj je pripadao g.
Forsati, postala je nakon rata liberalnija i ulazila u otvoreniji sukob s
članovima konzervativnije Islamske studentske organizacije. Kad je
nastava ponovo počela, g. Forsatija sam viđala češće. Film je bio nje-
gova strast i želio je osnovati tvrtku koja bi se bavila video i filmskom
distribucijom. Uz njegovu pomoć uspjela sam organizirati niz kul-
turnih programa na sveučilištu. Sam nije bio naročito kreativan; nje-
gova se kreativnost iskazivala u benignom obliku brige za vlastitu
promidžbu i osobno napredovanje.
240
Najprije mi se činilo da je g. Ghomi postupno nestao iz mog života,
kao kad izblijedi stari film. No bila sam u krivu: nakon kraćeg izostanka
ponovno je pohađao predavanja i nepromijenjenom je žestinom napadao
Jamesa i druge romanopisce o kojima sam govorila. Njegova mržnja i
gnjev su porasli i preobrazili se u gotovo djetinjaste ispade. Ali mi smo se
promijenili. Nekako više nismo na nj obraćali toliku pozornost; kad bi
govorio ostali bi ga prekidali. On i njegovi prijatelji svakodnevno su nas
upozoravali na to da Saddam doduše više ne predstavlja prijetnju, ali pri-
jetnja Zapada, imperijalizma, cionista i njihovih unutarnjih pristaša nije
nestala. Bili smo preumorni da bismo se potrudili odgovoriti mu.
U predzadnjem redu klupa uz prozor, gdje su nekad sjedili g. Ghomi
i g. Nahvi, uočila sam mirnog mladog muškarca, učitelja u osnovnoj
školi. Nazovimo ga g. Dori i pođimo dalje. Pogledom sam prelazila s g.
Forsatija i Hamida prema drugoj strani učionice, gdje su sjedile Mahshid,
Nassrin i Sanaz. U srednjem redu, sjedište uz prolaz zauzela je Manna.
Zadržala sam se na trenutak na Manninu nasmijanu licu i potoni pogle-
dom nastavila prelaziti po predavaonici — tražila sam Nimu.
Dok sam pogledom prelazila od Mannc do Nime i natrag, prisjećala
sam se dana kad sam ih prvi put ugledala na predavanju. Oči su im blistale
jednakim sjajem, i svaki put kad bi se urotnički došaptavali podsjetili bi me
na moju djecu i razvedrili me. U međuvremenu je i priličan broj zain-
teresiranih "autsajdera" počeo slušati moja predavanja. Bilo je tu i bivših
studenata koji su nastavili dolaziti na predavanja, studenata s drugih
sveučilišta, mladih pisaca i stranaca koji su se naprosto tu zatekli. Rijetko
su bili u prigodi raspra%:ljati o engleskoj književnosti i željeli su iskoristiti
slobodno vrijeme za pohađanje mojih predavanja. Moj je jedini uvjet bio
da poštuju prava redovnih studenata i da ne sudjeluju u diskusiji za vri-
jeme nastave. Kad sam jednog jutra zatekla Mannu i Nimu kako me na-
smiješeni čekaju pred vratima moje radne sobe, i kad su me zamolili da
pohađaju moj seminar, pristala sam bez oklijevanja.
Postupno su stvarni protagonisti u nastavi sve manje bili moji redovni
studenti, iako na njih nisam imala ozbiljnijih pritužbi, a sve više vanjski
sudionici, koji su dolazili zbog privrženosti knjigama koje smo
obrađivali.
Nima me zamolio da budem njegova mentorica pri izradi
diplomske radnje, budući da nitko na Teheranskom sveučilištu nije
predavao Henryja Jamesa. Obećala sam sama sebi da više nikad neću
241
nogom stupiti na Teheransko sveučilište, mjesto koje me ispunjavalo
gorkim i bolnim uspomenama. Nima me nagovarao na brojne i
različite načine, i napokon me uvjerio. Nakon nastave nas bismo troje
obično zajedno odlazili s fakulteta. Manna je bila šutljiva, a Nima me
zasipao pripovijestima o apsurdnosti našeg svakodnevnog života u
Islamskoj Republici.
Obično je hodao uz mene, a Manna bi ga slijedila malko sporijim
korakom. Bio je visok, naočita dječačkog izgleda; nije bio prekrupan, tek
malo bucmast, kao da još nije izgubio djetinju zaokruženost. Oči su mu
bile istodobno blage i vragoljaste. Imao je iznenađujuće mek glas; ne
ženskast, ali mek i tih, kao da ga ne može pojačati preko neke granice.
Navika koja je trajno obilježila naše druženje, bilo je razmjenjivanje
priča. Rekla sam im da slušajući njihove doživljaje i proživljavajući
vlastite imam osjećaj kao da smo junaci bajki u kojima su sve dobre vile
stupile u štrajk, ostavivši nas izgubljene usred šume, blizu kuće od mar-
cipana u kojoj obitava zla vještica. Ponekad smo prepričavali te
dogodovštine kako bismo sami sebe uvjerili da su se uistinu dogodile. Jer
tek su tada postajale stvarne.
U svom predavanju o Gospodi Bovary Nabokov je rekao da su svi veli-
ki romani zapravo velike bajke.
— 1 onda — pitao me Nima — hoćete li reći da su i naši stvarni i naši
imaginarni životi bajke? — Nasmiješila sam se. Doista, ponekad mi se
činilo da su naši životi bili veća fikcija od same fikcije.
33.
Manje od godinu dana nakon sklapanja primirja, u subotu 3. lipnja
1989., umro je ajatolah Homeini. Njegova smrt nije bila službeno ob-
znanjena do sljedećeg jutra u sedam sati, iako su mnogi Iranci, ustvari
većina, dotad to već saznali ili barem očekivali, i tisuće ljudi okupile su
se oko njegove kuće u okolici Teherana čekajući novosti. Prije službene
objave smrti vlast je poduzela mjere opreza, zatvorivši zračne luke, gra-
nice i međunarodne telefonske linije.
Sjećam se jutra kad smo čuli vijest o Homcinijevoj smrti. Cijela
obitelj okupila se u dnevnoj sobi, stojeći u nekoj vrsti tupog šoka i
242
zatečenosti kakvu uvijek osjetimo suočeni sa smrću. A to nije bila
obična smrt. Spiker koji je preko radija obznanio vijest slomio se i
zajecao.Tako će nadalje reagirati sve javne ličnosti — bilo kao sudioni-
ci žalobnih ceremonija ili u intervjuu medijima; plač se, izgleda, sma-
trao primjerenom reakcijom, kao da nije bilo drugih načina da se izrazi
veličina naše žalosti.
Osjećali smo povezanost i bliskost dok smo svi zajedno sjedili u
dnevnoj sobi, uz neizbježan miris kave ili čaja, spekulirajući o toj
smrti koju su mnogi željeli i očekivali, a sada kad se dogodila nastu-
pio je neobičan antiklimaks — i za pristaše i za neprijatelje. Od prvog
srčanog udara i hospitalizacije u ranim osamdesetima, glasine o nje-
govoj smrti nicale bi poput uporna korova koji ništa nije moglo
iskorjcniti. Sada je sam događaj ispao manje impresivan od napetog
iščekivanja koje mu je prethodilo. Ni veličanstvene žalobne sve-
čanosti upriličene diljem zemlje nisu mogle ublažiti taj osjećaj
razočaranja.
Taj je događaj okupio neobičan spoj ljudi u našoj dnevnoj sobi. Bio
je tu moj otac, koji se prije nekoliko godina rastao od moje majke i
privremeno je nakon neke nezgode živio u praznom stanu mog brata, a
došla je i bivša punica moga brata koja je također privremeno stanovala
u njegovu stanu. Ona i moja majka nisu se slagale i nisu razgovarale već
nekoliko dana. Ali tog je dana, s obzirom na posebnu prigodu, zavladalo
privremeno primirje.
Sin mi se udobno zavalio u krilu, opušten u položaju svojstvenu vrlo
maloj djeci. Njegova posvemašnja opuštenost u mom naručju prenijela
se na mene; nesvjesno sam mu milovala finu, kovrčavu kosku, a svako
malo dodirnuh bih njegovu nježnu kožu. Dok smo mi odrasli razglabali
i mozgali o novonastaloj situaciji, moja petogodišnja kći napeto je gledala
kroz prozor. Iznenada se okrenula i viknula:
— Mama, mama, on nije mrtav! Žene još nose marame. — Uvijek sam
povezivala Homcinijcvu smrt s Negarinom jednostavnom izjavom —jer,
bila je u pravu: tek će dan kada žene doista više ne budu morale pokri-
vati glavu u javnosti istinski označiti dan njegove smrti i kraj njegove
revolucije. Dotada ćemo nastaviti živjeti s njim.
Vlada je objavila pet dana nacionalne žalosti i četrdeset dana
službenog žalovanja. Nastava je bila otkazana i sveučilišta su bila
zatvorena. Ali sjedeći u dnevnoj sobi i razmišljajući, osjetila sam neki
243
nemir i unatoč svemu zaputila se na fakultet. Sve je izgledalo kao
zamućeno, poput fatamorgano za velike vrućine. Zamućenost se
zadržala tijekom svih tih dana žalovanja, dok snio većinu vremena
provodili ispred televizora, promatrajući pogreb i beskonačne
pogrebne svečanosti.
Kad sam stigla u kampus, u glavnoj zgradi bilo je svega nekoliko
ljudi. Vladala je tako duboka tišina te se činilo daje zaglušila žalopoj-
ke i žalobne marševe koji su dopirali iz zvučnika. Uspela sam se do
svog ureda i pokupila nekoliko knjiga, a kad sam se vraćala hodnikom
naišla sam na g. Forsatija i na jednog njegovog prijatelja s Odsjeka za
perzijski. Obojica su izgledali svečano; oči su im bile vlažne. Gledala
sam ih s nelagodnom sućuti, ne nalazeći primjerenih riječi. Nosili su
postere s Homeinijevim likom i lijepili ih na zidove. Uzela sam dva
plakata i otišla.
Poslije će biti objavljena zbirka Homeinijevih sufijskih pjesama,
koju je posvetio svojoj snasi. Prigoda je nalagala da ga se prikaže
humanijim — osobina koju je cijeli život opovrgavao. Unatoč svemu,
posjedovao je i tu ljudsku stranu, iako smo joj mi rijetko svjedočili;
iskazao ju je prema svojoj lijepoj mladoj snasi u čiju je bilježnicu
zapisao svoje posljednje pjesme. U uvodu toj knjizi pjesama ona je
pisala o satima koje je posvećivao razgovoru s njom, podučavajući je
filozofiji i misticizmu, te kako mu je poklonila bilježnicu u koju je
zapisivao svoje pjesme. Pričalo se da ima dugu plavu kosu i mogla sam
je zamisliti kako hoda sa starcem po vrtu medu ružama i grniljem
raspravljajući o filozofiji. Je li pokrivala glavu u njegovoj nazočnosti?
Je li se možda na nju oslanjao dok su šetali oko cvjetnih lijeha? Kupila
sam primjerak tanke knjižice i ponijela ga sa sobom u Ameriku,
zajedno s posterima i uspomenama iz vremena čija mi se stvarnost
ponekad čini tako krhkom da su mi potrebni takvi čvrsti dokazi kao
potvrda njezine nepostojane egzistencije.
Ne pamtim dobro datume i brojke - dvaput sam morala provjeriti
datum Homeinijcvc smrti — ali sjećam se slika i osjećaja. Poput mučnih
snova, slike iz tih dana u sjećanju se isprepliću sa zvukovima kao što su
se ispreplitali i u stvarnosti: plačni i patetičan glas izvjestitelja, uvijek na
rubu slamanja, žalobne povorke, molitve, poruke visoko pozicioniranih
službenika i naricaljke ožalošćenih koje su nadglasavale sve ostalo: "Danas
je dan žalovanja! Homeini, rušitelj idola, sada je s Bogom!'
244
U ponedjeljak u zoru tijelo ajatolaha Homeinija preneseno je iz nje-
gove rezidencije ujamaranu uTeheranu, na široku zaravan na sjevernim
brežuljcima - područje znano pod imenom Mosalla, mjesto posvećeno
molitvi. Tijelo je bilo izloženo na privremenom podiju načinjenom od
sanduka. Homeinije ležao u klimaciziranom staklenom lijesu, pokrive-
nom bijelim mrtvačkim pokrovom, nogama okrenut prema Meki. Nje-
gov crni turban, simbol njegova vjerskog statusa izravnog potomka pro-
roka Muhameda, počivao mu je na grudima.
Sjećanja na događaje toga grozničavog dana dolaze mi u fragmenti-
ma. Dobro se sjećam staklenog lijesa i vijenaca od raznobojnih gladiola
naslaganih oko sanduka. Sjećam se i mnoštva ožalošćenih — navodno su
se uTeheran slile stotine tisuća žalobnika; vojska u crnim odorama maha-
la je crnim zastavama, muškarci su trgali košulje i udarali se u prsa, žene
u svojim čadorima jaukale su i jecale, grčeći se u ekstatičnu izražavanju
žalosti.
Sjetila sam se i vatrogasnih šmrkova: zbog žege i gužve vatrogasci su
dovukli šmrkove i povremeno narod polijevali vodom kako bi ga osvje-
žili a to je stvaralo neobičan dojam erotičnosti. U sjećanju ponovo čujem
štrcanje vode, vidim mlaz usmjeren prema nebu. Svako malo netko bi se
onesvijestio i usred ce grozničavosti žalobnici bi, s nevjerojatnim osjeća-
jem za red, kao da su to uvježbavali, dizali tijelo onesviještenog iznad
glava ljudi i predavali ga iz ruke u ruku, dok ne bi dospjelo do mjesta
gdje bi mu bila pružena pomoć.
Kad sam čula da su mnogi toga dana umrli i da su deseci tisuća ljudi
povrijeđeni, pitala sam se glupavo kakav će status biti dodijeljen tim
mrtvima. Nakon smrti ljudima često dodjeljujemo viši status i ugled
nego za života. Protivnicima režima i pripadnicima baha'ija uskraćen je
bilo kakav status; bilo je zabranjeno obilježiti im grob nadgrobnim spo-
menikom, bacali su ih u masovne grobnice. Mučenicima rata i revolucije
osigurane su zasebne grobnice i spomenici ukrašeni umjetnim cvijećem
i fotografijama. Hoće li ove ljude proglasiti mučenicima? Hoće li im biti
osigurano mjesto u raju?
Vlast je za žalobnike pripremila goleme količine hrane i pića. Osim onih
koji su se grozničavo udarali u prsa, padali u nesvijest i naricali, uz rub ceste
mogle su se vidjeti povorke žalobnika koji su jeli sendviče i pili sokove kao
da su na prazničnom pikniku. Pogrebu su prisustvovali i mnogi koji za ži-
vota zapravo nisu voljeli Homeinija. Nezadovoljstvo naroda režimom bilo je
245
toliko da je vlast u početku pomišljala da Homeinija pokopa noću, da bi se
prikrio slab odaziv ljudi. Ali, stigli su milijuni iz svih krajeva zemlje. Sjećam
se razgovora sa sredovječnim muškarcem zaposlenim na sveučilištu, koji je
stanovao u siromašnijem i tradicionalnijem dijelu grada. Spominjao je krcate
autobuse - mase ljudi, razočaranih Homeinijem i njegovom revolucijom,
koji su bez obzira na sve, kao uostalom i on, došli na pogreb. Pitala sam ga
zastoje došao.Je li ga netko prisilio? Nije,ali činilo se ispravnim nazočiti tom
činu. Svi su ga došli ispratiti - kako bi izgledalo da im se on nije pridružio?
Zastao je i dodao:
- Napokon, takvo što događa se samo jednom u životu, zar ne?
Kad je povorka s Homcinijevim tijelom krenula ulicama prema
groblju u okolici Teherana, pritisak mnoštva bio je tolik da su se vlasti
predomislile i odlučile tijelo prevesti helikopterom. Gomila je pojurila
prema helikopteru; dok se dizao, sa zemlje se nadigla zlatasta prašina,
poput lebdećega skuta, a nakon nekog vremena u zraku su se vidjele je-
dino uskovitlane čestice prašine, vrtložeći se poput sićušnih derviša u ob-
nevidjelu plesu.
Kad je na groblju Behesht-c Zahra tijelo iznošeno iz helikoptera,
mnoštvo je ponovo pohrlilo prema njemu i ovaj put došlo na svoje: stali
su trgati komadiće bijela pokrova s tijela mrtva čovjeka, ogolivši jednu
nogu koja je visjela ispod bijele tkanine. Naposljetku su tijelo ponovo
unijeli u helikopter i hitno se vratili u Teheran da ga prekriju novim
pokrovom. Kad su se nakon nekoliko sati vratili, tijelo je bilo smješteno
u metalni kovčeg, a revolucionarna straža i ljudi iz užega kruga tjerali su
ljude da se povuku. Jedan se prijatelj prisjetio daje vidio islamskog ajato-
laha Natcga Nourija - koga će poslije na izborima pobijediti predsjed-
nik Hatami — kako stoji pokraj sanduka i bičem tjera one koji se pokuša-
ju približiti mrtvome tijelu. 1 tako su naposljetku sahranili Ruhollaha
Homeinija, koji je prozvan "dušom Boga".
U želji da od Homeinija učini sveca, vlast mu je dala sagraditi svetište
blizu groblja Bchesht—e Zahra. Bilo je sagrađeno na brzinu, bez ukusa i
ljepote: zemlja na glasu po najljepšim mošejama na svijetu svom je
imamu sagradila najneukusnije svetište. Spomenik je bio podignut
nedaleko od groblja mučenika revolucije: iz malog vodoskoka prskali su
mlazevi crveno obojene vode, simbolizirajući vječnu krv mučenika.
Homeinijcva smrt dovela je do mnogih otrežnjujućih spoznaja.
Neki su se, poput mene, osjećali kao stranci u vlastitoj domovini.
246
Drugi, poput vozača taksija s kojim sam se nekoliko tjedana poslije
vozila pokraj groblja, bili su razočarani cijelom tom vjerskom
"paradom", kako ju je nazvao:
— Sada znam kako su se prije tisuću i četiri stotine godina stvarali
imami i proroci — rekao je - baš poput ovog čovjeka. Znači, ništa od
svega nije bila istina!
Na početku revolucije kolale su glasine da se Horneinijeva slika može
vidjeti na Mjesecu. U to su povjerovali mnogi, čak i napredni i obrazo-
vani ljudi.Vidjeli su ga na Mjesecu. On je svjesno gradio mit o sebi i u
tome je uspio.To što su ljudi oplakivali nakon njegove pravodobne smrti
— jer nakon poraza u ratu i razočaranja koje je uslijedilo i nije mogao
ništa drugo nego umrijeti — bila je smrt jednog sna. Poput svih velikih
tvoraca mitova, Homeini je pokušao stvarnost prilagoditi svome snu, da
bi naposljetku, poput Humberta, uspio uništiti i stvarnost i san. Nakon
svih zločina, ubojstava i mučenja, sada su se ljudi morali suočiti s tim
posljednjim poniženjem — ubojstvom vlastitih snova. Ipak, on je sve to
učinio uz naš posvemašnji pristanak, naše posvemašnje odobravanje i
sudjelovanje.
34.
Slučaj me doveo u mračnu i pljesnjivu staretinarnicu u središtu
Tchcrana. Pošla sam u ulicu punu dućana s rabljenom robom u potrazi
za nekom starom knjigom za Nimu, koji mi je nedavno donio
videosnimku televizijske serije vrlo omiljene prije revolucije. Kad sam
ušla u dućan, vlasnik je sjedio iza tezge i bio toliko udubljen u čitanje
jutarnjih novina da nije ni podigao pogled.
Dok sam se vrzmala poluosvijetljenom prostorijom, izgubljena medu
nasumce nabacanom starudijom na drvenim stolovima i policama,
pogled mi se zaustavio na paru škara neobična izgleda. Bile su krasno
izrađene; jedna je ručica bila mnogo veća od druge a bile su izvedene u
obliku pijetla. Oštrice su bile tuplje nego na običnim škarama. Pitala sam
vlasnika čemu su služile. Slegnuo je ramenima:
— Nisam siguran. Možda za podrezivanje brkova ili brade. Vjerojatno
su stigle odnekud iz Europe ili Rusije.
247
Ne znam zašto me toliko oduševio taj predmet — vjerojatno me
uzbuđivala pomisao daje možda i prije stotinu godina taj par škara —
ili šišača brkova, ili što god to bilo — dospio ovamo čak iz Europe, da
bi naposljetku završio na starome stolu, u najzabačeni)cm kutu ovog
prašnog dućana. A toliko je truda bilo uloženo u taj beskoristan pred-
met! Odlučila sam ga kupiti Čarobnjaku. Imala sam teoriju da neke
poklone treba darovati bez ikakva posebnog razloga, upravo zato što
ničemu ne služe. Bila sam sigurna da će on znati cijeniti moj poklon,
da će mu biti drago da dobije nešto što mu ne treba, luksuzan pred-
met koji zapravo ne predstavlja nikakvu raskoš. Umjesto da kupim
poklon Nimi, izašla sam iz staretinarnice sa škarama čiji je gornji dio
bio izrađen u obliku pijetla.
Uz prigodno objašnjenje predala sam ih Čarobnjaku, koji je upravo
kuhao kavu i činio se tako zaokupljen tim zadatkom da nije odgovorio.
Odložio je pladanj s dva lončića i nezaobilaznom kutijom čokoladnih
bombona i zaputio se prema svojoj biblioteci. Nekoliko trenutaka posli-
je vratio se s knjigom uvezenom u kožu, otmjene zelene boje, sa zlatnini
slovima. Bio je to primjerak Ambasadora.
— S obzirom na to da ste vi meni donijeli dar koji ste namijenili
Nimi, ja imam dar za njega: recite mu da ponovo pročita prizor u
Glorianijcvu vrtu. Čini se da je vaš Nima momak kojega netko poput
mene treba podsjetiti na neke stvari. Zato mu recite da ponovo pročita
taj prizor.
Čarobnjak je u knjizi obilježio dva mjesta. Prvo je bilo u predgovoru,
u kojemu James napominje da je taj glasoviti i često navođeni prizor
"bit" njegova romana; drugo je bilo sam taj prizor. Odigrava se na pri-
manju koje je upriličio glasoviti kipar Gloriani. Lambert Strether, junak
romana, kaže mladom slikaru, malom Bilhamu, kojega je neslužbeno
proglasio svojim duhovnim nasljednikom: "Živite punim životom;
pogrešno je postupiti drukčije. Nije toliko važno čime se posebno bavite
ako živite punim plućima. Ako to ne postignete, što ste uopće postigli? Ja
sam prestar - u svakom slučaju prestar za ono što vidim. Što smo izgu-
bili, izgubljeno je; nemojmo se zavaravati. Pa ipak, mi posjedujemo tu
iluziju slobode, zato ju nemojte, poput mene danas, smetnuti s uma. Kad
je za to bilo vrijeme, bio sam ili preglup ili premudar da bih je njegovao,
pa sada nastojim spriječiti druge da učine istu pogrešku. Jer to jest bila
pogreška. Živite, živite!"
248
35.
Djelujemo u tami — činimo što možemo — dajemo što imamo. Sumnja je
naša strast, a strast je naša dužnost. Ostatak je ludilo umjetnosti.
Henry James
Bilo je rano jutro, prvi sat nastave toga dana; učionica je bila ispunje-
na svjetlošću. Iznosila sam naše zaključke o Jamcsu:
Prošli smo put razgovarali o nekim bitnim Jamesovim obilježjima,
kako se ona očituju u različitim likovima i u različitim kontekstima, a
danas želim govoriti o pojmu "hrabrosti", koja se u naše vrijeme i u našoj
kulturi često pogrešno tumači. Kod Jamesa susrećemo različite vrste
hrabrosti. Možete li se sjetiti nekog primjera? Izvoli, Nassrin!
Najočitiji primjer je Daisy — rekla je Nassrin. S naporom se nag-
nula prema naprijed, pokušala maknuti zamišljeni čuperak s čela i nas-
tavila:
Na samom početku Daisv kaže Winterbourneu da se ne plaši.
Pritom misli da se ne treba bojati kršenja ustaljenih navika i običaja — to
je jedna vrsta hrabrosti.
Da — rekla sam ohrabrujući je. — Daisv je dobar primjer, a tu su i
ostali likovi, oni za koje nikad ne mislimo da su hrabri; doživljavamo ih
kao krotke ljude. -
Mahshidino je lice zasjalo i prije nego što je skupila hrabrost podići
ruku okrenula sam se prema njoj i rekla:
Da? - Svjetlost joj je iščiljela s lica, skanjivala se.
Reci nam, Mahshid - ustrajala sam.
Pa, kad ste rekli "krotki", iznenada sam se sjetila Catherine. Ona je
stidljiva i povučena, nije poput Daisv, pa ipak, ona se suprotstavlja svim
tim likovima koji su mnogo otvoreniji od nje, suprotstavlja im se ma
koliko je to stajalo. Njezina je hrabrost različita od Daisvne, ali ipak je to
hrabrost.Ja ...
U tom se trenutku začulo komešanjc na hodniku. Nisam na nj
obratila pozornost. S vremenom sam takve izvanjske smetnje počela
doživljavati kao sastavni dio nastave. Jednoga dana ušla su dvojica pod-
vornika donoseći dva stolca i smještajući ih u kut. Izišli su bez riječi, a
249
nakon nekoliko minuta vratili se s još dva stolca. Drugom prigodom
jedan jc podvornik pogrbljenih leda ušao s metlom i počeo mesti pod, a
ja sam nastavila govoriti o Tomujonesu i gradila se da ga ne primjećujem.
— I u Ambasadorima — nastavila sam — nalazimo nekoliko različitih
vrsta hrabrosti, ali najsmioniji su likovi oni obdareni maštom, oni kojima
moć vlastite imaginacije pomaže da suosjećaju s drugima. Ako vam
nedostaje ta vrsta hrabrosti ne možete shvatiti osjećaje i potrebe drugih
ljudi.
Maria, "srodna duša" koju je Strcther upoznao u Parizu, posjeduje
"hrabrost", dok gospodu Nevvsome odlikuje jedino "egzaltiranost".
Madame de Vionnet — krasna Parižanka koju je gospoda Newsome
odlučila udaljiti iz života svog sina - pokazuje hrabrost kada je spremna
odreći se svega što poznaje u životu i prihvatiti neizvjesnost u ime ljubavi
prema Chadu. Ali gospoda Newsome odlučna je u svom naumu. Nakon
što je o ljudima oko sebe i o njihovoj zadaći i ulozi unaprijed stvorila
vlastite zaključke, odbija promijeniti svoje mišljenje. Ona je tiranka, na
vrlo sličan način na koji su to i loši pisci, kad oblikuju svoje likove
opterećujući ih vlastitom ideologijom ili željama, nikad ini ne ostavlja-
jući prostora da se zaokruže kao ličnosti. Hrabrost je biti spreman umri-
jeti za neko načelo, ali i živjeti za njega.
Prema uznemirenim pokretima studenata i njihovu pogledavanju
prema vratima shvatila sam da nisu posve usredotočeni na taj poticajan
zaključak, ali odlučila sam da se ne dam smesti i nastavila sam:
— Najtiranskiji lik u romanu je nevidljiva gospoda Newsome. Želimo
U proniknuti u bit diktatorskog uma, ona će biti dobar primjer za
proučavanje. Nima, hoćete li molim vas pročitati ulomak u kojemu je
Strether opisuje:"Poteškoća s njom u vezi ..."
"Poteškoća s njom u vezi leži upravo u činjenici da ona ne pristaje
na iznenađenja. Mislim daje upravo to najbolje opisuje i predstavlja ...
ona je cijela - kako bih ja to nazvao -jedna lijepa, hladna misao. Ona u
svojoj glavi sve unaprijed razradi, shvaćate, učini to u moje i u svoje ime.
A svaki put to učini na način koji ne ostavlja nikakvog prostora; ne
ostavlja marginu na kojoj bi se mogle unijeti neke promjene. Sve je
ispunjeno, tako čvrsto spakirano, u njezinim rukama ... Nisam ju ni
dotaknuo. Ona ne želi dodir. Sada to shvaćani jasnije nego ikad; uporno
sve drži u rukama vlastite nepogrešivosti ... i zato propada svaki pokušaj
da promijenite njezinu narav."
250
Buka koja je dopirala izvana sada je postala glasnija. Čuli su se koraci
u trku i povici ljudi. Gđica Kuha i gđica Hatef bile su već vidljivo uzne-
mirene i glasno su se došaptavale, značajno pogledavajući prema vratima.
Poslala sam ih van da izvide što se događa i pokušala nastaviti.
— Vratimo se navodu ... - U tom trenutku prekinule su me gđica
Ruhi i njezina zadihana družica, stojeći na pragu kao da se nemaju
namjeru zadržavati. Rekle su da se neki student zapalio u praznom razre-
du i da je trčao kroz hodnik izvikujući revolucionarne parole.
Svi smo istrčali van. S oba kraja dugog hodnika studenti su se stuštili
prema stubama. Probila sam se do stuba i stala pokraj jednog od kolega.
Trojica muškaraca s nosilima probijala su se kroz mnoštvo prema stubama.
Prema načinu na koji su ih nosili činilo se da im je teret lagan. Na nosilima,
ispod bijela platna, uspjela sam razabrati nevjerojatno ružičasto lice s tamno-
sivim mrljama. Par pocrnjelih krhkih ruku bio je nepomično ispružen iznad
bijele plahte te se činilo di pod svaku cijenu nastoji izbjeći dodir s platnom.
Dva krupna crna oka izgledala su kao nevidljivim žicama pričvršćena za lice.
Činila su se posve nepomičnima, kao usredotočena na prizor neprispodobi-
va užasa, pa ipak, paradoksalno, istodobno se činilo da se pokreću, ah tek s
jedne strane na drugu. Od svih nevjerojatnih slika toga jutra upravo će me
te izbezumljene oči zauvijek progoniti.
Glas preko zvučnika pozivao je studente da se vrate u učionice.
Promatrali smo ružičasto lice, krhke ruke i oči boje čađe dok su ga
muškarci, u nekoj vrsti spiralnog kretanja, nosili niza stube. Zamor je
zamirao i ponovno se uzdizao kako su se nosila približavala i spuštala niz
stube. Bio je to jedan od onih prizora koji, već u trenutku dok ih gle-
date, počinju zadobivati svojstvo ne baš sna, nego sjećanja na san.
' Kad su se nosila spustila niza stube i izgubila se iz vida zagorje postao
glasniji i razgovjetniji. Gotovo magičan lik na nosilima postao je opip-
ljiviji, zadobio je konkretni kontekst, ime, identitet. Identitet je bio goto-
vo posve lišen bilo čega osobnog. Bio je on jedan od najaktivnijih stu-
denata u Muslimanskoj studentskoj organizaciji. Pridjev "aktivan" značio
je daje bio jedan od najfanatičnijih. Pripadao je skupini koja je lijepila
plakate i ispisivala parole na zidovima, skupini koja je naredila da se na
ulazna vrata sveučilišta izvjesi lista s popisom imena onih koji su se ogri-
ješili o propis ćudorednog odijevanja.
Mislila sam o mladiću na nosilima koja su se spuštala niza stube i
klizila mimo sada nebitnih ratnih fotografija, prolazila pokraj ajatolaha
251
Homeinija - koji je s plakata zurio u povorku svojim poznatim strogim
i neproničnim pogledom - i promicala pokraj njemu tako omiljenih rat-
nih parola: UBIJALI IM BILI UBIJENI, Ml SMO POBJEDNICI! UMRIJET ĆEMO ALI
NEĆEMO PRISTATI NA KOMPROMIS!
Na svim sveučilištima bilo je jako puno mladića poput njega,
momaka koji su na početku revolucije bili još vrlo mladi, mnogi od
njih iz provincije ili podrijetlom iz tradicionalnih obitelji. Svake
godine sve se više studenata upisivalo na fakultet zahvaljujući svojoj
odanosti revoluciji. Potjecali su iz obitelji pripadnika Revolucionarne
stni/e ili mučenika revolucije i nazivah su ih "vladinom kvotom". To
su bila "djeca revolucije", oni koji su trebali potvrditi njezinu oprav-
danost i s vremenom na radnim mjestima odmijeniti one koji su odga-
jani prema zapadnjačkim standardima. Revolucija im je zacijelo
mnogo značila — ponajprije im je osiguravala vlast i položaj. Ali bili su
oni i uzurpatori, upisivali su se na fakultet i zadobivali moć na osnovi
ideoloških opredjeljenja, a ne vlastitom zaslugom i marljivim radom.
To ni oni ni mi nismo mogli zaboraviti.
Silazila sam polagano niza stube, okružena skupinom studenata u
uzbuđenu razgovoru. Znali su kojoj je skupini mladić pripadao i pris-
jećali se kako se ta skupina ponašala prema njima. Studentice su uzru-
jano opisivale poniženja koja su pretrpjele od članova njegove orga-
nizacije. Iznova su se prisjetile priče o onom drugom vodi, čelniku
Muslimanske studentske organizacije, koji je kasnije poginuo u ratu a
koji je tvrdio da ga seksualno uzbuđuje komadić kože stoje djevojci
virio ispod marame. Čak ni smrt nije bila kadra ukloniti sjećanje na
tu bijelu mrlju i na kaznu koja je mladoj djevojci zbog toga bila
izrečena.
O tim ponižavajućim iskustvima nije se javno govorilo, pa su ovakve
povremene prigode bile dobrodošle da svoju ogorčenost i mržnju
pretočimo u riječi i tako olakšamo teret koji nas je tištao. Malo se znalo
o obitelji studenta koji se zapalio, a činilo se da to nikoga nije ni zani-
malo. Sinulo mije tek mnogo poslije da se, usprkos podrobnosti s kojom
se sjećam svih priča o njemu i njegovim drugovima, ne mogu sjetiti nje-
gova imena. On je od sebe učinio revolucionara, mučenika i ratnog vete-
rana, ali ne i cjelovitu osobu. Je li ikad bio zaljubljen? Je li poželio zagr-
liti jednu od ovih djevojaka čiji su vratovi ispod crnih marama blistali
tolikom bjelinom?
252
Poput tolikih drugih na sveučilištu, uspinjala sam se tim stubama i
prolazila hodnicima ispunjena ogorčenjem. Ogorčenje u nama oduzelo
je svaku kompleksnost odnosu prema ljudima poput njega; bili smo oštro
podijeljeni na "nas" i "njih". Dok smo prepričavali zgode i nezgode dana,
zavjerenički uživajući u porazu mnogo moćnijeg neprijatelja, ni meni, ni
studentima a ni mojim kolegama nije palo na pamet da je upravo osoba
koja je posjedovala toliko više moći od nas imala snažniji poriv za
samouništenjem. Je li time što se sam zapalio nama oduzeo pravo na
osvetu?
On, koji mi za života nije značio ništa, nakon smrti postao je moja
opsesija. Sve što smo saznah o njegovu privatnom životu bilo je da
potječe iz siromašne obitelji i da od bliže rodbine ima jedino staricu
majku koju je uzdržavao. Otišao je u rat kao dobrovoljac. Rano ga je
pogodila granata i poslali su ga kući. Očito se nikad nije posve oporavio.
Nakon sklopljenog "mira" s Irakom, vratio se na fakultet. Ali mir je u
njemu stvorio osjećaj razočaranja. Nestalo je uzbuđenja rata, a s njime su
mnogi mladi revolucionari izgubili svoju prijašnju moć.
RAT JE za nas BLAGOSLOV! Za nas je pak to bio rat čijim se sudioni-
cima nikad nismo istinski osjećali. I doista, za ljude poput njega rat je na
čudan način i bio blagoslov. Probudio je u njima osjećaj zajedništva, svrhe
i moći. Sve to mladić je izgubio čim se vratio s bojišnice. Izgubio je
povlašteni položaj i moć, a njegovi drugovi, islamski studenti, već su se
bih prilagodili novim okolnostima. O čemu li je razmišljao kad bi vidio
svoje bivše drugove koje danas više zanima praćenje dodjele Oskara
preko zabranjenih satelitskih antena nego ratni dokumentarci? Lako mu
je bilo s nama izaći na kraj, ali što da radi s g. Porsatijem, koji mu je
postao jednako stran i nedokučiv kao i likovi iz romana Hcnrvja Jamesa?
Stalno mislim na to kako je rano ujutro došao na fakultet noseći dvije
limenke pune benzina - vjerojatno ga nisu pretraživali jer je bio ratni
veteran. Vidim ga kako ulazi u praznu učionicu i polijeva glavu benzi-
nom. Potom će kresnuti šibicu i zapaljenu je polako prinijeti tijelu - je
h se zapalio samo na jednom ili na više mjesta? Potom je potrčao niz
hodnik i utrčao u učionicu vičući:
- Izdali su nas! Lagali su nam! Pogledajte što su nam učinili!- I to su
bile njegove posljednje riječi.
Nije bilo nužno slagati se s njim ili mu odobravati da bi se razumio
njegov položaj. Vratio se iz rata u kojemu je imao svoje mjesto i došao
253
na sveučilište kojemu nikad nije pripadao. Nikoga nije zanimala njegova
priča. Jedino je trenutak njegove smrti mogao izbiti iskru zanimanja. Bilo
je ironično daje taj čovjek, čiji je život bio tako određen doktrinarnom
jasnoćom i jednostavnošću, nakon smrti zadobio toliku složenost.
Umro je iste noći. Jesu li ga drugovi barem nasamo ožalili? U zemlji
u kojoj su pogrebi i žalovanja bili svečaniji od bilo kojeg umjetničkog
očitovanja, o njegovoj smrti nitko javno nije rekao ni riječi - nije bilo
nikakve komemoracije, nikakva cvijeća ili govora. Šutjela sam i ja, koja
sam se ponosila time da sam ustala protiv nošenja žara i drugih oblika
šikaniranja. Ništa izuzev mrmora ispod glasa;jedino stoje odudaralo od
dnevne rutine bio je proglas preko zvučnika u hodnicima, koji je iz
nekog razloga neprestano ponavljao da se tog poslijepodneva nastava
normalno održava. Tog smo poslijepodneva nastavu i održali. No nije
protekla normalno.
IV. DIO
Austen
1.
— Općenito je poznata činjenica daje muslimanu, bez obzira na nje-
govo imovno stanje, prijeka potreba oženiti devetogodišnju djevicu47 —
objavila je Yassi, onim svojim osobitim načinom — smrtno ozbiljna lica i
lagano ironična tona - koji je u rijetkim prilikama, a ova je bila takva,
graničio s burlesknim.
- 1 nije li općepriznata činjenica - hitro se nadovezala Manna - daje
muslimanu potrebna ne jedna nego mnogo žena? - Pogledala me zavje-
renički, dok su joj crne oči iskrile humorom znajući da će izazvati reak-
ciju. Za razliku od Mahshid, Manna je imala običaj sporazumijevati se
tajnim znakovima s ljudima koji su joj bili dragi. Osnovno sredstvo
komunikacije bile su joj oči, kojima bi se zagledala u vas ili bi svrnula
pogled. Razvile smo tajni jezik znakova, i jedino kad bi se osjetila uvri-
jeđenom - a iako se vrijeđala - spustila bi pogled ili ga skrenula u stranu,
a riječi bi joj izgubile razigrani ton.
Bilo je hladno, sivo jutro početkom prosinca, kad jednolično
naoblačeno nebo i hladan zrak navješćuju dolazak snijega. Zamolila sam
Bijana da naloži vatru prije nego "sto ode na posao, i sada je pucketala
šireći umirujuću topliiju. "Ugodno" — riječ odveć obična da bi je Yassi
uporabila - bila je prava riječ koja je opisivala kako smo se osjećale. Svi
potrebni sastojci bili su tu: zamagljeni prozori, šalice vruće kave, pučke -
tava vatra, zamamne krafne punjene kremom, debeli vuneni puloveri i
mješavina mirisa dima, kave i naranača. Yassi se smjestila na kauč, na
uobičajenu mjestu između Manne i Azin, a ja sam se ponovo začudila
kako tako malo tijelo može zauzeti toliko mjesta. Azinin razigran smijeh
još je odjekivao u zraku, a čak nas je i Mahshid udostojila nagovještajem
osmijeha. Nassrin je primaknula naslonjač kaminu i svojim je nemirnim
rukama bacala kore od naranče u vatru.
Aluzija na prvu rečenicu i/, romana J.Austen, Ponos i predrasudu, (prev.T. Odlešić, str. 5):"Općcnito
je poznata činjenica da je bogatu neoženjenu čovjeku žena prijeko potrehna."(Nap. ur.)
258
Zahvaljujući bliskosti koja se medu nama razvila, mogle smo bez
napora prijeći s laganog čavrljanja na ozbiljnu raspravu o romanima. U
svim smo piscima koje smo čitale na našim kružoocima uživale a
naročito smo se zabavljale čitajući Jane Austen. Ponekad bismo se čak
razuzdale - postale bismo djetinjaste, zadirkivale se -jednom riječju, uži-
vale. Kako pročitati prvu rečenicu Ponosa i predrasuda a ne shvatiti da Jane
Austen upravo to i očekuje od svojih čitatelja.
Tog smo jutra čekale Sanaz. Mitra nas je obavijestila, a pri tom su joj
se na trenutak na obrazima pojavile jamice od smiješka, kako nas Sanaz
moli daje pričekamo - ima neko iznenađenje. Na sva naša neobuzdana
nagađanja odgovarala je samo suzdržanim smiješkom.
— Samo su se dvije stvari mogle dogoditi — nagađala je Azin. — Izbila
je još jedna svađa s bratom i konačno se odlučila napustiti kuću i preseliti
se svojoj divnoj teti - pritom je podigla ruku i začulo se zveckanje zlat-
nih i srebrnih narukvica — ili se udaje za svoga dragog.
Mitrine su se jamice produbile, ali odbila je odgovoriti na naše izazove.
Gledajući je pomislila sam na njezino nedavno vjenčanje s Hamidom;
zacijelo su se potajice udvarali jedno drugome ravno meni pod nosom a
ja nisam ništa primijetila. Pozvali su me na vjenčanje, ali prije toga Mitra
nije nikad spomenula svoj odnos s Hamidom.
Jesi li se zaljubila? — pitala sam ju zabrinuto, na što je Marina
dobacila:
Opet to dosadno pitanje.
Moji prijatelji i kolege redovito su me zadirkivali kako nikad ne
propuštani bračnim parovima postaviti to pitanje koje me je opsjeda-
lo.
"Jeste li se zaljubili?" pitala bih znatiželjno i nestrpljivo, gotovo u
pravilu izazivajući smiješak opraštanja. Mitra se zarumenjela i rekla:
Pa, naravno.
Ali tko danas misli na ljubav? — umiješala se Azin šaljivo čednim
tonom. Kosu je svezala u konjski rep i kad je okrenula glavu na ušima joj
se zatresao grozd sićušnih tirkiza. - Islamska Republika vratila nas je u
vrijeme Jane Austen. Blagoslovljeni dogovoreni brakovi! Danas se djevoj-
ke udaju ili zato što ih na to natjera obitelj, ili da dobiju zelenu kartu, ili
da osiguraju financijsku stabilnost, ili zbog seksa — udaju se iz svih
mogućih razloga, ali rijetko iz ljubavi ...
259
Pogledala sam u Mahshid. Šutjela je, no činilo se kao da želi rcći:"Evo
nas opet na toj temi!"
... a — nastavila je Azin uzimajući šalicu - to se događa i obrazo-
vanim djevojkama, djevojkama poput nas, koje su pohađale fakultet i za
koje bismo mislili da imaju veće ambicije.
Nisu sve takve - rekla je Mahshid mirno, ne gledajući u Azin. -
Mnoge su žene neovisne. Pogledajte koliko imamo poslovnih žena i žena
koje su odlučile živjeti same.
"Da, i ti si jedna od njih", pomislila sam, "vrijedna zaposlena djevoj-
ka koja u trideset i drugoj godini još živi s roditeljima."
- Ali većina nema izbora - rekla je Manna. - I mislim da zapravo jako
zaostajemo za vremenima Jane Austcn. — Bio je to jedan od rijetkih slučajeva
kad je Manna implicitno stala na stranu Azin a ne Mahshid. - Moja je majka
mogla birati za koga će se udati. Ja nisam imala toliku mogućnost izbora, a
moja mlada sestra ima je još manje - zaključila je turobno.
— A što je s privremenim brakovima? - pitala je Nassrin, slažući kore
naranče na svom tanjuru kao daje riječ o komadićima slagalice. - Izgleda da
ste zaboravili na prosvijetljenu alternativu koju nam nudi naš predsjednik. -
Mislila je na poseban iranski zakon prema kojemu muškarci mogu uz četiri
službene žene imati onoliko privremenih žena koliko požele.To se objašnja-
valo time da moraju zadovoljiti svoje potrebe ako im žene nisu pri ruci ili su
nesposobne zadovoljiti ih. Muškarac je mogao potpisati takav ugovor na
kratko razdoblje od deset minuta pa sve do roka od devedeset i devet godi-
na. Predsjednik Kafsanđžani, koji je tada slovio kao reformator, predložio je
da mladi ljudi sklapaju privremene brakove. To je razljutilo i reakcionare, koji
su smatrali da se predsjednik tim lukavim potezom želio dodvoriti mladima,
ali i one progresivne, koji su bili jednako skeptični prema razlozima što ih je
predsjednik naveo, a osim toga tu su mjeru smatrali uvredljivom, posebno za
žene. Neki su išli tako daleko da su privremene brakove nazvali legalizira-
nom prostitucijom.
Ne odobravam privremene brakove — rekla je Mahshid. — Ali,
muškarci jesu slabiji i doista imaju veće seksualne potrebe. Osim toga
— dodala je oprezno — djevojka može birati. Nitko ju na to ne prisi-
ljava.
Djevojka može birati? — Nassrin će s očitim gađenjem. — Doista je
smiješno tvoje poimanje izbora.
Mahshid je spustila pogled i nije odgovorila.
260
Neki muškarci, čak i oni najobrazovaniji - nastavila je Nassrin
žestoko - to smatraju naprednim. Raspravljala sam o tome s prijateljem
- muškim prijateljem - i rekla mu da će me uvjeriti u naprednost tog
zakona jedino ako se i ženama daju ista prava. Želite li čuti koliko su
širokogrudni ti muškarci? Ne govorim o religioznim momcima - ne, o
svjetovnima — rekla je bacivši još jednu koru naranče u vatru.— Samo ih
pitajte što misle o braku. Cisto licemjerje!
Istina je da se ni moja majka ni tete nisu udale iz ljubavi — rekla je
Yassi, namrštivši obrve — ali svi moji ujaci ženili su se iz ljubavi. Čudno
je to kad čovjek malo promisli. Kamo nas to vodi — hoću reći, što ćemo
djeci ostaviti u naslijede? Pretpostavljam — dodala je raspoloživši se nakon
trenutka razmišljanja - da bi Jane Austen na našem mjestu rekla kako je
opeepoznata istina da se muslimanski muškarac, bez obzira na imovno
stanje, ima potrebu oženiti devetogodišnjom djevicom.
I tako smo se počele šaliti na račun glasovite uvodne rečenice Jane Austen -
iskušenje kojemu su zacijelo barem jednom podlegli svi čitatelji Austenove.
Zvuk zvonca prekinuo je našu zabavnu raspravu. Mahshid, koja je
bila najbliže vratima, rekla je:
—Ja ću.— Čule smo kako se zatvaraju ulična vrata, korake na stubama,
stanku. Mahshid je otvorila vrata stana i čulo se pozdravljanje i smijeh.
Ušla je Sanaz, ozareno se smiješeći. U ruci je držala veliku kutiju kolača.
Čemu kolači? — pitala sam. — Pa, nisi ti na redu.
Točno, ali imam dobre vijesti — rekla je tajanstveno.
Zar se udaješ?- zapita Yassi lijeno iz dubine kauča.
Dopustite da najprije sjednem - rekla je Sanaz, skidajući dug kaput
i vunenu maramu. Zatresla je glavom ponosnom ležernošću žene s kras-
nom kosom, i rekla:
Past će snijeg.
Hoće li se ispričati što je zakasnila, pitala sam se — čak i ovom
prigodom, kad ima tako dobar izgovor i nitko joj zbog toga ne zamjera?
— Zao mije da sam i opet zakasnila - rekla je s razoružavajućim osmi-
jehom u kojemu nije bilo ni trunke kajanja.
— Prisvajaš si moje pravo - rekla je Azin.- Kašnjenje je moja specijalnost.
Sanaz je namjeravala priopćiti nam vijest tek nakon stanke. Pravilo je
bilo da se osobne pripovijesti, kojih je bilo sve više na našim sastancima
četvrtkom, ne smiju miješati s nastavom. Ali u ovom sam slučaju čak i ja
bila previše znatiželjna da bih čekala.
261
- Sve se dogodilo vrlo brzo - objasnila je Sanaz popuštajući našem
nestrpljenju. - Iznenada i iznebuha on ju je nazvao i zaprosio - rekavši nešto
u vezi s brzim protjecanjem vremena. Rekao joj je da je već razgovarao sa
svojim roditeljima, koji su razgovarali s njezinim roditeljima (a da nju prije
toga nisu pitali za mišljenje, primijetila sam usput.) Bili su oduševljeni, a kako
on nije mogao doći u Iran, da ga ne bi unovačili, možda bi ona i njezina
obitelj mogli doći u Tursku? Irancima ne treba viza za Tursku i putovanje bi
se moglo lako upriličiti. Bila je zatečena. To je oduvijek očekivala, ali nekako
nije mogla povjerovati da se napokon stvarno i dogodilo.
—Vatra vam se skoro ugasila — rekla je prekidajući se. — Dobro se razu-
mijem u vatru. Smijem li je ponovo potaknuti?- Dodala je nekoliko
cjepanica na tinjajući! vatru i snažno ih razgrnula. Stup plamena liznuo
je između cjepanica i jednako se brzo ugasio.
Na početku dvadesetog stoljeća dobna granica stupanja u brak u
Iranu — devet godina prema šerijatskom pravu - pomaknula se na trinaest
i zatim na osamnaest. Moja je majka izabrala muškarca za kojeg se željela
udati i bila je medu prvih šest žena izabranih u Parlament 1963. U vri-
jeme moje mladosti, šezdesetih godina, razlike između mojih prava i pra-
va žena u zapadnim demokracijama nisu bile velike. Ali tada nije vlada-
lo mišljenje da naša kultura nije kompatibilna s modernom demokraci-
jom, da postoji zapadna i islamska inačica demokracije i ljudskih prava.
Svi smo tada željeli dobre izglede za budućnost i slobodu. Zato smo
podržali revolucionarne promjene — tražili smo više, a ne manje prava.
Udala sam se uoči revolucije za čovjeka kojega sam voljela. U to su
vrijeme, Mahshid, Nassrin, Manna i Azin bile tinejdžerke, Sanaz i Mitra
bile su nekoliko godina mlade, aYassi su bile dvije godine. Do vremena
kad se rodila moja kćer, pet godina nakon toga, vraćeni su zakoni kakvi
su bili na snazi prije vremena moje bake: prvo je opozvan — mjesecima
prije donošenja novog Ustava — zakon o zaštiti obitelji, koji je ženi jam-
čio prava kod kuće i na poslu. Dobna granica stupanja u brak snižena je
na devet godina — odnosno osam i pol lunarnih godina; preljub i prosti-
tucija kažnjavat će se kamenovanjem žene do smrti; osim toga žene su,
prema novim zakonskim propisima, smatrane upola manje vrijednima od
muškaraca. Postojeći pravni sustav zamijenilo je šerijatsko pravo kao
obvezujuća norma. Za moje mladosti dvije su žene imenovane minis-
tricama. Nakon revolucije te su dvije žene bile osuđene na smrt, jer su
se "ogriješile o Boga i podržavale prostituciju". Jedna od njih, ministrica
262
za ženska pitanja, u to je vrijeme bila u inozemstvu i ostala je u egzilu,
postavši vodećim borcem za ženska i ljudska prava. Drugu, ministricu
obrazovanja i bivšu ravnateljicu gimnazije koju sam pohađala, strpali su
u vreću i kamenovali ili ustrijelili- Ove djevojke, moje djevojke, s vreme-
nom će na te žene početi gledati s poštovanjem i nadom: ako smo imali
takvih žena u prošlosti, nema razloga da ih ne bude i u budućnosti.
Naše društvo bilo je mnogo naprednije od svojih novih vlastodržaca
i žene su, bez obzira na vjersko ili ideološko uvjerenje, izašle na ulice
buneći se protiv tih novih zakona. Okusivši moć nisu bile spremne
ispustiti je iz ruku bez borbe.Tada je rođen mit o islamskom feminizmu
— proturječni pojam, koji je pokušao pomiriti koncept ženskih prava s
temeljnim postavkama islama. Podržavanjem tog mita vlast se mogla
prikazivati istodobno naprednom i islamskom, a moderne su žene optu-
živane za zapadnjaštvo, dekadentnost i nelojalnost. Vlast je od modernih
muškaraca i žena očekivala da joj pokažu pravi put a istodobno su nas
htjeli zadržati pod kontrolom.
Ova se revolucija razlikovala od ostalih totalitarnih revolucija u dva-
desetom stoljeću po tome što se dogodila u ime prošlosti: u tome je bila
i njezina snaga i njezina slabost. Mi, četiri generacije žena — moja baka,
majka, ja i moja kći — živjele smo u sadašnjosti ah i u prošlosti; živjele
smo istodobno u dvjema vremenskim zonama. Zanimljivo je, mislila
sam, kako su nas rat i revolucija učinili još svjesnijima naših osobnih kuš-
nji — posebice braka, u čijem je središtu bilo pitanje individualne slobode
- što je još prije dva stoljeća shvatila Jane Austen. Ona je toga bila svjes-
na, pomislila sam - a što je s nama, koje sjedimo u ovoj sobi, u drugoj
zemlji, dva stoljeća kasnije?
Sanazin nervozan smijeh prenuo me iz sanjarenja.
— Tako se bojim — rekla je, podigavši ruku prema obrvi kako bi uklo-
nila nepostojeći čuperak. — Sve dosad pomisao na udaju bila je poput sna,
nešto o čemu sam mogla maštati kad bih se posvađala s bratom. Nikad
nisam znala — i još ne znam — kako će to izgledati u stvarnom životu.
Sanaz je bila zabrinuta u vezi s putovanjem u Tursku i bojala se kako
će proći njihov ponovni susret.
-"Sto ako mu se ne svidim?"- pitala se. Nije se pitala:"Sto ako se on
meni ne svidi?" ili "Sto ako se nas dvoje ne budemo slagali?" Hoće li nje-
zin brat postati još neugodniji, a majka sve nesretnija? Hoće li majka, svo-
jim mučeničkim izgledom, izazvati u Sanaz osjećaj krivnje, kao da ju je
263
namjerno izdala? Sanaz su mučila ozbiljna pitanja.Teško je bilo reći odla-
zi li u Tursku zato da zadovolji druge ili zbog svoje ljubavi.To je bio moj
problem sa Sanaz - nikad nisam uspjela dokučiti što ona zapravo želi.
— Prošlo je šest godina; bogzna kako će izgledati - rekla je Nassrin
odsutno vrteći šalicu s kavom u ruci. Pogledala sam je pomalo zabrinu-
to, kao gotovo uvijek kad bi razgovor skrenuo na brak i na muškarce.
Stalno sam se pitala kako se nosi sa svojim potisnutim zatvorskim
sjećanjima. Uspoređuje li se s prijateljicama koje nisu imale takvih iskus-
tava? I jesu li doista bile pošteđene takvih iskustava?
Sanaz je prijekorno pogledala Nassrin. Zar joj mora baš sada o tome
govoriti? U svakom slučaju, odlazak u Tursku dobro će joj doći, čak i ako
se sve izjalovi. Barem će raščistiti s njime.
— Voliš li ga? — pitala sam, nastojeći se ne obazirati na podrugljive
osmijehe djevojaka. — Svaki ulazak u brak nosi sa sobom neizvjesnost, ali
pitanje je voliš li ga sada;
—Voljela sam ga kao vrlo mlada — odgovorila je Sanaz polagano, odveć
zaokupljena da bi sudjelovala u šali ostalih. — Sada više ne znam. Uvijek
sam rado mislila na njega, ali tako je dugo odsutan! Mogao je upoznati
tolike druge žene ... A u kakvoj sam ja bila prilici da upoznam druge
muškarce? Teta kaže da ne moram odmah odlučiti. Rekla je da bismo
mogli provjeriti što osjećamo jedno prema drugome tek kad bismo se
sami sastali u Turskoj. Neko bismo vrijeme trebali provesti zajedno, bez
ometajuće prisutnosti roditelja.
— Teta ti je neobično mudra žena — rekla sam, ne mogavši se suzdržati
od arbitriranja.— Ona je posve u pravu.
Mahshid je na djelić sekunde uperila pogled u mene, i onda ga
odmah oborila. Azin je uhvatila Mahshidin pogled i rekla:
— Slažem se s doktoricom Nafisi. Bilo bi pametno da neko vrijeme
živite zajedno prije nego bilo što odlučite.
Mahshid se nije željela upuštati u raspravu i ostala je suzdržana i
šutljiva. Jesam li to umislila, ili sam u njezinim očima opazila prijekor,
prije nego što je oborila pogled i iznova se zagledala u neku nevidljivu
mrlju na tepihu?
— Prvo što moraš učiniti ako želiš provjeriti da li si odgovarate — rekla
je Nassrin — jest da zaplešeš s njim.
Najprije smo ostale zatečene njezinom izjavom, jer se činila
neobičnom čak i za Nassrin.Trebao mije trenutak da dokučim njezino
264
značenje. Ali, naravno! Mislila je na "Društvo drage Jane" koje snio osno-
vale moje posljednje godine na Allamchu! Ideja za osnivanje tog društva
- koja je propala u samom začetku - sinula nam je kad smo upriličile
nezaboravan ples.
2.
Vidim ih i sada, kao da ih gledam kroz veliki prozor kuće usred prazno-
ga vrta. Prislanjani čelo na okno i evo ih: pet žena, sve u crnini haljama i s
maramama na glavi. Dok prolaze kraj prozora počinjem pomalo razaznavati
njihova lica; jedna stoji i promatra ostale četiri. Nisu graciozne, sudaraju se
međusobno i sa stolcima. Neobuzdane su na neki čudan, suzdržan način.
Tog sam proljeća na seminaru za studentice završne godine usporedi-
la strukturu Ponosa i predrasuda s jednim plesom iz 18. stoljeća. Nakon
sata neke su se djevojke zadržale da popričaju sa mnom. Zbunilo ih je to
što sam rekla. Mislila sam da ću im najbolje objasniti budem li im
demonstrirala pokrete toga plesa.
— Zatvorite oči i zamislite da ste na plesu — predložila sam. —
Zamislite da se krećete naprijed i natrag; bilo bi dobro kad biste mogle
zamisliti da je muškarac koji stoji vama sučelice neusporedivi gospodin
Darcy, a možda i ne bi — zamislite koga god želite. — Jedna se djevojka
zahihotala. U iznenadnu nadahnuću, zgrabila sam Nassrinine nevoljko
pružene ruke i počela s njom plesati:
Jc'n-dva, je'n—dva.- Tada sam rekla ostalima da naprave špalir i
uskoro smo sve plesale, a crne su nam se haljc vijorile dok smo se sudara-
le međusobno i sa stolcima.
Partneri bi stali jedno drugome nasuprot, malo se naklonili, isko-
račili, dodirnuli si ruke i okrenuli se — rekla sam. — A u trenutku dok si
dodirujete ruke pogledajte se u oči; dobro, da vidimo koliko riječi
stignete razmijeniti. Recite nešto jedna drugoj—Jedva su zadržale ozbilj-
na lica. Mojgan je rekla:
Problem je u tome što bismo sve htjele biti Elizabeti) i Darcv.
Rado bih bila i Jane — rekla je Nassrin - uvijek sam željela biti naj-
ljepša. Trebao bi nam i gospodin Collins. Dođi, Mahshid, zar ne bi uži-
vala da mi gaziš po nogama? - Mahshid je oklijevala.
265
Nikad u životu nisam plesala - rekla je nelagodno.
Ovo je ples u kojem se ne moraš brinuti zbog toga - rekla sam. -
Osim toga, kao tvoja profesorica, zapovijedam ti da to učiniš.To je radni
zadatak - dodala sam, i bila je to jedna od rijetkih prilika u kojima sam
se pozvala na svoj autoritet. - Naprijed, natrag, stanka, okret, okret, uskla-
di korake s ostalima, i to je sve; uglavnom paziš na sebe i na svog part-
nera, ali i na sve ostale - ne smiješ s njima izgubiti korak. No, dobro, to
je teži dio, ali i gospođici Elizi Bcnnct on je nadošao spontano.
Svaki je ples izvedba i predstavljanje - rekla sam im - ali vidite li
kako različiti plesovi odašilju različitu poruku?
- O, da - složila se Nassrin. - Usporedite ovaj ples s perzijskim pleso-
vima. Kad bi uopće ti Britanci mogli presaviti tijelo na način na koji mi
to činimo ...! U usporedbi s nama tako su čedni!
Pitala sam:
—Tko zna plesati perzijski ples? — Svi su pogledali Sanaz. Ona se stid-
jela i odbila je zaplesati. Stale smo je zadirkivati i nagovarati i napravile
smo krug oko nje. Nakon njezinih prvih pokreta, isprva sramežljivih,
počele smo pljeskati i pjevušiti melodiju. Nassrin nas je upozorila da
budemo tiši. Sanaz je počela stidljivo, s otmjenim koračićima, presavija-
jući se u struku sladostrasnom umiljatošću. Sto smo se više smijale i šalile,
ona je postala sinionija, stala je pomicati glavu sjedne strane na drugu, a
svaki se dio tijela potvrđivao pokretom natječući se za našu pozornost s
ostalima. Tijelo joj je podrhtavalo dok je sitno koracala i izvodila ples
prstima i rukama. Lice joj je poprimilo poseban izraz - istodobno zavod-
nički i pozivajući, s namjerom da privuče, uvuče, istodobno uzmičući i
opirući se, snagom koje je nestalo čim je prestala plesati.
Postoje različiti oblici zavođenja, a onaj koji je sadržan u perzijskome plesu
jedinstven je, i ne mogu se sjetiti zapadnjačkog načina koji bi se mogao mjeri-
ti s tom mješavinom istaiičanosti i čulnosti. Na licima žena različita podrijetla
susrela sam jednak izraz lica: sanjarski, lijen i zavodnički pogled. Sanazin sam
izraz lica poslije vidjela na licu svoje profinjene, u Francuskoj odgojene pri-
jateljice Lcvlv, kadje iznenada zaplesala na glazbu ispunjenu otegnutim zvuci-
ma prožetim s naz, eshveh i kereshmeh - čije su engleske istoznačnice - coquet-
tishness, teasing, flirtatiousness — ne samo siromašne nego i prazne.
Tu vrstu zavođenja odlikuje neuhvatljivost. Ono je strasno i senzualno:
pokreti se uvijaju i izvijaju, vijugaju i izravnavaju se. Ruke se prepliću i ras-
!Hngl.. koketnost. izazovnost, zavodljivost.
266
pliću dok se struk ugiba i pregiba. To je promišljeni ples. Njegov je učinak
unaprijed smišljen, prije nego što će plesačica učiniti sljedeći sitni korak, a
potom još jedan. Zavodljiv je na način o kojemu gđica Daisv Miller i njoj
slične ne mogu ni sanjati. On otvoreno zavodi, ali ne smjera podavanju. Sve
je to bilo prisutno i u Sanazinu plesu. Neobično, ali dugačka crna halja i crna
marama koja joj uokvirila lijepo lice, istaknula krupne oči i vrlo nježno,
krhko tijelo samo su pojačale dojmljivost pokreta. Sa svakom se kretnjom
činilo kao da se djevojka oslobađala slojeva crne odjeće. Oprava kao da je
postala prozračna a njezina je tekstura pridonosila magičnosti plesa.
Iznenadilo nas je zapanjeno lice studentice koja je otvorila vrata
učionice. Vrijeme užine je prošlo a da to nismo ni zapazile. Pogledale
smo studenticu koja je stajala na pragu, s jednom nogom u razredu, i
počele se smijati.
Na tom smo satu sklopile tajni sporazum. Dogovorile smo se da osnuje-
mo tajno društvo pod nazivom "Društvo drage lane". Sastajat ćemo se, ple-
sati, jesti kolače s kremom i razmjenjivati novosti. Iako društvo nikad nismo
osnovale, djevojke su se otad međusobno oslovljavale s "Draga Jane" i tada je
bilo posijano sjeme našeg sadašnjeg druženja u radionici. Bila bih na sve to
zaboravila da nedavno nisam počela razmišljati o Nassrin.
Sada se sjećam da sam toga dana, dok smo Mahshid, Nassrin i ja ho-
dale prema mojoj radnoj sobi, odjednom, iznenadivši i samu sebe pred-
ložila da osnujemo tajnu radionicu u mom stanu. Kad sam vidjela njiho-
va začuđena lica na brzinu sam im u grubim obrisima prikazala kako bi
trebao izgledati takav sat, improvizirajući na temelju svega onoga o čemu
sam tolike godine sanjala i planirala.
— Sto će se od nas očekivati? - pitala je Mahshid.
— Posvemašnja predanost književnim djelima i našoj književnoj
radionici - rekla sam s neočekivanim prizvukom konačnosti. Mnogo više
nego njih tom sam obvezom zapravo obvezala samu sebe.
3.
Imam suviše akademski pristup: napisala sam previše znanstvenih tek-
stova i članaka da bih svoja iskustva i ideje bila kadra prenijeti u pripo-
vjednom tonu, bez stanovite pompoznosti. Iako je upravo to moja iskon-
267
ska potreba - pripovijedati, iznova osmisliti sebe i svijet koji me okružu-
je. Dok pišem put je čist. Limenom čovjeku vraćeno je srce a Lavu
hrabrost4', ali to nije moja pripovijest. Kročim drukčijom putanjom čiji
kraj ne mogu predvidjeti. Jednako malo znam kamo me taj put vodi kao
što to ni Alica nije znala kad je prvi put potrčala za Bijelim zecom
odjevenim u prsluk i sa satom koji je mrmljao: "Kasnim, kasnim!"
Nisam mogla iznaći bolji način da svojim studentima objasnim struk-
turu romana Ponos i predrasude od usporedbe s plesom iz 18. stoljeća -
onim koji zamišljamo da su plesali Darcv i Elizabeth na brojnim balovi-
ma koje su pohodili. Iako su balovi i plesovi sastavni dio zapleta i u
nekim drugim romanima Jane Austen - u Mansfield Parku, pimjerice, i u
Enuni — ni u jednom njezinom djelu ples nije od tako ključne važnosti.
Pritom me ne zanima broj otplesanih plesova. Kao što sam rekla, cijela
struktura romana nalikuje na ples, koji je u isti mah javni i privatni čin.
Ugođaj romana Ponos i predrasude ima svečano ozračje bala.
Roman dakle slijedi strukturu plesa: približavanja i udaljavanja. Odvija
se u naporednim radnjama, kontrapunktno, ne samo s obzirom na slijed
događaja i razvoj likova nego i s obzirom na mjesto radnje. Najprije susre-
ćemo Elizabeth u njezinu okruženju, potom je vidimo izvan njega i u
Darcvjevu, da bimio zatim upoznali Darcvja u njegovu pravom okruženju
— svaki od tih pomaka u perspektivi približava ih jedno drugome.
Darcvjeva prosidba Elizabeth naporedna je Collinsovoj. Postoje paralele i
između Darcvjcva i Wickhamova značaja. Poput kamere, Darcvjev pogled
na Elizabeth kreće od totala i završava krupnim planom; u drugom dijelu
romana, dok se Elizabeth približava Darcvju, događa se obratno.
Na prvom plesu upoznajemo sve glavne likove romana, a sukobi koji
se tada zametnu stvarat će napetost do kraja romana. Na tom prvom
plesu Elizabeth omrzne Darcvja, jer je čula kad je Binglevju rekao kako
nije dovoljno naočita da bi s njom plesao. Poslije, kad je susretne na slje-
dećem balu počinje mijenjati mišljenje, ali ona odbija njegov poziv na
ples. U Ncthcrficldu se ponovo susreću i taj put plešu zajedno, ples koji
je, usprkos prividnoj uljudnosti, bremenit napctošću; sve veća privlačnost
koju on ćuti prema njoj upravno je razmjerna s porastom njezine odboj-
nosti spram njega. Nesklad njihova razgovora proturječi skladnim pokre-
tima njihovih tijela na plesnom podiju.
Likovi Jane Austen su povučeni pojedinci predstavljeni na javnim
mjestima. Njihova potreba za privatnošću i samoćom stalno se prila-
Aluzija na Čarobnjaka i> Oza.
268
gođava situaciji u kojoj su okruženi malom zajednicom ljudi koji ih
neprestano drže na oku. U tom je svijetu najvažnije pronaći ravnotežu
između javnog i privatnoga.
Plesni ritam primicanja i odmicanja ponavlja se preko postupaka i
poteza dvaju glavnih likova, oko kojih se uobličuje radnja. Paralelni
događaji približavaju ih i potom razdvajaju. Tijekom cijelog romana,
Elizabeth i Darcv neprestano se kreću jedno prema drugome i udalja-
vanju jedno od drugoga. Svaki put kad se zapute jedno prema drugome,
teren je već pripremljen za novi potez. Uzmicanje prati ponovna procje-
na ranijeg pokreta primicanja. U plesu je prisutan "kompromis", nepres-
tana prilagodba partnerovim potrebama i koracima. Sjetite se, primjerice,
kako je grozan g. Collins na plesnom podiju, jednako kao i neotesani
Thorpc u Opatiji Northanger. U njihovom je slučaju nedostatak plesne
vještine pokazatelj njihove nesposobnosti da se prilagode potrebama
partnerica.
Dijalog u Ponosu i predrasudama dobro se uklapa u plesnu strukturu
romana. Gotovo svaki plesni prizor djeluje kao nastavak dijaloga između
Elizabeth i Darcvja. Stalno su zaokupljeni tim stvarnim ili zamišljenim
dijalogom, koji vodi od razmjene misli s drugom osobom do unutarnjeg
dijaloga. Taj središnji dijalog između Elizabeth i Darcyja i Elizabeth sa
samom sobom, prate brojni drugi razgovori.
Jedno od najistaknutijih svojstava Ponosa i predrasuda upravo je razno-
likost glasova u knjizi. Odvija se mnoštvo različitih vrsta dijaloga: raz-
govor između više ljudi, između dviju osoba, unutarnji dijalog i dijalog
koji se vodi preko pisama. Umijeće Jane Austen upravo se i ogleda u
njezinoj sposobnosti da ostvari takvo višeglasje, tolike različite glasove i
intonacije povezane ih suprotstavljene unutar kohezivne strukture, što je
jedan od najboljih primjera demokratičnosti romana. U romanima Jane
Austen prisutan je i prostor za suprotnosti koje se ne moraju međusob-
no ukinuti da bi opstale. Postoji i prostor - možda ne upravo prostor ali
potreba - za samoproniišljanjem i samokritičnošću. Razmišljanje
uzrokuje promjenu. Ne treba nam autoričina poruka, nikakav otvoreni
poziv na pluralnost, da bismo dokazali tu tvrdnju. Dostaje pročitati i raza-
brati kakofoniju glasova da bi se dokučio imperativ demokratičnosti. Tu
leži i opasnost u vezi s Jane Austen.
Nije slučajno da najmanje suosjećajni likovi u njezinim romanima
nisu kadri povesti iskren dijalog s drugima. Oni propovijedaju. Kude. Iz
269
nesposobnosti za iskreni dijalog slijedi netrpeljivost, nesposobnost za samo-
promišljanje i za suosjećanje. Ta će nesposobnost poslije kod Nabokova
poprimiti čudovišne razmjere u likovima poput Huniberta Humbcrta u
Loliti i Kinbotea u Blijedoj vatri.
Ponos i predrasude nisu poetski roman ali posjeduju vlastitu kakofbni-
ju i harmoniju; glasovi se približavaju, udaljuju i kruže prostorijom.
Upravo sada, dok prelistavam njegove stranice, čujem ih kako se javljaju.
Do mene dopire Marvn dostojanstven, opor glas, Kittvno kašljucanje i
kreposne insinuacije gdice Binglev, a čujem i poneku riječ udvornoga Sir
Lucasa. Ne čujem razgovijetno gdicu Darcv, stidljivu i suzdržanu kakva
jest, ali čujem korake koji se uspinju i silaze niza stube i Elizabethin blago
podrugljiv te Darcvjev uzdržano nježan ton, a dok zatvaram knjigu do
mene dopire ironičan glas pripovjedača. Glasovi ne prestaju ni kada
knjigu zatvorim — jeke i odjeci kao da iskaču sa stranica i nastavljaju
nestašno odzvanjati u našim ušima.
4.
— Naša Sanaz ima toliko vrlina — rekla je Azin pažljivo pregledavajući
svoje nokte.— Ne treba joj beznačajan momak čije je najveće dostignuće
da je izbjegao vojsku i odselio se u Englesku. — Glas joj je bio bezraz-
ložno gnjevan i nije se nikome posebno obraćala. Tada sam se prvi put
ozbiljnije zagledala u njezine nokte. Počela ih je bojiti u crveno, u boju
rajčice, i činila se posve zaokupljenom njihovim oblikom i bojom. Kad
god bi se tijekom nastave ukazala prilika, proučavala bi svoje nokte kao
da ju je crveni lak povezivao s nekom drugom dimnezijom, s mjestom
znanim samo Azin. Kad bi ispružila ruku da uzme kolač ili naranču,
pogled bi joj brižno pratio pokrete prstiju s crveno obojenim noktima.
Razgovarale smo o Sanaz za vrijeme odmora. Sljedećeg se tjedna tre-
bala vratiti iz Turske. Mitra, jedina koja je s njom bila u vezi, prenijela
nam je novosti: on je vrlo drag, ona je zaljubljena u njega, zaručili su se.
Zajedno su otišli na more: bit će fotografija, mnogo fotografija. Teta ne
misli daje on tako dobra prilika. Misli daje drag momak, dovoljno dobar
za hodanje ali ne za brak, te da mu treba oslonac (jamice su se produ-
bile!). Izgledalo je da to ne smeta našu Sanaz.
270
— Stoje u tome loše ako je netko mlad — umiješala seYassi. —Tako su
počeli moj ujak i njegova supruga — a uza sve još nisu imali ni novca.
Zapravo, kad bolje razmislim, trojica mojih ujaka oženili su se na isti
način. Svi izuzev najmlađega koji se nije ženio — ušao je u političku orga-
nizaciju — dodala je kao da to objašnjava zašto se nije ženio.
Sada nam je češće spominjala ujake, jer je najstariji došao u Iran na tro-
tjedne praznike. On jeYassi bio najdraži. Čitao je njezinu poeziju, razgledao
slike njezine sestre Mine, komentirao priče njihove plahe majke. Bio je strp-
ljiv, pažljiv, hrabrio ih je i u isto vrijeme pomalo kritizirao, ukazujući na
poneku sitnu manu, poneku slabost.Yassi bi bila oduševljena svaki put kad bi
ini došao u posjet, ili kad bi, u rijetkim prilikama, pisao kući ili bi nazvao iz
Amerike i želio posebno s njom razgovarati. Yassi je jedino njegovo mišlje-
nje prihvaćala bez pogovora. A ono nije izostalo. Najprije ju je ohrabrio da
ne odustane od glazbe; potom joj je predložio da se upiše na Teheransko
sveučilište, a sada joj je savjetovao da studij nastavi u Americi. Sve što je
pripovijedao o životu u Americi - o događajima koji su se njemu činili
običnima - u Yassinim je čeznutljivim očima zadobivalo čaroban sjaj.
Redovno mi je prepričavala te priče, a ja bih uvijek dodala i poneki svoj
dojam. Osjećala sam se kao da smo se njezin ujak i ja urotili te skrećemo
s puta malu Yassi. I bila sam zabrinuta: što ako je nagovaramo na život
koji njoj u osnovi ne odgovara? Također sam shvatila da su naši poticaji
osjećajnu i odanu Yassi, privrženu obitelji koja ju je nježno voljela,
dovodili u dilemu koja ju je trajno mučila. Rugala bi se sama sebi govo-
reći da se stalno osjeća ...
Neodlučna? — pitala sam.
Nccc, kako da kažem? — Lice joj je iznenada sinulo:
Čangrizava!
Ne,Yassi, ne radi se o tome.Ti sigurno nisi čangrizava. Da, možda
si neodlučna i nedorasla; možda sam ja čangrizava.
Činilo se da su sada sve moje djevojke naumile napustiti Iran — sve
izuzev Mahshid, koja je bila sve zaokupljenija svojim poslom.
Priželjkivala je promaknuće i stalni posao, ali su joj to uskraćivali zbog
nekadašnje političke povezanosti s vjerskom oporbenom skupinom.
Mitra je već zatražila kanadsku vizu, iako su se ona i Ilamid još pomalo
dvoumili. Njegova se majka tome protivila, a plašili su se i neizvjesne
budućnosti u Kanadi, dok im je život ovdje, usprkos poteškoćama, barem
bio poznat. Hamid je imao dobar posao; bili su materijalno osigurani.
271
Ovdje ipak nešto predstavljamo - stalno je ponavljala njegova majka
— a tamo ...
Razmišljam o tome da odem - Azili će iznenada. - Da Sanaz ima
trunku soli u glavi, naprosto bi otišla, udala se za tog momka i zatim se
razvela. Stoje? - rekla je braneći se, kad je ugledala zapanjen pogled osta-
lih djevojaka, nervozno tražeći cigaretu u torbi. - Sto sam takvog rekla?
Nije upalila cigaretu — nikad to nije činila za vrijeme nastave — ali
držala ju je medu dugim bijelim prstima, sa žarkocrvenim noktima.
Iznenada je postala svjesna naše šutnje i, poput djeteta uhvaćena u kradi
čokolade, pogledala je u svoju neupaljenu cigaretu i s razoružavajućim je
osmijehom bacila u pepeljaru.
— Kako uspijevaš izbjeći kaznu zbog ovakvih noktiju? — pitala sam ju
kako bih promijenila temu.
— Nosim rukavice - rekla je. — Čak i ljeti nosim tamne rukavice.
Lakirani nokti, kao i šminka, bili su zabranjeni, a kršenje te zabrane
kažnjavalo se bičevanjem, globom, pa čak i jednogodišnjom kaznom
zatvora.
Naravno i oni su se dosjetili jadu i kad bi te stvarno htjeli uhvatiti
tražili bi da skineš rukavice. — Nastavila je čavrljati, govoriti o rukavica-
ma i o noktima, a onda je iznenada zastala. -To me usrećuje - rekla je
tankim glasom u kojem nije bilo ni traga sreće.—Tako su crveni, dok ih
gledam ne mislim na druge stvari.
Kakve stvari? - pitala je Nassrin iznenada blago.
O, stvari, znate već — i briznula je u plač. Ostale smo bez riječi.
Odlučna da se ne da smesti suzama, Manna joj preko volje doda kutiju s
maramicama. Mahshid se i opet zatvorila u svoju školjku, a Nassrin se
nagnula prema naprijed, čvrsto stisnutih ruku. Yassi, koja je sjedila
najbliže Azin, nagnula se prema njoj i nježno joj dodirnula desno rame.
5.
Nikad neću saznati stoje tako duboko povrijedilo Azin, jer o tome
nije željela govoriti - otkrivala je tek sporedne probleme. Pokušala sam
iznaći odgovor na fotografiji koju smo snimile moje posljednje večeri u
Tehcranu, dok mi je pogled privlačio sjaj Azininih okruglih, zlatnih
272
naušnica. Fotografije mogu zavarati osim ako, poput mog Čarobnjaka,
posjedujete dar otkrivanja osobina pomoću linije nosa.Ja ne posjedujem
takav dar.
Dok sam gledala fotografiju nisam mogla zamisliti da Azin uopće ima
problema. Izgledala je bezbrižno; plava kosa pristajala je blijedoj koži i
očima boje meda. Voljela je ostavljati dojam neobuzdanosti, a činjenica
da se triput udavala opravdavala je taj dojam. Za prvog se supruga udala
još prije osamnaeste i iste se godine rastala. Nije objasnila što se dogodi-
lo s drugim suprugom. Možda se tako često udavala zbog toga što je u
Iranu bilo lakše živjeti u braku nego u slobodnoj vezi.
Njezinog supruga, rekla nam je, frustrira sve što nju zanima. Ljubo-
moran je na njezine knjige, na kompjutor, na naše sastanke četvrtkom. S
ukočenim smiješkom ispričala nam je kako je njega stid zbog njezinog
"neovisnog duha"; istukao ju je a potom je pokušavao utješiti zaklinjući
se na vječnu ljubav. Njezina me pripovijest gotovo fizički zaboljela. Više
od činjenice daju tuče pogodile su me uvrede koje joj je izrekao — vikao
je da se nitko njome više neće htjeti oženiti, da je "iskorištena" poput
rabljena automobila, da nijedan muškarac neće poželjeti rabljenu ženu.
Rekao je da će, ako poželi, uzeti za ženu osamnaestogodišnju djevojku;
kad god poželi može oženiti nevinu, netaknutu osamnaestogodišnjaki-
nju. Sve bi joj to izgovorio, ali nije ju mogao napustiti. Ne sjećam se
toliko njezinih riječi koliko njezina osmijeha dok je pričala svoju groznu
priču - osmijeha čiju je uvjerljivost poricao sjaj suza u očima. Na kraju
je rekla;
I sada znate zašto tako često kasnim na nastavu.
Marina, koja joj nije bila odviše naklonjena, poslije je rekla;
Azin će i iz svoje nevolje izvući neki poen za sebe.
Uskoro smo se svi uključili u rješavanje Azininih bračnih problema.
Najprije sam nakon večere o njima pričala Bljami, zatim svojoj najboljoj
prijateljici, uglednoj odvjetnici koja je bila slaba na izgubljene slučajeve
i koju sam nagovorila da preuzme njezin. Od tada je Azin — njezine dvoj-
be, njezin suprug, žalopojke, njezina iskrenost ili neiskrenost - postala
stalna tema naših razgovora.
To uplitanje privatnoga nije trebalo biti sastavnim dijelom mog kru-
žoka, no privatni su se problemi ipak polako uvukli u naše razgovore,
donoseći sa sobom nove uvide. Počevši s apstraktnim prosudbama, pos-
tupno smo ulazile u područje osobnog iskustva. Navodile smo različite
273
primjere u kojima postojeće pravosuđe tjelesno ili mentalno zlostavljanje
žena nije smatralo dovoljnim razlogom za rastavu. Spominjale smo sluča-
jeve u kojima sudac nije samo odbio ženin zahtjev za rastavu nego ju je
pokušao i okriviti za to stoje suprug tuče, zapovijedivši joj da razmisli u
čemu je pogriješila te gaje toliko razljutila. Zbijale smo šale o sucu koji
i sam redovno tuče vlastitu ženu. Kad se radilo o ženama, pravda je doista
bila slijepa; u svojoj nepravednosti prema ženama zakon se nije obazirao
na njihovu vjeru, rasu ili uvjerenja.
6.
Kaže se da i osobno podliježe politici. To, dakako, nije točno. U
temeljima borbe za politička prava želja je da se zaštitimo, da spriječimo
da se politika upliće u naš privatni život. Osobno i političko međusobno
su ovisni ali se ne mogu poistovjetiti. Most između njih područje je
imaginacije koja neprestano preoblikuje jedno u ime drugoga. Platonov
kralj—filozof je to znao, a znao je to i slijepi cenzor, pa zato i ne čudi da
je prva zadaća Islamske Republike bila da izbriše crte razdvajanja i gra-
nice između osobnoga i političkoga i na taj način uništi oboje.
Kad me ljudi pitaju o životu u Islamskoj Republici Iranu ne mogu
odvojiti najosobnije i privatne vidove našeg života od pogleda slijepog
cenzora. Mislim na svoje djevojke koje su došle iz vrlo različitih obitelji.
Njihove dileme, neovisno o podrijetlu i vjerskom uvjerenju, bile su za-
jedničke, a proizlazile su iz činjenice da im je režim oduzeo pravo na
najintimnije trenutke i osobne težnje. Taj je konflikt sama bit paradoksa
koji je stvorilo islamsko zakonodavstvo. Kad su zemljom zavladali mule,
vjera je postala oruđe moći, ideologija. Upravo je taj ideološki pristup
vjeri razlikovao one na vlasti od milijuna običnih građana, vjernika po-
put Mahshid, Manne iYassi, koje su Islamsku Republiku doživjele kao
najvećeg neprijatelja. Ljudi poput mene mrzili su represiju, no oni drugi
osjećali su se izdanima. Ali i njih su proturječnosti i ograničenja u osob-
nom životu pogađale snažnije od rata i revolucije. Osamnaest sam godi-
na živjela u Islamskoj Republici, a ipak nisam u cijelosti shvatila tu istinu
- okružena javnim pogubljenjima i krvavim demonstracijama u prvim
godinama revolucije ili tijekom osam godina rata, kad su se zvuči crvenih
274
i zelenih sirena za uzbunu miješali sa eksplozijama raketa i bombi.To mi
je postalo jasno tek nakon rata i nakon Homeinijeve smrti, dvaju činite-
lja koji su prisilno ujedinili zemlju i sprečavali da glasovi neslaganja i pro-
tivljenja izbiju na površinu.
Stanite, reći ćete - kakvo neslaganje, kakvo protivljenje? Zar to nije
bilo vrijeme nade, reformi i mira? Zar nismo rekli da je zvijezda g.
Ghomija stala blijedjeti, a da se ona g. Forsatija stala uspinjao? Podsjetit
ćete me da sam na kraju prethodnog poglavlja govorila o tome kako je
radikalnim revolucionarima jedini preostali izbor bilo samospaljivanje ili
prilagodba promjenama vremena. Jednako kao što ćete za Mahshid,
Nassrin i Mannu reći: "One su preživjele - pružena im je druga prilika.
Ne mislite li da možda previše dramatizirate", pitat ćete, "kako biste
učinili efektnijom svoju priču?"
Ne, uopće ne dramatiziram. Život u Islamskoj Republici oduvijek je
bio odveć napet, dramatičan i kaotičan da bi se uobličio u redoslijed
nužan za postizanje narativnog efekta. Vrijeme mira često iznjedri na
površinu razmjere počinjene, štete, izlažući u prvi plan zjapeće kratere na
mjestima gdje su nekoć bile kuće. Upravo se tada prigušeni glasovi, zlo-
dusi skriveni u boci, raspršuju u svim smjerovima.
Manna je običavala reći da postoje dvije Islamske Republike: jedna
načinjena od riječi, a druga stvarna. U Islamskoj Republici riječi,
devedesete su godine započele obećanjem mira i reformi. Jednog smo se
jutra probudili i čuli da je Vijeće čuvara, nakon razmišljanja, izabralo
bivšeg predsjednika Hojatola—Islama Alija Hamneija za nasljednika ajato-
laha Homcinija. Prije nego stoje izabran, Hamneijcva je politička pozi-
cija bila dvojbena; bio je povezan s nekim od najkonzervativnijih i
najreakcionarnijih skupina unutar vladajuće elite, ali znalo se i da je
zaštitnik umjetnosti. Družio se s pjesnicima i Homeini gaje svojedobno
ozbiljno ukorio zbog pokušaja ublažavanja fatve protiv Salmana
Rushdicja.
Ali ta ista osoba, novi Vrhovni Voda - sada najviši vjerski i politički
autoritet zemlje, kojemu se iskazuje najveće poštovanje — bio je varalica.
On je to znao, i mi smo to znali i, da stvari budu gore, znali su to i sami
njegovi kolege i vjerski vode koji su ga izabrali. Mediji i vladajući kru-
govi prešli su preko činjenice da je taj čovjek preko noći stekao naslov
ajatolaha; taj položaj, naime, valja zaslužiti prije nego što se dodijeli, a
njegovo je imenovanje bilo bjelodano kršenje vjerskih zakona i propisa.
275
Hamnei se priklonio krajnje ekstremnoj struji. Odluke nije donosio
samo iz vjerskog uvjerenja; donosio ih je iz nužde, radi stjecanja političke
podrške i zaštite, kao kompenzaciju za nedostatak poštovanja unutar
vlastitog političkog kruga. Od mlakog liberala preko noći se prometnuo
u neumoljivog tvrdolinijaša. U trenutku rijetke iskrenosti, gda Rezvan je
rekla:
— Poznajem te ljude bolje od vas; mijenjaju riječi češće nego košulju.
Islam je postao biznis - nastavila je - poput nafte uTexacu. - Svi ti ljudi
koji se bave islamom nastoje ga "upakirati" bolje od drugih. A mi smo
osuđeni na takvu vlast. Mislite li da bi ikad bili spremni priznati kako
bismo bolje živjeli da nemamo nafte? Bi li mogli reći da islam nije nužan
za dobru vladavinu? Ne bi, ali reformisti su još lukaviji; dat će vam naftu
malo jeftinije i obećati da će je bolje pročišćavati.
Naš predsjednik, moćni bivši predsjednik Parlamenta, Hojatol-lslam
Rafsandžani, prvi koji je prozvan reformistom, bio je nova nada, ali on
koji je sebe nazivao generalom obnove i nosio nadimak "ajatolah
Gorbačov", došao je na zao glas zbog financijske i političke korumpira-
nosti i upletenosti u proganjanje disidenata, u zemlji i izvan nje. U svo-
jim je govorima spominjao stanovitu liberalizaciju zakona - no te su
reforme opet, kao što nas je Manna podsjetila, značile da se može biti
malo islamist a malo kršiti islamske zakone - pokazati malo kose ispod
marame.
-To je isto kao da kažemo da se može biti malo fašist, umjereni fašist
ili komunist — dodala sam.
— Ili biti malo u drugom stanju — zaključio je Nima smijući se.
Posljedica tog ublažavanja bila je ta da se Sanaz i Mitra više nisu
bojale nositi malo slobodnije svezanu maramu, pokazati malo kose, ali
ćudoredna ih je policija ipak imala pravo uhititi. Kad bi ljudi podsjetili
redarstvenike na predsjednikove riječi, revolucionarna bi ih straža ipak
uhitila i strpala u zatvor, psujući predsjednika, njegovu majku i svakog
k sina koji je izdao takvu naredbu u zemlji islama. A predsjednikov
liberalizam, kao što će poslije biti slučaj s njegovim nasljednikom, pred-
sjednikom Hatamijem, nije išao dalje od toga. Oni koji su njegove
reforme shvatili ozbiljno, skupo su platili, ponekad i vlastitim životom,
dok su njihovi tamničari ostali slobodni i nekažnjeni. Kad je disidentski
pisac, Saidi Sirdžani, koji je vjerovao da uživa predsjednikovu podršku,
bio bačen u zatvor, mučen i naposljetku ubijen, nitko mu nije pokušao
276
pomoći — Što je samo još jedan primjer trajne borbe između Islamske
Republike na riječima i Islamske Republike na djelu, koja traje do danas.
- Njihov je interes na prvome mjestu - često bi me podsjetila gda
Rezvan. - Koliko god tvrdili da su liberalni, nikad ne odustaju od svoje
islamske fasade: ona je njihov zaštitni znak. Tko bi trebao gospodina
Rafsandžanija u demokratskom Iranu?
Istina, bilo je to razdoblje nade, ali mi smo živjeli u iluziji daje vri-
jeme nade oslobođeno napetosti i sukoba, a sudeći prema iskustvu to su
bila najopasnija vremena. Nada za neke znači gubitak nade za druge;
kada se ljudima koji su je već izgubili ona ponovo vrati, oni na vlasti —
oni koji su im je bili oduzeli — uplaše se, odlučnije štite svoje ugrožene
interese, postanu represivniji. To vrijeme nade, veće popustljivosti, u
mnogom je smislu bilo jednako ispunjeno nemirom kao i ono koje mu
je prethodilo. Život poprima izgled fikcije koju piše loš pisac, nesposoban
da svojim likovima nametne red i logiku te oni srljaju nasumce, na sve
strane. Bilo je to vrijeme mira, vrijeme obnove, vrijeme u kojemu se
svakodnevni život trebao vratiti u svoju kolotečinu, a umjesto toga nas je
zaglušila kakofonija glasova koja je zamijenila turobne zvukove rata.
Rat s Irakom okončao se, ali vlada je nastavila rat protiv unutarnjeg
neprijatelja, protiv onih koje je smatrala predstavnicima kulturne
dekadencije i zapadnjačkog utjecaja. Umjesto da oslabi i ukloni te nepri-
jatelje, kampanja pritiska na neki ih je način osnažila. Oporbene stranke
bile su zabranjene, politički protivnici u zatvoru ili protjerani, ali na
području kulture — književnosti, glazbe, likovnih umjetnosti i filozofije —
prevladavale su svjetovne snage; islamistička elita nije uspjela steći vlast
nad bilo kojim od tih područja. Borba za vlast nad kulturom postala je
žešća kad su intelektualci, novinari, akademici i naprednija muslimanska
mladež prebjegli na drugu stranu. Razočarani islamskom revolucijom i
suočeni s ideološkim vakuumom koji je uslijedio nakon pada Sovjetskog
Saveza, nije im bilo druge nego okrenuti se zapadnim demokracijama
kojima su se dotad tako žestoko suprotstavljali. One koje je režim
pokušavao uništiti ili ušutkati optužujući ih da su prozapadnjački orijen-
tirani nije se moglo ušutkati ili ukloniti; oni su u jednakoj mjeri pripadali
iranskoj kulturi kao i oni drugi, njezini samoproglašeni čuvari. Ali islam-
sku je vladajuću elitu najviše plašila činjenica da su upravo ti elementi
sada postali uzor za sve razočaranije bivše revolucionare, kao i za mladež
— takozvanu djecu revolucije.
277
Mnogi iz Ministarstva kulture i obrazovanja počeli su prelaziti na
stranu pisaca i umjetnika, dopuštajući čitanje knjiga koje se prije nisu
objavljivale, jer su proglašene ne—islamskima. Moja knjiga o Nabokovu
bila je objavljena 1994., uz potporu nekih prosvijetljenih dužnosnika u
Ministarstvu. Filmovi mnogih uglednih režisera, koji su bili zabranjeni
nakon revolucije, sada su se mogli prikazivati zahvaljujući naprednom
direktoru Filmske fondacije Farabi, kojeg su kasnije napali i smijenili
režimski reakcionari. Samo Ministarstvo postalo je poprištem borbe
različitih frakcija, koje ćemo nadalje zvati tvrdolinijašima i reformistima.
Mnogi bivši revolucionari sada su čitali i tumačili djela zapadnih mislila-
ca i filozofa, odričući se nekadašnjeg ortodoksnog pristupa. Bio je to
znak nade — koliko god u tome bilo i ironije — što su ih mijenjale upra-
vo one ideje i sustavi koje su svojedobno nastojali uništiti.
Nesposobna da prihvati ili razumije složenost ili višeznačnost, raz-
bješnjena onime što je nazvala izdajom u vlastitim redovima, vlast je
fikciji nužno nametnula vlastite pojednostavnjujuće zahtjeve kakve je
nametnula životu. Jednako kao što su cenzurirali boje i tonove stvar-
nosti ne bi li ih uskladili sa svojim crno—bijelim svjetonazorom, cenzu-
rirali su i svaki oblik subjektivnosti u fikciji; ironija je u tome da su oni
— jednako kao i njihovi ideološki protivnici — umjetnička djela koja
nisu nosila političku poruku smatrali opasnim. Tako im je i spisateljica
poput Jane Austcn, bili oni toga svjesni ili ne, predstavljala prirodnog
protivnika.
7.
- Trebali biste prestati za sve naše probleme kriviti Islamsku
Republiku — rekao je Čarobnjak. Namrštila sam se, razgrćući snijeg
vrškom čizme. Bilo je snježno sunčano jutro, u najljepšem razdoblju
teheranske zime. Gladak pokrivač nalegao je na stabla i pokrio pločnike
te se činilo da blistaju milijunima sićušnih sunaca.
U takvu se danu ćutitc vedri i razdragani poput djeteta, usprkos ne-
zadovoljstvu zbog zagađenja i manje opipljivih ali važnijih zamjerki koje
nosite u srcu i mislima. Dok sam pokušavala iznijeti ono što me mučilo,
blijedo sjećanje na domaći liker od višanja koji je pripremala majka,
278
obično ga pomiješavši sa svježim snijegom, odvlačilo me od moje turob-
ne teme-Ali, nisam se lako predavala; bila sam obuzeta mislima oAzininu
suprugu i Sanazinu mladiću. Posljednjih četvrt sata pokušavala sam
Čarobnjaku povjeriti muke i iskušenja mojih djevojaka, zaćinivši pripo-
vijedanje opravdanim i neopravdanim optužbama protiv osnovnog raz-
loga svih naših muka: Islamske Republike Irana.
Prvi tjedan nakon povratka s putovanja, Sanaz se vratila u naš kružok
dolično suzdržana u svom oduševljenju. Fotografije su ležale raširene na
staklenoj plohi stola: obitelj u hotelskom predvorju; Sanaz i njezin mladić
tamnosmede kose i umiljatih smeđih očiju, u trapericama i plavoj košulji,
naslonjeni na ogradu; proslava zaruka; Sanaz u crvenoj haljini, krasna joj
kosa miluje gola ramena, zagledana u svog naočitog mladića u crnom
odijelu i svijctloplavoj košulji, dok joj on uzvraća pogled nježnom
privrženošću - ili joj stavlja zaručnički prsten na prst, a ona ga čežnjivo
promatra ("Šteta da su njegovi roditelji donijeli prsten a da se s nama nisu
prije posavjetovali", primijetila je poslije). A tu je i buntovnička teta,
deprimirana majka i omraženi brat. Nije znala da će se on tako brzo
morati vratiti u London a ona u Teheran. ("Tako smo si malo toga Ali i
ja stigli reći, stalno smo bili okruženi obitelji", povjerit će nam Sanaz
frustrirano.)
Dva tjedna poslije, za cijelog trajanja nastave, Sanaz je bila potištena.
Za vrijeme stanke, ispričavajući se zbog toga što nas opterećuje svojim
osobnim problemima i očiju blistavih od suza dok je desnom rukom
odmicala nepostojeći pramen s čela, obznanila nam je da je sve svršeno,
daje vjenčanje otkazano. On ju je ostavio. Nazvao ju je i rekao joj da
naprosto ne vidi kako bije mogao usrećiti. Još studira, kako će je uzdrža-
vati? Koliko će vremena proći prije nego što će moći doista živjeti zajed-
no?^ nije pošteno, nije pošteno prema njoj; smislio je svakojake isprike.
Shvaćam što želi reći - rekla je Sanaz - i mene su morile iste brige, ali
ipak, dovraga i njegovo poštenje! - Uvijek će je voljeti, usrdno ju je uvjeravao.
Stoje drugo mogao reći? -pitala je Sanaz. "Prokleta kukavica",po-
mislila sam.
Nakon toga svi su bili posebno pažljivi prema Sanaz. Njegova se
obitelj jako naljutila na njega. "Zacijelo se pokvario tijekom godina koje
je proveo medu tim hladnim i bezosjećajnim Englezima", rekla je nje-
gova majka. "Oni — Zapadnjaci — nemaju osjećaja poput nas". "Prcdo-
mislit će se", rekao je njegov otac uvjereno, "samo mu dajte vremena."
279
Nijedno od njih nije pomislilo da su ga možda njihovo uplitanjc i priti-
sak prisilili da se upusti u korak za koji nije bio siguran da ga želi.
Sanaz je bilo nepodnošljivo to sažaljenje. Čak je i brat bio pažljiv
prema njoj. Kolale su glasine da postoji i druga žena:
Glasine uvijek kolaju - složila se Azin - muškarci su takvi.
Ne - rekla je Sanaz odgovarajući na Mahsludino pitanje - ona nije
Iranka, ali to nije važno. Neki govore daje Šveđanka, drugi daje Engleskinja.
- Naravno, strankinja! Uvijek lak plijen. (Ne sjećam se tko je to rekao.)
Sanaz je bila samo još očajnija zbog tihog, sažalnog načina na koji su
se njezina obitelj i prijatelji ophodili prema njoj.
Kad bi se barem brat izvikao na mene - rekla je, prisilivši se na osmi-
jeh kroza suze — kad bi mi barem uzeo auto ili nešto slično. —Tog joj se
dana prvi put ukazala prilika da se skloni od njih i odmah se osjećala bolje.
Muškarci su uvijek poželjniji, privlačniji kada su zauzeti —javila se
Manna s iznenađujućom gorčinom u glasu. Nakon stanke, dodala je za-
gonetno: — Ne kažem to zato da bih bila ljubazna prema Sanaz.

Muškarci! - Nassrin će ljutico.

Muškarci! - ponovila je Azin. Yassi, koja kao da se odjednom sma-
njila, sjedila je uspravna, s rukama prekriženim u krilu.
— Jedino je teta bila sretna - obavijestila nas je Sanaz. "Hvala bogu,
spasio te vlastite ludosti", — bile su njezine prve riječi. "Što si očekivala?
Glupo je vjerovati da mladić njegovih godina, ili bilo kojih godina, može
živjeti pet godina sam bez ljubavnih veza."
-Ja sam vjerovala- rekla joj je Sanaz.
— Pa, bila si glupa.
Sanaz je sve u svemu ipak stvar prihvatila mirno i pribrano. Gotovo
daje osjetila olakšanje. Podsvjesno je cijelo vrijeme osjećala da stvar neće
uspjeti, ne na taj način. Ali povrijeđenost je ostala: zašto ju je odbacio? Je
li ju smatrao provincijalkom u usporedbi s drugima, recimo s tom
Engleskinjom, koja nije sramežljiva i ne ustručava se spavati s njim?
— Slomljeno srce je slomljeno srce - rekla sam.— Momci ostavljaju i
engleske ili američke djevojke. Pročitale smo o tome nekoliko lijepih
pripovijesti - "Odbačena bakica V^eatherall"30, sjećate se? A tu je, narav-
no, i "Ruža za gospođicu Emily".51
'"Priča američke prozaistice Katherine Anu Portcr (1890-1980). (Op. ur.)
"Priča Williama Faulknera (1897-1962). (Op. ur.)
280
Sanaz se poslije šalila na svoj račun podražavajući gdicu Havisham ,
svoju tada omiljenu junakinju.
- Samo što ja nisam čak ni kupila vjenčanicu - dodala je sjetno.
Ni sama ne znam kako srno od Sanazinih nevolja skrenule na raz-
govor o životu u Islamskoj Republici. Prepričavale smo anegdote u vezi
s režimom: o islamskim vjerskim i političkim uglednicima sa zelenom
kartom, o kompleksu manje vrijednosti vladajuće elite, o paljenju ame-
ričke zastave na jednoj strani i sluganskom odnosu prema Zapadnjacima,
na drugoj — posebno prema američkim novinarima. A došla je na red i
Faezeh Rafsandžani, predsjednikova kći, kojoj su ispod čadora virile
plave traperice, reebokicc i poblajhana kosa. O svemu sam tome podrob-
no pripovijedala Čarobnjaku, opisujući mu živim i dirljivim riječima
Sanazinu ljubavnu nesreću i Azinine bračne nevolje. Zaključila sam
dramatičnim tonom kako je režim prodro u naša srca i misli, uvukao nam
se u domove, da nas uhodi u spavaonicama, da nas je uspio oblikovati
protivno našoj volji. Kako da pod takvom paskom odvojimo osobne
nevolje od političkih? Bilo je stanovite utjehe u činjenici da smo točno
znali krivca za naše patnje, bila je to jedna od rijetkih zadovoljština dos-
tupnih žrtvi — "a patnja je samo još jedna loša navika", kao što je Bellow
rekao u Herzogu.
Carobnjakova se desna obrva podigla, što je njegovu licu dalo uptan
i podrugljiv izraz:
Recite mi — rekao je ironično — u kakvoj je zapravo vezi napuštena
lijepa djevojka s Islamskom Republikom? Želite li reći da u drugim dije-
lovima svijeta muževi ne zlostavljaju žene, da ih ne varaju? - Bila sam
odveć razdražena i možda pomalo rezignirana da bih mu sabrano odgo-
vorila, iako sam shvatila logiku njegovih argumenata, pa sam radije
šutjela.
Hoćete li zato što vas režim ne ostavlja na miru pristati na nj i pris-
tati na to da stekne potpuni nadzor nad vašim životom? — nastavio je
dovršavajući svoju misao.- Naravno, u pravu ste - Tekao je malo poslije.
- Režim je uspio do tog stupnja zaposjesti svaki naš trenutak da više ne
možemo misliti o svome životu odvojeno od njega. Postao je u toj mjeri
svemoguć da ga možda i nije pretjerano smatrati odgovornim za uspjeh
•"'-Junakinja Dii:kcnsova romana Vilika očekivanja, neutješna napuštena nevjesta. (Prev.)
281
ili neuspjeh u ljubavnom životu. Dopustite da vas podsjetim na gospo-
dina Bcllovva, vašeg najnovijeg ljubimca. - Zastao je nekoliko sekundi
kod riječi ljubimac. - Sjetite se njegove rečenice koju ste naveli -jedne
od mnogih koje smo spominjali tijekom protekla dva tjedna - "Ti vas
ljudi najprije ubiju, a poslije vas prisiljavaju da mozgate nad njihovim
zločinima."
- Slušate li me? — pitao je približivši svoje podrugljivo lice mojemu.
— Kamo ste odlutali?
Oh, ovdje sam - rekla sam. - Zamislila sam se.
Oprostite. - rekao je posjetivši se svog britanskog odgoja.
Stvarno sam vas slušala - rekla sam. - Upravo ste mi razjasnili nešto o
čemu sam u posljednje vrijeme mnogo razmišljala. - (Čekao je da nastavim.)
- Razmišljala sam o životu, slobodi i o traganju za srećom, o tome da moje
djevojke nisu sretne. Hoću reći, da se osjećaju osuđene na nesreću.
- A kako im namjeravate objasniti da imaju pravo na sreću? — pitao
je. - Sigurno ne potičući ih da se ponašaju poput žrtve. Moraju se naučiti
boriti za svoju sreću.
Nastavila sam dublje zahvati čizme u snijeg, istodobno ga nastojeći
pratiti u korak.
- Ali sve dok to ne shvatimo i nastavljamo se boriti za političku slo-
bodu ne shvaćajući do kojeg je stupnja ona ovisna o osobnoj slobodi, o
tome da vaša Sanaz ne bi trebala putovati čak u Tursku da bi joj se
momak udvarao, ne zaslužujemo to pravo.
Saslušavši njegovo izlaganje i ne našavši ništa s čime se ne bih složila,
prepustila sam se vlastitim mislima. Neko smo vrijeme hodali u tišini.
Ali zar ne vidite da u nastojanju da to shvate tim djevojkama možda
činim više štete nego koristi? — izgovorila sam prilično dramatično.-
Znatc, dok su sa mnom, dok slušaju o mojim iskustvima, neprestano si
stvaraju nekritičku, sjajnu sliku o tom drugom svijetu, o Zapadu ...Ja
sam, ne znam, mislim da sam...
Hoćete reći da ste im pomogli da si stvore neku paralelnu fantazi-
ju — rekao je — fantaziju kadru da poništi onu drugu fantaziju, prema ko-
joj Islamska Republika raspolaže pravom da odlučuje o njihovu životu?
Da, da! - rekla sam uzbuđeno.
- Pa, najprije, za to niste samo vi krivi. Nitko od nas ne može živjeti i
preživjeti bez takva izmišljenog svijeta — svi mi stvaramo neki svoj raj u koji
se sklanjamo. Osim toga - rekao je - ipak nešto možete učiniti u vezi s time.
282
Postoji nešto? - pitala sam radoznalo, i dalje potištena, silno želeći
da mi netko kaže što mije činiti,
Da, postoji, i zapravo to i radite sa svojim kružokom, samo ako to
ne pokvarite. Učinite ono što svi pjesnici čine sa svojim filozofima—kra-
ljevima. Ne morate im stvoriti paralelnu fantaziju o Zapadu. Pružite im
najbolje što taj drugi svijet može ponuditi: dajte im čistu fikciju — vratite
im njihovu imaginaciju! — zaključio je pobjednički i pogledao me kao da
očekuje da ću povikati "Hura!" i zapljcskati na njegov mudri savjet. -
Znate, ne bi bilo zgoreg da i praktično provodite ono što propovijedate.
Ugledajte se na Jane Austen - rekao je na način koji me podsjetio na
velikodušnog mentora.
Cesto ste svima nama objašnjavali da je ona ignorirala politiku ne
zato što nije bila dovoljno upućena, nego zato što nije dopuštala da njezi-
no djelo, njezinu imaginaciju, proguta društvo koje ju je okruživalo. U
vrijeme kad je svijet oko nje bio ogrezao u Napoleonske ratove, ona je
stvorila vlastiti svijet, svijet o kojemu nas vi, dva stoljeća poslije, u
Islamskoj Republici Iranu, podučavate kao o idealu demokracije. Sjećate
li se koliko ste govorili o tome kako se prva lekcija u borbi protiv tirani-
je sastoji u tome da svatko učini svoj dio posla i umiri vlastitu savjest? -
nastavio je strpljivo. - Stalno govorite o prostorima demokracije, o
potrebi za osobnim i stvaralačkim prostorima. Pa, hajde, stvorite ih, ženo!
Prestanite kukati i trošiti energiju na to što radi Islamska Republika ili
na to što govori, i usredotočite se na vašu Jane Austen.
Znala sam da je u pravu, iako sam bila previše frustrirana i ljuta na
sebe da bih to priznala. Fikcija nije lijek protiv svih bolesti, ali ona nam
zacijelo omogućuje da kritički procijenimo i sagledamo svijet — ne samo
naš svijet nego i onaj drugi svijet, koji je postao predmetom naših želja.
Bio je u pravu. Nisam ga slušala, jer bih inače zacijelo morala priznati da
su moje djevojke, poput milijuna drugih građana, ne pristajući da se
odreknu svog prava na traganje za srećom, stvorile pukotinu u krutom
iskonstruiranom svijetu Islamske Republike.
Dok je svoju misao privodio kraju, činilo mi se da njegov glas do
mene dopire iz velike daljine i kao kroz maglu:
- Kad ste govorili da osnivate tajnu književnu radionicu mislio sam
da je to dobra ideja - govorio je - dijelom zato što će vam bavljenje
njome odagnati misli od politike. Ali, dogodilo se upravo suprotno - ona
vas je samo još više uvukla u politiku.
283
Kad sam mu prvi put spomenula svoju odluku da napustim fakultet
i osnujem tajni kružok, rekao je:
Kako ćete preživjeti? Već ste prekinuli gotovo sve javne kontakte,
nastava vam je posljednje utočište. - Rekla sam mu da bih htjela osno-
vati kružok, književnu radionicu kod kuće s nekoliko izabranih studen-
tica koje doista vole književnost: - Hoćete li mi u tome pomoći?
Pomoći ću vam - rekao je - naravno, ali znadete li što to znači?
Što?
Uskoro ćete nas napustiti. Sve se više povlačite u sebe. Postupno ste
digli ruke od svakog djelovanja.

Da, ali ako budem vodila kružok?

Kružok ćete držati kod kuće. Nekad ste govorili o tome da ćete
svoju sljedeću knjigu napisati na perzijskome. Sada jedino govorimo o
tome što ćete reći na sljedećem predavanju u SAD-u ili u Europi. Vi
pišete za neke druge čitatelje.
— Imam vas. — odgovorila sam.
Rekao je:
— Ja nisam dobar primjer. Doživljavate me kao dio svog izmišljenog
svijeta.
Kad smo se rastali i kad sam se zaputila prema kući, raspoloženje mi
se već bilo promijenilo. Razmišljala sam o novom romanu koji sam na-
mjeravala staviti na naš popis — o Prosincu jednog dekana Saula Bcllo\va —
romanu koji govori o iskušenjima Istoka i Zapada. Osjećala sam se
krivom zbog svojih jadikovki Čarobnjaku. Toliko sam željela da sve
promijeni odmah i sada, da protrlja čarobnu svjetiljku i da nestane
Revolucionarne straže, zajedno s Azininini suprugom i Mahshidinim
šefom. Željela sam da učini da sve to nestane, a on mi govori da ne
budem toliko uključena. Postidjela sam se zbog toga Što ga nisam htjela
razumjeti, što sam se ponašala poput obijesna djeteta koje bezobzirno
udara svog ljubljenog roditelja.
Dok sam se vraćala, sunce je već gotovo zašlo; činilo se da jednu za
drugom povlači blistave mrlje koje je razasulo po snijegu. Ulazeći u
kuću, osjetila sam zahvalnost ugledavši vatru koja je plamtjela u kaminu.
Bijanjc djelovao opušteno u naslonjaču koji je primaknuo vatri, s malom
čašom prokrijumčarene votke na stoliću pokraj sebe, čitajući Dugi
oproštaj. Kroz prozor sam vidjela grane pokrivene snijegom i izblijedjele
obrise planina što su se jedva razaznavale kroz izmaglicu.
284
8.
Pokušali su ispasti jako moderni — rekla je Yassi s prizvukom poru-
ge, zavaljena na uobičajenu mjestu na kauču.Yassi je pripovijedala o svo-
joj posljednjoj pustolovini s "kavalirom"— kako gaje nazivala. Svi su na
nju vršili silan pritisak da se uda: njezine najbolje prijateljice i najbliže
rođakinje već su bile u braku ili zaručene.
Njegova i moja obitelj složile su se da se moramo upoznati prije
nego donesemo bilo kakvu odluku. Zato smo pošli u park i očekivalo se
da ćemo se zbližiti šećući i razgovarajući sat vremena - rekla je istim
ironičnim tonom, ali s izrazom koji je kazivao da uživa u svojoj priči.
- On i ja išli smo naprijed, a slijedili su nas moji roditelji, moja stari-
ja sestra i dvije njegove sestre. Mogla sam jasno čuti kako se prave da
opušteno razgovaraju dok nas dvoje hinimo da ne primjećujemo njihovu
nazočnost. Raspitivala sam se o njegovoj struci, strojarstvu. Čita li nešto
zanimljivo? Nema vremena za čitanje. Imam osjećaj da me želi pogledati
ali ne može. Kad je stigao u kuću mog ujaka da me službeno zaprosi cije-
lo je vrijeme morao stajati pognute glave, pa me i opet nije mogao dobro
vidjeti. I tako smo hodali jedno pokraj drugoga, očiju uprtih u zemlju.
Cijelo vrijeme salijetale su me šašave misli, recimo, "Kako muškarac
može znati da žena s kojom se namjerava oženiti nije ćelava?"
Lako — rekla je Nassrin. — Nekad su žene iz mladoženjine obitelji
običavale pažljivo pregledati buduću mladu. Čak i zube.
Hvala bogu da imam sve zube. U svakom slučaju, tako smo hodali
neko vrijeme, sve dok mi iznenada nije sinula izvanredna zamisao: ubrza-
la sam korak iznenadivši naše pratioce. Dok su me pokušavali sustići
naglo sam zastala te su se skoro zaletjeli u nas. I on je bio potpuno
zatečen, ali je pokušavao sa mnom držati korak. Nekoliko sam puta uza-
lud pokušala uhvatiti njegov pogled. Ovako sam razmišljala: "Bude li me
pogledao i nasmijao se, pružit ću mu priliku. Ne učini li to, sve će biti
jasno — neću gubiti vrijeme". Znala sam da bi se svaki od mojih ujaka
pridružio mojoj igri. - Nakon toga je zašutjela.

Pa, što je bilo dalje?

Oh - rekla je kao probuđena iz sna - ništa.
Ništa?
285
- Ne, idiot me čak nije ni pitao zašto sam iznenada počela brže
hodati. Iz puke je pristojnosti pokušavao sa mnom držati korak. Nakon
nekog vremena umorila sam se od toga i oprostili smo se. Sigurna sam
da je dosad sretno oženjen djevojkom koja zacijelo ima koji kilogram
manje od mene - rekla je gledajući nas veselo. Uvijek je bila spremna
ispričati dobru priču, makar i na vlastiti račun.
Taj je tjedan zaYassi bio naporan, doživjela je susret s novim proscem a i
njezin je ujak otputovao u Ameriku. Kad god bi ujak posjetio Iran - a to nije
bilo često - uYassi bi probudio dvojbe i pitanja koja bije tjednima mučila i
ispunjavala nejasnom i tjeskobnom čežnjom - ni sama nije točno znala za
čime. Sada je znala da mora otputovati u Ameriku, kao stoje kao mala znala
da mora svirati zabranjeni instrument. Njezino sviranje na tom instrumen-
tu, upornost kojom se izborila da pohađa Tehcransko sveučilište, odluka da
pohađa našu radionicu - sve su to bile pripreme koje su je vodile prema
konačnome cilju: da se fizički nade tamo gdje su i njezini ujaci, da okusi
zamamno voće koje je oduvijek visjelo nad glavama njezine majke i teta,
nudeći se, a ipak izvan domašaja. Tim ženama nije nedostajalo ni inteligen-
cije ni mudrosti, ali nedostajalo im je slobode.Yassi nije imala izbora, morala
je željeti biti poput svojih ujaka - ne nužno poput njih, ali da i ona stekne
ono što joj je djelovalo kao njihovo neotuđivo pravo.
Nisam željela da se uda. Željela sam da kroza sve prođe sama i da sama
svlada prepreke. Bilo ih je bezbroj: od obiteljskog protivljenja — bilo je
nezamislivo da djevojka ode studirati u inozemstvo — do golemih
novčanih poteškoća. A tu je bio i problem da je primi neko američko
sveučilište i da dobije vizu.
Dan je bio posvećen "kavalirima"; i Sanaz je imala mnogo toga za
ispripovjediti. Nakon razvrgnutih zaruka počela je izlaziti. Odlazila je na
sastanke s različitim proscirna i podrobno nam ih opisivala: inženjera koji
je studirao u Americi i imao zelenu kartu — što je bio statusni simbol —
i koji ju je, ugledavši je na obiteljskoj fotografiji, po povratku u Teheran
potražio i pozvao u švicarski restoran; bogatog trgovca kojemu se sviđala
pomisao da ima obrazovanu, privlačnu ženu i bio joj je spreman kupiti
cijelu knjižaru kako ne bi morala izlaziti iz kuće itd.Ti su izlasci za Sanaz
značili razonodu i ozdravljenje.
- Uči na našim pogreškama - rekla je Azin. - Zašto misliš da se moraš
udati? — Glas joj je nakratko iznova zadobio koketni prizvuk. — Ne
shvaćaj te ljude ozbiljno — naprosto izlazi s njima i zabavljaj se.
286
Moja prijateljica odvjetnica imala je mnogo teškoća u nastojanju da
pomogne Azin. Najprije je Azin bila sigurna da želi rastavu. Deset dana
poslije došla je u odvjetničin ured sa suprugom, svekrvom i šogoricom.
Mislila je daje pomirenje moguće. Ubrzo nakon toga, banula je u kance-
lariju bez najave; bila je sva u modricama, požalila se da ju je ponovo
istukao a njihovu je djevojčicu odveo svojoj majci. Potom je iste noći
kleknuo pokraj njezina uzglavlja, plakao i preklinjao da ga ne ostavi. Kad
sam to spomenula Azin, ponovo je briznula u plač. i rekla da će joj uzeti
kćer bude li ustrajala na rastavi. Djevojčica je bila cijeli njezin život, a znate
kakvi su sudovi, skrbništvo nad djetetom uvijek ide ocu. Znala je da on
želi uzeti kćer samo da bi nju povrijedio. Nije mu bilo stalo do nje; vjero-
jatno bi je odveo majci. Azin je zatražila kanadsku vizu, ali čak i da joj i
odobre zahtjev, nije mogla napustiti zemlju bez dopuštenja supruga.
— Jedino se mogu ubiti bez privole supruga — rekla je očajno i dra-
matičnim glasom.
Manna se složila s Azin, ali teško joj je bilo to priznati.
— Da sam na tvome mjestu, otišla bih iz zemlje dok još mogu — sa-
vjetovala je Sanaz. — Nemoj ostati i nemoj se udati za nekoga tko mora
ostati ovdje. Ovdje ćeš istruliti, propasti.
Mahshid ju je prijekorno pogledala:
— Ovo je tvoja zemlja — promrsila je. — Mnogo toga možeš učiniti.
Ništa se ne može učiniti — ništa — rekla je Manna odrešitom
konačnošću.
Možeš pisati i možeš predavati — rekla je Mahshid, usput pogledavši
u mene. — Trebaju nam dobri kritičari. Trebaju nam učitelji.
Da - rekla je Manna - poput profesorice Nafisi. - Daješ sve od sebe
toliko godina i što onda? Neki dan Nima je rekao da bi više novca zara-
dio daje postao ulični prodavač umjesto stoje potrošio tolike godine da
bi magistrirao englesku književnost.
-Ako svi odu - rekla je Mahshid očiju uprtih u pod - tko će pomoći
da se nešto stvori od ove zemlje? Kako možete biti tako neodgovorne?
To sam si pitanja postavljala danju i noću.
— Ne možemo svi napustiti zemlju - rekao mi je Bijan. - Ovo je
naš dom.
— Svijet je velik - rekao je Čarobnjak kad sam mu iznijela svoje
jadikovke. - Možeš pisati i predavati gdje god želiš. Zapravo, više će te
čitati i pažljivije slušati bilo gdje drugdje. Otići ili ostati? Dugoročno
287
gledano, to je vrlo osobno pitanje - zaključio je. - Uvijek sam se divio
poštenju vašega bivšeg kolege,
Kojega bivšeg kolege?
Doktora A., onoga koji je rekao da odlazi jedino zato da ne mora
potajno piti pivo. Gade mi se ljudi koji iza maske domoljubnog žara skri-
vaju svoje osobne sklonosti i nedostatke. Ostaju ovdje zato jer nemaju
uvjeta da nekamo odu, a govore o žrtvovanju za domovinu. A neki od
onih koji odu tvrde da su otišli samo zato da bi mogli kritizirati i
raskrinkati režim. Čemu sva ta opravdanja?
Bio je u pravu, ali stvari nisu bile tako jednostavne: znala sam da Bijan
želi ostati ne zato što u SAD-u ne bi mogao naći posao ili mjesto za život
— tamo je bila većina njegove bliske rodbine, i sam je tamo živio više godi-
na nego u Iranu.
— Želim ostati zato što volim ovu zemlju — rekao mi je. —Trebali
bismo ostati u znak otpora, pokazati im da nas nisu pobijedili. Sama naša
nazočnost njima je trn u oku. Gdje bi drugdje u svijetu — pitao me —
predavanje o Gospodi Domry moglo privući toliko mnoštvo i gotovo iza-
zvati ulične nerede? Ne možemo dići ruke i otići; potrebni smo ovdje.
Volim ovu zemlju — ponovio je.
Zar ja ne volim ovu zemlju? Pitala sam se.
- Bijan se s tobom slaže - rekla sam Mahshid. - On je privrženiji ideji
doma nego ja. On je stvorio naš dom, doslovce je vlastitim rukama sagra-
dio naš stan i vikendicu u planinskome dijelu grada, i uveo običaj gledanja
BBC-a i priređivanja roštilja za prijatelje. Njemu je mnogo teže napustiti
svoj svijet i stvoriti ga negdje drugdje. Mislim da bi svatko trebao napraviti
svoj izbor ovisno o vlastitim mogućnostima i ograničenjima - rekla sam, i
dok sam to govorila znala sam da njima moje riječi zacijelo zvuče površno.
Ja imam najbolju izliku da odem u Ameriku — nestašno se uplela
Yassi. — Otići ću zato što sam tako krupna. Čula sam da debele djevojke
mnogo bolje prolaze tamo nego ovdje. Kažu da Amerikanci vole malo
punije žene.
Ovisi o djevojci — rekla je Mitra blago je boenuvši. Mitra dakako
ne bi imala problema nigdje na svijetu - sa svojim jamicama i krupnim
smeđim očima. Ona i Hamid odlučili su otići na tjedan dana u Siriju i
ispuniti zahtjev za dozvolu boravka u Kanadi.- Kanadsko veleposlanstvo
u Iranu nije primalo zahtjeve za izdavanje viza. No još se dvoumila
između ostanka i odlaska.
288
Ovdje imamo nekakav identitet — rekla je zamišljeno. — Možemo
nešto učiniti sa svojim životom,Tamo smo potpuni stranci.
Iskušenje slobode — eliptično će Nassrin ponavljajući meni omilje-
nu Bellovvljevu rečenicu.
Jedino je Mahshid šutjela. Ona je, znala sam, bila sigurnija u ono što
želi od ostalih. Nije se željela udati. Usprkos svojim tradicionalnim
uvjerenjima i moralnim imperativima, Mahshid nije bila sklona braku
poput Sanaz. Nije podržavala režim, ali njezini su problemi prije bili
praktični nego egzistencijalistički. Odavno izgubivši nadu da bi se mogla
udati za idealnog muškarca, i bez ikakve iluzije da bi u inozemstvu mogla
preživjeti, potpuno se posvetila svom poslu. Njezin je tadašnji problem
bio kako pobijediti glupost i neznanje svojih šefova koji su na njezine
izvanredne radne sposobnosti reagirali zavišću i stalno joj mahali iznad
glave mačem njezine političke prošlosti.
Brinula sam se za Mahshid i samotan put koji je izabrala. I zaYassi i
za njezino neobuzdano maštanje o zemlji snova u kojoj žive njezini
ujaci. Brinula sam se i za Sanaz i njezino slomljeno srce, i za Nassrin i
njezina mračna sjećanja, i za Azin. Brinula sam se za sve njih, ali najviše
sam se brinula za Mannu. Ona je bila od onih časnih i zahtjevnih ljudi
koji su najstroži prema samima sebi. Sve ju je u njezinoj sadašnjoj
situaciji frustriralo — od činjenice da su ona i suprug još bili materijal-
no ovisni o njezinoj obitelji do osrednjosti intelektualne scene i svako-
dnevnih okrutnosti islamskog poretka. Dijeleći iste osjećaje i želje,
Nima je samo pojačavao njezin osjećaj izdvojenosti. Pa ipak, za razliku
od Nassi, Manna je tvrdoglavo odbijala promijeniti bilo što u svojoj
situaciji. Činilo se da nalazi gotovo vedro zadovoljstvo u spoznaji da
njezine sposobnosti propadaju neiskorištene. Poput Čarobnjaka, i ona je
bila odlučna u tome da bude stroža prema sebi nego prema svijetu oko
sebe. Oboje su sebe okrivljavali zbog činjenice da tako inferiorni ljudi
imaju nadzor nad njihovim životima.
— Kako to da se .stalno ponovo vraćamo pitanju braka? - pitala je
Mitra — a trebali bismo razgovarati o knjigama.
—Trebao bi nam gospodin Nahvi — rekla sam smijući se — da nas pod-
sjeti kako smo prizemne kad čitamo Jane Austen i razgovaramo o braku.
— G. Nahvi, sa svojim prašnjavim odijelom, zakopčan do grla, zaglađene
kose i vodenastih očiju svako bi malo iskrsnuo u razgovoru i bio laka
meta za naše šale. Zaslužio je moj vječni prezir onoga dana kad je izjavio
289
da je junakinja romana Maksima Gorkog Mati mnogo plemenitiji tip
žene od lakoumnih mladih dama u romanima Jane Austen.
9.
"Olga jc šutjela.
- Ah! - uskliknuo je Vladimir - Zašto me ne možeš voljeti
onoliko koliko ja volim tebe.
-Volim svoju zemlju - rekla je.
- I ja - izjavio jc.
- A ima nešto što volim još više — nastavila je Olga
oslobađajući se iz mladićeva zagrljaja.
- A to jc? - pitao je.
Olga je gaje pogledala svojim sjajnim plavim očima i odgovo-
rila spremno: - To jc Partija."
Svaki veliki roman koji bismo čitali postajao bi izazov za vladajuću
ideologiju. Postao jc potencijalna prijetnja i opasnost ne toliko zbog
onoga o čemu jc govorio koliko zbog načina kako je to govorio, kako je
pristupao životu i fikciji. Nigdje taj izazov nije bio očevidniji nego u
slučaju Jane Austen.
Dok sam predavala u Allemahu, mnogo sam vremena posvetila
suprotstavljanju Flauberta, Austenovc i Jamcsa ideološkim djelima poput
Gorkijeve Mati, Šolohovljcva Tihog Dona i nekih takozvanih realističnih
romana nastalih u Iranu. Gornji ulomak, koji Nabokov navodi u svojim
Predavanjima o ruskoj književnosti, izazvao je silno veselje na jednom od
mojih seminara Allemahu.
- Sto se događa - pitala sam studente - kad se likovima oduzme i
posljednja mrva individualnosti? Tko se snažnije ostvario u svojoj ljud-
skosti, Emma Bovarv ili Olga, sa sjajnim plavim očima?
Jednoga dana nakon sata, g. Nahvi je pošao za mnom u moj ured.
Silno se trudio objasniti mi da Jane Austen nije samo protuislamska
autorica nego je kriva za još jedan grijeh: ona jc kolonijalna spisateljica.
Iznenadilo me da to čujem iz usta nekoga tko je uglavnom navodio i
pogrešno tumačio Kur'an. Rekao mije daje Mansjield Park knjiga koja
290
opravdava ropstvo, da su čak i na Zapadu danas uvidjeli pogrešku svojih
postupaka. Bila sam zbunjena jer sam bila gotovo sigurna u to da g.
Nahvi nije pročitao Mattsfiled Park.
Tek kasnije, na putu u SAD, otkrila sam odakle je g. Nahvi crpio svoje
ideje - nakon što sam kupila knjigu Edwarda Saida, Kultura i imperijal-
izam. Bilo jc ironično da muslimanski fundamentalist navodi Saida pro-
tiv Austcnovc. Bilo je jednako ironično da su se najreakcionarniji ele-
menti u Iranu počeli poistovjećivati i pozivati na djela i ideje ljudi koje
i Zapad smatra revolucionarnima.
G. Nahvi me redovno pratio do moje radne sobe i obasipao me svo-
jim "biserima". Rijetko bi ih iznosio u razredu; tamo jc obično šutio,
mirna i odsutna izraza lica, kao da nam prisustvom na predavanju čini
uslugu. G. Nahvi je bio jedan od rijetkih studenata u kojih nisam uspjela
pronaći nijedno iskupljujuće svojstvo. Mogla sam reći, poput Elize
Bennct, daje nerazborit čovjek.Jednoga dana, nakon stvarno iscrpljujuće
rasprave, rekla sam mu:
- Gospodine Nahvi, rado bih vas upozorila na nešto - pritom vas ne
kanim uspoređivati s Elizabcth Bcnnet, u vama nema ničeg njezinog, budite
mirni. Razlike medu vama ravne su onima između čovjeka i miša. Ali sjetite
se kako je ona opsjednuta Darcvjem, neprestano pokušava naći neku nje-
govu pogrešku, gotovo da podvrgava unakrsnom ispitivanju svakog novog
poznanika ne bi li utvrdila da je loš kao što ona misli? Sjećate li se njezina
odnosa s Wickhamom? Toga da osnove njezine naklonosti nisu u tolikoj
mjeri njezini osjećaji prema njemu koliko odbojnost prema Darcvju?
Pogledajte kako govorite o onome što vi smatrate Zapadom. Nikad ga ne
možete spomenuti a da mu ne pridodate neki pridjev ili atribut - dekaden-
tan, zao, pokvaren, imperijalistički] Sjetite se što se dogodilo Elizabeth!
Još se sjećam izraza njegova lica kad sam to izgovorila - i tog sam puta
iskoristila svoj nastavnički autoritet i pobrinula se da moja riječ bude
posljednja.
G. Nahvi je uživao priličan utjecaj na našem sveučilištu, a jednom je
i Nassrin prijavio disciplinskoj komisiji. Njegove orlovske oči ugledale su
jc kad je jednog jutra, kasneći na nastavu, trčala uza stube. Nassrin je
najprije odbijala potpisati izjavu u kojoj obećaje da nikad više neće trčati
na prostoru sveučilišta čak i ako zakasni na nastavu. Naposljetku je
popustila, jer ju je gda Rezvan uvjerila da tvrdoglavo opiranje ne vrije-
di isključivanja s fakulteta.
291
Dok smo se prisjećale g. Nahvija, primijetila sam da Mitra i Sanaz
šapuću i hihoću se. Kad sam ih zamolila da s nama podijele razlog svo-
jeg veselja, Sanaz je počela hrabriti porumenjelu Mitru da ispriča svoju
zgodu. Mitra je priču započela priznanjem kako ona i njezine prijateljice
g. Nahvija nazivaju "g. Collinsom Sveučilišta Tabatabai", prema pom-
poznom svećeniku iz romana Jane Austen.
Jedne večeri nakon nastave g. Nahvi se iznenada pojavio pred
Mitrom. Nije imao svoj uobičajeni izraz...
Momka koji izaziva strahopoštovanje? - sugerirala je nepopravljiva
Yassi.
Ne, zapravo ne.
Popujući? Pompozan? Izvještačen? — nastavila je Yassi drsko.
Ne. Nipošto — odgovorila je Mitra, dodavši kako gospodin Nahvi
nije nalikovao na sebe. Osornost je zamijenila krajnja smetenost dok je
Mitri pružao kovertu. Sanaz je poticala Mitru da opiše omotnicu.
Bila je odvratne plave boje — rekla je. — I bazdila je.
Bazdila?
Da, vonjala je na jeftin parfem, na ružinu vodicu.
U omotnici je Mitra pronašla pismo od jedne stranice, iste odvratne
boje i mirisa, napisano krasopisom, crnom tintom.
Reci im kako je pismo započinjalo — bodrila je Sanaz Mitru.
Pa, on je, on je zapravo započeo pismo sa... Mitra se skanjivala, kao
da joj je ponestalo riječi.
"Moja zlatna narciso!"— viknula je Sanaz prasnuvši u smijeh.
Stvarno? "Zlatna narciso"? — nismo mogle doći k sebi.
Da, rekla je Sanaz - i nastavio je opisujući svoju vječnu ljubav prema
Mitri, čiji su svaki pokret i svaka riječ zauvijek urezani u njegovo srce i
misli. Ništa ga se nije nikad toliko dojmilo kao njezin osmijeh, za koji se
nadao daje namijenjen njemu i samo njemu. I tako dalje i tako dalje.
Sto je Mitra na to učinila?— pitali smo svi uglas.
Sve se to događalo nakon što su Mitra i Hamid počeli hodati, u
posvemašnjoj tajnosti - podsjetila nas je Sanaz. Sljedećeg dana, kad se g.
Nahvi iznenada pojavio pred njom na ulici, a zapravo ju je vrebao, Mitra
mu je pokušala objasniti da joj je nemoguće uzvratiti njegove osjećaje.
On je mudro klimnuo i udaljio se samo da bi se ponovo pojavio dva
dana poslije. Parkirala se u prolazu pokraj sveučilišta i upravo je otvarala
vrata svoga malog automobila kad je osjetila da netko stoji tik iza nje.
292
— Poput sjene smrti - zloslutnim tonom ubacila je Nassrin.
Kad se okrenula ugledala je g. Nahvija, valovite kose, vodenastih oči-
ju, klempavih ušiju — u ruci je držao knjigu pjesama E. E. Cummingsa.
Između stranica virila je plava boja još jedne omotnice. Prije nego se
Mitra stigla usprotiviti, gurnuo joj je knjigu u ruke i nestao.
Reci doktorici Naflsi što je napisao — požurivala ju je Sanaz.— Bit
će joj drago čuti da su njezina predavanja bila od koristi g. Nahviju.
Unutra je napisao "Mojoj stidljivoj ruži". I, da, prepisao je pjesmu koju
ste nam tumačili na uvodnom predavanju kolegija Uvod u književnost:
negdje gdje još nisam bio, radosne, ponad
iskustva, tvoje oči počivaju u tišini:
i najmanjom kretnjom obuzimaš me,
a ne mogu te dodirnuti jer preblizu si
i najmanjem tvom pogledu lak sam plijen
iako skutrcn, kao šakom obuhvaćen,
ti me rasklapaš lat po lat k'o što proljeće
(vještim, tajnim dodirom) otvara lati svoje prve ruže
a poželiš li blizu mene biti
moj će te život iznenadnom ljepotom obgrliti
kao što se srce cvijeta sklopi
kad pomisli da ga pažljiv snijeg poklopi;
ništa od svega viđenog u svijetu nema
snagu silne krhkosti tvoga lika
budeći u meni boje krajolika
i svakim dahom razdajući smrt i vječnost
(ne znam što se u tebi otvara
i sklapa; ali nešto u meni zna
da zov očiju ti dublji je od ruža)
a tako male ruke ni kišna kap ne pruža
— Dovoljno da čovjeka prođe volja predavati poeziju — rekla sam
obuzeta njihovim djetinjastim raspoloženjem.
293
- Ubuduće biste nam trebali govoriti jedino o bolećivim pjesmama,
poput Bvronova Childea Harolda ili Colcridgcove Pjesme starog mornara
- predložila je Mahshid.
Ovaj je put Mitra shvatila da mora odlučnije reagirati prije nego se
stvari otmu kontroli. Posavjetovavši se s nekoliko prijateljica, zaključila je
da bi otvoreno i neuvijeno "ne" utjecajnoj osobi poput g. Nahvija moglo
biti opasno. Najbolje će biti da mu kaže uvjerljivu laž koja će ga staviti
u nemoguć položaj.
Sljedećeg puta kad su im se putovi sreli Mitra je skupila hrabrost i
zaustavila g. Nahvija. Crveneći se i mucajući, rekla mu je da se previše
stidjela otkriti mu pravi razlog svog odbijanja: zaručena je i treba se udati
za dalekog rođaka. Njegova je obitelj utjecajna i vrlo tradicionalnih
nazora i bojala se kako bi mogli reagirati saznaju li za izljeve g. Nahvija.
Mladić je neko vrijeme stajao kao ukopan, a potom se okrenuo i udaljio
bez riječi, ostavivši Mitru, koja je još drhtala, nasred ulice.
10.
Gda Rczvan mije kao novogodišnji dar, posljednje Nove godine što
ju je provela uTeheranu, kupila tri ukrasne kopčice.Takvim su se kopča-
ma za kosu koristile mnoge žene da bi pričvrstile maramu. Nikad nisam
naučila pravilno nositi maramu i postao je običaj da me prije nastupa ili
predavanja ona pregleda i provjeri je li sve na svome mjestu. Rekla je:
— Draga gospođo Nafisi, žao mi je da ćete me se po tome sjećati, ali
zabrinuta sam za vas. Hoćete li mi obećati da ćete koristiti kopčice kad
ja odem? Željela bih vas ovdje zateći i po svom povratku.
Gda Rezvan se spremala otići u Kanadu. Napokon je, nakon godina
truda, uspjela dobiti željenu stipendiju za nastavak rada na doktoratu.
Godinama je sanjala o tome, ali sad je bila odveć zabrinuta da bi uživala
u postignutom. Stalno se brinula hoće li uspjeti, je li dorasla zadatku. Bila
sam sretna da odlazi, i zbog nje i zbog sebe. Gotovo sam to doživjela kao
olakšanje.
S vremenom sam shvatila daje silno ambiciozna i daje koristila mene
i ljude poput mene za postizanje svojih ciljeva. Poslije sam otkrila da to
nije bila cijela istina u vezi s njom. Njezina se ambicija nije zadovoljavala
294
samo promaknućem - primjerice na položaj dekanice — iako je i na to
mislila. Čeznula je za tim da postane književnica: njezina ljubav spram
književnosti bila je iskrena, ali talent joj je bio ograničen, a želja za moći
i nadzorom nad drugima ponekad je bila jača od te ljubavi i u neskladu
s njom. S vremenom je u meni probudila proturječne osjećaje. Osjećala
sam da je uvijek na rubu da mi povjeri nešto važno o sebi, nešto čime bi
se razotkrila. Možda sam trebala pokazati više znatiželje. Možda bih, da
nisam bila toliko opterećena njezinom nasrtljivošću i zahtjevima, pože-
ljela i uspjela saznati više o njoj.
U kasno ljeto 1990., prvi put u jedanaest godina, otputovala sam na
Cipar na ljetovanje s obitelji; ondje smo se trebali sastati s mojom šogori-
com koja još nije vidjela moju djecu. Godinama mi je bilo zabranjeno
napustiti zemlju, a kad sam naposljetku ishodila dopuštenje, osjećala sam
se paralizirana i nisam se mogla prisiliti da podnesem zahtjev za putov-
nicu. Da nije bilo Bijanova strpljenja i upornosti nikad ne bih uspjela.
Ali, naposljetku sam dobila pasoš i otputovali smo bez ikakvih poteškoća.
Odsjeli smo kod prijateljice, bivše studentice gde Rczvan. Rekla je da se
gda Rezvan često raspituje o meni, o mom radu i obitelji.
Poslije, kad smo se vratili kući, prijateljica me obavijestila da je isti dan
kad smo mi otišli, možda istim avionom kojim smo odletjeli u Teheran, gda
Rczvan stigla na Cipar na ljetovanje. Bila je sama. Posjetila je moju pri-
jateljicu, raspitivala se o meni i čula da sam upravo otišla. Prijateljica me
obavijestila daje gda Rezvan željela posjetiti ista mjesta koja smo i mi obišli
za svog boravka. Raspitivala se što sam tamo radila, kamo sam odlazila.
Jednog su dana otišle na plažu na kojoj smo se i mi kupali.
Gda Rezvan je bila stidljiva. Skanjivala se navući kupaći kostim, a kad
je to napokon učinila, zatražila je da odu na pusti dio plaže gdje je nitko
neće vidjeti. Otrčala je u vodu ali se ubrzo vratila, rekavši da se unatoč
svom trudu naprosto ne može priviknuti na to da hoda uokolo u
kupaćem kostimu.
Nakon što je napustila Iran gda Rezvan je nestala iz mog života.
Njezino je odsustvo bilo jednako konačno kao što se, dok je bila prisut-
na, njezina nazočnost posvuda osjećala. Nije pisala niti se javljala za
povremenih posjeta; o njoj mije pripovijedala tajnica Odsjeka za anglis-
tiku. Dvaput je tražila produljenje roka za dovršenje disertacije. Ponekad,
dok bih prolazila hodnicima ili pokraj njezine sobe, sjetila bih se gde
Rczvan, istodobno s olakšanjem i sa žaljenjem.
295
Nekoliko mjeseci nakon mog dolaska u Ameriku čula sam daje oboljela
od raka. Nazvala sam ju; nije bila kod kuće. Tada je ona nazvala mene. Ton
joj je bio čudna mješavina prisnog i službenog - kakvim mi se obraćala i u
Teheranu. Raspitivala se o nekim zajedničkim studentima i o mome poslu.
1 tada se prvi put otvorila i počela pričati o sebi. Nije mogla pisati - trpjela
je prevelike bolove - stalno se osjećala slabo i umorno. Najstarija kći joj je
pomagala. Ima toliko snova i nada. Njezina se otvorenost nije toliko očito-
vala u riječima koliko u njihovu tonu i prizvuku povjerljivosti kojom je jed-
nostavno priznavala svoju slabost, nemogućnost pisanja i ovisnost o kćeri.
Bila je optimistična u vezi s najnovijim metodama liječenja, iako joj se rak
proširio. Raspitivala se o mom poslu. Nisam joj rekla da sam zdrava i da
pišem knjigu i da sam, sve u svemu, zadovoljna.
Bio je to naš zadnji razgovor: uskoro je bila suviše bolesna da bi
mogla razgovarati preko telefona. Gotovo sam neprestano razmišljala o
njoj. Činilo mi se tako nepravednim daje oboljela od raka, i to upravo
sada kad je bila tako blizu cilju. Nisam joj se željela javljati da ju ne bih
podsjećala na to kako sam ja i ovaj put imala više sreće — meni je bilo
dano više vremena, vremena koje je njoj bilo tako nepravedno oduzeto.
Umrla je uskoro nakon našeg zadnjeg razgovora. Njezina je prisut-
nost sada poprimila drukčiji oblik. U mislima bih je svako malo ponovo
uskrsnula i iznova uobličavala. Pokušala sam proniknuti u neizgovorene
osjećaje i emocije koji su nas povezivali. Stalno bi mi prilazila u titravoj
svjetlosti, kao za prvog susreta, s onim podrugljivim pogledom iskosa i
prolazila mirno mene ostavljajući me ispunjenu sumnjama i žaljenjem.
11.
Nekako nadomak proljeća 1996., točnije na početku ožujka, prvi sam
put primijetila promjene kod Nassrin. Jednog je dana došla na nastavu
bez čadora. Mahshid i Yassi nosile su šalove različitih boja i skidale ih kad
bi stigle u moj stan, ali Nassrin je uvijek bila jednako odjevena; jedina
promjena koju sije dopustila bila je boja čadora, koji je naizmjence bio
mornarskoplav, crn i tainnosmcd.
Toga dana stigla je kasnije nego inače i opušteno je skinula kaput, otkrivši
svijetloplavu bluzu, mornarskoplavi sako i traperice. Kosa joj je bila duga, me-
296
ka i crna, spletena u pletenicu koja se pomicala kako bi micala glavom. Marina
i Yassi razmijenile su poglede, a Azin joj je rekla da dobro izgleda, kao da je
promijenila frizuru.Yassi je pridodala svojim šaljivim tonom:
— Izgledaš ... izgledaš apsolutno smiono! Hoću reći, božanstveno! —
Do kraja nastave Nassrin je već izgledala tako prirodno u svome novom
ruhu da sam je jedva mogla zamisliti drugačijom.
U svom čadoru ili sa žarom Nassrin se kretala nekako prkosno;
hodala je kao što je činila i sve drugo — nemirno, ali i s nekom samou-
vjerenošću. Sada, bez žara, skutrila se kao da nastoji nešto sakriti. Usred
rasprave o ženama u romanima Jane Austen shvatila sam što to pokušava
sakriti. Ispod čadora nisu se vidjele obline i senzualnost njezina tijela.
Morala sam se suspregnuti da joj ne kažem da spusti ruke, da prestane
njima pokrivati grudi. Tek sam sada shvatila kako joj je čador služio da
pokrije to što je željela zatajiti - uglavnom zato što stvarno i iskreno nije
znala što bi s time počela. Hodala je nespretno, poput djeteta koje je tek
prohodalo, kao da bi svaki čas mogla pasti.
Nekoliko tjedana kasnije zadržala se nakon sata i pitala me može li se
sa mnom susresti nasamo. Rekla sam joj da dođe u moj stan, ali bila je
vrlo uzdržana i zamolila me da se sastanemo u kafiću koji smo moji stu-
denti i ja često posjećivali. Kada danas razmišljam o tom vremenu uvi-
đam koliko su mi najosobnijih priča i najpovjerljivijih tajni povjerile na
javnim mjestima: u mom uredu, u kavani, u taksiju, ili dok bismo šetale
krivudavim ulicama u blizini mog doma.
Kad sam ušla u kavanu, Nassrin je sjedila za malim drvenim stolom s
vazom krvavocrvenih voštanih klinčića. Naručile smo: sladoled od vani-
lije i čokolade za Nassrin, za mene ledenu kavu. Nassrin je upriličila taj
sastanak kako bi me službeno obavijestila da ima dečka.
Poznajem li ga? - pitala sam, dok je ona, u neprilici, gotovo bijes-
no zabadala žličicu u sladoled.
Ne. Hoću reći - mucala je - možda ste ga vidjeli. On očevidno vas
poznaje.- Poznajemo se već dugo - nastavila je kao da konačno prizna-
je neki sramotan čin. —Već gotovo dvije godine — uzdahnula je — ali
posljednjih nekoliko mjeseci hodamo.
Bila sam zatečena tom viješću. Pokušavala sam sakriti iznenađenje, tražeći
nešto primjereno što bih rekla, ali njezin izraz nije dopuštao okolišanje.
— Odavno ga želim s vama upoznati - rekla je — ali naprosto ne znam
kako to izvesti. I bojala sam se.
297
- Čega si se bojala? Zar je on osoba koja ulijeva strah? - rekla sam u
slabašnom pokušaju da se našalim.
Nije, bojala sam se da vam se možda neće svidjeti - rekla je
miješajući svoj rastopljeni sladoled.
Nassrin - rekla sam. — Ne mora se meni sviđati.
Bilo mi ju je žao. Bila je zaljubljena - to je trebalo biti najljepše doba
nje/ina života — a imala je toliko briga. Naravno, morala je lagati ocu —
još je više vremena provodila prevodeći tekstove. Živjela je u toliko para-
lelnih svjetova: u takozvanom stvarnom svijetu obitelji, posla i društva; u
tajnome svijetu našeg kružoka i svoga momka; i u svijetu koji je sagradi-
la od svojih laži. Nisam bila sigurna što očekuje od mene. Trebam U
preuzeti ulogu majke i uputiti je u tajne života? Trebam li pokazati više
znatiželje, pitati za više pojedinosti u vezi s njim i njihovim odnosom?
Čekala sam, pokušavajući odvojiti pogled od crvenih voštanih klinčića i
usredotočiti se na Nassrin.
Neću vam zamjeriti ako me ismijete — rekla je u veliku jadu, vrteći
žličicu u kaši od sladoleda.
Nassrin, to nikad ne bih učinila - pobunila sam se. - I zašto bih?
Vrlo sam sretna zbog tebe.
To je patetično — rekla je ne obraćajući pozornost na moje riječi,
nego slijedeći vlastite misli. — Moja je majka u mojim godinama već
imala odraslo dijete. Vi ste već predavali, a ja se ponašam poput deseto-
godišnje balavice. O tome bismo trebali razgovarati u razredu.
O tome da ti je deset godina? — pitala sam u nespretnu pokušaju da
je razvedrim.
Ne, ne o tome - spustila je žličicu - o tome kako sve mi - djevoj-
ke poput mene, koje smo čitale Jane Austen i Nabokova i tolike druge
knjige, možemo razgovarati o Derridi i Barthesu i o situaciji u svijetu a
ne znamo ništa, ama baš ništa o odnosu između muškarca i žene, o tome
što znači izlaziti s muškarcem. Moja dvanaestogodišnja nećakinja vjero-
jatno zna sve o tome, i vjerojatno je izlazila s više mladića od mene —
govorila je bijesno, ukrštajući i lomeći prste.
U stanovitom je smislu bila u pravu, a činjenica daje bila spremna govo-
riti o tome probudila je u meni nježnost i zaštitnički odnos prema njoj.
- Nassrin - rekla sam joj - nitko od nas nije tako verziran u tim
pitanjima kao što ti misliš. Znaš, uvijek sam osjećala, sa svakom novom
osobom, kao da počinjem iznova.Te su stvari nagonske. Nauči se ostavi-
298
ti postrani svoje inhibicije, vrati se u djetinjstvo, kad si se s dječacima
pikulala ili bilo što slično i nikad nisi o tome razmišljala.
Nassrin nije odgovarala. Igrala se laticama voštana cvijeća, milovala
njihovu glatku površinu.
Znaš — rekla sam — sa svojim prvim suprugom ... Da, bila sam u
braku prije Bijana, kad mi je bilo jedva osamnaest godina. Znaš li zašto
se oženio sa mnom? Rekao mi je da mu se sviđa moja nevinost — nisam
znala ni što znači francuski poljubac. Rođena sam i odgojena u liberalna
vremena, odrasla sam u liberalnoj obitelji — roditelji su me poslali u
inozemstvo kad mi je bilo jedva trinaest godina — i eto što se dogodilo:
odlučila sam se udati za tog čovjeka unatoč tome što sam ga duboko u
sebi prezirala — za čovjeka koji je želio čednu i nevinu suprugu i,
nažalost, izabrao mene. Izlazio je s mnogim djevojkama, a kad sam s njim
pošla u Oklahomu, gdje je pohađao fakultet, njegovi su prijatelji bili
iznenađeni — zato stoje sve do dana kad se preko ljeta vratio u Iran živio
s američkom djevojkom koju je svima predstavljao kao svoju suprugu.
Prema tome, ne osjećaj se tako loše. To su složene stvari.
Jesi li sretna? — pitala sam je zabrinuto. Nastupila je duga stanka
tijekom koje sam uzela vazu s klinčićima i stavila je u stranu, uza zid.
Ne znam — rekla je. — Nitko me nije učio tome kako biti sretan.
Učili su nas daje užitak veliki grijeh, da spolni odnos služi rađanju djece
i tako dalje, i tako dalje. Osjećam se krivom, ali ne bih trebala — ne bih
se trebala tako osjećati zbog toga što mi se sviđa neki muškarac. Muškarac

ponovila je. - U mojim godinama! Ustvari, ne znam što želim i ne

znam postupam li ispravno. Uvijek su mi govorili što je ispravno, a sada
odjednom više ništa ne znam. Znam što ne želim, ali ne znam što želim
rekla je, gledajući u sladoled koji je jedva dotaknula.
— Pa, ja ti na to ne mogu pružiti odgovor — rekla sam. Nagnula sam
se prema njoj, poželjela sam je uhvatiti za ruku, pružiti joj neku utjehu.
Ali, nisam je dodirnula. Nisam se usudila: činila se tako daleka i povučena
u sebe. - Bit ću ovdje kad me zatrebaš, ali ako od mene tražiš savjet, ne
mogu ti ga dati — morat ćeš sama odlučiti. Uživaj — molila sam je neu-
vjerljivo, nespretno. Kako netko može biti zaljubljen i istodobno si
uskraćivati makar malo radosti?
Nassrinin se mladić zvao Kamin. Vidjela sam ga u nekoliko navrata, prvi
put na promociji svoje knjige o Nabokovu. Magistrirao je filozofiju i pre-
davao s pola radnog vremena. Nassrin gaje upoznala na predavanju na koje-
299
mu je držao referat i nakon toga su se upustili u razgovor. Je li to bila ljubav
na prvi pogled? Željela sam je to pitati. Koliko im je trebalo da jedno dru-
gom priznaju svoje osjećaje? Jesu li se poljubili? To su bile neke od pojedi-
nosti koje sam silno željela saznati, ali naravno, nisam je pitala.
Kad smo napuštale kavanu, Nassrin je rekla oklijevajući:
Biste li pošli s nama na koncert?
Koncert?
Sviraju neki Raminovi studenti. Mogli bismo nabaviti karte, vama
i vašoj obitelji ...
12.
Trebala sam riječ koncert, staviti medu navodnike, jer su kulturne
priredbe ove vrste bile parodija pravog koncerta, a održavale su se u pri-
vatnim kućama ili, u novije doba, u kulturnom centru što su ga vlasti
dale sagraditi u južnom dijelu Teherana.Takvi su centri bili predmetom
mnogih sporenja, jer su ih usprkos tolikim ograničenjima što su im bila
nametnuta mnogi na vlasti ipak smatrah nepriličnima. Izvedbe su bile
strogo nadzirane i mahom su nastupali svirači-amateri, poput onih kakve
smo slušah te večeri. Ah dvorana je uvijek bila dupkom puna, karte su
bile rasprodane, a početak programa uvijek je malo kasnio.
Bijan nije želio poći. Radije je slušao dobru glazbu u udobnosti i privat-
nosti našeg doma nego odlazio na te osrednje izvedbe uživo, s dugim redovi-
ma za karte, gužvom i neizbježnom gnjavažom koja je iz toga proizlazila. Ali
je naposljetku popustio pred uzbuđenim nagovaranjem djece. Nakon revo-
lucije, gotovo sve aktivnosti povezane s izlaskom na javna mjesta - gledanje
filmova, slušanje glazbe, piće ili ručak s prijateljima - preselile su se u pri-
vatne domove. Izaći za promjenu na neko javno mjesto predstavljalo je os-
vježenje, pa makar to bio događaj koji nije mnogo obećavao.
Nassrin i Ramina sreli smo na ulazu. Nassrin je djelovala nervozno, a
Ramin stidljivo. Bio je visok i vitak, u ranim tridesetima ali s izgledom
vječnog diplomama, privlačan na knjiški način. Zapamtila sam ga kao
samopouzdanog i razgovorljivog, ali sada, kad nam je bio predstavljen u
drugoj ulozi, činilo se da je izgubio uobičajenu elokventnost i želju za
razgovorom. Zahvalila sam Raminu na pozivu i zaputili smo se prema
300
dugom redu koji su mahom činili mladići i djevojke. Nassrin se bavila
djecom, a meni kao da se iznenada zavezao jezik dok sam pokušavala
zapodjenuti s Raminom razgovor o njegovoj školi. Činilo se da jedino
Bijan nije primjećivao nelagodu trenutka. Smatrao je da je dovoljno
učinio što se žrtvovao i pristao napustiti svoj udobni dom vikendom i
nije se osjećao obveznim družiti se.
Kad smo najposlije ušli u dvoranu, vidjeli smo da je krcata - ljudi su
sjedili i u prolazima između klupa, na podu, i stajali zbijeni uza zidove. Bili
smo medu počasnim gostima, naša su mjesta bila u drugom redu i uspjeli
smo sjesti. Početak programa je kasnio. "Pozdravnu riječ" održao je neki
gospodin izvrijeđavši slušateljstvo u govoru koji je potrajao dobrih petnaest
ih dvadeset minuta; rekao je kako uprava nije bila sklona ovoj zabavi za
"bogate imperijaliste" zaražene dekadentnom zapadnom kulturom. Mnogi-
ma u slušateljstvu, koji su te večeri došli slušati glazbu Gipsv Kingsa, to je
izmamilo smiješak. Gospodin je također zaprijetio da će, bude li se itko po-
našao na nemuslimanski način, on ili ona biti izbačeni. U nastavku je upo-
zorio žene da se pridržavaju pravila o obveznom nošenju žara.
Teško je točno opisati ono što se te večeri odigravalo. Grupa se sas-
tojala od četvorice mladih Iranaca, amatera, koji su nas zabavljali svojom
izvedbom glazbe Gipsv Kingsa. Ah nije im bilo dopušteno da pjevaju;
jedino su smjeli svirati. Jednako tako, nisu smjeli pokazati ni najmanje
oduševljenje onime što su činili; pokazati osjećaje smatralo se ne—islam-
skim. Dok sam sjedila u toj pretrpanoj dvorani, shvatila sam kako ću
večer doživjeti kao zabavnu jedino ako zamislim da sam promatrač koji
se nije došao razonoditi nego načiniti reportažu o tome kako izgleda
izlazak u Islamskoj Republici Iranu.
Pa ipak, usprkos svim tim ograničenjima i kakvoći izvedbe, naši mladi
glazbenici ne bi nigdje na svijetu naišli na tako prijemčivu publiku, tako
spremnu da oprosti pogreške, tako zahvalnu da sluša glazbu. Svaki put kad bi
se slušateljstvo - sastavljeno mahom od mladih ljudi skromnoga imovinskog
stanja - počelo kretati u ritmu i pljeskati, sa svake strane pozornice promo-
lila bi se dvojica muškaraca u odijelima i rukom im dala znak da prestanu
pljeskati, pjevušiti ili gibati se u ritmu. Iako smo nastojali slušati i zaboraviti
na te ljude, uspjeli su se nametnuti našem vidnom polju, uvijek nazočni, uvi-
jek spremni da skoče i interveniraju. Uvijek smo za nešto bih krivi.
Svirači su bili ozbiljni. Kako je bilo gotovo nemoguće svirati bez
ikakvih emocija, odlučili su se za smrknut izraz lica. Solo gitarist izgledao
301
je kao da se ljuti na slušatelje; mrštio se, nastojeći spriječiti svoje tijelo da
se giba - što je bila teška zadaća za nekoga tko svira Gipsy Kingse.
Na Bijanov prijedlog pokušali smo izići ranije - prije nego što nas
zgazi rulja koja bi se, nakon što nije smjela pokazati emocije za vrijeme
izvedbe, mogla osvetiti i izazvati gužvu nakon koncerta. Vani smo neko-
liko minuta ostali stajati kraj ulaza. Bijan, koji je malo govorio, sad se
osjetio ponukan prigodom.
Zao mi je zbog ovoga, djeco - rekao je. - Momci nisu sasvim lišeni
talenta, ali nikad se o njima neće suditi na osnovi kakvoće njihove glazbe.
Režim ih proglašava dekadentnima i zapadnjački nastrojenima, a publika
ih nekritički hvali - ne zato što bi bili prvorazredni, nego zato što svira-
ju zabranjenu glazbu. Pa kako bi onda - dodao je obraćajući se svima -
uopće mogli naučiti svirati?
Točno — rekla sam osjećajući se obveznom ispuniti tišinu koja je
uslijedila.— Nikoga se ovdje ne prosuđuje prema kvaliteti. Ljudi sa slabim
poznavanjem glazbe predstavljaju se kao glazbenici. — Nassrin je bila
mrzovoljna, a Ramin je šutio i vidjelo se koliko mu je neugodno. Bila
sam zapanjena njegovom preobrazbom i odlučila da neću povećavati nje-
govu neugodu prisiljavajući ga na razgovor.
Iznenada, Nassrin se uzbudila:
Nabokovu se ovo ovdje ne bi ni malo svidjelo - rekla je uzrujano.
- Pogledajte nas - patetično je ovo nazvati zabavom. - Mahala je ruka-
ma i govorila bez zaustavljanja, nastojeći sakriti svoju nelagodu iza
provale uzrujanih rečenica. — Da je bio ovdje, u potpunosti bi potvrdio
svoje poimanje — pošlustal
Čega? - pitala je Ncgar koja je silno uživala u glazbi i u uzbuđenju
večernjeg izlaska.
- PoŠlusla — ponovila je Nassrin ne pruživši, kao stoje inače običavala,
dalje objašnjenje.
13.
Odsutna duhom postavljala sam stol za večeru i gunđala sebi u bradu.
Bijan se okrenuo prema meni i upitao:
— Što to mrmljaš?
302
Ne bi te zanimalo - rekla sam nepotrebno odsječno.
Provjeri me - rekao je.
Dobro, razmišljala sam o menopauzi.
On se vratio svom programu na BBC-ju:
U pravu si — ne zanima me - rekao je.
Zašto ga to ne zanima? Zar ga ne bi trebalo zanimati da sazna nešto
o tome stoje proživjela njegova majka, kroz što će proći njegova supru-
ga, njegove sestre njegova kći i - nastavila sam zlovoljno — bude li ikad
imao ljubavnu aferu, čak i njegova ljubavnica? Znala sam da nisam fer.
Nije bio neosjetljiv na teškoće života u Islamskoj Republici, ali u to je
vrijeme na svaki moj prigovor reagirao u/držano. Rogoborila sam kao
da je on odgovoran za sve muke koje nam je nametao režim, a njega je
to navelo da se povuče u sebe i gradi se ravnodušnim spram stvari koje
je zapravo veoma snažno proživljavao.
Naš posljednji sat završio je neobično: razgovarale smo o majkama
mojih djevojaka — o njihovim mukama i nevoljama, i o činjenici da nisu
imale pojma o menopauzi. Razgovor je započela Manna. Noć prije toga
ona i Nima gledali su na satelitskoj televiziji već treći put filmVincentea
Minnellija, Crtalka modela. Manna se silno rastužila gledajući ga. Shvatila
je da nikad nije doživjela imaginativno iskustvo ljubavi u perzijskom kon-
tekstu. Ljubav je ljubav, ali moguće ju je izraziti na toliko načina. Dok je
čitala Gospodu Bovaij, ili gledala Casablancu, mogla je doživjeti senzualnu
teksturu djela; čula je, mirisala, vidjela. Ali nikad nije čula ljubavnu pjes-
mu, pročitala roman ili vidjela film uz koji bi makar i pomislila da bi to
moglo biti i njezino iskustvo. Čak i u perzijskim filmovima, kad se radilo
o dvoje zaljubljenih, to se nije moglo uistinu osjetiti po njihovim pogled-
ima i pokretima. Ljubav je bila zabranjena, izbačena iz sfere javnog života.
Kako ju doživjeti ako je njezino očitovanje protuzakonito?
Taj mije razgovor otvorio oči. Otkrila sam da gotovo sve djevojke odva-
jaju ono što nazivaju intelektualnom ili duhovnom ljubavlju (koja je dobra)
od spolne ljubavi (koja je loša). Očito je važnije bilo područje duhovne
povezanosti. Čak je i Mitra, sa svojim senzualnim jamicama, ustvrdila da seks
u odnosu nije važan, da joj spolno zadovoljstvo nikad nije ništa značilo.
Najteži je udarac, kako mi se čini, zadala Azin. Kokctnim tonom, koji je
najavio da je ponovo ona stara - bilo je to razdoblje polu-pomircnja sa
suprugom - Azin je rekla kako je najvažnija stvar u životu mistično sjedi-
njenje s univerzumom. Mudro je dodala da su muškarci tek posude u koji-
303
ma pohranjujemo tu spiritualnu ljubav. Posude? Eto gdje je završilo nje/ino
traganje za spolnim užitkom i tjelesnom povezanošću. Čak je i Mahshid,
iznenađena, razmijenila brz pogled s Maunom.
Pa, lijepo - rekla je Nassrin koja je dotad šutjela - kad te suprug
istuče možeš zamišljati da se to događa jedino u tvojoj glavi - s obzirom
daje on tek prazna posuda koju puniš svojim maštarijama. I ne misli tako
samo Azin - rekla je. — U osnovi sve vi govorite isto.
Kako stvari stoje s tobom i Nimom? - pitala je Mitra Mannu. -
Izgleda da imate skladan odnos.
Volim ga zato jer ni s kim na svijetu ne mogu razgovarati kao s
Nimom — rekla je Manna slegnuvši ramenima.
-Jadni Nima - rekla je Yassi.
Nije tako jadan. — Manna je tog dana bila prilično cinična. — Ni on
nema s kime razgovarati. U jadu trebamo društvo — i to može biti snaga
ravna ljubavi.
Sve ste me razočarale - rekla je Yassi.- Nadala sam da ćete reći kako
je fizička privlačnost važna, da ljubav nije samo duhovna i intelektualna.
Nadala sam se da ćete me podučiti tjelesnoj ljubavi, no shvaćam da .sam
bila u krivu. Posve sam zbunjena - rekla je zavalivši se dublje u kauč.-
Ustvari, ja sam zgranuta — zaključila je pobjedničkim osmijehom.
Jof. — uzviknula sam. — Bijan se okrenuo od televizora i rekao:
Nadam se da nije neko zlo?
Nije, samo sam se porezala. — Rezala sam krastavac za salatu koja će
izvrsno ići uz slavni Bijanov pileći kebab. Otišao je kupaonicu i vratio se
s flasterom, pažljivo mi njime omotavši prst. Nije rekao ni riječi, tek se
blago osmjehnuo. Otišao je potom u svoju radnu sobu, natočio čašicu
domaće votke, odložio je na stolić pokraj zdjelice s pistacijama i ponovo
se vratio svom BBC-ju. Ulazila sam u kuhinju i izlazila iz nje, mrmlja-
jući sebi u bradu:
- Nije čudo da on uživa u životu; tako bi živio i u Americi. To nije
pravedno — mrmljala sam kao da raspravljam s nevidljivim sugovornikom
koji mi stalno proturječi i ruga se mojim pritužbama. — Doista nije
pravedno — ponovila sam još jednom, ne obazirući se na spoznaju da
Bijan podnosi teškoće ne tužeći se previše, i nije zaslužio da mu zavidim
na njegovoj votki i BBC-ju.
Kad sam narezala krastavce, dodala začinske trave i sve začinila jogur-
tom, došla sam do zaključka: naša kultura se kloni seksa upravo zato što
304
je on u njoj odveć prisutan. Mora silom sprečavati seks iz istog razloga iz
kojega impotentan muškarac zaključava svoju lijepu ženu. Uvijek smo
odvajali seks od osjećaja i intelektualne ljubavi, pa ste tako bili ili čisti i
kreposni, kao stoje govorio Nassrinin ujak, ili prljavi i raskalašeni. Nama
je stran cros, istinska senzualnost. Te djevojke, moje djevojke, znale su
mnogo oJane Austen, mogle su mjerodavno raspravljati oVirginijiWoolf
i Jovceu, ali nisu znale gotovo ništa o vlastitu tijelu, o tome što bi trebale
očekivati od tijela za koje im je rečeno da je izvor svake napasti.
Kako nekome savjetovati da nauči voljeti sebe i svoje tijelo prije nego
stoje bio voljen ili je sam volio? Dok sam jelu dodavala sol i papar dos-
jetila sam se odgovora na to pitanje. Na sljedeći sat krenut ću oboružana
primjerkom Ponosa i predrasuda u jednoj ruci i knjigom Naše tijelo i mi,
jedinom meni dostupnom knjigom o spolnom životu, u drugoj.
14.
Charlotte Bronte nije voljela Jane Austen. "Strasti su joj čista nepoz-
nanica", požalila se prijateljici,"... čak i osjećajima odaje tek povremeno,
ljupko ali .suzdržano priznanje; a prečesto njihovo spominjanje naprosto
bi išlo nauštrb eleganciji njezina pristupa." Poznavajući Charlotte Bronte
i njezine sklonosti, može se razumjeti kako jednoj spisateljici druga može
u tolikoj mjeri biti odbojna kao stoje Charlotti Bronte bila Jane Austen.
Bila je žestoka i uporna u svom odbijanju, a 1848. g. napisala je G. H.
Levvcsu: "Zašto toliko volite Jane Austen? To me zbunjuje ... Nisam
pročitala Ponos i predrasude dok nisam naišla na tu vašu rečenicu, a tada
sam nabavila knjigu. 1 što sam našla? Točan, dagerotipski portret obične
osobe; brižno ograđen, pažljivo njegovan vrt, s jasno razgraničenim lijc-
hama i nježnim cvijećem; ah ni traga vedroj, živahnoj fizionimiji,
otvorenom krajoliku, svježem zraku, modrim brežuljcima, nikakva
nestašnog potočića. Teško da bih mogla živjeti s njezinim damama i
gospodom, u njihovim elegantnim ali dosadnim domovima."
Možda i ima nečega u tome, ali optužba Charlotte Bronte nije posve
pravedna. Ne može se reći da u Austeninim knjigama nema strasti.
Nedostaje im stanovite bujne senzualnosti, spremnosti za nesuzdržano
305
romantično prepuštanje kao u Jane Eyre i Rochestcra. Njihova je sen-
zualnost prigušenija, želja nije tako neposredno izražena.
Molim otvorite 148. str. i pokušajte zamisliti prizor dok čitate ulo-
mak. Darcy i Elizabeth zatekli su se sami u Collinsovoj kući. Darcy pos-
tupno shvaća da ne može živjeti bez Elizabeth. Razgovaraju o značenju
udaljenosti između kuće u koju se žena preseli nakon udaje i kuće
njezinih roditelja:
"G. Darcv je privukao stolac malo bliže k njoj i rekao:
— Ne smijete biti tako snažno povezani s mjestom. Ne možete
uvijek biti u Longbournu.
Elizabeth je izgledala iznenađena. Gospodin je osjetio stanovi-
tu promjenu u njezinu raspoloženju, odmaknuo je stolac, uzeo
novine sa stola i, gledajući preko njih, rekao hladnije:
- Sviđa li vam se Kent?"53
Vratimo se netom pročitanom prizoru. Upornost u Darcvjevu glasu
pokazatelj je njegove strasti za Elizabeth; ona se promalja čak i u nji-
hovim najbanalnijim razgovorima. Razvoj Darcvjcvih osjećaja prema
Elizabeth možemo pratiti u tonu njegova glasa. Oni dosežu vrhunac u
prizoru u kojemu ju je zaprosio. Njegovo postojano korištenje nega-
tivnih oblika na početku njegova obraćanja Elizabeth:"Uzalud sam se
borio. Nisam uspio", postaje gotovo silovito, dijelom i zato stoje sam ro-
man toliko suzdržan, a Darcv je najsuzdržaniji od svih likova.
Sada, molim, pažljivo osluhnite njegovo oslovljavanje sa "vi". Darcv
rijetko oslovljava Elizabeth po imenu, ali na poseban način izgovara to
"vi" u onih nekoliko navrata kad tu bezličnu zamjenicu pretvara u izraz
krajnje bliskosti. Značajno je uočiti takve nijanse u kulturi poput naše,
gdje se ljude potiče da na krajnje pretjerani način iskazuju svoju ljubav
prema Imamu, a istodobno se zabranjuje svako javno očitovanje privat-
nih osjećaja, posebice ljubavi.
Rijetki su fizički opisi likova u Ponosu i predrasudama, pa ipak, čitatelju
se čini da vidi svaki od tih likova i da poznaje njihov intimni svijet;
osjećamo da ih znamo i poznajemo njihovo okruženje. Vidimo
Elizabcthinu reakciju kad joj Darcv kaže daje lijepa, čavrljanje gde Bennet
za večerom, ili Elizabeth i Darcvja dok uranjaju i izranjaju iz sjena imanja
'Op. cit. str. 153.
306
Pemberlv. Zapanjuje pritom daje sve to postignuto uglavnom zvukovima
- različitim tonovima glasova, riječima koje postaju uznosite i zlurade,
blage i oštre, laskave, umiljate, zajedljive, neosjetljive, prazne.
Osjet opipa koji je odsutan u Austeninim romanima nadomješta
napetost, erotična tekstura zvukova i tišina. Ona uspijeva probuditi
osjećaj čežnje razdvajajući likove koji čeznu jedni za drugima. F.lizabeth
i Darcv se u nekoliko prizora nalaze blizu jedno drugome, ali na javnim
mjestima, gdje ne mogu razgovarati o osobnim stvarima. Austenova
postiže jaku napetost smještajući ih u istu prostoriju a ipak jedno dru-
gome izvan dosega. Napetost produbljuje i činjenica da svi očekuju
ljubavnu pripovijesti između Jane i Binglevja, a posve su suprotna njiho-
va očekivanja u odnosu na Elizabeth i Darcvja.
Uzmite, primjerice, prizor zabave u Elizabcthinoj kući prema kraju
romana, kad ona očajnički želi ugrabiti prigodu da s njime nasamo
popriča. Cijeli se prizor odvija u atmosferi irustriranosti. Ona stoji kraj
sestre, pomaže joj poslužiti čaj i kavu, i kaže sama sebi: "Ako mi ne priđe,
posve ću dići ruke od njega." On joj prilazi, a jedna od djevojaka naginje
se prema Elizabeth i kaže joj šapatom: "Neću dopustiti muškarcima da nas
razdvoje. Ne treba nam nitko od njih, nije li tako?"54 Darcv se udaljuje,
prisilivši je da ga prati pogledom. "Zavidjcla je svakome s kim bi on raz-
govarao, jedva je skupila strpljenja da ih sve posluži kavom, i potom se
razbjesnila na sebe daje tako budalasta!"MTa se igra nastavlja cijele večeri.
Darcv ponovo prilazi njezinu stolu, vraćajući šalicu, stoji tamo neko vri-
jeme, razmjenjuju nekoliko šaljivih primjedaba i ponovo se mora udaljiti.
Austenova nam uspijeva približiti najintrigantniji aspekt odnosa iz-
među žene i muškarca: čežnju za predmetom želje koji je tako blizu i
tako daleko.Ta će čežnja biti uslišana, napetost će završiti u sjedinjenju i
sreći. Prizora s opisima ljubavnog odnosa u romanima Jane Austen goto-
vo da i nema, ali svaki njezin roman priča je o dugom i složenom pro-
cesu udvaranja. Očevidno, nju više zanima sreća nego ustanova braka,
više je zanima ljubav i razumijevanje nego vjenčanje. Vidljivo je to i iz
brojnih neuspjelih brakova u njezinim romanima - SirThomas i I.adv
Bertram, g. i gda Bcnnet, Mary i Charles Musgrove. Kao u Šehcrezadi-
nim pričama, u njezinim romanima nalazimo beskonačnu raznolikost
dobrih i loših brakova, dobrih i loših muškaraca i žena.
*'Ponos i predrasude, op. cit. 279/280.
55Ibid., str. 280.
307
Nije u cijelosti točna ni tvrdnja Charlotte Bronte u vezi s granicama.
Žene u Austeninim romanima stalno prkose granicama, no one se bolje
osjećaju u sferi privatnog, na području emocija i zamršenih osobnih
odnosa nego u sferi javnog. Roman 19. stoljeća u središte pripovijesti
smješta pojedinca, njegovu sreću, njegova iskušenja i prava. Stoga je brak
njegova glavna tema. Od Richardsonove nesretne Clarisse, Fieldingove
stidljive i poslušne Sophije do Elizabeth Bcnnet, žene su u središtu zaple-
ta i napetosti radnje. One dovode u središte pažnje poruku Austeninih
romana: ne važnost braka, nego važnost ljubavi i razumijevanja u braku;
ne povinovanje konvencijama, nego njihovo kršenje. Te su otmjene i
lijepe žene buntovnice koje ne pristaju na izbor svojih lakomislenih
majki i nesposobnih očeva (rijetki su mudri očevi u romanima Jane
Austen) i strogo ortodoksnog društva. Izlažu se opasnosti isključenja iz
društva i siromaštva kako bi ostvarile ljubav i razumijevanje, i postigle taj
teško dosezan cilj koji je temelj demokracije: pravo na izbor.
15.
Zamislite ljetnu noć. U gostima smo, sjedimo u miomirisnu vrtu. Na
velikoj terasi koja gleda na bazen, naši su domaćini, s razvijenim osje-
ćajem za lijepo, postavili male stolove s titravim svijećama. U jednom .su
kutu, uza zid, na perzijskom tepihu naslagani jastuci živih boja. Neki od
nas sjede nalakćeni na jastuke.Vino i votka domaće su izrade, no to se ne
vidi po njihovoj boji. Zvuk smijeha i lagodna čavrljanja pronosi se izme-
đu stolova. Društvo je ugodno, poput onog kakvo bi se moglo okupiti
bilo gdje na svijetu - obrazovani, duhoviti, istančani ljudi, puni priča.
Što to svi slušamo — oni koji sjede na tepihu i igraju se čašom za vino,
i oni naslonjeni na jastuke? Naš domaćin prepričava nam "priču o auto-
busu". Najnovija priča. Mnogi od nas već su dijelove čuli tijekom dva
protekla dana, ali pripovijest zvuči nepojmljivo čak i nama, s našim boga-
tim iskustvom s nevjerojatnim pričama. Naš je domaćin pouzdan izvor,
osim toga pripovijest je čuo od čovjeka koji je događaju svjedočio, bio
jedan od sudionika.
Prije otprilike dva mjeseca upravni odbor udruge pisaca dobio je
poziv da sudjeluje na književnom skupu u Armeniji. Poziv se odnosio na
308
sve članove. Najprije su mnogi primili telefonske prijetnje od
obavještajne službe koja im je naređivala da ne idu, ali poslije se učinilo
da je režim popustio i čak poticao putovanje. Naposljetku je dvadesetak
članova prihvatilo poziv. Odlučili su unajmiti autobus za putovanje.Tu su
se izvješća razlikovala u pojedinostima - neki su tvrdili kako su otpočetka
slutili da će nešto poći po zlu; drugi su se međusobno optuživali za sud-
jelovanje u uroti. Ali svi su se slagali u tome da se onog jutra kad je tre-
balo krenuti na put dvadeset ijedan pisac pojavio na autobusnoj postaji.
Nekima se učinilo pomalo neobičnim da autobus nije krenuo na vrijeme
i da se nije pojavio vozač kojeg su očekivali. Drugi su primijetili da su se
neki kolege na sam dan odlaska predomislili i odlučili da ne idu.
Napokon su krenuli. Putovanje se odvijalo glatko sve do ponoći, a
prema nekima do dva sata izjutra, kad su svi putnici zaspali - svi osim
jednoga kojega je morila nesanica i koji je primijetio da je autobus stao
a vozač nestao. Pogledao je kroz prozor i vidio da autobus stoji na samom
rubu vrlo duboke provalije. Tog je trenutka potrčao - cijelo vrijeme
vičući kako bi probudio ostale - do prednjeg dijela autobusa, uhvatio
volan i okrenuo autobus. Ostali putnici, prenuti iza sna, požurili su iz
autobusa u priličnoj strci, a tamo su ih dočekali pripadnici službe sigur-
nosti u mercedesima i helikopterima. Putnike su odveli u različite posta-
je na ispitivanje, i nakon što su ih ispitali i strogo ih opomenuli da o
događaju ne smiju nikome ni zucnuti, pustili su ih. Sutradan se vijest
pročula u cijelom Tcheranu. Očevidno, namjera je bila gurnuti autobus
u provaliju i tvrditi daje riječ o nezgodi.
Događaj je bio povod za brojne šale, kao što se obično događalo u
sličnim zgodama. Kasnije te večeri, na putu prema kući, Bijan i ja razgo-
varali smo o strašnom iskustvu pisaca.
- Čudno je to - rekao je. - O većini tih pisaca najčešće govorimo
kad kritiziramo njihov ideološki pristup književnosti, ali takav događaj
sve je to učinio nevažnim. Bez obzira na to koliko se ne slagali s nekima
od tih ljudi, ili mislili da su loši pisci, suosjećanje će na kraju nadvladati
sve ostale razloge.
Nedugo nakon toga, rano izjutra, probudila nas je prijateljica udana
za jednog od utemeljitelja udruge pisaca. Glas joj je bio ustrašen. Htjela
je da nazovemo BBC i obavijestimo ih što se dogodilo. Ona i njezin
suprug bili su prisiljeni privremeno napustiti Tcheran dok se stvari ne
slegnu, i zamolila nas je da njihov sin ostane kod nas tih nekoliko dana.
309
Tom su događaju prethodili mnogi drugi: napad na skupinu intelek-
tualaca i pisaca koje je ugostio njemački konzul u svojoj kući, i njihovo
uhićenje; nestanak poznatog ljevičarskog novinara, izdavača popularnog
časopisa, kojega su uhitili zajedno s ostalima i zadržali ga nakon što su
ostale pustili. Poslije se govorilo da je otputovao u Njemačku, gdje mu
živi supruga i obitelj, ali nikad nije stigao na odredište. Iranska je vlast
tvrdila da je napustio Iran i da je u njemačkom pritvoru. Njemačka je
vlada to porekla. Međunarodni prosvjed i galama koja se nadigla u vezi s
njegovim nestankom pripomogli su da događaj ostane u žiži zanimanja
javnosti. Potom se jednoga dana pojavio u teheranskoj zračnoj luci s
neobičnom pripoviješću da je otišao u Njemačku i odatle u neku treću
zemlju. Nakon nekoliko dana, napisao je otvoreno pismo u kojem je
opisao mučenja kojima ga je podvrgnuo režim i smjesta je bio ponovo
uhićen. Napokon je pod silinom međunarodnog pritiska ipak bio
pušten. Ubrzo nakon toga, jedan iranski izdavač - koji je pomogao
njemu i još nekolicini disidentskih pisaca — izišao je iz kuće i više se
nikad nije vratio. Njegovo tijelo bačeno je na pustopoljinu u okolici
Tcherana, kao i tijela tolikih drugih disidenata.
Sredinom devedesetih u Iran je, u pokušaju otvaranja prema Europi, poz-
van stanovit broj zapadnih intelektualaca. Paul Ricoeur došao je održati niz
predavanja. Održao je tri; na svakome od njih slušateljstvo je napunilo ne
samo dvoranu nego i predvorje. Nakon nekog vremena u Iran je došao V. S.
Naipaul. U Isfahanu ga je primio poznati prevoditelj i izdavač Ahmad Mir
Alai.Još vidim Mira Alaia u njegovoj knjižari u Isfahanu, koja je postala oku-
pljalište intelektualaca i pisaca. Bio je on blijed čovjek, neobične, uvele kože.
Bio je debeljuškast i nosio je okrugle naočale sa smeđim okvirima.
Kombinacija bijedi!a i debeljuškastog izgledi na neki su čudan način ulije-
vali povjerenje i budili želju da svoje priče podijelite s njegovima. Bio je
inteligentan i duhovit, osoba koja zna slušati i pokazati zanimanje i naklo-
nost. To je dijelom proizlazilo iz činjenice da se, za razliku od svojih bor-
benijih prijatelja, nije volio upuštati u spor. Mogla bih ga nazvati žrtvom, jer
nije ga zanimala politika - a našao se u unakrsnoj vatri te je, protivno svojoj
naravi, povremeno bio prisiljen zauzeti radikalna politička stajališta.
Pokazivao je izvanredan ukus u odabiru knjiga koje je prevodio: preveo je
Naipaula i Kunderu.a često je ugošćavao domaće i strane pisce.
Nekoliko mjeseci nakon što je Naipaul napustio Iran, mrtvo tijelo
Mira Alaija nađeno je na ulici, pokraj potoka. Kasno u noći obitelj je
310
dobila obavijest o njegovoj smrti. U džepu mu je pronađena mala boca
votke.Votka je bila prolivena po prednjem dijelu njegove košulje kako bi
izgledalo da se Mir Alai usred dana opio i dobio srčani udar nasred ulice.
U tu priču nitko nije povjerovao. Na prsima mu je otkrivena velika
modrica, a na ruci trag uboda igle. Bio je na ispitivanju i isljednici su ga
slučajno ili namjerno ubili.
Nedugo nakon toga JahangirTafazoli, najpoznatiji stručnjak za povi-
jest drevnog Irana, pronađen je mrtav. Dobro sam ga poznavala. Bio je
vrlo stidljiv i krhak, s gustom crnom kosom i velikim očima koje su se
iza naočala činile ogromne.Tafazoli se nije bavio politikom, iako je pisao
za Encyclopediju Iranku, projekt koji je vodio ugledan iranski znanstvenik
na Sveučilištu Columbia, kojeg je iranska vlada snažno kritizirala. Iranski
je režim mrzio njegovo znanstveno područje — predislamski Iran.Tog se
dana sTeheranskog sveučilišta zaputio kući, a iz automobila obavio čudan
telefonski razgovor sa svojom kćerkom.Tijelo mu je pronađeno uz cestu,
daleko od kuće i fakulteta. Tvrdilo se da je, dok je pokušavao promije-
niti gumu, na njega naletio automobil.
O tim smo smrtima razgovarali s prijateljima i kolegama na kome-
moracijama, na privatnim i javnim okupljanjima. Opscsivno srno iznova
rekonstruirali analizirali službene izvještaje o njihovoj smrti a onda
pokušah dokučiti način na koji su doista bili ubijeni. Još zamišljam
Tafazohja kako sjedi u automobilu između dvojice razbojnika koji mu
naređuju da nazove kćer, ali kako nisam nalazila zadovoljavajuće odgo-
vore, pitanja su ostajala otvorena: Kad i zašto su ga ubili? Jesu li ga pre-
tukli u automobilu? Ili su ga odveli u jednu od svojih sigurnih kuća,
tamo ga ubili i zatim bacili na pustu cestu?
16.
- Ako mi obećate da ćete se dolično ponašati - rekao mi je moj
Čarobnjak preko telefona - imam za vas lijepo iznenađenje. - Ugovorili
snio sastanak u popularnom kafiću otvorenom u sklopu restorana, u
čijem je prednjem dijelu bila slastičarnica. Ne sjećam se imena, iako sam
sigurna da mu je, kao i mnogim drugim lokalima, nakon revolucije ime
promijenjeno.
311
Kad sam stigla s torbom punom knjiga, zatekla sam Čarobnjaka kako
sjedi za stolom u kutu i prelistava svoje knjige.
-Tražili ste englesko izdanje Tisuću ijedne noći— rekao je. - Pronašao
sam oksfordsko izdanje.- Naručili smo cappuccino za mene, espresso za
njega i dva napoleona, kolače po kojemu je lokal bio na glasu. - Donio
sam vam i Audenovu pjesmu koju ste tražili, iako nisam siguran zašto
vam treba - rekao je pružajući ini list papira s Audcnovim "Pismom
Lordu Bvronu".
Neki dan u razredu smo vodili doista zanimljiv razgovor — rekla
sam. - Razgovarali smo o Prosincu jednog dekana, o Loliti i o drugim
knjigama koje smo obrađivali. Jedna od djevojaka, Manna - sjećate se
moje Manne?
Da, sjećam se Manne — rekao je - vaše pjesnikinje.
Točno, Manna je pitala kako da te autore povežemo s Jane Austcn,
koja svijet i ljude doživljava s toliko više optimizma.
-Većina ljudi griješi u vezi s Austcnovom - rekao je. - Trebalo bije
pažljivije čitati.
Da, to sam joj i ja rekla - Austenina tema je okrutnost, ali ne u
izvanrednim okolnostima, nego u svakodnevnu životu — okrutnost ljudi
poput nas. To je bez svake sumnje strasnije, zar ne? A to je i razlog zašto
volim Bcllowa — rekla sam uzbuđeno, misleći na svog novog književnog
izabranika.
Kako ste prevrtljivi — rekao je. — Sto se dogodilo s Nabokovom?
Jedna knjiga i zbogom diko!
Ali, stvarno — rekla sam hineći da ne primjećujem njegov pod-
rugljivi ton.— Bellowljevi romani govore o privatnoj okrutnosti, o isku-
šenju slobode, o teretu izbora - a takvi su uostalom i Jamesovi. Zastra-
šujuće je biti slobodan, morati preuzeti na sebe odgovornost za svoje
odluke.
— Da - rekao je — strašno bi bilo kad ne bismo imali Islamsku
Republiku koja je za sve kriva. A pritom ne mislim da je bez greške -
daleko od toga.
— Slušajte ovo - rekla sam — dok sam prelistavala knjigu Više ih umire
od tuge D(' , koju sam donijela jedino iz razloga da mu pročitani meni naj-
draži ulomak: "Osnovna svrha Revolucije bilo je nastojanje Rusije da se
'•More Dic oj Heartbreak, roman S. Bellowa. Vik ih umire od tuge, Sarajevo 1990, prcv. Z.
RaiU-ljković.
312
izolira od iskušenja modeme svijesti. Svrha je bila zatvaranje zemlje U
zapečaćenoj zemlji Staljin je prionuo uza staru smrt. Iskušenje Zapada
bilo je nova smrt. Nema riječi kojima bi se opisalo što se dešava s čovjeko-
vom dušom u slobodnome svijetu. Na stranu 'novostečena prava', na stra-
nu raskoš 'životnog stila'. Našu potisnutu sposobnost prosuđivanja nije
moguće prevariti. Svime upravljaju udaljeni centri svijesti koji se bore
protiv posvemašnje budnosti. Da smo posve budni morali bismo se suo-
čiti s novom smrću, s posebnim iskušenjem na našoj strani svijeta. Buđenje
istinske svijesti o onome što se doista događa predstavljalo bi čistilište."
Sviđa mi se izraz "prionulost staroj smrt"— rekla sam mu.— Na jed-
nome mjestu govori o "atrofiji osjećaja"— Zapad je zahvaćen "atrofijom
osjećaja"...—
Da - rekao je. - Čovjek često dođe u napast da citira gospodina
Bellowa — Saula.kako ga zovu vaše studentice. Ne znam je li mu to vrli-
na ili mana.
Tko me na nj naputio? Tko mi je poklonio njegovu novelu Veza
Bellarosa? — upitala sam ga prijekorno. — Mislim da su te knjige važne za
moju radionicu. Studentice su previše sklone nekritički doživljavati
Zapad; zahvaljujući Islamskoj Republici stvorile su ružičastu sliku o
Zapadu. U njihovim očima sve dobro dolazi iz Europe i Amerike, od
čokoladnih bombona i žvakaćih guma do Jane Austen i Deklaracije neza-
visnosti. Bcllovv im nudi objektivniju sliku tih drugih mjesta. Omogućuje
im da sagledaju njihove stvarne probleme i strahove. Slušajte - rekla sam.
— Upravo se o tome radi. Kroz to prolazimo ...— Nije gledao u mene.

Ne slušate me — rekla sam nestrpljivo. — Gledao je nekamo iza

mene i rukom pozvao konobara koji jc brzo prišao stolu.
Sto se događa? - pitao je. - Kakva je to gužva?
Naime, malo dalje nastalo je neko komešanje koje ja, u svojoj zao-
kupljenosti isticanjem vrlina g. Belknva, nisam primijetila.
Konobar je objasnio daje počela racija. Stražari su stajali na ulaznim
vratima pregledavajući ljude koji su počeli odlaziti. Diskretno nam je sav-
jetovao da se, ako nismo u rodbinskoj vezi, Čarobnjak preseli za drugi
stol, a ja, ukoliko me budu pitali, mogu reći da čekam narudžbu iz
slastičarnice.
Rekla sam:
— Nismo učinili ništa loše, ja se neću seliti - i okrenuvši se Čarob-
njaku, dodala sam: —A nećete ni vi.
313
Ne budite smiješni - rekao je. - Zar želite izazvati skandal?
Odmah ću nazvati Bijana - rekla sam.
Što ćete imati od toga - oštro je uzvratio.- Zar zaista mislite da će
njega poslušati, čovjeka koji ne nadzire ni vlastitu ženu? - Ustao je držeći
šalicu s kavom u ruci.
Zaboravili ste nešto - rekla sam pružajući mu primjerak Tisuću i
jedne noći.
Odgovorio je na engleskome: - Ovo je stvarno djetinjasto.
- Uzmite kako se ne biste dosađivali — rekla sam — a, osim toga,
fotokopirala sam primjerak koji ste mi već dali. - Otišao je i sjeo za uda-
ljeni stol s kavom i s knjigama a ja sam ostala sjediti sama, pokušavajući
pojesti svoj kolač i bijesno listajući Više ih umire od tuge, kao da sutra
polažem ispit.
Kad je revolucionarna straža ušla u kavanu, redarstvenici su počeli
obilaziti od stola do stola. Nekoliko mladih ljudi na vrijeme je uspjelo
pobjeći; drugi nisu bili te sreće. Četveročlana obitelj, moj Čarobnjak,
dvije sredovječne žene i trojica mladića ostali su u lokalu. Kad je moja
narudžba stigla ustala sam, dala konobaru pretjeranu napojnicu, ispustila
iz ruke vrećicu s knjigama koja se otvorila i sadržaj se rasuo po podu;
pričekala sam da mi konobar pokupi knjige a potom izašla i ne pogle-
davši Čarobnjaka.
U taksiju sam se osjetila zbunjene), Iju ti to i pomalo posramljeno.
"Otići ću odavde", pomislila sam."Ne mogu više ovako živjeti."Kad god
bi se dogodilo nešto slično, poput mnogih drugih pomišljala bih na
odlazak - odlazak na mjesto na kojemu svakodnevni život nije takvo
bojno polje. U novije vrijeme pomisao na napuštanje Irana postala je više
od obrambenog mehanizma, a incidenti poput ovog gotovo su prelili
čašu. Neki su se prijatelji i kolege pokušavali prilagoditi.
- Ne slažem se s režimom — rekla mi je jedna kolegica — ali što mi
preostaje nego pokoriti se? Zar da odem u zatvor i izgubim posao zbog
pramena kose što viri ispod marame?
Jednom prigodom gda Rezvan je komentirala:
Do sada smo se na sve to već trebali naviknuti; mlade su djevojke
malo razmažene - previše očekuju. Pogledajte samo kako je u Somaliji
ili u Afganistanu. U usporedbi s njima mi živimo poput kraljica.
Ne mogu se naviknuti - izjavila je jednoga dana Mauna u razredu.
I nisam joj to mogla zamjeriti. Bile smo nesretne. Uspoređivale smo svoj
314
položaj sa svojim potencijalima, s onime što snio mogle postići, i nikako
se nismo mogle utješiti činjenicom da su milijuni ljudi nesretniji od nas.
Zašto bi nas bijeda drugih ljudi činila sretnijima ili zadovoljnijima?
Kad sam stigla kući, Bijan i djeca bili su u prizemlju, u stanu moje
majke. Odložila sam u hladnjak napoleonc koje sam im kupila i izvadila
kolač od mrkve koji sam odnijela majci. Potom sam pošla ravno do zamr-
zivača i napunila zdjelu sladoledom, prelila ga kavom i postila orasima, a
dok se Bijan s djecom penjao na kat, već sam u kupaonici povraćala.
Povraćala sam cijelu večer i cijelu noć. U neko doba nazvao je Čarobnjak.
— Jako mije žao — rekao je. — Osjećam se tako uprljano.
- I menije žao - odgovorila sam.- Svima nam je žao. Ne zaboravite
staviti datum i potpisati moju knjigu.
Te noći ništa nisam mogla zadržati u želucu, čak ni vodu, a ujutro, kad
sam otvorila oči, soba se počela okretati; male mrlje svjetlosti tvorile su
sjajne vjenčiće trepereći u uskovitlanu zraku. Zatvorila sam oči, ponovo
ih otvorila, a zastrašujući su se vjenčići opet pojavili. Uhvatila sam se za
trbuh, pošla u kupaonicu i povratila samo slinu. Cijeli sam dan ostala u
raskoši kreveta, a koža mije bila osjetljiva i na dodir plahte.
17.
Ne možeš je sablaznit'jer sablazan je prava;
Pokraj nje Jovcc je nevin kao trava.
Mučno je i bolno vidjeti
Englesku usidjelicu iz srednje klase
Kad opisuje ljubavnu moć "kase"
Te bestidno i bez lecanja
Diže u zvijezde moć stjecanja.
- Djevojka je silovana, ubijena i ubačena u prtljažnik automobila.
Student je ubijen a uši su mu odsječene. Kod Bellovva se raspravlja o
koncentracijskim logorima, o smrti i razaranju, kod Nabokova susrećemo
čudovište poput Humberta koji siluje dvanaestogodišnju djevojčicu, čak
i kod Flauberta toliko je boli i izdaje — a stoje s Jane Austen? — pitala je
Manna jednoga dana.
315
Doista, stoje s Jane Austen? Humor Jane Austen i njezin plemenit
duh naveli su moje studentice daje, poput većine ostalih, dozive kao kre-
posnu usidjelicu zadovoljnu svijetom i nesvjesnu njegove okrutnosti.
Morala sam ih podsjetiti na Audenovo "Pismo Lordu Byronu"u kojemu
moli Bvrona da poruči gdi Austen "koliko su ovdje dolje njezini romani
omiljeni".
Junakinje Jane Austen nepomirljive su na svoj osobit način. U njezi-
nim romanima ima mnogo izdaje, mnogo pohlepe i hipokrizije, toliko
nevjernih prijatelja, sebičnih majki, tiranskih očeva, toliko taštine, okrut-
nosti i boli. Austenova je velikodušna prema svojim negativnim likovima,
ali to ne znači da je popustljiva prema bilo kome, pa čak ni prema svo-
jim junakinjama. Njezina omiljena i najmanje simpatična junakinja,
Fannv Pricc, ustvari najviše pati.
Moderni roman otkriva zlo u obiteljskom životu, u običnim odnosima,
u ljudima poput mene i vas - Čitatelju! Brudet*. - kao što bi rekao Humbert.
Zlo u romanima Jane Austen, kao i u većini velikih književnih djela, leži u
našoj nesposobnosti da "primijetimo" druge, a kamoli da ini budemo
naklonjeni. Zastrašujuće je to što takvo sljepilo može obuzeti i najbolje
među nama (Eliza Bennet), kao i najgore (Humbert). Svi možemo postati
slijepi cenzori, svoje viđenje stvari i svoje želje spremni smo nametati drugi-
ma.
Jednom kad se zlo individualizira, kad postane dijelom svakodnevnog
života, individualizira se i način na koji mu se opiremo. Kako sačuvati
dušu? — to je ključno pitanje. A odgovor glasi: uz pomoć ljubavi i imagi-
nacije. Staljin je Rusiju lišio duše priklomvši se "staroj smrti". Mandelj-
štam i Sinjavski ponovo su oživjeli tu dušu recitirajući poeziju svojim
zatvorskim drugovima i pišući o njoj u dnevnicima. "Ostati pjesnikom u
takvim okolnostima", napisao je Bcllovv, "znači dohvatiti srce politike.
Ljudski osjećaji, ljudsko iskustvo, ljudski lik i lice iznova zadobijaju svoje
mjesto - dolaze u prednji plan."
18.
Odluku da napustimo Iran donijeli smo slučajno — barem se tako
činilo. Takve odluke, bez obzira na to koliko bile značajne, rijetko su
316
brižno planirane. Kao kod loših brakova, one su posljedica godina
ogorčenja i gnjeva koji iznenadno eksplodira u samoubilački rasplet.
Ideja o odlasku, poput mogućnosti rastave, pritajila se negdje u mozgu,
skrovita i prijeteća, spremna da izbije na površinu pri najmanjem iza-
zovu. Da me je netko o tome pitao, navela bih uobičajene razloge: moj
posao i to kako se osjećam kao žena, budućnost naše djece i moja dosa-
dašnja putovanja u SAD, koja su mi još jednom probudila svijest o
mogućnosti izbora.
Bijan i ja prvi smo se put ozbiljno sukobili i neko vrijeme raspravljali
smo jedino o odlasku ili ostajanju. Kad je Bijan shvatio da sam ovaj put
odista odlučila otići, zapao je u razdoblje uvrijeđene šutnje; uslijedila je
faza dugotrajnog, mučnog dokazivanja, kojemu se pridružila obitelj i pri-
jatelji. Bijan je rekao da to nije dobro rješenje, da bismo barem trebali
pričekati dok djeca ne budu starija, dok ne krenu u gimnaziju; moj je
Čarobnjak rekao da nanije odlazak jedino rješenje; prijatelji su bili podi-
jeljena mišljenja. Djevojke nisu željele da odem, ali mnoge od njih i same
su odlučile otići. Roditelji su željeli da odemo, usprkos činjenici da će
biti osamljeni. Mogućnost boljeg života za djecu - makar to bila i iluzi-
ja - silno je privlačna većini roditelja.
Naposljetku se Bijan, uvijek pravedan i tako razborit, složio da
odemo — barem na nekoliko godina. Kad se jednom pomirio s našom
novom sudbinom, prihvatio se posla. Njegov način pristajanja na naš
skori odlazak bio je praktične prirode: bio je zaokupljen raspremanjem
osamnaest godina našeg života i rada koje je trebalo smjestiti u svega
osam kovčega koliko nam je bilo dopušteno da ponesemo. Ja sam pak
izbjegavala cijelu tu situaciju do stupnja njezina poricanja. Činjenica da
je sve prihvatio s toliko dobrohotnosti, probudila je u meni osjećaj
krivnje i nedoumicu. Odgađala sam pakiranje i odbijala o tome ozbiljno
govoriti.Vedar i živahan način na koji sam se u radionici ophodila sa stu-
denticama zbunjivao ih je i nisu znale kako da se postave.
Nikad u radionici nismo ozbiljno razgovarale o mojoj odluci da
odem. Podrazumijevalo se da nastava ne može trajati beskonačno, a
izrazila sam i nadu da će moje djevojke osnovati vlastite radionice i u njih
privući nove ljubitelje književnosti. Osjećala sam napetost u Manninoj
šutnji i Mahshidinim uvijenim primjedbama na temu dužnosti prema
domu i domovini. Druge su djevojke pri pomisli da se naša okupljanja
bliže kraju pokazivale mješavinu tjeskobe i žalosti.
317
-Vaše će mjesto biti tako prazno - rekla jeYassi koristeći se pozna-
tim perzijskim izrazom - ali i u njima je počela sazrijevati odluka o
odlasku.
Čim je odluka bila konačno donesena prestali smo o njoj govoriti.
Pogled inog oca postao je udaljeniji, kao da je zagledan u točku iza koje
smo već bili nestali na obzoru. Majka je iznenada postala ljuta i odboj-
na, kao da mi želi poručiti kako je moja odluka samo potvrda nje/mih
najgorih sumnji u moju privrženost. Najbolja me prijateljica odlučno
povela u kupovinu poklona i govorila o svemu osim o putovanju, a
djevojke su jedva zamijetile promjenu; jedino su moja djeca spominjala
naš skori odlazak s mješavinom uzbuđenja i žalosti.
19.
Na perzijskome postoji izraz "kamen strpljenja", koji se često koristi
u tjeskobnim i nemirnim vremenima. Čovjek treba povjeriti kamenu sve
svoje brige i nevolje, kamen će ga saslušati i preuzeti njegove boli i tajne
te ga na taj način rasteretiti briga. Ponekad kamen više ne može podni-
jeti toliko opterećenje i tada prsne. Moj Čarobnjak nije bio moj "kamen
strpljenja", iako sam nikad nije ispričao svoju priču - tvrdio je da ljude
to ne bi zanimalo. Ipak, provodio je besane noći slušajući i uživljavajući
se u tuđe brige i jade, a meni je savjetovao da odem: trebam otići i
napisati vlastitu priču, i držati svoja predavanja.
Možda je jasnije od mene uviđao što se sa mnom događa. Sada
shvaćam ironičnu činjenicu: što sam bila privrženija radionici i studenti-
cama to sam se više udaljavala od Irana. Sto sam jasnije otkrivala lirsku
stranu naših života, to je moj vlastiti život postajao sve gušća mreža fik-
cije. Danas sve to mogu razumjeti i govoriti o tome sa stanovitim stup-
njem jasnoće, ali tada sve nije bilo tako jasno. Bilo je mnogo složenije.
Dok u mislima hodam zavojitim ulicama do njegova stana, zamičem
za uglove i još jednom prolazim pokraj starog drveta preko puta njegove
kuće, iznenada mi nešto pada na pamet: sjećanja ponekad postaju neo-
visna od stvarnosti koju predstavljaju. Mogu nas navesti da se raznježimo
nad ljudima koji su nas duboko povrijedili ili da zamjerimo nekima koje
smo nekoć prihvaćali i bezuvjetno ih voljeli.
318
Još smo jednom sjedili s Rezom oko istog okruglog stola ispod slike
sa zelenim stablima, razgovarajući uz večeru koja se sastojala od zabra-
njenih sendviča sa šunkom i sirom. Naš Čarobnjak nije pio. Odbijao je
pristati na kompromis uživanja u krijumčarenoj robi: potajno uvezenim
videokazetama i vinu, cenzuriranim romanima i filmovima. Nije gledao
televiziju niti je odlazio u kino. Gledati omiljeni film na videu za nj je
bilo ravno herezi, iako je nama nabavljao videokazete svojih najdražih
filmova. Danas nam je donio vino kućne proizvodnje, blijedoružićaste
boje, natočeno u pet boca za ocat. Pokušala sam ga piti, no imalo je okus
na ocat, iako mu to nisam rekla.
Vruća tema dana bio je Muhamed Hatami i njegova nedavna kandi-
datura. Hatami, kojega su intelektualci uglavnom znali po kratkoj
dužnosti ministra islamske kulture i obrazovanja, postao je u svega neko-
liko tjedana ime koje se spominjalo u svakom domu. U autobusima i tak-
sijima, u društvu i na poslu, svi su govorili o Hatamiju; smatrali smo svo-
jom moralnom dužnošću glasovati za njega. Nije bilo dovoljno da su
nam tijekom sedamnaest godina vjerski vode objašnjavah da glasovanje
nije samo dužnost nego i vjerska obveza: sada smo i sami zauzeli takvo
stajalište.Ta je tema bila povod brojnih rasprava i prekida prijateljstava.
Kad sam toga dana išla prema Carobnjakovoj kući boreći se s
maramom koja mi je klizila s glave, na zidu na drugoj strani ulice
ugledala sam Hatamijeve reklamne posterc. Na plakatu je bila velika
fotografija i slogan ispisan krupnim slovima: iran SE PONOVO ZALJUBIO!
"Oh, ne", rekla sam u sebi obeshrabreno, "ne ponovo!"
Dok smo sjedili za Carobnjakovim stolom, mjestom na kojem smo
razmjenjivali tolike pripovijesti - prepričavali ih ili izmišljali - pripovi-
jedala sam im o posterima. Volimo svoju obitelj, ljubavnike, prijatelje, ali
moramo li biti zaljubljeni u svoje političare? Čak i u radionici smo se
sporili oko toga. Manna nije shvaćala kako netko može glasovati za
njega; rekla je da joj je prilično svejedno hoće li nositi malo svjetliju
maramu i hoće li smjeti pokazati malo više kose. Sanaz je rekla da će
suočena s izborom između lošega i gorega radije izabrati loše, a Manna
joj je žustro uzvratila da ne želi lijepi vrt u zatvoru - želi biti izvan zatvo-
ra. Azin je rekla:
- Ovaj tip želi vladavinu zakona? Zar taj isti zakon ne dopušta mom
suprugu da me tuče i da mi oduzme kćer? -Yassi je bila zbunjena, a
Mitra je rekla:
319
— Šire se glasine da će ljudima pregledavati pasoše i nitko neće smjeti
napustiti zemlju ako nije glasovao.
-Još jedna glasina - Mahshid će oporo - koju ne treba slušati.
Ljudi općenito zaslužuju to što imaju - rekao je Reza, zagrizavši u
sendvič. Pogledala sam ga prijekorno. - Ozbiljno mislim - rekao je. -Jer,
pristajemo da svaki put od nas rade budale na takozvanim izborima - a
dobro znamo da nije riječ o pravim izborima, jer kandidati mogu biti
jedino muslimani s besprijekornom revolucionarnom prošlošću, ljudi
koje je izabralo Vijeće čuvara i odobrio Vrhovni Voda. Kako god bilo,
osnovno je da sve dok budemo pristajali na tu šaradu zvanu izbori i
nadali se da nas može spasiti neki Rafsandžani ili Hatami, zaslužujemo
razočaranje koje će uslijediti.
Ali ta frustracija nije jednostrana - dodao je Čarobnjak. - Sto mislite,
kako se osjeća gospodin Hamnei - okrenuo se prema meni i podrugljivo me
pogledao podigavši obrvu - kada vidi vaše Mitre i Sanaz koje se odlaze
vjenčati u inozemstvo i usput kvare dobre djevojke poput Yassi i Mahshid?
Ili kad čuju da bivši radikalni revolucionari citiraju Kanta i Spinozu umjesto
islamskih izvora? A tu je i predsjednikova kći koja pribavlja glasove
obećavajući ženama da će moći voziti bicikl u javnim parkovima.
Ali sve je to tako smiješno — rekla sam.
— Možda je vama smiješno - rekao je - ali nije tako smiješno tom
predsjedniku i njegovim sljedbenicima, koji moraju osvojiti srca i duše
djece revolucije obećavajući im — barem implicitno — dostupnost svega
sa Zapada. A pritom - dodao je uživajući - ti mladi ljudi radije slušaju
Michaela Jacksona i čitaju vašeg Nabokova s više užitka i zanosa nego što
smo vi i ja ikad činili u našoj dekadentnoj mladosti. Osim toga, zašto se
vi uopće uzrujavate oko svega toga? — rekao je.-Vrlo skoro napustit ćete
nas i naše probleme.
— Neću napustiti ni vas ni vaše probleme - odgovorila sam. -
Računam s time da ćemo nastaviti druženje putem pisama.
— Ne, nećemo - rekao je.-Jednom kad odete, više se nećemo druži-
ti.
Primijetivši moj zapanjen pogled, dodao je:
Možete to nazvati obrambenim mehanizmom ili kukavičlukom; ne
želim imati posla s prijateljima kojima se posrećilo da otputuju.
Ali vi ste me u tome podržali - rekla sam zabezeknuta njegovim
riječima.
320
— Pa, jesam, ali to je druga priča. Bez obzira na sve, to su moja pravi-
la. Koga nema bez toga se može; daleko od očiju, daleko od srca i tako
dalje. Moram se zaštititi.
Učinio je sve što je bilo u njegovoj moći kako bi mi pomogao da
odem, a kad je shvatio da konačno odlazim, i kad je naposljetku sve izašlo
na dobro, nije bio sretan zbog mene. Je li bio razočaran? Je li mislio da
moj odlazak predstavlja neku vrstu komentara na one koji ostaju?
20.
U trenutku kad je stigla Nassrin, ja sam telefonirala. Negar joj je
otvorila vrata i posve nepotrebno stala vikati: - Mama, mama, Nassrin je
ovdje! - Stidljiva Nassrin nekoliko je minuta stajala na vratima i kao da
je već zažalila što me je posjetila. Rukom sam joj dala znak da me
pričeka u dnevnoj sobi.
Nazvat ću te kasnije - rekla sam prijateljici. - Stigla je jedna od
mojih djevojaka.
Djevojaka? - pitala je.
Studentica - rekla sam.- Studentica!
-Vrati se u život, ženo. Zašto ne nastaviš predavati?
-Alija predajem.
Znaš što želim reći. Usput, kad već govorimo o tvojim studentica-
ma, tvoja me Azin izluđuje. Ta djevojka ni sama ne zna što hoće — ili je
to, ili igra neku igru koju ja ne razumijem.
Zabrinuta je za svoju kćer - rekla sam užurbano. - Ali slušaj, sada
doista moram ići. Nazvat ću te kasnije.
Kad sam ušla u dnevnu sobu, Nassrin je zurila u rajsku pticu i grizla
nokte s odsutnom usredotočenošću osobe kojoj je to i više od navike.
Sjećam se da sam pomislila kako sam prije trebala shvatiti da je ona od
onih ljudi koji grizu nokte — mora da je i za vrijeme nastave često bila
odsutna mislima baveći se tom rabotom.
Na zvuk moga glasa naglo se okrenula i nagonski sakrila ruke iza
leda. Da razbijem nelagodu kojom je ispunila prostoriju, pitala sam je što
bi htjela popiti.
- Ništa, hvala.
321
Nije skinula halju, samo ju je otkopčala otkrivajući bijelu košulju udjenu-
tu u crne samtaste hlače. Nosila je reebokice i kosu začešljanu prema natrag i
svezanu u rep. Bila je lijepa djevojka, mlada i krhka, poput bilo koje djevojke
u bilo kojem dijelu svijeta. Nemirno se premještala s jedne noge na drugu,
podsjetivši me na prvi put kad sam je ugledala, gotovo prije šesnaest godina.
- Nassrin, smiri se na trenutak - rekla sam joj mirno. -Još bolje, sjed-
ni. Sjedni, molim te. Ili ne, spustimo se radije u prizemlje, u moju radnu
sobu; tamo ćemo imati mira.
Pokušavala sam odgoditi ono što mije došla reći. Zastale smo u kuhinji.
Na pladanj koji je držala u ruci odložila sam zdjelu s voćem, vrč s vodom,
dvije čaše i tanjuriće. Dok smo silazile niza stube, uhvatila me za rukav:
- Odlazim - rekla je.
Iz iskustva sam znala daje ne smijem još više usplahiriti pokazujući
preveliko iznenađenje.
- Kamo ideš?
U London, živjet ću neko vrijeme sa sestrom.
A što će biti s Kaminom? — Stigle smo do radne sobe. Čekala je da
otvorim vrata, prebacujući težinu sjedne noge na drugu, kao da nijedna
nije željela preuzeti odgovornost za teret koji nosi. Po bljedilu lica i
osupnutu izrazu znala sam da sam postavila pogrešno pitanje.
Razišli snio se — promrmljala je dok smo ulazile u sobu.
Kako misliš otići? — pitala sam je kad smo sjele, ona leđima okrenu-
ta prozoru, a ja zavaljena na kauč uza zid s velikom slikom teheranskog
gorja — prevelikom za tu malu prostoriju.
— Ilegalno — rekla je. — Još mi ne žele izdati pasoš. Morat ću preko
kopna stići do Turske i čekati da šogor dođe po mene.
Kada?
Otprilike za tjedan dana — rekla je.—Još ne znam točan datum; javit
će mi. Saznat ćete preko Mahshid — dodala je nakon stanke. - Ona jedi-
na u kružoku zna za moju namjeru.
— Ide li netko s tobom?
- Ne. Moj se otac tome protivi. Jedino na stoje naposljetku pristao jest
da mi pomogne platiti dio puta. Sestra će se pobrinuti za ostalo - ona to
naziva "operacijom spašavanja". Otac prijeti da će dići ruke od mene budem
li nastavila s ostvarenjem tog suludog plana. Nije važno što mi mislili o tim
ljudima, rekao je, to su ipak naši ljudi. Već je izgubio jednu kćer, a sada će i
drugu, rekao je. Najprije književna radionica, a sada još i to.
322
Mislila sam da ne zna za radionicu — rekla sam.
Očito je znao; gradio se da ne zna.
Neprestano je trljala ruke i izbjegavala pogledati me u oči. Takva je
bila Nassrin, ili, točnije, tako smo se nas dvije ponašale kad bismo bile
zajedno: dijelile bismo najintimnije trenutke sliježući ramenima, hineći
da oni nisu intimni. U osnovi njezinog nehajnog, impersonalnog
suočavanja > tolikom boli nije bila hrabrost, nego posebna vrsta kukavič-
luka, razoran obrambeni mehanizam, prisiljavanje druge osobe da sluša
najstravičnija iskustva uz istodobnu zabranu iskazivanja sućuti:"Ne žalite
me; ja sve mogu izdržati. Sve je to ništa, doista ništa."
Rekla mije da joj od svih godina provedenih u zatvoru, svih godina
rata, ovo razdoblje prilagodbe najteže pada. Najprije je mislila da mora
otići samo na neko vrijeme. Ali postupno je shvatila da naprosto želi
otići. Ne daju joj putovnicu pa stoga mora otići ilegalno, i to joj posve
odgovara.
Ponašala sam se kao da razgovaramo o običnom putovanju, posjetu
starijoj sestri u Londonu:
Tamo je vrlo vlažno u ovo doba godine; zamoli ih da te odvedu u
Globe ...A zašto si prekinula s Raminom? — nisam se mogla obuzdati,
morala sam je to pitati.
Je li se protivio tvojoj odluci ili te on potaknuo?
Ne, on, on... pa, znao je koliko želim otići, zbog bolesti koju imam,
znate, još otkako sam bila u zatvoru. Mi, moja sestra, majka i ja već dugo
razmišljamo o tome da bije tamo možda mogli bolje liječiti. - Nikad je
nisam pitala o kakvoj je bolesti riječ.
— Najprije se Ramin, kao častan čovjek — smiješak je na trenutak
potvrdio koliko je mlada - složio s time da odem, ali mislio je da bismo
se prije barem trebali zaručiti.— Čekala sam da nastavi.
Ali tada... pa, ja sam prekinula...
Nassrin?
Zastala je na trenutak, sagnula glavu i usredotočila se na svoje ruke.
Zatim je rekla vrlo brzo:
On je bio... on nije ništa bolji od drugih. Sjećate li se one Bellowljeve
rečenice o tome kako ljudi na vama ispražnjuju kantu za smeće svojih
misli? — Ponovo se nasmiješila.
Znači, tako su se Ramin i njegovi prijatelji intelektualci ponašali
prema tebi?
323
To je bilo previše, čak i za sugovornika vještog u izbjegavanju neu-
godnih tema kao što sam to bila ja. Srknuti gutljaj vode, kao što znamo
iz romana, dobar je način da dobijete na vremenu,
Sto si htjela time reći da nijc bolji od drugih: Kojih drugih?
Moj jc ujak bio siroviji. Znate, više jc nalikovao na gospodina
Nahvija. Ramin je bio drukčiji, Čitao je Dcrridu; gledao filmove
Bergmana i Kiarostamija. Ne, nije me ni dotaknuo; ustvari, jako je pazio
da me ne dotakne. Stvari su bile još gore. Teško mije objasniti... radi se
o njegovim očima.
O očima?
O načinu na koji gleda ljude, hoću reći druge žene. Odmah vam jc
jasno — rekla je.Tužno je sagnula glavu, i ispreplela prste.— Ramin je mis-
lio da postoji razlika između djevojaka koje vas spolno privlače i djevoj-
ke koju biste oženili — djevojke s kojom biste podijelili duhovni život,
djevojke s kojom biste putovali. Poštovanje - ponovila jc prilično bijes-
no. — Poslovanje je riječ kojom se koristio. Poštovao me je. Bila sam nje-
gova Simone de Beauvoir, minus spolni dio priče. A bio jc prevelika
kukavica da naprosto ode i ima spolni odnos s drugima. Zato ih je
gledao. Stvari su otišle tako daleko da bi gledao moju stariju sestru dok
je sa mnom razgovarao. Samo ju jc gledao. Piljio jc u žene na način ... na
način na koji me ujak dodirivao.
Bilo mi je žao Nassrin a začudo i Ramina. Osjećala sam da i njemu
treba pomoć - i on bi trebao znati više o sebi, o svojim potrebama i že-
ljama. Zar ona ne vidi da on nije poput njezina ujaka? Možda je bilo
previše zahtijevati od nje da ima razumijevanja za Ramina. Bila jc
prilično nemilosrdna prema njemu; uvjerila jc sebe da on ne zavređuje
njezine osjećaje. Rekla mu je da je gotovo, da on u njezinim očima nije
ništa bolji od muškaraca koje sam kritizira i prezire .
- S ajatolahom Hamneijem barem znate na čemu ste, ali oni drugi,
sa svojom borbom za kojekakva prava i "političkom korektnošću" - ti su
najgori, "Vi želite spasiti Čovječanstvo" rekla mu je, "vi i vaša prokleta
Hanna Arcndt. Zašto ne počnete s time da riješite svoje seksualne prob-
leme? Nadi si prostitutku. Prestani gledati u moju sestru."
Kad god mislim na Nassrin, uvijek počinjem i završavam s tim danom
u mojoj sobi kad mi je rekla da odlazi. Bila jc večer. Nebo je bilo boje
prašine — ne tamno, ne svijetlo, čak ni sivo. Kiša jc padala na mahove, u
gustom pljusku, kapi su visjele s golih smeđih listova kruške.
324
Rekla je, "Odlazim." Rekla je da joj je dvadeset i sedam godina i da
ne zna što znači živjeti. Uvijek je mislila daje život u zatvoru bio najteži,
ali nije bio. Odmaknula je nekoliko pramenova kose koji su joj pali na
lice. Rekla je:
-Tamo u zatvoru ja sam, poput ostalih, mislila da ćemo biti ubijene
i to će biti kraj, ili ćemo živjeti, preživjet ćemo i izići i sve početi
ispočetka.
Rekla je:
— Tamo, u zatvoru, sanjale smo samo o tome da se nađemo vani, da
budemo slobodne, ali kad sam izišla, otkrila sam da mi nedostaje osjećaj
solidarnosti kakvu smo imale u zatvoru, osjećaj svrhe, način na koji smo
pokušavale dijeliti sjećanja i hranu.
Rekla je:
-Više od bilo čega drugoga nedostaje mi nada. U zatvoru smo gajile
nadu da ćemo možda izići, pohađati fakultet, zabavljati se, odlaziti u kino.
Dvadeset i sedam mi je godina. Ne znam što znači voljeti. Ne želim se
zauvijek skrivati. Želim znati, otkriti tko je zapravo ta Nassrin.Vi ćete to
nazvati iskušenjem slobode, pretpostavljam — rekla je nasniiješivši se.
21.
Nassrin me zamolila da obavijestim radionicu o njezinu odlasku. Nije
se mogla s njima suočiti, nije to mogla podnijeti. Bolje je naprosto otići
bez opraštanja. Kako ću im prenijeti tu vijest?
Nassrin više neće pohađati radionicu.— Izjava je bila prilično jed-
nostavna; važno je bilo kako je izgovoriti, na što staviti naglasak.
Izgovorila sam je iznenada i prilično grubo, izazvavši zaprepaštenu
šutnju. Registrirala samYassin nervozan hihot, Azinin zapanjen pogled,
brzu izmjenu pogleda između Sanaz i Mitre.
Gdje je sada? - pitala je Mitra nakon dulje stanke.
Ne znam - rekla sam. - Moramo pitati Mahshid.
Nassrin je prije dva dana krenula prema granici - mirno nas je
obavijestila Mahshid. - Čeka da ljudi koji će je ilegalno prebaciti preko
granice stupe u kontakt s njom; tako će sljedeći tjedan jahati na devi.
magarcu ili se voziti u džipu preko pustinje.
325
— Ne bez moje kĆerP* - umiješala seYassi uz nelagodan hihot.- Oprostite,
molim vas - rekla je pokrivŠi rukom usta.-Tako se strašno osjećam.
Neko smo vrijeme svi razmišljali o Nassrininu putovanju: o opasnos-
tima putovanja kad prijeđu tursku granicu, o njezinoj osamljenosti, o
perspektivama.
— Nemojmo o njoj govoriti kao da je mrtva - rekla je Azin. - Mnogo
joj je bolje tamo kamo se zaputila i morali bismo biti sretni zbog nje.
Mahshid joj je dobacila oštar pogled. Ali Azin je bila u pravu. Sto smo
joj drugo mogli poželjeti?
Osoba koja je najsnažnije reagirala ne na Nassrinin nego na moj
odlazak, sada kad je iznenadni Nassrinin nestanak učinio konkretnom
prijetnju razdvajanja, bila je osoba koja se sa mnom najviše poistovje-
ćivala — Manna.
Radionica će se u svakom slučaju vrlo brzo zatvoriti — rekla je ne
gledajući ni u koga.— Nassrin je shvatila poruku doktorice Nafisi.
Kakvu poruku? - pitala sam
Poruku da svi trebamo otići - odgovorila je.
Bila sam prilično zapanjena gorčinom njezine optužbe. 1 ovako sam
se osjećala dovoljno krivom, kao da je moja odluka o odlasku bila izda-
ja nekog obećanja koje sam im dala. ("Krivnja je postala sastavni dio vaše
osobe. Osjećali ste se krivom i prije nego što ste pomislili na odlazak",
reći će mije poslije Čarobnjak kojemu sam se požalila.)
— Ne budite glupe —Azin će, okrenuvši se Manni, glasom punim pri-
jekora. — Nije njezina greška da se živeći ovdje osjećamo uhvaćene u
zamku.
— Nisam glupa - Manna će gnjevno - i točno, osjećam se uhvaćena
u zamku. Kako ne bih?
Azin je gurnula ruku u torbu, možda da potraži cigaretu, i izvukla je
praznu:
Kako možeš? Govoriš kao daje sve to greška gospode Nafisi - rekla
je Manni a ruka joj se tresla.
Ne, pustite Marinu da objasni što želi reći — rekla sam.
Možda želi reći....— Sanaz je započela neodlučno.
3' Not IVilhout My Daughtct, američka filmska drama o Amerikanki kojoj njezin brutalni muž,
Iranac, ne dopušta da napusti Islamsku Republiku Iran i koja pokušava naći način da pobjeg-
ne vodeći sa sobom kćer.(Nap. ur.)
326
- Hvala lijepo, znam i sama objasniti što mislim — Manna će uvri-
jeđeno. - Hoću reći, vi ste postali naš uzor - okrenula se prema meni -
i shvatile smo da je ostajanje ovdje postalo besmisleno, da bismo sve tre-
bale otići ako želimo nešto stvoriti u životu.
—To nije istina — odgovorila sam razdraženo. — Nikad vam nisam rekla
da moje iskustvo treba biti i vaše. Ne možete se u svemu ugledati na
mene, Manna. Hoću reći, svaka od nas treba učiniti ono što je za nju
najbolje.To je jedini savjet koji vam ja mogu ponuditi.
—Jedino što mi pomaže da samu sebe uvjerim kako je dobro da nas
ovdje ostavljate — rekla je Manna (sjećam se da je rekla "da nas ovdje
ostavljate") — jest moja spoznaja da bih i ja učinila isto samo kad bi mi
se ukazala prilika. Sve bih napustila — dodala je nakon kraćeg razmiš-
ljanja. _
Čak i Nimu?
Posebno Nimu - brzo je uzvratila uz nestašan osmijeh.-Ja nisam
poput Mahshid. Ne mislim daje dužnost svake od nas da ostane ovdje.
Samo jednom se živi!
Toliko sam godina bila njihovom ispovjednicom. Povjeravale su mi
svoje ljubavne boli, brige, kao da ja nisam imala nikakvih muka s kojima
mije valjalo izlaziti na kraj, kao da mije netko dao čarobni štapić te me
mimoilaze sve nevolje i teškoće ne samo života u Islamskoj Republici
nego života općenito. A sada žele da ponesem i teret njihova izbora. Izbor
svake osobe njegova je stvar. Jedini način na koji se ljudima može
pomoći jest da saznate što zapravo žele. Nikome ne možemo reći što bi
trebao željeti? (Nima će me nazvati kasnije te večeri: "Manna se boji da
je više ne volite", rekao je napol u šali. "Zamolila me da vas nazovem.")
Žalosti i radosti drugih ljudi često nas podsjete na naše vlastite; suos-
jećamo s njima dijelom i zato što se pitamo:"A stoje sa mnom? Sto to
govori o mom životu, mojim bolima, mojoj tjeskobi?" Nassrinin je
odlazak u svima nama probudio iskrenu brigu za nju, strahove i nade za
njezin novi život. Također smo, makar na trenutak, bile zatečene boli
koju je izazvao njezin odlazak i zamišljanjem radionice bez nje. Ah,
naposljetku smo se ipak okrenule sebi, razmišljajući o vlastitim nadama i
brigama u kontekstu njezine odluke da ode.
Mitra je prva izrazila vlastite tjeskobe. U posljednje sam vrijeme kod
nje primijetila bijes i gorčinu, koji su to više zabrinjavali što joj to uopće
nije bilo slično. Počela je dizati glas u svom dnevniku i u bilješkama,
327
počevši s opisom posjeta Siriji sa suprugom. Prvo što ju je pogodilo bila
su poniženja koja su Iranci morali ponizno otrpjeti u zračnoj luci u
Damasku, gdje su ih izdvojili u poseban red i pretraživali poput krimi-
nalaca. Ipak, najviše ju je zatekao osjećaj koji ju je ispunio dok je šetala
ulicama Damaska - hodajući slobodno, držeći se za ruku s Hamidom,
odjevena u majicu i traperice. Opisivala je osjećaj vjetra i sunca u kosi i
na koži — bio je to uvijek isti, jednako zapanjujući osjećaj: isto je bilo sa
mnom a isto će poslije biti sYassi i Marinom.
U zračnoj luci u Damasku doživjela je poniženje zbog načina na koji su
ondje na nju gledali, a kad se vratila kući bila je ljuta misleći na to što je sve
mogla postati. Bila je ljuta zbog propuštenih godina, zbog izgubljenog dijela
sunca i vjetra, zbog šetnji na kojima nije bila s Hamidom.
— Čudna je pri svemu tome - pripovijedala je — bila činjenica da ga
je sloboda šetnje s njom iznenada preobrazila u stranca. — Bio je to novi
kontekst za njihov odnos; postala je strana čak i sama sebi. Je li to ona ista
Mitra, pitala se, ova žena u narančastoj majici i trapericama koja šeće po
suncu sa zgodnim mladim muškarcem uza sebe? Tko je ta žena, i bi li se
mogla poistovjetiti s njom da ode živjeti u Kanadu?
— Želiš reći kako nemaš osjećaj da pripadaš ovdje? — pitala je
Mahshid, gledajući izazovno Mitru. — Izgleda da jedina ja mislim kako
nešto dugujem ovoj zemlji.
Ne mogu živjeti u stalnome strahu — usprotivila se Mitra — u stal-
noj brizi kako sam odjenuta i kako hodam. Stvari koje se meni čine
prirodne smatraju se grešnima, pa kako da se onda ponašam?
Ah znaš što se od tebe očekuje, znaš propise - rekla je Mahshid. -
To nije ništa novo. Sto se promijenilo? Zašto te to sada toliko više smeta?
Možda je tebi lakše — rekla je Sanaz, ali Mahshid joj nije dopustila
da nastavi.
Misliš da je meni lako? — rekla je ogorčeno, pogledavši Sanaz. —
Misliš da samo ljudi poput tebe pate u ovoj zemlji? Ti i ne znaš što je
strah. Misliš da se samo zato što imam svoju vjeru i što nosim zar ne
osjećam ugroženo? Misliš li da seja ne bojim? Vrlo je sebično misliti da
je jedino tvoj strah onaj pravi — izgovorila je u rijetkom izljevu gorčine.
Njsam to mislila — Sanaz će blaže. — Činjenica da smo svjesni tih
zakona, činjenica da su nam poznati, ne čini ih ništa boljima.To ne znači
da ne osjećamo pritisak i strah. Ali tebi je barem nošenje žara prirodno;
to je dio tvoje vjere, tvog izbora.
328
Moj izbor — Mahshid će gorko se nasmijavši.- Što mi drugo preostaje
osim vjere, a izgubim li i nju... - nije završila rečenicu i ponovo je pogledala
u tlo promrmljavši: - Zao mije. Previše sam se prepustila osjećajima.
Znam o čemu govori Mahshid - umiješala se Yassi. - Najgori je strah
da ćeš izgubiti vjeru, jer te tada više nitko ne bi prihvatio - ni oni koji se
smatraju svjetovnima ni ljudi tvoje vjere. To je strašno. Mahshid i ja razgova-
rale smo o tome - o tome kako je otkad znamo za sebe vjera određivala sva-
ki naš i najbeznaćajniji potez. Izgubim li jednoga dana vjeru, bit će to ravno
smrti ili novom početku u svijetu bez ikakvih jamstava.
Srce mi se stisnulo dok sam gledala Mahshid koja je sjedila nastojeći
izgledati pribrano, preplavljena snažnim osjećajima koji su ispod blijede
kože strujali poput nježnih žilica. Razmišljala sam o tome kako su
Mahshid, više nego bilo koju moju svjetovnu studenticu, mučila pitanja
vjere. U svojem razrednom dnevniku i u sastavcima, s bijesom jednako
suzdržanim kao i njezin osmijeh, analizirala jc i propitivala do u najmanju
pojedinost svoj život pod islamskim zakonima. Mahshid je poslije zapisala
u svoj dnevnik: "Yassi i ja svjesne smo da polako gubimo vjeru.
Podvrgavamo je sumnji u svakoj mogućoj prilici. U vrijeme Šaha bilo je
drukčije. Znala sam da pripadam manjini i da moram pod svaku cijenu
sačuvati svoju vjeru. Sada kad su pripadnici moje vjere na vlasti osjećam
se bespomoćnijom nego ikad, i otudenijom." Napisala je kako su joj otka-
ko zna za sebe govorili da je život u zemlji nevjernika čisti pakao. Obeća-
vali su joj da će sve biti drukčije kada na snagu stupi pravedni islamski
zakon! Parada licemjerja i sramote! Pisala jc o tome kako je na poslu njezi-
ni muški kolege nikad ne gledaju u oči, o tome kako u kinu čak i šesto-
godišnje djevojčice moraju pokrivati glavu i ne smiju se igrati s dječacima.
Iako je nosila zar, opisivala jc svoju bol zbog toga što gaje obvezna nosi-
ti, nazivajući ga maskom iza koje su se žene prisiljene skrivati. O svemu
tome pisala je s hladnim bijesom, s upitnikom na kraju svake rečenice.
- Odluka da odem bila je teška - rekla sam, osjećajući da sam sada prvi
put spremna govoriti s njima otvoreno o onome što sam odlučila i što je to
značilo. — Prošla sam kroz mnoge mučne dvojbe. Cak sam pomišljala napusti-
ti Bijana. ("Jesi li?" pitao me Bijan kasnije kad sam mu prepričavala taj raz-
govor. "Nisi mi rekla.") Djevojke su nakratko zaboravile na svoj bijes i frus-
tracije. Pripovijedala sam im o vlastitim strahovima, o tome kako se budim
noću s osjećajem da ću se ugušiti, da nikad neću skupiti snagu da odem, o
vrtoglavicama i mučninama, o hodanju po stanu u svako doba noći. Prvi sam
329
im se put otvorila, govorila im o svojim osjećajima i dvojbama, i činilo se da
to na djevojke djeluje neobično umirujućc. Do trenutka kad je Azin iznena-
da skočila, sjetivši se daje toga dana njezin red da posjeti kćer (nazvala ju je
Negar, prema imenu moje kćeri), koja je sada privremeno živjela kod
suprugove obitelji - već smo se osjećale laganijima. Šalile smo se u vezi sa
Sanazinim "kavalirima" iYassinim pokušajima da smršavi.
Prije nego što su otišle, Mahshid je uzela mali paket koji je donijela
sa sobom i rekla:
- Imam nešto za vas. Nassrin vas pozdravlja. Zamorila me da vam ovo
predam. — Pružila mi je debelu mapu i snop bilježaka. Držim tu mapu
pred sobom upravo sada, na ovom drugom stolu, u ovoj drugoj radnoj
sobi. Živahnih je boja: bijele s jarko narančastim i ružičastim prugama i
s tri lika iz crtanih filmova. Ncbcskoplavim i grimiznim slovima napisala
je:"Vidimo se na bajkovitoj Floridi. Bit će nam bolje na suncu!" Unutar
korica mape Nassrin je svojim rukopisom ispisala svaku riječ izgovorenu
na mojim predavanjima u Allamchu, s naslovima i podnaslovima. Bile su
zapisane sve rečenice i anegdote. James, Jane Austen, Fielding, Bronte,
Poc,Twain — svi su bili ondje. Unutra nije bilo ničeg drugog — nikakve
fotografije, ničeg osobnoga — izuzev jednog retka na posljednjoj stranici
bilježaka:"Još vam dugujem referat o Gatsbyju'.'
22.
Život u Islamskoj Republici ravan je vođenju ljubavi s muškarcem
kojega mrziš — rekla sam Bijanu te večeri nakon radionice četvrtkom.
Kad je došao kući, zatekao me kako sjedim u svom uobičajenom naslo-
njaču u dnevnoj sobi. Nassrinina mije mapa ležala na krilu, bilješke stu-
dentica bile su rasprostrte na stolu, a pokraj njih zdjelica sladoleda pre-
livenog kavom koji se topio.
Bože, mora da se osjećaš grozno — rekao je nakon što je pogledao
sladoled. Sjeo je nasuprot meni i rekao:
Ne ostavljaj rečenicu da visi u zraku. Objasni kako to misliš.
Pa, ovako: ako si prisiljen voditi ljubav s nekim tko ti se ne sviđa,
pokušavaš ne misliti na to - gradiš se da si negdje drugdje, nastojiš zabo-
raviti na svoje tijelo, mrziš svoje tijelo. Upravo to mi ovdje radimo.
330
Neprekidno hinimo da smo negdje drugdje - ili to planiramo ili o tome
sanjamo. Razmišljam o tome otkako su danas poslije podne otišle moje
djevojke.
Bijan i ja nevjerojatno smo se zbližili nakon razdoblja žestokih i bol-
nih rasprava. Bijan je postao rječitiji u svojoj šutnji. Zahvaljujući njemu
naučila sam mnoga značenja i nijanse šutnje: postojala je ljutita šutnja i
šutnja neodobravanja; šutnja kojom se odaje priznanje i ljubavna šutnja...
Ponekad, kad bi se njegove šutnje previše nagomilale, ustava bi popusti-
la i potekla bi bujica riječi, a u posljednje vrijeme vodili smo duge raz-
govore. Sve je počelo time da smo oboje odlučili opisati jedno drugome
svoje osjećaje prema Iranu. Prvi smo put stvari doživljavali očima onog
drugoga. Sad kad se počeo opraštati sa svojim životom u Iranu, Bijan je
imao potrebu izraziti i podijeliti svoje misli i osjećaje. Provodili smo duge
sate razgovarajući o tome što osjećamo, o svome shvaćanju doma — moje
je bilo opuštenije, njegovo tradicionalnije i dublje.
Podrobno sam mu pripovijedala o mišljenjima što su ih djevojke toga
dana iznijele u radionici. Nakon što su otišle, nije me napuštala misao o
spolnom zlostavljanju. Rekla sam:
— Neprestano mučim samu sebe mišlju kako se Marina morala
osjećati.
Bijan nije odgovarao — izgledalo je kao da čeka da objasnim. Ali izne-
nada više nisam znala što bih rekla. Osjetivši se malo lagodnije, proteg-
nula sam se i uzela nekoliko pistacija.
Jesi li ikad zapazio — rekla sam otvarajući pistaciju — kako je
neobično kad pogledaš u zrcalo na suprotnome zidu i ne ugledaš sebe
nego drveće i planine, kao da si sebe nekom čarolijom uklonio?
Da, ustvari jesam — rekao je — odlazeći u kuhinju po svoju uobiča-
jenu votku — ah nisam se na tome zadržavao. No ti kao da na to misliš
danju i noću — dodao je stavljajući čašu i novu zdjelicu pistacija na stol.
— Koliko se može zaključiti iz tvoje rječite usporedbe, djevojke ti zamje-
raju zbog toga što ih ostavljaš s tim tipom s kojim će morati i dalje vo-
diti ljubav — barem neke od njih — rekao je srknuvši piće. Gledao je
zamišljeno u čašu. — Znaš, ovo će mi nedostajati. Moraš priznati, imamo
najbolju votku kućne proizvodnje na svijetu.
Prekinuvši njegovo razmišljanje o votki, rekla sam:
— Odlazak nam neće toliko pomoći koliko ti misliš. Ta sjećanja osta-
ju s tobom, kao ljaga. Ne možeš ih jednostavno zguliti sa sebe kad odeš.
331
- U vezi s time, rekao bih ti dvije stvari - nastavio je. - Prvo, nitko
ne može ostati netaknut od zala svijeta; radi se samo o tome kako se
prema njima postavimo. I drugo, uvijek govoriš o tome kako "ti ljudi"
djeluju na tebe. Jesi li ikad razmišljala o tome kako ti djeluješ na njih? -
Gledala sam ga sa stanovitom skepsom. -Taj odnos nije ravnopravan, ni
u dobrom ni u lošem smislu - nastavio je. - Oni posjeduju moć da nas
ubiju ili da nas proganjaju, a sve ih to samo podsjeća na njihovu slabost.
Mora da su nasmrt preplašeni kad vide što se događa s njihovim bivšim
drugovima i s njihovom djecom.
23.
Bio je vruć ljetni dan, približno dva tjedna nakon mog razgovora s
Bijanom. Potražila sam zaklon u kavani. Bila je to zapravo slastičarnica, jedna
od rijetkih koje su postojale još dok sam bila dijete. U njoj su se prodavale
velike piroške zbog kojih su ljudi stajali u dugome redu, a pokraj ulaza, uz
velike francuske prozore, bila su postavljena dva ili tri mala stola. Sjedila sam
za jednim s ledenom kavom ispred sebe. Izvadila sam nalivpero i papir i, po-
gledavši u nebo, počela pisati. Zurenje u nebo i pisanje postalo mi je jakom
stranom, posebno nekoliko posljednjih mjeseci uTeheranu.
Iznenada sam u dugom redu ljudi koji su čekali da kupe piroške
ugledala lice koje mi se učinilo poznato, ali ne toliko poznato da bih ga
znala smjestiti. Žena je gledala u mene, zapravo piljila je u mene.
Nasmiješila se i napustivši dragocjeno mjesto u redu zaputila se prema
meni.
— Doktorice Nafisi — rekla je. — Zar me se ne sjećate?
Očito neka moja bivša studentica. Glas mi je bio poznat, ali nisam je
mogla točno smjestiti. Podsjetila me na moja predavanja o Jamesu i
Austenovoj i postupno se njezin duh uobličio u mojim mislima; usredo-
točila sam se na nj ostavljajući po strani njezin sadašnji izgled, te sam
napokon prepoznala gdicu Ruhi, koju nisam vidjela nekoliko godina.
Bila bih je brže prepoznala da je bila u svom čadoru iz kojeg je nekoć
virio njezin prćasti nos i obrambeni smiješak.
Bila je odjevena u crno, ali ne u čador, a oko vrata je ovila dug crni
šal, učvršćen srebrnim brošem za koji se činilo da titra poput paukove
332
mreže na crnoj tkanini. Bila je diskretno našminkana, a ispod marame
provirivalo joj je nekoliko pramenova crne kose. Sjećala sam se njezina
drukčijeg lica — strogog, tako zatvorenog te se stalno činilo da su joj usne
stisnute. Zapazila sam da nije neugledna kakvom mi se tada činila.
Stajala je neodlučno pokraj mog stola. Rekla sam joj da sjedne kad je
već izišla iz reda i da sa mnom popije kavu. Skanjivala se i tada oprezno
sjela na rub stolca. Nakon fakulteta bila je u aktivnoj službi u milicijskom
sastavu, ali je ubrzo je napustila taj posao.
— Znate, tamo nisu previše marili za englesku književnost — rekla je
nasmiješivši se ...
Već je dvije godine udana. Nedostaju joj studentski dani. U ono vri-
jeme često se pitala zastoje upisala studij engleske književnosti, zašto nije
izabrala neko korisno zanimanje - ponovo se nasmiješila — a sada joj je
bilo drago zbog toga. Osjećala je da posjeduje nešto što drugi nemaju.
— Sjećate li se naših razgovora o Orkatiskim visovima?
Da, sjećala sam ih se, i dok smo razgovarale sjetila sam se jasnije i nje;
slike iz prošlosti zamijenile su njezino sadašnje nepoznato lice i nado-
mjestile ga drugim, jednako tuđim. Vratila sam se u mislima u taj razred,
na četvrtom katu, ili na trećemu - ili je ipak bio četvrti? — u red klupa
pokraj prolaza.Jasno sam vidjela dva lica, gotovo istovjetna u svom nedvoj-
benom neodobravanju, kako prave bilješke. Bile bi u predavaonici kad bih
ja ušla a često su se zadržale i nakon nastave. Većina ostalih gledala ih je sa
stanovitom sumnjičavošću. Bile su prilično aktivne u Muslimanskoj stu-
dentskoj organizaciji i nisu se dobro slagale čak ni s liberalnijim članovi-
ma Islamskog džihada, poput g. Forsatija.
Sjećam je se. Sjećam se posebno tog razgovora o Orkanskim visovima,
i pamtim kad se gđica Ruhi odlijepila od svoje nerazdvojne prijateljice i
slijedila me iz predavaonice, gotovo me stjeravši u kut hodnika. Nasrnula
je na mene i ogorčeno mi sasula u lice svoju zgranutost nemoralnošću
Catherine i HeathclitFa. U njezinim je riječima bilo toliko strasti - da
sam bila zabezeknuta. O čemu ona to govori?
Nisam bila spremna upriličiti suđenje još jednom romanu. Rekla sam
joj da je nemoralno na taj način govoriti o jednom velikom književnom
djelu, da likovi iz romana nisu prenositelji sitničavih moralnih imperati-
va, da čitanje romana nije vježba u cenzuriranju. Ona je spomenula nešto
o ostalim profesorima, o njihovoj brižnosti da čak i riječ "vino" izbace iz
tekstova o kojima predaju kako ne bi povrijedili osjećaje svojih islamskih
333
studenata. Da, mislila sam, kad je jedino što predaju Steinbcckov Biser.
Rekla sam joj da ne mora pohađati moja predavanja ili može prijaviti što
jc muči višim instancijama, da ću na svom seminaru i dalje raditi na taj
način i nastavit ću podučavati kao i do sada. Ostavila sam je tamo, u
mračnome kutu toga vrlo dugog hodnika. Iako sam jc i poslije viđala, za
mene je zauvijek ostala u tom kutu. I sad je izronila i promolila se u svom
dotjeranom izdanju.
Kritizirala je i Daisy Milkr. smatrala je Daisy ne samo nemoralnom
nego glupom i -"nerazboritom". Ali, usprkos razlikama u mišljenju i
njezinu očevidnom neodobravanju romana o kojima sam predavala, upi-
sala je moj seminar i sljedeće godine. Govorilo se da jc u ljubavnoj vezi
s nekim glavešinom iz Muslimanske studentske organizacije. Nassrin bi
me uvijek obavještavala o takvim tračevima ukazujući mi na to kako su
licemjerni "ti ljudi".
Sada kaže da joj nedostaje studij. Nije joj se činio osobitim u ono vri-
jeme, ali poslije je shvatila koliko joj nedostaje. Nedostajali su joj filmovi
koje smo gledali zajedno i diskusije na seminaru.
Sjećate li se "Društva drage Jane"? — Bila sam zapanjena — kako jc
za to znala? Tu sam šalu dijelila jedino s nekoliko odabranih studentica.
Rekla jc:
Uvijek sam željela postati članicom. Uvijek sam mislila da bi to bilo
vrlo zabavno. Zaista sam voljela Jane Austcn — kad biste samo znali koliko
je djevojaka umiralo od ljubavi za Darcyjem!
Rekla sam:
— Nisam znala da vam je dopušteno zaljubljivanje u vašoj organizaci-
ji-
Odgovorila je:
— Vjerovali ili ne, cijelo smo se vrijeme zaljubljivali i odljubljivali.
Pokušala je učiti arapski i prevela je nekoliko kratkih priča i pjesama
s engleskoga na perzijski. -Za sebe - dodala je nakon kraćeg razmišlja-
nja. Upotrijebila jc perzijski izraz "sebi za dušu". Nakon stanke dodala jc:
— A onda sam se udala i sada imam kćer. - Pitala sam se jc li se udala za
muškarca s kojim su je povezivali u tračevima; nisam se rado sjećala tog
čovjeka.
Pitala sam ju koliko joj jc stara kći. Rekla jc:
—Jedanaest mjeseci — i, nakon stanke, s nagovještajem nestašnog osmi-
jeha, dodala je: - Nadjenula sam joj ime vama u čast.
334
Meni?
Hoću reći, ima drugo ime na kršnome listu. Zove se Fahimeh —
prema dragoj teti koja je umrla mlada — ali imam i tajno ime za nju.
Zovem je Daisy.
Rekla je da se dvoumila između Daisy i Lizzv. Naposljetku se odlu-
čila za Daisv. O Lizzv je sanjarila, ali udaja za nekog poput gospodina
Darcvja činila se suviše nedostupnom maštarijom.
Zašto Daisv?— pitala sam.
Zar se ne sjećate Daisv Miller? Niste li čuli da ako djetetu date ime
koje vam znači nešto posebno, ono će postati poput svoje imenjakinje?
Željela bih da moja kći bude onakva kakva ja nikad nisam bila - poput
Daisv. Znate, hrabra.
Daisv je bila lik s kojim su se moje studentice najčešće poistovjećiva-
le. Neke su njome bile opsjednute. Poslije, u radionici, stalno bi joj se vra-
ćale, govoreći o njezinoj hrabrosti, nečemu što im se činilo da njima ne-
dostaje. Mahshid i Mitra govorile su o njoj u svojim sastavcima s kaja-
njem; poput Winterbournca, osjećale su da im je bilo suđeno o njoj
donijeti pogrešnu prosudbu. Kad je ustala da se sa mnom oprosti, pogle-
dala sam je s nešto skanjivanja i zatim rekla:
Mogu li vam postaviti prilično osobno pitanje? Rekli ste da ste
uđani. A tko vam jc suprug?
Udala sam se za nekoga tko nije s našeg sveučilišta - rekla jc. — Bavi
se računalima. I otvorena je duha — dodala je uz osmijeh.
Morala je otići, kod kuće ju je čekala jedanaestomjesečna kćer s taj-
nim imenom.
— Znate, tada o tome nisam tako razmišljala - rekla jc - ali doista nam
jc bilo lijepo. Prašina koju smo dizali - kao da nam je to pitanje života
ili smrti - oko svih tih romana Jamesa, Charlotte Bronte, Nabokova i
Jane Austen.
24.
Neke uspomene, poput imaginarnih balona koje bi Yassi oblikovala
svojim nježnim rukama kad je bila sretna, uvijek iznova naviru iz dubine
nečeg što zovemo sjećanjem. Poput balona, te su uspomene prozračne,
335
svijetle, sjajne i nenadomjestive, usprkos "eteričnoj sjeti" (Bellowljev
izraz) koja ih okružuje.Tijekom posljednjih tjedana u Iranu sastajala sam
se s djevojkama ne samo četvrtkom nego i u ostale dane i u različitim
dijelovima grada. Čak smo zajedno odlazile i u kupovinu, kad sam
odlučila nabaviti poklone za prijatelje i obitelj u Americi,
Jedno poslijepodne otišla sam u svoju omiljenu kavanu nadajući se da ću
tamo naći svoje djevojke, ah nisam ih vidjela. Zaustavila sam postarijeg kono-
bara u crnim i malo prekratkim hlačama, koji je na pladnju nosio kolače i
dvije šalice kave. i upitala gaje li tuda prošla skupina mladih djevojaka.
-Jesu li bile u pratnji? — pitao je.
Pogledala sam ga u čudu:
Pa, nisu. Pretpostavljam da nisu u pratnji.
Onda mora da su u stražnjoj prostoriji - pokazao je glavom nalije-
vo, u smjeru gdje se nalazio restoran. — Znate pravila. Žene bez pratnje
ne smiju sjediti u ovom dijelu.
Djevojke su sjedile uz prozor. Još je samo jedan stol u toj golemoj
dvorani bio zauzet i za njim su sjedile dvije žene i pile kavu.
— Nema muškaraca, nema povlastica - uskliknula je Manna veselo. -
Rijetka prilika u kojoj bi Nima mogao biti od neke koristi. — Nassrinino
se odsustvo snažnije osjećalo tijekom posljednjih tjedana kad bismo bile
zajedno. Raspitala sam se kod Mahshiđ ima li kakvih vijesti o njoj. Nije
bilo vijesti, A tada je dodala s ponešto gorčine: — Uostalom, nikakve
vijesti su najbolje vijesti.
I Manna i Azin donijele su fotoaparate.
— Uspomene iz kafića — rekla je Manna. Kako se približavao odlazak,
bila sam sve opsjednutija fotografiranjem svih mogućih prizora iz našeg
života. Kad ne bih sa sobom ponijela fotoaparat, sama bih postala fotoa-
parat - pokušavajući grozničavim pisanjem ovjekovječiti let ptica u
Poluru, našu planinsku vikendicu blizu Teherana, zrak koji je bio gotovo
opipljiv, posebno rano izjutra, kad izlazi sunce, kao i sva draga lica koja
su nas okruživala tih posljednjih tjedana.
Mitra je bila snuždena. Prije mog dolaska bila je govorila o svojim
kućnim problemima i sada je nastavila. Hamidova se majka silno protivi-
la njihovu odlasku u Kanadu, a zbog njezina neodobravanja Hamid se
počeo dvoumiti.
— Smeta me - rekla je Mitra - ne samo to što ne želi da odemo, nego
i to što se uvijek upliće u naš odnos. Prije toga stalno nas je nagovarala
336
da imamo djecu - željela je unuka prije nego bude prestara da u njemu
uživa - a sada ovo. - 1 Mitra i Hamid su se kolebali. On je imao dobar
posao i materijalnu sigurnost, a u Kanadi će morati sve započeti od nule.
Rekla je kako osjeća da se promijenila - postala je tjeskobnija, osjetljivi-
ja; počela je patiti od noćnih mora. Jedne se noći probudila s osjećajem
da se cijela kuća trese a zapravo je sama rukama tresla noćni ormarić.
Kojiput pomislim da si muškarci naprosto ne mogu zamisliti kako
je teško biti žena u ovoj zemlji — rekla je frustrirano.— Njima je lakše —
dodala je Yassi.- Na neki način, ova je zemlja pravi raj za muškarce.
Hamid mi kaže - rekla je Mitra - da uvijek možemo otići na lje-
tovanje u inozemstvo budemo li dobro zarađivali.
Muškarci su sigurno u boljem položaju - rekla je Azin. - Pogledajte
samo zakone u vezi sa sklapanjem braka i rastavom; pogledajte koliko
takozvanih svjetovnih muškaraca ima i drugu ženu.
Posebno neki intelektualci - rekla je Manna - oni koji dospijevaju
na naslovnicc novina zalažući se za slobodu i slično.

Nisu svi mušarci isti — usprotivila se Sanaz.

Azin se, iznenada živnuvši, okrenula prema njoj:
Da, točno. Neki muškarci, poput tvog novog udvarača...
- On nije moj udvarač - pobunila se Sanaz hihoćući se i očito se
zabavljajući nakon dugog razdoblja depresije. - On je Alijcv prijatelj.
Ovdje je u posjetu iz Engleske - obavijestila me, osjećajući da mi treba
ponuditi neko objašnjenje.- Poznajemo se otprije i donekle smo se spri-
jateljili - rekla je - preko Alija. Znate, trebao je biti naš vjenčani kum.
Zato se i odlučio posjetiti me, samo iz pristojnosti.
Mitrinc jamice i Azinin mudri smiješak nagovještavali su daje riječ o
nečem značajnijem od puke "pristojnosti".
Sto vam je? - rekla je Sanaz. - On nije zgodan. Ustvari — rekla je
stisnuvši oči — gotovo je ružan.
Možda markantan? — predložila je Yassi, nadajući se.
Ne, ne, prije je... pa, rekla bih, ružan ali vrlo drag čovjek, pažljiv i
srdačan. Moj brat stalno zbija šale s njim - rekla je - i, znate, ponekad
pomislim da bismo se mogli dobro složiti i tako to. Neki je dan rekao da
ovdje ne bi pristao nositi kratke rukave ili otići na plivanje. Nakon što je
ipak otišao, moj ga je brat stao podrugljivo oponašati govoreći: "Vrlo
dosjetljiva nova metoda zavođenja, a moja je glupa sestra upravo vrsta
djevojke koja pada na takve štoseve!"
337
Došao je konobar i preuzeo narudžbu. Ja sam naručila ledenu kavu i
tada, pogledavši Mannu, dodala:
— Možete li nam malo kasnije poslužiti i tursku kavu, obično gatamo
iz taloga.- Manna i Azin uvijek su se otimale za povlasticu gatanja. Prošli
put je Azin gledala u moju šalicu a Manni sam obećala da će sljedeći put
ona biti na redu.
Nakon što je konobar otišao, Azin je rekla:
Bože, rado bih ga slikala. Dajte ga vi zabavite razgovorom a ja ću
ga slikati.
Kako da ga zabavimo? — pitala je Manna. - Nećeš valjda da završi-
mo u zatvoru s optužbom da smo koketirale s tim starčićem!
Kad se konobar vratio s mojom narudžbom, vidjela sam da je Azin
izvadila fotoaparat, dajući znakove Yassi koja je sjedila pokraj mene i
okrećući kameru u mom smjeru, kao da namjerava snimiti zid.
Mogu li dobiti kavu bez šećera? - pitala je Yassi konobara.
Ne znam; obično ga stavljaju unaprijed — konobar će mrzovoljno.
Naglo se okrenuo na zvuk "klika", sumnjičavo pogledao u naša nedužna
lica i otišao.
Ne znam kako će ispasti - rekla je Azin.-Vidjet ćemo.- Na fotogra-
fiji stoji iznad mene, a licem je okrenut prema Yassi; lice mu se ne vidi od
brade prema gore. Njegov bezglavi torzo malo je nagnut prema naprijed, a
u ruci mu je prazni pladanj; Yassi i ja gledamo u njegovu smjeru, a ja
zaštitnički držim svoju ledenu čašu, kao da se bojim da će mi je netko oteti.
Poslije sam Čarobnjaku pokazala slike koje smo snimile tijekom
posljednjih tjedana.
— Kad se čovjek sprema otići obuzimaju ga neobični osjećaji — rekla
sam mu — kao da nam neće samo nedostajati ljudi koje volimo nego i mi
sami sebi kakvi smo sada — u ovom trenutku i na ovom mjestu —jer više
nikad nećemo biti takvi.
Konobar nam je donio kavu u malim raznobojnim šalicama i dok
smo je ispijale razgovarale smo o iskušenjima i teškoćama > kojima se
susreće pisac u Iranu - koji ima toliko toga reći o onome o čemu ne
smije govoriti. Pogledala sam na sat; već sam kasnila.
— Da čujem što će mi Manna proreci iz moje šalice a onda moram
ići - rekla sam. Uzimajući olovku i dnevnik, spremna za pisanje, rekla
sam Manni da ću zabilježiti svaku riječ i da će biti odgovorna za sve što
bude izgovorila.
338
- Sjeti se stoje Carv Grant rekao u onom glasovitom filmu: "Kao ni
propuštenu priliku, riječ koju ste izgovorili više ne možete vratiti."
Marina je uzela moju šalicu i počela mi iščitavati sudbinu:
- Vidim pticu nalik na pijetla, što znači dobre vijesti, ali vi ste jako
uznemireni. Vidim put koji se čini svijetao a vi ste na početku puta.
Razmišljate o stotinu stvari istodobno. Jedan je put zatvoren i taman, a
drugi je otvoren i ispunjen svjetlošću. Možete krenuti jednim ili drugim:
izaberite.Tu je i ključ: problem će se razriješiti. Nemate novca. Mali brod
koji je u luci još se nije otisnuo.
25.
Svaki čarobnjak, svaki pravi, poput mojega, uspije u nama probuditi
zaprctcnog opsjenara i izvući na površinu čudesne sposobnosti za koje
uopće nismo znali da ih posjedujemo.Vidim ga kako sjedi u naslonjaču
kojeg upravo zamišljam. Dok pišem naslonjač se oblikuje u mašti: izra-
đen od orahovine, sa smeđim jastukom, pomalo neudoban, da bi se sa-
čuvala budnost. Naslonjač je tu, ali na njemu ne sjedi on nego ja. On
sjedi na kauču, s istim smeđim jastucima, možda nešto mekšima, i djelu-
je opuštenije nego ja; sjedi na svom kauču. Sjedi kao što uvijek čini,
točno u sredini, ostavljajući prazan prostor s obiju strana. Nije naslonjen
nego sjedi uspravno, ruku položenih na koljena, lica mršava i markant-
nih crta.
Prije nego počne govoriti mora otići u kuhinju, jer je vrlo gostolju-
biv domaćin i zacijelo se ne bi sa mnom upustio u dulji razgovor prije
nego posluži čaj ili kavu, ili možda malo sladoleda? Danas ćemo piti čaj
iz dva različita lončića - njegov je crn, moj zelen. Njegovo dosto-
janstveno, aristokratsko siromaštvo, lončići za čaj, njegove izblijedjele
traperice, njegove majice, čokoladni bomboni. Dok je on u kuhinji, ja
šutim i razmišljam o tome kako je pomnjivo osmislio svoje obrede — čita
novine u određeni sat nakon doručka, odlazi u prijepodnevne i večernje
šetnje, odgovara na telefonske pozive nakon što telefon dva puta zazvoni.
Iznenada me preplavljuje nježnost: kako se njegov život nama čini
strogim, a zapravo je tako krhak!
Dok ulazi s dva lončića čaja, obraćam mu se:
339
— Znate, imam osjećaj da se cijeli moj život sastoji od niza odlazaka.
On podiže obrve, polaže lončiće na stol i gleda me kao da je očeki-
vao princa a ugledao tek žabu. Oboje se nasmijemo. Progovara i dalje
stojeći:
— Ovakvu glupost možete izgovoriti unutar ova četiri zida - ja
sam vam prijatelj; oprostit ću vam — ali nemojte to napisati u svojoj
knjizi.
Kažem mu:
Ali to je istina.
Gospo — kazuje — ne trebaju nam vaše istine, nego vaša fikcija — ako
ste donekle dobri, ovakvu otrcanu izjavu možda i možete umotati u
neku vrstu istinite tvrdnje, ali poštedite nas svojih iskrenih osjećaja.
Ponovo odlazi u kuhinju, traži nešto u hladnjaku. Vraća se s pet
čokoladnih bombona na tanjuriću. Sjeda nasuprot meni, gotovo na rub
kauča.
— Bojim se da svega ponestaje. U hladnjaku imam tek nekoliko čoko-
ladnih bombona.
Rekla sam mu da sam željela napisati knjigu u kojoj bih zahvalila
Islamskoj Republici na svemu čemu me je naučila - da volim Jane
Austcn i Jamesa, sladoled i slobodu. Rekla sam:
— U ovom času nije dovoljno toga biti svjestan; želim pisati o tome.
Rekao je:
— Nećete moći pisati o Austenovoj ne budete li pisali o nama, o toj
zemlji u kojoj ste ponovo otkrili Jane Austen. Nećete nas uspjeti izbaci-
ti iz misli. Pokušajte i vidjet ćete. Austenova kakvu vi poznajete neodvo-
jivo je povezana s ovim mjestom, zemljom i ulicama. Ne mislite valjda
daje to ista Jane Austen koju ste čitali sa svojim dr. Frenchom - zvao se
dr. French, zar ne? Slažete li se? Ovakvu Jane Austen upoznali ste ovdje,
u zemlji u kojoj je filmski cenzor gotovo slijep i gdje se ljude vješa na
ulicama, a na plaži zavjesom odvaja muškarce od žena.
Rekla sam:
— Kad sve to stavim na papir možda ću postati velikodušnija i manje
gnjevna.
I tako sjedimo, u beskraj ispredajući svoje priče — on na svom kauču,
ja u naslonjaču; iza nas izduženi krug svjetlosti ispred stolca za ljuljanje
postaje sve uži i manji, a onda nestaje. On pali svjetiljku i mi nastavljamo
razgovarati.
340
26.
— Cesto maštam o tome da je Povelji o pravima čovjeka pridodan još
jedan članak: pravo na slobodno prepuštanje mašti. Došao sam do
uvjerenja da istinska demokracija ne može postojati bez slobode imagi-
nacije i prava da bez ikakvih zabrana uživate u djelima fikcije. Da bi život
bio potpun morate moći javno oblikovati i izražavati svoje privatne svje-
tove, snove, misli i želje, imati pravo na neprekidan dijalog između javnog
i privatnog svijeta. Kako bismo drukčije znali da smo postojali, osjećali,
željeli, mrzili, strahovali? Govorimo o činjenicama, ali činjenice su
nepotpune ako se ne obnavljaju i iznova oblikuju pomoću emocija, misli
i osjećaja. Rekao bih da mi nismo uistinu postojali, ih smo samo napol
postojali zbog toga što se nismo mogli ostvariti i izraziti u svijetu kroz
imaginaciju; služili smo se djelima imaginacije kao sredstvom za ostva-
renje političkih ciljeva.
Kad sam toga dana napustila dom svog Čarobnjaka, sjela sam na stube
u njegovoj zgradi i zapisala njegove riječi u dnevnik. Stavila sam datum,
23. lipnja 1997., i napisala pokraj datuma: "Za moju novu knjigu." Otad
je prošla još godina dana prije nego što sam ponovo pomislila na pisanje
ove knjige i još jedna prije nego što sam se napokon latila pera i počela
pisati o Jane Austen i o Vladimiru Nabokovu i o onima koji su ih čitali
i proživljavali zajedno sa mnom.
Onoga dana kad sam napustila Carobnjakovu kuću sunce je bilo bli-
jedo i zrak je bio blag, drveće je bilo mlado i zeleno, i imala sam mnogo
razloga biti tužna. Predmeti i lica izgubili su svoju opipljivost i pojavlji-
vali su se kao dragocjena sjećanja: na moje roditelje, prijatelje, studente,
ulice, stabla, svjetlost koja se u zrcalu povlači s planina. Ali, na neki sam
neodređeni način bila i ponosna i — da parafraziram rečenicu junakinje
izvanrednog romana Muriel Spark Lutajući s ciljem - nastavila sam kročiti
svojim putem s radošću, misleći o tome kako je divno biti žena i
spisateljica na kraju dvadesetog stoljeća.
Epilog
Tehcran sam napustila 24. lipnja 1997., zaputivši se prema zelenoj
svjetlosti u koju je Gatsbv svojedobno toliko vjerovao. Ponovo pišem i
predajem - na sedmom katu zgrade u gradu bez planina, ali s prekrasnim
jesenima i proljećima. I dalje predajem o Nabokovujamesu, Fitzgcraldu,
Conradu kao i o Iraju Fezeshkzadu, autoru jednog od meni najdražih
iranskih romana, Moj ujak Napokon, i o drugim piscima koje sam otkri-
la otkad sam stigla u Sjedinjene Države, poput Zore Neale Hurston''' i
Orhana Pamuka. I danas znam da će moj svijet, poput Pninova, uvijek
biti "prenosivi svijet".
Napustila sam Iran, ali Iran nije napustio mene. Mnogo se toga
promijenilo otkako smo Bijan i ja otišli. Mnogo je više smionosti u
držanju Mannc i drugih žena; marame su im življih boja a oprave kraće;
šminkaju se i slobodno šeću s muškarcima koji im nisu braća, očevi ili
supruzi. Istodobno, racije, uhićenja i javna pogubljenja događaju se i
dalje. Ali glasniji je zahtjev za slobodom; dok pišem, otvaram novine i
čitam o nedavnim studentskim demonstracijama u ime podrške disiden-
tu osuđenu na smrt zato stoje izjavio da ne moramo slijepo poput ovaca
slijediti vjerske vode i založio se za obnovu ustava. Čitam napise mladih
studenata i bivših revolucionara, slogane i zahtjeve za demokracijom, i
sigurna sam više nego ikad da će našu budućnost odrediti i oblikovati
upravo ta želja za životom, slobodom i potraga za srećom koju danas
iskazuju mladi Iranci, djeca revolucije, kao i bolna samokritičnost bivših
revolucionara.
Otkad sam napustila Iran, poštujući želju svog Čarobnjaka nisam mu
pisala ni telefonirala, ali njegova je čarolija u tolikoj mjeri sastavni dio
mog života da se ponekad pitam:Je li uopće postojao? Jesam li ga izmis-
lila? Je li on izmislio mene?
y'Atn>.imcrićka prozaistica (19(11 - 1960). (Prev.)
342
Ponekad mi stigne elektronska pošta, poput krijesnica, ili pisma
otposlana iz Teherana ili iz Sidnevja, a šalju ih moje bivše studentice,
pripovijedajući mi o svom životu i sjećanjima.
Znam da je Nassrin sretno stigla u Englesku. Ne znam što je s njom
dalje bilo.
Mitra je otputovala u Kanadu nekoliko mjeseci nakon što smo se mi
preselili u SAD. Obično mi je slala e-mailovc i redovno me nazivala, ali
već dugo od nje nemam vijesti. Yassi me obavijestila da je upisala fakul-
tet i da ima sina.
Javila mi se i Sanaz, čim sam stigla u Ameriku. Nazvala me iz Europe
da me obavijesti kako se udala i namjerava se upisati na fakultet. Ali Azin
mi je javila da je odustala od tog plana; navodno je domaćica.
Otkako sam stigla u Ameriku nisam se često čula s Azin; obično bi
me nazvala za rođendan. Jedna bivša studentica rekla mije da Azin preda-
je na Allamehu, iste kolegije i iste knjige o kojima sam ja svojedobno
predavala. Posljednje što je čula o Azin, dodala je vragoljasto, jest da se
preselila u radnu sobu do moje na petome katu. Cesto mislim na nju i
na njezinu krasnu malu Ncgar. Prije nekoliko mjeseci iznenada me naz-
vala iz Kalifornije. Glas joj je imao onaj vedar i koketan prizvuk koji mi
se usjekao u pamćenje. Preudala se; njezin novi suprug živi u Kaliforniji.
Bivši joj je suprug uzeo Negar i više nije preostalo mnogo razloga da
ostane uTeheranu. Puna je planova da počne nov život.
Mahshid, Manna i Yassi nastavile su se sastajati nakon mog odlaska. Čitale
su Virginiju Woolf, Kunderu i ostale, i pisale o filmovima, poeziji i vlastitu
životu kao žena. Mahshid je dobila zasluženo promaknuće, sada je urednica
u izdavačkoj kući i objavljuje knjige po vlastitu izboru.
Tijekom posljednje godine u Iranu Yassi je pokrenula svoju književnu
radionicu sa studenticama koje su je voljele i s kojima je odlazila plani-
nariti, o čemu mi je slala c—mailove oduševljena tom novostečenom
vještinom. Marljivo je radila da bi si osigurala odlazak u Ameriku na
postdiplomski studij. Napokon je 2000. primljena na Sveučilište Riče, u
Teksasu, i sada piše doktorat.
Nima podučava. On je, kao što sam oduvijek vjerovala, rođeni učitelj.
Piše i izvanredne i nedovršene eseje o Jamcsu, Nabokovu te o svojini
omiljenim perzijskim piscima. Još me zabavlja svojim pripovijestima i
šalama. Manna piše poeziju, a kad sam je nedavno obavijestila da pišem
epilog svojoj knjizi i da se pitani što da kažem o njoj, poslala mije ovo:
343
"Prošlo je pet godina od časa kad je cijela priča započela u jed-
noj zasjenjenoj sobi gdje smo četvrtkom prije podne čitale
Gospodu Bovary i jele čokoladne bombone iz staklene zdjelice
boje rubina. Malošto se izmijenilo u trajnoj jednoličnosti naših
svakodnevnih života. Ali negdje duboko u sebi ja sam se promije-
nila. Svako jutro kad se kao i obično promoli sunce, a ja se
probudim i stavljam zar ispred zrcala prije nego što izađem i
postanem dio onoga što se naziva stvarnošću, znam da postoji još
jedno 'ja', koje se otkriva pred stranicama dobre knjige: u svijetu
fikcije postajem stamena poput Rodinove skulpture. A takva ću i
ostati dragi čitatelji, sve dok vaše oči budu počivale na meni."
345
ZAIIVALE
Brojne se ličnosti kao stvarne osobe, duhovi ili sjene pojavljuju na
stranicama ove knjige u kameo ulogama. Neke sam dugo poznavala,
podijelila s njima mnoga iskustva opisana u prethodnim poglavljima; za
ostale osjećam kao da sam ih poznavala cijeli život, iako nisu sa mnom
dijelili iskustva iz ove knjige. Ne mogu im u ovih nekoliko riječi
dovoljno zahvaliti na njihovu doprinosu. Poput dobrih vila i duhova koji
štite Nabokovljeva Pnina, bili su oni anđeli čuvari moje knjige. Njima
dugujem više nego što mogu iskazati.
Moja majka, Nczhat Nafisi, umrla je 2. siječnja 2003. Nisam mogla
biti uz nju posljednjih mjeseci njezine bolesti i kad je umirala. Žalost za
njom uvijek će pratiti i mržnja koju sam dijelila s njom spram zlokobnih
totalitarnih sustava za koje je Nabokov rekao da svoje građane drže
taocima ucjenjujući ih njihovim najdubljim osjećajima. Prema njezinu
mišljenju, borba protiv tiranije nije bila političke nego egzistencijalne
naravi. Kao njezina kći i kao osoba, nikad nisam dosegnula visoke stan-
darde koje je od mene očekivala, ali je iskreno uživala u mom radu i
vjerovale smo u iste ideale i vrijednosti. Unaprijed se veselila čitanju
moje knjige i posvetila sam je njoj - u spomen na njezinu hrabrost i
integritet - glavne pokretače njezine strastvene osjećajnosti. Ona i moj
otac pružali su najveću i najnesebičniju podršku mojem radu.
Otac je bio prvi pripovjedač u mom životu, koji je za mene i sa
mnom smišljao priče. Naučio me mnogim stvarima, a medu ostalima i
tome kako vjerovati u svoje ideale i kako se obraniti od stvarnoga svije-
tu koristeći se mogućnostima koje pruža svijet fikcije. S bratom,
Muhamedom, podijelila sam najranije snove i priče (iskustvo koje i dalje
dijelim s voljenom nećakinjom Sanam Banoo Nafisi); iako nismo živjeli
zajedno tijekom nastanka knjige, stalno me je pratilo njihovo kritičko i
naklonjeno oko. Suprug, Bijan, s kim sam podijelila tolika iskustva iz ove
knjige, bio je doslovce moja bolja polovica tijekom ovog kao i svih osta-
346
lih iskušenja. Jedini je uz mog izdavača pročitao dovršeni rukopis knjige,
pomažući mi mnogo svojim nepristranim prosudbama, moralnim
integritetom i ljubavlju. Moja djeca, Dara i Ncgar, pružali su mi toliku
ljubav i podršku te se katkad činilo da smo zamijenili uloge.
Mnogi članovi obitelji i prijatelji olakšali su mi pisanje knjige svojom
potporom i ohrabrenjem: Manijeh i Q Aghazadch; Taraneh i Mo
Shamszad; Farvin, čije se neprocjenjivo prijateljstvo i trajna podrška ne
mogu iskazati riječima, a tu su i Khosrovv, Tahmineh joon. Goli, Karim,
Nahid i Zari; moj dragi prijatelj, Mahnaz Arkhami, koji me je počastio
svojim prijateljstvom i mudrim savjetima tijekom dugog i samotnog vre-
mena; Paul (hvala ti što si me, medu tolikim drugim stvarima, naputio na
knjigu Traganje i umijeće pisanja), Carl Gershman, Hillel Fradkin i
izvanredni kolege i osoblje sa Sveučilišta Freedonia; Bernard Lewis (koji
je otvorio vrata); Havedeh Daragahi, Freshteh Shahpar, Farivar Farzan,
ShahranTabari i Ziama (koji su me uputili u odnos između Beethovena
i slobode); Lci King zahvalna sam na prijateljstvu, podršci i ljubavi spram
knjiga, koje je velikodušno podijelila sa mnom; mojim davnim prijatelji-
ma iz djetinjstva, Farah Ebrahimi i Issi H. Rhode; te mojim glasovima
savjesti i nježnim prijateljima, Ladanu Boroumandu, Rovi Boroumand i
Abdi Nafisi.
Zauvijek su me zadužili moji studenti koji su mi omogućili novi
pogled na život i književnost, a posebice Azin, Yassi, Sanaz, Mitra,
Mahshid, Marina, Ava, Mozhgan, Nassrin i Nima. Gotovo svaka stranica
ove knjige odzvanja sjećanjima na moje predavačko iskustvo i na neki
način svaka je stranica njima posvećena.
Otkako sam 1997. napustila Iran, moj akademski i intelektualni dom
postala je Škola naprednih međunarodnih studija Paula H.Nitzca (SAIS),
na Sveučilištu John Hopkins. Uživala sam u otvorenosti, znatiželji i
intelektualnoj slobodi koju su mi pružili moji bivši i sadašnji kolege te
osoblje. Želim im zahvaliti na tome što su me okružili akademski uzbud-
ljivim i pustolovnim ozračjem, nikad me intelektualno ne sputavajući i
ograničavajući. Posebno bih zahvalila Fouadu Ajamiju s Odsjeka za
Srednji istok te osoblju i kolegama s Instituta za vanjsku politku. kao i
njegovu direktoru dr.Tomu Keanevju.
Velikodušna potpora Fundacije Smith Richardson omogućila mi je
rad na knjizi i nastavak rada na daljini projektima na SAIS—u. Posebno
sam zahvalna Marin Strmecki i Samanthi Ravich na njihovoj vjeri ujed-
347
naka prava svih ljudi na život, slobodu i traganje za srećom, ma u kojem
dijelu svijeta živjeli. Za navode ajatolaha Homeinija i podatke o njego-
vom životu zahvalna sam Baqucru Moiniju i njegovoj knjizi Homeini:
ajatolahov život (I. B.Tauris, 1999).
Zahvalna sam i osoblju izdavačke kuće Random House na njihovoj
potpori, entuzijazmu i profesionalnosti. Zahvalna sam Veronici Windholz
za brižan rad na konačnom oblikovanju knjige i stoje sa mnom dijelila
mržnju prema tiranijama, i Robinu Rolc\viczu, čiji su osmijeh, veliko-
dušna i pravodobna podrška uvelike nadišli okvire dužnosti, i čiji mi je
oslonac bio toliko potreban. Cesto sam se pitala zašto neki pisci s nježno-
šću govore o svojim izdavačima, sve dok nisam počela surađivati s Joy dc
Meml. lako vrlo mlada, Joy je uspjela postati dobra vila ove knjige.
Cijenim njezino prijateljstvo, koje se razvilo tijekom rada na knjizi,
njezine domišljate primjedbe i prijedloge, brižno uredničko čitanje, strast
i ljubav prema velikim književnim djelima a.
A tu je i neponovljivi i nepopravljivi g. R., gdje god se nalazio u
ovom trenutku i kakvu god pripovijest upravo smišljao ili u njoj sud-
jelovao.
Lolita u Teheranu
Azar Nafisi
VODIČ ZA ČITATELJE
Pitanja za raspravu
Prvoga dana predavanja na Teheramkom sveučilištu, Azar Nafisi
počela je sat pitanjem: Koja je uloga književnog djela? Zašto uopće
čitamo? Kako biste odgovorili na ta pitanja? Na koji nas način
književnost navodi na postavljanje pitanja koja često smatramo sama
po sebi razumljivima?
Yassi je obožavala igru riječi, posebno igre s Nabokovljevom kovani-
com upsilamba. Što vama znači riječ upsilamba?
Na koji je način ajatolah Homeini "stvorio od sebe mit" u iranskom
narodu? Objasnite u knjizi često prisutnu temu suučesništva: ideju da
je ajatolah, strogi kralj—filozof, koji je ograničavao ljudske slobode i
mučio nevine ljude, "nama učinio ono što smo mu dopustili da nam
učini". Do kojeg su stupnja pristaše revolucije odgovorne za njezine
dalekosežne posljedice?
Usporedite odnos muškaraca, žena i vlasti Islamske Republike Irana
prema obvezi nošenja žara? Na koji je način izbor Nafisine bake da
nosi čador izopačen političkim značenjem kojemu je pridano?
Opišite i Mahshidine proturječne osjećaje kao muslimanke koja je
spremna nositi čador, ali se protivi politizaciji svog izbora.
Rapravljajući o okvirnoj priči o krvoločnom kralju iz Tisuću i jedne
noti, Nafisi spominje tri vrste žena koje padaju žrtvom njegove okrut-
ne vladavine. U kojem je smislu ta pripovijest značajna za žene u
Nafisinoj književnoj radionici?
352
Objasnite što Nafisi ima na umu kada sebe i svoja uvjerenja naziva
"nevažnima" u Islamskoj Republici Iranu? Objasnite kako se ona
nosi s tom "ncvažnošću", i usporedite ju s dobrovoljnim izgnanstvom
osobe koju naziva "svojim Čarobnjakom''. Sto mogu učiniti ljudi koji
su "izgubili svoje mjesto u svijetu" da bi preživjeli u fizičkom i u
stvaralačkom smislu?
Tijekom suđenja Gatsbyju Zarrin optužuje g. Nvazija da je nes-
posoban "razlučiti fikciju od stvarnosti". Kako bite usporedili g.
Nvazijevo povezivanje fikcionalnog i stvarnoga s postupcima slijepog
cenzora, koji zadržava pravo zabranjivanja predstava iako ih sam ne
može vidjeti? Objasnite značenje cenzure u autoritarnim i u
demokratskim uređenjima.
Nafisi piše: "Tek kad sam se vratila kući shvatila sam pravo značenje
egzila". U kojem se smislu njezino poimanje doma razlikuje od
shvaćanja njezina supruga Dijana, koji nije sklon napuštanju
Teherana? Također, usporedite Mahshidin osjećaj da nešto "duguje"
Tehcranu u odnosu na Mitrinu i Nassrininu želju za slobodom i bije-
gom. Objasnite na koji način promjenjivi i često proturječni utjecaji
sjećanja, obitelji, sigurnosti, slobode, mogućnosti i dužnosti određuju
naše shvaćanje doma i pripadnosti.
Fanatici poput g. Ghomija, g, Nyazija i g. Nahrija neprestano izne-
nađuju Nafisi svojom apsolutnom mržnjom prema zapadnoj
književnosti — reakcija koju ona opisuje kao "neumjesnu odbojnost
prema književnim djelima". Sto ih na to navodi? Mislite li i vi, poput
Nafisi, da ljudi poput g. Ghomija napadaju književna djela zato što ih
plaši ono što ne razumiju? Zašto je višeznačnost u njihovim očima
tako opasno oružje?
10. Prisvajanje tuđeg života korijen je Hiimbertova grijeha u Loliti.
Obrazložite u kojem je smislu Homcini djelovao poput "egocentri-
ka" koji niječe identitet pojedinca u ime posvemašnje podložnosti.
Što Nafisi želi reći kada Sanaz, Nasssrin, Azin i ostale svoje studentice
proglašava "generacijom bez prošlosti"?
353
11. Nafisi podučava da je roman osjetilno iskustvo jednog drugog svije-
ta, da se on poziva na čitateljevu sposobnost za suosjećanje. Slažete li
se s tezom daje "cmpatija bit romana"? Kako je ova knjiga utjecala
na vaše razumijevanje utjecaja što ga može izvršiti roman?
12. Nafisin opis života u Islamskoj Republici Iran nadilazi nacionalne i
geografske granice. Objasnite u kojem smislu iskustvo cenzure, fun-
damentalizma i ljudskih prava, kao i uživanje u umjetničkim djelima
te želja za pojedinačnom slobodom mogu biti slični u totalitarnim i
u demokratskim društvima.
Prijedlozi za čitanje:
Nuha al-Radi, Bagdadski dnevnici (Baghdad Diaries)
Margaret Atvvood, Slijepi ubojica (The Blind Assassiri)
Jane Austcn, Emina (Zgb., 1997, prev.V. Balcn-Heidl), Mansfield Park
(Zgb. 1999, prev.T. Odlešić) i Ponos i predrasude (Zgb., 1997, prev.T.
Odlešić)
Saul Bellovv, Prosinac jednog dekana (Zgb., 1989, prev.V. Opačić) i Više
ih umire od tuge (Sarajevo, 1990, prev. Z. Radeljković)
Emily Bronte, Orkanski visovi (Zgb., 1962. i 1983., prev. Ž. Simić)
Le\vis Carroll, Alica u Zemlji čudesa (Zgb., 1995, prev. A. Soljan)
Joseph Conrad, Pred očima Zapada (l]nderWestem Eyes, 1911)
Henrv Ficlding, Shamela i Tomjones
Gustave Flaubert, Gospoda Bovary (Zgb. 1957, prev. J. Matijaš)
Anne Frank, Dnevnik Anne Erank
Henrv James, Ambasadori (The Amabassadors), Daisy Miller. Gospoda de
Mov (Sarajevo 1958, prev I.Vidan) i Washington Square (Zgb., 1953,
prev. J. Torbarina)
Franz Kafka, U kaznenoj koloniji (In der StraftkoHme), Proces (Zgb.,
1994, prev. Z.Crnković)
Kathcrine Kressman Tavlor, Nepoznata Adresa (Address Unknoum)
Herman Mclville, Sljcpar (Tlie Confidence Man)
Vladimir Nabokov, Lolita (Zgb., 1998, prev. Z. Crnković), Poziv na
smaknuće (Zgb., 1970., prev. J. Sevcr) i Pnin
Šarah Orne Jewett, Zemlja šiljastih jela (77?e Country of the Pointed
Eirs)
Iraj Pezeshkzad, Moj ujak Napoleon (My Uncle Napokon)
Diane Ravitch, Jezična policija (The. Language Police)
Julie Salamon. Mreža snova (The !\'et oj'Dreams)
Marjane Satrapi, Persepolis
Tisuću ijedna noć
F. Scott Fitzgerald, Veliki Gatsby (Zgb., 1959, prev. Š. Balen)
W. G. Sebald, Emigranti (Tlie Emigrants)
Carol Shiclds, Kameni dnevnici (The Stone Diaries)
Josef Skvoreckv, Inženjer ljudskih duša (Zgb., 1989, prev. D. Ruljančić)
Muriel Spark, Lutanje s ciljem (Loitering with Intenl), Najbolje godine
gospođice Brodie (The Prime ofMissJean Drodie)
Italo Svcvo, Zenova svijest (Zgb., 1982., prev. M. Maras)
PeterTavlor, Pozivi u Memphisu (A summons to Memphis)
Mark Tvvain, Doživljaji Huckleberryja Finna (Zgb., 1962, prev. I. Zalar)
Anne Tyler, Kad smo bili odrasli (Back VVhen We Were Groumups) i
Sveto možda (St. Maybe)
Mario Vargas Llosa.Teta Julija i piskaralo (La tla Julia y el escribador).
Rekli su o Loliti:
"Dojmljiva i dirljiva knjiga ... Rječit opis moći imaginacije i umjetnos-
ti, da ljudima koji žive u tiraniji pruži utočište i omogući bijeg od ide-
ologije; afirmativna i subverzivna vjera umjetnosti u pravo pojedinca na
izražavanje vlastitog stava."
Michiko Kakutani, The NewYork Times
"Dirljiva i snažna pripovijest o tajnim načinima na koje se iranske žene
suprotstavljaju režimu ... (Nafisi) u nama budi želju da se ponovno latimo
čitanja svih tih knjiga kako bismo u novome svjetlu sagledah njihove
skrivene poruke."
Salon
"Doista veličanstvena knjiga ... (Nafisina) strast je neodoljiva."
lA Weekly
"Životopis Azar Nafisi rječito zagovara djela klasične zapadne književnosti...
(Njezin) opis teškog položaja njezinih studenata, tegobne životne borbe
iranskih građana i nasilne preobrazbe njezine zemlje u islamsku državu,
dragocjen je doprinos svakome koga zanima što se trenutno događa u svije-
tu."
Heather Hewctt, The Christian Science Monitor
"Intiman zapis o životu pod represivnim režimom i slavljenje vitalnosti
književnosti... bogata i snažna knjiga, kao i romani o kojima Nafisi
predaje."
The Miami Herald
"Nadahnuta pripovijest o ncutaživoj želji za intelektualnom slobodom."
USA Today
"Knjiga pred nama više je od životopisa, književne kritike ili socijalne
historije a istodobno je sjajan primjer svake od nabrojenih kategorija...
358
Nafisije napisala jedinstveno djelo o odnosu između života i književnos-
ti."
Publishers Weekly
"Nafisinaje strast prema knjigama zarazna, a opis posljedica islamske re-
volucije za njezin narod nezaboravan."
Rocky Mounatins News
"Očaravajući životopis ... Nadahnuto odavanje priznanja klasicima svjetske
književnosti i otporu agresiji."
Kirkus Reviews (knjige označene zvjezdicom)
"Nafisi vješto isprepliće vlastito odrastanje u predrevolucionarnom
Teheranu s dnevnim frustracijama svojih učenica u Islamskoj Republici
Iran... Potresna iskustva svojih studentica opisuje s mnogo naklonosti."
Entertainment Weekly
"(Nafisi) nas podsjeća na razlog zašto uopće čitamo."
Newsđay
"Knjiga koliko aktualna toliko dobro napisana ... Dok se svijet i dalje sve
dublje dijeli na 'njih' i na 'nas', Nafisi podsjeća čitatelja na ludost
crno—bijelog promišljanja svijeta."
Plain Dealer, Clcvcland
"Kad pročitaju Nafisin uzbudljiv životopis, čitatelji će na nov način vred-
novati Nabokova i Jamesa na policama vlastite biblioteke."
Star Tribune, Minneapolis
"Nafisino pisanje posjeduje slikarska svojstva ... Kadra je uhvatiti trenu-
tak i opisati ga s lakoćom i melankolijom ... Lolita u Teheranu mnogo je
više od književnih memoara; djelo nas podučava kako književnosti pris-
tupiti na nov, produbljeniji način."
Library Journal
359
"Izvanredna knjiga ...Toliko je stvari s tom knjigu u redu, iako to nije
slučaj i sa svijetom."
The Boston Globe
"Svatko tko je ikada pripadao literarnom kružoku svakako mora proči-
tati ovu knjigu."
Geraldine Brooks, autorica knjige Devet dijelova želje (Nine Parts of
Desire)
"'Bila sam fascinirana i ganuta ispoviješću Azar Nafisi o tome kako jc
sama pružila otpor i pomogla drugima da se suprotstave radikalnome
islamskom ratu protiv žena. Njezin životopis sadrži značajna i komplek-
sna promišljanja o razornu djelovanju teokracije, i o iskušenjima slobode
- knjiga je u isti mah poticajno svjedočanstvo o užitku i širenju vidika u
susretu s velikim književnim djelima, uz nadahnutog učitelja."
Sušan Sontag
"Svatko tko je ikad bio član kluba ljubitelja knjige mora pročitati ovaj
roman. Azar Nafisi uvodi nas u živopisne živote osam žena koje su prisi-
ljene potajno se sastajati da bi proučavale zabranjenu književnost Zapada.
Ova je knjiga istodobno slavljenje snage književnosti i krik protiv nasilne
stvarnosti u kojoj su te žene uhvaćene u stupicu. Ajatolasi to vjerojatno
ne znaju, ali Nafisi jc junakinja Islamske Republike."
Geraldine Brooks, autorica Devet dijelova želje (Nine Parts of Desire) i
Godine čuda (Ycar ofWondm)
"Kad sam prvi put prisustvovala predavanju Azar Nafisi, stajala je u pre-
davaonici Teheranskog sveučilišta, u jednoj je ruci držala stručak umjetnih
makova, a u drugoj buket narcisa. Pitala je studente: 'Što je to kič?' Sada, u
svojoj knjizi, na hipnotizirajući način, razotkriva treperave svjetove koje je
stvarala na svojim predavanjima, u vrijeme islamske revolucije, apoteoze kiča
i okrutnosti. Svoje studente Azar navodi da promišljanjem i sami ustanu pro-
tiv autoritarnosti i represije ukazujući im na način na koji su iste te poruke
sadržane i u djelima Jamesa, Fitzgeralda, Jane Austen i Nabokova. Čitatelj
360
iznutra upoznaje jednu kulturu i odlazi na putovanje koje nikad neće zabo-
raviti."
Jacki Lyden, autorica Kćerke kraljice od Sabe (Daughter oj the Queen of
Sheba)