Lisa Scottoline ‐ Spasi me

U sjećanje na mojeg dragog prijatelja Josepha Drabyaka koji je shvaćao užitak i moć
knjiga

Za sve što dobiješ, nečega se moraš odreći.

- Bob Dylan, "Silvio”

Sve nazovi pravim imenom. Strah od imena povećava strah od same stvari.

- Albus Dumbledore, Harry Potter i Kamen mudraca

1

Rose McKenna stajala je uza zid u bučnoj kantini, jer se dobrovoljno ponudila za dežurnu
mamu zaduženu za nadzor djece u vrijeme ručka, nešto poput zaštitara s olovkom za oči. Dvije
stotine djece razgovaralo je, hrvalo se palčevima ili se pripremalo za odmor jer je ručak bio pri
kraju. Rose je na oku držala svoju kćer Melly koja je sjedila za stolom s najzlobnijom
djevojčicom iz trećeg razreda. Bude li problema, Rose je bila spremna pretvoriti se u majku
lavicu u klompama.
Melly je sjedila sama na kraju stola i slagala voćnu poslasticu u isprekidanu dugu.
Pognula je glavu tako da joj je valovita, zagasitoplava kosa pala na lice i prekrila
crvenkasti madež na obrazu, veliku okruglu mrlju koja je izgledala kao da je pretjerala s
puderom. Medicinski naziv za to bio je nevus flammeus, zažaren snop krvnih žila pod kožom, a
na Mollynu licu izgledao je poput mete. Zbog njega su je još od vrtića druga djeca zadirkivala
pa je razvila trikove kojim ga je skrivala, primjerice tako da obori lice, nasloni obraz na dlan
ili tijekom stanke za spavanje leži na lijevom boku, nepokretna kao obris od krede na
mjestu ubojstva. Međutim, nijedan od tih trikova nije se mogao primijeniti na sve situacije.
Zlobna se djevojčica zvala Amanda Gigot, a sjedila je na suprotnom kraju stola i
pokazivala prijateljicama svoj iPod. Amanda je bila najzgodnija djevojčica u njihovu razredu, s
ravnom plavom kosom kakvu su sve curice nosile, sjajnim modrim očima i savršenim
osmijehom. Odijevala se kao tinejdžerka, u bijelu majicu kratkih rukava, ružičastu suknju s
volanima i zlatne sandale marke Candie. Na riječ "zlostavljač" nitko ne bi zamislio djevojčicu
poput Amande, ali vukovi ne izgledaju uvijek kao vukovi, mogu se preobući u ovčje runo ih u
dizajnersku odjeću Juicy Couture. Amanda je bila dovoljno pametna i rječita da zadirkuje kad
poželi, zahvaljujući čemu je stekla strahom potaknutu popularnost kakva je moguća samo u
osnovnim školama i fašističkim diktaturama.
Bio je rani listopad, a Amanda je već dodijelila Melly nekoliko nadimaka, primjerice Pas
Spot, i zalajala bi kad god bi Melly ušla u razred, a Rose se molila da stvar ne postane još gora.
Preselili su se ovamo u ljeto da pobjegnu od ismijavanja u staroj školi gdje je postalo tako loše da
su Melly počeli mučiti grčevi u želucu i imala je problema s prehranom. Loše je spavala i budila
se iscrpljena, izmišljajući razloge da ne ide u školu. Testovi su pokazali da je nadarena, ah ocjene
su joj zbog izostanaka rijetko prelazile trojku. Rose se u Osnovnoj školi Reesburgh nadala
boljemu jer je bila u dobrome školskom okrugu, s inovativnim nastavnim planom protiv
vršnjačkog zlostavljanja.
Usto, nije mogla poželjeti ljepšu školsku zgradu. Bila je posve nova, završena tek u
kolovozu i imala je najsuvremeniju kantinu s modernim stropnim svjetlima, sjajnim stolovima s
plavim plastičnim stolcima i vedrim plavim i bijelim pločicama na zidovima. Oglasne ploče oko
sobe bile su ukrašene za Noć vještica, s bundevama od kartona, paucima od kaširanog papira i
crnim mačkama s repovima krutim poput uskličnika. Zidni sat prekriven lažnom paučinom
pokazivao je 11:20, pa je većina djece spremala kutije za ručak u plastične posude namijenjene
svakom razredu i izlazila kroz vrata na igralište na lijevoj strani.
Rose je pogledala prema Mellynu stolu i potonula od tuge zbog onoga što je vidjela.
Amanda i njezine prijateljice Emily i Danielle upravo su dovršavale svoje sendviče, a Mellyn je
ručak ostao nedirnut u njezinoj ljubičastoj kutiji s motivima Hariy Pottera. Učiteljica za nadarenu
djecu Kristen Canton mejlom je obavijestila Rose da Melly katkad ne pojede ručak i u zahodu za
djecu s invaliditetom čeka da ručak završi, što je i bio razlog zbog kojeg se Rose dobrovoljno
ponudila da bude dežurna mama kako bi vidjela što se događa. Nije to mogla ignorirati, ali nije
htjela ni preburno reagirati, što je bio dobro poznat osjećaj svim roditeljima.
"Oh, ne, prolila sam”, povikala je djevojčica čiji se tetrapak izvrnuo i mlijeko se izlilo na
pod.
"U redu je, dušo.” Rose joj je prišla, uzela papirnati ubrus i obrisala mlijeko. "Odloži
pladanj. Onda možeš izići.”
Rose je vlažni ubrus bacila u smeće, a onda je iza sebe čula metež, okrenula se i zgrozila
onime što je ugledala. Amanda je na obraz mazala žele od grožđa, kao da si pravi kopiju Mellyna
madeža. Svi su se za stolom hihotali, a djeca koja su izlazila iz kantine upirala su prstom i smijala
se. Rose je vidjela Melly kako trči iz kantine i za njom se vijori duga kosa. Trčala je prema izlazu
za zahod za djecu s invaliditetom s desne strane.
"Melly, čekaj”, viknula je Rose, ali je Melly već protrčala kraj nje. Nije odmah krenula za
njom nego je najprije otišla do stola. "Amanda, zašto to radiš? To nije lijepo.”
Amanda je sagnula glavu da prikrije osmijeh, ali su Emily i Danielle pocrvenjele i
prestale se smijati.
"Ništa nisam učinila.” Emilyna donja usnica počela se nabirati, a Danielle je stresla glavu
zamahujući dugom, tamnom pletenicom.
"Nisam ni ja”, rekla je. Druge su se djevojčice raspršile, a ostala su djeca otišla na odmor.
"Smijale ste se”, rekla je Rose bolnim glasom. "To nije u redu i to biste trebale znati.
Rugate joj se.” Okrenula se prema Amandi koja je ubrusom brisala žele. "Amanda, zar
ne razumiješ koliko je tvoje ponašanje boli? Zar se ne možeš staviti na Mellyno mjesto? Ona
je takva kakva je i ne može tu ništa, nitko joj ne može pomoći.”
Amanda nije odgovorila, samo je odložila zgužvan ubrus.
"Pogledaj onu oglasnu ploču. Vidiš li što na njoj piše?” Rose je pokazala plakat Temeljni
elementi karaktera, s jarkim natpisom ZAJEDNICA OBAZRIVE SUOSJEĆAJNOSTI, iz
Reesburghova programa protiv vršnjačkog zlostavljanja. "Ismijavanje nije ni obazrivo
ni suosjećajno, i...”
"Što se događa”, iznenada je netko viknuo i Rose je podigavši pogled ugledala drugu
dežurnu mamu koja je hitala prema njima. Nosila je traper haljinu i sandale i imala kratku frizuru
sa svjetlijim pramenovima. "Oprostite, moramo izvesti djevojčice na odmor.” "Jeste li vidjeli što
se upravo dogodilo?”
"Ne, promaknulo mi je.”
"Pa, Amanda je ismijavala...”
Amanda ju je prekinula. "Bok, gospođo Douglas.”
"Bok, Amanda.” Dežurna mama okrenula se prema Rose. "Moramo sve izvesti iz kantine
tako da se kuhinja može pripremiti za drugu smjenu.” Pokazala je rukom iza sebe gdje
su posljednji učenici izlazili iz prostorije. "Vidite? Vrijeme je da odu.” "Znam, ali Amanda
je ismijavala moju kćer Melly i zato sam razgovarala s njom.”
"Vi ste novi, je li tako? Ja sam Terry Douglas. Jeste li ikad prije bili dežurna mama?”
"Ne."
"Onda očito ne znate postupak. Dežurne mame ne smiju disciplinirati učenike.”
"Ja ih ne discipliniram. Samo razgovaram s njima.”
"Što god bilo, ne ide dobro.” Terry je kimnula prema Emily baš kad je jedna suza kliznula
niz obraz djevojčice.
"Oh, Bože, žao mi je.” Rose nije mislila da je bila stroga, ali bila je umorna i možda je
zvučala mrzovoljno. Sinoć je bila dugo budna s malim Johnom koji je ponovno imao infekciju
uha, pa se osjećala krivom što ga je tog jutra morala odvesti dadilji kako bi mogla biti dežurna
mama. Imao je samo deset mjeseci i Rose se još uvijek navikavala na činjenicu da se sad brine za
dvoje djece. Uglavnom se osjećala rastrgano na dvije strane, brinući se za jedno dijete na račun
drugoga, kao majčinski ekvivalent pljačkanja Petra da se plati Pavlu. "Teriy, stvar je u tome da
ova škola provodi strogu politiku nulte tolerancije vršnjačkog nasilja i djeca to moraju naučiti.
Sva djeca. Djeca koja zadirkuju druge, njihovi saveznici, djeca koja se smiju i misle da je to
smiješno.”
"Bez obzira na to, kad postoji problem s disciplinom, propisano je da se dežurna mama
obrati nekome od učitelja. Gospođa Snyder je vani na igralištu. Ove bi djevojčice trebale ići na
odmor, a vi biste trebali problem riješiti s njom.”
"Mogu li samo završiti ono što sam im govorila? Ništa drugo.” Rose zbog Melly i nije
htjela ništa više od toga. Već je zamišljala kako je djeca zovu tužibabom.
"Onda ja idem po nju.” Teriy se okrenula i otišla, a na kantinu se spustila tišina i sve je
zamuklo osim zveketa pladnjeva i pribora za jelo u kuhinji.
Rose se okrenula prema stolu. "Amanda”, počela je i ublažila glas, "moraš razumjeti da je
ismijavanje vrsta zlostavljanja. Riječi mogu boljeti jednako kao i udarac.”
"Nije vam dopušteno vikati na mene! Gospođa Douglas je to rekla!”
Rose je iznenađeno trepnula. Nije dolazilo u obzir da je zastraši netko s vrpcom za glavu
u stilu Hannah Montane. "Ne vičem na tebe”, mirno je odvratila.
"Idem na odmor!” Amanda je skočila na noge preplašivši Emily i Danielle.
Iznenada je u kuhinji nešto eksplodiralo. Zasljepljujuća bijela svjetlost bljesnula je na
vratima kuhinje. Rose se okrenula prema zaglušujućem buum! Kuhinjski se zid razletio, bacajući
komade pločica, drva i zidnih ploča na sve strane.
Udarni je val oborio Rose s nogu i vatrena je lopta uletjela u kantinu. Sve je postalo crno i
tiho.
2

Rose se osvijestila ležeći na podu do zida. Otvorila je oči. Iz stropnih je prskalica poput
hladne kiše pljuštala voda. Zrak je bio ispunjen jetkim crnim dimom. Okrenula se na mokre
krhotine i razbijeno staklo. U glavi joj je tutnjalo, a u ušima zvonilo.
Što se dogodilo... Što se događa...
Uspravila se u sjedeći položaj i shvatila da se nalazi u vodi. Lice ju je boljelo. Dodirnula
si je obraz i svježa joj je krv umrljala vrhove prstiju. Prašina joj je prekrivala polo majicu i kaki
hlače koje su prskalice natopile vodom. Noge su joj bile raskrečene, s krvavom porezotinom na
gležnju. Zatresla je glavom da raščisti misli. Nije čula ništa osim zvonjave u ušima.
Pogledala je kroz vodu i dim. U kuhinji je bjesnio pakao, vatra je sukljala kroz vrata, a
vreli su narančasti plamenovi lizali uvis. U kuhinjskom je zidu zjapila nazupčana rupa iz koje su
se poput crnih krakova izvijale armaturne šipke. Drveni su klinovi ležali rascijepljeni i slomljeni.
Rose nije mogla shvatiti ono što je vidjela. Savršena prigradska kantina pretvorila se u
ratnu zonu. Sa stropa je visjela zvučna izolacija. S razbijenih svjetlarnika padala je kiša staklenih
krhotina. Zrak je bio vruć poput peći. Vonj paljevine ispunio joj je nosnice. Komadići zapaljenog
materijala letjeli su naokolo poput mećave iz noćne more.
Djeca!
Rose je očajnički pogledala oko sebe pokušavajući vidjeti kroz dim. Na podu blizu nje sa
zaprepaštenjem na licu sjedila je Amanda, a onda se ukočeno podignula. Usta su joj oblikovala
užasnut krug, a suze klizile niz obraze. Na ruci joj je krvarila porezotina. Emily je ležala blizu
vrata, plačući sklupčana na podu, poput hrpe prljavog rublja. Samo je Danielle bila na nogama i
bježala prema vratima.
Iznenada kao da se ton uključio i Rose je ponovno mogla čuti. Amanda je vrištala. Emily
je jecala. Alarm je zvonio. Vatra je buktala, prskalice su šumjele, voda je pljuskala. Iz kuhinje je
sukljao plamen. Svi koji su se našli u njoj sigurno su bili mrtvi. Morala je izvesti djecu prije nego
što i ona stradaju.
Oh, moj Bože. Melly.
Rose se sporo podignula na nesigurne noge. Koljena su joj klecala. U glavi joj je grmjelo.
Prostorija se okretala oko nje. Naprezala se da se uspravi. Zahod za djecu s invaliditetom
bio je nasuprot kuhinje u kojoj je došlo do eksplozije. Strah joj je stegnuo srce. Mellyje
možda poginula u detonaciji.
Molim te Bože, ne.
Rose je hitro razmotrila druge mogućnosti. Melly je možda zarobljena u zahodu. Ako nije
izišla, nitko neće doći po nju da je spasi. Nitko nije znao da je u zahodu. Čak i ako iziđe iz
zahoda, neće znati kako da se izvuče iz zgrade.
Rose je uspaničeno zateturala na noge. Nije znala što učiniti. Dim je postajao sve gušći, a
zrak sve vrući. Plamenovi su kroz kuhinjska vrata lizali u kantinu. Još se jedan svjetlarnik
rasprsnuo i sa stropa je pala kiša stakla.
Amanda i Emily polako su počele hodati. Vrištale su i plakale. Zaprepaštene. Trebala im
je pomoć. Bile su točno ispred nje. I bile su samo djeca. Nisu se mogle same spasiti.
Melly je bila u zahodu, daleko od nje. Na suprotnoj strani kantine i niz hodnik, na
samome kraju.
Rosein se um uskovitlao. Ako odvede Amandu i Emily iz kantine do igrališta, neće imati
vremena otići po Melly. Ako ode spasiti Melly, morat će ostaviti Amandu i Emily koje su bile tu
pred njom. Nije to mogla učiniti, a nije mogla ni ostaviti svoje dijete da umre.
Bio je to izbor iz pakla, u paklu.
Rose je mogla spasiti Melly ili je mogla spasiti Amandu i Emily.
Morala je odabrati.
Odmah.
3

"Dođi!” Rose je zgrabila Amandu za nadlakticu. Nije odabrala, samo je djelovala.

Danielle je već trčala van iz kantine.
"Mamice!” kriknula je Amanda. Posvuda se širio dim. Vatra je lizala po stropu i žarila
zrak. Iz vatre su padale pločice. Prskalice su šumjele i stvarale oblake pare i dima.
"Moramo van, slijedite Danielle!” Rose je jednom rukom držala Amandu i otrčala s njom
do Emily koja je ležala na podu kraj izlaza i plakala.
"Mamice!” opet je kriknula Amanda, a Rose je podignula Emily uhvativši je za ruku.
Noga joj je bila porezana, ali nije bila ozbiljno povrijeđena.
"Hajde! Moramo ići!” Rose je požurivala Amandu i Emily prema otvorenim izlaznim
vratima. Hodnik iza njih bio je zadimljen i pun starije djece među kojima je vidjela i Danielle
kako hita prema vratima na igralište. Na pragu je stajala plavokosa učiteljica i usmjeravala djecu
van.
"Idi te na igralište!” Rose je gurnula Amandu i Emily u hodnik gdje ih ponijela bujica
djece. "Slijedite Danielle! Trčite! Ja moram po Melly!”
Rose se okrenula i otrčala natrag u goruću kantinu izbjegavajući goruće ploče. Vrućina joj
je pržila grlo. Dim joj je pekao nos i oči. Voda joj je namočila dugu kosu i odjeću. Iznenada se
stropni nosač srušio na pod i izolacija se zaplamsala.
Projurila je kraj vatrene lopte u kuhinji, gotovo se okliznuvši na mokrome podu. Protrčala
je kroz kantinu, jurnula kroz izlazna vrata i iza ugla skrenula u hodnik. A onda je zaprepašteno
stala kao ukopana kad joj je vatra zapriječila put.
Ne, ne, ne!
Strop hodnika se urušio. Na podu su gorjele krhotine iz kojih se izvijao crn i gust dim.
Prskalice su uzalud prskale na stranu. Aluminijski cjevovodi visjeli su pod čudnim
kutovima. Zahod za osobe s invaliditetom bio je s druge strane. Plameni jezici bili su previsoki da
ih preskoči i nezaustavljivo su rasli. Stropne ploče, izolacija i nosači - sve je gorjelo.
Rose je zamijetila komad drva koji je virio iz krhotina, zgrabila ga i snažno povukla.
Uspjela ga je izvući, povukavši zajedno s njim i goruće krhotine. Kašljala je i kašljala, a niz
lice su joj se slijevale suze. Zamahnula je drvom kao palicom za bejzbol, odbacujući
zadimljenu izolaciju da si raskrči put.
Iskre su letjele na sve strane. Dim joj je punio nos, a iz ustaje ispljunula suhu prljavštinu.
Pomicanje krša raspirilo je vatru pa se sad sasvim razbuktala.
Udvostručila je trud, zamahujući snažno drvom da si raščisti put. Jedva je mogla gledati i
disati. Osjećala je kako joj se grlo steže i zatvara. Bujica suza joj je tekla iz očiju. Jedan se kraj
drva kojim je mahala zapalio, no nastavila je udarati sve dok nije raščistila put kroz vatru. Znala
je da ne smije više čekati jer inače neće uspjeti protrčati do zahoda.
Ispustila je drvo, zaletjela se i skočila preko vatre. Plamenovi su joj lizali cipele i
gležnjeve, ali u njoj je bilo previše adrenalina da bi išta osjetila. Pojurila je naprijed i
protrčala kroz pakao. Trajalo je cijelu vječnost, ali se probila i vatra je ostala za njom.
Kroz dim je otrčala do kraja hodnika. Požar je bjesnio s lijeve strane, kuhinja i nastavnički
salon posve zahvaćeni plamenom.
Stigla je do zahoda za osobe s invaliditetom i vidjela da dim prolazi ispod vrata. Melly će
se ugušiti.
"Melly!” Rose je uhvatila kvaku, a već je bila vruća. Zaključila je da je Melly sigurno
unutra jer su vrata bila zaključana.
 "Melly”, mahnito je povikala Rose povlačeći kvaku. Vrata se nisu otvarala. Suze straha
slijevale su joj se niz obraze. Kašljala je i kašljala. Crni se dim kovitlao po podu i obavijao je.
Vatra se približila. Svom je snagom povukla kvaku. Osjećala je sve veću vrućinu. Nije
mogla disati, pluća su joj bila zagušena dimom.
"Melly”, kriknula je Rose iz sve snage.
Odgovora nije bilo.
4

"Upomoć”, kriknula je Rose. U hodniku nije bilo nikoga. Alarmna zvona neprestano su
zvonila i iz daljine su zavijale sirene. Mogla se osloniti samo na sebe.
Bacila se na vrata zahoda. Nisu se ni pomakla. Pregledala je šarke da vidi može li skinuti
vrata, ah ni to nije bilo moguće. Govorila si je da ostane smirena. Nije se smjela predati panici.
Kašljala je i kašljala. Suze su joj zamagljivale vid.
Kleknula je da bolje pogleda kvaku. Ispod nje je bila rupa. Kvaka se zaključavala iznutra,
pritiskom na gumb. Možda bi je uspjela otključati gurne li nešto kroz rupu. Pokušala je prstom no
rupa je bila preuska i trebala je nešto dovoljno tanko da prođe kroz nju.
Očajnički se ogledala na sve strane. Posvuda se kovitlao dim, a iz nastavničkog se salona
širila vatra. Morala je požuriti. Ustala je, odjurila do knjižnice i uletjela kroz vrata. Unutra je
također bilo dima, ali manje nego u hodniku.
Otrčala je do knjižničarkinog stola i otvorila ladicu. U njoj je ugledala kemijske olovke,
drvene olovke, ravnala, narančasti Tic-Tac. Zgrabila je škare, no imale su prevelike oštrice pa ih
je odmah odbacila. Okrenula se i ugledala stalak za kapute na kojem je visjela crvena vesta i
nekoliko žicanih vješalica.
Otrčala je do stalka, zgrabila jednu vješalicu i u trku je iskrivila. Izjurila je iz knjižnice i
užasnula se prizorom u hodniku. Vatra se proširila do zahoda za osobe s
invaliditetom. Plamenovi su lizali od nastavničkog salona. Crn dim prekrivao je vrata.
"Melly”, vrisnula je Rose u agoniji. Potrčala je do zahoda i bacila se na koljena ispred
vrata. Od dima i suza nije mogla vidjeti rupu kvake.
Iskrivila je vješalicu i porezala dlan šiljastim krajem. Svinula je žicu i pokušala je
pogurati u rupu no ruka joj se previše tresla. Pokušala je nekoliko puta gotovo prislonivši lice uz
vrata. Napokon ju je progurala. Osjetila je klik.
Povukla je kvaku i vrata su se širom otvorila. Vrelina je navrla za njom, a plamenovi su
srnuli naprijed zbog priljeva novog kisika. Dim je učas ispunio zahod.
"Melly”, kriknula je Rose ugledavši Melly kako nagnute glave nepomično sjedi kraj
zahodske školjke u oblaku dima. Ruke su joj visjele. Stopala su joj bila razmaknuta.
Rose je pohitala do nje i podignula je. Nije mogla vidjeti diše li, ali crna joj je čađa
prekrivala obraze i obrubljivala nosnice i usta. Tijelo joj je bilo mlohavo, a oči zatvorene. Rose je
znala kako se radi reanimacija, ali morala ju je najprije izvući iz zahoda dok je još mogla.
Obuhvatila je Melly, teturajući se uspravila na noge i istrčala iz zadimljenog zahoda.
Jurnula je u knjižnicu, provalila kroz vrata i potrčala pokraj polica s knjigama do izlaza na
još jedan zadimljen hodnik, zatim niz još jedan. Nikad nije bila u tom dijelu škole. Slijedila
je povike učitelja. Melly i dalje nije davala znakove života.
Rose je pojurila prema galami i iznad dvokrilnih vrata ugledala znak IZLAZ. Bila su pet
metara daleko, onda tri. Onda jedan. Izjurila je kroz vrata na stubište gdje je jedna
nastavnica evakuirala stariju djecu, žureći se niz betonske stube prema izlazu na
nastavničko parkiralište.
"To je moja kći”, povikala je Rose u trku, a nastavnica je problijedjela.
"Pustite je da prođe”, doviknula je djeci koja su se sklonila s puta i Rose je krivudajući
pronašla izlaz u sunčevu svjetlost.
"Upomoć”, kriknula je Rose, na što su odmah dotrčale knjižničarka i jedna nastavnica.
Dim je zamračio parkiralište, a iza njega su se okupili učitelji, osoblje i učenici. Čuo se glasan
žamor vike, plača i glasova koji su prebrojavali prisutnu djecu.
 Rose je dotrčala do travnjaka, položila Melly na tlo i prislonila joj uho na prsa da čuje
kuca li joj srce. Nije mogla čuti disanje jer su sirene bile preglasne. Stavila je obraz na Mellyno
lice da čuje diše li, ali nije uspjela. Počela je postupak oživljavanja, naginjući Mellynu glavu
unatrag, otvarajući joj usta i dišući umjesto nje, ne obazirući se na smrad dima na njezinim
usnama.
Iznenada je Melly počela kašljati. Čađa joj je navrla iz usta, što je bio doista strašan
prizor.
"Dušo!” radosno je uzviknula Rose, ali Mellyni su kapci zatreperili i oči su joj se okrenule
u dupljama. "Melly, probudi se! Molim te!” Tresla ju je da je probudi, ah uzalud.
"Evo hitne pomoći!” rekla je knjižničarka dodirnuvši Roseinu ruku. Iza nje je stajala
nastavnica. "Pomoći ćemo vam.”
"Hvala!” Rose je podignula Melly u naručje i knjižničarka ju je pridržavala dok su trčale
pokraj parkiranih automobila.
Gomila je navalila naprijed, iskrivljujući vratove, ah su ih nastavnica i domari s
voki-tokijima otjerali natrag. Roditelji i susjedi podignuli su mobitele i počeli okidati fotografije i
snimati prizor. Kola hitne pomoći skrenula su na dug prilaz i ljudi su ih povicima upućivah dok
nisu stigla na nastavničko parkiralište.
Rose i knjižničarka požurile su do zaustavljenih kola. Medicinski tehničar u crnoj odori
iskočio je iz kabine i potrčao prema Melly. Stražnja su se vrata otvorila i iz kola je
iskoračilo dvoje drugih medicinskih tehničara u odorama s nosilima i prenosivom bocom kisika.
"To mi je kći.” Rose je medicinskog tehničara presrela na rubu pločnika. "Diše, ali nije
pri svijesti.”
"Držim je.” Medicinski tehničar uzeo je Melly od Rose kad se drugo dvoje pojavilo do
njega. Stavio je Melly na tapecirana nosila, a drugi su joj žurno na lice stavili prozirnu masku za
kisik i zatim je dvjema narančastim trakama pričvrstili za nosila. Nosila su hitro odgurali do kola
hitne pomoći i ugurali ih u njih.
Penjući se u kola hitne pomoći, Rose je viknula knjižničarki: "Molim vas, javite mojem
mužu, Leu Ingrassiji. On je odvjetnik, ured mu je u King of Prussiji.”
"Javit ćemo mu!”
Rose se popela u kola, požurila do Melly i uhvatila je za ruku. Bila je mlitava i neobično
hladna, ali čvrsto ju je držala kao da će je svojim dodirom zadržati na ovom svijetu.
Molim te, Bože, samo da ostane živa.
5

"Zatvaram vrata, Jime”, povikala je medicinska tehničarka vozaču kako bi je čuo unatoč
sirenama i pucketanju radija u kabini. Zakrenula je veliku kvaku u utoru na vratima kola hitne
pomoći. "Kreni, kreni, kreni!”
"Hoće li mojoj kćeri biti dobro”, povikala je Rose, podignuvši svoju masku za kisik da
može govoriti. Prisilili su je da je vrati na usta i da sjedi pričvršćena pojasom za
tapecirano pomoćno sjedalo, ali barem je mogla dohvatiti Mellynu ruku. Čvrsto se držala kad su
kola hitne pomoći jurnula naprijed. "Oživljavala sam je i bila je pri svijesti. Zašto je sad
u nesvijesti?”
"Molim vas, držite masku na licu.” Medicinska je tehničarka pohitala do Melly. "Liječnik
u hitnom prijemu će vam odgovoriti na sva pitanja.”
Medicinski tehničar došao je do Rose i viknuo: "Dajte da vam vidim taj gležanj,
gospođo.” "Dobro mi je”, viknula je Rose kroz masku. "Pobrinite se za nju, molim vas.”
"Moramo i vas obraditi. Imate opekline na gležnju i šaci.” Medicinski je tehničar navukao
rukavice za pregled, zgrabio četverokutnu papirnatu vrećicu na kojoj je pisalo STERILNI
ZAVOJ ZA OPEKLINE i čučnuo do Roseinih nogu. "Počet ću ovdje. Moglo bi malo boljeti.”
"Molim vas, pomozite prije mojoj kćeri.”
"Moja je kolegica s njom, ne brinite se. Moramo se pobrinuti za vas. Takav je zakon.”
Medicinski je tehničar otvorio bijelu torbu, ali Rose nije skidala pogled s Melly koja je ispod
maske za kisik izgledala vrlo blijeda. Medicinska joj je tehničarka na prsa pričvršćivala okrugle
elektrode EKG monitora koji je gotovo smjesta počeo ispisivati klinasti grafikon.
Rose je povikala medicinskoj tehničarki: "Našla sam je u zahodu punom dima. To znači
da nije imala kisika. Ima li oštećenje mozga?”
"Radim sve što mogu.” Medicinska je tehničarka zgrabila prozirnu vrećicu sa slanom
otopinom, objesila je na kuku i posegnula za Mellynom rukom, a onda pogledala
Rose. "Oprostite, mogu li dobiti njezinu ruku? Moram joj dati infuziju.”
"Naravno.” Rose je ispustila Mellynu ruku i pokušala suzdržati suze. Uhvatila se za
njezina nosila i gledala kako medicinska tehničarka kucka po Mellynoj koži da pronađe venu, a
onda je probola IV iglom, brzim potezom koji je otkrivao iznimnu vještinu i iskustvo.
"Stavljam vam zavoj na opeklinu.” Medicinski je tehničar odmotao žuti zavoj i ovio ga
oko njezina gležnja, istodobno održavajući ravnotežu u kolima hitne pomoći u pokretu. "Ne
izgleda prestrašno.”
"Mislite li da moja kći ima oštećenje mozga”, doviknula mu je Rose kroz masku. "Je li
zbog toga u nesvijesti?”
"Ne brinite se, doktori će učiniti sve što budu mogli. Reesburgh je odličan centar za
traumu. Naš je zadatak pripremiti je tako da se oni mogu baciti na posao čim je dovezemo.”
Rose je napokon shvatila da moraju raditi pa je ušutjela i gledala Melly dok je medicinski
tehničar dovršavao zavijanje opeklina na njezinu gležnju. Medicinska je tehničarka omatala
rukav za mjerenje tlaka oko Mellyne ruke, ali su Mellyne oči još bile zatvorene i nije se micala
niti reagirala. Naslaga crne čađe prekrivala joj je lice, ruke i noge, zatamnjujući gotička slova na
Harry Potter majici i cvjetni uzorak kratkih hlača. Duboka je porezotina krvarila kroz kosu od
čega su joj zagasito plavi uvojci potamnjeli. Očni su joj kapci bili natečeni, a suze su utrle stazu
na prljavim obrazima od koje se Rose lomilo srce.
"Uzmite, gospođo”, obratio joj se medicinski tehničar, nudeći joj papirnati rupčić.
Rose nije ni znala da plače. Kimnula je u znak zahvalnosti, obrisala oči i papirnati je
rupčić postao vlažan i čađav. Medicinska joj je tehničarka prepriječila pogled na Melly,
a medicinski je tehničar stavljao zavoj na Roseinu šaku. Preletjela je pogledom po
stražnjem dijelu kola hitne pomoći, zamjećujući stvari koje uopće nisu bile važne.
Prozori na stražnjim vratima bili su sićušni. Na stropu je bilo šest okruglih svjetiljki.
Torba za prvu pomoć bila je narančasta, a plastični defibrilator žut. U poluotvorenom ormariću
bili su plišani medvjedići na kojima su još uvijek bile etikete s cijenom.
Rose je preplavila tuga. Ne bi očekivala vidjeti igračke u kolima hitne pomoći, ali trebala
je. Svaki dan na ovom svijetu djeca stradavaju. Sada je to bilo njezino dijete i njezin svijet.
Pogled joj je pao na karton postavljen iznad razine očiju. Na njemu je pisalo HITNA
MEDICINSKA POMOĆ ZA DJECU i pronašla je redak za Školsku dob, 6-12 godina. Na njemu
je pisalo Brzina disanja, 18 - 30, Srčani ritam, 70 -120, Sistolički krvni tlak, više od 80.
Pogledala je monitore pričvršćene na Melly koji su njezine vitalne znakove prikazivali
raznobojnim znamenkama, ali nije ih znala odgonetnuti.
Pogledala je drugi zid, no ondje je bio samo još jedan grafikon. PEDIJATRIJSKA
PROCJENA, pisalo je na vrhu, a ispod toga GLASGOWSKA LJESTVICA KOME. Pročitala
je tri kriterija za komu. Otvaranje očiju, Najbolji odgovor riječima i Najbolji odgovor
pokretima. Karton je navodio bodove za svaki kriterij koje je ona odmah primijenila na
Melly, poput nekog popisa iz noćne more. Mellyne su oči još uvijekbile zatvorene. Nulabodova.
Nije odgovarala riječima. Nula bodova. Nije odgovarala pokretima. Nula bodova. Melly
nije imala bodove. Nula, nula, nula.
Rose je osjetila navalu straha i oči su joj se napunile novom bujicom suza. Iskrivila je
vrat, ali nije mogla vidjeti Melly. Medicinska se tehničarka saginjala nad njom, podižući joj očni
kapak i osvjetljavajući joj zjenicu.
Rose se držala za nehrđajući čelik Mellynih nosila. Medicinski joj je tehničar stavio zavoj
na opeklinu na šaci. Medicinska se tehničarka pomaknula i ugledala je Mellynu ruku. Mali joj je
dlan bio prekriven krvlju i masnicama i Rose je shvatila da je Melly očito raskrvarila ruke
lupajući šakom o vrata zahoda. Pokušavala je izići. Čekala je da bude spašena. Dozivala je
majku.
"Mamice!"
Rose je došlo da zaurla na samu sebe. Da je odmah otrčala do zahoda za invalidne osobe,
Melly bi sada bilo dobro. Bilo je to pitanje vremena, minuta i sekunda. Nedostatka kisika za
mozak. Bodova na Glasgowskoj ljestvici kome. Zašto je potrošila te minute na Amandu, a ne na
vlastitu kćer? Zašto je odlučila spasiti Amandu, a ne Melly?
Čvrsto se držala za Mellyna nosila. Svaka bi majka spasila vlastito dijete. Pa što ako je
Amanda bila bliže? Zar je to bilo važno? Što joj je bilo da je tako postupila?
Rose je obrisala oči. Mislila je da nije odabrala, ali jest i to krivo. Voljela je Melly više od
života. Ako se Melly ne oporavi, nikad si neće oprostiti. Nikad to neće moći opravdati sebi ili
Leu. Bio je Mellyn očuh, ali ju je volio kao vlastito dijete. Bio joj je jedini otac otkad je
imala četiri godine, kad je umro njezin pravi otac. Val krivnje preplavio je Rose i osjećala se
kao da se utapa u njemu, kao da tone pod njegovom težinom.
Kola hitne pomoći jurila su niz Allen Road. Bolnica je bila udaljena samo dvadeset
minuta. Pokušavala je ne brojati sekunde. Medicinski se tehničar prestao baviti porezotinom na
njezinu obrazu. Prsa su joj se stegla. Čak nije bila sigurna da diše. Nije mogla ništa nego moliti.
"Stigli smo. Sretno!” Medicinski je tehničar pohitao do vrata, kola hitne pomoći su se
zaustavila i sve se odigralo kao u magli. Stražnja vrata kola otvorila su se u zasljepljujuće sunce,
medicinski su tehničari hitro izvukli Mellyna nosila, a Rose je bila odmah iza njih, s prenosivom
maskom za kisik. Noge na nosilima su se rastvorile i svi su otrčali do ulaza u odjel hitne pomoći
gdje su se vrata otvorila i gomila medicinskog osoblja je poput anđela dolepršala do njih i
odnijela Melly.
Rose ju je držala do posljednjeg trenutka.
6

Rose je utonula u tapecirano sjedalo, sama u praznoj čekaonici. Dim joj se uvukao u
vlažnu odjeću i kosu. Grlo joj je bilo suho i oči su je pekle, a nisu pomogle ni kapi koje su
joj dali. Melly je posljednjih pola sata bila u jednoj od soba za preglede hitne službe i još
uvijek joj nitko nije ništa rekao. Liječnici nisu htjeli razgovarati o Mellynu stanju dok je
podrobno ne pregledaju, a Rose su poslali u čekaonicu nakon što su je medicinske sestre očistile i
dale joj injekciju protiv tetanusa. Torbicu i mobitel ostavila je u autu, pa je bolničkim
telefonom nazvala dadilju koja joj je rekla da će, bude li potrebno, ostati s Johnom do večeri.
Rose je uzdahnula i ponavljala si da ostane mirna. Uokvirene slike idiličnih pašnjaka
prekrivale su pastelnoplave zidove i sunčeva je svjetlost navirala kroz prozore, izblijedjevši ekran
utišanog televizora. Na stoliću za kavu ležali su zgužvani primjerci časopisa People, Time i
mnogih drugih, ali nisu je zanimali. Besposleno je gledala kako čestice prašine nasumice lete
kroz sunčevu zraku. U aparatu za kavu na stoliću sa strane bio je lončić ustajale kave bez kofeina.
Pogled joj je pao na krilo. Desna joj je šaka bila svježe zavijena, a na lijevoj je nadlanici
bio urezan ostatak čađe, crn i gust kao mljevena zrna papra. Sjetila se da je i Melly
bila prekrivena takvom prljavštinom i zamislila ju je kako lupa na vrata zahoda i doziva je kao
što je Amanda dozivala svoju majku.
Mamice!
Rose je ustala i otišla u zahod, oprezno hodajući zbog zavoja oko gležnja. Za sobom je
zatvorila vrata i neozlijeđenom rukom upalila svjetlo. Iznad umivaonika visjelo je zrcalo i u
odrazu je izgledala kao da je izišla iz rudnika ugljena. Čađa joj je poput zagrada isticala bore oko
očiju i obje nosnice. Malena porezotina na lijevom obrazu blistala je od Neosporina, a čelo joj je
bilo sivo poput olujnog oblaka. Njezina je duga, tamna kosa bila prljava te otežala od prašine,
vode i prljavštine.
Nije htjela propustiti liječnika pa je otvorila vrata zahoda za slučaj da se vrati. Odvrnula je
pipe, stavila na dlan malo antibakterijskog sapuna i oprala lice najbolje što je mogla. Obrisala se
papirnatim ručnicima i ponovno pogledala u zrcalo. Uopće nije izgledala kao model koji je nekad
bila, premda je radila samo snimanja za kataloge. Imala je široko razmaknute modre oči koje su
sad bile velike i zakrvavljene i spuštale se u kutovima, a vitak i ravan nos od plača je na
koštanom vrhu bio crven. Široke i tanke usne bile su stisnute u namrgođenu crtu. Sjetila se što joj
je bivši muž Bernardo uvijek govorio.
Izgledaš kao nečija mama.
Uzdahnula je na to slatko-gorko sjećanje. Bernardo Cadiz bio je naočit fotograf kojeg je
upoznala na modnom snimanju i uvijek je želio više za njezinu karijeru, boljeg agenta, više posla,
ekskluzivan ugovor s Almayom ili Doveom. Rose je znala da nije dovoljno lijepa za tvrtke iz
prve lige, iako su njezine tamno-irske crte lica i zdrav prigradski izgled bili savršeni za kataloge
tvrtki Lands End i L. L. Bean, a i redovito je bila model Snjeguljice za kostime Noći vještica
namijenjene odraslima. Nije bila tašta zbog svojeg izgleda jer je bio bogomdan; više ga je gledala
kao način da zaradi za život. Nikad nije maštala o velikoj karijeri; ono što je uistinu željela bilo je
da bude nečija mama, pa kad su se vjenčali Bernardo je obećao da će prestati s tulumarenjem i da
će se odreći prijatelja iz centra grada. Ono što se dogodilo nakon što se Melly rodila nije
iznenadilo nikoga osim nje.
"Rose”, čula je nečiji glas i okrenula se. Ugledala je svojeg muža Lea koji je letio
pogledom po čekaonici tražeći je. "Draga?”
"Ovdje sam”, odazvala se Rose, a pogled na njega ispunio joj je srce. Ako je Bernardo
Cadiz bio utjelovljenje stila, Leo Ingrassia bio je utjelovljenje dobrote i usto je izgledao
kao talijansko-američki ministrant i rezerva desnog obarača, što je i bio u gimnaziji. Bio
je prosječne visine, zdepaste i snažne građe, a lice mu je bilo pošteno i otvoreno, s tamnosmeđim
okruglim očima, povelikim grubim nosom i punim, velikodušnim usnama. Crna mu je kosa bila
gusta, kovrčava i neuredna, što mu je pristajalo jer u cijelom životu nije upoznala čovjeka s
manje taštine od njega.
"Moj Bože, draga! Kako to izgledaš!” Leo je panično razrogačio oči i odmah raširio ruke
povlačeći je u zagrljaj. "Jesi li dobro? Kako je Melly?”
"Ne znam, sve je strašno.” Rose se zakopala u njegov zagrljaj i spustila obraz na njegovu
kruto uštirkanu oksfordsku košulju.
"Bio sam na putu kući kad me Julie nazvala. Gdje je ona? Što se dogodilo?”
"S liječnicima je.” Rose je zarila lice u njegovo rame. "Nije bila pri svijesti i brinem se da
ima oštećenje mozga.”
"Ali rekli su da si je ti spasila.”
"Ne, pa, na neki način.” Rose je oklijevala, a suze su joj navrle na oči. Nije znala kako bi
Leo reagirao kad bi znao da nije smjesta otišla do Melly. Odmaknula se. "Leo, slušaj...”
Iznenada je netko pročistio grlo i oboje su se hitro okrenuli. U čekaonicu je ušao liječnik
kojeg nije prepoznala, ozbiljna lica ispod naočala s čeličnim okvirom. Imao je suhonjav izgled
trkača i bio je visoki Afroamerikanac u poodmaklim pedesetim godinama, kratke kose na
sljepoočicama prošarane sijedima.
"Dobar dan”, rekao je liječnik. "Jeste li vi roditelji Melinde Cadiz, djevojčice iz požara u
školi?”
"Da”, odgovorila je Rose i uhvatila se za Lea.
"Ja sam dr. Holloeri.” Ispružio je ruku i nasmiješio se. "Vaša se kći odmara i zasad sve
izgleda dobro.”
"Hvala Bogu!” Roseino je tijelo preplavilo olakšanje. Suze su joj navrle na oči, ali ih je
otjerala treptanjem.
"Leo Ingrassia.” Stisnuo je liječnikovu ruku. "Doktore, što je s njom? Ima li oštećenja
mozga?”
"Ne”, odgovorio je Dr. Holloeri. "Međutim, udahnula je mnogo dima od čega grlo
natekne, a to ograničava dotok zraka u pluća, što u djeteta može biti opasno. Grlo i dušnik mogu
biti natečeni i do četrdeset osam sati od izlaganja dimu. Moramo joj sljedeći dan ili duže
pratiti vitalne znakove.”
Rose je obrisala vlažne oči, a Leo joj je stavio ruku oko ramena.
Dr. Holloeri je nastavio: "Problema bi moglo biti ako je bila izložena dimu od plastike ili
drugih toksičnih tvari. To može uzrokovati poteškoće tijekom rasta, ali neću ulaziti u tehnikalije.
U ovom času šanse su joj dobre.”
"Možemo li je vidjeti?” upitala je Rose, sabravši se.
"Još ne. Dali smo joj sredstvo za spavanje.”
"Je li to dobra ideja?” upitao je Leo i dr. Holloeri se okrenuo prema njemu.
"Da. Sredstvo je lagano, a tjelesni simptomi koje ima su neugodni.”
"Možemo li je ipak vidjeti?” opet je upitala Rose. "Čak i ako spava? Zbog mene, ne zbog
nje.”
"Gospođo, bit će bolje za nju ako pođete kući, operete se i poslije se vratite.” Dr. Holloeri
je pogledao na zidni sat. "Recimo za otprilike dva sata. Dotad će se probuditi i pitati za vas. Kad
se probudi, željet će da ostanete s njom, a pretpostavljam da ćete i vi.”
"Svakako.”
 "Dobro.” Dr. Holloeri je dotaknuo Roseino rame i oči su mu se smekšale iza jednostavnih
naočala. "Danas ste spasili kćeri život. Da je provela još pet minuta u onom dimu, vodili
bismo posve drukčiji razgovor.”
Leo ju je pogledao i iznenađeno se osmjehnuo. "Isuse, draga. To je nevjerojatno.”
"Ne, zapravo nije.” Rose je pocrvenjela kao da se potajno stidi. Osjećala se kao varalica
znajući da se kockala s kćerinim životom. Melly nije spasila ona nego puka sreća.
"U redu, držite se.” Dr. Holloeri se nasmiješio. "Moram se vratiti na posao.”
"Hvala vam”, rekla je Rose i zagrlila ga.
"Da, hvala vam.” Leo mu je opet stisnuo ruku. "Uistinu cijenimo sve što ste učinili za
nju.”
"Nema na čemu. Svako dobro.” Dr. Holloeri izišao je iz čekaonice, a Rose i Leo su ga
slijedili, još ga jednom pozdravili i prošli kroz automatska vrata na izlazu hitne službe.
Rose je uhvatila Lea za podlakticu dok su izlazili na otvoreno, a nos i grlo su je zapekli u
sparnom zraku, babljem ljetu koje nikako nije prolazilo. Sunce je žarilo preko čamolikih hrastova
oko ulaza, a njihovo je veliko, šiljasto lišće poprimilo tamnocrvenu, gotovo hrđastu boju. Suho je
lišće prekrilo nogostup na kojem je stajala mala skupina i svi su odmah pogledali prema Rose i
Leu. Među njima je bila i TV voditeljica u jarkocrvenom odijelu i s debelim slojem pudera na
licu.
"Dobar dan, gospođo McKenna”, viknula je voditeljica nalijepivši na lice osmijeh
spreman za kameru. Krenula je ravno prema njima, s mikrofonom u manikiranoj ruci, a slijedio
ju je netko tko je sličio na producenta te snimatelj s povelikom kamerom na ramenu. "Ja sam
Tanya Robertson s Kanala 9. Čast mi je upoznati se s vama. Doista ste hrabri!”
"O ne, molim vas.” Rose se ukočila, svjesna da je gledaju medicinske sestre, bolnički
tehničari i uniformirani stražar, s obzirom na to da u Reesburgh nisu često dolazile televizijske
zvijezde.
"Je li u redu ako snimamo?” nasmiješila se Tanya i podignula mikrofon. Iza nje je
snimatelj palcem pritisnuo gumb i Videokamera je zazujala.
"Ne, molim vas, užasno izgledam.” Rose je podignula ruku. "Nije istina, izvrsno
izgledate. Kako je vaša kći Melinda? Zovete je Melly, zar ne? Je li izvan životne opasnosti?”
"Mnogo je bolje, hvala.” Rose je pogledom tražila kuda bi pobjegla, ah su joj producent i
snimatelj prepriječili put.
"Čuli smo da ste joj spasili život. Ispričajte nam kako.”
"Ne bih, hvala.” Rose je htjela zaboraviti današnji dan, a ne ga opet proživjeti za
televiziju.
"Ah, moja je supruga odviše skromna.” Leo ju je čvrsto stegnuo. "Još pet minuta i naša bi
kći bila mrtva.”
"Zbilja?” Tanya je širom otvorila oči s nekoliko slojeva maškare na trepavicama,
snimatelj je nastavio snimati, a crni se poklopac objektiva njihao naprijed-natrag.
"Gospođo McKenna, što ste učinili da spasite kćer?”
"Ništa. Nemojte, molim vas.” Rose je iskrivila lice u grimasu.
"Recite nam!”
"Učinila sam ono što bi učinila svaka majka.” Rose se uhvatila za Leovu ruku. "A sada
nas ispričajte. Moramo ići.”
"Ah vi ste heroj, mama heroj!” Tanya je gotovo Micala od odobravanja. "Ne budite tako
skromni. Vaš muž ima pravo.”
"Idemo, mužu.” Rose je prošla kraj nje, a Leo ju je slijedio ukorak.
"Čekajte, čekajte!” Tanya je pohitala za njima, držeći mikrofon usmjeren prema Rose, sa
snimateljskom ekipom za petama. "Gospođo McKenna, vaša je priča svijetla točka u
ovoj tragediji. U eksploziji su poginule tri osobe, učiteljica i dvije zaposlenice kantine.”
Užasnuta, Rose je zastala. Leo ju je pogledao, također pogođen, ah čim je reporterka opet
progovorila povukao je Rose za sobom i produžio.
"Gospođo McKenna, vaša priča može obradovati mnoga srca. Kako ste se osjećali kad ste
spasili kćer?”
"Molim vas, bez pitanja”, odgovorila je Rose potreseno. Razmišljala je o tome kako je
malo nedostajalo da Melly danas umre.
"Bez komentara”, dobacio je Leo, a Tanyu su ostavili da govori u kameru.
"Neki misle da objavljujemo samo loše vijesti, ah evo i jedne dobre. Danas je u Osnovnoj
školi Reesburgh majka heroj riskirala život da spasi svoju kćer. Ono tamo je naša nevoljka
heroina koja upravo odlazi iz bolnice, a ime joj je...”
Koračajući pločnikom s Leom, Rose je zamijetila Mellynu učiteljicu Jane Nuru kako im
žustro prilazi s parkirališta i maše prema njima.
"Rose, Leo”, pozvala je gospođa Nuru i Rose joj je odmahnula, ganuta njezinim
dolaskom. Gospođa Nuru uvijek je bila savršeno pribrana, no sad joj se čelo nabiralo
od zabrinutosti, prosijeda joj je punđa kliznula na stranu, a široki plavi kostim s hlačama izgledao
je zgužvano. "Sirota Rose! Kako ste vi i Melly?”
"Melly će biti dobro, hvala vam. Udahnula je mnogo dima pa mora ostati u bolnici dan ili
dva, ali dobro je.”
"Hvala Bogu!” Gospođa Nuru odmahnula je glavom, zvekećući naušnicama za Noć
vještica, rasplesanim kosturima na uzici. "Bila sam tako zabrinuta za nju, baš kao i
gospodin Rodriguez. Pokušali smo vas dobiti na telefon, ali nitko se nije javljao na mobitel. Što
se dogodilo?”
"Bila je u zahodu, ali sad je dobro.” Rose nije ulazila u detalje jer su Tanya i njezina
televizijska ekipa stajali dovoljno blizu da je mogu čuti. "Objasnit ću vam drugi put.”
"A jeste li vi dobro?” Plave oči gospođe Nuru blistale su od zabrinutosti. "Imate
porezotinu na licu.”
"Dobro je, nije ništa strašno.”
"Bože!” Gospođa Nuru pogledala je Lea i zabrinuto prislonila dlan na prsa. "Leo, biste li
mogli pomisliti tako što? Kakva tragedija.”
Leo je stresao glavom. "Strašno. Obje moje djevojke prošle su pakao, a tri su osobe
umrle.”
"To je strašno. Strašno!” Gospođa Nuru napućila je usne s ostacima ružičastog ruža.
"Marylou Battle bila je učiteljica; radila je kao zamjena otkad je otišla u mirovinu. Moji su sinovi
bili njezini učenici, svi su je voljeli. Bila je u nastavničkom salonu. Radnice iz kantine bile su
Serena Perez i Ellen Conze. Na mjestu su poginule.”
"To je strašno.” Rose je osjetila žalac boli. Nije ih poznavala, ali je suosjećala s njihovim
obiteljima kojima su danas slomljena srca.
"Nego, Rose, recite mi nešto.” Gospođa Nuru nagnula je glavu. "Što se dogodilo s
Amandom? Kad sam otišla, nisu znali gdje je.”
Rose je iznenađeno trepnula. "Kako to mislite?”
"Posljednji put kad je viđena, bila je s vama.”
7

"Amanda je istrčala na igralište s ostalima”, zbunjeno je odgovorila Rose.

"Ne, nije. Nismo je našli, barem ne do prije dvadeset minuta kad sam otišla otamo.” Lice
gospođe Nuru prekrile su duboke bore koje su joj okružile obješena usta. "Dosad su ona i Melly
jedine iz svojeg razreda koje nismo pronašli ispred škole. Imam razredni popis, prebrojila sam
učenike. Bilo je trinaest djevojčica i dvanaest dječaka jer Raheem ima upalu grla i nije danas
došao u školu.” Gospođa Nuru opet se okrenula prema Leu. "Često vježbamo protokol za hitne
slučajeve. Imamo protupožarne vježbe, vježbe zaključavanja, vježbe odlaska u sklonište. Jednom
na mjesec imamo protupožarnu vježbu, to je državni zakon, ali dosad smo održali samo jednu u
novoj zgradi, a sve je drukčije kad dođe do stvarnog požara.” "Naravno.” Leo je kimnuo, ali
gospođi Nuru nije trebao poticaj da nastavi, a bila je tako nervozna da su joj se riječi spoticale
jedna o drugu.
"Još ne znamo što je s Amandom. Nismo je našli. Nitko ne zna ništa o njoj. Nasmrt sam
preplašena. Gospodin Rodriguez je izvan sebe. Kažete da je otišla na igralište?”
"Amanda? Da. Otišla je na igralište s Emily. Istrčale su iza Danielle.”
"Zbilja?” Čelo gospođe Nuru opet se nabralo. "Našli smo Emily i Danielle s ostalima, ali
ne i Amandu.”
"Jeste li pitali Emily? Ona bi trebala znati jer je bila s Amandom.”
"Nismo stigli razgovarati s njom. Nju i Danielle su odveli njihovim obiteljskim
liječnicima. U školi je totalni kaos. Svi su roditelji bili zatečeni. Neke su majke već došle
po djecu, druge su usmeno odobrile da im djeca odu kući s prijateljima. Oprostite.”
Gospođa Nuru izvadila je mobitel iz džepa, pritisnula gumb i počela tipkati SMS poruku.
"Moram javiti gospodinu Rodriguezu da ne znate gdje je Amanda.”
"Možda je otišla kući s braćom?” Rose je razmišljala naglas. "Oni su stariji, a Eileen radi,
zar ne?” Vidjela je Amandinu majku Eileen Gigot na Večeri roditelja, ali nisu se upoznale. U
to je doba zlostavljanje već počelo i Rose je nazvala Eileen da razgovaraju o tome, ali nije
joj odgovorila na poziv. "Amanda ima i mnogo prijatelja u razredu. Mogla je otići kući s nekim
od njih.”
Leo se ubacio u razgovor. "Što je uzrokovalo eksploziju, gospođo Nuru?”
"Još se ne zna. Odred za bombe bio je ondje kad sam otišla, a petnaest vatrogasnih kola
gasilo je vatru.”
"Odred za bombe?” Leo je u nevjerici zatresao glavom. "Znali smo imati bombaške
prijetnje u Worhawku, ali nisam mislio da Reesburgh...”
"Oprostite, Leo. Pričekajte.” Gospođa Nuru se s mobitelom u ruci okrenula prema Rose.
"Recite mi, jeste li doista vidjeli Amandu kako odlazi na igralište?”
"Ne, zapravo ne.” Rose je stišala glas da je Tanya ne čuje. "Dovela sam nju i Emily do
hodnika da s drugom djecom odu prema igralištu. Tamo je bila jedna učiteljica, stajala je izlazu
prema igralištu.”
"Tko? Koja učiteljica?”
"Ne znam. Ne poznajem je.”
"Kako je izgledala? Kratke kose, duge kose?”
"Plavokosa. To je sve što sam vidjela.” Rose je protrljala čelo osjetivši iznenada umor.
"Prepoznala bih je kad bih je vidjela.” "Nije mi jasno.” Gospođa Nuru upitno je suzila oči. "Jeste
li sami odveli Amandu i Emily na igralište?”
"Ne, nisam. Dovela sam ih do hodnika.”
 "Je li Melly bila s vama?”
"Ne. Bila je u zahodu za osobe s invaliditetom. Amanda ju je ismijavala u kantini prije
eksplozije. Dovela sam Amandu i Emily do hodnika, a Danielle je već bila izišla. Onda sam
se vratila po Melly.” Rose je izbjegavala Leov pogled. Sigurno će se iznenaditi kad čuje da je
tek na kraju pošla spasiti Melly, ali nije se sada mogla baviti time.
"Razumijem.” Gospođa Nuru kimnula je glavom. "Niste ih odveli na igralište jer ste se
vratili po Melly.”
"Tako je”, odgovorila je Rose i na trenutak se osjećala kao da je rekla nešto pogrešno. Leo
ju je uhvatio za ruku. "Dušo, nisu li vrata koja vode na igralište na kraju hodnika?” Jesu.
"Znači da su Amanda i Emily samo trebale izići s drugom djecom, zar ne?”
"Da, tako je.”
Gospođa Nuru se namrštila. "Rose, gospođa Snyder čula je od Terry Douglas da ste
zadržali Amandu u kantini kako biste je ukorili. Znate da dežurne mame ne smiju koriti učenike.
To rade samo učitelji.”
"Ma, dajte.” Leo se podsmjehnuo, ah Rose mu je stisnula ruku.
"Nisam je ukorila, samo sam razgovarala s njom. Htjela sam da odmah riješimo problem s
ismijavanjem. Pričali smo o elementima karaktera, ništa drugo.”
"Možda, ali sada razumijete problem.” Gospođa Nuru podignula je prosijedu obrvu. "Da
je niste zadržali, bila bi na igralištu kad je došlo do eksplozije, kao i sva druga djeca.”
Rose je iznenađeno trepnula.
"Šalite se?” upitao je Leo i nakostriješio se.
"Pravila su pravila, gospodine Ingrassia.” Gospođa Nuru se ukočila. "Dežurne mame
moraju ih se pridržavati. Znate li da smo prije nego što ste došli imali plaćene pomoćnike
u kantini? Ali proračun za pomoćnike je srezan i zato se događaju ovakve stvari, što nikad
neće razumjeti u Harrisburgu.”
Prekinuo ih je zvuk sirena pa su se svi troje u istom trenutku okrenuli. Vozila na Allen
Roadu razmaknula su se da kolima hitne pomoći oslobode prolaz do ulaza u bolnicu. Ljudi na
parkiralištu pokazivah su na ulicu, a muškarac na pločniku bacio je cigaretu na tlo.
Rose je pokušavala uhvatiti Leov pogled, ah on je gledao kola hitne pomoći, usta stisnutih
u tanku crtu. Uhvatila ga je za ruku baš kad im je s leđa prišla Tanya i uperila mikrofon prema
njoj.
"Gospođo McKenna, oprostite, s obzirom na to da ste još uvijek ovdje, hoćete li ipak
razmisliti o intervjuu?”
"Ne."
"Ne odmah sada, možda sutra ih prekosutra. Mogli bismo napraviti osobnu reportažu o
vama, u vašoj kući.”
"Ne."
Leo se okrenuo prema voditeljici. "Moja supruga vam je pristojno odgovorila, ali ja nisam
tako ljubazan. Ostavite nas na miru.”
"U redu, dobro.” Tanya je uperila mikrofon prema gospođi Nuru. "Oprostite, jeste li i vi
jedan od roditelja?”
"Neću razgovarati s reporterima.”
"Samo sam htjela znati ako...”
"Rekla sam ne.’’
"Dobro, hvala.” Tanya se okrenula i otišla kad joj je zazvonio mobitel zataknut za struk
hlača. Kola hitne pomoći projurila su prilazom prema odjelu za hitne slučajeve i svi su gledah u
njih, uključujući Rose, Lea i gospođu Nuru koja je rukama prekrila uši da ne čuje sirenu.
 "Hej, ljudi”, viknula je Tanya, preklapajući mobitel. "Možda biste htjeli znati da su u
školi pronašli još jednog učenika. Nisu još objavili ime, ali javit će nam.”
"Molim?” Gospođa Nuru skinula je ruke s ušiju.
"Dječak ili djevojčica”, upitao je Leo, ah je Tanya već žurila prema rubu pločnika, a kola
hitne pomoći jurila su prema ulazu praćena plavim kombijem s uključenim signalnim svjetlima.
Rose je nijemo gledala. Usta su joj se osušila i nije treptala. Nije bila sigurna ni diše li
uopće. Pretvarala se da nije čula što je Tanya rekla. Pretvarala se da danas nije bila
dežurna mama, da je bila kod kuće s Johnom i držala ga u naručju. Leova je ruka pokrila njezinu,
a prsti su mu bih topli i hrapavi.
Iza njih je došlo do komešanja i vrata odjela za hitnu pomoć glasno su se otvorila. Rose,
Leo i gospođa Nuru odmaknuli su se na stranu dok su tri medicinske sestre u bolničkoj odjeći s
uzorcima požurile van. Kola hitne pomoći su se zaustavila i isključila sirenu. Stražnja vrata su se
otvorila i medicinski je tehničar iskočio, okrenuo se i posegnuo za nosilima iza sebe. Drugi je
tehničar iskočio iz stražnjeg dijela i izvukli su nosila na svjetlost.
Od onoga što je vidjela, Rose samo što nije izgubila svijest.
8

Na kolicima je ležala Amanda, očito bez svijesti. Narančaste pjenaste udlage postavljene s
obje strane vrata stabilizirale su joj glavu, a u svilenkastoj joj se plavoj kosi vidjela zgrušanakrv.
Čelo joj je bilo omotano zavojima natopljenima krvlju, jarkocrvenom na sunčevoj svjetlosti.
Čađa i krv zaprljali su joj lice ispod maske za kisik. Bluza i suknja bile su posve prljave, a ruke i
noge mlitavo su se objesile ustranu. Jedna svjetlucava sandala ležala je poprijeko na dnu nosila.
Ne, ne, ne. Potresena prizorom, Rose nije mogla izustiti ni riječ.
"Oh, moj Bože”, rekla je gospođa Nuru i ušutjela, a Leo je drugom rukom zagrlio
učiteljicu. Svi su se stisnuli jedno uz drugo u šoku dok su medicinske sestre pohitale s nosilima
prema prostoriji za hitni prijam gdje su se automatska vrata otvorila, propustila ih unutra i za
njima se zatvorila.
"Pitam se što se dogodilo”, tiho je rekao Leo.
"Idemo vidjeti.” Gospođa Nuru uputila se prema ulazu, a Rose i Leo krenuh su za njom
kad su se otvorila suvozačeva vrata plavog kombija i iz njih je vičući iskočila žena.
"Vi", kriknula je žena. Potrčala je čim su joj noge dotakle tlo i jurnula prema pločniku.
Plava joj se kosa vijorila za njom, a lice joj je bilo tako iskrivljeno od bijesa da je Rose trebao
trenutak da je prepozna. Bila je to Eileen Gigot, Amandina majka.
"Što se događa”, zaprepašteno je pitao Leo dok je Eileen jurila prema njima, vičući na
Rose.
"Vi! Kakva ste osoba? Kakva ste majka?'
Rose je teturajući uzmaknula, a Leo je stao ispred Eileen zapriječivši joj put i podignuo
ruke.
"Molim vas”, rekao je mirnim glasom. "Uzrujani ste i ne krivim vas, ali nema razloga za..
"Napustili ste moju djevojčicu , povikala je Eileen na Rose, ne obazirući se na Lea. "Nije
vas bilo briga hoće li preživjeti ili umrijeti! Pobrinuli ste se za svoju kćer, ali ne za moju!”
"Ne, nisam. Odvela sam Amandu u hodnik...”
"Lažljivice! Teriy mi je sve rekla! Vikali ste na Amandu! Od početka ste je mrzili i zvali
ste me da se žalite na nju! I jeste li sad sretni? Našli su je u prizemlju! Nešto ju je pogodilo
u glavu! Mogla bi umrijeti!”
Rose je šokirano zinula. U želucu je osjetila strašnu mučninu. Gospođa Nuru i svi drugi
na pločniku užasnuto su gledali taj prizor. Tanya je ispružila mikrofon i snimatelj je
uperio kameru u Eileen koja se i dalje derala.
"Brinuli ste se samo za svoju kćer! Nije vam bilo stalo što će biti s mojom!”
"Molim vas, dosta je.” Leo je podignuo ruke, ali ih je Eileen odgurnula.
"Jebite se i vi! Odvratni ste jednako kao i ona!”
"Eileen”, povikala je druga žena, trčeći prema njima iz smjera kombija. Stigla je do
Eileen, ovila ruke oko nje i pokušala je odvući. "Zaboravi na njih, nisu vrijedni toga.
Moramo vidjeti Amandu. Dođi.”
"Vi ste krivi!” kriknula je Eileen dok su je vodili pokraj Tanyje i snimatelja. "Njezina je
krv na vašim rukama!”
"Idemo odavde.” Leo je hitro poveo Rose prema parkiralištu i pobjegla je kao da je doista
ubojica.
9

Rose je s glavom u rukama sjedila za kuhinjskim stolom i osjećala se užasno, a Leo je

pokraj nje jeo ostatke tajlandske hrane. Odrastao je u obiteljskom restoranu i bio je uvjeren da
hrana može izliječiti sve. Rose je poželjela da i ona ima sličan lijek za sve. Istuširala se
i presvukla u plavi pamučni džemper i čiste traperice, ah nije mogla prestati misliti na Amandu.
Oprala je zube, no na jeziku je i dalje osjećala okus dima. Mislima su joj odzvanjale riječi Eileen
Gigot pred bolnicom.
Vi ste krivi!
Ispričala je Leu sve što se dogodilo u kantini i ako je bio ljut što je ostavila Melly za kraj,
bio je previše dobar da bi joj to rekao. Osjećala se čudno kod kuće bez nje i Johna koji je još bio
kod dadilje jer su se namjeravali vratiti u bolnicu. Rose je nedostajala njegova toplina, malo tijelo
uvijek oko nje, zadovoljno sklupčano u njezinu krilu ili poskakujući na njezinu bedru. Nije znala
da može voljeti dijete koliko je voljela Melly sve dok se nije rodio John, a onda je naučila da u
ljudsko srce stane bezgranična ljubav.
Mamice!
Pogled joj je lutao kuhinjom i, premda se u ovu kuću zaljubila upravo zbog te prostorije,
danas nije uživala u njoj. Bila je dovoljno velika da u nju stane stol za blagovanje i bila
je okružena bijelim kuhinjskim ormarićima, osim erkerskih prozora punih francuske lavande čije
su visoke zelene stabljike propupale sitnim ljubičastim cvjetovima. Obično je zrak mirisao na
njih, ali Rose sad nije osjećala ništa osim vonja dima. Iznad kuhinjskih uređaja bile su zelenkaste
i bijele zidne pločice, uređaji su bili od nehrđajućeg čelika, a stol od grube borovine. Ispod je
ležala njihova malena španijelka, Princeza Google, koja je meku crvenu i bijelu glava položila na
Roseinu mokasinku, nakon što joj je radoznalo onjušila zavoj na gležnju.
Njezina je krv na vašim rukama!
"Ne brini se zbog toga, draga.” Leo je gurnuo žlicu u rižu kao lopatu u svjež snijeg.
Skinuo je kravatu i zasukao rukave. "Nisi učinila ništa loše. Usput, dok si bila na katu nazvao je
reporter, pa sam se javio. Bolnica ima brojeve naših mobitela.”
"Dobro.” Rose se pokušala osnažiti popivši malo vode, ali grlo ju je peklo. "Molim Boga
da Amanda bude dobro.”
"Izvela si je iz zgrade i nisi ti kriva što je utrčala natrag u nju.
"Misliš li da se to dogodilo?”
"Što bi drugo bilo?” Leo je zaustavio žlicu u zraku s koje je kapao crveni umak od
currjja. "Našli su je negdje u prizemlju.”
"Nemoguće da je bilo tako.” Rose je osjetila mučninu pomislivši da je Amanda ondje
ležala dok je vatra buktjela oko nje. "Da je pokušala utrčati unutra, plavokosa bi je učiteljica
zaustavila.”
"Ili je učiteljica već bila otišla ili je nije vidjela. Amanda je niska za svoj uzrast, zar ne?:’
"Da."
"Nekako je opet ušla. Nije mogla doći u hodnik sa suprotne strane, daleko od učiteljice.
Hodnik je bio pun djece, pa nije nemoguće da je promaknula učiteljici.” Leo je dodao još umaka
na rižu. "Učitelji i osoblje na igralištu također je nisu zamijetili. Čula si Nuruicu, vladao je kaos.
U novoj su školi dosad imali samo jednu protupožarnu vježbu i ne krivim ih. Ali ne krivim ni
tebe, u to možeš biti sigurna.”
Rose je pokušala zamisliti prizor na igralištu. Bilo bi kao na parkiralištu za učitelje, samo
gore. Dim, suze, vika. "Gospođa Nuru je rekla da je stajala ondje s razrednim popisom.”
 "Da. I ona je također nije vidjela. Zato je ljuta na tebe.”
"To nije lijepo.”
"Ali je istina”, Leo se podsmjehnuo. "Iznenadilo me njezino ponašanje. Da ti drži
predavanje o postupcima za slučaj nužde. Mislim, zbilja.”
"Možda je Amanda istrčala iz kantine i vratila se prije nego što je otišla van. Možda je
plavokosa učiteljica nije vidjela.” "Sve je moguće. Ja samo znam da nisi ti kriva.”
"Dragi Bože.” Rose je drhtavim prstima prošla kroz mokru kosu. Još je na glavi osjećala
grudice čađe. "Nitko me ne može kriviti zato što sam otišla po Melly, zar ne?”
"Naravno da ne, to bi bila totalna glupost.” Leovim je licem proletjelo neodobravanje i
Rose je osjetila da je to nešto što bi morali odmah raščistiti.
"Ljutiš li se što sam najprije izvela drugu djecu?”
"Gledaj.” Leo se nalakćen pomaknuo prema naprijed. "Jasno mi je zašto si tako učinila.
Bila su pred tobom. Nisi im mogla okrenuti leđa.”
"Tako je.” Rose je osjetila olakšanje.
"Bila je to čista slučajnost, tko je bio bliže. Sve u svemu, drago mi je da je Melly dobro.
Izbjegli smo metak. U normalnim okolnostima ne bi nikad tuđe dijete pretpostavila svojemu.”
"Ne.” Rose je pocrvenjela. Tako izrečeno, zvučalo je užasno. "Usto, bio je izvanredan slučaj.
Morala si reagirati bez razmišljanja. Eksplozija. Požar. Buum!" Leo je odvratio pogled, a onda je
opet pogledao i odložio viljušku. "Ali jedna stvar me zanima.” "Što?” Rose nije bila sigurna želi
li znati.
"Zamisli ovakav scenarij. Recimo da svojim automobilom moraš odvesti nečije dijete
kući, ali imaš samo jednu dječju sjedalicu. Dva djeteta, a jedna sjedalica.” Leo je
mahnuo prstima. "Koje ćeš dijete staviti u sjedalicu? Svoje ili tuđe?”
"Želiš da kažem da ću staviti svoje dijete u sjedalicu.” "Halo, nego što.” Leo se nelagodno
nasmijao.
"Što bi ti učinio?”
"Dao bih sjedalicu svojem djetetu, bez dvojbe.”
"Ja možda ne bih. Možda. Osjećala bih krivnju kad bih tako postupila.”
"Zašto?” u nevjerici je upitao Leo.
"Jer ako bi se na putu kući dogodila nesreća i ako bi se nešto dogodilo drugome djetetu,
osjećala bih se odgovornom. A osjećala bih se užasno i ako bi se nešto dogodilo mom
djetetu.” "Jer s tuđim stvarima uvijek postupamo s više pažnje nego s vlastitima, je li
tako?” "Tako je.”
Leo je odmahnuo glavom. "Slažemo se da se po tom pitanju ne slažemo, ali to i nije ono
što se ovdje dogodilo. Pobrinula si se za drugu djecu, vratila si se po Melly i na kraju si ih sve
spasila. Izvanredno si sve obavila.”
"Baš i nisam.” Rose je odmahnula glavom. "A Amanda?” "Odvela si je na sigurno. Ali
drugi put stavi Melly u dječju sjedalicu.” Leo se nasmiješio, ali Rose nije mogla.
"Da sam odvela Amandu do igrališta, sad joj ne bi bilo ništa i to me ubija.”
"Ali u tom se slučaju ne bi imala vremena vratiti po Melly. To bi bilo pet minuta više,
točno onih pet minuta koje je liječnik spomenuo.” Leo je popio malo vode s ledom. "Osim toga,
prema svemu što si mi rekla, bilo je više varijabli, primjerice vatra u hodniku mogla je biti
prejaka da se probiješ. Bila je to situacija u kojoj ne možeš pobijediti, ali si ipak uspjela.” "Baš i
nisam ako je Amanda ozlijeđena.” Vratila joj se slika Amande na nosilima. Svježa krv na
zavojima. "Vidio si je.”
"Ali koga kriviti za to što se Amandi dogodilo? Tko je kriv? Što je s plavokosom
učiteljicom koja nije vidjela da je Amanda utrčala natrag u zgradu? Što je s drugom
dežurnom mamom? Kako se ono zvala?”
"Terry. Kako bi ona bila kriva?”
"Koliko ima dežurnih mama?”
"Dvije.”
"Dobro, dvije. Dvije dežurne mame na dvjesto djece nije mnogo.” Leo je kimnuo. "I
pretpostavljam da dežurne mame trebaju ostati u kantini do kraja ručka, zar ne?”
"Tako je, sve dok djeca ne iziđu i tek onda možemo kući.” "Znači da Terry nije slijedila
propisanu proceduru. Da je ostala u kantini umjesto što te otišla tužakati, mogla je odvesti
Amandu i ostale djevojčice na igralište dok si ti otišla po Melly.” Leo ju je gledao kao da
procjenjuje dopire li njegova poruka do nje. "Sve je to samo ‘što bi bilo kad bi bilo’. Hoću reći,
da Amanda nije utrčala natrag u zgradu, ne bi joj se ništa dogodilo.
Da Terry nije otišla iz kantine, Amandi se ne bi ništa dogodilo. Da ti nisi pričala s djecom
o zlostavljanju, Amandi se ne bi ništa dogodilo. Da bomba ili što god to bilo nije
eksplodirala, Amandi se ne bi ništa dogodilo. Shvaćaš li? Ako kažeš da, prestat ću.” Rose se
nasmiješila. "Da."
"Ništa od toga, uključujući tebe, nije uzrokovalo ono što se dogodilo.”
"Onda što jest?”
"Sve navedeno. Sve se poklopilo i rezultiralo strašnom tragedijom. Ne samo jedna stvar.
Sve je pošlo po zlu i zato su Amanda i Melly u bolnici, a tri osobe su mrtve.” Leo je pružio ruku
preko stola i dodirnuo joj nadlanicu. "Nema smisla da preuzimaš krivnju na sebe i isključiš sve
ostalo.”
"Eileen misli da nisam ni pokušala.”
"Eileen ne zna činjenice i želi svaliti krivnju na nekoga. A ona nas ni ne poznaje.” Leo je
nagnuo glavu. "Molim te, što misliš koga bi Eileen spasila? Melly ili Amandu?”
Rose nije odgovorila. "Jadno dijete.”
"Koje jadno dijete? Melly ili Amanda? Ne miješaj ih.” "Amanda je jadno dijete. Melly je
dobro, Amanda nije.” "Jasno.” Leo je zastao, a pogled mu se smekšao. "Slušaj, znam da
je strašno, ali moraš biti realistična. Amanda se možda neće izvući.”
Rose je potisnula osjećaj koji ju je obuzeo. "Ne želim biti odgovorna za to.”
"Onda nemoj. Nisi. Upravo smo to proanalizirali.” Mamice!
"Ro, molim te, prestani se izjedati.” Leo je odgurnuo stolac i teško ustao od stola.
"Zadatak ti je da spasiš svoje dijete. To je uloga majke. Uopće ne sumnjam da bi moja
majka spasila mene. Hodala bi po leševima da me spasi, a ti si čak i bolja majka nego što je ona
bila.”
Rose se uspjela nasmiješiti. Leo je bio dobar čovjek i bila je sretna što ga ima, osobito kad
sve ne bi bilo divno i krasno.
"Hajde, srce.” Leo je skupio pribor za jelo, stavio ga na tanjur i podignuo. "Maleni je kod
dadilje, ali sat otkucava. Idemo u bolnicu.”
10

Rose je kroz prozor Leova sportskog Audija potišteno gledala kako ulaze u bolničko
parkiralište. Pokupili su njezin automobil u školi i odvezli ga kući jer Leo nije htio da sama vozi
u bolnicu. Pokazalo se da je imao pravo, ali iz drugog razloga. Glavni je ulaz bio prepun ljudi,
zaštitara i reportera s kamerama. Reflektori na metalnim stalcima izvijali su se iznad okupljene
gomile poput čeličnih suncokreta.
"Imamo društvo”, rekao je Leo, isključivši motor. Klima uređaj je zašumio i utihnuo.
"Misliš li da je Amanda...” zaustila je Rose, ali nije dovršila rečenicu.
"Nije. Provjerio sam na internetu prije nego što smo krenuli od kuće.”
"Pitam se kako je.”
"Vidjet ćemo. Najprije se moramo probiti kroz novinare. Dat ću ti jedan besplatan pravni
savjet.” Leo ju je potapšao po nozi. "Drži se mene. Ne govori ništa. Samo hodaj
bez zaustavljanja. Ne spuštaj glavu jer tako izgledaš kriva.”
"Osjećam se kriva.”
"Ne bi trebala. Molim te, sjeti se da idemo posjetiti kćer. Nije riječ o Amandi nego o
Melly koja je danas zamalo umrla.”
Rose se sjetila dima u zahodu. "Imaš pravo.”
"Kao i obično.” Leo joj se mrko nasmiješio i iskoračili su iz automobila. Zrak je bio tek
neznatno hladniji, iako je sunce zašlo iza drveća. Ulične svjetiljke uz Allen Road počele
su svijetliti, baš kao i crveni neonski znakovi za CVS, McDonald’s, Olive Garden i Target. Rose
je tako često vozila glavnom cestom da se osjećala kao da tu živi pet godina, ali do danas nikad
nije bila u bolnici.
Leo ju je uhvatio za ruku i krenuo s njom prema ulazu. Glave su se počele okretati kad su
se približili, a zatim i reflektori te kamere. Pazila je na uzdignutu glavu i držala je korak s Leom,
krećući se naprijed čak i kad su Tanya i njezina televizijska ekipa potrčali prema njoj, a za njima i
ostali reporteri i fotografi.
"Gospođo McKenna!” zazvala je Tanya u trku. "Molim vas, nekoliko pitanja. Što se
jutros dogodilo s Amandom u kantini? Ovo je prilika da objasnite što se točno dogodilo.”
"Nemam komentara.” Rose je prikrila zabrinutost. Nije znala da nešto mora objašnjavati.
"Gospođo McKenna, popričajte sa mnom da čujemo i vašu priču. Još uvijek stoji ona
ponuda za intervju. Recite mi kako vi gledate na to što se dogodilo. Možemo li to
nekako dogovoriti?”
"Rekla je da nema komentara, hvala.” Leo je podignuo ruku i nastavili su bez
zastajkivanja, ali Tanya nije odustajala i pratila ih je u stopu.
"Gospođo McKenna, ako ne ispričate svoju stranu priče, svi će nagađati. Eileen Gigot
tvrdi da ste odlučili spasiti svoju kćer na štetu troje druge djece, uključujući Amandu. Je li
to istina?”
O, ne. Rose je držala glavu uspravno, čak i kad su se Tanyi pridružili drugi reporteri,
izvikujući nova pitanja.
"Gospođo McKenna, jeste li se žalili ikome na Amandu i nazvali je zlostavljačicom?”
"Gospođo McKenna, jeste li stavili Amandu Gigot u kaznu?” "Gospođo McKenna, ovamo!”
"Rose, je li Amanda ikad udarila vaše dijete?” "Gospođo McKenna, jeste li se preselili ovamo jer
vam je dijete bilo zlostavljano u bivšoj školi?” "Imate li komentara, gospođo McKenna? A vi,
gospodine Ingrassia?”
Leo se nije obazirao na reportere, samo je nastavio držati Rose kraj sebe dok su se
probijali kroz gomilu. Prepoznala je roditelje iz Mellyna razreda koji su također iskrenuli vratove,
svi ozbiljnih izraza na licima. Spustila je glavu dok ju je Leo vodio uz nogostup, popraćenu
reporterima, glasnim pitanjima i kamerama. Stigli su do ulaza gdje je stajala grupica žena.
"Rose McKenna”, obratila joj se jedna od njih. Imala je kratku crnu kosu i nosila plavu
haljinu s plastificiranom iskaznicom tvrtke Homestead na žutoj uzici oko vrata, kao da je upravo
stigla s posla.
"Da.” Rose se oprezno približila.
"Ja sam Wanda Jeresen. Moja kći Courtney također je u razredu gospođe Nuru, a Amanda
je moje kumče. Zanima me kako opravdavate to što ste učinili.” Wandine su tamne oči
blistale ispod lagane šminke i glas joj je bio ljutit, ali kontroliran. "Terry i Eileen su mi rekle da
ste otrčali prema zahodu po Melly, umjesto da pomognete njoj i Emily.”
"Ne, to nije istina”, odgovorila je Rose već okružena gomilom roditelja i reportera.
"Oprostite.” Leo je podignuo ruku i okrenuo se prema Wandi. "Rado ćemo razgovarati s
vama, ali ne ovdje.”
"Zašto ne ovdje?” odbrusila je Wanda. "Želim da mi odmah odgovorite. Svi to želimo.
Zvala sam vas kući, ali niste se javili.” Leo je podignuo obje ruke. "Čekajte malo...”
"Zašto uopće razgovaram s vama?” Wanda se okrenula prema Rose. "Zar ne možete
govoriti u svoje ime? Morate se skrivati iza muža? Zar ne mislite da mi dugujete objašnjenje, i ne
samo meni nego svima? Obje smo majke i zato razgovarajte sa mnom kao majka s majkom.”
"U redu, pa, nije se tako dogodilo...”
"Onda, kako se dogodilo?” Wandine su tamne oči svjetlucale. "Danielle je morala sama
pobjeći od vatre. Nazvala sam je i pričala sam s Barbarom, njezinom majkom. Ona vas nije
ni vidjela. Otišli ste po svoju kćer i niste se uopće obazirali na nju i Emily.”
"Ne, čekajte, slušajte.” Rose je podignula ruku. "Pala sam u nesvijest i kad sam se
osvijestila, Danielle je trčala. Pitajte Emily, odvela sam nju i Amandu do vrata.”
"Dobar pokušaj, ali nazvala sam i Jerushu, Emilynu majku. Prijateljice smo otkad su nam
djevojčice krenule u prvi razred. Emily se sjeća samo da ste otišle po Melly. Čak se sjeća da ste i
rekli da ćete to učiniti. Rekli ste im to, zar ne?”
"Da, ali...”
"Nema tu ali! I hvala Bogu da je Danielle otrčala. Da nije otrčala, sad bi ležala u bolnici
kao Amanda. Ili bi bila mrtva!”
"Wanda, čekajte malo”, povikala je druga žena, probijajući se kroz gomilu. Imala je
naočale i dugu tamnu kosu, a nosila je prugastu majicu s trapericama i cipelama bez peta. "Rose,
ja sam Cathy Tillman, Sarahina majka, iz istog razreda. Recite mi, otkad je u redu napustiti
dijete?”
"Nisam je napustila. Pomogla sam joj. Prvo što sam učinila bilo je da sam odvela Amandu
i Emily do vrata koja su vodila na igralište.”
"A Danielle?” upitala je Wanda ljutito naslonivši ruke na bokove.
"Danielle je već otišla. Bila je u hodniku s drugima. Rekla sam Amandi i Emily da slijede
Danielle...”
"Da slijede Danielle, i to je to", prekinula je Cathy, a svijetle su joj se oči od
zaprepaštenja raširile iza naočala. "Ne dajete osmogodišnjem djetetu u zadatak da se pobrine
za drugo osmogodišnje dijete. To su samo djeca, a bilo je izvanredno stanje. Sami ste ih
trebah odvesti na igralište. Danielle nije bila dežurna mama nego vi. To je bila vaša
odgovornost.” "Tako je”, pridružila im se Wanda. "Čula sam što se dogodilo. Kaznili ste Emily i
Danielle za nešto što nisu učinile. Pa što i ako je istina da se Amanda našalila s vašom kćeri?
Djeca su djeca. Morate ih pustiti da sami vode svoje bitke.”
 Cathy se nagnula bliže. "Budimo iskreni. Vi ste samo ljubomorni na Amandu jer je ona
popularna, a Melly nije. Harry Potter ovo, Hariy Potter ono. Melly je čudakinja!”
"Nije istina”, planula je Rose. "Ona samo mnogo čita, ništa drugo.”
"Ma dajte, molim vas!” Cathy je ispružila ruku da mahne, ali se Rose iznenadila i
zakoračila unatrag, udarila o visoku valjkastu pepeljaru, izgubila ravnotežu i pala na beton, a iz
pepeljare su se prosuli pijesak, opušci i omoti žvakaćih guma.
"Dosta je bilo”, zaurlao je Leo, podižući zaprepaštenu Rose na noge.
Cathy je prasnula u nervozan smijeh, a Wanda je zinula. Reporteri su nasrnuli naprijed,
fotografi su držali kamere iznad glave, a gomila je reagirala ciktanjem, brbljanjem i pokojim
smijehom.
"Idemo!” Leo je užurbano poveo Rose kroz staklena vrata u bolnicu. Predvorje im je
došlo poput utočišta, mirno i hladno, ukrašeno loncima s biljkama i spokojnim
uokvirenim pejzažima. Nekoliko je starijih ljudi sjedilo na odjelnim stolcima, jedan je držao
balone s natpisom Ozdravi privezane za vrećicu s pijeskom. Leo je dodirnuo Roseinu ruku.
"Dragi Bože. Jesi li dobro, dušo?”
"Jesam.” Otresla je pepeo cigareta s traperica. "A Melly nije čudakinja.”
"Naravno da nije.” Leo si je poravnao jaknu. "Žao mi je zbog toga. Trebao sam znati što
će se dogoditi.”
"Bila je nezgoda.”
"Tako je. Da, ali ipak su se smijali.”
Potresena, Rose se pokušala smiriti. "Rekao si mi da ne pričam s njima, ali mislila sam da
zaslužuju odgovor.”
"Nije ih zanimao odgovor. Htjeli su se samo na nekome iskaliti.” Leo je stavio ruku oko
nje. "Kvragu, trebao sam to predvidjeti. Muž te iznevjerio.”
"Muž me nikad nije iznevjerio.”
Leo ju je ovlaš poljubio. "Spremna si?”
"Jesam.”
"Dobro, onda nam treba recepcija.” Leo je pogledao po prostoriji.
"Eno je.” Rose je pokazala prstom i otišli su do recepcije gdje su rekli svoja imena i pitali
za Mellynu sobu.
"Ona je u sobi 306”, odgovorila je starija žena na recepciji s gumbom na kojem je pisalo
DOBROVOLJAC. "Ona je jedna od djevojčica iz škole, je li tako?”
"Da, mi smo joj roditelji.” Rose se nagnula preko pulta. "Gdje je druga djevojčica,
Amanda Gigot?”
"Provjerit ću.” Recepcionarka je pritisnula nekoliko gumba. "Ona je u sobi 406. Na odjelu
za intenzivnu njegu.”
Rose je osjetila da joj se želudac steže.
Leo se naslonio na pult. "Na kojem ste katu rekli da je odjel intenzivne njege? Četvrtom?”
"Da, ali ne možete je posjetiti. To smiju samo članovi uže obitelji.”
"Razumijem, hvala vam.” Leo je uhvatio Rose za ruku i krenuli su prema dizalima.
"Želiš posjetiti Amandu?” upitala je Rose u nevjerici.
"Ne, želim izbjeći četvrti kat.”
11

Rose je stajala kraj Mellyna kreveta i potiskivala navalu osjećaja. Gledati Melly kako leži
na bolničkom krevetu bilo je posve drukčije nego samo znati da je u bolnici. Zauzimala je samo
polovicu kreveta pa su joj noge pravile male izbočine na polovici bijelog pokrivača. Bolnička
spavaćica bila joj je prevelika i veliki joj je izrez otkrivao ključne kosti. Oči su joj bile zatvorene i
premda je samo spavala, malo je nedostajalo da je više ne bude. Rose joj je pratila dizanje i
spuštanje prsa da se uvjeri da diše. Nije bilo majke na svijetu koja to nije učinila i to sigurno
bezbroj puta.
Mamice!
Mellyna je glava bila okrenuta nadesno, tako da joj je madež bio posve izložen što bi je,
da je bila budna, sigurno užasnulo. Bio je crven poput svježe krvi, prekrivajući joj gornji
dio lijevog obraza, više-manje okrugao i veličine manje šljive. Zelenkasta cijev za kisik
prolazila je preko njega do nosnica, a na kažiprstu joj je bila plastična kvačica koja ju je
povezivala s četvrtastim monitorom koji je raznobojnim znamenkama prikazivao njezine
životne funkcije.
"Dobro izgleda”, prošaptao je Leo, a oči su mu zablistale od suza.
"Hvala Bogu da je živa.”
"Donijet ću nešto da sjedneš.” Leo je podignuo drveni stolac i pomaknuo ga do kreveta,
blizu debele plastične ogradice. Iza njih je bio uključen televizor učvršćen na zid, ali isključenog
zvuka. "Evo, sjedni.”
"Hoćemo zajedno? Pomaknut ću se.”
"Ne, samo ti sjedni.”
"Hvala.” Rose je sjela i položila ruku na ogradicu kreveta.
Mada je bila sretna što je Melly živa, nije mogla zaboraviti da se na odjelu intenzivne
skrbi na katu iznad njihova možda odigrava drukčiji prizor. Pokušala je ne misliti na Amandu, ah
su joj slike bile odviše svježe u sjećanju.
"O, ne. Ostavili smo tvoju torbu s potrepštinama za spavanje u automobilu.”
"U redu je.” Rose se opet sjetila Amande na bolničkim nosilima. Zavoji na čelu bili su joj
natopljeni krvlju i Eileen je rekla da ju je nešto udarilo po glavi, što znači da će joj možda trebati
operacija na mozgu.
"Morat ćeš oprati zube prstom, kao ja u starim danima kad sam znao prespavati kod tebe.
Prije gostinske četkice za zube. Sjećaš se gostinske četkice za zube?”
"Da.” Rose se sjetila čađe na Amandinu licu. Bila je u školi mnogo dulje od Melly, ali
vjerojatno ne u zatvorenom prostoru poput zahoda. Moguće je da ima oštećenje mozga, ne samo
od toga što joj je nešto palo na glavu, nego i zbog manjka kisika.
"I ti možeš spavati u odjeći. Želiš li da pitam imaju li sklopivi krevet ili bi radije spavala u
krevetu s njom? Draga?” Leo ju je uhvatio za ruku. "Tu si?”
"Da, naravno.”
"Pogledaj svoju kćer. Sada. Učini to.”
Rose je pogledala Melly "Slatka je, zar ne?”
"Ona je krasno dijete. Moje bonus dijete.”
Rose se nasmiješila. Leo je to uvijek govorio i voljela je to čuti. "Sjećaš li se kad smo se
upoznali u vlaku? Otišao sam do vagon-restorana, izgladnio i premoren, a ti si bila
tamo, prelijepa mlada majka sa svojom pametnom djevojčicom koja mi je preporučila da
probam hotdog. Povezala nas je naša zajednička ljubav prema natrijevu nitratu.”
 Rose se nasmiješila. To je bila istina. Upoznali su se u brzom vlaku između New Yorka i
Philadelphije i sigurno ne bi bila pričala s Leom da nije bilo Melly. Nije bio njezin tip. Privlačili
su je zločesti dečki, a Leo je bio ne samo dobar dečko nego i pravi ministrant.
"Danas si ispravno postupila. Spasila si joj život. Ne slušaj one luđake dolje niti bilo koga
drugoga. Mi volimo Melly i blagoslovljeni smo što je imamo. Sad kad je gledaš, kad si ovdje, bi
li promijenila bilo što?”
"Ne.” Rose je osjećala istinu u njegovim riječima, ali ipak je bila nemirna. "Stalno mislim
na Amandu i Eileen, samo jedan kat iznad nas. Kako da ne mislim na njih?”
"Reći ću ti.” Leo joj je pustio ruku. "Jer bi moglo postati još gore, draga, i trebaš ostati
pribrana.”
"Kako to misliš?”
"Nemojmo sad o tome.” Leo je slegnuo ramenima. "Kao što sam ti već rekao, nije ni
vrijeme ni mjesto.”
Rose se nije sviđao izraz njegova lica. Iz očiju mu je nestao sjaj. "Ne razumijem te, što to
znači?”
"Mogli bi nas tužiti, draga. Eileen bi se mogla okomiti na nas. U najboljem slučaju
Amanda će biti dobro, ali će imati čudovišno velike bolničke račune. Eileen je samohrana majka.
Kako će ih platiti?”
"Ali ne bi pobijedila kad bi nas tužila, zar ne?”
"Mogla bi. Kad se prijaviš kao dobrovoljac u školi, na sebe preuzimaš zakonsku
odgovornost.”
"Doista? Ja sam odgovorna?”
"Gledaj, ja sam običan odvjetnik, ali ne vidim zašto ne bi bila. Preuzela si na sebe
odgovornost za dijete i ono je ozlijeđeno, kraj priče.” Leo je palcem pokazao bolnički prozor. "A
te žene vani, mame, prve će svjedočiti protiv tebe.”
Rose je osjetila stezanje u grudima. Slutila je da Leo ima pravo, ali činilo joj se pogrešno
brinuti se zbog tužbe dok se Eileen brinula da joj dijete ne umre.
"Eileen bi mogla tužiti i školu zato što joj je dopustila da otrči natrag u zgradu i nemoj ni
pomisliti na to što će se dogoditi kad otkriju što je eksplodiralo. I obitelji radnica iz kantine
mogle bi podnijeti tužbu, baš kao i obitelj stradale učiteljice.” Leo je govorio
svojim profesionalnim glasom, iako vrlo tiho. "Ovo bi se moglo pretvoriti u golemi kaos koji
će potrajati godinama, sve dok parnice traju. Bez obzira na konačan rezultat, morat ćemo
platiti odvjetničke troškove jer nas ja ne bih mogao zastupati pred sudom. To bi nas moglo
koštati svega što imamo. Mogli bismo izgubiti kuću.”
Rose je shvatila da su joj se usta osušila. Potresla ju je pomisao na gubitak kuće. Leo je
dobro zarađivao, ali ona nije više radila. Nisu imali mnogo ušteđevine osim dječjih fondova za
studiranje, a otplaćivali su dva automobila i poprilično visoku novu hipoteku.
S kreveta se začulo šuškanje i oboje su se osvrnuli. Melly se promeškoljila pod
pokrivačem i pomicala glavom naprijed-natrag, pa su oboje ušutjeli čekajući da se smiri.
"A joj”, rekao je Leo, gurkajući Rose. "Pogledaj TV, dušo.”
Okrenula se prema televizoru i zapanjeno razrogačila oči. Na ekranu je bilo njezino lice, a
zatim snimak vatrogasnih vozila i osnovne škole u plamenu. "O, Bože”, rekla je užasnuto.
"Znam.”
Rose je osjetila kako joj se steže srce. Na TV ekranu Tanya je govorila u mikrofon.
Podnaslov je bio, MJESNA MAMA DANAS JE JUNAK, a zatim su opet prikazali Rose
u bolnici, nakon što su ih obavijestili da je Melly dobro. Ispod je pisalo UČINILA SAM ŠTO BI
I SVAKA MAJKA.
"Mama?” javio se glas s kreveta i Rose se okrenula.
"Melly!”
Leo je ustao i pritisnuo gumb za gašenje televizora, zavivši ekran u crno.
12

Rose je ležala u mraku, stisnuta uz Melly u njezinu bolničkom krevetu i već se naviknula
na vonj dima u njezinoj kosi. Leo je otišao kad je završilo vrijeme za posjete, uzeo Johna od
dadilje i odveo ga kući. Melly je bila tiha tijekom večeri i snena od lijekova koje su joj dali.
"Spava li ti se, srce?” upitala je Rose i Melly ju je pogledala, položivši glavu na Roseinu
lijevu ruku.
"Malo. Spavat ćeš ovdje?”
"Naravno. Da ti donesem vode ili puding?”
"Ne."
"Kako ti je glava?”
"Dobro.
"Mamice?” Glas joj je od nadraženog grla zvučao hrapavo. "Kad sam bila u zahodu, pod
se zatresao kao da je potres.” Rose se prisjetila eksplozije. "Da, tako je.”
"Zašto?”
"Zbog eksplozije u kuhinji.” Rose i Leo ukratko su joj objasnili što se dogodilo, ah još
nije bila spremna da joj kažu za žrtve ih za ono što se dogodilo Amandi.
"Je li to bila bomba? Zvučalo je kao bomba.”
"Nisu sigurni. Što god bilo, vatra je već ugašena i pobrinut će se da se svi mogu sigurno
vratiti u školu.”
"Jesu li bili teroristi?”
"Sumnjam.” Rose je proklela moderna vremena. Kad je ona bila mala, jedine bombe koje
je viđala bile su u crtićima, velike crne lopte za kuglanje s migoljivim pamučnim uzicama. "Bilo
je baš glasno "Doista jest. Uplašilo te?”
"Da. Nisam izišla iz zahoda.”
"Znam. Zato što je bilo glasno?”
"Ne. Sjećaš li se Tjedna sigurnosti od požara?”
"Zapravo ne.” Rose se ničega nije sjećala, za razliku od Melly koja se sjećala svega.
"U staroj smo školi tijekom Tjedna sigurnosti od požara posjetili vatrogasni dom. Ti si
došla i popeli smo se na vrh vatrogasnih kola i dah su mi zelenu naljepnicu za prozor spavaće
sobe i za Googie. Na njoj piše, Spasite našeg psa.”
"Okej.”
"Rekli su da ne otvaramo vrata ako su vruća. Vrata zahoda bila su vruća i zato ih nisam
otvorila, a onda nisam mogla disati. Lupala sam po vratima i vikala da bi netko čuo da sam
unutra, ah nitko nije došao po mene.”
Rose je osjetila žalac bola. "Pa, sad je sve dobro.”
"Kako sam izišla?”
"Ja sam te izvukla.”
"Jesi li tako ozlijedila ruku?”
"Ne”, slagala je Rose. Opekla ju je kad je zgrabila zapaljeno drvo. "Opekla sam je
ukantini, ah nije to ništa.”
"Sjećaš li se kad je Quirrella opekao Hariyjev ožiljak? I on je bio opečen po rukama.”
"Ovo nije bilo tako strašno.” Rose se sjetila majki koje su se rugale Mellynoj ljubavi prema
Harryju Potteru, a onda je brzo istjerala tu misao iz glave. Ona i Melly su prije spavanja naglas
čitale knjige o Potteru i nije bilo teško razumjeti zašto se Melly poistovjećivala s djetetom s
ožiljkom na licu.
 "Žao mi je što sam otrčala u zahod, mama.”
Rose je osjetila grižnju savjesti. Katkad je mislila da je majčinstvo puno grižnje savjesti.
"Sve je u redu, razumijem zašto si bila uzrujana. Amanda te često onako zadirkuje?”
Melly je utihnula.
"Melly? Zadirkuje li te?”
Melly nije odgovorila. Nije bila tip od kukanja. Nije se žalila zbog zadirkivanja u staroj
školi jer je mislila da bi, kad bi se išta poduzelo zbog toga, stvari postale još gore i imala je pravo.
"Mel, neću ništa učiniti, obećavam. Samo želim znati.” Rose ju je pogledala, ali jedva je
razabirala Mellyn obris u mraku. "Što Amanda radi?”
"Jučer smo slikale prstima s gospođicom Canton.”
"U redu”, rekla je Rose smirenim glasom. Melly, Amanda i druga dva djeteta iz razreda
gospođe Nuru bili su u programu za nadarene, pa su dvaput na tjedan provodili jedan sat
s Kristen Canton.
"Slikala sam Dumbledorea i Amanda je stavila boju za plakate na prst i crtala po obrazu,
kao sa želeom. Gospođica Canton joj je rekla da to nije ni smiješno ni lijepo i da smo
jedna zajednica. Baš volim gospođicu Canton.”
"I ja”, rekla je Rose, zamijetivši da je Mellyn glas postao topao.
"Omiljena knjiga o Hariyju Potteru joj je Kamen mudraca i ima mačku Hedwig i čarobni
štapić kao Hermionin. Kaže da izgleda baš kao da je iz Olbvanderove trgovine čarobnih štapića.
Ne svijetli, ali zvuči cool.”
"Sto posto.” Rose je pomislila da ima sreću što je Melly u učiteljici nadarene djece
pronašla još jednog ljubitelja Hariyja Pottera. "Možda bismo trebale malo odspavati, srce.”
"Nisam umorna.”
"Dobro, onda ćemo se samo odmoriti.” Rose ju je privukla bliže sebi, osjećajući kako joj
se tijelo opušta. Za nekoliko minuta Melly je ušutjela, počela pravilno disati i zaspala.
Rose je ležala budna u mraku i zatekla se kako želi da Melly nikad nije imala madež. Nije
prvi put zamišljala kako bi im život bio drukčiji bez njega. Madež je s vremenom odredio Melly i
njezinu obitelj i svi su se oni vrtjeli oko crvenog kruga kao oko Sunca po ludoj, vrtoglavoj stazi.
Rose je pustila misli da lutaju znajući da je to zabranjeno, kao obiteljski pas koji trči kroz
električnu ogradu. Madež je danas pokrenuo niz užasnih događaja, bez obzira na to bi li
Leo rekao da je to jedan od onih što bi bilo kad bilo. Čudno, ali Rose čak nije ni vidjela madež
kad su joj Melly kao novorođenče prvi put stavili na grudi. U tom je prvom trenutku kao
majka Rose bila tako zapanjena i sretna da je vidjela samo prelijepu bebu. Sve su medicinske
sestre ushićeno gukale, ali Bernardo je s gađenjem pitao liječnika, Koji joj je vrag ta crvena stvar
na licu?
Njegove su grozne riječi dugo lebdjele u hladnoj sobi za porođaje, sledivši Rose do srži.
Liječnik mu je odgovorio da je to nevus čak i prije nego što je objavio djetetov spol i medicinske
su sestre odmah ustuknule vidjevši Bernardovu reakciju, sada stišanih glasova i ukočenih
osmijeha. Rose je dobila ono što je oduvijek željela, malu djevojčicu koja je gledala svijet očima
modrim poput neba.
Volim te, rekla je Rose djetešcu, a kad je vidjela mrlju na njezinu obrazu, nijemo je
dodala, Volim te kakva jesi.
Roseini su roditelji već bili mrtvi kad se Melly rodila, a njezini su svekar i svekrva
doletjeli da vide bebu, sa svojim stavom S vremenom će proći, ne brini se. Ali nije prošlo
i Bernardo je bio sve više opsjednut madežom, kao da je obilježavao njega. Bio je fotograf, ali je
rijetko fotografirao Melly, a i tada samo s desne strane. Mala bi djeca piljila u Melly u kolicima, a
on bi na to spustio krov i sakrio je od pogleda dok bi šetali West Villageom. Djeca bi postavljala
pitanja i Bernardo se ne bi obazirao na njih, ostavljajući Rose da da je odgovore s medicinskim
činjenicama, baš kao što je poslije Melly odgovarala na pitanja kao najstrpljiviji obiteljski
liječnik.
Zadirkivanje je započelo u vrtiću i Rose je gledala kako Mellyn široki osmijeh
malo-pomalo iščezava. Postala je povučena i tiha, često je htjela ostati kod kuće i izbjegavati
strance, moleći da ne ide u trgovine dječjom odjećom. U međuvremenu joj je Bernardo ugovarao
sastanke s najboljim dermatolozima na Manhattanu koji su madež procijenili prevelikim za
kirurški zahvat, a onda ih je vukao po cijelom gradu na još procjena i različitih terapija, gađajući
madež impulsnim laserima, djelujući na njega bipolarnim radijskim frekvencijama i prekrivajući
ga posebno izrađenim puderom, ali sve bez uspjeha.
Bio je to deblji nevus od većine i Rose je mrzila poruku koju su slali Melly. Njihov se
brak slomio od toga i drugih stvari, uglavnom Bernardova tulumarenja, pa su se razveli kad je
Melly bilo tri godine. Bernardo je godinu dana poslije poginuo skršivši svoj Porsche i otprilike u
to vrijeme Rose i Melly su u vlaku upoznale Lea. Zaljubili su se i vjenčali sljedeće godine,
ostavila je NewYork i preselila se u jugoistočnu Pennsylvaniju, blizu Worhawka gdje je Leo
odrastao. Osjećala se slobodnom pomoći Melly da prihvati samu sebe, čak i poslije petog Dana
vještica kad nije htjela skinuti masku Dore Istraživačice.
Mamice, mrzim biti ja.
Rose je zurila u strop, zatvorila je oči i misli su joj se vratile u sobu na katu iznad. Pitala
se drži li u tom času Eileen Amandu u rukama ili to nije dopušteno na intenzivnoj skrbi. Pokušala
je to izbaciti iz misli, ali je brzo odustala. Polako je odmaknula Melly s prsa, tiho se izvukla iz
kreveta i izišla iz sobe. U to je doba hodnik bio prazan i za pultom je sjedila samo jedna
medicinska sestra. Rose je prešla preko uglačane dvorane i medicinska je sestra, čuvši njezine
korake, podignula pogled.
"Oh Bože, poznajem vas!” Sestrine su oči zaiskrile. Bila je mlada i iskvarcana, kratke
kose izblijedjele od sunca i s nizom sitnih zlatnih naušnica u jednom uhu. ‘Vi ste mama koja je
spasila kćer, zar ne?”
"Da, ja sam.” Rose je osjetila da joj lice gori.
"Imam malo dijete kod kuće i doista vas poštujem. Kako ste to učinili?”
"Duga je priča, ali pitam se biste li mi mogli pomoći.” Rose se naslonila na pult. "Ima još
jedna djevojčica koja je stradala u požaru. Zove se Amanda Gigot i zanima me kako
je. Posljednje što sam čula je da ima ozljedu glave i da je na odjelu intenzivne njege. Možete
li saznati kako je?”
"Pričekajte trenutak.” Medicinska se sestra okrenula prema tipkovnici računala i nešto
ukucala. "Još je na intenzivnoj.”
"Postoji li način da saznam detalje o njezinu stanju ili možda vi možete?”
"Ne smijemo davati tu informaciju.”
"Molim vas.” Rose je sklopila ruke kao da je moli.
"Da vidim.” Medicinska je sestra pogledala niz hodnik, zatim podignula slušalicu s pulta i
utipkala nekoliko brojeva, malo se okrenuvši. "Suz, kako je? Možeš li mi nešto reći o djevojčici
gore iz škole? Prezime je Gigot.”
Rose je čekala dok je medicinska sestra kimala glavom, slušala nekoliko minuta, s
vremena na vrijeme rekavši samo "aha”. Kad je prekinula vezu, Rose joj nije mogla
pročitati izraz lica.
"Onda?” upitala je Rose bez daha.
"Žao mi je, ali doista vam ne mogu reći.”
"Molim vas”, molila je Rose, ali je medicinska sestra samo odmahnula glavom.
"Žao mi je”, odgovorila je i odvratila pogled.
13

Svanulo je jutro i Rose je gledala kako se svjetlost u bolničkoj sobi mijenja iz mraka u
zoru, a obrisi televizora, drvenih stolica i noćnog stolića postupno poprimaju oblike. Odspavala je
vrlo malo brinući se zbog Amande i stalno se molila za nju.
I jeste li sad sretni?
S druge strane zatvorenih vrata čuli su se glasovi, zveket metalnih kolica i
neidentificirano pištanje, nešto mehaničko. Namirisala je i doručak koji su počeli posluživati, ah
nije osjetila kavu nego jaja, no bilo joj je svejedno jer ionako nije bila gladna.
Mogli bismo izgubiti kuću.
Melly je još spavala, pa se Rose oprezno nagnula, gurnula ruku u džep traperica, izvukla
svoj BlackBerry i provjerila koliko je sati. 8:26. Htjela je nazvati Lea, ah su mobiteli navodno
ometah medicinske uređaje. Sinoć mu je poslala poruku, a sad su joj crvene zvjezdice na
mobitelu govorile da ima nove poruke, mejlove i propuštene pozive. Pritisnula je gumb da vidi je
li joj Leo odgovorio.
Dušo, nadam se da će se Amanda izvući. Nazovi me. Volim te.
Rose je palcem na upravljačkoj kuglici odabrala e-poštu i pogledala popis pošiljatelja. Bih
su to roditelje djece iz Mellyna razreda koji su njezin mejl pronašli na razrednom popisu.
Otvorila je prvi mejl:
Imate vraški tvrd obraz ponašati se kao junakinja kad ste zapravo dopustili da djeca umru.
Spasili ste samo svoju kožu i svoje dijete.
Rose je progutala slinu, zatvorila mejl i otvorila sljedeći.
Nikad neću shvatiti kako neki mogu biti tako slijepi za potrebe drugih. Bog će suditi tome
što ste učinili.
Zatvorila je mejl i nije htjela pročitati sljedeći, ali joj je za oko zapelo ime pošiljatelja.
Barbara Westerman. Danielle se preživala Westerman, pa je Rose ipak otvorila poruku:
Zgrožena sam da vam je bilo tako malo stalo do sigurnosti moje kćeri. Bila je
prestravljena i morala je sama istrčati iz zgrade. Mogla je umrijeti ili teško stradati kao Amanda!
Ne trebamo sebične ljude poput vas u Reesburghu i trebali biste se vratiti u...
Rose je potreseno zatvorila mejl ne pročitavši ga do kraja. Prebacila se na telefonske
pozive. Popis je pokazivao nove pozive s nepoznatih brojeva i nije htjela uključiti glasovnu poštu
da ih presluša. Već je slutila što će je u njima dočekati.
Melly se meškoljila u krevetu, kapci su joj treperili, a cijev za kisik klizila, pa joj je Rose
namjestila kisik, proslijedila tri posljednja mejla Leu, isključila BlackBeriy i spremila ga u džep
traperica. Okrenula se k Melly i odmaknula joj zalutali pramen kose s čela baš kad su se vrata
sobe otvorila i u nju je glavom provirio mladi bolničar.
"Je li itko gladan?” upitao je s osmijehom.
"Svakako, uđite, hvala vam.” Rose mu je dala znak rukom, a onda opet pogledala Melly.
To je bila prva prilika da je pogleda na danjoj svjetlosti, pa ju je gledala mnogo pažljivije
nego inače, kao da je dr. Mama.
Njezine krupne i modre oči još su bile zakrvavljene, a svijetla koža činila se crvenkastom,
bilo od antiseptičkog sredstva kojim su je očistili ili od nadraženosti dimom. Nos joj je bio malen
i prćast, ali crven oko nosnica, što se moglo očekivati, a usnice, tanke kao i Roseine, izgledale su
suho i ispucano. Bernardo je uvijek govorio da Melly izgleda poput Rose, samo u zagasitoplavoj
Bernardovoj vlasulji, pa je dr. Mama zaključila da izgleda dobro.
"Bok, mama.” Melly je ispružila ruke i obujmila Rose oko vrata. "Volim te.”
 "I ja tebe volim, Mel. Nadam se da si se naspavala. Spavala si kao top.” Rose je polegnula
Melly natrag na krevet. "Želiš li se dignuti i pojesti nešto za doručak? Ili bi se radije
još odmarala?”
"Želim se dignuti.” Melly je protrljala oči. "Možemo li kući?”
"Još ne, dok liječnik ne odobri.”
"Doručak!” Bolničar je stavio pladanj na noćni stolić i trepnuo kad je opazio njezin
madež. Pokazao je na kajganu pod poklopcem od debele plastike boje jantara. "Navali. Pomoći
će ti da narasteš velika i snažna.”
"Hvala”, odvratila mu je Melly hrapavim glasom, uspravivši se na krevetu dok je on
izlazio iz sobe i za sobom zatvarao vrata. Podignula je poklopac i oslobodila miris
menzaških jaja. "Ovo je sve za mene?
"Da."
"Boli me grlo. Moram li danas u školu?”
"Ne, subota je. Uskoro će ti biti bolje. Popij ovo.” Rose je otvorila bocu s vodom, nalila
vodu u plastičnu čašu i pomogla joj da malo otpije.
Melly je progutala i iskrivila lice u grimasu.
"Uskoro će sve biti u redu.”
"Imaš li moju knjigu Bard Beedle?'
"Ne. Žao mi je.” Rose je zaboravili zamoliti Lea da je stavi u automobil. Ponovno se
začulo kucanje na vratima, pa je podignula glavu. "Naprijed.”
Vrata su se otvorila i u sobu je provirila Kristen Canton, učiteljica za nadarenu djecu.
"Bok!” rekla je nasmiješeno.
"Kristen!” Rose je ustala da je pozdravi, obrativši joj se imenom jer je imala samo
dvadeset pet godina i tako joj je bilo draže. "Baš lijepo od tebe da si došla.”
"Žao mi je što nisam došla još jučer.” Kristen ju je toplo zagrlila, a onda joj šapnula u
uho: "Bila sam na katu iznad vas.”
"Oh.” Rose je pustila Kristen i izbliza je vidjela da zgodna mlada učiteljica uopće ne
izgleda dobro. Inače živahna crvenokosa djevojka s toplim smeđim očima, malim, ravnim nosom,
obrazima posutim dražesnim pjegicama i vječno širokim osmijehom, danas se smiješila na silu, a
oči su joj ispod svježe šminke bile vidljivo natečene.
"Gospođice Canton!” povikala je Melly s kreveta.
"Bok, curo!” Kristen je prišla krevetu. Kosa joj je bila skupljena u neuredan konjski rep, a
inače pomodnu kombinaciju majice i traperica zamijenila je siva majica s kapuljačom koju je
nosila na crne tajice i ravne cipele. "Kako si?”
"Dobro!”
"Odlično. Drago mi je da si dobro. Zagrlila bih te, ali malo sam bolesna.”
"Bio je požar u školi, gospođice Canton. Mama me spasila.” "Mama i pol!” Kristen je
namignula Rose, a zatim se opet okrenula prema Melly. "Znaš što? Donijela sam ti dar za
ozdravljenje.”
"Kakav?”
"Pogledaj.” Kristen je gurnula ruku u torbu obješenu o rame, izvukla dugu kutiju omotanu
u cvjetni omot i sa zadovoljstvom je pružila Melly. "Ta-da!”
"Jupi!” Melly je pokidala omot oko tamnozelene kutije. Podignula je poklopac i unutra je
na zelenome baršunastom tkanju ležao čarobni štapić od lažnog drva. "Mama, vidi! To je štapić
kakav ima Hermiona!”
"Dušo, kako se kaže?” Rose se nasmiješila, dirnuta pažnjom Mellyne učiteljice.
"Hvala vam, gospođice Canton!” Melly je izvadila štapić i počela mahati njime, puštajući
da kutija i omot padnu na krevet. "Alohomora! Otključala sam bravu, baš kao Hermiona!” "Bravo
za tebe.”
"Velika vam hvala. Imam Harryjev štapić, ali ne i Hermionin. Sad mogu gasiti i vatru.”
Kristen se nasmijala. "Kao u Darovima smrti"
Rose se toga nije sjećala. "U Darovima smrti ima vatre? Podsjeti me, Mel.”
"Hermiona ugasi vatru na Mundungusovim obrvama kad ga Hariy slučajno zapali. Iz vrha
štapića prska voda.” Melly je ponovno mahnula štapićem, gotovo udarivši metalni stalak za
infuziju. "Doduše, ne znam čaroliju.”
"Ni ja”, rekla je Kristen nabravši čelo.
Rose se nasmiješila. "Nisi zapamtila sve čarolije iz Harry Pottera?”
"Ugasit ću požar u školi.” Melly je svrnula pogled, a onda se snuždila. "Je li škola
izgorjela, gospođice Canton?”
"Nije”, odgovorila je Kristen, uozbiljivši se. "Škola je u dobrom stanju. Oštećen je samo
dio s kantinom, ali ćemo ga obnoviti i bit će kao nov.”
"Je li to bilo od bombe?”
"Ne, nije bilo bombi.”
Rose ju je pogledala. "Kristen, zna li se što je prouzročilo eksploziju?”
"Misle da je bila kombinacija curenja plina i neispravnih električnih instalacija. Gospođa
Nuru kaže da su se žurili s gradnjom kako bi se škola otvorila na vrijeme, a još nije bio sastavljen
popis nezavršenih radova.” Kristen je pogledala na sat i okrenula se prema Melly. "Ups, žao mi
je, ali moram ići, draga. Vidjet ćemo se u školi.” Kristen je opet zagrlila Melly. "Pozdrav.”
"Bok, gospođice Canton.” Melly ju je pustila i ponovno zamahnula štapićem, a Kristen je
znakovito pogledala Rose.
"Rose, hoćete li me otpratiti?”
"Svakako.” Rose se okrenuta prema Melly. Znala je da je riječ o Amandi i željela je
saznati što se zbiva na katu iznad njih. "Dušo, odmah ću se vratiti. Gospođica Canton i ja bit
ćemo u hodniku. Zovi ako me zatrebaš.”
"Dobro, mama. Hvata za štapić, gospođice Canton!”
14

Rose je odvela Kristen do prozorske niše blizu Mellyne sobe, ali daleko od medicinskih
sestara. Svjetlost je ulazila kroz staklo, obasjavši mladu učiteljicu kad se naslonila na prozorsku
dasku i duboko uzdahnula. Sad kad su ostale same, s lica joj je kliznula maska veselosti i od tuge
u očima izgledala je kao djevojčica.
"U školi vas ne pripremaju za ovo”, rekla je Kristen, duboko izdahnuvši. Stresla je
glavom i zamahnula dugim, crvenim konjskim repom. "Ne kažu vam da bi se djeci
moglo dogoditi nešto loše. Dvije sam godine učiteljica za nadarenu djecu i dosad mi je najveća
briga bila matematika. Kako da pomognem djeci s razlomcima kad ih i sama ne razumijem?”
Rose ju je sućutno potapšala po leđima. "Znam, teško je.” "Drago mi je da je Melly
dobro. Pomoglo mi je što sam je vidjela.”
"Hvala ti za dar.”
"Nije to ništa. Volim to dijete. Super je.”
"I ona voli tebe. Zbog tebe rado ide u školu.” Rose nije mogla više čekati. "Kristen, kako
je Amanda? Strašno sam zabrinuta za nju. Posljednje što sam čula je da je u komi.”
"Stanje joj se pogoršalo”, tiho je odgovorila Kristen. Ljupko joj se lice zgrčilo od bola i
iznenada je zajecala, prekrivši rukama lice. "Upravo su joj dah posljednju pomast.”
O, moj Bože. Rose se naslonila na prozorsku dasku kraj nje, osjećajući se kao da su je
udarili u trbuh.
"Cijela je obitelj gore”, jecajući je rekla Kristen. "Dva brata, njihov svećenik, djed i baka.
Svi su slomljeni.”
Rose je pognula glavu. Kroz rešetku na vrhu prozorske niše klima uređaj puhao joj je
ravno u lice.
"Oprostite mi, osjećam se posve izgubljeno. Ona je samo dijete.” Kristenina su ramena
zadrhtala. "Strašno ju je vidjeti u takvom stanju.”
Rose se stegnulo srce zbog Eileen i njezine obitelji i opet je osjetila žaljenje zbog svojih
postupaka. Trebala je spasiti Amandu kad je imala priliku. Ne bi trajalo dugo da ju je izvela iz
zgrade. Da je tako učinila, obje bi djevojčice sad bile žive i zdrave.
"Strašno mi je žao.” Kristenino se jecanje ublažilo i kopala je po torbici, našla vlažan
rupčić i njime si obrisala oči. "Takve se stvari ne bi smjele događati.”
"Ne, ne bi”, rekla je Rose, ali znala je da nije tako. Takve se stvari stalno događaju.
Postoji razlog zbog kojeg se u vozilima hitne pomoći nalaze i plišani medvjedići.
"Bila sam doista uzbuđena kad sam dobila posao, rad s nadarenom djecom.” Kristen je
šmrcnula. "Reesburgh je odličan okrug i rekli su mi da žele da program bude baš moj, da radim
na njemu, napravim vlastiti nastavni plan i dodatne programe. Svi su htjeli taj posao. Sad mi je
žao što sam ga dobila.”
"Ne govori to.” Rose joj je stavila ruku oko ramena. "Odlično radiš svoj posao. Melly voli
program za nadarenu djecu i sve što radiš, primjerice kad dovedeš nekoga da razgovara s njima,
onog tipa sa sokolima ili onog pjesnika. A senator Martin i maskota bejzbolske momčadi iz
Philadelphije? Djeca te obožavaju i znaš se zbližiti s njima.”
"To i je problem, znate.” Kristen je glasno obrisala nos od čega joj je lice pocrvenjelo
ispod svijetle, pjegave kože. "Gospođa Nuru kaže da sam prebliska s učenicima, da mi nedostaje
profesionalna distanca. Ona kaže da ja... ne znam, oh, zaboravite.”
"Što?"
"Misli da sam prebliska s Melly i da se zato toliko uzrujala kad ju je Amanda zadirkivala
na ručku ili kad smo zajedno u razredu. Kaže da je Melly preosjetljiva i da ne bih to trebala
poticati.”
Rose se ukočila. "To je svaljivanje krivnje na žrtvu. Ono što je Amanda učinila bilo je baš
okrutno, a ti čak i nisi bila tamo.”
"I ja to mislim, ali ne slažu se svi s time.” Kristen je ponovno obrisala nos. "Svi pričaju o
tome. Svatko ima mišljenje o tome zbog onoga što se dogodilo.”
"Zbog onoga što se dogodilo? Misliš na to što sam izvukla Melly iz zgrade, a ne
Amandu?”
"Zaboravite, nisam to trebala spominjati.” Kristen je zakolutala očima. "Bože, stvarno ne
znam začepiti.”
"Kristen, bez obzira na to što si čula, želim da znaš da sam mislila da je Amanda otišla
van. Odvela sam nju i Emily do vrata hodnika prije nego što sam se vratila po Melly i mislila sam
da će ona nastaviti..
"Čekajte, stanite.” Kristen je podignula ruke. "Ne optužujem vas ni za što i poznajem vas.
Znam da ne biste tek tako ostavili Amandu u zapaljenoj školi. Ako ste pokušali odvesti Amandu i
druge van i zatim se vratili po Melly, nitko vas ne može kriviti. Ja vas ne krivim. Niste mogli
ostaviti Melly." Kristen je trepnula. "To je ludost! Bili ste u užasnom položaju. Učinili ste
najbolje što ste mogli.”
Rose je prožela zahvalnost. "Oni misle da sam izabrala Melly umjesto Amande, ali nije
bilo tako.”
"Ne dopustite da vas dira to što govore. Nitko ne zna prave činjenice i čula sam da je
Emily traumatizirana. Eileen možda izgubi Amandu i to je tako užasno da je posve luda. Svi su
ludi! Ona, gospođa Nuru, gospodin Rodriguez, svi. Ne znate ni pola priče. Moja bi majka rekla
da smo ‘skršeni’. Ja sam ‘skršena’, baš kao i vi.” Kristen je podignula pogled, a umorne su joj oči
blistale. "Jeste li rekli Melly za Amandu i ostale?”
"Još nisam.” Rose nije htjela žuriti s tim razgovorom. "Radije bih je prije odvela kući da
dođe malo ksebi.”
"Dobro. Rado ću doći kad joj kažete. Nazovite me kad god poželite. Imate moj broj
mobitela. Mislim da je u mojem mejlu za vas.”
"Hvala”, rekla je Rose zahvalno. "Razgovarat ću s Leom da vidim što on misli.”
"U školi ćemo imati savjetnike koji će pomoći da lakše prebrodimo traumu. Gospođa
Nuru već je to prošla i kaže da savjetnici doista pomažu. U svoje je vrijeme izgubila tri učenika.
Jedan je umro od leukemije, jedan od raka kostiju, a jedan je poginuo u sudaru s pijanim
vozačem.”
Rose je bila šokirana. Leukemija. Rak. Prometna nesreća. Sada i Amanda. U usporedbi s
time crveni je madež izgledao posve bezazleno. Osjećala je da joj suze naviru na oči, no brzo ih
je zaustavila. Barem je njezino dijete živo. "Kvragu, kako nastaviti kad nadživiš svoje dijete?”
upitala je Rose, napola samu sebe.
Mamice!
"Ne pitajte mene, ja imam oba roditelja, a jedino mi je dijete mačka.” Kristen je nešto
odvratilo pozornost pa je pogledala niz hodnik, a i Rose se okrenula i ugledala
gospodina Rodrigueza kako korača prema njima. Trideset je godina bio učitelj prije nego što je
postao školski ravnatelj i bio je u pedesetim godinama, iako ne baš u najboljoj formi. Visok
gotovo dva metra i zdepaste građe, izgledao je kao omiljeni stric u plavoj polo majici koja
je prekrivala trbuh ovješen preko sivih hlača odijela.
"Rose.” Gospodin Rodriguez se nasmiješio kad je došao do nje, ali mu se u smeđim
očima vidjela napetost. Prošao je prstima kroz kratku, tamnu kosu. "Žao mi je zbog svega što se
dogodilo i žao mi je što mi je trebalo tako dugo da dođem do vas. Kako je Melly? Čujem da se
dobro oporavlja.”
"Da, hvala vam. Nadamo se da će sutra ići kući.”
"Odlično.” Čelo gospodina Rodrigueza opustilo se od olakšanja. "Gdje je Leo?”
"Kod kuće s Johnom, našim sinom.”
"Jasno. Stvarno dobar tip. Presretan sam što ste spasili Melly. Postupili ste kao prava
junakinja.”
Rose je pocrvenjela. "Žao mi je samo što nisam mogla spasiti i Amandu. Odvela sam nju i
Emily do hodnika koji je vodio prema igralištu.”
"Ne sumnjam u to.” Gospodin Rodriguez jako se namrštio i tamne su mu se obrve spojile
kao nagomilani oblaci. "Upravo sam bio gore. Trebali biste znati da je Amanda dobila posljednju
pomast.”
"Kristen mi je rekla. Žao mi je.”
"Stvarno tragično.” Gospodin Rodriguez je uzdahnuo. "Nasreću, Eileen ima podršku i
obitelj će joj pomoći da prebrodi sve što je čeka, kad dođe vrijeme za to.”
"Ne mogu zamisliti kako je izgubiti dijete.”
"Ni ja. Kćeri su mi sav život. Imao sam različitih izazova u karijeri, ali nikad nešto poput
ovoga. Eileen će zbog svojih dječaka morati nastaviti sa životom.” Gospodin Rodriguez je
kimnuo, kao da sam sebe hrabri. "Uvidjet ćete da život u ovako maloj zajednici ima stvarnih
prednosti. U Reesburghu se svi podržavamo. Većina ovdašnjih ljudi poznaje male
Gigotove otkad su se rodili i kad opet otvorimo školu u ponedjeljak, vidjet ćete koliko
smo bliski.”
"Natrag u školu, tako brzo?” upitala je Rose iznenađeno.
"Rutina je najbolja stvar za učenike i škola im u teškim vremenima postaje konstanta u
životu. Jest ćemo u učionicama dok se kantina ne očisti i postavit ćemo ogradu od iverica tako da
se ne vide ruševine. U ponedjeljak ćemo imati pola nastave i u podne ćemo poslati učenike
kućama.” Gospodin Rodriguez zabio je ruke u džepove, zvekećući novčićima. "Zamolili smo
roditelje da djecu dovezu automobilima, a ujutro ćemo održati posebnu komemoraciju za
Marylou, Serenu i Ellen.”
"Kad su sprovodi?” Rose se osjećala kao da zaostaje i pokušava pohvatati sve konce.
"U nedjelju navečer će se kod Fiorea održati bdijenje, a privatni sprovodi zakazani su za
ponedjeljak. Tijekom sljedeća dva tjedna u auditoriju će biti psiholozi za pomoć i savjetovanje.
Ozdravljenje može početi odmah.”
"Čini se brzo, zar ne?”
"Neka Mclly ostane kod kuće ako vam je draže. Nije nikakav problem ako izostane s
nastave, ali ipak je pošaljite u školu čim bude dovoljno dobro. Trebamo je asimilirati u školsku
zajednicu i ja ću paziti na nju, baš kao i drugo osoblje.” Gospodin Rodriguez okrenuo se prema
Kristen. "Vi imate poseban odnos s Melly, je li tako?”
"Da, ja ću se pobrinuti za nju.”
Gospodin Rodriguez ponovno se okrenuo prema Rose. "Molim vas, nemojte misliti da
sam bešćutan. Državni je zakon takav da, bez obzira na sve, moramo održati određeni
broj nastavnih dana. Ne možemo si priuštiti izgubljene dane za slučaj da ove zime padne
obilan snijeg kao lani.”
"Ali bio je strašan požar.” Rose se sjetila užasnog prizora u kantini.
"Možda se vama tako čini, ali zapravo je bio prilično ograničen. Oštećeni su samo
kantina, nastavnički salon i hodnik, a svi će do završetka obnove biti zatvoreni.”
"A šteta od vode? Uključile su se prskalice.”
 "Sustav prskalica je zoniran. Prskalice su se uključile samo na mjestima gdje je bilo
vatre.” Gospodin Rodriguez se uspravio i držanje mu je postalo službeno. "Jučer sam
proveo cijelo popodne s okružnim vatrogasnim rukovoditeljima, vatrogasnim
načelnikom, državnom policijom i okružnim nadzornicima. Čak nas je posjetio i FBI. Pravi
komandni centar za tragediju takvog opsega.”
"Moja sućut.”
"Hvala vam.” Gospodin Rodriguez napućio je tanke usne. "Vatrogasci su već proglasili
ostatak zgrade građevinski ispravnim, a nadamo se da ćemo kantinu obnoviti do kraja veljače.”
"Nadajmo se da će ovaj put bolje spojiti žice.”
"Molim?” namrštio se gospodin Rodriguez. "Zašto to kažete, Rose?”
Rose je trepnula. "Čula sam da su električne instalacije bile loše postavljene, možda nešto
s građevinskog popisa nije bilo obavljeno.”
"Gdje ste to čuli?”
Rose je oklijevala, požalivši što je išta spomenula, ali Kristen se ubacila. "Ja sam joj
rekla.”
Gospodin Rodriguez se tvrda pogleda okrenuo prema učiteljici. "Kristen, ovo je teška
situacija, tri osobe su poginule i ne bi smjelo biti ispraznih nagađanja o njezinu uzroku, posebice
od strane mojeg osoblja. Uzrok eksplozije i požara još nije utvrđen.”
Rose je dodala: "Ja sam je pitala. Nije nagađala.”
"Svejedno.” Gospodin Rodriguez upro je pogled u Kristen, zatim se prebacio na Rose,
neznatno opustivši čelo. "Pravnici su nam savjetovali da ni s kim ne raspravljamo o potankostima
tragedije. Tri su obitelji ožalošćene i dvoje je djece u bolnici, čak i Melly, što znači da moramo
zadržati hladnu glavu i nastaviti s radom.” Gospodin Rodriguez ispravio je ramena. "Rose, ovog
ću vikenda imati mnogo posla. Volio bih pozdraviti Melly, ako je to u redu, i onda idemo.
Kristen, vi ćete sa mnom, molim vas.”
"Svakako.” Kristen je nervozno kimnula glavom, a Rose sve to nije mogla obraditi
dovoljno brzo. Svi su razgovarali s pravnicima. Amanda je umirala na katu. Škola će se otvoriti
odmah poslije vikenda. Toliko je toga trebalo probaviti, a Melly će biti još teže.
"Dobro, idemo vidjeti Melly”, rekla je Rose, trudeći se da ostane mirna, i povela ih prema
vratima ali, kad su ih otvorili, Melly je čvrsto spavala.
Gospodin Rodriguez ju je pogledao s iskrom u oku. "Ovo se obično dogodi nakon što
počnem pričati”, rekao je, škrto se osmjehujući.
15

"Sigurno nisi žedna”, upitala je Rose Melly, smjestivši se na rub njezina bolničkog
kreveta kad su ostale same. Bila je utučena viješću da su Amandi dali posljednju pomast, ali je to
sakrila od Melly koja je samo kratko odrijemala i već se probudila.
"Ne."
"Nećeš vode?”
"Malo sam popila.” Melly je noktom s ispucalim ružičastim lakom dotaknula cijev s
kisikom ispod nosnica. "Je li gospođica Canton otišla kući?”
"Da. Rekla mi je da te pozdravim. Gospodin Rodriguez te također došao vidjeti, ali si
spavala pa te nismo budili.”
"Možda zato što je bolesna. Zato nije bila u školi.” Melly je pustila cijev s kisikom. "Imaš
li moj Nintendo?”
"Ne. U torbi je koja mi je ostala u Leovu autu skupa s knjigom. Žao mi je. Nemam ni svoj
laptop.”
"U redu je. Nedostaju mi prijatelji iz Pingvinskog kluba. Uvijek pričamo subotom ujutro.”
"Znam.” Rose je ograničila Mellyno vrijeme na Pingvinskom klubu, sigurnoj internetskoj
adresi za djecu, premda je za dijete nesigurno zbog svojeg izgleda ta adresa bila prava blagodat.
"Možemo li gledati televiziju? Sad su crtici.”
"Bolje ne.” Rose nije htjela riskirati da se u nekoj stanci za vijesti pojave novosti o požaru
u školi, posebice o poginulima.
"Što onda da radimo?”
"Mogu skoknuti dolje do trgovine i vidjeti imaju li neke časopise, pa ih možemo čitati
zajedno.”
Melly se razvedrila. "Imaju li Teen People? To je najdraži časopis moje prijateljice.”
"Koje prijateljice?”
"Jedne iz Pingvinskog kluba. Ona voli sve takve časopise. Sviđa joj se i Harry Potter, ali
pročitala je samo Odaju tajni!'“Oke], idem onda po njega.” Rose je odgurnula noćni stolići ustala
baš u trenutku kad su se otvorila vrata. Na njima se pojavio Leo s usnulim Johnom na ramenu, u
žutom odijelcu i umotan u bijelu dekicu. Bilo joj je čudno što je Leo odjeven za posao, u bijeloj
oksfordskoj košulji, smeđim hlačama i mokasinkama kakve američki odvjetnici nose subotom.
"Bok, dečki! Da vidim mog anđela Johnnieja.” Rose je ustala i uzela usnulo dijete u
naručje. John je bio velik za svoju dob, ugodno topao naramak koji joj je položio glavu na rame.
Bila je sretna što ga vidi, čak i ako nije bila najbolja ideja dovesti bolesno dijete u bolnicu.
Pogladila mu je mala leđa umotana u meku dekicu, privijajući ga k sebi, a s obzirom na sve što se
događalo s Amandom, osjećala je da više prima nego da je utjehu.
"Hej, djevojke!” Leo je spustio torbu s pelenama na stolac kraj vrata i otišao do Melly.
"Kako je moj melba prepečenac?” "Leo!” Melly je kleknula na krevetu i raširila ruke, a Leo ju je
zagrlio medvjeđim zagrljajem, i na kraju zagrljaja progunđao kao što je uvijek radio.
"Presretan sam što te vidim, malena.”
"Leo, imam kisik.”
"Izvrsno.” Leo se nasmijao. "Volim kisik.”
Rose ih je gledala, razmišljajući kako je sretna što Melly toliko voli svog očuha, bez
obzira na to zove li ga tata ili ne. Njezina je obitelj napokon bila potpuna, čak i ako to nije bilo
na način koji je planirala. Iznenada je osjetila grižnju savjesti zbog svoje sreće jer je znala da
na katu iznad njih vlada neopisiva tuga. Prišla je i impulzivno poljubila Leov obraz, nanjušivši
njegov pikantan losion poslije brijanja, također neuobičajen za subotu. "Zašto tako lijepo
mirišeš?”
"Jer sam seksi zvijer?” Leo se zločesto nasmiješio, ali mu je Rose u očima vidjela treptaj
žaljenja.
"Ne ideš valjda na posao?”
"Moram, srce.” Leove su smeđe oči susrele njezine i sad je u njima mogla jasno pročitati
što osjeća. "Moram pripremiti parnicu za tvrtku Vrijednosnice Granger. Strašno mi je žao, draga,
ali ne mogu to izbjeći. Bili smo deseti u redu za suđenje, no sve je sređeno i u ponedjeljak
moramo na sud. Prije jedan sat nazvao me sudski službenik.”
"U subotu?”
"Da. Događa se. Suci si ne mogu priuštiti rupe u rasporedima.”
"Ali što ćemo s Johnom? Neće mu dopustiti da ostane ovdje preko noći, a ako shvate da je
bolestan, izbacit će me.”
"Nisam mogao dobiti dadilju.” Leo je zatresao glavom. "Ljubavi, vjeruj mi, naravno da
bih izbjegao ovo kad bih ikako mogao, ali ne mogu. Ruke su mi vezane. Znaš koliki je ovo
slučaj.”
"Znam.” Rose je znala, to je bila istina. Već je tri godine pričao o Vrijednosnicama
Granger. "Ali što je s Jamie, može li ga ona pričuvati?”
"Ne, ima posla. Čak sam nazvao rezervnu dadilju, ali ima ispite. Rekao sam joj da može
učiti kod nas, ali nije pristala. Pitao sam i našu susjedu, gospođu Burton. Ona ima planove
za izlazak i nitko mi više nije pao na pamet. Ispucao sam sve opcije.” "A dadilja iz
starog susjedstva. Sandy?”
"Ne javlja se na telefon.” Leo je slegnuo ramenima. "Poveo bih ga sa sobom u ured, ali
svjedoci će doletjeti iz Denvera i moramo raditi punom parom. Radit ću cijeli vikend, a sljedeći
će tjedan biti paklen.”
"Čovječe.” Rose je opet imala onaj osjećaj Petra i Pavla, rastrgana između dvoje djece.
Nije htjela ići kući s Johnom i ostaviti Melly samu u bolnici. "Ako ništa drugo, barem nije
više vruć kao prije. Nema temperaturu?”
"Nema, ali za svaki sam slučaj spakirao paracetamol i amoksicilin. Nahranio sam kujicu i
ostavio pseća vrata otvorena.” "Leo, Leo”, pozvala je Melly iz kreveta. "Gospođica Canton mi je
dala Hermionin štapić!”
"Daj da ga vidim.”
"Doduše, zaboravila sam čaroliju kojom štrca vodu. Oh, čekaj. Aguamenti!" Melly je
zgrabila štapić, zamahnula njime po zraku i Leo se izmaknuo.
"Cool. Daj da pokušam. Ja ne govorim jezikom Harryja Pottera.” Uzeo je štapić i
zamahnuo njime. "Bibiti, bobiti, bu! Što je čarolija za dadilju?”
Melly je nabrala čelo. "Leo, mama kaže da ne mogu gledati Carly?"
"To je rekla? Baš je zločesta.” Leo se okrenuo k Rose, mašući štapićem. "Natjerajmo je
da se predomisli. Presto!"
"Bez televizije.” Rose ga je značajno pogledala, ali je Leo frknuo nosom.
"Ma, daj, neće vidjeti ništa loše na Nickelodeonu.”
"Što loše?” upitala je Melly i Leo se prenuo na njezino pitanje.
"Ništa.”
"Dođi malo van sa mnom, Merline.” Rose je otišla do vrata s Johnom, onda se okrenula k
Melly. "Dušo, ostani u krevetu. Idemo na trenutak u hodnik da porazgovaramo.”
"Ćaos, baos!” Leo je poljubio Melly i vratio joj štapić, a Rose ga je odvela u hodnik do
prozorske niše, strepeći pred zadatkom koji ju je čekao. Osjećala je strašnu težinu u srcu.
Naslonila se na dasku tako da joj je klima uređaj hladio leđa.
"Leo, dobila sam strašne vijesti o Amandi. Dali su joj posljednju pomast. Već bi mogla
biti.. ” Rose nije mogla završiti rečenicu, a sudeći po izrazu Leova lica, nije ni trebala. Čelo mu
se naboralo i zadrhtao je.
"Ah, ne.” Zagrlio je nju i Johna, privivši ih k sebi i trljajući joj leđa. "Strašno, baš strašno.
Jadno dijete.”
"Znam. Užasno mi je žao zbog nje i zbog Eileen. Kad bismo barem mogli nešto učiniti.”
"Ne možemo.”
"Siguran si?”
"Naravno.” Leo ju je pustio, škiljeći na sunčevoj svjetlosti. "Ništa ne možemo učiniti.”
"Barem im reći da mislimo na njih.”
"Od toga bi se ti osjećala bolje, ali ne i oni. Ti si posljednja osoba od koje bi to sada htjeli
čuti.”
Rose je osjetila žalac boli jer je znala da je to istina.
"Usto, što god rekla poslije može izgledati kao priznanje krivnje.” Leo se namrštio. "Pusti
to. Možeš li to pustiti?”
Za Rose to nije bila ništa novo. Nikad nije mogla ništa pustiti. Čak nije ni znala što znači
pustiti.
"Slušaj.” Leo joj je protrljao ruke i John se promeškoljio, ali još je spavao. "Danas me već
zvala gomila novinara, a neki su ostavljali poruke i na poslu. Moramo biti pametni. Jasno mi je
da ovo suđenje dolazi u najgore vrijeme, ali stvar je izvan moje moći.”
"Ne možeš dobiti odgodu od suca? Dijete ti je u bolnici.” "Melly sutra dolazi kući, zar
ne?” "Da, oko podneva.”
"Onda ne.” Leo ju je brzo poljubio u obraz. "Moram ići. Večeras uzmi Johna i pođi kući.”
"Nemam auto.”
"Imaš. Parkirao sam tvoj auto ispred bolnice.”
"Hvala. Kako si to izveo?”
"Taksijem. Slušaj, Melly će večeras biti dobro. Stavio sam joj novu knjigu u torbu s
pelenama i Nintendo. Možeš je nazvati svaki sat. I ja ću je zvati budem li mogao.”
"Leo, ne.” Rose je bila zbunjena. Tutnjalo joj je u glavi. "Ne mogu otići kući i ostaviti je
samu. Upravo je preživjela golemu traumu.”
"Onda pođi kući dok jedna dadilja ne bude slobodna i možda ćeš se moći vratiti.”
"Ne želim je ostaviti samu. Mogla je umrijeti. Amanda umire. To se stvarno događa i to je
važno.” Rose je osjećala da postaje sve razdraženija. Sjetila se plišanih medvjedića iz kola hitne
pomoći. "Ova su djeca stvarna, a ne paketi koje možeš tek tako ostaviti. Oni žive i umiru.”
Leo je trepnuo. "Znam.”
"Melly se uvijek prilagođava Johnu. Nikad nije obratno.” Leo se zbunjeno namrštio.
"Zato što je on još beba.”
"Ili zato što je tvoja beba?”
"Molim?” Leo je šokirano zinuo. "Jesi li poludjela?” Mamice!
Rose je trepnula. Možda je i bila luda. Pomalo se osjećala tako. Bila je odgovorna za smrt
djeteta. Nije mogla vratiti vrijeme. Ništa nije mogla promijeniti. Bilo je prekasno da
donese drukčiju odluku. Vrijeme nije bilo na njezinoj strani, nikad nije bilo. Vrijeme nije marilo
za djecu, život ili smrt. Samo je otkucavalo, prolazeći, uvijek naprijed, uvijek dalje.
"Ro, nije riječ o izboru između Melly i Johna ili između Melly i Amande. Znam da si
zbunjena, ali moraš ostati pribrana.” Leo joj je dodirnuo ruku i John se pomaknuo, a iz nosa su
mu izvirili mjehurići. "Jednako volim oba djeteta i ti to znaš. U ovom času jedina obitelj koja je
važna je naša. Ne njihova nego naša. Ti, ja, Melly i John. Čak i Googie. To je obitelj koja mi
znači sve.”
"Zato ideš na posao?”
"Molim?"
"Čuo si me.” Rose je znala da nema pravo već u trenutku kad su joj riječi pobjegle s
usana. Kao da je sama sebi kopala jamu i nije znala zašto, ali nije se mogla zaustaviti.
Leove su se oči zbunjeno raširile. Zatvorio je usta, napućio usne i jasno je vidjela da ne
želi reći ništa što bi mogao požaliti. Bez riječi se okrenuo i otišao u bolničku sobu gdje je
znala da će namjestiti sretno lice i poljubiti Melly za oproštaj.
Rose je ostala skamenjena na sunčevoj svjetlosti, a kad je Leo izišao iz Mellyne sobe, nije
se ispričala niti ga je pokušala zaustaviti.
Pustila ga je da ode niz hodnik. Dalje od nje.
16

Rose je počela hodati i ljuljuškati Johna koji se nezadovoljno vrpoljio. Prespavao je

većinu popodneva, ali je sad druga doza paracetamola polako gubila učinak i sigurno je
bio gladan. Ponovno mu je stavila dudu u usta i pjevala O, Suzanu, pjesmu koju je najbolje
znala, ali bez uspjeha. Nije znala što se događa s Amandom i osjećala se odrezano od svijeta,
napeto i nemirno.
John je zajecao i Melly je podignula pogled s knjige Bard Beetle. "Mama, što mu je?”
"Ne znam. Možda ga boli uho.”
"Zašto ne kažemo liječniku?”
"Svi su zauzeti, a on nije njihov pacijent.”
"Zašto ne?”
"To se tako ne radi.”
‘"Ne plači zbog mene.’” Rose mu je pjevala i njihala se, ali John nije prestajao plakati.
Otišla je s njim do prozora, no čak mu ni drveće i sunce na zalazu nisu privukli
pozornost. Morala ga je smiriti prije nego što medicinske sestre ispred Mellyne sobe otkriju
njihovu zabavu u pidžamama. Brzo se vratila do kreveta. "Melly?”
"Da?” Dignula je pogled s knjige, savjesno pritisnuvši cijev s kisikom na lice.
"Idem u prizemlje po hranu. Odmah ću se vratiti, može?” "Okej.”
"Ako išta zatrebaš, uvijek se možeš obratiti medicinskoj sestri.” Rose je uzela torbicu i
prebacila je preko ramena, pa dohvatila daljinski upravljač i gurnula ga ispod Johna. Obrisala mu
je nos rukavom i izišla iz sobe. Za pultom su sjedili starija medicinska sestra i mladi stažist i Rose
im se nasmiješila kad su pogledali prema njoj. "Idemo po hranu, a moja kći Melly će biti sama.
Možete li je držati na oku?”
"Svakako”, odgovorila je medicinska sestra. "Brže je pođete li stubištem. Kamina je
desno, na kraju stubišta, u prizemlju.”
"Hvala.”
Iznenada je John zaplakao na što se stažist trgnuo. "Da nije neki problem s plućima?”
Rose je odglumila smijeh i zaželjela mu da postane roditelj, zatim se uputila niz hodnik prema
stubištu. Posjetitelji i bolničari okretali su se za njom, a kad je prošla kroz vrata na stubište i
okolina se promijenila, John je naglo ušutio. Duboko je uzdahnuo, prsa su mu se
dizala i spuštala, a on se ogledao u djetinjem čuđenju. Vrh nosa bio mu je crven, obrazi
ružičasti i bucmasti, a kovrčava smeđa kosa vlažna od znoja. Smeđe su mu oči sjale od suza, ali
bile su oble i živahne, kao Leove.
Je li zato što je tvoja beba?
"Bit će sve dobro, medeni.” Protrljala mu je leđa između sićušnih lopatica, a dekica mu je
pod njezinim dlanom bila topla i zgužvana. "U redu je, srce. Sve je u redu.”
John joj se nasmiješio i Rose je osjetila kako joj se srce ispunjava ljubavlju. Poljubila ga
je i spustila se stubama u prizemlje, privijajući ga na prsa. Obožavala je Johna i obožavala je Lea
i užasno se osjećala jer mu je rekla da jedno dijete voli više od drugog. Ne samo da je to što mu je
rekla bilo strašno nego nije bilo ni istina. Nije znala što joj je bilo da mu to kaže.
Mamice!
Zastala je na stubištu, izvukla BlackBerry iz džepa i odabrala ikonu za pozive. Nije
mislila da će omesti koji srčani monitor ako nazove odande, ali na ekranu je vidjela samo jednu
crtu jačine signala. Prstom je odabrala SMS, napisala ŽAO MI JE VOLIM TE i pritisnula
POŠALJI. Ali, zbog slabe baterije ili zbog slabog signala, poruka se nije poslala.
 Stigla je u prizemlje, otvorila vrata i ušla u jarko rasvijetljeno, blistavo predvorje. Bila je
mirna subotnja večer s malo posjetitelja, što joj je odgovaralo. Prošla je kraj znaka za kantinu i
slijedila ga uz brončane ploče s popisima najvećih donatora i korporativnih sponzora, znajući da
je sve bliže kantini zahvaljujući ugodnim mirisima prženog sira i juhe od rajčica. Nastavila je
hodati i hodnik je skrenuo do bolničke kantine nazvane SPILJA gdje su salame od kaširanog
papira i kopije koluta sira visjeli iznad police od nehrđajućeg čelika s pladnjevima i priborom za
jelo. Uzela je crveni plastični pladanj i stala u red iza muškarca i žene, jednom rukom gurajući
pladanj, a drugom držeći Johna, poljubivši ga u obraz.
"Da vidimo što imaju, može? Hot dog, prženi sir, makaroni sa sirom.” Rose je stalno
pričala s Johnom kao da je narator njihova svakidašnjeg života. Nije znala zašto to radi, ali isto je
prije radila i s Melly i znala je da on shvaća bit. Znanost je podcjenjivala sposobnosti male djece i
to je znala svaka majka.
"Johnnie, pogledaj tu divotu od hrane.” Rose je bacila pogled na vruće sendviče umotane
u aluminijsku foliju i izabrala dva tostirana sendviča sa sirom, nadajući se da će za Melly naći
nešto što joj neće nadražiti grlo. John je počeo sretno mahati ručicama gore-dolje, kao i uvijek
kad bi bio gladan, što je privuklo pozornost zaposlenice u kantini na čijoj je znački s imenom
pisalo DORIS.
"Kako zgodan mališan!” Doris je prišla s pladnjem umotanih hamburgera koji su, onako
plosnati i srebrnasti, izgledali kao leteći tanjuri. "Je li dobra beba?”
"Najbolja. Nikakvih problema s njime.” Rose se sjetila radnica iz školske kantine koje su
poginule u eksploziji, no brzo je odagnala tu misao. Uzela je jedan prženi krumpirić iz vrećice i
ponudila ga Johnu, a on je savio prstiće oko njega i stisnuo ga prije nego što ga je strpao u usta.
"Sviđa mu se kako kuham.” Doris se nasmiješila.
"Doista mu se sviđa.” Rose je nastavila uz vitrine, tražeći pizzu. Muškarac pred njom
otišao je naprijed do aparata za kavu, pa se našla iza starije žene s kratkim,
čeličnosivim konjskim repom koja je škiljeći proučavala lonce s juhom, a duboke su joj bore na
licu bile osvijetljene svjetlima u vitrinama.
"Oprostite, možete li mi ovo pročitati, dušo”, obratila joj se starija žena namrštena lica.
"Zaboravila sam naočale za čitanje. Piše li tu povrće'?”
"Da, to je vegetarijanska juha od povrća.”
"Hvala vam.” Žena se nasmiješila i upale su joj se oči razvedrile kad je ugledala Johna.
"Dragi Bože, beba! Baš mi nedostaju ti dani! Preslatka je.”
"Hvala.” Rose je nije ispravila, a Doris je pokušavala privući pozornost starije žene.
"Gospođo, želite li juhu?”
"Da, molim, samo jednu. Od povrća. Malu zdjelicu.”
"A želite i hamburgere. Svih osam?”
"Da, moram nahraniti mnogo ljudi.”
"Blago vama”, rekla je Rose, pokušavajući otići. Toplinske su svjetiljke krvavocrvenom
svjetlošću obasjavale komade pizze u trokutima od kartona, a do njih su bile staklene police sa
želeom od trešanja i čokoladnim pudingom koje je stavila na pladanj za Melly.
"Poslali su me po hranu. I, naravno, ja plaćam. Ja uvijek plaćam.” Starija se žena
zahihotala, a Rose je iz bačve s ledom uzela tri boce vode.
"To je lijepo od vas”, rekla je iz pristojnosti.
"Moja je pranećakinja u lošem stanju”, nastavila je starija žena obraćajući se Doris koja je
upravo stavljala hamburgere u veliku papirnatu vrećicu. "Teško je ozlijeđena u školskom
požaru.”
Rose se ukočila. Žena je sigurno govorila o Amandi. Prava slučajnost da se našla u redu
za hranu upravo iza nje, ali možda to i nije bilo tako čudno. Memorijalna bolnica Reesburgh bila
je mala bolnica u malome gradu. To je značilo da je Amanda još živa. Srce joj je brže zakucalo i
željela je čuti više. Dodala je Johnu još jedan krumpirić da bude miran i nastavila prisluškivati.
"Žao mi je.” Doris je ubacila paketiće s kečapom u vrećicu. "Vidjela sam na vijestima.
Prekinuli su program baš usred moje emisije.”
Rose je oborila glavu. Željela je informacije, ali nije htjela da je prepoznaju.
Starija je žena opet progovorila: "Liječnici su mislili da će jutros preminuti, ali dokazala
im je da nemaju pravo. Pravi vlakić smrti, gore-dolje, dolje-gore, i tako cijeli dan i noć.” "Zbilja
mi je žao.” Doris se namrštila. "Pomolit ću se za nju.”
"Hvala vam. Kad smo čuli za nesreću, dovezli smo se čak iz Pittsburgha. Ne puštaju nas u
sobu da je vidimo više od petnaest minuta svaki sat.”
"Pravila su pravila.” Doris je dodala vrećicu blagajnici, pa se okrenula prema Rose.
"Želite li možda prvi, gospođice? Imate dijete, a ova gospođa ima veliku narudžbu za večeru.”
"Da, hvala vam, trebala bih požuriti.” Rose je krenula prema blagajnici, pognute glave, ali
je i dalje mogla čuti razgovor.
"Vjerujem u moć molitve”, govorila je starija žena. "Molim se svaki dan. Još otkad mi je
preminuo muž, molitva mi donosi mir i spokoj. Ako mene pitate, ostatku moje obitelji koristila bi
dobra stara religija. Nećak mi je odvjetnik i bez prestanka je bijesan. I sad je gore, bijesno urla i
govori ludosti. Teško je vjerovati da je odgojen kao kršćanin.”
"Znam na što mislite.” Doris je u vrećicu ubacila i nekoliko ubrusa.
"Želi tužiti školu i koga god stigne. Stalno govori, ‘Glave će padati!’"
O, ne. Rose je izvadila novčanik iz torbice, ali je blagajnica usporeno kuckala po blagajni
kao da ima sve vrijeme svijeta. Druga radnica kantine, tetovirana tinejdžerka, prišla je i pomogla
starijoj ženi. Rose je oborila glavu i blagajnica je utrpala hranu u vrećicu, stavljajući poklopce za
žele i puding, dok je uređaj zbrajao ukupnu svotu.
"To je 18,36 dolara”, rekla je napokon blagajnica.
"Zadržite sitniš.” Rose je ostavila novčanicu od dvadeset dolara, zgrabila vrećicu s
hranom i požurila iz kantine. Uzburkanih misli izišla je u hodnik. Željela je nazvati Lea i reći mu
da je imao pravo. Svi su angažirali odvjetnike. Amandina obitelj, školski okrug i tko zna tko još.
Izvadila je mobitel iz džepa, žonglirajući s Johnom, torbicom, daljinskim upravljačem i
vrećicom s hranom. Pogledala je na ekran, ah još uvijek je bila samo jedna crta jačine signala, pa
je krenula prema ulazu u bolnicu, misleći da će vani signal biti bolji. Ali kad je pogledala kroz
staklena vrata, stala je kao ukopana.
Gomila reportera zakrčila je prilaz ispred bolnice, pili su sokove i pušili okruženi svojim
isključenim kamerama i mikrofonima. Bez razmišljanje se okrenula i otišla natrag prema stubištu.
17

Rose je ležala kraj Melly na njezinu krevetu, a John joj je tiho hrkao na grudima nakon
što je zaspao od paracetamola i ugljikohidrata. Na TV-u je bio uključen kanal Nickelodeon,
a jarke boje crtica treperile su sobom koja je tonula u mrak. Pogledala je na ručni sat. Bilo
je 20:15. Baterija mobitela se ispraznila, a Leo je nije nazvao na telefon u sobu. Nazvala ga je
i ostavila poruku, pa je nazvala svaku dadilju koje se mogla sjetiti. Bez uspjeha. Nije se
mogla vječno skrivati u Mellynoj sobi kad prođe vrijeme za posjete.
Rose se okrenula prema Melly koja je gledala televiziju. "Mel? Imamo problem i treba mi
tvoja pomoć.”
"Što je?” Melly je podignula pogled. Duga joj je kosa bila rasuta po jastuku, a oči su joj
izgledale umorno.
"Ne mogu ostati još dugo s Johnom, a Leo ga ne može uzeti i možda ću večeras morati
prespavati kod kuće.”
Melly se namrštila. "Idem li i ja?”
"Ne, ti ćeš ostati ovdje. Pronađem li dadilju, vratit ću se večeras, ali ako ne nađem nikoga,
doći ću ujutro. Večeras moraš biti sama, kao velika djevojčica, ali mislim da će ti biti dobro.
Ne brinem se.” Rose bi uvijek rekla da se ne brine kad bi se brinula, što je bilo tipično roditeljski.
"Bit ću ovdje sama?”
"Nećeš biti sama. Ispred vrata su medicinske sestre i liječnici. Cijelu noć dežuraju za
pultom. Možemo otići da ih vidiš.” "Ne želim.”
"Dobro, prije nego što odem reći ću im da te dođu pogledati. To im je posao, da
provjeravaju kako su pacijenti.”
"Zašto ne mogu ići kući s tobom?”
"Moći ćeš sutra, ali ne danas. Žele te držati na oku, da budu sigurni da u krvi imaš
dovoljno kisika.”
"Ali bila sam dobra, mama. Stalno sam ga držala.” Melly je povrijeđeno dotaknula cijev s
kisikom.
"Da, znam da jesi, ali trebaš je držati cijelu noć, samo još večeras.”
"Zašto moraš otići?” Melly se uspravila na jastuku.
"Ne dopuštaju bebama da ostanu u bolnici, a ne mogu dobiti dadilju. Čula si me na
telefonu. Imam problem i doista ćeš mi pomoći ostaneš li ovdje sama.” Rose se prebacila na
podmićivanje. "Možeš gledati televiziju koliko hoćeš, ali samo Nickelodeon.”
"Stvarno?” Melly se razvedrila u trenutku kad su se otvorila vrata i u sobu je s ušla
nasmiješena medicinska sestra.
"Zdravo, dame”, veselo je rekla. Bila je mlada brineta, zdepasta i širokog osmijeha.
Ružičasta bolnička odora koju je nosila imala je uzorak sa psićima, a na stetoskop joj
je ljepljivom vrpcom bila pričvršćena fotografija bijelog pudla. "Ja sam Rose, noćna
medicinska sestra.”
"Ha!” Melly se nasmijala i sjela na krevet. "Zovete se kao moja mama.”
"Tako je.” Rose se polako maknula s kreveta, držeći u naručju usnulog Johna. "I ja sam
Rose. I obje smo ljubiteljice pasa, je li tako?”
"Ta sam. Imam pudla koji se zove Bobo.”
Melly se razvedrila. "Mi imamo kavalirsku španijelku kralja Charlesa. Zovemo je
Princeza Google Cadiz McKenna Ingrassia.”
Medicinska se sestra nasmijala. "To je dugo ime.”
 "U našoj obitelji imamo mnogo imena. No zovemo je samo Googie jer ima velike okrugle
oči.”
"Zgodno!” Medicinska sestra je iz žičane košare na zidu izvadila tlakomjer. "Melly, sad
ću ti izmjeriti tlak. Znaš li kako to radi?”
"Da. Boli.”
"Ne kad ja to radim.” Medicinska sestra uhvatila je Mellynu nadlakticu i pogledala Rose.
"Žao mi je, ah noću ne možete ostati ovdje s bebom.”
"Znam, upravo odlazim.” Rose se nasmiješila da ohrabri Melly. "Baš sam govorila Melly
da ćete biti s druge strane vrata i da nema razloga za brigu. Rekla sam joj da smije ostati duže
budna i gledati noćni Nickelodeon.”
Medicinska sestra je kimnula, pažljivo omatajući manšetu tlakomjera. "Tako je, Melly.
Sigurno ćemo se zabaviti. Sviđa mi se tvoj lak za nokte. Volim ružičastu boju.”
"Znaš što?” Medicinska sestra čičkom je učvrstila manšetu. "Imam sličan lak u svojem
stolu, pa poslije možemo jedna drugoj lakirati nokte.”
"Jupi!” Melly se široko nasmiješila i podignula se na koljena. "Ja si znam sama lakirati
nokte.”
"Stvarno?” Medicinska sestra napuhala je manšetu za mjerenje tlaka. "Ti i ja ćemo se
dobro provesti.”
"Volite li puding?”
"Volim li puding? Vidiš li mi bokove?” Medicinska sestra se zahihotala i pogledala na
sat. "Obožavam kad je gnjecav, slastan i čokoladan.” Skinula je tlakomjer. "Gotovo. Odlično ti
ide, slatkice.”
Melly se iznenađeno nasmiješila. "Pa to uopće nije boljelo. Kako ste to izveli?”
"Ne smijem ti odati tajnu.”
Melly se sjajnih očiju okrenula prema Rose. "Mama, sad možeš otići.
"U redu, dobra ideja.” Rose je privinula Johna na grudi, ovlaš poljubila Melly u obraz,
stavila torbicu i torbu s pelenama na rame, a onda je ugledala daljinski upravljač na stolcu. Uzela
je i njega i stavila ga u torbu s pelenama, za svaki slučaj.
"U mojoj je školi bio požar”, rekla je Melly medicinskoj sestri.
"Znam, čula sam.”
"Mama me spasila.”
"Nevjerojatna je. A znaš li zašto?”
"Zašto?”
"Jer se zove Rose.” Medicinska joj je sestra namignula, a onda se okrenula prema Rose.
"Pozdrav, druga Rose!”
"Pozdrav i hvala!” Rose je otišla do vrata. "Srce, nazvat ću te na telefon za oko jedan sat.”
"Okej, mama!”
"Lijepo se zabavi! Volim te!” Rose je pohitala niz hodnik i spustila se stubama, hodajući
oprezno da ne probudi Johna. Izvadila je ključ automobila iz torbice, stisnula sina uz sebe,
spustila glavu i pojurila kroz vrata.
Glave su se počele okretati čim je stupila na pločnik i gomila je učas nahrupila prema
njoj. Bljesnuli su reflektori, snimatelji su podignuli kamere, a reporteri zgrabili
mikrofone. Gomilu je predvodila Tanya Robertson koja je gurnula mikrofon prema Rose.
"Gospođo McKenna, kako je Melly? Hoće li je sutra pustiti? Možemo li od vas dobiti
intervju? Recite samo riječ i sve ćemo dogovoriti!”
"Nemam komentara.” Rose je pogledom potražila svoj automobil, ali su je reflektori
zaslijepili. Metež je probudio Johna koji je briznuo u plač.
 Tanya je ustrajala, a pridružili su joj se i ostali reporteri. "Gospođo McKenna, imate li
komentara o stanju Amande Gigot?” "Jeste li oživljavali bilo koje dijete osim svojega?”
Rose je zamijetila svoj plavi Explorer na parkiralištu i potrčala prema njemu, stežući
uplakanu bebu na grudima.
"Je li istina da ste se žalili školskom osoblju na ponašanje Amande Gigot prema vašoj
kćeri?” "Jesu li obitelj Gigot ili njihov odvjetnik stupili u vezu s vama?”
Rose je daljinski otključala vrata automobila, pričvrstila Johna na njegovo sjedalo,
uskočila iza upravljača i pritisnula gas, ostavljajući njihova pitanja za sobom.
18

Već je pao mrak kad je Rose stigla kući i parkirala na kolnom prilazu. Mahnula je susjedu
iz kuće prekoputa koji je upravo iznosio smeće. Nije joj odmahnuo, premda je bila sigurna da ju
je vidio. Isključila je motor, izišla iz automobila, otišla do stražnjeg sjedala i podignula usnulog
Johna iz dječje sjedalice. Ustajali Cheeriosi ispali su na prilaz kad ga je podignula na rame,
zgrabila torbu s pelenama i zatvorila vrata. Hodala je pločnikom do kuće, zahvalna za mrak i noć
bez zvijezda koja ju je poput plašta skrivala od pogleda.
Koračala je pločnikom, zatim popločanom stazom do kuće, kolonijalne zgrade s četiri
spavaće sobe od moćnog sivog kamena, s polukružnim bijelim krovom koji je natkrivao ulaz.
Činilo joj se nemogućim da bi mogli izgubiti kuću, ali sve što se dogodilo od petka također se
činilo nemogućim. Iz torbice je izvukla ključ i ušla u kuću, probudivši Princezu Google, najgoreg
psa čuvara na svijetu.
Odložila je torbe na kauč i odmah otišla na kat s Johnom, hodajući vrlo oprezno da ga ne
probudi. Uključila je svjetiljku u hodniku, promijenila mu pelenu i polegla ga. Još je spavao,
raširenih ruku, stisnutih šaka i nogu raskrečenih kao u žabe. Iskrala se na prstima iz sobe i
spuštala se u prizemlje odakle je htjela nazvati dadilju kad je zazvonio telefon. Potrčala je do
telefona na zidu u kuhinji, a na ekranu je pisalo MEMORIJALNA BOLNICA REESBURGH.
Rose je u panici podignula slušalicu. "Da?”
"Mama?” Prepoznala je Mellyn glas.
"Dušo! Baš sam te namjeravala nazvati. Kako si?”
"Smjestili su jednu djevojčicu u moju sobu.”
"No, dobro.” Rose je trebala znati da je tako nešto moguće. "Događa se.”
"To je i Leo rekao. Nazvao me da me pozdravi.”
"Lijepo od njega.”
"Njezina mama spava kraj nje. S druge strane zavjese.”
Rose je čula buku u pozadini. "Kakav je to zvuk?” "Uključila je televiziju, baš glasno. Ne
mogu uopće čuti Nickelodeon. Ne znam kamo je medicinska sestra otišla i nismo si
lakirale nokte.”
Rose je mrzila pomisao da je Melly sama. "Pretpostavljam da ima posla. Vidiš li gumb...”
"Mama, na TV-u su rekli da je Amanda u bolnici. Rekli su njezino ime, Amanda Gigot. Je
li Amanda u bolnici?”
Oh, ne. "Da, u bolnici je.”
“Ovoj bolnici?”
"Da."
"Je li bolesna?”
"Da. Ozlijeđena je kao i ti, od dima.” Rose nije htjela lagati, ali nije joj mogla reći cijelu
istinu, barem ne dok je Melly sama. "Treba joj još kisika i paze na nju.”
"Ne želim da dođe u moju sobu, mama.”
"Neće.”
"Bolje da ne.” Melly je zvučala napeto. ‘Već je dijelim s ovom djevojčicom. Ne bih je
trebala dijeliti i s Amandom. Mama, mogu li doći kući?”
"Još ne.”
"Ah ne želim biti ovdje sama.”
Rose je osjetila grižnju savjesti. "Nazvat ću dadilje i vidjet ću mogu li naći nekoga da
ostane s Johnom, pa da se vratim u bolnicu. Dobro?”
 "Molim te, mama, dođi brzo.”
"Pokušat ću. Možeš li se dotad malo odmoriti?”
"Ne, TV je preglasan. Da si ti ovdje, ti bi im sigurno rekla da stišaju.” Melly je odlično
odglumila Rose u strogom izdanju.
"Provjerit ću mogu li učiniti nešto u vezi s tim televizorom, a onda ću nazvati dadilju.”
Rose je pogledala na sat na pećnici, bilo je 21:25. "Nazvat ću te čim budem mogla. Volim te.” "I
ja tebe volim.”
"Drži se. Bok.” Rose je prekinula vezu, pa pritisnula ponovljeno biranje da dobije glavnu
bolničku centralu. Čim se operator javio pitala je: "Možete li me spojiti s
medicinskim sestrama na drugom katu?”
"Svakako”, odgovorio je operator. Začuo se klik i telefon je počeo zvoniti. Zvonio je i
zvonio no nitko se nije javljao, pa je Rose prekinula vezu i opet nazvala.
"Ja zovem drugi kat”, rekla je Rose kad se operator javio. "Kći mi je u bolnici i želim
razgovarati s medicinskom sestrom ispred njezine sobe. Zove se Rosie, a TV u...”
"Ostanite na vezi.”
"Ne, čekajte!” Rose je čula iste klikove i ponovno zvonjenje. Čekala je da telefon odzvoni
deset puta i zatim prekinula vezu. Izvadila je mobitel iz džepa i utaknula ga u punjač blizu
tostera. Mobitel je oživio i crvena je zvjezdica pokazala da ima poruku, pa je odabrala ikonu
poziva. Posljednji je poziv bio s Leova mobitela i pritisnula je glasovnu poštu da presluša
njegovu poruku.
"Draga, dobio sam tvoju poruku, i meni je žao. Zatrpan sam poslom, pa me ne čekaj
večeras. Nadam se da si našla dadilju i reci djeci da ih volim. I tebe.”
Rose je pritisnula KRAJ, sretna što čuje njegov glas, a onda je odabrala adresar, pronašla
rezervni popis dadilja i bacila se na posao. Ali ni poslije gotovo pola sata nije uspjela namoliti,
posuditi niti ukrasti nijednu dadilju. Pogledala je na sat i bilo je gotovo deset
navečer. Užasno se osjećala, ali morala je nazvati Melly s lošim vijestima. "Dušo”, rekla
je kad se Melly javila na telefon.
"Mama! Kad dolaziš?”
"Strašno mi je žao, draga, ali ne mogu. Pokušala sam, ali nisam uspjela naći dadilju.
Nastavit ću pokušavati i ako budem imala sreće, mogu...”
"Mama, molim te. Ne sviđa mi se ovdje.”
"Je li se medicinska sestra vratila?” Rose je u pozadini čula grmljavinu TV-a.
"Da, ali morala je otići. Mama, molim te. Molim te, dođi.”
"Jesi li joj rekla za TV?”
"Ne, bilo mi je glupo.”
"Mel, vidiš li gumb na bočnoj strani kreveta? Od bijele plastike i pričvršćen na bijelu
žicu. Možeš li ga pritisnuti?”
"Da. Pritišćem ga, ali medicinska sestra ne dolazi.”
"Nastavi pritiskati i doći će.”
"Ne dolazi, mama.” Melly je tiho zaplakala.
"Ne plači, dušo, sve će biti u redu. Ne uzrujavaj se. Nazovi me kad dođe medicinska
sestra. Ja ću joj reći da kaže onoj gospođi da stiša TV.” Rose je čula Mellyno šmrcanje,
onda nekakvu buku i razgovor i zvučalo je kao da je medicinska sestra ušla u sobu. "Melly, daj
mi medicinsku sestru. Melly? Halo?” "Da”, odgovorio je hladan glas koji očito nije
pripadao medicinskoj sestri Rosie.
"Bok, Rose je. Tko je to?”
"Annabelle. Jeste li vi majka?”
 "Da, molim vas, pomozite joj. Jučer je bila u onom požaru u školi, a žena s kojom je u
sobi raspalila je TV. Vijesti je uzrujavaju.”
"Opustite se. Sve je pod kontrolom. Pričekajte, molim vas.” Medicinska sestra zvučala je
mirno i u idućem je trenutku buka u pozadini prestala i TV se utišao, ah je Melly još uvijek tiho
plakala što je lomilo Roseino srce.
"Halo, Annabelle?” zazvala je. "Jeste li još tamo?”
"Molim?”
"Možete li utješiti moju kćer? Ona je dobro dijete, samo je preplašena i mnogo je
propatila posljednjih nekoliko..."
"Žao mi je, ali moramo prekinuti. Telefonski razgovori nisu dopušteni ovako kasno.” "Ne,
čekajte. Ne prekidajte vezu. Želim razgovarati s kćeri.” "Poslije deset sati razgovori se
automatski prekidaju. Ja ću se pobrinuti za nju.”
Rose je osjetila da gubi strpljenje. "Za ime Božje, dajte mi da joj barem kažem laku noć.”
"Molim vas, pričekajte.”
"Melly? Melly?” zvala je Rose, ah je linija zanijemjela. Pokušala je opet nazvati, ah nije
bilo odgovora. Pokušala je nazvati centralu i opet tražila pult medicinskih sestara, ah je telefon
opet samo zvonio i zvonio. Prekinula je vezu, zapazivši da joj na mobitelu treperi crveno svjetlo
što je značilo da je dobila mejl.
Pritisnula je gumb da vidi popis pošiljatelja, ali sve su bile poruke poslane s Facebooka.
Pogledala je imena u porukama: Kim Barnett, Jane Llewellyn, Annelyn Baxter, mame iz razreda i
školskih odbora. Kad se preselila u Reesburgb, sprijateljila se sa svim roditeljima iz razreda.
Kliknula je na prvo ime i na ekranu se pojavila poruka:
Kim Barnett vam je poslala poruku na Facebooku. "POZNAJEM OBITELJ GIGOT I
POTPUNO SU SHRVANI! KAKO ŽIVITE SA SOBOM?"
Rose je odložila BlackBeriy. Reesburgh je bio malen gradić, a internet ga je činio još
manjim. Dovoljno je pročitala.
Sve joj je bilo jasno.
19

Rose je stajala za kuhinjskim pultom, pila dijetnu Coca-Colu i čekala televizijske vijesti.
Nije nimalo uživala u gledanju izvještaja o školskom požaru, ali željela je znati što je
Melly vidjela ili čula. Stopalom je češkala usnulu kujicu dok je počinjala glavna
tema Philadelphijskih novosti. Na ekranu se pojavio naočit voditelj, s fotografijom
izgorjele osnovne škole iza sebe, a ispod njega je pisalo SMRTONOSNI ŠKOLSKI POŽAR.
"Dobra večer, ovdje Tim Dodson. Naša glavna priča večeras povratak je života u normalu
u Reesburghu poslije požara u kantini osnovne škole koji je za sobom ostavio troje mrtvih,
voljenu učiteljicu i dvije zaposlenice školske kantine. Tanya Robertson nalazi se
pred Memorijalnom bolnicom Reesburgh gdje se mlada Amanda Gigot na odjelu intenzivne
skrbi i dalje bori za život...”
Na ekranu se pojavila Tanya, držeći mikrofon blizu našminkanih usta, okružena ovalom
umjetne svjetlosti. "Noćas dvije učenice ozlijeđene u školskom požaru u petak ostaju u ovoj
bolnici. Obje su djevojčice išle u isti treći razred no tu prestaje svaka sličnost među njima.
Sretnija od njih, osmogodišnja Melinda Cadiz, sutra će otići kući nakon liječenja od udisanja
dima. Melindu, koju zovu Melly, iz plamena je spasila njezina majka, naša nevoljka junakinja
Rose McKenna. Jučer smo vam prvi pokazali snimak jednog svjedoka u kojem Rose iz
zadimljene škole trči s kćeri u naručju.”
Rose je zadrhtala, ali nije bila posve iznenađena. Gotovo svi su imali telefone i
BlackBerryje. I ona je nosila preklopni mobitel od dana kad se rodio John.
Tanyino se lice smračilo, a na ekranu se pojavila Amandina školska fotografija. "Također
osmogodišnja Amanda Gigot nije bila tako sretna; još je u komi zbog ozljede glave i
mnogo udahnutog dima. Amanda je jedina kći samohrane majke Eileen Gigot koja osim nje ima i
dva starija sina i čiji je muž prije sedam godina poginuo u nesreći s viljuškarom. Cijela
proširena obitelj Gigot sad je uz Amandu, nadajući se i moleći za njezino ozdravljenje.” Tanya
je promijenila ton glasa u istraživački. "Nadležni kažu da će se škola ponovno otvoriti
u ponedjeljak, ali sam od glasnogovornika obitelji Gigot saznala da razmišljaju o podizanju tužbe
protiv škole, školskog okruga i izvođača građevinskih radova zbog nehata. Obitelj Gigot već je
podnijela zahtjev za hitnom sudskom zabranom u pokušaju da spriječi školu da sruši oštećenu
kantinu dok neovisni stručnjaci ne utvrde uzrok vatre. Također su zatražili da okružni odvjetnik
istraži slučaj zbog mogućeg podnošenja kaznene prijave.”
Rose je zatresla glavom. Dakle, Gigotovi će zaista podnijeti tužbu, a nije znala ni za
sudsku zabranu. Sjetila se razgovora s gospodinom Rodriguezom. Nije ni čudo da se ljutio
na Kristen jer je pričala o uzroku požara. Situacija će vjerojatno postati još gora i nadala se da to
neće uključiti tužbu protiv nje i Lea.
"Obavještavat ćemo vas o razvoju ove srceparajuće priče, a sutra ću imati ekskluzivan
intervju s Eileen Gigot. Vraćamo se tebi u studio, Time.”
Rose je popila posljednji gutljaj kole. Priča je postajala sve veća, širila se poput vatre i
nije joj se nazirao kraj. Zabrinuto je isključila televizor. Pogled joj je pao na njezin crni
laptop koji je držala na jednom kraju kuhinjskog stola. Izvukla je stolac bez naslona, sjela i
pritisnula tipku. Pojavio se čuvar zaslona - fotografija Lea, Melly, Johna i Rose na plaži, s
osmijesima od uha do uha i u usklađenim pamučnim majicama. Otišla je na internet, utipkala
adresu televizijske postaje i ubrzo se otvorila njihova stranica. NAJVAŽNIJE
PHILADELPHIJSKE VIJESTI, pisalo je na vrhu stranice, a ispod toga naslovi, među kojima i
POŽAR U ŠKOLI IZAZVAO KONTROVERZIJU, ispod kojeg je bio redak s opcijama Podijeli,
Ispiši, Pošalji, Obavijesti, Twitter, Facebook.
Pogledom je preletjela članak u kojem nije pronašla ništa što nije objavljeno na televiziji,
ah je na dnu bio jarkocrveni okvir s natpisom POŠALJITE NAM SVOJE VIDEOURATKE! Bilo
je nekoliko sličica: prizori iz goruće škole, zamrznuti u vremenu, s naslovom na
vrhu. Najgledaniji je bio Majka junakinja. Rose je kliknula na Majku junakinju. Video je
prikazivao djecu i učitelje koji su se vrzmali oko parkirališta za nastavnike, a čulo se kako broje
djecu i još pokoji dijelovi rečenica - "samo u kantini”, "četvrti razred prvi je izišao”, "jer je nova
škola i nisu još vježbali protupožarne mjere".
Iznenada se kamera naglo okrenula prema zgradi gdje su učenici jurili kroz dvokrilna
vrata kraj knjižnice i Rose je prepoznala stariju djecu koju je vidjela na stubištu. Naglo su zastali,
a onda je ugledala sebe kako trči iz zgrade, užasnuta lica i s beživotnom Melly u naručju.
"Upomoć”, čula je svoj glas na videu. Na snimku se njezin krik jedva čuo, ah se Princeza Google
ipak probudila, zatreptala i nakrivila glavu.
Rose je gledala sebe kako trči i polaže Melly na travu, a onda je pogled iznenada
zapriječen glavama i nogama kad je gomila pohitala naprijed, sve dok se nije začula sirena hitne
pomoći i snimak je stigao do kraja. Shvatila je da joj srce luđački lupa. Prizori, zvukovi, sama
slika jučerašnjih događaja vratili su je u požar. Na trenutak je samo nepomično sjedila, gledajući
naslove drugih isječaka: Majka junakinja nosi kćer do kola hitne pomoći. Mama oživljava kćer.
Požar u kantini. Stavila je pokazivač na Požar u kantini i pritisnula KRENI, a prvi kadar videa
nije bilo osunčano parkiralište nego prava noćna mora.
Gledajući prizor, Rose je teško progutala. Osoba koja je snimala očito je stajala na
parkiralištu i ekran je prikazivao pročelje škole s kantinom u prvom planu. Dim je kuljao
kroz izlaz na igralište i kroz rupe u zidovima i krovu kantine gdje su prije eksplozije bih prozori
i svjetlarnici. Zrak je postajao sve tamniji i zamagljeniji, a usplahirena su djeca srljala iz
dima predvođena učiteljicama, domarima i osobljem. Video je uhvatio kakofoniju krikova,
povika, suza, plača i ljudi koji su vikali "dragi Bože”, "vidi ono”, "ovuda, ovuda” i "upomoć!”
Rose je hipnotizirano gledala i iznenada je ugledala prestravljenu Danielle kako istrčava
iz dima, a za njom i Emily, koja je trčala u suzama. Prema njima su pohitale učiteljice, a stariji su
učenici i dalje u koloni izlazili iz zadimljene zgrade, sve dok video nije završio.
Rose je nepomično sjedila za laptopom i dalje držeći ruku na mišu. Poželjela je da može
ponovno pogledati isti video, ali da ovaj put završi prizorom Amande kako trči iz zgrade i plava
joj kosa vijori za njom, a noge pocrnjele od dima odnose je u zagrljaj gospođe Nuru.
Mamice!
Rose se dugo nije ni pomaknula. Princeza Google ponovno je zaspala na podu i na
kuhinju se spustila tišina. Počela je lagana kiša i lišće je šuštalo pod sitnim kapima,
stvarajući najnježniji mogući zvuk, tek neznatno glasniji od tišine.
Na oči su joj iznenada navrle suze. Dugo ih je potiskivala, ali sad si je dala oduška i
pustila ih da poteku.
20

Prvo što je Rose čula kad se probudila bilo je tiho dozivanje njezina imena, a onda je
osjetila nježan dodir na leđima i poljubac na obrazu. Zaspala je ispred računala položivši glavu na
prekrižene ruke. Podignula je glavu i sneno zatreptala. "Leo”, rekla je još snena.
"Bok, draga.” Leo je kleknuo kraj nje tako da ju je gledao ravno u oči i zagrlio je. "Brinuo
sam se za svoju najbolju djevojku, pa sam se išuljao s posla.”
"Ah.” Rose je pustila da je grli, a glave su im se dodirnule. Princeza Google se ugurala
među njih, zahtijevajući pozornost čupavim šapama i mašući repom. "Baš lijepo od tebe.”
"Mogu spavati ovdje želiš li se vratiti u bolnicu. Sutra ujutro ću raditi od kuće, a u podne
ću doći u bolnicu i pokupiti tebe i Melly. Je li dobar plan?” Leo ju je opet poljubio i Rose
je osjetila ugodno grebanje njegove kasnovečernje brade.
"Da, hvala ti. Žao mi je što sam danas bila gadura.”
"I meni je žao što si bila.” Leo se nasmiješio i Rose mu je uzvratila osmijehom.
"Ne volim kad se svađamo.”
"Ni ja.” Leo ju je opet poljubio, ovaj put jače. Usta su mu bila topla, meka i poznata.
Njezin najbolji prijatelj i najbolji ljubavnik.
"Volim te.”
"I ja tebe volim, što nas dovodi do jedne mogućnosti koju nisam spomenuo. Zaboravimo
na djecu, popnimo se na kat i vodimo ljubav kao ljudi koji umjesto pokućstva imaju sanduke za
naranče i čitaju omote glazbenih CD-a.”
Rose se nasmiješila, no osmijeh joj je vrlo brzo nestao s lica. "Amandi je bolje, ah još je u
komi. Melly je čula na TV-u.”
"O, ne.” Leo se namrštio i Princeza Google opet mu je skočila na nogu. Počešao ju je iza
uha, zakopavši članke prstiju u njezino paperjasto krzno. "Bolje da kreneš u bolnicu. Osim ako ne
želiš da ja idem.”
"Hvala, ali ja ću.” Rose je protegnula ukočeno tijelo. "Gigotovi imaju odvjetnika u obitelji
i podnijet će tužbu kako bi spriječili otvaranje škole i raščišćavanje mjesta požara. Misliš li da će
tužiti i nas?”
"Počelo je.” Leo je ustao, a onda je napućenih usana pridržao i nju da ustane. Izgledao je
umorno, bez kravate i s otkopčanom košuljom tako da mu se vidio ovratnik potkošulje.
"Država i školski okrug imaju dublje džepove od nas, ali, kao što sam već rekao, na
njihovu bih mjestu tužio i nas.”
"Pa što možemo učiniti? Što to zapravo znači? Možemo li zbilja izgubiti kuću? Znači li to
da bi je oni preuzeli i prodali?” Rose to nije mogla pojmiti. "A što je s hipotekom? I znači li to da
bismo onda bih dužni i banci?”
"Opusti se.” Leo je podignuo ruku. "Moram provjeriti policu osiguranja i vidjeti jesmo li
pokriveni. Ne želim se sada brinuti o tome. Kasno je i oboje smo premoreni.”
"Bi li nas ti zastupao?”
"Nemoj sad. Molim te.” Leo je ponovno podignuo ruku i vidjela je da je napet. "Ne mogu
se sad baviti time. Sve u svoje vrijeme.”
"Žao mi je.”
"U redu je. Rekao sam u dobru i zlu, a to sam i mislio.”
"Onda imam sreće.” Rose ga je čvrsto zagrlila i Leo ju je privukao k sebi.
"Je li ovo seks?”, upitao je.
Rose se nasmijala.
 Leo ju je još jednom stisnuo i kao i uvijek zagunđao kao da stavlja uskličnik. "Jesi li za
kavu prije nego što kreneš?”
"Dobra ideja.”
"Napravit ću je.” Leo je otišao ravno do aparata za kavu. Po pitanju kave bio je pravi
fetišist, uvijek u potrazi za savršenom šalicom, iskušavajući različite uređaje, a sad se
služio Keurigovim za jednu šalicu. Gurnuo je šalicu pod pipac i pritisnuo plavi gumb, a Rose
se naslonila na pult.
"Kako idu pripreme za suđenje?”
"Nije loše. Moram obaviti tonu posla, ah radim na tome.” "Melly će otpustiti u podne.
Možeš li doista doći?”
"Da. Tako sam planirao. Ne želim da sama prolaziš kroz onu gomilu novinara.”
"Hvala.” Rose je znala da mu to neće biti lako. Imao je jedan sat vožnje do ureda. "Još
nešto. Znam da ne možeš to izvesti, ali sutra navečer su bdijenja za Marylou, Serenu i
Ellen.” "Ne ideš valjda?” Leo se okrenuo i namršteno je pogledao. Iza njega je kava curila u
šalicu, otpuštajući bogatu aromu. "Da, moram. Već sam našla dadilju.”
"Ne bi trebala, draga.”
"Kako će izgledati ako ne dođem?” Rose je pokazala računalo. "Trebao bi vidjeti mejlove
koje dobivam. Misle da nemam srca.”
"Onda pogotovo ne bi trebala ići. Ako nas tuže, moramo držati jezik za zubima i pritajiti
se.”
"Ah doći će cijeli grad. Svi su voljeli učiteljicu. Čuo si gospođu Nuru.”
"O tome i govorim.”
"Izgledat će kao da ih ne poštujemo.”
"Onda pošalji cvijeće, mnogo cvijeća.” Leo joj je dodao šalicu s kavom, a Rose ju je
odložila da se ohladi.
"Ne znam.”
"Ali ja znam. Ne idi. Molim te. Meni za ljubav.”
"Ma daj. Ne budi takav.”
"Kakav?” U umornim mu je očima vidjela tračak povrijeđenosti. "Ne znaš što se može
dogoditi, što bi oni mogli učiniti ili što bi ti mogla učiniti.”
"Što bih učinila? Neću učiniti ništa loše.”
"Mogla bi reći nešto pogrešno.” Leo je popio gutljaj kave, a onda zastao. "Primjerice da
se osjećaš krivom ili da ti je žao što ih nisi obje mogla iznijeti iz škole. Sve ono što
meni govoriš.” Rose je trepnula. "To bih rekla samo tebi ih prijateljici.” "Recimo kome?”
"Ne znam. Možda Kristen. Ona će biti tamo.”
"Učiteljica nadarene djece? Koja radi za okrug koji će Gigoti tužiti i koja će morati
odabrati između svjedočenja protiv tebe i gubitka posla?” Oči su mu bljesnule. "Draga,
mi nemamo prijatelja. Nitko nas ne poznaje, a ono što znaju im se ne sviđa.” "Ne možemo to
tek tako prihvatiti. Ovo bi nam mogla biti prilika da im pokažemo da nismo ono što
misle.” "Nema šanse.” Utišao je glas. "To se neće dogoditi.”
"Mora se dogoditi, Leo. Ti možeš svaki dan ići u ured, ali ovo je moj svijet. Moram to
nekako izvesti, ne samo za sebe nego i za djecu.”
"Ah ne sada, ne sutra navečer. Ostani kod kuće, hoćeš li? Zar nisi dovoljno učinila?”
Njegove su je riječi ubole kao žalac i Rose je zaprepašteno ustala.
"O, Isuse.” Leo je razdraženo protrljao čelo. "Nisam tako mislio. Zbilja mi je žao.”
Rose se povrijeđeno okrenula i otišla u dnevnu sobu. "Idem u bolnicu. Vidimo se sutra.”
21

Rose je hodala tihim, u to doba praznim hodnikom bolnice. Na ulazu nije bilo reportera, a
domar u vrećastom plavom kombinezonu velikom je rotacijskom laštilicom čistio pod. Na pultu
za medicinske sestre bio je samo stažist s kozjom bradicom koji je gledao u ekran računala i samo
neznatno kimnuo Rose kad mu je prišla.
"Ja sam Mellyna majka, vratila sam se da budem s njom.”
"Nema problema.” Stažist je podignuo pogled s računala i Rose mu je vidjela odraz
sićušnih karti na staklima naočala.
"Čula sam da je u njezinoj sobi još jedno dijete.”
"Više nije. Oslobodio se krevet u drugoj sobi i njezini su roditelji htjeli privatnu sobu.”
"Izvrsno.” Rose se ogledala. "Je li Rosie, medicinska sestra, ovdje?”
"Vidio sam je prije nekog vremena, ali nisam siguran gdje je sada.”
"U redu, hvala vam. Doviđenja.” Rose je prešla preko hodnika do Mellyne sobe i otvorila
vrata. Soba je bila tiha i zamračena, osim monitora vitalnih funkcija na kojem su
svjetlucali crveni, plavi i zeleni brojevi.
"Mama?” začula je tihi Mellyn glas i osjetila navalu nježnosti. Ostavila je torbicu na
stolcu i otišla do kreveta.
"Kako si znala da sam ja?”
"Ti si moja mama.”
Rose se nasmiješila. "Kako si, noćna ptico?”
"Vratila si se.”
"Leo je ostao s Johnom. Zašto ne spavaš?”
"Nisam umorna.”
"Ja bome jesam.” Rose je spustila ogradicu na krevetu, izula cipele i legla na krevet.
"Odmakni se.”
"Na televiziji su rekli da su gospođe iz kantine poginule u požaru.”
Mrzim TV. "To je istina, srce, a i jedna je učiteljica umrla. Marylou Battle.”
"Ne poznajem je.”
"To sam i pretpostavila.”
"Jesu li izgorjele?”
Rose se stresla. Još jedna istina koju nije mogla reći, još jedna nužna laž. "Nisu, umrle su
od dima.”
"I ja sam zamalo stradala od dima.”
"Ali ipak nisi.”
Melly je ušutjela, plitko dišući. Cijev s kisikom bila joj je ispod nosa, a one za intravensku
infuziju više nije bilo. "Jesu li otišle u nebo s tatom?”
"Sigurna sam da jesu, Mel”, odgovorila je Rose. Bernardo je umro kad je Melly imala
četiri godine i često ga je spominjala, premda se on poslije razvoda nije pretjerano trudio oko
posjeta.
"Ako Amanda umre, hoće li i ona otići u nebo?”
"Da.” Zatečena, Rose je teško progutala. "Sigurno.”
"I ja to mislim”, rekla je Melly koji trenutak poslije.
22

"Zgodno izgledaš!” Rose je pokušavala popraviti što se moglo. Nije donijela od kuće
novu odjeću za Melly, pa joj je bila prisiljena u darovnoj trgovini u bolnici kupiti ružičastu
trenirku Hello Kitty i japanke.
"Nitko u trećem razredu ne nosi Hello Kitty”, rekla je Melly dureći se na krevetu.
Istuširala se i oprala kosu, pa je vonj dima gotovo posve iščeznuo. "To je za bebe.”
"Možeš je skinuti kad dođemo kući.”
"Što ako me vide djeca iz razreda, recimo Amanda? Rekla si da ovdje je u bolnici.”
"Neće te vidjeti.” Rose nije čula nikakve vijesti o Amandi i nadala se da je to dobro. Nije
baš najbolje spavala i jedva je čekala da pođe kući jer je već potpisala bolničku otpusnicu i dobila
svežanj papira s uputama za kućnu njegu.
"Voljela bih da imam svoju Harry Potter majicu. Medicinska sestra je rekla da su je
morali baciti, ali voljela bih da nisu.” "Vidjet ćemo možemo li nabaviti novu.”
"Takve se više ne rade, mama. To je bilo iz prvog filma.” "Pogledat ćemo na eBayu.”
Rose se pitala jesu li, poslije svega, Hariy Potter majice dobra ideja. "A sad me slušaj, ako vani
bude reportera, ne govori im ništa. Znat će kako se zoveš i dozivat će te, ali im ne odgovaraj.”
"Okej.” Melly se okrenula kad su se vrata otvorila i ušao je Leo, u odjeći za posao i držeći
u rukama budnog i gugutavog Johna u plavom odijelcu. "Leo, jesi li mi donio odjeću?” "Nisam.”
Leo je svrnuo pogled na Rose. "Zar sam trebao?” "Nisi, bok.” Rose je bilo žao što su se opet
posvađali, ali je još uvijek osjećala distancu prema njemu. John joj se nasmiješio i posegnuo za
njom ispruženim vlažnim prstima, pa ga je uzela u ruke i poljubila ne gledajući u Lea. "Kako je
on?”
"Sve bolje. Nema temperaturu. Spavao je kao beba.”
"Zagrljaj, Leo!” viknula je Melly, Leo ju je podignuo i glasno je cmoknuo u obraz.
"Hej, sviđa mi se tvoja majica s macom. Vrlo moderno.”
"Fuj.” Melly je nabrala nos. "Da barem imam svoju Harry Potter majicu.”
"Ova je baš dobra za promjenu. Ružičasta je, kao šećerna vuna. A znaš da volim šećernu
vunu.” Leo joj je zario lice u vrat i puhao u njega, našto se Melly zagrcnula od smijeha. Na to se i
John počeo smijati pa ispružio punačke ruke prema Melly i zadovoljno mahao.
"Idemo kući.” Rose je uzela torbicu i krenula prema vratima. "Ima li vani mnogo
novinara?”
"Nešto, da.” Leo je odnio Melly iz sobe pa niz hodnik do dizala gdje ju je spustio. "Želiš
li pritisnuti gumb, mišu? Samo daj. A kad uđemo pritisni P.”
Melly je pritisnula gumb DOLJE i povela ih u kabinu kad su se vrata otvorila. Kad su svi
ušli, pritisnula je gumb za prizemlje. "Descendo"
"Dobro si, draga?” blago je upitao Leo kad su se vrata zatvorila, ali Rose se bavila
Johnovom dudom.
"Dobro sam. A ti?”
"Isto. Usput, donio sam ti mobitel. Našao sam ga u kuhinji na pultu.” Leo je izvadio
njezin BlackBerry iz džepa kaki hlača i dodao joj ga.
"Hvala.” Rose ga je prihvatila i kratko mu se osmjehnula.
"I dalje je plan da ideš večeras?”
"Da.” Rose je znala da je mislio na bdijenje, ali nikad se nisu prepirali pred Melly koja je
bez sumnje znala kad god bi bili u svađi. Dijete nije bilo nadareno bez razloga.
"Šteta”, rekao je Leo mirnim glasom. "Volio bih da ne ideš. Mogla bi još razmisliti o
tome.” "Ne bih rekla.”
"Idem s tobom do auta.” Leo je napućio usta kad su stigli do prizemlja. "Svi spremni?”
"Spremni”, odvratila je Melly i Leo ju je uzeo za ruku. Kad su se vrata otvorila, u povorci su
izišli u predvorje prekriveno sagom, posve tiho osim nekoliko ljudi koji su sjedili na zasebnim
stolcima. S druge strane staklenih vrata tiskala se gomila reportera i kamera.
"Melly, samo hodaj i ne zastajkuj, bez obzira što bude.” Rose je podignula Johna malo
više, a Leo je odmah podignuo Melly u naručje.
"Idemo. Melly, gdje ti je štapić?”
"U torbi s pelenama.”
"Šteta. Možeš li ipak učiniti da oni novinari iščeznu?”
"Navucimo plašt nevidljivosti!”
"Zašto se ja toga nisam sjetio?” Leo se nasmiješio.
"Stavila sam ga! Idemo, Leo!” Melly ga je jednom rukom obujmila oko vrata i drugom
pokazala naprijed, pa su svi zajedno iskoračili kroz glavna vrata na jarku sunčevu
svjetlost. Reporteri su s kamerama, mikrofonima i pitanjima nasrnuli na njih.
"Može li bilo kakav komentar, Rose?” "Kako se osjećaš, Melly? Jeste li ti i Amanda
prijateljice?” "Melly, ideš li sutra u školu? Kako si se osjećala kad te mama spasila?” "Melly, jesi
li se bojala u kantini?”
Tanya Robertson progurala se do Rose i trčala uz nju s uperenim mikrofonom. "Gospođo
McKenna, molim vas, intervjuirala sam Eileen. Sigurno ćete htjeti odgovoriti na ono što je rekla.
To vam je posljednja prilika.”
"Nemam komentara.” Rose je nastavila hodati, privijajući Johna uz tijelo.
"Odmaknite se!” opomenuo ih je Leo, a Melly mu je zarila lice u vrat.
Rose je žurila ispred njih, daljinskim otključala vrata automobila i stavila Johna u njegovo
sjedalo, a Leo je odnio Melly na drugu stranu, zavezao joj sigurnosni pojas i zatvorio vrata dok su
novinari već okružili automobil neumorno ispaljujući pitanja.
"Gospodine Ingrassia, što imate reći o zabrani koju su podnijeli Gigotovi?” "Jeste li im se
pridružili? Hoćete li i vi tužiti okrug?” "Ide li Melly sutra u školu?”
Rose je uskočila u automobil i gurnula ključ u bravu za paljenje. Mobitel joj je počeo
zvoniti, ali nije se obazirala na njega. Novinari su se napokon odmaknuli kad je krenula unatrag,
pa je pritisnula gas i odvezla se prema izlazu s parkirališta, ostavljajući ih iza sebe. Napokon joj
je laknulo. Zaustavila se na prvom semaforu, izvadila mobitel iz torbice i pogledala tko je zvao.
Poziv je bio od njezine najbolje prijateljice Annie Assarian i odmah je pritisnula ponovno
pozivanje. "Hej!”
"Curo, zvala sam te i ostavljala poruke. Što se događa? Na tvojem Facebook zidu ima
raznih gadosti. Je li Melly dobro?” "Dobro je.” Rose je pazila da joj glas zvuči opušteno jer je
Melly slušala. "Mogu li te nazvati poslije? Upravo vozim.” "Ovaj i idući tjedan sam
u Philadelphiji na snimanju filma i upravo smo završili za danas. Jesi li za piće?”
"Ne mogu izlaziti.”
"A da ja dođem k tebi? S autom sam.”
"To bi bilo super, ako ti nije prevelika gnjavaža.”
"Doći ću čim stignem.”
"Izvrsno.” Rose se razvedrila. "Vidimo se.” Prekinula je vezu i stavila mobitel u držač za
čaše, a svjetlo na semaforu promijenilo se u zeleno. "Znaš što?”
"Dolazi teta Nemo? Jupi!”
Rose se nasmiješila. "Kako si znala? Čula si?”
"Uvijek se smiješiš kad razgovaraš s njom.”
 "Garant.” Rose se bolje osjećala. Više nije mnogo viđala Annie i počela je brže voziti,
pitajući se ima li hrane u hladnjaku.
"Mama, misliš li da ću ja ikad imati prijateljicu kao što je teta Nemo?”
"Sigurna sam da hoćeš, srce”, odgovorila je Rose, iako joj se grlo stegnulo na kćerino
pitanje.
23

Rose je djeci napravila pecivo s nadjevom za pizzu, a onda je stavila Johna u krevet i
smjestila Melly u dnevni boravak s Princezom Google i DVD-om Harry Pottera. Sunčeva
je svjetlost kroz lavandu navirala kroz veliki prozor i dok su dvije žene čistile kuhinju, Rose
je ispričala Annie cijelu priču.
"Nisi učinila ništa loše, Ro.” Annie je stresla glavom prepunom krutih kovrča crnih poput
oniksa. Oči su joj bile velike i tamnosmeđe, pomalo bademastog oblika koji je ukazivao na
njezino miješano rasno podrijetlo. Njezina topla boja kože nije trebala šminku, iako je bila jedna
od najtraženijih vizažistica u New Yorku.
"Ipak se užasno osjećam.” Rose je isplahnula posudu i stavila je u otvorenu perilicu za
posuđe. ‘Voljela bih da sam ih obje mogla izvući.”
"Zapravo i jesi. Amanda je otrčala natrag u zgradu, a ti to nisi mogla znati.”
"Trebala sam.”
"Nisi supermen. Samo si model.”
Rose se nasmijala. Već je odavno prestala misliti o sebi kao o modelu.
"Ja bih jednako postupila da je bila riječ o Joeyju ili Armenu.” Annie i njezin suprug
Simon, kipar i profesor povijesti umjetnosti na Sveučilištu New York, imali su dva sina.
"Bi li?"
"Sto posto.” Rose je zavezala plastičnu vrećicu s pecivima i vratila je u zamrzivač.
"Usput, ova su peciva stvarno bila dobra, s obzirom na to da su zamrznuta.”
"Znam, nisu uopće loša, jel' da?”
"Odlična su.” Annie je povukla prema gore tanku naramenicu ljubičaste ljetne haljine s
uzorkom koja joj je otkrivala tetovirane ruke obavijene vatrenocrvenim zmajevima, kineskim
simbolima i narančastim koi šaranom koji je Melly nekoć podsjetio na crtić Nemo, pa je tako
nastao nadimak za njezinu kumu.
"Sjećaš li se kad smo obožavale one iz Murray’sa? To su bila izvrsna peciva.” Rose je sa
žlice isprala umak od rajčica. "Svaku smo nedjelju ujutro stajale u redu sa svim onim ulagačkim
bankarima.”
"Ja to još uvijek radim.” Annie se nasmiješila.
"A ja još uvijek radim ovo.” Rose je odložila žlicu u držač za pribor u perilici, u odjeljak s
drugim žlicama.
"O ne!” Annie je prasnula u smijeh. "Oslobodi tu žlicu. Neka se druži s noževima i
viljuškama.”
"Kažem ti, razvrstavanje pribora prije pranja štedi vrijeme kad ga spremaš.”
"Time se uopće ne štedi vrijeme”, uzvratila je Annie. Bilo je to njihovo povijesno
neslaganje, još otkad su davnih dana dijelile stan s jednom spavaćom sobom u East Villageu, tako
malen da su čizme držale u pećnici.
"Melly se slaže sa mnom. Ona misli da je teta Nemo šašava.” "Teta Nemo je šašava, ali
ne zbog toga.”
"Ali ozbiljno, reci mi istinu. Ti bi isto učinila?”
"Da."
"Ne misliš da sam užasna osoba?”
"Znam da nisi. Ti si najdraža osoba koju poznajem.”
Rose se nasmiješila. "Da nastavim pecati komplimente?” "Samo naprijed. Volim te i ti to
znaš.” Annien je osmijeh iščeznuo. "I mrzim kako druga djeca ismijavaju Melly. Da joj
se Amanda nije rugala, obje biste bile vani na igralištu kad je izbio požar. Jesi li ikad pomislila na
to?”
"Ja jesam, ali Leo bi rekao da je to jedan od onih što bi bilo kad bi bilo.”
"Kako god. Znam samo da je Melly mogla umrijeti zbog tog derišta.”
Rose se trgnula. "Ne govori to.”
"Znam da zvuči zločesto, ali što je s vama kao obitelji? Već ste se jednom morali seliti
zbog zlostavljanja. Ne možete se opet seliti. Ispucat ćete sve planete.” Annie je uzela spužvu i
obrisala kuhinjski stol. "Poludjela sam kad sam pročitala što pišu o tebi na Facebooku.” "Tako je
loše? Bojim se pogledati.”
"Trebala bi izbrisati sve te postove. To su luđaci.”
"Samo su uzrujani zbog Amande.”
"Ma, molim te. Jesi li ih pročitala? Te su žene ljubomorne na tebe i to samo zbog tvojeg
izgleda.” Annie je obrisala stol i isprala spužvu. "Prolaziš kroz pakao, ali nitko nema suosjećanja
za lijepe ljude.”
"To nije ono što se događa i ja sam samo ‘dobra za katalog’, sjećaš se?” Rose je citirala
agenta s kojim je nekad radila.
"Kakav je to bio idiot! Bila si bolja od ostalih djevojaka. Ne samo da si bila prekrasna,
nego si bila jedina koja je bila ljubazna prema svima, čak i priučenim vizažisticama.”
Rose nije odgovorila. Bilo joj je draže da prošlost ostane u prošlosti. Trebalo joj je to.
"Znaš, da nije došla Melly, zarađivala bi pravo bogatstvo. Čak je i Bernardo to rekao. To je bilo
jedino u čemu je imao pravo.”
"Ma kakvi, danas svi angažiraju glumice. Otišla sam baš na vrijeme i prava sreća da sam
dobila Melly. Kako god, pričajmo o sadašnjosti. Što ako nas tuže? Mogli bismo izgubiti kuću.
Toga se bojim.”
"O, Bože. To bi i mene uplašilo.” Annie se namrštila i zatresla crnim kovrčama. "Ne
mogu te tužiti zato što si spasila vlastito dijete, zar ne?”
"Čini se da Leo misli da mogu, ali to nije njegovo područje.” Rose je zatvorila poklopac
staklenke s umakom od rajčica i vratila je u hladnjak. "Ne želi da idem na bdijenja, ali doista mi
se čini da bih trebala izraziti sućut, a bdijenja su večeras. Šteta što te moram ostaviti jedinu večer
kad si u gradu. Žao mi je.”
"O, ne ostavljaš me. Nisam te vidjela barem šest mjeseci. Idem s tobom.”
Rose je bila dirnuta. "Stvarno?”
Naravno. Ne bi trebala ići sama, a ja nemam drugog posla.”
"Ali ti i ne poznaješ te ljude.”
Ne poznaješ ih ni ti.” Annie se nasmiješila. "Uostalom, idem na gomilu zabava na kojima
nikoga ne poznajem.”
"Ovo je bdijenje, a ne zabava, ali zar se ne moraš vratiti u Philadelphiju?”
Ići ću za tobom svojim autom i samo ću produžiti. Posudi mi džemper da prekrijem
tetovaže.”
Rose se nasmiješila. "E to je najbolja prijateljica.”
24

Rose je zastajala u prometu prema pogrebnom poduzeću u Starom gradu, povijesnom

dijelu Reesburgha koji je presijecao Allen Road. Popodnevna je sunčeva svjetlost
zamaglila staromodne zidane kuće s viktorijanskim trijemovima, a do njih je bila trgovina voćem
i povrćem koja je radila u smjenama, mala obiteljska drogerija i otkačena neovisna
knjižara nazvana READsburgh.
Rose je zaobilazila blok tražeći mjesto za parkiranje, Annie ju je slijedila u svojem
automobilu i naposljetku su parkirale desetak blokova od pogrebnog poduzeća Fiore. Ugasila je
automobil i stavila sunčane naočale, a kosa joj je bila ugurana ispod šešira od lika. "Prava gužva,
a?” rekla je izlazeći iz automobila.
"Da.” Annie je onjušila zrak. "Hej, osjećaš li taj miris? Je li to pomirit?”
"To je čips iz tvornice Homestead. Ovdje u Starom gradu miris je jači jer je bliži tvornici i
niz vjetar.”
"Koliko ugljikohidrata u jednom udisaju?”
"Ne pitaj.” Krenule su zajedno pločnikom. Još je bilo sparno, pa se nije osjećala baš
najugodnije u crnoj lanenoj haljini. Prošle su kraj niza elegantnih zidanih kuća s
obnovljenim pročeljima i velikim zaobljenim trijemovima, okruženih visokim, prastarim drvećem
blistava jesenjeg lišća.
"Gdje smo?” Annie je okretala glavu lijevo i desno. "Mayberiy?”
Rose se nasmiješila. "Ovo je Šefovska četvrt gdje su braća Allen živjela kad su osnovala
Homestead. Tvrtka je nekad bila obiteljsko vlasništvo, ali više nije.”
"To me ne čudi. Ni obitelji više nisu u obiteljskom vlasništvu. Pogledaj ove kuće.
Prekrasne su.”
"Stare su više od stotinu pedeset godina.”
"Da, massa. Podsjeti me da odnesem čips dječacima. Reći ću im da je iz Tare.”
"Krivo misliš o ovom mjestu.” Rose je odmahivala glavom dok je hodala, a crne su joj
cipele ravnog potplata udarale pločnikom. "Uopće nije homogeno. To je industrijski grad. Ovdje
uglavnom žive ljudi koji rade u tvornici Homestead, a ima i mnogo obrtnika. To je ono što mi se
sviđa, pravi presjek društva. Normalni ljudi.”
"Živa dosada.”
Rose se nasmiješila. "Baš si snob.”
"Ja sam Njujorčanka.” Annie je povlačila crni kardigan. "I mrzim ovaj džemper. Ti ga
nosiš?”
"Naravno. Praktičan je.”
"Tako je širok da se osjećam kao opatica. Jesi li i mrtva ispod struka?”
"A joj.” Rose je zamijetila grupu reportera na pločniku ispred njih, s kamerama i
reflektorima. "Na lijevoj strani, sprijeda, novinari. Kad stanemo u red, ostani s desne strane.”
"Može.” Stigle su do kraja reda koji se pločnikom protezao do Fioreova popločanog prilaza. Tu
je moralo biti nekoliko stotina ljudi, svi tužni i suznih očiju. Rose nije shvatila koliko je ljudi ova
tragedija pogodila, ali trebala je. Jedan život, baš kao i smrt, mogli su dirnuti toliko ljudi, a učitelj
je uvijek bio učitelj. "Žao mi je, možda će trebati i jedan sat da uđemo.”
"Ne smeta mi. Naviknuta sam na čekanje u redu.” Annie je slegnula ramenima. "Zrak mi
produžuje život.”
Rose je osjetila val tuge za Marylou, Serenom i Ellen. Prisjetila se uskovitlanog dima,
rasplamsale vatre i Amande. Mamice!
 "Jesi li dobro?” Annie ju je privukla k sebi, uhvativši je za lakat. "Izgledaš tužno. Nisi
poznavala nikoga od njih, zar ne?” "Ne.” Rose je razumjela što osjeća, ali bilo je previše toga za
reći, a nikad nikome nije govorila o tome, čak ni Annie. "Stalno mislim na Amandu.”
Jasno mi je.
Rose je zamijetila nekoliko učiteljica koje su izlazile iz pogrebnog poduzeća i prilazom
hodale prema pločniku, potištena skupina u kojoj je bila i gospođa Nuru zaokupljena brisanjem
očiju papirnatim rupčićem. "Ono je Mellyna učiteljica”, rekla je Rose, nagnuvši se prema Annie.
"Trebala bih je pozdraviti.” "Hajde. Ja ću nam čuvati mjesto u redu.”
"Hvala ti. Odmah se vraćam.” Rose je otišla do gospođe Nuru koja je zastala kad ju je
ugledala i ukočeno joj se nasmiješila, a upale su joj oči svjetlucale od suza.
"Zdravo, Rose. Kako je Melly?”
"Kod kuće je, hvala. Strašno mi je žao, a i Leo također izražava svoju sućut.
"Hvala.”
"Je li Kristen ovdje?”
"Došla je i otišla. Školsko osoblje je došlo prije, na poziv obitelji.” Gospođa Nuru je
napućila usta. "Čula sam od gospodina Rodrigueza da vam je prenijela ono što sam rekla
o neispravnim električnim vodovima. Nisam to trebala reći, a nije ni ona. Nadam se da
ćete zadržati te informacije za sebe.” "Naravno.”
"Kristen je mlada i mora još odrasti. Treba naučiti dobro prosuđivati.”
"Doista tako mislite?” upitala je Rose kao da je brani. "Ja mislim da je izvrsna učiteljica.”
"Moje je mišljenje da je iskustvo važno.” Gospođa Nuru je šmrcnula i pogledala druge učiteljice.
"Trebala bih poći, čekaju me. Dolazi li Melly sutra u školu?”
"Nisam sigurna da ću je pustiti.” Rose se sjetila da je gospođa Nuru mislila da je Melly
preosjetljiva, pa nije dodatno objašnjavala. "Nisam još odlučila.”
"Ako joj bude dovoljno dobro, ja bih je pustila. Ali ako odlučite drukčije, pozdravite je u
moje ime.”
"Hoću, hvala vam. Pozdrav.” Rose se okrenula i vratila u red, trudeći se ne obraćati
pozornost na to da su ljudi počeli šaptati kad su je zamijetili.
"Sve okej?” upitala je Annie kad se Rose vratila u red.
"Valjda je. Potresena je. Kao i svi.” Rose se nije svidjelo ono što je gospođa Nuru rekla o
Kristen, a sad su se glave počele okretati i ljudi su se očito došaptavali. "Pogledaj oko sebe.”
"Znam, zamijetila sam prije tebe. A evo i novinara.”
Rose se okrenula i ugledala Tanyu Robertson kako joj se približava s lijeve strane. U
stopu ju je pratila ekipa s uključenim reflektorima i snimatelj je već imao kameru na ramenu.
"Gospođo McKenna, molim vas.” Tanya je ispružila mikrofon. "Možemo li nakratko
porazgovarati?”
"Nemam komentara.” Rose je podignula ruku, iako je znala da će zbog toga loše izgledati
na televiziji. "Molim vas, pokažite malo poštovanja.”
"Na javnom smo mjestu, pa kad bismo mogli razgovarati u četiri oka, kao što sam učinila
s Eileen, ovo bi moglo biti mnogo lakše. Jeste li vidjeh moj intervju s njom? Imate li odgovor na
optužbe protiv vas?”
"Rekla sam da nemam komentara.” Rose nije gledala. Nije znala da je Eileen iznijela
nekakve optužbe na njezin račun. Žene sprijeda su se odmaknule, a drugi su se ljudi u redu stalno
osvrtali, šapćući i zureći u njih.
Tanya je ispružila mikrofon. "Eileen tvrdi da ste namjerno ostavili Amandu jer mislite da
se ruga vašoj kćeri, pa ste je čak i nazvali zbog toga. Osjećate li animozitet prema Amandi?”
"Prestanite!” prekinula ju je Annie, zakoračivši prema njoj. "Jeste li ludi?’’ Kad biste poznavali
ovu ženu, nikad ne biste rekli nešto takvo!”
"Annie, nemoj, u redu je.” Rose ju je uhvatila za ruku, ali Annie nije slušala.
"Ovo je uznemiravanje. Pozvat ću policiju. Gdje su policajci?” Annie je pogledala oko
sebe, a onda je pokušala dozvati zaposlenika pogrebnog poduzeća u sivom odijelu koji
je usmjeravao promet. "Gospodine? Gospodine!”
"Annie, u redu je, nemoj.” Rose je htjela smiriti situaciju. Svi su ih gledah, a onda je niska
žena u crnom odijelu iskoračila iz reda i ljutito krenula prema njima, čela nabrana od gnjeva.
"Kako se uopće možete pojaviti ovdje?” povikala je žena, a ljudi su reagirah šokom,
brbljanjem i nervoznim smijehom.
Rose se odmaknula od žene. Situacija je izmicala kontroli, a nije računala na to da će se
na bdijenju pojaviti i novinari. "Annie, trebale bismo...”
"Kako vas nije sram?” Žena je i dalje koračala prema njoj, a onda pokazala rukom niz
ulicu. "Gubite se. Ne pripadate ovdje.”
"Molim?” povikala je Annie na ženu kao da ne vjeruje što čuje. "Što je vama? Ona nije
učinila ništa loše i ima potpuno pravo biti ovdje. Je li ovo linč?”
Tanya je ispružila uključeni mikrofon da zabilježi zvuk. Kamerman je zumirao, a veliki se
crni objektiv pomicao naprijed i natrag.
Žena je na sav glas urlala: "Ostavila je dijete u vatri, da živa izgori!
"Nije točno!” uzvratila joj je Annie, također vičući. "Pokušala je izvesti djevojčicu, ali
ona je očito otrčala natrag unutra!”
"Kako se usuđujete kriviti to dijete? Ona je dijete! Mala djevojčica!”
"Dame, molim vas!” Mašući rukama, prišao im je zaposlenik pogrebnog poduzeća. Bio je
ćelav i vitak. "Ovo je neprilično. Molim vas.”
"Žao mi je, odlazimo.” Rose je uhvatila Annie za ruku, ali ona ju je istrgnula i uprla
prstom u ženu.
"Ta žena je luda!” Zatim je uprla prstom i u Tanyu. "A ova žena nas uznemirava da bi
zaradila na reklamama na televiziji kako bi zahvalan narod imao dovoljno paste za zube, piva i
dezodoransa!”
"Idemo.” Rose je odvukla Annie, ali Tanya i njezina družina odmah su krenuli za njima.
"Gospođo McKenna, što kažete na to da je sud odbio zabranu čišćenja požarišta? Mislite
li da se škola prerano otvara? Očekujete li da vas Gigotovi tuže? Namjeravate li tužiti školu?
Hoćete li u ponedjeljak navečer doći na bdijenje sa svijećama?”
Rose i Annie potrčale su prema svojim automobilima.
25

Rose je parkirala u Allen’s Damu, parku izvan Staroga grada čija su visoka stabla blistala
jarkim crvenim, narančastim i zlatnim bojama, vatrometom koji ju je samo podsjetio na požar
koji je prouzročio toliko uništenja i smrti.
Annie ju je slijedila svojim automobilom, a onda se premjestila k njoj i sjela na suvozačko
sjedalo kraj Rose. "Kakva katastrofa!”
"Sve sam upropastila.” Rose je skinula sunčane naočale i bacila ih na konzolu. "Nisam
trebala ići.”
"Naravno da si trebala. Živiš u toj zajednici. Ali gdje su bili policajci? To je pravi
problem. U New Yorku bi ih bilo na tone.
"Ovdje nema policajaca. Samo državna policija.”
"Molim?” Annie ju je u nevjerici pogledala. "Naravno da ima policajaca.”
"Nema.” Rose je odmahnula glavom. "Nema svaki gradić u Americi vlastitu policijsku
postaju. Ni ja to nisam znala, ah tako je. Većina seoskih naselja nema policijsku postaju ili je
dijele s drugima. Područje je prerijetko naseljeno i kad je ekonomija potonula, ukinuli
su proračun za nju.”
"Za policiju?”
"Da."
"A požari?”
"Imamo vatrogasce, a ako se dogodi zločin, moramo pozvati državnu policiju. Agentica
za nekretnine je rekla da uvijek dođu, ali može potrajati. Čak nije poznavala nikoga tko ih je ikad
pozvao, osim zbog krivolova.”
Annie je zatresla glavom. "Ne bih se osjećala sigurno bez policije.”
"Jaše ovdje osjećam sigurno. Ovdje nema zločina. Većina čak i ne zaključava kućna vrata.
Pravi raj. Barem je dosad bio.”
"Bilo kako bilo, žao mi je što sam poludjela na onu ženu.” Annie se namrštila i kutovi
usta su joj potonuli, kao da ih je nešto povuklo prema dolje. "Nadam se da ti nisam pogoršala
situaciju. Proći će, mora.”
"Sve je u redu.” Rose je protrljala čelo i razmišljala. Leo je imao malu vikendicu blizu
jezera Harmonyja koju je Melly voljela, a susjedi na jezeru, Mo i Gabriella Vaughn, bih su joj
kao djed i baka. "Možda bismo trebale otići u vikendicu na odmor. Leo ionako ima posla i
svima bi nam dobro došlo malo odmora i okrepe dok je još uvijek vruće, a Melly
voli Vaughnove. Što ti misliš?”
"Ne."
"Zašto ne?”
"Znam da voliš Vaughnove, ali sve će i dalje biti ovdje kad se vratiš. Ne možeš pobjeći od
toga, Ro.”
"Ne bježim”, rekla je Rose povrijeđeno.
"Mislim da bježiš.”
"Što onda da radim? Kako da je pošaljem u ponedjeljak u školu? Iskalit će se na njoj.”
"Mislim da bi je trebala poslati. Reći ću ti zašto.” Annie je zamišljeno nagnula glavu. "Cijela ova
stvar, s požarom, poginulima i Melly i Amandom, sve je to jedna cjelina. Prolazak kroz to bit će
proces oporavka. Uvijek je tako, i s tugom i s traumom. Taj proces oporavka počinje sutra u
školi, s komemoracijom.”
Rose ju je pozorno slušala potisnuvši svoj ego. Annie je bila brutalno iskrena.
 "Ako Melly ne bude dio toga, još će se više odvojiti od ostalih. Bit će korak iza svih
drugih, a to je sranje. Kao kad kasno započneš dan, znaš taj osjećaj? Nikad zapravo
ne nadoknadiš zaostatak. Provedeš dan nervozan, neuravnotežen, korak iza drugih. Je li
tako?” "Da."
"Kažeš da ima dobar odnos s tom Kristen. Ona će paziti na nju.”
Rose je razmišljala o tome. "Gospođa Nuru misli da bih je trebala poslati, ali ljuti se na
Kristen i misli da je previše naklonjena Melly. Iznenada se sve pretvorilo u politiku.”
"Izvrsno.” Annie je nabrala gornju usnicu. "Sviđaju mi se oni kojima se sviđa Melly.
Navijam za Kristen.”
"I ja.” Rose se nasmiješila. "Da je barem mogu pitati što misli o svemu tome. Rekla je da
će se brinuti za Melly, ali to je bilo prije nego što su se okomili na nju. Neću poslati Melly u
školu osim ako je Kristen ne bude imala na oku.”
"Pa onda je nazovi i pitaj je.”
"Negdje kod kuće imam njezin broj.” Iznenada je Rose nešto sinulo. "Znaš što? Kristenin
je stan samo dva bloka odavde. Jednom sam joj prilikom odnijela muffine.”
"Zašto jednostavno ne odeš do nje? Ako joj se Melly toliko sviđa, neće ti zamjeriti.
Ionako imaš dadilju do devet, pa zašto je ne bi iskoristila do kraja.” Annie je pogledala na sat. "I
ja bih trebala poći. Zaboravi čips za dečke. Mama je umorna.”
"Okej, dogovorile smo se.” Rose se nagnula i zagrlila je. "Najbolja si. Hvala ti što si
došla.” "Cijeli ću tjedan biti u Philadelphiji. Nazovi me budeš li me trebala. Poljubi sve u
moje ime, hoćeš li?”
"Da. Isto vrijedi za Simona i dečke. Volim te.”
"I ja tebe.” Annie je otvorila vrata i izišla iz automobila, vragolasto svjetlucavih očiju. "I
samo da znaš, zadržat ću ovu majicu. Dat ću ju beskućnici na uglu moje ulice.”
"Ne!” Rose se nasmijala. "Vraćaj mi moj džemper.”
Annie se nasmijala. "Ma nemoj, ideš na neki sprovod?” Rose je trepnula, zatečena, i
odmah pomislila na Amandu. Annie je osmijeh u trenu nestao s lica. "Ups, oprosti. Upravo sam
izvalila nešto krivo, zar ne?”
"Ma ne, i zadrži džemper.” Rose se pokušala pribrati. "Onda ga možda i neću trebati, zar
ne?”
"Točno!” rekla je Annie i zatvorila vrata.
26

Rose je prilazom popločanim opekama koračala prema Kristeninoj kući, četvrtastom

dvojnom objektu u ulici sa starijim kućama u nizu. Muškarac u bijeloj potkošulji i trapericama na
prilazu prao je crveni Fordov kamionet i zatvorio vodu kad ju je ugledao. "Ups, nisam vas htio
poprskati”, rekao je uz široki osmijeh. "Zdravo.”
"Zdravo, došla sam vidjeti Kristen. Ja sam majka jednog djeteta iz njezina razreda.”
"Jacob Horton. Stanujem u prizemlju. Samo da vas upozorim, Kristen je došla kući prilično
uzrujana. Bila je kod Fiorea.”
"Hvala vam, bok.” Rose je produžila do vanjskog stubišta, popela se na prvi kat, stigla do
drvenog odmorišta i pokucala na vrata sa zaslonom za komarce. "Kristen!” Kad nakon nekog
vremena nitko nije odgovorio, opet je pokucala. "Kristen?”
Vrata su se otvorila i na pragu se pojavila Kristen, odjevena u crnu pamučnu haljinu,
brišući suze s očiju. "Rose?”
"Mogu li ući na minutu?”
"Može.” Kristen je šmrcnula i odmaknula se s ulaza, a Rose je ušla i snažno je zagrlila.
"Znam da je ovo teško vrijeme za tebe i za druge učitelje.”
"Strašno je, sve je strašno.” Kristen je uzvratila zagrljaj, zatim se odmaknula i otrla oči.
"Bdijenja su bila neopisivo tužna, a gospođa Nuru i gospodin Rodriguez su ljuti. Pojavili su se
čak i novinari koji su se me svašta pitali, primjerice kako su se Melly i Amanda slagale.” "Znam.
I ja sam bila tamo.” Rose se osvrnula oko sebe dok su joj se oči privikavale na svjetlost u maloj
dnevnoj sobi. Crni je kovčeg ležao na crvenom kariranom kauču, a majice i kratke hlače bile su
naslagane na obojenoj polici za knjige, spremne za pakiranje. "Putuješ li nekamo?”
"Žao mi je, odlazim. Ne mogu to više podnijeti. Dala sam otkaz.”
"Molim?" užasnuto je upitala Rose. "Kada? Zašto?’’
"Sve je to previše za mene. Sve sam upropastila, previše govorim, a ne mogu raditi pazeći
na baš svaku riječ koju kažem, kao da hodam po jajima.” Kristenine su se oči opet
napunile suzama, a pjegavo joj se lice snuždilo od tuge. "Gospodin Rodriguez rekao je da
loše prosuđujem te da previše brbljanja može nanijeti mnogo štete. Odustajem. Očito
nisam stvorena za učiteljicu, barem ne ovdje, ne više. Odlazim.”
"Čekaj, uspori malo.” Rose je pomislila na Melly. "Upravo sam htjela reći da će ovo
proći, mora proći.”
"Ne, neće i ne mora proći.”
"Da, hoće, Kristen. Mlada si i još ne shvaćaš. Vrijeme sve mijenja. Stvari za koje misliš
da ih nećeš preživjeti, a ipak naposljetku uspiješ. Znam jer i ja sam proživjela nešto slično.”
"Žao mi je, donijela sam odluku. Odlazim. Žao mi je.” Kristen se okrenula, uzela dvije majice i
bacila ih u kovčeg, preplašivši bijelog mačka koji je odjurio iz sobe uzdignuta repa.
"Ali što će biti s Melly? I s drugom djecom u programu? Upravo su prošli strašnu traumu,
a Amanda je još u bolnici. Sad te trebaju više nego ikada. Melly te treba.”
"Ja sam samo učiteljica nadarene djece, i ne baš iskusna, na što me gospođa Nuru stalno
podsjeća.”
"Ali djeca te vole. Melly te voli.”
"Imam vaš broj, nazvat ću je.” Kristen je stavila prošivenu kozmetičku torbicu u kofer.
"Ostat ćemo u kontaktu.”
"To nije isto.”
"Mislite li da ne znam? Mislite li da se već ne osjećam dovoljno krivom?” Kristen je uzela
jedne čarape i ugurala ih u kovčeg. "Moram živjeti svoj život.”
"Kristen, molim te, ostani. Molim te"
"Zar ne vidite da ću i za nju sve pogoršati ako ostanem?” Kristen se okrenula i na licu joj
je vidjela povrijeđenost. "Misle da sam prebliska s njom i sada će to tražiti u svemu što radim. I
za nju je najbolje da odem.”
"To nije najbolje za nju. Ja znam što je najbolje za nju.”
"Gledajte, žao mi je, doista mi je žao, ali ovo narušava i moj život.”
"Zašto onda malo ne pričekaš i vidiš kako ćeš se osjećati za dva tjedna?”
"Ne. Već sam gospodinu Rodriguezu mejlom poslala ostavku. Rekla sam mu da kaže da
imam hitan slučaj u obitelji. Stvar je riješena.”
"Odlaziš sada?"upitala je Rose u nevjerici.
"Da. Idem k roditeljima i voljela bih da to ne kažete nikome. Ne želim da mi bilo koji od
onih suludih roditelja šalje mejlove ili mi piše kojekakva sranja na Facebook zid. A ne želim ni
imati posla s novinarima.” Kristenino se ljupko lice smekšalo i postala je ona stara
slatka djevojka. "Doista mi je žao zbog svega, ali sad moram ići. Molim vas, otiđite. Nazvat ću
Melly za koji dan.”
"Obećavaš? Slomit ćeš joj srce ako je ne nazoveš. Toliko joj barem duguješ. I ona je
osoba, i ima osjećaje.”
"Rekla sam da hoću, i hoću.” Kristen je otišla do vrata i širom ih otvorila, pa Rose nije
imala izbora nego zbunjeno krenuti prema izlazu.
"Nisi osoba kakva sam mislila.”
"Nitko od nas nije”, rekla je Kristen bez osmijeha.
27

Rose je vozila niz Allen Road s otvorenim prozorom, laktom na vratima i povjetarcem u
kosi. Nazvala je Lea da mu ispriča što se dogodilo s Kristen, ali se nije javio, pa mu je
ostavila poruku. Kristeninim će odlaskom Melly ostati bez jedine saveznice i Rose nije bila
sigurna što da učini. Nije znala da li da pošalje Melly u školu niti kako reći Melly da Kristen
odlazi, a to će je, kako god da joj kaže, sigurno pogoditi.
Rose se zaustavila na crvenom svjetlu. Sad kad je ostavila centar grada iza sebe i ušla u
predgrađe, promet je bio zamjetno slabiji. Nebo je tamnjelo, a ona je gledala nanizane kuće
s upaljenim svjetlima, tipična nedjeljna večer u predgrađu. Roditelji i djeca sjede za kuhinjskim
stolom, rješavajući zadaće iz matematike i francuskog ili praveći vulkane od sode bikarbone i
indijanske šatore od štapića za sladoled. Ali neće uvijek sve nedjeljne večeri biti tako idilične i
Rose je to znala. Proživjela je i to.
Pritisnula je gas i kuće su nestale među trgovačkim četvrtima i sveprisutnim trgovinama
CVS, Giant, Costco, Walmart i Target. Iza njih je u daljini nazirala obris škole s dugim,
niskim krovom i velikim krilima s obje strane. U krilima su bile učionice, a ulaz i uredi bili su
bliže lijevom krilu, sa sjeverne strane. Kantina je također bila blizu lijevog krila, ali podignuta
je ispred škole kao dodatak i zbog svjetlarnika bez prvog kata. Rose se zaustavila na semaforu i s
te se udaljenosti mogla pretvarati da se ništa nije dogodilo. Nije bilo požara, žena u ljesovima,
djevojčica u bolnicama, bijesnih roditelja i mlade učiteljice koja je odustajala od obećavajuće
karijere, ostavljajući Melly bez ikoga.
Rose je pritisnula gas kad se svjetlo promijenilo i počela kočiti približavajući se školi.
Kad je došla do nje, vidjela je da je ulica ograđena narančastim stošcima i drvenim kozlićima. Uz
pločnik su bili parkirani kamioneti i građevinska vozila, a na kraju reda bio je zahrđali kontejner
za otpad. Ono malo automobila oko nje također je usporilo jer su i drugi vozači gledali što se
zbiva, a onda je zastala ispred škole i parkirala iza prašnog kamioneta s naljepnicom na braniku,
STOLARI IZ SINDIKATA IMAJU BOLJE DRVO. Isključila je motor i povjetarac joj je kroz
prozor donio miris paljevine.
Odmjerila je školu pogledom i shvatila što je gospodin Rodriguez mislio kad joj je
objašnjavao zašto će se škola već sutra otvoriti. Većina zgrade izgledala je isto, sa
savršeno očuvanim posve novim zidanim pročeljem i netaknutim krilima s učionicama. Samo
je kantina bila oštećena, kao masnica na oku pobjednice na natječaju ljepote. Prozori kantine
bili su crne rupe, tamne su mrlje nagrđivale prozorske daske i opeke, a plava je plastična
cerada pokrivala cijeli krov.
Rose je pomislila na žene koje su poginule u kantini i na redove kod Fiorea pa je na ovaj
javni prostor gledala posve drukčije, kao na nešto sveto. Činilo se nemogućim da će sutra ovdje
djeca igrati košarku, skakati preko užeta i igrati kickball. Gotovo je mogla osjetiti plamenove koji
joj ližu gležnjeve. Sjetila se Melly kako klonulo leži u zahodu. Uplakane Emily i Danielle koja
prestravljeno trči. A misli su joj završile gdje i uvijek, na Amandi.
Mamice!
Izišla je iz automobila, zatvorila vrata za sobom i preko igrališta pošla prema kantini koja
je žutom vrpcom, drvenim pregradama i privremenom ogradom od narančaste mreže bila
razdijeljena na zasebne odjeljke. Stala je iza drvene pregrade i proučavala prizor.
Pročelje kantine obasjavali su reflektori, bacajući divovske sjene radnika koji su iz
kantine do kontejnera i natrag išli s tačkama, ceradama i vrećama za smeće punima
čađavih krhotina. Neki su radnici postavljali stijenu od iverice, vjerojatno onu koju je
spomenuo gospodin Rodriguez, a jedan joj se radnik u majici i radničkom kombinezonu
nasmiješio hodajući prema kamionetu ispred njezina automobila. Nosio je veliki laptop, stavio
ga unutra, zalupio vratima i odlučnim koracima došetao do nje.
"Mogu li vam pomoći?” upitao je ljubazno. U reflektiranoj je svjetlosti Rose vidjela da
ima ugodan osmijeh, podulji nos i tamne oči ispod bijele plastične kacige s
naljepnicom nogometne momčadi Philadelphije. "Zovem se Kurt Rehgard.” Ispružio je veliku
ruku i Rose ju je stisnula, osjećajući krckanje prstiju.
"Rose. Samo gledam.”
"Niste prvi danas.”
"Kladim se.” Rose je gledala užurban prizor. "Radite dokasna.”
"Cijelu noć. Velike zvjerke žele da škola što prije proradi, a nama i ne smeta, to vam
mogu reći. Svi volimo prekovremene sate, osobito kad je gospodarstvo u ovakvom stanju.” Kurt
je pokazao radnike iza sebe. "Moja je ekipa iz Phoenixvillea, električari su iz Puttstowna,
a građevinci iz Norristowna. Zbog parnica koje očekuju, okrug je želio nove ljude na terenu.”
"Bit će više od jedne parnice?” Rose je osjetila stezanje u prsima.
"Nego što. Svatko upire prstom, pita tko je za što odgovoran i tko je za što kriv.”
"Čula sam da su uzrok propuštanje plina i loše električne instalacije.”
"Ne smijem to reći ni za živu glavu.” Stolar je prešao prljavim prstom preko grla. "Vi ste
novinarka?”
"Ni govora.” Rose se nasmiješila. "Samo mama. Što ste htjeli reći o parnicama?”
"Već su počele. Prvi podizvođač za elektriku kaže da je krivnja na glavnom izvođaču,
glavni izvođač kaže da je kriva plinska tvrtka, a oni za grijanje i hlađenje su u nevolji jer su cijevi
bile bliže nego što je dopušteno i netko je rekao da se zbog toga vatra tako brzo proširila.” Kurt je
zatresao glavom. "Zbog žrtava su došli svi vatrogasni načelnici, građevinski inspektori, čak i FBI.
Zatim odvjetnici i takozvani stručnjaci koje su unajmili i sve su poslikali. Pravi cirkus.”
Rose se zavrtjelo u glavi. Vjerojatno je bila riječ o parnicama o kojima je Leo govorio za
večerom, a ona se svim srcem nadala da neće i njezina obitelj postati parnica o kojoj
svi razgovaraju za večerom.
"Kažete da vam dijete ide u ovu školu?”
"Da. Kći mi je u trećem razredu i škola se već sutra otvara, što mi se čini čudno.”
"Nije uopće čudno. Nema nikakve opasnosti. Djeca neće moći ići u kantinu, u hodnicima
će biti ekipe za uklanjanje štete od vatre i vode, ali vaše će dijete u ostalim dijelovima zgrade biti
na sigurnom. Ne brinite se.” Kurt je nakrivio glavu. "Mislio sam da ste odvjetnica, zato sam
došao do vas. Zbog toga i da provjerim jeste li udani.”
"Hvala, ali udana sam. Za odvjetnika.”
"Ne!” Kurt se pretvarao da je pogođen, komično zateturavši unatrag. "Nogirajte tog
luzera!”
Rose se nasmijala.
"Hej, ako želite, pokazat ću vam što je unutra. Vidjet ćete da nema nikakve opasnosti. Što
kažete na jedan brzi obilazak?” "Vrlo rado”, zaintrigirano je odvratila Rose. "Smije li se?”
‘Velike zvjerke su otišle, a moje momke nije briga. Ponašajte se kao odvjetnica.”
"Nije problem.” Rose se provukla ispod vrpce i krenula prema školi.
28

Rose je slijedila Kurta iza vrpce, pa pokraj velikog tranzistora poprskanog bojom iz kojeg
je treštao stari Aerosmith. Glave su se okrenule kad su zakoračili u svjetlost reflektora i krenuli
preko igrališta koje su tačke i ljudske noge pretvorile u blato. Smiješila se na profesionalan način,
iako je znala da nisu zavarali nikoga. Radnici su podignuli poglede i kimnuli u znak pozdrava, a
onda se odmah vratili poslu. Lica su im bila oblivena znojem i činilo joj se da je nisu prepoznali,
zato što nisu bili iz ovog kraja ili zato što su radili bez prestanka i nisu imali vremena za gledanje
vijesti.
Rose je upitala: "Pretpostavljam da ćete iznova izgraditi kantinu kad sve ovo bacite, jel’
da?”
"U načelu, da. Ja radim za građevinsku tvrtku Bethany Run i mi ćemo napraviti model,
onda okvir i konstrukciju. Dođite za mnom.” Kurt ju je odveo do praga izlaza na igralište gdje su
betonske blokete držale pocrnjela dvokrilna vrata otvorenima. Bijela je svjetlost kupala prostor i
rasvjetljavala hodnik. Čađa je prekrivala zidove, a stakleni su stropni prozori bih razbijeni. "Moj
Bože”, rekla je Rose, napola sama sebi.
"Hodnik je pun krša, ali strukturno je neoštećen. Nema ničeg opasnog, vidite? Odmah će
dobiti odobrenje za upotrebu. Bit će upotrebljiv čim uklonimo vodu.” Kurt je hodao ispred nje,
pokazujući niz bučnih crnih strojeva. Iz svakog su izbijale cijevi pričvršćene na valovite crne
tepihe vrpcama učvršćene za prljav pod. "Kladim se da se pitate što je to.”
Rose je privukla kantina koja je izgledala kao iz pakla. Stolovi, stolci i ukrašene oglasne
ploče bih su uklonjeni, pa je ostala samo crna školjka prostorije. Dim je zacrnio zidove i prekrio
lijepe plave i bijele pločice, a stropa uopće nije bilo, pa su se vidjele čelične grede, aluminijski
cjevovodi i električni vodovi.
"Objasnit ću vam, samo trenutak. Tako je prokleto bučno, ne mogu to podnijeti.” Kurt je
prišao prvom stroju i pritisnuo crveni gumb za uključivanje i isključivanje. Stroj se stresao i
prestao raditi, iako su ostali nastavili glasno bučiti. "Vidite, ovi strojevi rade i danju i noću. Ovdje
su proradile prskalice i strojevi isisavaju vlagu iz tla da se pod ne bi izobličio.”
"Shvaćam”, rekla je Rose, ah nije mogla skinuti pogled s kantine. Podne su pločice
popucale, a nagorjeli je krš ležao u hrpama kamo su ga pomeli - razmrskane stropne
ploče, ispucale drvene grede i prljave krhotine svega i svačega. Nije bilo svjetlarnika, a plava
cerada koja je prekrivala njihove četvrtaste otvore izgledala je poput ažurno blistava tropskog
neba.
"Oni strojevi tamo, oni su drukčiji.” Kurt je pokazao u hodnik na niz visokih sivih
strojeva, također četvrtastih i priključenih na generator. "Nevjerojatno brzo izvlače vlagu. Malo
su bolji od onih koje imate u podrumu kad vam se pokvari kućna pumpa i poplavi podrum, ako
me razumijete. Jamče da se neće stvoriti otrovna plijesan, ako vas je to brinulo zbog djeteta.
Imate li dječaka ili djevojčicu?”
"Djevojčicu.” Rose je krenula prema kantini s razorenim prednjim zidom kuhinje. U
kuhinji je vidjela velike pećnice i police od nehrđajućeg čelika, iskrivljene i raskomadane, poput
ostataka sudara dvadeset automobila. Mogla je zamisliti kako je eksplozija ubila jadnu Serenu i
Ellen.
"Imam nećakinju koju sam odveo u Disney World, sestrinu malu. Tata joj je u Iraku, pa
mnogo vremena provodim s njom. Naučio sam je bacati loptu, a vodim je i na
utakmice philadelphijske nogometne momčadi.” Kurt je pokazao na hodnik. ‘Vidite, sve je u
dobrom stanju. Poslao bih ovamo i vlastitu nećakinju. Ne trebate se brinuti.”
 "Izvrsno.” Rose je napravila još jedan korak niz hodnik i iz te je perspektive mogla vidjeti
da je eksplozija razorila hodnik između kuhinje i nastavničkog salona koji je samo mjestimice
pocrnio, ali je bio prepun smrskanih ormarića i sa žutim laminiranim pultom razbijenim na
komade, poput slagalice iz noćne more.
"Izgledat će kao novo kad sve obavimo. Zapravo i bolje.” Kurt se nagnuo i tiho joj rekao.
"Pitate li mene, prerano otvaraju školu. Neke se stvari ne mogu požurivati, pogotovo elektrika.
Uvijek vam se vrati kao bumerang.”
"I ja mislim.” Rose se prenula iz zamišljenosti. "Strašno je vidjeti mjesto gdje je netko
poginuo.”
"Nitko nije patio, ako vas to može utješiti. Eksplozija se dogodila na plinskoj cijevi od tri
četvrtine inča u stražnjem zidu kuhinje, a opskrbljivala je plinom pećnicu u kuhinji i nastavnički
salon. Sve je u trenu otišlo u zrak.”
"Baš strašno”, rekla je Rose sumorno. "Istjecanje plina? Kako ga nisu namirisali?”
"Bio je u zidu, a možda i jesu, tko će ga znati. Reći ću vam nešto o vonju plina, naviknete
se na njega. U početku ga osjećate, onda ga više ne zamjećujete.” Kurt se naglo trgnuo. "To
nije službeni uzrok požara, nitko to još nije rekao i niste to čuli od mene.”
"Čula što?”
Kurt se nasmijao. "Idemo.” Dao joj je znak, vodeći je natrag niz hodnik, kroz vrata i u
zasljepljujuća svjetla reflektora. Podignula je dlanove da zaštiti oči, a on ju je uhvatio za lakat.
"Pazite na ovu hrpu smeća.”
"Ups!” Rose je pogledala dolje na hrpu pocrnjelih krhotina na ceradi, prizor koji joj je
lomio srce. Savijeni komadi čelika iz armiranog betona i komadi suhog zida zajedno s kutijom za
ručak Toy Story, zdrobljenom posudom za sok i razbijenim Sonyjem PS2. Sjetila se Amande
kako svoj novi iPod pokazuje djevojčicama u kantini. Iznenada je shvatila zašto je Amanda
otrčala natrag u školu. Mogla je promaknuti plavokosoj učiteljici, kao što je Leo rekao, jer je bila
na kraju reda učenika koje su izvodili na igralište.
"iPod”, rekla je Rose i Kurt ju je pogledao.
"Molim?”
"Ništa”, odgovorila je Rose rastuženo. Amanda je bila u komi zbog nove igračke. I zbog
nje.
"Dat ću vam svoju posjetnicu.” Kurt je kopao po džepu, izvadio zgužvanu posjetnicu i
dodao joj je. "Nazovite me zatreba li vam terasa ili ako se riješite muža.”
"Hvala.” Rose se nasmiješila.
"Osjećate li se bolje sada kad ste vidjeli školu?”
"Da”, slagala je Rose, ali čim se okrenula od njega osmijeh joj je nestao s lica.
29

"Bok, srce.” Rose je ušla u Mellynu spavaću sobu i našla je kako čita u krevetu s
Princezom Google. Svjetiljka s leptirima na noćnom stoliću bacala je toplu svjetlost na
žuti pokrivač, bijeli ormar i pisaći stol iste boje, a ostatak sobe bio je posvećen Hariyju
Potteru. Iznad uzglavlja je visjela crna zastava Hogwartsa, a na zidnoj polici bile su debele
knjige, figurice, razredbeni šešir i novi Hermionin čarobni štapić. Na nižim su policama bile
manje važne knjige, odnosno sve što nije imalo veze s Harryjem.
"Bok, mama.” Melly je provirila preko stranica Barda Beedlea. Kosa joj je bila iščetkana
i u valovima prosuta po jastuku.
"Kako si provela noć?” Rose je sjela na rub kreveta i poljubila je. "Što ste ti i Julie
radile?” "Gledale smo Nebesa.’’
"Zvuči dobro.” Rose je rekla dadilji da gledaju samo DVD-ove. "Svidjelo ti se?”
"Da.” Melly je pažljivo stavila plastificiranu oznaku za knjigu na stranicu, pazeći da se
plava kićanka vidi, i zatvorila knjigu.
"Dobro. Bok, Googs.” Rose je počešala Princezu Google, kujica je podignula malu,
plosnatu glavu i zagrizla loptu od crvenih i bijelih krpica.
"Googie je baš slatka.”
"Baš. Je li pojela koji komad donjeg rublja?”
Melly se nasmiješila. "Ne, bila je dobra, mama. Pustila sam je u stražnje dvorište.
Dvaput.” "A John?”
"Pokakao se i jako se zacrvenio.”
"Izvrsno. Dobro je ako ni on nije pojeo donje rublje.”
Melly se zahihotala. "Bedasta si.”
"Hvala.”
"Je li pogreb bio tužan?”
"Da. Teško je kad netko premine.”
"Kao tata.” Melly se namrštila, a na glatkom joj se čelu pojavila sitna bora.
"Tako je.” Gledajući Melly koja je izgledala tako sretno i udobno u Leovoj majici
philadelphijske bejzbolske momčadi, Rose je osjetila navalu ljubavi i brige. "Moramo
odlučiti hoćeš li sutra u školu ili ne.”
"Je li otvorena?”
"Da. Kantina još nije, ali učionice jesu. Upravo sam bila ondje da se uvjerim.”
"Znam, osjećam miris.” Melly je nabrala nos. "Mirišeš na požar.”
"Odvratno.” Rose uopće nije zamijetila miris dima na sebi. "Bilo kako bilo, sutra će
nastava biti skraćena. Ujutro će se održati komemoracija za poginule, zatim ćete se vratiti
u razred, a onda ćeš doći kući.”
"Okej, mogu ići.”
"Osjećaš li se dovoljno dobro?”
"Da.” Melly je slegnula ramenima. "Nisam bolesna. Liječnik je tako rekao.”
"Znam, ali ako si umorna ili se samo želiš odmoriti još jedan dan, možeš ostati kod kuće.”
Rose kao da ju je navodila prema toj opciji, ali nije si mogla pomoći. Brinula se kako će
ostatak škole sutra dočekati Melly. "Kako ti je grlo?”
"Dobro. Mogu ići u školu. Ići ću.”
"Onda ti moram nešto reći. Znaš da je Amanda stradala u požaru i trebala bi znati da ima
ljudi koji mene krive za to.” "Zašto?”
 Rose nije komplicirala. "Kažu da sam spasila tebe umjesto nje.”
"Ja sam tvoje dijete.”
Rose se nasmiješila. "Znam, ali doista sam odvela Amandu do vrata kantine, a kad sam se
vratila po tebe ona je otrčala natrag u kantinu. Mislim da je otišla natrag po svoj iPod.” Melly je
trepnula i činilo se da nije shvatila da je bila druga na redu za spašavanje. "Čula sam je kako priča
o tom iPodu. Pripadao je njezinu starijem bratu. Dobio ga je za rođendan.” "Kako bilo da bilo,
druga bi ti djeca mogla govoriti o tome. Pokušaj se ne obazirati na njih i ne odgovaraj im, u redu?
Slično kao što smo ignorirali novinare.”
"Reći ću gospođici Canton. Ona će im reći da to ne rade.” Rose je osjetila kako joj se
steglo srce. "Mel, poslušaj me. Moram ti reći nešto i o gospođici Canton. Imala je hitan slučaj
u obitelji i morala je napustiti školu i otići kući.”
"Kad se vraća?”
"Ne vraća se. Morala se odseliti kući, da bude s obitelji.” "Zašto?” Melly se zbunjeno
namrštila.
"To je sve što znam. Netko u njezinoj obitelji je bolestan i mora se brinuti za njega.
Zauvijek je otišla kući.”
"Zauvijek?” Melly je podignula obrve i Rose je kimnula, ne prikrivajući razočaranje.
"Da. Znam da ti je draga i znaš da si ti njoj beskrajno draga. Ali nije imala izbora, morala
je..."
"Mora se vratiti.” Melly je zabrinuto povisila glas. "Ona je najbolja učiteljica koju sam
ikad imala.”
"Neće se moći vratiti, ah nadam se da će nas nazvati i popričati s tobom ne bude li previše
zauzeta.”
"Ali ona mi se sviđa. Želim da bude moja učiteljica.” Donja usna joj se nabrala i Rose ju
je snažno zagrlila.
"Znam, srce. Nadam se da ćeš dobiti novu učiteljicu koja će ti se sviđati baš kao i ona. Ne
moraš ići sutra u školu ako ne želiš.”
"Želim, samo želim da i ona bude ondje.” Mellyne su modre oči blistale kako samo dječje
oči mogu, otkrivajući njezinu povrijeđenost, iskreno i bez suzdržavanja. "Zašto nam to prije nisu
rekli?”
"Nitko nije znao. U životu se događaju takve stvari. Neočekivane stvari koje ljude prisile
da se brinu za svoje obitelji.” Rose se promeškoljila na krevetu i probudila Princezu Google koja
je stavila glavu na Mellynu nogu i pogledala je svojim okruglim, toplim smeđim očima. "Vidi,
Googie zna da si uznemirena.”
"Znam. U redu je, Googs.” Melly je pogladila kujičinu glavu i Rose je zamijetila ružičasti
lak na njezinim noktima. Pretpostavila je da ih je dadilja lakirala. "Ne budi tužna, Googie. Sve će
biti u redu. Sve će se dobro završiti.”
Rose je ušutjela, slušajući i gledajući Melly, a onda je shvatila da Melly zapravo tješi
samu sebe.
"Ne brini se, Googie. Ne brini se.” Melly je gladila kujicu koja je sklopila oči.
"Mislim da se od toga bolje osjeća.”
"Uvijek joj govorim da se ne brine. Ali ipak se brine.” "Katkad je teško ne brinuti se.”
"Ona to zna.” Melly je povukla ruku preko kujičina krzna sve do čupavog repa. "Vidi,
mama, kako je ovaj dio posve bijel? To je kao rijeka koja joj teče niz leđa, s crvenim
dijelovima sa strane.”
"Vidim.” Rose se nasmiješila i Melly je prstima prešla uz kujičin pahuljast vrat, a zatim
joj počešala uši.
 "Voli kad je ovdje počešem. Ima čvorove sa stražnje strane ušiju i pokušavam ih
razmrsiti. Ne voli čvorove. Voli izgledati lijepo i zato joj pomažem.” Melly je
dodirnula crvenkastosmeđu mrlju na kujičinoj glavi. "Ovo je od palca engleske grofice.” Rose je
naučila Melly da je to jedna od karakteristika pasmine. "Sjećaš li se kako se zove?”
"Njezina ‘blenheimska točka’, jer je grofica od Marlborougha tu stavljala palac čekajući
da joj se muž vrati kući iz bitke kod Blenheima.”
"Bravo.”
"Grofica je živjela u dvorcu Blenheimu, u Engleskoj. I Harry Potter je iz Engleske.”
"Točno”, komentirala je Rose i nasmijala se.
"To mi se sviđa kod Googie. Obje imamo točku.”
Rose je trepnula. Čudno kako to nikad prije nije povezala. Nabavili su kavalirskog
španijela jer ga je i ona imala kao dijete, a odlično su se slagali s djecom.
"Kažem joj da ne bude tužna zbog svoje točke. Dobila ju je od grofice i jednostavno je
takva.” Melly je slegnula ramenima, i dalje gladeći kujicu. "Kažem joj da je mrlja dio nje. Ima je
i Harry Potter. Ona ima i druge mrlje.” Pokazala je mrljice na kujičinoj nozi. "Rekla sam joj da se
ne bi trebala brinuti ni zbog jedne svoje točke.”
"A što ona na to kaže?”
"Kaže da se ne brine. Drugi se brinu.” Melly je nastavila gladiti kujicu čije su oči ostale
zatvorene, obrubljene crvenim trepavicama. "Kad je gledam, ne vidim točke. Samo vidim nju, a
ona je lijepa.”
Rose je osjetila da joj se grlo steže. "I ja tako mislim. Ona je najljepši pas kojeg sam ikad
vidjela.”
Melly je podignula pogled. "Jesam li ja lijepa, mama?” "Naravno da jesi.”
"Lijepa kao ti? Ti si bila model u časopisima.”
"Da, i znaš li što sam iz toga naučila?”
"Što?"
"Da ljepota zapravo nema nikakve veze s time kako izgledamo. To je ono što smo iznutra
i ono što u životu radimo. Googie je lijepa jer ima prekrasan duh, a imaš ga i ti.”
"I ti, mama.” Melly se slatko nasmiješila i Rose joj je uzvratila osmijehom.
"Hvala ti, medena.”
"Sutra mogu ići u školu.”
"U redu, dobra ideja”, rekla je Rose, nadajući se da je zvučalo istinito.
30

Rose je ušuškala Melly, provjerila kako je John, presvukla se u traperice i majicu, a onda
sišla u prizemlje. Ušla je u kuhinju i pritisnula gumb na laptopu, a kad se uključio, u aparat za
kavu stavila je kavu bez kofeina, izvadila šalicu iz ormarića i uključila aparat. Vruća je
kava procurila u šalicu i sjetila se Lea. Još je nije nazvao jer je vjerojatno bio zatrpan poslom,
pa mu je poslala poruku.
Volim te. Cantonica je dala ostavku. Nazovi me bilo kada.
Uzela je šalicu s kavom, odnijela je do laptopa i sjela. Ulogirala se na Facebook i
pogledala prve tri poruke na svojem zidu. Nije poznavala ljude koji su ih objavili, ali je
prepoznala imena iz razreda, a poruke nisu bile ništa novo:
Užasna ste osoba...
Trebali biste se vratiti odakle ste...
Vidjela sam vas kod Fiorea i sigurno ste ludi mislite li...
Rose nije dalje čitala. Otišla je na Postavke profila, zatim na Deaktivaciju profila i
pritisnula Da, ugasivši svoj Facebook profil. Pijuckala je jaku i gorku kavu, zatim se prebacila na
svoju e-poštu i pročitala popis pošiljatelja. Nije poznavala nikoga, a mejlovi također nisu bili
pretjerano srdačni:
Nevjerojatno ste licemjerni...
Neću dopustiti da moj sin...
Budem li imala peh da vas vidim u školi...
Rose ih se upravo spremala sve izbrisati kad joj je pogled pao na mejl Ravnatelja Lucasa
Rodrigueza poslan Zajednici škole Reesburgha. Odlučila ga je otvoriti i pročitati:
Svi tugujemo zbog gubitka Marylou Battle, Serene Perez i Ellen Conze i u njihovu ćemo
počast u sportskoj dvorani u ponedjeljak ujutro održati komemoraciju (samo za
učenike). Također ćemo u auditoriju u 9 ujutro održati sastanak samo za roditelje, a osoblje
i dostojanstvenici bit će ondje da odgovore na sva pitanja koja biste mogli imati. Molim vas
da odvezete djecu u školu i pokušate ih smiriti reagiraju li emotivno. Vrijeme je da
ostavimo prošlost iza sebe i nastavimo...
Rose je čitala između redaka. Gospodin Rodriguez želio je isto što i ona - mir sutra u
školi. Otišla je do postavki svojeg email računa i vrtjela se po njemu dok nije shvatila kako
ga deaktivirati, a zatim je to i učinila. Preostala joj je samo još jedna stvar. Otišla je
na internetsku stranicu TV postaje, s natpisom NAJVAŽNIJE PHILADELPHIJSKE VIJESTI na
vrhu. Preskočila je POŽAR U ŠKOLI PREPUN KONTROVERZIJA i listala prema dolje dok
nije pronašla Tanyin intervju s Eileen Gigot. Htjela je znati što se događa kako bi, bude li trebalo,
pripremila Melly. Stavila je slušalice kojima se služila kad bi John spavao i pokrenula video.
"Ja sam Tanya Robertson”, progovorila je reporterka. Sjedila je nasuprot Eileen za stolom
za blagovanje, ispred obiteljskih fotografija i velike zaobljene komode. "Večeras sam s Eileen
Gigot, majkom mlade Amande koja je još uvijek na intenzivnoj skrbi jer se zatekla u školskom
požaru u Osnovnoj školi Reesburgh.” Tanya se okrenula prema Eileen. "Hvala što ste pristali
razgovarati sa mnom. Znam da su ovo teški trenuci za vas, pa ću biti kratka. Prije svega, kako je
Amanda?”
"Još je u komi i molimo se za nju.” Eileen je izgledala iscrpljeno i umorno se nasmiješila.
Imala je malo šminke, a kratka joj je plava kosa bila stegnuta u konjski rep. Izgledala je kao
odrasla inačica svoje kćeri, osim podočnjaka ispod zakrvavljenih modrih očiju i očaja koji joj je
urezao duboke bore u kutovima usana.
 "Znam da ste samohrana majka i udovica, a osim Amande imate i dva sina,
trinaestogodišnjeg Jasona i desetogodišnjeg Joea. Možete li našim gledateljima reći kako se oni
nose s ovom strašnom nesrećom koja je zadesila njihovu sestru?”
"Dječaci uvijek pomažu jer ja radim. Tajnica sam u računovodstvenom servisu u
Reesburghu. Trude se koliko mogu, pa i više od toga. Amanda je najmlađa i za njih je
prava mezimica.”
Rose je osjetila grč u želucu. Eileen je proživljavala pakao. A sada još i ovo s Amandom.
Tanya je nastavila. "Znamo da ste iznijeli određene optužbe u vezi s navodnim nehatom
od strane školskog okruga, glavnog izvođača građevinskih radova i njegovih podizvođača.”
"Tako je, ali o tome neću reći ništa više. Odvjetnik nam je savjetovao da o tome ni s kim
ne raspravljamo, a sve što imamo za reći, reći ćemo na sudu.” Eileen se ukočila. "Nećemo
dopustiti da se isto dogodi nekoj drugoj obitelji, to je sve što mogu reći.”
"Naravno.” Tanya se nagnula prema njoj. "Kad smo prije razgovarali, rekli ste da vas je
uzrujao način na koji je škola obavila evakuaciju djece iz škole. Možete li nam reći nešto više
o tome?”
"Opet kažem, prema odvjetnikovu savjetu ne mogu govoriti o detaljima. Ali mislim da
nisu imali dovoljno razrađenu sigurnosnu proceduru. Održali su samo jednu protupožarnu
vježbu.” Eileen je podignula kažiprst. "Usto, kad je došlo do požara, škola je zadatak izvođenja
djece na sigurno prepustila volonterima. Ti volonteri nisu slijedili ispravnu proceduru. Zato je
Amanda ostala usred vatre.”
Rose nije disala.
"Kako to mislite?” upitala je Tanya.
"Ponovno, sve što mogu reći je da su ti volonteri bili druge majke, a savjetovali su mi da
ne spominjem imena. Ali jedna se od tih majki pobrinula da njezino dijete dođe na sigurno, a
Amanda i drugi ostavljeni su da se pobrinu sami za sebe.” Eileen je zastala i ljutito napućila usne.
‘Voljela bih da sam ja bila ondje, kao druge nezaposlene majke. Da sam bila ondje, stalno mislim
da bi Amanda danas bila zdrava i sretna.”
"Razumijem.” Tanya se nagnula prema njoj. "Također ste mi rekli da vas je ta majka
nazvala i požalila se da Amanda zlostavlja njezino dijete.”
"Da, nazvala me da se požali.” Eileen se jako namrštila. "Ali Amanda nije zlostavljač.
Ona doista nikad ne bi zadirkivala ili udarila drugo dijete. Ona je samo mala djevojčica,
krasno dijete i svi to znaju. Ako je katkad malo neposlušna, pa sva djeca su takva, osobito ona
koja su izgubila tatu. Djeca sama izlaze na kraj s takvim stvarima i mame koje se miješaju u to
su najgore.” Rose je zapanjeno zinula.
Tanya je rekla: "Ali da se vratimo na ono što želite reći, mislite li da je ta majka namjerno
ostavila Amandu?”
"Ne smijem reći. Predala sam stvar okružnom odvjetniku i tražila od njega da podnese
kaznenu prijavu.”
Rose je osjetila kako joj je srce prestaje kucati. Sjetila se što je gospodin Rodriguez
govorio o kaznenim prijavama protiv školskog okruga. Ali zar bi mogli podnijeti prijavu i protiv
nje?
Tanya je upitala: "Kažete li da ste kaznenu prijavu protiv te volonterke podnijeli zato što
namjerno nije pomogla Amandi?” "Okružni odvjetnik je rekao...” Eileen se trgnula i
zašutjela. "Pa, rekli su mi da ne govorim o tome. Rekla sam sve što imam za reći.”
"Hvala vam, gospođo Gigot.” Sa zadovoljnim osmijehom na licu Tanya se okrenula
prema kameri. ‘Vraćamo se tebi, lim.
Rose je iščupala slušalice s ušiju, skočila na noge i zgrabila mobitel.
31

"Leo?” zabrinuto je rekla Rose kad se napokon javio na mobitel.

"Draga, namjeravao sam te nazvati, ali sam u poslu do grla. Kolege su ovdje sa mnom u
sobi za sastanke. Pričekaj trenutak.” Leo je dlanom pokrio telefon. "Ljudi, dajte mi pet
minuta. Odmah se vraćam. Mark, preuzmi stvari.”
Rose je čekala da se utišaju glasovi, pa zvuk zatvaranja vrata, a to je vrijeme iskoristila da
duboko udahne.
"Okej, evo me”, javio se Leo, opet zvučeći kao obično. "I Cantonica je dala otkaz?”
"Da. Nije mogla podnijeti pritisak.”
"Što nije u redu, draga? Čudno zvučiš. Nešto se dogodilo na bdijenju?” U Leovu glasu
nije bilo osude i Rose ga je zbog toga voljela.
"Da, ali to nije problem. Jesi li vidio vijesti na TV-u večeras?”
"Šališ se? Nemam vremena ni da se popišam.”
"Eileen je natuknula da je tražila od okružnog odvjetnika da podnese kaznenu prijavu
protiv mene. Što time misli? Kakvo sam to kazneno djelo učinila?”
"Zbilja?” Leo je na trenutak šutio. "Očekivao sam građansku parnicu, ali kaznenu?”
"O čemu ona priča? Možda da nazovemo okružnog odvjetnika i pitamo ga?”
"Ne, to bi bilo najgore. Čekaj, samo malo.” Leo je zastao, a onda mu se glas sasvim
stišao. "U mapi na mojem ormariću s kipom orla.”
Rose je u panici čekala. Bilo je dovoljno loše izgubiti kuću. No odlazak u zatvor?
Nemoguće. Činilo se nezamislivo, ali takvima su se činili i požar u školi i djevojčica u komi.
"Dušo, je li ona baš rekla okružni odvjetnik? Sigurna si?” "Da, okružni odvjetnik. To je
kazneno pravo, zar ne? Za razliku od građanskog, je li tako?”
"Da, svakako. Kaznene tužbe su po kaznenom pravu, s odgovarajuće težim kaznama.
Tužba zbog nehata bila bi građanska parnica i bila bi riječ samo o novčanoj odšteti. Čekaj,
čekaj.” Leo je opet pokrio telefon, a glas mu je zvučao napeto. "Stražnji ormarić, pod orlom. Kraj
pokala za softbol.”
"Znači li to da me neće pokušati tužiti za nešto ili da hoće?” "Molim te, pričekaj.” Leo je
duboko uzdahnuo. "Ormariću kojem držim službene spise. Je li to teško shvatiti? Kako je
Melly?”
"Tužna je zbog Kristen.”
"Draga, slušaj me sad. Čini se da će ovo suđenje trajati dva tjedna i svi ćemo boraviti u
Philadelphiji, u hotelu kraj sudnice. Ali ako su već najavili tužbu protiv tebe, moramo učiniti
nešto u vezi s tom kaznenom prijavom. Naći ću nekoga tko može odgovoriti na tvoja pitanja.
Dean sigurno poznaje dobroga kaznenog odvjetnika. Javit ću ti što sam saznao.” "Dobro, hvala
ti.”
"Drži se i nazvat ću te. Volim te.”
"I ja tebe volim”, odgovorila mu je Rose osjetivši olakšanje, ah Leo je već prekinuo vezu.
32

Oblaci boje kositra skrivali su jutarnje sunce, a Rose je nosila Johna na boku i držala
Melly za ruku krivudajući prepunim školskim parkiralištem. Nije bilo mjesta za baš
svakog roditelja s automobilom i morala je parkirati na travi jer su, uz sve ostalo, imali i jedno
od onih navrat-nanos jutara i kasnili u školu.
Morala se posebno odjenuti, u plavu pamučnu haljinu, jer joj je Leo ugovorio sastanak s
dva odvjetnika, a promijenila je i zavoje na ruci i gležnju. Melly je isprobala tri
kombinacije, očito zabrinuta zbog povratka u školu, te je naposljetku odlučila odjenuti cvjetnu
majicu i ružičaste pamučne kratke hlače. Rose je nije požurivala i potajno je osjećala olakšanje
što je Harry Potter danas ostao kod kuće.
Podignula je Johna više na bok i on je opet bio sretno dijete, zadovoljno mahao punašnim
nožicama i cuclao svijetloplavu dudu. Dobro je spavao i izgledao je posebno gizdavo u polo
majici s plavim prugama i visoko navučenim hlačicama od trapera. Namjeravala ga je povesti sa
sobom u odvjetnički ured jer ga je vodila sa sobom kad god je mogla. Nije rodila djecu da bi ih
ostavljala kod kuće s dadiljom.
Nastavila je hodati i bilo joj je drago vidjeti da novinari nisu ušli na školski posjed nego
su stajali iza kordona, a bilo joj je drago i što nigdje nije vidjela Tanyu i njezinu televizijsku
ekipu. Posljednji roditelji i djeca išli su prema ulazu gdje ih je gospodin Rodriguez dočekivao sa
svojim zamjenikom, pedagoginjom, nastavnicama tjelovježbe i računalstva, a vidjela je i
knjižničarku koja joj je pomogla na dan požara. U zraku se još pomalo osjećala paljevina, iako se
Rose pitala je li možda jedina koja to zamjećuje. Zatekla se kako misli na pougljenjeni Sony PS2,
a zatim na Amandu. Provjerila je na internetu ima li novosti o njezinu stanju, no izbjegavala je
sve vijesti o sebi, uključujući članak s naslovom MAJKA HEROJ.
"Mama, hajdemo.” Melly ju je povukla za ruku. "Zakasnit ćemo.”
"Kako si, draga? Dobro si?”
"Jesam.” Melly je gledala prema naprijed i lagani joj je povjetarac otpuhao kosu s obraza,
razotkrivši madež. Refleksno ga je prekrila pramenom.
"Ne brini se. Sve će biti u redu.”
"Ne brinem se.”
"Održat će komemoraciju u sportskoj dvorani, zatim ćeš na neko vrijeme otići u razred i
bit ćeš kod kuće prije ručka. Ja ću doći po tebe i možda ćemo učiniti nešto zabavno. Možda da
odemo nešto pojesti?”
"Može.”
"Gospođa Nuru htjela je da danas dođeš u školu.” Rose je osjetila kako joj Mellyni prsti
stežu ruku. "Draga si joj.” "Možda će doći i gospođica Canton, kao iznenađenje.” Rose je osjetila
žalac boli. "Ne, neće, Mel. Ali nazvat će te.” "Kada?”
"Uskoro, nadam se. Čim bude mogla.” Rose je hodala iza jednog prvašića i njegove
majke i on je pogledao iza sebe da vidi tko je tu. Kad je shvatio da ih ne poznaje, okrenuo se, no
onda se opet osvrnuo, očito da ponovno pogleda Mellyn madež. "Mel, neka te ne brine ako te
ljudi danas budu gnjavili. To bi se moglo dogoditi, zbog požara i svega ostalog.”
"Hoće li doći i Amanda?”
"Ne, još je u bolnici.”
"A Emily i Danielle?”
"Pretpostavljam da hoće. Ah slobodno ih izbjegavaj ako želiš. Brineš li se da će te
gnjaviti?”
 "Ne. Poslužit ću se čarolijom Protego. Ona stvara štit protiv njih. Ih si katkad kažem da
su one samo Slytherinke. Amanda je kao Dračo Malfoy, a Emily i Danielle su Crabbe
i Goyle.”Rose joj je upravo zaustila odgovoriti kad je ugledala gospodina Rodrigueza
kako korača prema njima u jakni i kravati te širokim hlačama odijela koje su mu lepršale oko
nogu. "Melly, evo gospodina Rodrigueza.”
"Dobro jutro, Rose! Bok, Melly!” Gospodin Rodriguez krenuo je ravno prema njima i
Rose mu je odmah pružila ruku.
"Drago mi je što vas opet vidim.”
"I meni.” Gospodin Rodriguez nagnuo se da se obrati Melly. "Drago mi je da si na
nogama i drago mi je da si danas došla u školu.”
"Nisam bolesna i moram ići u školu. Hoće li doći i gospođica Canton?”
"Ne, morala je otići kući”, bez oklijevanja je odgovorio gospodin Rodriguez. Promrsio joj
je kosu, što je Rose dobro znala da Melly mrzi jer bi joj se tako otkrio madež. "Gospođa Nuru te
čeka u razredu i ona je također ponosna što si došla.” Ispružio je ruku s dlanom okrenutim gore.
"Želiš li ići sa mnom?”
"Može li doći i moja mama?”
"Ona ide na drugu komemoraciju, s ostalim roditeljima.” Ruka gospodina Rodrigueza
ostala je ispružena, kao pitanje bez odgovora.
"Melly, idi s gospodinom Rodriguezom, a mi ćemo se poslije vidjeti, može? Volim te.”
Rose je ispustila Mellynu ruku i kleknula da je nespretno poljubi, a Melly joj je
uzvratila nezgrapnim zagrljajem, zagrlivši istodobno Rose i uzvrpoljenog brata.
"Bok, mama. Bok, John.”
"Bok, dušo. Volimo te.”
Rose je gledala za Melly i njezinim ljubičastim Harry Potter ruksakom koji je poskakivao
gore-dolje. Zamjenik ravnatelja, pedagoginja, knjižničarka i nastavnica tjelovježbe došli su do
nje, pozdravljajući je raširenim rukama i širokim osmijesima. Rose im je bila zahvalna
na ljubaznosti i molila se da će Melly biti dobro. Bilo je takvih trenutaka kad majka ne
može učiniti ništa drugo.
Mamice!
Deset minuta poslije Rose se pridružila roditeljima koji su u hodniku čekali da uđu u
auditorij. Prozori su ispunili hodnik svjetlošću, podsjećajući je na svjetlarnike kantine prije nego
što su se rasprsnuli u komadiće, ah natjerala se da prestane razmišljati o tome. Uživala je držeći
Johna u naručju jer joj se smješkao i pružao ručicu da se igra "zgrabi mamin nos”. Uhvatila ga je
za ispruženu ručicu i poljubila je kao da joj je drago da može nešto učiniti.
Povorka roditelja krenula je naprijed, a i Rose s njima, vrteći kažiprstom s Johnovim
prstom omotanim oko njega. Počeo se smijati s dudom u ustima i bila bi mu
odgovorila prepričavajući mu što se događa kao i inače, ali nije htjela privlačiti pozornost na
sebe. Nije poznavala roditelje pred sobom u povorci; dva muškarca u sportskoj odjeći sa
žutim iskaznicama zaposlenika tvornice Homestead i ženu u odijelu s hlačama koja je palcem
vješto pregledavala mejlove na mobitelu.
Stigli su do otvorenih vrata auditorija i Rose je čula mikrofon koji je netko namještao
govoreći "test, jedan, dva, tri". Ona su dvojica muškaraca ušli prvi, žena s BlackBerryjem
za njima i zatim Rose s Johnom. Auditorij je bio dupkom pun, bez ijednoga slobodnog sjedala,
a klima uređaj naprezao se da rashladi toliko tijela. Rose je pronašla mjesto u gomili
ispod balkona, zadovoljna što je među toliko ljudi bila manje upadljiva. Užasavala se toga da
bi mogla vidjeti Daniellinu ih Emilynu majku i htjela je izbjeći bilo kakav sukob.
Zastor na pozornici s plavim i bijelim uzorkom u bojama škole bio je spušten, a na podiju
je stajala nastavnica tjelovježbe i namještala mikrofon dok je gospodin Rodriguez vodio grupu
javnih službenika do smeđih sklopivih stolaca. Publika je pričala, završavala razgovore na
mobitelima ili u posljednji trenutak pisala SMS-ove i mejlove, a umjetna svjetlost
ekrana različitih mobilnih uređaja odozdo im je osvjetljivala lica.
Gospodin Rodriguez popeo se na podij i lagano kucnuo po mikrofonu provjeravajući radi
li. "Dobro jutro svima”, počeo je i premda mu Rose izdaleka nije mogla vidjeti lice, glas mu
je odražavao ozbiljnost prigode. "Hvala vam svima što ste došli. Znam da su posljednji dani
bili vrlo teški za sve vas, baš kao i za sve nas u školskoj zajednici. Pred nama je mnogo posla,
pa najbolje da počnemo odmah jer znam da mnogi od vas imaju pitanja i sljedećih
šezdeset minuta želimo odgovoriti na što više njih.”
"Prokletstvo!” rekla je iznenada dobro odjevena žena koja je stajala kraj Rose. Spuštene je
glave tipkala na iPhoneu. "Nikad se neću naviknuti na ovo čudo. Moja kći želi haljinu za svoju
lutku Američka djevojčica, ah ne znam se služiti ovim dodirnim ekranom da je naručim.”
Rose nije ništa rekla. Nije željela riskirati da je prepoznaju i nikad nije govorila dok je
govorio netko drugi. To je mrzila iz dna duše i uvijek je bila iznenađena koliko čak i odrasli znaju
biti nepristojni. Nastavila je gledati ravno naprijed.
Na pozornici je gospodin Rodriguez i dalje govorio, "Međutim, ne možemo započeti s
programom prije nego što odamo počast trima vrijednim životima koje smo izgubili, a svaki je od
njih na svoj način bio osobit za našu zajednicu. Govorim, naravno, o Marylou Battle, Ellen Conze
i Sereni Perez. Dopustite mi da predstavim čovjeka kojega ne treba predstavljati, Leonarda
Krakovvskog, gradonačelnika Reesburgha, koji će nas predvoditi u minuti šutnje za stradale.
Gradonačelnice Krakovvski?” Gospodin Rodriguez maknuo se ustranu, dajući znak
gradonačelniku Krakowskom, niskom, ćelavom muškarcu u tamnom odijelu i kravati koji je
gotovo skočio na podij.
"Nedostaju mi gumbi, ” nastavila je žena s iPhoneom, još uvijek petljajući po virtualnoj
tipkovnici na ekranu, "ali inače volim ovu spravicu. Pravi sam lovac na spravice. Imate li vi
iPhone?”
"Ne”, odgovorila je Rose da je ušutka.
Gradonačelnik Krakowski spustio je mikrofon prilagođavajući ga svojoj visini i pročistio
grlo. "Dobro jutro, dame i gospodo. Kao i svi vi, duboko sam ožalošćen gubitkom ovih
divnih žena i ovaj sam si vikend dao vremena da ih oplačem i razmislim o značenju njihovih
života i života svih nas. Ironično je da gradić poput Reesburgha baš kad se dogodi ovakva
tragedija može pokazati svoju najbolju stranu jer se svi okupimo kao da smo jedna obitelj.”
"Imate li kćer ili sina?” Žena je nastavila tipkati po iPhoneu, ali su se u posljednjem redu
glave počele okretati na zvuk njezina glasa.
"Kćer”, prošaptala je Rose postajući sve nervoznija.
Gradonačelnik Krakowski je nastavio: "Zastanimo sad svi zajedno u minuti šutnje kako
bismo im odali počast i sjetimo se svega što su značile svima nama i cijeloj našoj zajednici.”
Pognuo je glavu, kao i većina ljudi u publici. Čuo se zvuk jednog ili dva jecaja, a žena s
iPhoneom nastavila je tipkati po dodirnom ekranu. Rose je oborila pogled, obujmivši Johna da
bude miran, ali u posljednjem se redu začulo komešanje jer se još više osoba okrenulo i pogledalo
u njihovu smjeru. Nadala se da gledaju ženu kraj nje.
"Voli li i vaša kći Američku djevojčicu?” upitala je žena, okrenuvši se prema njoj.
"Pssst", prošaptala je Rose, ženine su se oči malo raširile.
"O, Bože! Vi ste ona koja je ostavila Amandu.”
Rose je užasnuto okrenula lice od žene. Obrazi su joj pocrvenjeti i usta se osušila. Nije
znala što da učini. Nije znala da li da ostane ili ode. Nekoliko se glava u stražnjem redu okrenulo
i Rose je znala da je to zbog nje.
Gradonačelnik Krakowski podignuo je glavu, završivši minutu šutnje. "Hvala vam i
dopustite mi da vam predstavim još jednu osobu kojoj ne treba predstavljanje. Senatora Paula
Martina. Senatore Martin?” Odstupio je kad je senator Martin ustao, visok i vitak u tamnom
odijelu, s naočalama od kornjačevine. Njegova je gusta, prosijeda kosa zrcalila svjetiljke
auditorija kad se popeo na podij, podignuo mikrofon i rekao: "Dobro jutro, gradonačelnice
Krakowski, gospodine Rodriguez, članovi školskog odbora, roditelji i prijatelji.”
Rose je uprla oči na pozornicu, pretvarajući se da ne zamjećuje da se žena s iPhoneom
okrenula i nešto šaptala ženi kraj sebe koja je kopala po torbici. Žena s torbicom pogledala je
prema njoj i obje su se malo odmaknule. Dok se vijest o njezinu dolasku širila prema stražnjim
redovima, sve se više glava okretalo prema Rose. Svi su je gledali i pričali o njoj.
Senator Martin je nastavio: "Počašćen sam što se danas obraćam svima vama nakon što
smo izgubili iznimnu učiteljicu Marylou Battle i dvije predane radnice iz kantine, Ellen Conze i
Serenu Perez. Na licima vam vidim tugu i bol no znam da ćete se svi sabrati i ostati jaki za vaše
obitelji, a osobito za vašu djecu.
Reesburgh je malen, ali jak, ponosan i pravi primjer zajednice, a kako sam radio u
Homesteadu kao mnogi od vas, znam da ćete prebroditi ovu tragediju.”
Rose se nije obazirala na komešanje zdesna gdje su one dvije žene pričale s još jednom,
glavom uz glavu, šapćući iza manikiranih prstiju. Privila je Johna k sebi, zaštitnički ga grleći, dok
su se ljudi na sjedalima okretali da je bolje vide. Oni iza nje sve više su se odmicali ostavljajući je
samu. Bila je opkoljena vrpoljenjem, komešanjem i žagorom, ali nitko joj nije uputio niti jednu
jedinu riječ.
Rose je teško progutala. Shvatila je da više neće biti vikanja kao kod Fiorea ili u bolnici.
Ljudi će je ignorirati i izbjegavati dok ne postane nevidljiva, netko o kome pričaju, ali nikad ne
pričaju s njim. I prvi je put razumjela kako se Melly osjeća.
Svaki dan.
33

Rose su uveli u malu sobu za sastanke u kojoj joj je pogled odmah pao na niz prozora od
poda do stropa i okrugli stol od orahovine prekriven listovima papira, spisima i laptopom. Dva su
odvjetnika smjesta ustala sa svojih stolaca, a njihove su siluete osvijetljene odostraga bile
upadljivo različite; muškarac slijeva bio je mršav i visok, a onaj zdesna zdepast i nizak. Dok se
Roseine oči nisu naviknule na jarku svjetlost iza njih, uopće im nije mogla razabrati lica što je
samo pojačalo nadrealan osjećaj da se našla na sastanku s dva odvjetnika bez lica, od kojih je
jedan zastupao prave zločince.
"Hvala što ste me primili tako brzo”, rekla je podignuvši Johna više na boku, a visoki je
odvjetnik obišao stol prema njoj i pružio joj ruku dugih prstiju. Najprije je zamijetila njegov
uglađen osmijeh, a onda svijetle oči iza modernih naočala bez okvira i mršavo lice uokvireno
gustom crvenkastom kosom ošišanom u skupe slojeve.
"Oliver Charriere.” Stisnuo je Roseinu ruku kratko i snažno, a u vrhunski skrojenom
talijanskom odijelu s neupadljivim prugicama izgledao je kicoški elegantno. "Drago mi je da smo
se upoznali.”
"Tim Lake”, javio se drugi koji se široko smiješio i rukovao se poput dizača utega. Kosa
mu je bila kratka i čekinjasto ošišana, oči smeđe iza avijatičarskih naočala, a žutosmeđe mu se
odijelo napinjalo po šavovima. Vrat mu je bio tako širok da mu se ovratnik plave košulje zario u
vratnu žilu. "Ovo je trenutak u kojem obično kažemo da smo Stanlio i Olio, ali vidim da ste
premladi da biste shvatili šalu.”
"Uopće nisam, ah hvala”, nasmiješila se Rose.
"Jeste li za kavu?” upitao je Oliver, pokazavši rukom prema aparatu.
Tom se nasmiješio. "On uzima narudžbu za piće, a ja pravim krafne. Pržio sam ih cijelo
jutro.”
Rose se zahihotala. "Kava bi bila odlična, hvala.”
"S mlijekom i šećerom, je li tako?”
"Da. Kako ste znali?”
"Imam spidermansko osjetilo.” Oliver je otišao do ormarića s visokim aparatom za kavu i
plosnatom kutijom s krafnama. Uzeo je stiroporsku šalicu i primaknuo je pipcu za kavu, pa
pritisnuo gumb na poklopcu. "Žene vole mlijeko i šećer. Samo rijetke žene piju kavu bez ičega, a
mogu ih prepoznati zatvorenih očiju. Vi ste predražesni da biste bili jedna od njih.”
Tom je frknuo nosom. "Vjerovali ili ne, Oliverov urođeni seksizam pomaže pri odabiru
porote.”
"Ako već ne supruge”, dodao je Oliver i obojica su se nasmijala.
"Dopustite.” Tom je ispod stola izvukao smeđi stolac za nju. "Sjednite, molim vas.
Možete tako držati dijete?”
"Da, hvala vam.” Rose je sjela, namjestila Johna koji joj se nasmiješio, a onda počeo
sisati dudu tako jako da se micala gore-dolje. "Hvala što ste mi dopustili da ga dovedem.”
"Nema na čemu, ne smetaju nam kućni ljubimci.” Oliver joj je prišao s kavom, a Tom ga
je prostrijelio komično prijekornim pogledom.
"Molim te, pokaži malo poštovanja. Ovo je sin Lea Ingrassie.”
"Točno.” Rose je osjetila da se opušta. "I grize.”
"Kao i ja.” Oliver je smjestio kavu na stol ispred Rose, malo se nagnuo, otkopčao gumb
na jakni i sjeo nasuprot njoj.
Tom se teško spustio na stolac do njega. "I tako počinje naše predavanje o razlici između
odvjetnika za kazneno pravo poput mog partnera i odvjetnika za građanske parnice poput mene.
On je nepodnošljivi i razmetljivi paun, a ja sam običan i dosadan.”
Rose se nasmijala.
Oliver je odmahnuo glavom, pa pogledao Toma. "Uvijek iste stare šale. Otpušten si.”
"Ne možeš me otpustiti, dajem otkaz, a ovdje smo ionako zbog nje.” Tom je pokazao
prstom u Rose. "Udani ste za onog srećkovića Lea, a on poznaje Deana. Bio sam u mornaričkoj
pravnoj službi s Deanovim bratom. Odvjetnici na sve strane. Počnimo.” Tom je pogledao Olivera
i vragolasto se nasmiješio. "Da najprije pripremim teren?”
"Oh, molim te. Ne opet.”
"Da, opet. Vrijeme za čišćenje!” Tom je ispružio ruku, stavio je na hrpu zaklamanih spisa,
novinskih izrezaka i fotokopiranih parnica, pa je preko ruba stola odgurao na kestenjasti sag.
Rose je prasnula u smijeh, a Oliver je zakolutao očima iza onih cool naočala.
"Rose, molim vas, ne ohrabrujte ga. Kao odvjetnikova žena vjerojatno to već znate, ali
dopustite mi da odmah nešto razjasnimo. Danas morate razgovarati s obojicom, odvjetnikom za
kazneno i odvjetnikom za građansko pravo, jer okružni odvjetnik protiv vas može podignuti
kaznenu prijavu, a mogli bi vas tužiti i u građanskoj parnici. To su dvije različite stvari.
Razumijete?” "Da.”
"Evo kako ćemo danas održati ovaj sastanak. Kazneno pravo ima veću težinu od
građanskog jer uključuje mogućnost zatvorske kazne. To znači da ću ja govoriti prvi, a za to će
vrijeme Tom pokušavati da ne kopa nos. Pratite me?”
"Da.” Rose se nastavila smiješiti, premda joj se nije svidjelo spominjanje zatvora.
"Obojica smo upoznati s vašim slučajem. Vidjeli smo priloge na televiziji i snimke na
internetu, ah opišite nam vi što se točno dogodilo prošlog petka u školi. Nemojte ništa izostaviti.”
"Pa, bila sam dežurna mama”, započela je Rose i ispričala im sve, od kruga od želea na obrazu do
krša koji je sinoć vidjela u školi. Oliver je pisao bilješke na laptopu, a Tom zapisivao na novom
žutom bloku, tako jako pritišćući da je udubio papir. Kad je završila, strepila je od onoga što će
čuti, ali se ipak uspjela nasmiješiti. "U redu, gospodo, kakva je vaša presuda?”
Oliver se zavalio u stolac. "Prvo i najvažnije, ne budite tako zabrinuti. U izvrsnim ste
rukama. Pametniji smo nego što izgledamo. Barem ja.”
"Dobro.” Rose je premjestila Johna na krilu i on se nagnuo prema natrag, ležeći joj u
naručju i gledajući je onako slatko kako samo on zna.
"Izložit ću vam kaznenu stranu. Po Zakonu Pennsylvanije, točnije 18. kaznenom zakonu,
paragraf 301 (b)(2), kaznenoj je odgovornosti podložno djelovanje ili njegov izostanak kad je to
djelovanje određeno zakonom.” Oliver je govorio autoritativno i samopouzdano. "Drugim
riječima, vi niste kazneno odgovorni za nedjelovanje, osim ako zakonski niste bili dužni to
učiniti. Razumijete li?”
"Da."
"Postoje okolnosti u kojima odrasli imaju obvezu prema djetetu, a jedan takav slučaj je
kad postoji ‘statusna veza’ s djetetom.” Oliver je prstima pokazao navodnike. "Na primjer, samim
svojim statusom roditelji imaju takvu obvezu prema svojoj djeci. Ima li smisla zasad?”
"Da.” Rose je kratko spustila pogled na Johna, a on je drijemao i sisao dudu.
"Međutim, obveza nije samo na roditeljima. Može se primijeniti na bilo koga tko ima
kontrolu ili nadzor nad djetetom, uključujući dadilje, radnice u vrtiću ili partnera koji živi
s djetetom. U Pennsylvaniji je to uspostavljeno slučajem Kellam." Rose je kimnula.
"Ako se može reći da je netko preuzeo na sebe statusnu vezu prema djetetu, to stvara
osnovu za kaznenu odgovornost, u ovoj i većini drugih sudskih nadležnosti.”
"Kao kad ste dežurna mama u školi?”
 "Da, baš tako, kao i mnoge druge dobrovoljne situacije u školama, primjerice dobrovoljci
u knjižnici, računalnom laboratoriju, glazbenoj učionici, ali i treneri i pratitelji na školskim
izletima.”
"Doista?”
"Da."
"Čovječe.” Rose je zabrinuto razmatrala implikacije. "Želite reći da ako bilo tko u takvim
situacijama zabrlja, protiv njega se može podnijeti kaznena prijava?”
"Ne špekulirajmo tako široko. Da budemo precizni, sve te situacije podrazumijevaju
odgovornost, ne samo građansku nego i kaznenu.”
Rose nije imala pojma o tome. Pogladila je Johna po kosi, no opet je imala osjećaj da tješi
samu sebe.
"Da skrenem na trenutak s teme. Svakog ljeta me mole da održim govor trenerima
bejzbola. Tijekom prvog sata imaju liječnika koji trenerima - a sve su to roditelji, baš kao i vi -
priča o medicinskoj njezi u hitnim slučajevima. Onda im na drugom satu ja savjetujem
da zaborave sve što su upravo čuli i kažem im da je jedina stvar koju bi u hitnom slučaju
trebah učiniti nazvati 911. To je to. Kraj priče.”
"Zašto?”
"Zato što bi inače na sebe mogli navući građansku i kaznenu odgovornost.”
Rose je pomislila kako je strašno što su kao civilizacija došli do ove točke. To jedva da se
moglo nazvati civiliziranim. "Znači li kaznena odgovornost odlazak u zatvor?”
"Ne uvijek, ali najčešće.”
"Hoću li i ja u zatvor?” upitala je Rose stegnuta grla, ali je Oliver odmah podignuo ruku.
"Čekajte. Stanite. Ne brzajte, molim vas. Kad ste postali dežurna mama, moglo bi se tvrditi da ste
preuzeli na sebe takvu statusnu vezu prema djeci.”
"Moglo bi se tvrditi? Što to znači?”
"Znači da bismo, kad bih vas ja zastupao, tvrdili da niste, ali taj je argument teško dobiti,
a kaznena odgovornost prema slučaju Kellam posljedica je toga što ste spriječili druge da pruže
pomoć.”
"Ali nisam to učinila.”
"Da, jeste. Upravo ste nam rekli da ste zadržali djevojčice u kantini nakon što je odmor
već počeo.” Oliver ju je iza sićušnih naočala gledao ravno u oči, ali nije ju osuđivao. "One nisu
mogle otići van gdje su bile učiteljice i drugi da im pomognu. Onda je i druga dežurna mama,
Terry, otišla.”
"To je bila njezina odluka.” Rose je odmahnula glavom. "Nisam htjela da ode.”
"Istina, ali po zakonu to nije važno. U trenutku kad je ona otišla razgovarati s gospođom
Snyder, vi ste zadržali djecu i stavili ih u položaj u kojem im drugi nisu mogli pomoći. Zatim
će okružni odvjetnik reći da im, prema slučaju Kellam, niste primjereno pomogli. Usto
ne pomaže što bi se moglo reći da je vaše djelovanje bilo motivirano antipatijom prema
Amandi jer je ismijavala Melly.”
Rose je osjetila da joj se želudac steže. "Možete li kontaktirati Emily i njezine roditelje, ili
Danielle i njezine i pokušati saznati činjenice? One mogu reći da sam ih odvela do vrata.”
"Pokušat ćemo, ali siguran sam da neće htjeti razgovarati s nama. Razmišljaju li o tome da tuže
vas ili školu, neće im dopustiti da razgovaraju s nama.”
Rose je kimnula. Trebala je to znati. Kao da je iznova proživljavala noćnu moru. Sad
nikad neće doći do istine. Odvjetnici će se pobrinuti da pravda padne u drugi plan.
"Usto, u skladu sa slučajem Kellam, njihovo bi vam svjedočenje moglo štetiti. Djeca će
reći da ste ih zadržali tijekom odmora i vikali na njih. Jedna djevojčica je i plakala, zar ne?”
"Da”, utučeno je priznala Rose.
“Kellam je loš slučaj za vas, iako su činjenice posve drukčije. Gospodin Kellam je
seksualno zlostavljao djecu.”
"Koliko je dobio?”
"Devedeset do 240.”
"Dana?”
"Mjeseci.”
Rose je dahnula. "To je dvadeset godina!”
Tom je napućio usta i Oliver je opet podignuo ruku. "Gledajte, ništa ne govori da ćete
sigurno biti optuženi.”
"Kako da znamo hoću li biti optužena?” Rose je osjećala paniku. "Tko odlučuje o tome?”
"Okružni odvjetnik.”
"Možemo ga pitati što će učiniti?”
"Ne. Bolje je čekati i vidjeti...”
"Ali u pitanju je moj život, a nesigurnost je nepodnošljiva!” "Nesigurnost je bolja nego da
ga isprovocirate. Morate ostati fokusirani. Mi želimo da ovo nestane. Okružni odvjetnik
neće trčati da optuži zgodnu mamu za zločin, osim u slučaju prevelikog javnog pritiska koji bi
ga na to natjerao. Imamo sreće što nije izborna godina.”
Rose se nije osjećala pretjerano sretno. "Ako podignu optužnicu protiv mene, hoće li me
uhititi?”
"Zatražili bismo jamčevinu i sigurno bismo je dobili. Nema rizika da ćete pobjeći.”
Misli su joj jurcale na sve strane. Jamčevina. Uhićenje. Rizik da će pobjeći.
"Postoji još jedan zakon, o kaznenom ugrožavanju djeteta, koji obvezno moramo imati na
umu.” Oliver se okrenuo prema laptopu i pritisnuo nekoliko tipki. "Zakon o
kaznenom ugrožavanju kaže da ako roditelj ili skrbnik, odnosno ‘druga osoba koja se brine za
djetetovu dobrobit’” - Oliver je opet u zraku napravio navodnike - "može biti kazneno odgovoran
za ugrožavanje djetetove dobrobiti. I Vrhovni sud Pennsylvanije, u slučaju Gerstner,
protumačio je taj pojam tako da uključuje dadilje i druge koji imaju stalno ih privremeno
skrbništvo nad djetetom’.” Oliver se opet okrenuo prema njoj gledajući je ravno u oči. "Mnogo se
ovog pravoslovlja razvilo pod zakonom o seksualnom zlostavljanju djece, što ovdje očito
nije slučaj, ali zakon je zakon.” "Kako se to onda odnosi na mene? Kao što ste rekli, ja
nisam seksualna zlostavljačica djece.”
"Naravno da ne.” Oliver se nagnuo prema njoj. "Ah, ponavljam, to je pred zakonom
nevažno. Nedvojbeno je da ste nadzirali djecu i niste ih odveli do igrališta. Ja vas ne okrivljujem,
ali to nije važno.”
Rose nije mogla vjerovati što čuje.
"Pretpostavimo da su činjenice koje oni imaju istinite, tj. da ste izabrali svoje dijete
umjesto tuđe djece, da ste ostavili Amandu i druge dvije djevojčice. To je po
definiciji ugrožavanje.”
"Ah nije bilo tako.”
"Znam, ali to treba dokazati. Oni će morati dokazati svoje činjenice, a iako tehnički teret
dokazivanja nije na nama, mi ćemo morati dokazati naše. Uzgred, ima li nadzornih kamera u
kantini ili drugdje u školi?”
Rose se nije ni sjetila kamera. "Ne znam. Sumnjam. Ima ih u autobusima, ah Melly se ne
vozi autobusom.”
"Razumijem.” Oliver je kimnuo. "Okružni će tužitelj trebati više podataka da podigne
optužnicu protiv vas i pokušat će ih dobiti u narednim danima. Ako vas netko od tužiteljevih
pomoćnika nazove ili posjeti, ne govorite ništa i nazovite me. U međuvremenu, nikome ne
govorite ništa o slučaju. Uopće ne pričajte o tome. Razumijete li?”
"Da."
"Bude li sve izglednije da će vas tužiti, imat ćemo im priliku reći što se uistinu dogodilo.
Ne mislim da bi vas porota koja ima sve relevantne činjenice mogla osuditi bez opravdane
sumnje.”
"Sigurni ste?”
"Ne, ah radim ovo već dvadeset šest godina i nisam loš u svome poslu. Pomaže i što je
Amanda još uvijek živa. Mnogo je manja vjerojatnost da će vas okružni odvjetnik tužiti
ako djevojčica preživi. Ako ne, postoji mogućnost optužbe za ubojstvo trećeg stupnja, odnosno
iz nehaja.”
Rose je osjetila mučninu. Kao da je dobila dvostruki udarac. Amanda umre, a nju uhite.
"Ostanite mirni i nastavite sa životom. To je moj moto koji sam ukrao od britanske
kraljevske obitelji.” Oliver se mangupski nasmiješio. "Ubojstvo trećeg stupnja je kao težak nehaj.
To je ubojstvo počinjeno zakonski zlonamjerno, ali bez konkretne namjere.” Opet se okrenuo
prema laptopu i pritisnuo još nekoliko tipki. "Zlonamjernost je definirana kao ‘djelovanje s
teškim nepoštivanjem standarda razumne brige, ali bez shvaćanja da bi takvo djelovanje moglo
uzrokovati velik ili neopravdan rizik od smrti ili ozbiljne tjelesne povrede’. Slučaj Yanoff. ’ "Ovo
je noćna mora.”
"Ne, ovo je situacija s kojom se možemo uhvatiti u koštac, a to ćemo i učiniti. Zasad su
neke stvari još u zraku.” Oliver se nasmiješio. "Sad je vrijeme da prepustim podij
svojem genijalnom partneru koji će vam opisati relevantnu građansku parnicu i briljantnu
pravnu strategiju koju smo smislili.”
Rose se okrenula prema Tomu koji je stajao kod ormarića i ulijevao vodu u još jednu
stiroporsku čašu. Bila je tako usredotočena da nije ni zamijetila da je otišao od konferencijskog
stola.
"Samo trenutak.” Tom se vratio do stola i stavio čašu vode ispred nje. "Popijte malo
vode.”
"Hvala.”
"Spremni?” upitao je Tom suosjećajnim tonom smještajući se natrag na svoj stolac.
"Svakako”, slagala je Rose. "Pretvorila sam se u uho.”
34

Rose je otpila gutljaj vode dok je Tom pregledavao svoje rukom pisane bilješke, listao
stranice bloka, a onda podignuo pogled.
"Rose, za početak ću vam postaviti nekoliko pitanja.”
"U redu.”
"Jesu li vam kao dežurnoj mami dali ikakve upute o tome kako se ponašati u slučaju
požara ili drugog izvanrednog slučaja.”
"Ne."
"Jesu li tražili od vas da sudjelujete u protupožarnoj vježbi u školi?”
"Ne."
Tom je nešto zapisao. "Jeste li ikad vidjeli protupožarnu vježbu u školi?”
"Ne. To je posve nova škola. Tek smo se u lipnju preselili ovamo.”
Tom je opet nešto zapisao. "Jeste li ikad kao odrasla osoba igdje sudjelovali u školskoj
protupožarnoj vježbi?”
"Ne."
"Nova tema. Rekli ste da postoje postupci za dežurne mame.” Tom je podignuo pogled,
položio laktove na stol i gledao je poslovna izraza lica. Prsti su mu stezali kemijsku olovku Bic.
"Kako su vam rekli za te postupke?”
"Rekla mi je jedna od mama.”
"Tko?"
"Uh, Robin Lynn Katz.”
"I ona je roditelj, zar ne? Nije zaposlena u školi ili školskom okrugu?”
"Ne. Da. Ona je mama.” Rose je bila zbunjena. Pokušala se prilagoditi ritmu njegova
govora, posve različitom od Olive rova.
"Znate li možda kako je Robin Lynn Katz saznala za postupke?”
"Ne znam.”
"Jesu li postupci za dežurne mame igdje napisani?”
"Koliko znam, nisu.”
"U svakom slučaju, nikad vam nisu dali pismene upute za njih, točno?”
"Točno. Nisu.”
"Je li vam itko u školi dao bilo kakve upute u vezi s izvanrednim slučajevima ili
protupožarnim postupcima?” Tom je pokazao na Olivera koji je šutke slušao. "Kao što je Oliver
rekao, treneri bejzbola.”
"Ne."
"Nova tema.” Tom je provjerio svoje bilješke. "Govorimo o plavokosoj učiteljici na
vratima prema igralištu. Sigurni ste da je bila učiteljica, a ne mama?”
"Da."
"Zašto?”
"Ne znam. Činilo se da ih izvodi na službeni način. Ponašala se kao učiteljica.”
"Dovoljno dobro.” Tom je napravio bilješku. "Kada ste utrčali natrag u kantinu, je li još
bila ondje?”
"Koliko znam, jest.”
"Jeste li je vidjeli? Drugim riječima, niste je vidjeli da izlazi, je li tako?”
"Ne."
Tom je načinio još jednu bilješku. "Idemo dalje. Osnovna škola Reesburgh je nova
zgrada, završena u kolovozu, točno?” "Da.”
"I rekli ste nam što vam je rekla Kristen Canton, o ispuštanju plina i loše izvedenim
električnim instalacijama. To vam je rekao i stolar Kurt Rehgard. Jesu li vam samo oni govorili o
tome?”
Rose je na trenutak razmišljala. "Kristen mi je rekla da je učiteljica Jane Nuru rekla nešto
o tome da su se žurili s radovima i nisu napravili popis nedovršenih radova.”
"Tako je. To ste spomenuli. Žao mi je. Moja pogreška.” Tom je nešto zapisao. "U redu,
opet mijenjamo temu. Recite mi kako ulazite i izlazite iz škole, posebice kroz vrata na igralište.”
Rose nije razumjela. "Pješice?”
"Ne.” Tom je odmahnuo glavom. "Nisam bio dovoljno jasan. U srednjoj školi u koju ide
moj sin samo je glavni ulaz u školu otključan i vodi ravno u tajništvo. Svi se posjetitelji
moraju prijaviti.”
"Tako je. U Reesburghu je isto tako.”
"Treba vam kodirana kartica da prođete kroz ostala vrata?” "Tako je i u Reesburghu.”
Rose je na trenutak razmišljala. "Jednom sam otišla na stražnji ulaz i bio je zaključan. Učitelji
imaju kartice. Nose ih oko vrata.”
"Dobro.” Tom je napravio još jednu bilješku. "U školi mojeg sina vrata se automatski
zaključaju kad se zatvore. Tako je i u Reesburghu?”
"Da."
"Sjetite se ponovno onog jutra. Recite mi nešto o djeci u hodniku koja su trčala na
igralište. Jesu li se kretala u koloni?” "Uglavnom.”
"Ali ne svi?”
"Ne, mislim. Ne znam.” Rose je mogla zamisliti kako bi se bojala da je Tom unakrsno
ispituje i bilo joj je drago da je na njezinoj strani.
"Je li svako dijete pojedinačno otvaralo vrata izlazeći kroz njih?”
"Nisam sigurna.”
"Pokušajte se sjetiti.” Tom je podignuo ruku, gotovo kao da će je hipnotizirati. "Zatvorite
oči. Usredotočite se na djecu. Što vidite?”
Rose je poslušala. Vidjela je dim. Vatru. Djecu, gomilu glava u pokretu.
"Vidite li da se vrata zatvaraju u nečije lice? Vidite li da ih udaraju po šipki za otvaranje?”
Iznenada je Rose znala odgovor i otvorila oči. "Ne. Vrata su sve vrijeme bila
otvorena, zaglavljena u otvorenom položaju.” Tom se široko nasmiješio.
Oliver ga je pogledao s lukavim osmijehom. "Bingo.”
Rose nije razumjela. "To nešto znači?”
"Strpite se malo.” Tom je nagnuo glavu. "Zašto su bila zaglavljena otvorena, znate li? Je
li to tipično? Jeste li to prije vidjeli?”
"Da, vidjela sam kad sam dolazila po Melly.” Rose se pomaknula i John joj se
promeškoljio u naručju, ali je nastavio spavati. "Ovog je mjeseca bilo vruće i držali su
ih otvorenima kako bi rashladili hodnik.”
Tom se namrštio. "A klima uređaj?”
"Nema klima uređaja u hodnicima. Samo u učionicama.” "To!” Tom se okrenuo prema
Oliveru i podignuo ruku za peticu. "Daj mi je, buraz!”
Oliver je s osmijehom uzmaknuo. "Tiho. Probudit ćeš psića, a ja ne dajem peticu. I nikad
me ne zovi buraz?
Tom se široko nasmiješio Rose. "Čovječe, sad se osjećam bolje!”
"Zašto?”
"Reći ću vam zašto.” Tom je odložio blok. "Prvo, osnovne stvari. U građanskom pravu ne
postoji dužnost spašavanja. Drugim riječima, niste bili dužni spasiti Amandu. Ali po građanskom
zakoniku u Pennsylvaniji i uglavnom posvuda drugdje, kad uzmete na sebe da nekoga spasite,
morate to učiniti s razumnom brigom. Jedina su iznimka liječnici po Zakonu dobrog Samaritanca,
ali oni se ne odnose na vas.”
"U redu.”
"Sve to znači da će pitanje za porotu glasiti, što je razumna briga u tim okolnostima?
Porota će se morati upitati, što bih ja učinio?” Tom je stavio prst na čelo, praveći se da razmišlja.
"Bih li odveo Amandu i druge sve do igrališta i riskirao izgubiti vlastito dijete u požaru? Ili bih
učinio što i Rose, napravio na licu mjesta kompromis kojim bih ih pokušao sve spasiti? Ili se
uopće ne bih obazirao na Amandu i druge i otišao bih spasiti svoje dijete?” Rose je shvatila da su
joj se usta posve osušila. Dohvatila je čašu i otpila malo vode. "Saslušao sam vašu priču i očito je
da imamo poteškoća s dokazivanjem onoga što vi kažete da ste učinili nasuprot onome što svi
drugi kažu da ste učinili. Morat ćemo to riješiti, ali je najbolji način da odgovornost s vas
prebacimo na nekoga drugog.”
"Koga?”
"Školu i državu. Ili možemo čekati da Amanda i njezini roditelji tuže vas i školu, ali
možemo biti i agresivniji i podnijeti tužbu protiv škole.”
"Molim? Ne.” Rose se trgnula. "Škola mi se sviđa.”
Tom je podignuo ruku. "Ne isključujte ništa.”
"Nikad ne bih htjela tužiti školu.”
"Zašto ne?”
Oliver se odmahujući glavom ubacio u razgovor. "Ona je mlijeko i šećer. Crna kava bi
tužila, bez sumnje.”
Tom se nije obazirao na njega nego se nagnuo prema Rose i nastavio. "Vi ste ozlijeđeni.
Vaše je dijete bilo ozlijeđeno. Gotovo je umrlo. Imat ćete troškove za koje još niste
dobili račune.” "Da, ali...”
"Poslušajte me, molim vas. Na trenutak zanemarimo loše električne instalacije jer
nemamo sve činjenice o uzrocima požara, a u ovom se času želim usredotočiti na vas.
Trebate promijeniti način na koji vidite samu sebe.” Tom je pokazao na nju. "Pokušat ću vam
dočarati pravu sliku. Bacili su vas u školu kao dežurnu mamu, bez bilo kakvih uputa za
protupožarne mjere, pismenih ili usmenih, i mogli ste umrijeti. Kći vam je mogla umrijeti.”
"Ne želim nikoga tužiti, a najmanje...”
"Učiteljica kraj vrata nije vidjela da dijete trči natrag unutra, što je očit nehaj, a izlazna su
vrata stalno bila otvorena, što je po definiciji nesiguran postupak jer bi dijete
moglo nezamijećeno utrčati unutra, što se i dogodilo, zbog čega je teško ozlijeđena.”
Rose ga je pozorno slušala i trudila se pratiti sve što joj govori. "Ali kako je to što je škola
učinila prouzročilo štetu meni ili Melly?”
"Nisu vam objasnili postupak u slučaju požara, što vas je dovelo u opasnost. Mogli ste
poginuti.”
"U redu, ali što je s Melly? Kako je njoj škola išta učinila?” "Nema protupožarnih mjera
za dobrovoljce, da spase djecu dođe li do požara. Škola je također trebala imati tri ili četiri
dežurne mame, a ne samo dvije. To bi pomoglo, zar ne? Ili bi možda jedna od dežurnih mama
trebala stajati u hodniku koji vodi do zahoda kako bi vidjela što se tamo zbiva.” Tom je zatresao
glavom. "Rose, trebali biste tužiti školu iz istog razloga zbog kojeg bi Gigotovi mogli tužiti
školu. U istom ste položaju. Melly je, pravno govoreći, u istom položaju kao i Amanda.” "Ali
Melly je dobro, a Amanda bi mogla umrijeti.”
"Opet vam kažem da, pravno gledajući, među njima nema razlike. To je pitanje odštete i
ide do dosega oporavka.”
"Što to znači?”
"Novac.” Tom je raširio ruke, s dlanovima prema gore. "Gledajte, istina je da još nemamo
sve činjenice o uzrocima požara. Istražitelj naše tvrtke bivši je detektiv i istražitelj za prijevare,
vrlo iskusan u svojem poslu. On će početi otkrivati detalje, dobit će vatrogasne i policijske
izvještaje i obavit će vlastitu istragu. Kad otkrijemo tko je zapravo kriv - škola, izvođač radova ili
uvoditelj električnih instalacija, građevinski inspektor, tko god bio -proširit ćemo i razraditi našu
teoriju.”
"Svejedno.” Rose je odmahnula glavom. "Ne želim tužiti školu. Ne znate kako će to
izgledati. Razapet će mi kćer. Na komemoracijskom su se skupu prema meni ponašali kao da sam
radioaktivna. Tek smo se preselili i ne možemo se opet seliti.” "U redu. Opustite se. Dobro.” Tom
je napućio usta. ‘Vi ste glavni. Vi odlučujete, mi samo preporučujemo.”
"Dobro.”
"Ali ako vas tuže, to je najbolji argument koji imate i mislim da biste preko njega mogli
dobiti parnicu, čak i ako Amanda umre. Vi niste krivac nego žrtva, baš kao Amanda i ostali. Sve
ste vi bile žrtve školskog sustava koji štedi novac uvaljujući neplaćene i neizvježbane mame i
tate, normalne ljude poput vas, u situaciju u kojoj su loše opremljeni i loše pripremljeni da se s
njom nose.” Tom se nagnuo prema naprijed, intenzivno gledajući u Rose. "Ne možete učiniti više
s manjim sredstvima, ni danas ni ikada. Garantiram vam. Ekonomija je u teškom stanju i što više
državna vlada nastoji srezati školske budžete, više će djece umrijeti.’’
Rose je trepnula. Tom je ušutio kao da joj da je priliku da promisli o tome i jedini je zvuk
u sobi stvarao John sišući dudu.
Oliver je tiho zapljeskao. "Najbolji govor za porotu koji sam ikad čuo. Volim završetak s
odličnom porukom.”
Tom ga je pogledao, a onda se široko nasmiješio. "Sav sam se ražestio, jel’ da? Ah
osjećam da je to pobjednički govor.”
Oliver se sa smiješkom okrenuo prema Rose. "Sada vidite zašto mi je partner. Gazi sve
pred sobom.”
"Ah ipak ne želim tužiti”, potreseno je rekla Rose. "Moram nam organizirati život u
Reesburghu. Svi su već protiv nas. Morala sam zatvoriti svoj mejl i svašta su mi već napisah na
Facebooku.”
"To je postalo uobičajeno, stalno to viđam u svojim slučajevima.” Oliver je znalački
kimnuo. "Svjetina više ne treba baklje i palice. Sude vam na Facebooku. Zato morate
biti realistični. Vaša taktika izmicanja i prikrivanja nije najbolja. Ne tužimo li školu, barem
znate da imate način obrane koji bi mogao uspjeti. Razumijete?”
"Da."
"Međutim, preporučujem da nešto ipak pustimo u medije. Možemo tajno dojaviti ih dati
službenu izjavu za tisak, možda oboje. Moramo početi okretati javno mišljenje u vašem smjeru.
Vrijeme je da javnost čuje i vašu stranu priče.”
"Zašto?”
"Ako vas tuže, najprije bih zatražio promjenu nadležnosti, ah to ne bi uspjelo. Dovoljno je
medijskih objava zbog kojih ne izgledate dobro, ah ipak ih nema dovoljno da izgledate dovoljno
loše.”
Rose je bila zbunjena. "Nemam pojma kako tajno pustiti informacije u medije niti kako
dati izjavu za tisak. Zar mi niste rekli da ništa ne govorim?”
"Ne vi, nego mi. Imamo ljude, izvore. Mi pišemo izjave i dajemo ih za objavu. Vi ne
govorite ništa.” Oliver kao da je razmišljao naglas. "Treba vam službena izjava, osobito u mjestu
kakvo je Reesburgh. To je gradić i mišljenja postaju istine. Moramo okrenuti javnost u svoju
korist.”
Tom je stisnuo usne u nezadovoljnu crtu. "Rose, dao bih vam isti taj savjet i da ste moja
žena. Kad je riječ o odnosima s javnošću, morate biti na čelu napada, bez obzira na to je li riječ o
građanskom ih kaznenom slučaju, ili i jedno i drugo, i bilo da podnesite tužbu ih se branite od
nje. Gaze vas u medijima, a to će i građansku i kaznenu porotu okrenuti protiv vas.”
Rose nije ni pomislila na to. Bilo je mnogo toga o čemu je trebalo razmišljati i to je
prelazilo njezine snage.
"Gledajte, Rose.” Tomov se izraz smekšao. "Trebate djelovati, ali imate samo dan ili dva.
Razmislite o svemu. Popričajte s Leom. Želite li još jedno mišljenje, slobodno ga zatražite. U
svakom slučaju, čim prije nam se javite.”
Oliver je polako ustao i zakopčao sako. "U teškoj ste situaciji. Ne želite tužiti školu, ali
kad biste to učinili, pomoglo bi i vašem kaznenom slučaju. Time biste jasno rekli da niste ništa
skrivili. Možda bi čak i odvratilo okružnog odvjetnika od tužbe. Dobar napad najbolja je obrana.
Klišej, ali istinit.”
Tom je ustao. "Sve se svodi na jedno. Oni ili vi.”
Rose je privila Johna k sebi i ustala. "Pa, velika vam hvala, gospodo. Zahvaljujem vam na
vremenu i savjetima.”
"Još nešto za kraj. Mislite na ono što vam je najdraže.” Tom je pokazao na Johna. "Taj
mališan. Vaša kći. Leo. Vaš dom. To trebate štititi. Ne školu.”
Rose je nazrela istinu u njegovim riječima, iako joj je istina parala srce. Prisjećala se
koliko su gospodin Rodriguez i osoblje škole jutros bili ljubazni prema Melly.
"Nikad ne oklijevajte pucati.” Tom je oštro pogledao Rose.
"To je samoobrana.”
35

Rose je pritisnula gas i uprla oči na cestu jer je tako imala izliku da izbjegava Mellyn
pogled. Mogućnost da bude tužena bila je dovoljno loša, ali nije mogla početi razmišljati
o odlasku u zatvor. Susret s odvjetnicima ju je potresao, ali nije smjela dopustila da se to vidi jer
bi im pokvarilo ručak, pa je na lice navukla osmijeh. "Mel, kako je bilo u školi?”
"Dobro.”
Rose je zakočila ispred žutog svjetla koje se mijenjalo u crveno. Pokupila je Melly iz
škole bez ikakvog incidenta, a ostali se roditelji nisu obazirali na njih dok su išle
prema automobilu. Reporteri su ostali iza kordona i, premda su fotografirali automobil dok
su prolazile kraj njih, nitko ih nije slijedio. "Što si radila u školi?”
"Još Fiat Stanleyja.1”
"Je li bilo zabavno?”
"Nije bilo gospođice Canton. Neće se vratiti.”
"Žao mi je.”
"Morala se pobrinuti za svoju mamu. Bolesna je.” "Razumijem. Je li gospođa Nuru rekla
kad ćete dobiti novu učiteljicu za nadarenu djecu?”
"Ne."
"Jesi li provela mnogo vremena s gospođom Nuru?”
"Ne. Sammy i Seth su se potukli. Uvijek se tuku.”
"Što se dogodilo na komemoraciji?”
"Ništa. Bilo je tužno.”
"I moja je bila tužna.” Rose se sjetila roditeljske komemoracije. Osim što se osjećala kao
gubavac, bio je to zapravo sat uvjeravanja da će škola nastaviti s normalnim radom jer je to
najbolje za djecu. "Održali smo minutu šutnje. A vi?”
"I mi.”
"Što su još govorili?”
"Da se ne bismo trebali bojati jer više neće biti požara i dobit ćemo novu kantinu, a održat
će se i parada za Dan vještica.” Melly ju je pogledala. "Želim opet biti Hermiona, može?”
"Svakako.”
"Sad će bit još bolje jer imam Hermionin čarobni štapić.”
"Savršeno”, rekla je Rose, iako je počela razmišljati drukčije. Premda je Hariy Potter bio
odličan, brinula se da je to još jedna stvar koja je odvajala Melly od ostalih.
"Rekli su nam da bismo Amandi trebali napisati poruke s dobrim željama pa smo tako i
učinili. Moja je bila zbilja dobra.”
"Baš lijepo od tebe. Ponosna sam na tebe.” Rose se nasmiješila jer je to i mislila. Sigurno
nije bilo lako napisati poruku nekome tko te zlostavljao. "Onda, gdje misliš da bismo trebale
jesti:
"Ne znam.”
"Što ti se jede? Jutros nisam imala vremena napraviti sendviče.” Rose je gledala
McDonalds, Saladworks i druge restorane s brzom hranom. Ovaj dio Allen Roada bio je prepun
otvorenih trgovačkih centara, svi sa zgradama tamnožutih žbukanih pročelja i lažnim engleskim

1
Projekt Flat Stanley obrazovni je projekt s izrescima od papira likova iz dječje knjige Flat Stanley kojim se potiče
čitanje i pisanje učenika nižih razreda osnovnih škola uz upoznavanje ljudi i okolina. Izrezani likovi snimaju se u
različitim životnim situacijama. Nap. prev.
imenima poput Reesburgh Mews, Reesburgh Commons i Reesburgh Roundabout. Promet je bio
gust jer je nastava rano završila i bilo je vrijeme podnevne gužve. "Što kažeš na Happy Meal? Ili
piletinu? Možda hamburger?”
"Gospođica Canton ne jede hamburgere. Ona jede vegetarijanske burgere. Jele smo ih
zajedno. Baš su bili dobri.”
"Kad je to bilo?” Rose nije znala da su Kristen i Melly jele zajedno. Svjetlo na semaforu
se promijenilo i pritisnula je gas.
"Pokazala mi je kako spremiti vegetarijanski burger.”
"Zbilja, kada?”
"Za ručkom. Ona uzme vegetarijanski burger iz zamrzivača, stavi ga u mikrovalnu, a onda
na njega stavi kiseli krastavac i kečap.” Melly je pomaknula ruku. "Kiseli krastavci već su
narezani. Kaže da ih možemo kupiti u supermarketu, baš kao i vegetarijanske burgere. Pokazala
mi je kutiju i na njoj piše Amy's burgers, ali rekla sam da su kristenburgeri, pa se nasmijala.”
Rose još nije shvaćala. "Zašto si jela s njom?”
"Vidjela je kako idem u zahod za invalidne osobe i rekla je da mogu jesti s njom.” Melly
se okrenula prema Rose i pogledala je očima punim nade. "Možemo li kupiti kisele krastavce? I
kristenburgere?”
"Svakako.” No Rose je i dalje htjela znati što se dogodilo. Ako je to bio povod za
Kristenin mejl o ručku, nije znala detalje. "Zašto si išla u zahod? Je li bilo problema? Neću ništa
učiniti. Samo želim znati.”
"Gospođica Canton je rekla da mi treba predah. Ona to zove vrijeme za sebe’. Kaže da
petkom jede sama, kao i ja. I ne smeta joj jer je to njezino vrijeme za sebe’.”
Rose je znala tjedni raspored nastave, ali nije bila riječ o tome. Petkom su učiteljice jele u
učionicama jer su pripremale fascikle s radovima od prethodnog tjedna koje su slale kući s
djecom. Kristen je bila učiteljica nadarene djece pa nije trebala raditi nikakve fascikle, ali to još
uvijek nije objašnjavalo zašto je jela s Melly. "Pa zašto si jela s njom? Što se dogodilo?”
"Rekla je da mi je trebalo Vrijeme za sebe’ bez Amande i Emily.”
"Zadirkivale su te?” Rose je sve pokušavala složiti kao kakvu slagalicu.
"Govorile su da je Hariy Potter za dječake, a ja sam rekla da nije. Nisu čitale knjige nego
su samo gledale filmove pa ne znaju. Hariy spašava Hermionu iz zahoda. Sjećaš li se, mama?
Kao što si ti mene spasila. Znala sam da ćeš doći.”
Rose je bila dirnuta. "Volim te, Mel.”
"I ja tebe volim.” Melly se okrenula prema stražnjem sjedalu i mahnula usnulom Johnu.
"Volim tebe, John”, prošaptala je, a zatim se dobro raspoložena opet okrenula prema
Rose. "Sladak je, zar ne?”
"Baš je sladak.” Rose se razvedrila. "Imam ideju. Što kažeš na to da kupimo ručak, odemo
u park i napravimo piknik?” "Nije sunčan dan.”
"Ne treba nam sunce za piknik. Dovoljno je da ne pada kiša.”
"Onda okej.” Melly je kimnula. "Možemo li onda kupiti kristenburgere?”
"Da."
"Jupi!” kliknula je Melly i Rose je automobilom prešla u trak za skretanje.
Dva sata poslije bile su na pikniku u parku Allen's Dam, našle najcrveniji otpali listi otišle
u trgovinu hranom. Na povratku kući Rose je htjela još jednom otići u trgovački centar. Našla je
parkirno mjesto, isključila paljenje i okrenula se prema Melly. "Mislila sam da kupimo
neke knjige.”
"Super!” Melly se okrenula prema Johnu koji je gugutao na stražnjem sjedalu. "Johnnie,
knjige!”
 "Pazi, ovo je parkiralište. Moraš me držati za ruku.” Rose je uzela automobilske ključeve
i torbicu. Melly je već bila u pokretu, izišla je iz automobila i zatvorila vrata. Rose je otišla
do stražnjeg sjedala, otkopčala Johna iz njegovog sjedala, našla njegovu dudu i uzela ga
u naručje. "Hej, dečko, kako si?” "Bababsbsbsb”, odgovorio je John i Rose ga je poljubila u
obraz kad je Melly došla do nje i uhvatila je za ruku.
"Mama, mogu li zaključati auto?”
"Svakako.” Rose joj je dala ključeve.
“CoIIoportus!" Melly je uperila ključ prema automobilu. "Dobro izvedeno.” Rose je
znala osnovne čarolije Hariyja Pottera jer je za Melly to bio drugi jezik. Ubacila je ključeve u
torbicu i uzela Melly za ruku. "Želim kupiti knjigu za sebe, a i ti možeš izabrati neku.”
"Ima jedna nova o metloboju. Rekla mi je prijateljica iz Pingvinskog kluba. Ona je
Harryfan373, a ja sam HarryP2009. Sviđa joj se!”
"Mel, sviđa li se Hariy Potter još nekome u tvojem razredu? Sigurno ih je bar nekoliko
koji ga vole.”
"Williamu se sviđa.”
"Lijepo. Razgovaraš li s njime o Harryju?”
"Ne. Znam samo zato što i on ima Gryffindorsku kapu. Smeđu kao što je i moja.”
"Možda bismo mogle dogovoriti da se igraš s njim.” "Mama.” Melly je zakolutala očima.
"Njemu se sviđaju videoigre, a ne knjige.”
Rose je hodala s Melly prema knjižari. "Jedna mi je žena na komemoraciji rekla da
njezina kći voli knjige iz serije Američka djevojčica. Rekla je da su dobre.”
"Nisu.” Melly je šutnula kamen koji se otkotrljao preko hrapavog asfalta.
"Jesi li ih ikad čitala?”
"Ne."
"Čitaju li ih djeca iz tvojeg razreda?”
"Sve djevojčice ih čitaju. Imaju i lutke.”
"Zbilja?” Stigle su do knjižare i Rose je otvorila teška vrata. "U čemu je stvar? Čitaš
knjigu i dobiješ lutku u knjizi?”
Melly joj je ispustila ruku i pohitala naprijed. Žena koja je stajala kraj osmerokutne police
s tvrdo ukoričenim knjigama podignula je pogled iza naočala za čitanje i zadržala ga malo
predugo na Mellynu licu. Ne zamjećujući to, Melly je već krenula prema knjigama o Harryju
Potteru u odjelu fantastike. Dumbledore od kartona s čarobnim štapićem u ruci predsjedavao je
odjelom. Iza njega bila je zastava Hogwartsa, sa štitom prekrivenim umjetnim paukovim
mrežama.
"Mel, pogledaj ovo”, pozvala je Rose i Melly se okrenula, blistavih i radoznalih očiju.
Voljela je knjižare i u njima bi uvijek živnula.
"Što da pogledam?”
"Ovuda.” Rose je pokazala odjel dječjih knjiga, kraljevstvo u pastelnim bojama s
ružičastim gljivama, papigama iz crtica i kolibom od kaširanog papira. "Vjerojatno imaju knjige
iz serije Američka djevojčica, a možemo odabrati i neku slikovnicu za Johna.”
"Ne želim Američku djevojčicu, mama.”
"A John? I njemu trebaju knjige.” Rose se ohrabrujuće nasmiješila, zatim pošla prema
dječjem odjelu. "Dođi za mnom.
Najprije ćemo pogledati ovdje i onda ćemo otići do Harry Pottera.”
"Okej.” Melly je skakućući krenula za njom.
"Vidiš li Američku djevojčicu?”
"Tamo je.” Melly je stajala kraj žute police, s koljenima savinutima tako da se nagnula
natraške. Bio je to njezin karakteristični stav; kao da je imala dvostruki zglob, što je bio jedan od
razloga zbog kojeg nije bila dobra u sportovima.
"Jesi li našla išta što ti izgleda dobro?”
"Ne."
"Daj da ja vidim.” Rose je prišla i skinula s police jednu knjigu mekih korica iz serije
Američka djevojčica. Na naslovnoj je stranici bila tamnokosa djevojčica sa
staromodnim slamnatim šeširom. "Rebecca i filmovi.’’
"Izgleda glupo.”
"U redu.” Rose je slegnula ramenima, što je bila obrnuta psihologija i trik svakog dobrog
roditelja. "Možda ima neka bolja.”
"Ovdje.” Melly je skinula jednu knjigu iz police i pogledala naslovnu stranicu s
djevojčicom ravne plave kose i širokim osmijehom koja je dirala leptira.
"Laniene stvarne pustolovine.’’ Rose se činilo da knjiga dobro izgleda. "Što kažeš na tu?”
"Amandi se sviđa Lanie. Ima i lutku Lanie.”
Ups. "Amanda izgleda kao Lanie, zar ne?”
"Da.” Melly je vratila knjigu na policu, pažljivo je smjestivši između ostalih. "Razumiješ,
mama? Sviđaju ti se knjige koje izgledaju kao ti. Dobiješ lutku koja izgleda kao ti. Ideš na
internet i načiniš lutku koja izgleda kao ti. Kao Napravi medvjedića, samo s lutkama.”
"Oh.” Rose je napokon shvatila u čemu je problem. Nijedna Američka djevojčica nije
imala madež. Zamijetila je jednu djevojčicu koja je grlila slatkog trobojnog psa i uzela je s police,
pokušavajući spasiti stvar. "Pogledaj ovu, o Nicki. Njoj se sviđaju psi, a i nama se sviđaju psi.”
"Bbsbssbsb.” John je mahao rukom gore-dolje i Rose se nasmiješila.
"Sviđa mu se. Uzmimo je.”
Sat kasnije Rose se zaustavila na prilazu ispred kući, sa zaspalom djecom, hranom i
vrećom punom knjiga. Vratili su se baš na vrijeme jer su oblaci potamnjeli i činilo se kao da će
svaki čas početi kiša. Isključila je motor i namjeravala probuditi Melly kad je ispred
kuće zamijetila nepoznat automobil. Bila je to plava limuzina, a u idućem su trenutku iz nje
izišla dva muškarca u odijelima i uputili se prema njezinu automobilu. Nisu izgledah kao
novinari niti kao putujući trgovci, ako je toga još bilo. Ostala je sjediti za upravljačem i opet
je gurnula ključ za paljenje u bravu.
"Oprostite, gospođo McKenna?” zazvao ju je jedan muškarac, posegnuvši u džep dok joj
je prilazio. Izgledao je mlado, s crvenkastom kosom krutom od gela i odjeven u tamno odijelo i
pomodnu kravatu s uzorkom. Podignuo je tanku crnu lisnicu koja se otvorila i otkrila tešku
značku boje zlata.
Rose je osjetila da joj srce prestaje kucati.
"Ja sam Rick Artiss, iz ureda okružnog odvjetnika okruga Reesburgha. Možemo li
porazgovarati?”
36

Usta su joj se u sekundi osušila. Melly je spavala na suvozačkom sjedalu, John je hrkutao
straga, a ona je na djelić sekunde zaboravila da su tamo, da uopće postoje i prebacila se u drugo
vrijeme. Zapljusnute su je uspomene, sažimajući dane njezina života i povezujući prošlost sa
sadašnjošću, spajajući ih nerazdvojno ujedno poput valova u oceanu.
"Gospođo McKenna?” Mladi joj se zamjenik okružnog odvjetnika ponovno namršteno
obratio, a jednako ju je mrgodno gledao i stariji, viši muškarac uz njega s naočalama
rožnata okvira i šminkerskom prugastom kravatom. Iza njih je pločnikom hodala Roseina
susjeda Sue Keller, vodeći starog sivog pudla na povodcu.
Rose je trepnula i vratila se u stvarnost. Iz sanjarenja je nisu trgnuli odvjetnici ni susjeda
nego pudl. Zvao se Boris, a prošli je tjedan zarežao na Princezu Google, prestrašivši i nju i Melly.
Sjećanje na taj događaj naglo ju je vratilo u sadašnjost, uzdrmanu i oprženu, kao da je poput
bolida projurila kroz Zemljinu atmosferu.
"Hej, ne bojte se.” Mladi zamjenik okružnog odvjetnika zatvorio je lisnicu i vratio je u
stražnji džep. "Mi smo samo okružni odvjetnici. Želimo porazgovarati s vama minutu ili
dvije, ništa drugo.” Rose mu je odgovorila uzdrhtalim kažiprstom i bezglasno ga zamolila
da pričeka. Pomislila je na Olivera i Toma koji su joj rekli da ne razgovara s
okružnim odvjetnicima, ali nije htjela ostaviti dojam da je kriva više nego što je bila. Izvadila je
ključ automobila iz brave i pokušala se sabrati.
"Mama?” Melly se počela meškoljiti i Rose se nagnula prema njoj.
"Melly, nastavi spavati. Sve je u redu.”
"Dobro”, pospano je odgovorila Melly, a Rose je posegnula za ručicom vrata, izišla iz
automobila i zatvorila vrata za sobom.
"Žao mi je, nismo vas htjeli uplašiti.” Mladi pomoćnik okružnog odvjetnika povukao se i
prepustio mjesto starijem kolegi koji joj je samopouzdano prišao. Iza bifokalnih naočala i lažirale
su mu se duboke bore u kutovima očiju, a preko ćelava vrha glave bilo je prebačeno nekoliko
sivosmeđih pramenova.
"Ispričavam se, mladi Rick se ponaša poput kradljivca automobila”, rekao je i ispružio
ruku. "Ja sam Howard Kermisez, također pomoćnik okružnog odvjetnika. Zovite me Howard.”
"Rose McKenna.” Rukovala se s njim i uspjela mu se nasmiješiti. Sue Keller je u prolazu
promatrala prizor, a Boris je njuškao lahor.
"Nismo vas htjeli preplašiti. Mislili smo da ste nas vidjeh. Još se jednom ispričavam.”
Howard se nagnuo i povirio u automobil. "Ovo je sigurno Melly.”
"Da.” Rose se refleksno okrenula i prepriječila mu vidik.
"Dobrodošli u Reesburgh. Lijepo je kad nam se doseljavaju novi ljudi, osobito djeca. Ovo
je krasan grad u krasnoj državi.” Howard se nasmiješio ugodno, ali pomalo hladno. "Kako se
sviđa vama i vašem suprugu? Koliko znam, on je iz Worhawka.”
"Uistinu nam se sviđa ovdje. Ah, oprostite, moram djecu odvesti u kuću.”
Rose je rukama pokazala iz sebe kao da će to sve objasniti. Nije mogla otići u zatvor jer je
morala skuhati večeru, zatim je trebalo vježbati razlomke i u spomenar ulijepiti još jedan izrezak
Fiat Stanleyja snimljen mobitelom na pikniku. Melly je već smislila naslov: Fiat Stanley susreće
vodenjaka.
"Naravno, vidim da sad nemate vremena. Ja imam tri sina. Stariji su, ali znate što moja
žena kaže? Mala djeca, male brige, velika djeca, velike brige.” Ponovno se hladno nasmiješio.
"Nećemo vam oduzeti mnogo vremena. Imamo samo nekoliko pitanja. Prošlog ste tjedna
volontirab u osnovnoj školi kad je izbio požar, je li tako?”
"Ne, čekajte malo i poslušajte me. Rekli su mi da ne razgovaram s vama. Moji su
odvjetnici Oliver Charriere i Tom Lake.” Rose se toliko uspaničila da se gotovo nije mogla sjetiti
Tomova prezimena. "Imate li bilo kakvih pitanja za mene, na zovite njih. Imam njihovu
posjetnicu. Pričekajte malo.”
"Nisam siguran da moramo biti tako službeni.”
"Ja želim da bude tako.” Rose je otvorila vrata automobila, uzela svoju torbicu, izvadila
posjetnicu i pružila je Howardu. "A sad me ispričajte jer moram djeci pripremiti
večeru.” "Svakako, u redu je.” Hovvardu je nestao smiješak s lica. "Dobro poznajem
Olivera. Nazvat ću ga, a zatim ću ponovno doći do vas.”
"Odlično”, odgovorila je Rose kao da je riječ o spoju, a ne o uhićenju. Otvorila je vrata
automobila i vidjela da Melly budna sjedi uspravno na sjedalu.
"Mama, tko su bili ti ljudi?”
"Samo odvjetnici.” Rose joj je brzo otkopčala sigurnosni pojas i pustila ga da se smota.
Htjela je da djeca uđu u kuću i da odmah nazove Olivera. "Hajdemo, zlato. Imaš li svoj
ruksak? Uzmi ruksak.”
"Kao Leo?” Melly se polako protezala.
"Ne tako zabavni kao Leo.” Rose je pogledala preko ramena, a zamjenici okružnog
odvjetnika baš su ulazili u svoj automobil. Sue Keller i Boris ponovno su bili blizu na
povratku kući. "Požuri, idemo.”
"Jesi li dobro, mama?”
"Dobro sam, samo moram na zahod. Hajde, idemo.” Rose je požurila do stražnjeg sjedala,
otvorila vrata automobila i otkopčala Johnovu dječju sjedalicu.
"Mama, nemoj zaboraviti vrećicu iz knjižare.”
"Poslije ću je uzeti.” Rose je skinula pojas preko Johnove glave i podignula ga na rame.
Samo se priljubio uz nju i nastavio spavati.
"Ali hoću svoje knjige.”
"Možeš li onda ti uzeti vrećicu?” Rose se ponovno osvrnula preko ramena. Limuzina je
još bila parkirana pred kućom. Nisu ni upalili motor.
"Teška je.” Melly je već nosila ruksak pa se mučila s vrećicom punom knjiga.
"Ako je ne možeš nositi, ostavi je. Vratit ću se po nju.” Rose je zabrinuto ponovno
pogledala iza sebe. Limuzina se nije pomaknula. Osjetila je kako joj srce počinje lupati. Okružni
odvjetnici, odvjetnici, optužbe. Sve je to već proživjela. "Mel, molim te, požuri.” "Mama, nemaš
kristenburgere.”
"Vratit ću se po hranu.”
"Možemo li ih spremiti za večeru? Rekla si.”
"Spremit ćemo ih, samo požuri. Moram na zahod, molim te.” Rose je požurila niz pločnik
i došla do limuzine. Odvjetnici su sjedili unutra i razgovarah, a ona je usporila korak da
ne izgleda poput odbjeglog zločinca. "Mel, trebaš li pomoć?” "Ne. Mogu sama.”
"U redu, požuri.” Rose je vidjela da Howard pritišće tipke na mobitelu i zapitala se ne
zove li već Olivera. U međuvremenu ih je sustigla Sue Keller, a Boris ju je povodcem
vukao prema naprijed. Mrzovoljni se pas približavao, pa je Rose požurila natrag do Melly.
"Pomoći ću ti, zlato.”
"Mogu i sama, mama.”
"Znam da možeš.” Rose se sagnula i držeći i dalje Johna na ramenu uhvatila plastičnu
vrećicu s knjigama. "Ne želim da ti se Boris približi. Sjećaš se što se dogodilo prošli put?” Melly
se okrenula. "Oh, da. Zmaj Norbert. Pokušao je ugristi mene i Googie.”
 "Da. Hajdemo.” Rose je pogurala Melly uz pločnik i pokraj limuzine u kojoj je Howard
razgovarao na mobitel. Mlađi je okružni odvjetnik sjedio za upravljačem i promatrao je. Skrenula
je na svoj prilaz i pošla popločanom stazom.
"Mama, nismo zaključah auto.”
"Poslije ću ga zaključati. Kad se vratim po stvari.”
“Colloportus", ipak je rekla Melly.
Došle su do ulaznih stuba na koje je Rose odložila vrećicu s knjigama i dodala Melly
svoju torbicu. "Možeš li izvaditi ključeve i otvoriti vrata? Ja ne mogu jednom rukom.”
"Alohomora!”
"Bez čarolija za otključavanje. Upotrijebi ključ s crvenim privjeskom na njemu.”
"Znam, vidim te kako ga uvijek upotrebljavaš.” Melly je kopala po torbici, pronašla
ključeve, stavila ključ u bravu i okrenula ga te širom otvorila vrata. "Uspjela sam!”
"Odlično. Zatvori vrata. Odmah ću se vratiti.” Rose je ostavila Melly u dnevnom boravku
s njezinim novim knjigama, popela se na kat, spustila Johna i zatim s torbicom odjurila u svoju
kupaonicu. Izvadila je mobitel i među SMS porukama pronašla Oliverov broj. Označila ga je i
pritisnula POZIV. "Halo?” rekla je čim je žena na drugom kraju prihvatila poziv.
"Želim razgovarati s Oliverom ih Tomom. Ja sam nova klijentica. Rose McKenna. Bila sam kod
vas danas.”
"Žao mi je. Tom je na sudu, a Oliver razgovara telefonom. Može li vas nazvati...”
"Razgovara li s pomoćnikom okružnog odvjetnika iz Reesburgha?”
"Žao mi je, ali ne smijem davati takve informacije, no mogu mu reći da vas nazove.”
"Hvala.” Rose joj je rekla svoje ime i broj mobitela, a onda prekinula i nazvala Leov mobitel.
Zvonio je i zvonio i naposljetku se uključila glasovna pošta. Kad je začula "biip” nastojala se
sabrati i ostavila je poruku: "Leo, sastala sam se s odvjetnicima, a dva su pomoćnika okružnog
odvjetnika došla ovamo. Nazovi me kad možeš. Volim te.”
Rose je prekinula poziv i sjela na rub kade, a misli su joj poput oslobođene divlje
životinje odlutale u prošlost. Znala je da je sama kriva za sve. Štoviše, trebala je očekivati da će
se ovako nešto dogoditi. Srce joj je ubrzano lupalo, počela se znojiti i pogledom je lutala
po savršenoj kupaonici s odvojenim umivaonicima za nju i njega te plavim cvjetovima
različka na zavjesi tuša, usklađenima s bojom debelih, mekih ručnika.
Sve je za novu kuću odabrala sama, a sad kad je sve bilo na mjestu, znala je da nije
zaslužila ništa od toga; ni lijepe talijanske podne pločice niti preskupe šampone na rubu kade.
Htjela je još jednom krenuti ispočetka, htjela je da to bude posljednji početak u životu prepunom
početaka, stalnog seljakanja iz stana u stan i iz baze u bazu. Jedina razlika od mjesta do mjesta
bila je boja ručnika. Na podu kupaonice zagrnuta ogrtačem ležala je njezina majka, ponovno u
alkoholnoj nesvjestici. Trebalo ju je osvijestiti, podignuti, oprati i otrijezniti. Duga tamna kosa
skrivala joj je nekoć lijepo lice. U tom su stanu ručnici bih žuti. Zatim ružičasti, a nakon toga
bijeli. U stanovima u kojima je na podu ležala njezina majka mijenjah su se samo ručnici, sve dok
je jednog dana više nisu mogli osvijestiti.
Mamice!
"Mama?”
Začula je Mellyn glas s druge strane vrata, a ručica na vratima se pomicala.
"Da, zlato?” pitala je Rose trgnuvši se iz zamišljenosti.
"Zašto su vrata zaključana?”
"Dolazim.” Rose je ustala i u zrcalu vidjela svoj odraz, ah nije se prepoznala. U svojim je
tamnim, plavim očima vidjela strah.
"Alohomora. " Melly se zacerekala s druge strane vrata.
37

Rose je upravo prala suđe od večere kad je zazvonio mobitel, nabrzinu je obrisala ruke,
podignula mobitel i ramenom ga držala uz uho. "Halo, da?”
"Rose. Oliver ovdje. Čuo sam da ste danas imali posjet.”
"Da. Jesu li vas zvali? Što su rekli?” Rose je pogledala iza ugla i provjerila je li Melly u
dnevnoj sobi da je ne može čuti. Sjedila je za računalnim stolićem i printala sliku Fiat Stanleyja.
John je u kuhinji sjedio u visokom stolcu i ručicom nalik na zvjezdaču gnječio svrdlastu
tjesteninu. Dlanom je udarao pladanj, pa je stalno odjekivalo bum, bum, bum.
"Žele da se sutra sastanemo. U deset ujutro u našem uredu. Odgovara li vam to?”
"Bože, tako brzo?” Rose se osjećala kao da ju je netko udario. "Što se događa?”
"Budite mirni i ponašajte se normalno, sjećate se što sam vam rekao?”
"Znači li to da razmišljaju o tome da me optuže?”
"To znači da istražuju činjenice.”
Želudac joj se stisnuo. "Ah zašto tako brzo?”
"Za nas je i bolje što prije. Želimo se sastati s njima dok je Amanda još živa.”
Rose se stresla. "Zašto?”
"Kao što smo razgovarali, sad je pritisak javnosti da vas se optuži manji, a i pritisak od
strane obitelji Gigot je manji. U ovom je trenutku najcrnji scenarij još uvijek posve hipotetski.
Razumijete?”
"Da, ah zašto rade tako brzo?”
"Mnogo je razloga. Možda vas žele ispitati dok su vam sjećanja još svježa, a možda žele
pokazati da brzo reagiraju i da predano rade. A možda, jednostavno, žele imati sve posloženo ako
Amanda umre.”
"Morate li tako govoriti?”
"Kako?” Oliver je zastao i glas mu je postao prijazniji. "Žao mi je. Ja sam doista ugodan
čovjek. Sjećate se.”
Rose se nije nasmiješila. Gledala je Johna kako udara po pladnju. Bum!
"Rose, razvedrite se. Želim da čuju vašu stranu priče prije nego što se ušanče. Ako im
uvjerljivo prikažemo naš predmet, nadam se da ih možemo slomiti.”
"Moramo otvoriti predmet?”
"Ne u strogom smislu. Objasnit ću vam kad se vidimo. Možete li doći oko devet kako bih
vas pripremio prije sastanka?” "Da. Svakako.” Rose je nakratko razmišljala. "Ali što ako
tako brzo ne uspijem pronaći nikoga za čuvanje djece? Što ćemo učiniti?”
"Melly je u školi, zar ne?”
"Da."
"Nemojte tražiti nikoga. Želim da Howard i njegov lakej vide ono što će vidjeti i porota.
Dovedite dijete.”
"Govorite kao da je rekvizit.”
"Dobro ste rekli. On i je rekvizit.”
"Olivere, on je moj sin”, uznemireno je odvratila Rose. Postajalo je sve gore.
"Jeste li već razgovarali s Leom?”
"Ne."
"Samo da se zna, pretpostavljam li ispravno da želite da vas zastupamo i s kaznene i s
građanske strane?”
"Da."
 "Odlično. Veselimo se tome, a znam da govorim i u Tomovo ime. Recite mi svoj mejl i
poslat ću vam ugovor, a kad ga potvrdimo, pošaljite nam ček za predujam od pet tisuća dolara.”
"U redu.” Rose se iznenada nečeg sjetila. "Čekajte. Zatvorila sam svoj mejl.”
"Otvorite novi račun, a mi ćemo ga zadržati za sebe. Što želite poduzeti s priopćenjem za
medije ili hoćete da ja porazgovaram sa svojim izvorima? Mogu li nastaviti u tom
smjeru?” "Nisam sigurna. Moram malo razmisliti i popričati s Leom.”
"Svakako. Obavijestite me. Vidimo se i čuvajte se.”
"Hvala.” Rose je završila poziv, pa pritisnula L za brzo biranje Leova broja i zatim čekala
dok je mobitel zvonio, a onda prešao na glasovnu poštu. Prije nego što je ostavila
poruku pokušala je sabrati misli: "Sutra ujutro imam sastanak s okružnim odvjetnikom. Molim
te, nazovi me.”
Pritisnula je KRAJ i pogled joj je odlutao do Johna koji je zadovoljno sisao prst. Nije
mogla zamisliti što bi se njemu i Melly dogodilo ako bi završila u zatvoru. Leo bi morao
zaposliti dadilju s punim radnim vremenom, a čak i kad bi se John tome prilagodio, Melly bi
sigurno bila očajna. Već je izgubila oca, a u takvom bi scenariju ostala i bez majke. Bez Kristen u
školi, ni ondje ne bi imala nikakav oslonac.
Rose je preplavila tako duboka tuga da se morala nasloniti na kuhinjski pult. Izjedala ju je
pomisao da će njezina djeca i Leo morati platiti za ono što je učinila, ali osjetila je i da ulazi na
područje bez milosti i da je vrijeme za naplatu dugova. Potisnula je taj osjećaj i nastojala ostati u
sadašnjem trenutku. Trebalo je isprati posuđe, očistiti radne plohe i okupati dijete; svakodnevne
obveze u kući, sama bit majčinstva. Te je poslove uvijek obavljala s užitkom jer je znala da je
svaki važan; dom su činile male stvari, a za njih se brinula majka.
Rose je otišla do Johna, maknula njegov pladanj, podignula ga i privinula uza se, udišući
vlažne dječje mirise i osjećajući njegovu smirujuću težinu. Obavio joj je bucmastu ruku oko
vrata, pa ga je počela njihati, govorila mu koliko ga voli i protrljala nosom njegov topao vrat,
pokušavajući ne razmišljati koliko će ga još imati ili koliko će on još imati nju.
"Idemo pozdraviti tvoju sestru”, prošaptala mu je u uho i potisnula emocije. Odnijela ga je
u dnevni boravak gdje je Melly znatiželjno podignula pogled s računalnog pisača. "Mama, je li to
zvala gospođica Canton?”
"Nije, žao mi je.”
"Kad će zvati?”
"Ne mogu znati, ali nadam se uskoro.”
"Rekla je da će zvati.”
"Zvat će”, nesigurno joj je odgovorila Rose.
Smjestivši djecu u krevet, vratila se u kuhinju, pospremila je i sjela pred laptop, uključila
internet i na adresi philly.com provjerila ima li vijesti o Amandi. Prijašnje vijesti nisu
se promijenile, što znači da je još bila živa.
Hvala ti, Bože.
Kroz prozor je vidjela da vani kiši i nebo je potamnjelo, stvarajući pozadinu poput
tamnoljubičaste kazališne zavjese. Vidjela je vrh krova susjedne kuće čije su zidano
pročelje poput kulisa na pozornici osvjetljavale svjetiljke u tlu. S visokih stabala u bočnom
dvorištu padalo je lišće, ali noć i kiša ugasili su im boje pa su izgledala crna i sjajna.
Pitala se s kojeg će pasti sljedeći list, igrajući se sama sa sobom igre čekanja, što je bio
neugodno poznat osjećaj. Čekala je da vidi što će se dogoditi s Amandom. Čekala je da vidi hoće
li je optužiti za zločin. Kao da to čekanje traje već desetljećima.
Bila je to noć poput ove, a kiša je padala bez prestanka. Rose se bez razmišljanja mogla
sjetiti te večeri. Zapravo se trebala svjesno napregnuti da je se ne sjeti. Vidjela je sve kao da se
upravo događa. I to se dogodilo u ovo doba godine, ali na kraju listopada. Bila je Noć vještica i
ceste su bile prepune otpalog lišća.
Rose je trepnula i sjećanje se izgubilo. Slaba svjetlost osvjetljavala je kuhinju, halogenke
pod radnom plohom odlično su obavljale svoju prigradsku čaroliju. Čule su se samo kišne kapi na
krovu i prigušeno brundanje perilice posuđa. Na njezinim su vratima svijetlile plave brojke,
odbrojavajući vrijeme do kraja radnog ciklusa. Pratila je kako se mijenjaju, 36, 35, 34, i
naposljetku sije dopustila misli koje je od požara potiskivala.
Treba mi piće.
Ustala je, otišla do ormarića sa strane, posegnula na policu s vinima i dohvatila prvu bocu
koja joj je dospjela pod ruku, a onda zatvorila vrata. Na naljepnici je bilo otisnuto LOUISJADOT
i zaključila je da će poslužiti. U ladici je potražila vadičep, skinula metalni ovitak s grlića i zbog
bandažirane ruke s malo problema otvorila bocu. Natočila si je čašu merlota i stojeći za radnom
plohom ispila je kao nekad, u stare loše dane. Vino je bilo gorče nego što se sjećala, ali možda joj
se i samo činilo zbog psihičkog stanja u kojem je bila.
"Nemoj reći nikome”, rekla je kad ju je Princeza Google pogledala.
Uhvatila je bocu za vrat i postavila je na stol, zatim je odnijela čašu do laptopa i sjela.
Natočila si je još jednu čašu, ispila je i u sljedećem joj je trenutku pogled kroz staklo čaše pao na
laptop, na alkoholom izobličenu stranicu s naslovom HEROJSKA MAMA? ispod kojeg je pisalo
Novi snimci čitatelja!
Odložila je čašu, dlanom obuhvatila miša i stišala glasnoću na laptopu. Kliknula je na link
za snimke, pa se pojavio popis jarkoplavih naslova: Požar u školi, Požar u kantini lokalne škole,
Dolazak hitnih službi, Odlazak hitne pomoći s Amandom Gigot i tako dalje, popis koji je izgledao
kao kronološki opis njezine noćne more. Nasreću, počela je ne osjećati ništa.
Natočila je još jednu čašu, ispila je i kliknula na jedan link, snimak djece koja iz škole trče
na igralište. Gledala ih je kako dolaze ukočenih lica i trče prema kameri. Snimak se završio i na
ekranu se pojavila strelica na koju je ponovno kliknula te nekoliko puta zaredom pogledala video,
sve dok više ništa nije osjećala. Kliknula je na sljedeći video nazvan Snimci iz helikoptera i
gledala kako se dimi s krova kantine, a zatim se pojavljuje plamen. Pomicala je pokazivač
amo-tamo, premotavala snimak naprijed i natrag te se i u vremenu pomicala naprijed i natrag, pa
je prošlost postala sadašnjost, a zatim su zamijenile mjesta pa je sadašnjost došla prije prošlosti, a
njezin je život postao palindrom.
Iznenada ju je zvonjava mobitela prenula iz sanjarenja. Na zaslonu je pisalo LEO,
dohvatila je mobitel i odgovorila: "Halo?”
"Draga, jesi li to ti? Zvučiš čudno.”
"Spavala sam. Rano sam legla.”
"Oprosti. Želiš nastaviti spavati? Kako se osjećaš zbog tog sastanka s okružnim
odvjetnikom?”
"Dobro, ali moram se vratiti u krevet.”
"Naravno, u redu. Oliver je odličan odvjetnik, ništa ne brini. Samo slušaj što će ti reći kad
se sastanete s okružnim odvjetnikom. Ne daj se smesti. Nazovi me ako se probudiš, čak i
ako bude kasno. Volim te.”
"I ja tebe volim.” Rose je prekinula vezu, odložila mobitel i posegnula za bocom.
38

Rose je pijuckala kavu, ali nije mogla ukloniti ružan okus u ustima, posljedicu prošle
večeri. Bili su u većoj konferencijskoj dvorani nego jučer, s dugim stolom od orahovine na kojem
je bio samo blok papira za pisanje. Kroz prozor se vidjela šuma iza uredskog centra, šareno
jesenje lišće, čisto modro nebo i hladno sunce.
Rose je sjedila s Johnom u krilu, a Oliver se predstavio dvojici okružnih odvjetnika. Na
sebi je imala mornarskomodru haljinu s usklađenim džemperom, malo šminke i gornji sloj kose
svezan u konjski rep, a John je imao bijelu majicu i traperice, sisao je dudu i ručicama čvrsto
držao plastične ključeve. Jednom davno je za katalogtvrtke Hanna Anderson pozirala u gotovo
istoj takvoj pozi.
"Gospodo, poslužite se.” Oliver je rukom pokazao na ormarić od orahovine uza zid na
kojem su bila dva vrča za kavu, svježi bageli i sir za mazanje čiji su zamamni mirisi ispunjavali
zrak. "Natočite si kavu, a mi imamo bolje bagele od bilo koje odvjetničke tvrtke u okrugu.”
"Hvala, ne”, rekao je Howard, očito za obojicu. Izvukao je stolac za Ricka i prije nego što
je sjeo otkopčao svoju jaknu kaki boje, a usne je razvukao u topli osmijeh namijenjen Rose.
"Zdravo, ponovno. Sad kad vidim dječaka, moram reći da je presladak, a sličnost
je nevjerojatna.”
"Hvala.” Rose mu je oprezno uputila profesionalni osmijeh. Pripremajući je za sastanak
Oliver ju je upozorio da će Howard nastupiti prijateljski kako bi mu se otvorila, pa ju je upozorio
da ne otvara usta, što bi trebalo biti lako jer je bila nasmrt preplašena.
"Možemo li početi?” Oliver je povukao svoj stolac i sjeo pokraj Rose. Leđa su im bila
okrenuta prema prozorima, tjerajući okružne odvjetnike da škilje prema svjetlu izvana. Oliver joj
je rekao da će namjerno tako sjediti, no prešutjela je činjenicu da je ona bila ta koja je jučer
morala žmirkati u prozor.
Oliver je pročistio grlo i počeo. "Predlažem da nastavimo ovako. Rose će vam reći što se
dogodilo u školi, a nakon toga vi možete postavljati pitanja kako biste razjasnili što treba.
Može?”
"Dobro.”
"I neka bude jasno da je Rose danas ovdje jer želi da istina iziđe na vidjelo, što se dosad
nije dogodilo. Među nama, razmišlja o tome da podigne građansku tužbu protiv škole i školskog
okruga zbog štete uzrokovane njihovim nehatom.”
Rose nije ništa rekla. Oliver je nije unaprijed upozorio da će to reći, ah pustila je da joj
smiješak zamaskira zabrinutost.
"Tako, dakle.” Howard je podignuo obrvu. Iza naočala s okvirima od kornjačevine vidjele
su mu se smeđe oči, a na mekoj koži ispod brade nazirala se krastica, kao da se pri brijanju
porezao.
Oliver je kimnuo. "Iskreno, savjetovao sam joj da podigne tužbu - što je učinio i moj
partner Tom - ah ona i suprug još razmišljaju o tome. Vjerojatno znate da je Melly, njezina kći,
gotovo poginula u požaru, a i ona, kako vidite, ima opekotine na ruci i gležnju.” Rukom
je pokazao prema Rose, a John je plastičnim ključevima udario po stolu. "Usto,
Howarde, dopustite mi da vas pitam namjerava li narod u vezi s požarom podignuti tužbu protiv
škole i školskog okruga zbog kaznenog nehaja?” "U ovome trenutku još ne znamo što ćemo
učiniti.” Howardu je nestao smiješak s lica, a Rick je pokraj njega oborio glavu, kao da je
trebalo provjeriti kakva je površina stola.
"Nadam se da hoćete.” Oliver se zavalio u stolcu. "Uostalom, tko odlučuje o tome?
Državni odvjetnik osobno? A vi mu savjetujete da to učini ih ne?”
"Tako nekako.” Howard je izgledao uznemireno.
"Uhvatili ste ih spuštenih hlača, zar ne? Čak sam i ja načuo glasine da je bilo problema s
električnim vodovima i propuštanjem plina. Što su rekli vatrogasci?”
"Još nismo objavili tu informaciju.”
"Naravno, kako god vi kažete, mi ćemo surađivati.” Oliver je slegnuo ramenima. "Očito
je da su izvođač građevinskih radova i svi podizvođači - električari, izvođači grijanja i drugi -bih
pod isključivim nadzorom škole i školskog okruga. Pretpostavljam da ih je odabrao okrug, pa bih,
da sam na vašem mjestu, pomno provjerio kako je proveden natječaj.” Oliver je šmrknuo kao da
je osjetio neki smrad. "Znam da državna i lokalna politika nerijetko imaju žaljenja vrijednu ulogu
u dodjeli velikih građevinskih poslova, pa bi i to vrijedilo istražiti. Ako je okrug dodijelio posao
poduzetniku s nerealno niskom ponudom, dobili su nesigurnu građevinu s predvidivim smrtnim
posljedicama. To je nehat koji podliježe kaznenoj odgovornosti.
Rose je iznenadila žestina Oliverova nastupa koja je podignula napetost u sobi. Vidjela je
kako se s druge strane stola Howard ukočio.
"Da i ne spominjem kako osnovna škola nije provela odgovarajuće sigurnosne mjere, što
će vaša istraga sigurno pokazati, ako to već i niste otkrili.” Oliver je ponovno rukom pokazao na
Rose. "Moja će klijentica, međutim, rado razgovarati s vama. Nadamo se da će vam to pomoći u
podizanju tužbe protiv odgovornih za smrt triju nevinih osoba - i djevojčice, Amande Gigot, ako
se, ne daj Bože, ne oporavi. Pretpostavljam da ste kontaktirah obitelj Gigot i nadam se da vaš
ured nije podlegao njihovu pritisku da krivnju svale na Rose i njezinu obitelj.”
"Ne, ništa takva.” Howard se namrštio.
"Onda moram reći da me čudi što ste jučer posjetili moju klijenticu kod kuće. Mislim da
je ona posljednja osoba s kojom biste htjeli razgovarati, majka koja je žrtva poput obitelji Gigot.
Vjerujem da razumijete da je to naš stav, bez obzira na to podignuli tužbu ili ne.”
"Razumijem.” Howard se nagnuo nad stol. "Možemo li sad nastaviti s...”
"Naposljetku, Rose se, naravno, ni na koji način ne odriče ustavnih prava na koja bi se
poslije mogla pozvati, primjerice nemogućnosti samo optuživanja, ali mislimo da to neće
biti potrebno. Razumijete?”
"Da."
"Također, samo jedna osoba postavlja pitanja. Vi.” Oliver je pokazao na Howarda.
"Ako u bilo kojem trenutku Rose želi prekinuti, prekidamo. Ne osjeća li se ugodno,
prestajemo. Želi li da sve završi, završit ćemo. Jasno?”
"Da”, odgovorio je Howard, a Oliver se okrenuo prema Rose s osmijehom punim
samopouzdanja.
"Rose, možete početi.”
"U redu.” Rose je podignula Johna u krilu i počela svoju priču. Iznosila ju je u grubim
crtama, kako ju je ispričala Oliveru i Tomu, a Howard ju je šutke slušao sa suosjećajnim izrazom
lica. Kad je došla do dijela kad su Melly odvezli kolima hitne pomoći, Oliver se nagnuo naprijed
i podignuo ruku kao prometni policajac.
"A ostatak je povijest”, rekao je Howardu. ‘Vidite, što god govorili novinari i obitelj
Gigot, Rose nije odabrala Melly i zanemarila Amandu i Emily. Posve suprotno, za nju su
Amanda i Emily bile važnije od Melly. Jednostavno nema nikakve osnove za kaznenu tužbu
protiv nje.”
Howardov je pogled skrenuo s Olivera na Rose, pa se opet vratio na njega.
Rose je zadržala dah. Bilo je teško vjerovati da sjedi ispred čovjeka koji određuje sudbinu
nje i njezine obitelji. Raspolagao je svom moći i resursima savezne države Pennsylvanie. Mogao
ju je strpati u zatvor na dvadeset godina.
Oliver je nastavio govoriti. "Ne mogu zamisliti porotu koja će u njezinu postupku pronaći
nešto loše jer je ona heroj. To što je Amanda naposljetku ozlijeđena posljedica je građevinskih
manjkavosti, nepostojanja procedura u slučaju izbijanja požara i nehajnog nadzora plavokose
učiteljice u hodniku koja joj je dopustila da otrči natrag po svoj iPod.”
Rose se nije ni pomaknula. John je udarao ključevima po stolu, ali nitko se nije obazirao
na to.
Howard je izgledao kao da duboko razmišlja pa pogledao Rose. "Samo da razjasnimo,
gdje je bila druga paziteljica, Terry Douglas, kad ste Amandi i drugim učenicima rekli da ostanu
iza?”
Rose se stisnulo grlo. "Bila je...”
"Stanite.” Oliver je ponovno podignuo ruku. "Ne sviđa mi se izraz ‘ostati iza’, a Rose je
bila posve jasna. Ne dopuštam da to stalno ponavljate.”
"Razjašnjavao sam.”
"Dovoljno je jasno.”
"Nama nije.” Howard je zatresao glavom. "Narod smatra da je Rose preuzela isključiv
nadzor nad troje djece, među njima i Amandom, te ustrajala na njemu.”
Rose je osjetila grč u želucu.
"Osporavamo to”, hladno mu je odgovorio Oliver. "Čim se osvijestila, Rose je odvela
Amandu i Emily u hodnik pod nadzor učiteljice koja se tamo nalazila. Ni u kojem trenutku nije
nikoga isključila. Nitko osim Rose nije pomagao djeci.” Oliver je pogledao na ručni sat. "Ovdje
smo već cijeli sat. To je sat koji ste trebali utrošiti na razgovor s građevinskim poduzetnikom,
njegovim podizvođačima, službenicima školskog okruga i učiteljicom koja je dopustila da djeca
otrče u goruću zgradu.” Oliver je iznenada ustao. "Sastanak je završen. Doviđenja i hvala što ste
došli.”
Howard je podignuo glavu i nezadovoljno napućio usta. "Teatralnost neće pomoći vašoj
klijentici, Olivere.”
"Ma molim vas.” Oliver nije ni trepnuo. "To nije nikakva teatralnost. Zapravo se
suzdržavam. Ustrajete li, morat ću se zapitati zašto se toliko opirete istrazi školskog okruga i
državnih službenika koji su odlučili dati posao onome kome su ga dali. Valjda to nije zato što
plaćaju i vas i vašeg šefa, što se uopće ne bi svidjelo poroti.”
"Molim?” Howardove su smeđe oči ljutito bljesnule i skočio je na noge, baš kao i Rick.
"Što insinuirate? Da sam u nečijem džepu?”
"Nisam to rekao, zar ne?” Oliver je zaobišao stol, otišao do vrata i mirno ih otvorio. "Više
nema besplatnih otkrića. Samo znajte, okomite li se na nju, ja ću se okomiti na vas.”
39

Oliver je sjeo u Howardov prazan stolac preko puta Rose i glasno odahnuo ne skidajući
osmijeh s lica. "Sad možemo pričati. Kako se osjećate?”
"Strašno sam zabrinuta.” Rose je pijuckala već hladnu kavu. "Recite mi kako se vama
čine stvari. Hoće li me optužiti?”
"To ne znam.” Oliver je napućio donju usnu. "Ah bih ste dobri. Vaša je priča bila kratka i
sasvim na mjestu.”
"Hvala.”
"Morate shvatiti da stvari nisu pod našim nadzorom. Ispucah smo naše ćorke i raskrvarili
mu nos.” Oliver je zastao. "Miješam metafore.”
"U redu je.”
"Čuli ste pitanje koje nam je postavio. To je naš problem. Slučaj Kellam, kao što sam vam
rekao.”
"Recite mi mislite li da će me optužiti. Da morate nagađati, što biste rekli?”
"Moramo pričekati i vidjeti što će se dogoditi, s Amandom i ostalim stvarima, kako sam
vam već rekao.”
Rose je odustala. "Zašto ste mu rekli da ću podignuti tužbu?”
"Da se malo povuče, da mu pokažemo da je u opasnosti ako vas napadne.” Smiješak mu
je konačno nestao s lica. "Ovo je rat, Rose. Nemojte se zavaravati. Tom je imao pravo kad je
to rekao.”
Rose nije znala što da kaže. Bila je nasmrt zabrinuta.
"Nije vrijeme za oklijevanje. Ne želite sjediti u zatvorskom bloku C i misliti, ‘Da je moj
odvjetnik bio barem malo agresivniji, da se barem malo bolje borio za mene.’”
Rose si to nije htjela priznati, ali imao je pravo. "Dakle, mislite da je netko u školskom
okrugu bio potkupljen?”
"Naravno da ne. To sam rekao samo da ga zastrašim. Da mu dam do znanja da ću, ako
moram, napasti njega i njegova šefa. Ne želim da napadne vas, a ne okrug. Neću to dopustiti.”
"Hvala”, rekla je Rose i iskreno je to mislila.
"Doista mislim da sad moramo dati našu priču u javnost. Molim vas da mi dopustite da
pripremim izjavu za medije. U njoj ćemo prikazati našu stranu i na kraju mogu nagovijestiti da
razmišljate o podizanju tužbe, a ne da ćete to doista učiniti.” "Zašto ne možete iznijeti moju
stranu priče bez spominjanja da ću nekoga tužiti?”
"To bi bilo manje zanimljivo kao vijest, a prvo pitanje koje će mi postaviti bit će hoćete li
tužiti. Kažem li ne’, ispast ćete slabi.” Oliver je odmahnuo glavom. "Radije neću ništa reći
nego da to kažem. Tada će u najmanju ruku misliti da razmišljate o tužbi.”
"Onda nemojte ništa reći. Kazati da razmišljam o tužbi za javnost je isto kao da kažem da
ću tužiti. Tu razliku shvaćaju samo odvjetnici, Olivere.”
"Molim vas da barem razgovarate s Leom. Vidite što će on reći.”
"Dobro, pričat ću s njim.”
"Vidjet ćete promjenu nabolje, čim je i mi vidimo. Gledajući kratkoročno, postat će
napornije, ali mi želimo biti konačni pobjednici. Ne zaboravite gledati dugoročno.”
"Neću.” Rose se spremala ustati, a sad kad je sastanak završio, John je zaspao. Stisak
ručice mu je popustio, pa mu je uspjela iz ruku izvući plastične ključeve. "Tako je dobro dijete.”
"Zaradio je svoje današnje uzdržavanje, naš mali dokaz A.” "Ime mu je John.”
"Onda dokaz J.”
 Rose se nije smiješila dok je ubacivala plastične ključeve u torbicu, a zatim je podignula
Johna na rame i ustala. "Hvala vam na svemu.”
"Nema na čemu.” I Oliver je ustao. "Znate, kad vas vidim s dokazom J, shvaćam.”
"Shvaćate što?”
"Zašto ljudi žele imati potomke. Ja to nikad nisam poželio, ali sve moje žene jesu.”
"Samo su djeca važna, Olivere.” Rose ga je pogledala u oči i progovorila iz srca. "Ovo me
dijete treba, baš kao i Melly. Vole svojeg oca, ali ja sam njihov svijet. Zbog njih me
morate zadržati na slobodi. Ne zbog mene nego zbog njih.”
Oliveru je nestao cinizam s lica i kao da se prebacio u stvarnost. "Slušajte. Potrudit ću se
najviše što mogu, ali ne mogu vam ništa jamčiti.”
"Znam”, odgovorila mu je Rose teškim glasom. Podignula je torbicu i otišla. Htjela je
nešto učiniti i nije smjela tratiti vrijeme.
40

Rose se dovezla na školsko parkiralište i premda joj je lice bilo skriveno sunčanim
naočalama, Tanya Robertson i drugi novinari u gomili prepoznali su joj automobil. Snimali su je i
izvikivali pitanja koja nije mogla čuti jer su prozori bili zatvoreni, a s CD-a su svirale Disneyjeve
uspavanke. John je zadovoljno slušao iz svoje sjedalice i tresao plastičnim ključevima, igračkom
vrjednijom od zlata.
Pritisnula je papučicu gasa, odvezla se najdalje od novinara što je mogla i parkirala.
Parkiralište je bilo gotovo prazno jer je nastava još trajala, ali ona je bila mama sa
zadatkom. Ugasila je motor, zgrabila torbicu, izišla, pa izvukla Johna sa sjedalice. Poljubila ga je
u bucmasti obraz, a njegova ju je ručica obgrlila oko vrata.
"Bbsbb”, mrmljao je vlažnim osmijehom koji je otkrio bijeli bljesak tek niknulog zubića
na donjoj desni.
"Novi zub!” Rose ga nije zamijetila uz sve strašne stvari koje su se događale. Krenula je
prema školi, došla do betonske rampe i prošla kroz vrata s natpisom, SVI
POSJETITELJI MORAJU SE PRIJAVITI. Bila su to jedina vrata otvorena za posjetitelje i u tom
se trenutku sjetila Toma. Nije mogla ni zamisliti da podigne tužbu protiv škole, otresla je tu
misao i ušla u tajništvo. Bila je to velika prostorija s velikim osunčanim prozorima,
pastelnoplavim zidovima i usklađenim tepisima s uzorcima. Ured je po duljini dijelio pult od
imitacije hrastovine; prednji je dio služio kao čekaonica s četiri stolca tapecirana
plavom tkaninom, stolićem i žicanim stalkom za brošure namijenjene roditeljima.
"Bok, Jill." Rose je podignula sunčane naočale na glavu i došetala do pulta. S druge je
strane bio stol glavne tajnice, sitne, prijateljski nastrojene žene koja se zvala Jill Piero.
"Bok, Rose.” Jill je podignula pogled s tipkovnice sa smiješkom koji se zamrznuo poput
leda. "Kako je Melly?”
"Dobro, hvala.” Rose nije posve iznenadio hladan doček. "Zanimalo me možete li mi
pomoći. Melly je bila doista bliska s Kristen Canton i neopisivo je žalosna što je Kristen otišla.”
"Da, baš šteta.” Jill je napućila usne.
"Kristen je rekla da će nas nazvati kako bi se pozdravila s Melly, ah dosad još nije. Imate
li broj na koji bih joj se mogla javiti?”
"Ne znam imamo li ga, ali čak i kad bismo ga imali, ne smijem ga nikome dati.”
"Ah Kristen je bila posebno bliska s Melly, ona vam ne bi zamjerila.”
"Žao mi je, ali ne mogu to učiniti.” Jill je preko ramena pogledala druge tajnice, ali obje
su telefonirale za svojim stolovima.
"Možete li onda nazvati Kristen i zamoliti je da nam se javi? Dat ću vam svoj broj
mobitela.”
"Imamo li njezin broj, nazvat ću je. No ne znam imamo li ga.”
"Možete li provjeriti?” Rose je za trenutak razmišljala. "Ili možda ako imate adresu
njezinih roditelja, i to bi bilo dobro. Mogla bih joj poslati poruku, a Melly bi joj možda
mogla napisati dopisnicu.”
"Pričekajte.” Jill se okrenula i pošla iza zida do hodnika koji je vodio do ureda gospodina
Rodrigueza.
Rose je čula kako razgovaraju, ali nije mogla razabrati što točno govore. Malo je
pričekala, no osjetila je kamo stvari vode pa je odlučila preuzeti inicijativu. Krenula je nadesno
niz hodnik kako bi otišla gospodinu Rodriguezu i sama ga pitala, ali tada je s lijeve strane
zamijetila poštanske sandučiće nastavnika. Uza zid je bio niz lijepih otvorenih hrastovih
pretinaca, a u nekima je bilo pošte.
Rose je pogledala pločice s imenima u abecednom redoslijedu i stigla do slova C. Kristen
Canton. Njezin je sandučić bio ispod razine očiju, a u njemu je bio tanak paket. Škola je
vjerojatno skupljala pošiljke da ih proslijedi kad ih se nakupi dovoljno. Brzo ga je izvadila i
pročitala novu adresu napisanu kemijskom uz prekriženu školsku adresu: 765 Roberts Lane,
Boonsboro, Maryland. Spremila ju je u memoriju, otišla natrag do pulta i pričekala Jill koja se
za nekoliko minuta vratila.
"Žao mi je, nemamo njezin broj mobitela, a kućne adrese roditelja ne smijemo davati.”
"Hvala što ste pokušali, doviđenja.” Rose je izišla iz ureda, spustila sunčane naočale na
oči, napustila zgradu i izvadila mobitel pa u imenik dodala adresu Cantonovih kako je ne bi
zaboravila. S Johnom je krenula prema automobilu, ali dan je bio prelijep da do završetka nastave
sjedi u automobilu. Bez neke posebne namjere pošla je prema stražnjem dijelu zgrade i preko
nastavničkog parkirališta, pokušavajući od sebe otresti neugodne bljeskove iz dana kad je buknuo
požar.
Evo hitne pomoći!
Zaobišla je stražnji dio zgrade i završila na njezinu kraju. S lijeve je strane bilo gradsko
parkiralište. Uz visoku žičanu ogradu bili su poput reda požutjelih zuba poredani
školski autobusi. Prošla je pokraj travnatih atletskih terena s oznakama za golove i približila
se kantini s druge strane.
Hodala je niz vjetar pa je povjetarac do nje donosio smrad izgorjele plastike, a prizor ju je
ponovno ispunio navalom tuge. Novi zid od iverica skrivao je nekoć posve novu kantinu, a ona je
hodala po pocrnjeloj travi punoj blata i nagorjelih ostataka. Kroz otvor u drvenom zidu ulazili su i
izlazili radnici, gurajući tačke s izgorjelim otpadom ili noseći građevinski materijal. Jedan od
radnika u bijeloj majici Bethany Run i radnim hlačama bio je njezin prijatelj stolar od prošle noći
Kurt Rehgard.
Kurt je pogledao prema njoj i polako razvukao usne u osmijeh, pokazujući joj da ju je
prepoznao. "Hej, gospođo Odvjetnik”, viknuo je i krenuo prema njoj dok su njegovi kolege
iza njega razmjenjivali poglede. "Kako vam je kći?”
"Vratila se u školu.”
"Niste se javili, pa sam zaključio da još ništa od razvoda.” Kurt se nasmiješio. "I znam tko
ste, čak i s tim velikim naočalama. Vidio sam vam sliku na internetu. Nisu baš lijepo pisali
o vama.”
"Nisam to htjela od vas sakriti.” Rose je pocrvenjela, a Kurt joj je odlučno uhvatio pogled
gledajući je svjetlucavim očima ispod zaštitne kacige.
"Da, jeste.”
"Okej, možda i jesam.” Rose se osjećala razotkriveno. "Pretpostavljam da i oni znaju tko
sam. Vaši kolege.”
"Te budale?” Kurt je rukom pokazao iza sebe. "Nema šanse. Jedino što njih zanima na
internetu je pornografija. Ja sam godinu dana pohađao gradsko visoko učilište pa misle da sam
Einstein.”
Rose se nije mogla nasmiješiti. "Nisam ostavila onu djevojčicu. Mislila sam da sam je
izvela, ali ona je otrčala natrag.”
"Nisam ni pomislio da ste je samo ostavili ondje. Znam to. Dobro prosuđujem ljude. Usto,
stalno se vraćate i izgledate tužni kao da posjećujete grob. Na internetu je pisalo da vas njezina
obitelj želi tužiti. Je li to istina?”
"Očito.”
"Sranje.” Kurt se namrštio. "Niste vi krivi. Rekao sam vam da su električne instalacije
bile loše postavljene, a i plin je istjecao. Izvođač radova bila je tvrtka Campanile. Njih treba
tužiti.”
Rose je zapamtila ime. "Je li to dobra tvrtka?”
"Da. Campanile je vrhunski izvođač radova, ali pogreške se događaju čak i najboljima.
Pogriješili su električari, a građevinski je inspektor to trebao ustanoviti. Budući da je odobrio
radove, i on je zabrljao.”
"Ali inspektor je dozvolu za uporabu trebao izdati prije nego što se škola otvorila, zar
ne?”
"Da."
"Pa zašto je onda eksplodirala tek sad u listopadu? Škola je radila mjesec dana.”
"Jeste li ikad žicom premostili osigurač? Mnogi rade brzo i traljavo, samo da se klijent
može na vrijeme useliti. Kažu si da će se poslije vratiti i učiniti to kako valja, ali ne obave to. Ili
zaborave. Ili izgube posao. Ako se tako što dogodilo, za to je odgovoran izvođač
radova, Campanile, ili građevinski inspektor. Ne vi.”
"Kakva zbrka.” Rose je odmahnula glavom razmišljajući o budućnosti. "Bit će to paklena
tužba, čak i ako ne podignu kaznenu optužnicu.”
"Protiv vas? To je smiješno. Ali znate što.” Kurt je ponovno pogledao iza sebe. "Malo ću
se raspitati naokolo da vidim što mogu saznati o tome kako je došlo do požara. Neslužbeno.”
"Stvarno? Hvala vam.”
"Nema na čemu. Kad sam pročitao taj članak, pomislio sam na svoju nećakinju, onu o
kojoj sam vam pričao. Djeca su blago i moramo se brinuti za njih, a katkad, kao u Iraku i sličnim
situacijama, moramo se međusobno pomagati. Vi ste se doista potrudili za tu djecu.”
"Hvala”, dirnuto je rekla Rose.
"Nema na čemu. Dajte mi svoj broj, samo za službenu upotrebu.”
Kurt je izvadio svoj mobitel. Rose je učinila isto, pa su razmijenili telefonske brojeve i
dodali ih među svoje kontakte.
"Baš smo moderni, zar ne?” komentirala je Rose, a Kurt se nasmiješio.
"Dovraga, za mene je to bio čisti telefonski seks.”
41

Rose je obišla stražnji dio škole, premjestila Johna na bok, na mobitelu provjerila adresu
Kristeninih roditelja i nazvala informacije. Dobila je njezin broj i odmah ga nazvala, zastavši
ispred praznog parkirnog mjesta.
"Dobili ste Cantonove”, javila se glasovna pošta i Rose je razočarano pričekala zvučni
signal.
"Dobar dan, ja sam Rose McKenna i pokušavam dobiti Kristen. Bila je učiteljica mojoj
kćeri u Osnovnoj školi Reesburgh i rekla je da će nas nazvati. Nadamo se njezinu
pozivu. Molimo vas da nas nazovete kad imate vremena, hvala.” Ostavila je broj kućnog telefona
i mobitela, pritisnula KRAJ i ubacila mobitel natrag u torbicu.
Na mobitelu je provjerila vrijeme i bilo je 14:25 - deset minuta do završetka nastave.
Autobusi su se s upaljenim motorima poredali na dugom prilazu, a na parkiralište su ulazili
SUV-ovi i jednovolumeni. Na ulaznoj se rampi skupila grupa pješaka s malom djecom u naručju
ili u kolicima koji su živjeli blizu škole. Međusobno su razgovarali, još puni jutarnje energije, ali
nitko od njih nije zamijetio Rose. Iznenada je vidjela kako se na ulazu u parkiralište zaustavlja
uglati bijeli reporterski kombi. Bočna su se klizna vrata otvorila i kroz njih su iza kordona
roditelja izišli Tanya i njezin snimatelj.
Rose je nesigurno zastala grleći Johna. Nije htjela da je Tanya odmah vidi pa je ostala tu
gdje je bila, daleko od nje. Ulazna vrata škole su se otvorila i kroz njih su počeli izlaziti
učenici petog razreda noseći teške ruksake prebačene preko jednog ramena ili tako da im udaraju
o noge. Kroz vrata je naviralo sve više djece koja su jedno za drugim odlazila do autobusa
ili roditelja koji su se dovezli automobilima ili su stigli pješice.
Rose je pogledom tražila djecu iz Mellyna razreda, ali još ih nije vidjela. Napravila je
nekoliko koraka, a onda ju je jedna majka ugledala kako prilazi, zatim i ostale pa su se kolektivno
namrštile. Jedna od njih bila je Janine Rayburn čiji je sin bio u Mellynu razredu, a kad joj se Rose
nasmiješila, okrenula je glavu.
Zgradu su počela napuštati djeca iz razreda gospođe Nuru i uskoro se pojavila i Melly.
Glavu je pognula više nego inače, iako su joj leđa bila karakteristično uspravna, s podstavljenim
remenjem ruksaka na oba ramena; ta bi njezina navika uvijek dirnula Rose jer je mnogo govorila
o njoj. Melly je morala biti savršena i uvijek nadzirati sve što može jer je bilo toliko toga što nije
mogla.
"Melly!” Rose joj je mahnula slobodnom rukom i Melly je požurila niz rampu, a ostale su
je majke slijedile pogledom, šapćući iza dlanova kojima su pokrivale usne.
"Bok, mama, bok Johnnie!” Melly je zagrlila nju i Johna, ali kad se odmaknula Rose je
zamijetila dugu crvenkastu masnicu na njezinoj ruci.
"Što je to?”
"Oh.” Melly je rukom pokrila masnicu. "Samo sam se udarila.”
"Kako si se udarila?” iznenađeno je upitala Rose. Melly nije bila dijete koje je lako
zarađivalo masnice.
"Dobro sam, mama.” Melly se uspravila na prste da poljubi Johna. "Bok, dečec. Volim
te.” John ju je raširenih prstiju pokušao dohvatiti, a Melly se nasmijala. "Ovaj mu je put zamalo
uspjelo!”
"Što ti se dogodilo s rukom?”
"Je li nazvala gospođica Canton?”
"Nije još.” Rose joj nije rekla da je zvala Kristenine roditelje jer nije htjela da se uzalud
nada. "Odgovori mi što ti je bilo s rukom.”
"Potukla sam se, to je sve.”
"Potukla si se? Kako se to dogodilo?”
"Gurnula sam Josha, on je gurnuo mene i pala sam.”
"Ti si njega prva gurnula?” Rose je bila zaprepaštena. To se nikad prije nije dogodilo.
"Zašto?”
"Idemo kući, mama.”
"Zašto si gurnula Josha?” Rose je uzela Melly za ruku i krenule su preko bučnog
parkirališta. Djeca su vikala, klizna vrata jednovolumena treskom su se zatvarala, baš kao
i prtljažnici kompakta i limuzina. Motori su se palili, a autobusi su uz šištanje
hidrauličnih kočnica odlazili niz prilaz. Rose je stisnula Mellynu ruku kako bi je potaknula da
odgovori. "Mel?"
"Josh je rekao da si pustila da Amanda izgori poput prženog krumpirića. Zato sam ga
gurnula, on mi je uzvratio i pala sam.” "O, ne.” Rose je osjetila ubod krivnje. "Mel, ne moraš me
braniti. Nije važno što ljudi govore o meni.”
"Dobro.”
"Žao mi je što ti se to dogodilo.”
"Nisi ti kriva.”
"Što je rekla gospođa Nuru?”
"Nije vidjela.”
"Jesi li joj rekla?”
"Ne.” Melly je odmahnula glavom. "Možemo li prestati o tome razgovarati?
"U redu.” Rose joj je stisnula ruku i uto su stigle do automobila. "Idemo kući na ručak.”
"Hoćemo li imati kristenburgere?”
"Može.” Rose je podignula Johna na donji dio leđa, iskopala ključeve iz torbice i
daljinskim otključala vrata.
"Ja sam htjela otključati, mama.”
"Oprosti, zlato. Zaboravila sam. Daj mi svoje stvari.” Rose je Melly otvorila prednja
vrata, zatim joj je uzela ruksak i kutiju za užinu kako bi nesmetano mogla ući. Melly se popela na
suvozačko sjedalo, a Rose je pošla straga, otvorila vrata, bacila stvari na pod i spustila Johna u
dječju sjedalicu te mu pričvrstila pojas. Jedan je SUV stao na parkirno mjesto do njih pa nije
imala mnogo mjesta za manevriranje.
"Gospođo McKenna, oprostite”, začuo se ženski glas iz SUV-a iza nje. Rose se okrenula i
kad se prozor na suvozačevim vratima otvorio, ugledala je Tanyu Robertson koja je zbog jarkog
sunca morala toliko žmiriti da su joj se umjetne trepavice gotovo slijepile.
"Što radite ovdje? Ne smijete biti na školskom zemljištu.”
"Riječ je o mojoj emisiji ‘Više o mamama’. Vrlo je popularna i već sam intervjuirala
Eileen...”
"Odlazite sa školskog zemljišta prije nego što nekoga pozovem.” Rose se osvrnula oko
sebe provjeravajući ima li u blizini kojeg nastavnika, ali nije vidjela nikoga. "Rekla sam vam da
vam neću dati intervju.”
"Ja ga ni ne tražim, barem ne u vezi s Amandom. Pokušavam vam pomoći.”
"Ma nije valjda.” Rose se okrenula i pošla prema prednjim vratima, ali je Tanya kroz
prozor ispružila ruku s poslovnom posjetnicom.
"Nazovite me. Moramo razgovarati o Thomasu Pelalu.”
Rose se zaprepašteno ukipila.
"Gospođo McKenna? Učinite si uslugu. Uzmite moju posjetnicu. Ako mi se ne javite do
pet popodne, objavit ću svoju priču.”
Rose se prisilila da se pomakne, ušla je u auto, zatvorila vrata i drhtavim rukama okrenula
ključ u bravi za paljenje. Došao je trenutak da položi račune, da okaje svoje grijehe. Da objasni,
iako objašnjenja nije bilo. Godinama je čekala da je sustigne prošlost, a sad se to naposljetku i
dogodilo.
"Mama?”
"Molim?” Rose je pritisnula papučicu gasa, usmjerila auto prema izlazu s parkirališta i
posegnula u torbicu da izvadi mobitel. "Što je, zlato?”
"Misliš li da bismo na kristenburgere mogli staviti munsterski ili švicarski sir?”
"Ne znam.” Rose je uspaničeno prstima vrtjela kuglu za biranje funkcija na mobitelu.
"Gospođa Canton voli munster, a i ja ga volim. Jedan dečko iz razreda zove ga monster.
Sir monster. To je baš smiješno i slatko.”
"Da, baš.” Rose je izvela auto sa školskog parkirališta na Allen Road i pokušavala na
mobitelu pronaći broj Obverova ureda. Srce joj je udaralo kao ludo. Znala je da joj se
sprema nešto strašno.
"Mama, rekla si da u autu nema telefoniranja.”
"Ovo je važno, zlato.” Rose je dodala gas i palcem prebirala komunikacijske funkcije.
Promet je tekao uobičajenom brzinom, a ona joj se prilagodila. Svi su osim roditelja iz Osnovne
škole Reesburgh poslije završetka nastave izbjegavali Allen Road. Misli su joj se uzburkale.
Htjela je razgovarati s Leom, ali on je bio na sudu i znala je da se neće javiti na poziv. Mogla mu
je ostaviti SMS poruku, ali to nije bila poruka kakvu se ostavlja na mobitelu.
"Rekla si bez telefona, to je pravilo. Rekla si mi da vičem na tebe ako to učiniš, kao da si
na dijeti.”
"E, pa, ovo je iznimka.” Rose je dodala još gasa. Funkcijska se kugla zbog nečega
zaglavila i nije je mogla pomaknuti u položaj za telefoniranje. Kroz prozor je dolazila
jarka sunčeva svjetlosti i mali ekran učinila posve nečitljivim.
"Zašto je iznimka?”
"U redu je, samo ovaj put. U školskoj smo zoni, pa ne brini.” Rose je naposljetku uspjela
odabrati funkciju za telefoniranje i sad je tražila poziv prije posljednjeg.
"Pa zašto je važno što smo u školskoj zoni?”
"U njoj se vozi sporije.” Rose je okretala kuglu da odabere telefonski broj, ali je opet
zaglavila.
"Mama, pazi!”
Rose je svom snagom pritisnula papučicu kočnice prije nego što su gotovo udarili o
jednovolumen ispred sebe kojem je radio lijevi žmigavac. Zaustavili su se uz trzanje ABS-a
i škripu guma. Iznenadno usporavanje sve ih je bacilo naprijed, a zatim natrag na naslone sjedala.
"Skoro smo udarili taj auto!” povikala je Melly širom razrogačenih očiju, a John je straga
briznuo u plač.
Rose je duboko odahnula i pribrala se. Spustila je mobitel na konzolu i pogledala oko
sebe. Melly je izgledala zaprepašteno i mrštila se kako nijedno dijete ne bi trebalo. Rose
se nadala da takvo lice nikad više neće vidjeti na svojoj kćeri, ali više nije mogla biti sigurna u to.
"Mel, jako mi je žao. Jesi li dobro?”
"Da.” Melly je kimnula, i dalje razrogačenih očiju. "A ti?” "Da.” Dirnuta, Rose se
nasmiješila. Neizmjerno je voljela Melly. Mogla bi vrištati zbog svega što je znala da im
se sprema. U retrovizoru je pogledala Johna, a on je sad glasno plakao posve izobličena lica i
bez dude. "O, Johnnie, žao mi je, volim te.” "Što se zbiva, mama?”
"Ništa.” Rose je znala da će Melly ubrzo saznati. Jednovolumen pred njima skrenuo je
lijevo posve nesvjestan opasnosti u kojoj se našao, a Rose je pritisnula gas. Nazvat će Olivera
poslije kad je Melly ne bude mogla čuti, ah znala je da joj nitko ne može pomoći. Neke se sudare
ne može izbjeći. Ovaj će biti frontalni, a približavao joj se brže od ekspresnog vlaka.
Jureći prema onima koje je najviše voljela.
42

Nakon što je stavila Johna da malo odrijema i ostavila Melly u prizemlju s novom
knjigom, Rose je zatvorila vrata svoje spavaće sobe. Vožnja kući bila joj je prilika da razmisli i
sad je imala više pitanja nego prije. Zašto je Tanyu zanimao Thomas Pelal? Hoće li o
njemu govoriti u svojoj emisiji i bi li je mogla tužiti ako to učini? Možda bi je tako zaustavila? Ili
bi je trebala nazvati i odgovoriti je od toga?
Ne javite li mi se do pet popodne.
Rose je pogledala sat na noćnom stoliću, bilo je 15:13. Zavalila se u krevet, odabrala
Oliverov broj na mobitelu i čekala da se javi.
"Charriere i Lake”, čulo se iz slušalice i Rose se predstavila.
"Jesu li Oliver ili Tom tamo?”
"Obojica su na sudu, gospođo McKenna. Imate li poruku za njih?”
"Možete li prekinuti jednog od njih? Možemo Ii doći do njih? Hitno je.”
"Zovete li iz policijske postaje? Jeste li uhićeni?”
"Ne. Ali skoro pa da je toliko loše.”
"Jeste li u životnoj opasnosti?”
"Ne, nikako, oprostite.” Rose je mrzila što mora biti tako zagonetna, ali nije htjela
razgovarati ni sa kime osim odvjetnika. "Javljaju li se? Možete li im ostaviti poruku, zamoliti ih
da me nazovu čim mogu?”
"Da, svakako. Obojica su maloprije zvala, ali ako ponovno nazovu, pobrinut ću se da vam
se smjesta jave.”
"Hvala vam, doviđenja.” Rose je prekinula vezu i sva napeta pritisnula L za Lea, pa
pričekala da se uspostavi veza. Uključila se njegova glasovna pošta i Rose mu je ostavila poruku.
"Nešto je iskrsnulo i doista je važno da me nazoveš čim možeš. Volim te.”
Rose je palcem odabrala funkciju SMS-a i ostavila mu tekstovnu poruku ista sadržaja i
zatim pritisnula POŠALJI. Uopće nije htjela razmišljati o tome koliko će ga to povrijediti i kakav
će utjecaj imati na njihov brak. Iznenada je gotovo poskočila kad joj je mobitel zazvonio u ruci.
Na ekranu je pisao Oliverov uredski broj i odmah se javila. "Da, halo?”
"Gospođo McKenna?” Bila je to recepcionarka. "Žao mi je, ne mogu ih dobiti, kao ni
njihova pomoćnika. Oba su na sudu na zasebnim parnicama. I dalje ću pokušavati.”
"Kad je sljedeća stanka?”
"Kao što sam vam rekla, baš su bili nazvali prije vas, a znam da poslijepodne imaju izjave
svjedoka. Nastavit ću ih zvati.”
"U redu, hvala. Doviđenja.” Sjedeći na rubu kreveta Rose je prekinula poziv i osjetila
kako napetost u njoj raste. Nije mogla spriječiti ono što će se dogoditi, a time je na
površinu isplivala njezina najveća bojazan. Nije bilo važno što svijet misli o njoj. Samo je njezina
obitelj bila važna. Griješila je u životu, a najgore je bilo to što će oni koje voli platiti njezinu
najveću pogrešku. Kako će se osjećati, kako će to na njih djelovati? Morala je reći Leu prije nego
što čuje na TV-u.
Zar nisi dovoljno učinila?
Rose je uzdahnula i ogledala se po osunčanoj, spokojnoj spavaćoj sobi koju su zajednički
uredili. Raspakiravala je kutije dok je Leo bojio zidove svijetlom pastelnoplavom bojom za koju
su se šalili da će ih uspavati, a ne potaknuti na vođenje ljubavi. Složili su se oko usklađenog
plavog tepiha i zajedno obnovili irsku komodu od borovine koju su kupili u trgovini
antikvitetima. Iznad nje bilo je pripadajuće zrcalo i ploča sa črčkarijama koje je Melly nacrtala za
njihovo vjenčanje, a Leo ju je dao uokviriti; krugovi nacrtani crvenim, plavim i žutim krajonom
predstavljah su njih troje, novu obitelj.
Ne javite li mi se...
Rose je pokušavala potisnuti osjećaj da će spavaća soba eksplodirati i raznijeti se u
komadiće kao što se dogodilo i novoj novcatoj školskoj kantini. Mobitel je ponovno zazvonio i
pogledala je ekran. LEO, pisalo je. Nije znala kako da mu kaže, ah smislit će način.
Pritisnula je ODGOVORI.
43

Rose je poslijepodne provela užasavajući se pomisli na TV vijesti, automatski obavljajući

kućanske poslove, ponovno spravljajući kristenburgere, čisteći radne površine, pomažući Melly
da snimi Fiat Stanleyja s otpalim lišćem u dvorištu, presvlačeći i hraneći Johna te koreći Mel što
provodi previše vremena u Pingvinskom klubu na računalu. Leo je rekao da će doći kući oko
osam. Pripremila ga je najbolje što je mogla a da mu preko telefona ništa nije rekla. Bio je to
razgovor koji su morali obaviti u četiri oka.
"Mel?” Rose je viknula u dnevni boravak i provjerila koliko je sati. Bilo je 16:45.
Obrisala je Johnovo lice, a on bi stisnuo oči svaki put kad bi mu papirnati ručnik dotaknuo lice,
što bi je uvijek nasmijalo, ali danas ne. Također je shvatila da ne prepričava naglas ono što
čini, ali to nije bilo nikakvo iznenađenje. "Mel, pođi gore i okupaj se.”
"Sad?"
"Da.” Rose nije htjela da Melly u pet sati bude blizu TV-a. Jače je stisnula Johna uz bok,
otvorila donji ormarić i bacila papirnati ručnik u smeće, slažući u mislima plan za nekoliko idućih
dana. "I htjela bih da popričamo o nečemu.”
"Može, odjavljujem se.” Melly je pritisnula tipku na računalnoj tipkovnici, a Rose joj je
prišla i pogladila je po glavi. Kraj stolića je bio prozor, a kroz prozirne zavjese probijala
se sunčeva svjetlost i isticala njezinu zlaćanu kosu te stvarala kvadrat neravnih rubova na tepihu
na kojem je izvaljena ležala Princeza Google. Čupave su joj bijele šape bile ispružene kao u
Superpsa. "Hajde u kadu, a ja ću ti reći o čemu razmišljam.”
"Može.” Melly se dignula od računala i probudila Princezu Google koja je protegnula
prednje noge i krenula za njima dok su se s Johnom u majčinu naručju penjali na kat. John
je ustima pravio mjehuriće od sline. "Mama, gledaj, opet oponaša gliser. To mu se baš
sviđa.” "Da, očito.” Rose je slijedila Melly stubama, blago je potičući rukom. "Nadaren je.”
"Pravi mah čarobnjak.”
"Mel, znaš o čemu sam razmišljala?” Došli su do odmorišta i Rose ju je pogurala dalje,
niz hodnik i u kupaonicu.
"Mislila sam da bismo mogle otići nekoliko dana gore na jezero.”
"Kada?”
"Možda već sutra.”
Melly je podignula glavu i pogledala je iznenađenim plavim očima. "Moram ići u školu.”
"Znam, ali samo na nekoliko dana.” Rose je sjela na rub kade i jače prigrlila Johna dok
se nagnula i odvrnula slavinu, pa provukla prste kroz vodu da provjeri temperaturu.
Princeza Google smjestila se na podnu prostirku, smotavši se poput puža. "Zar to ne bi bilo
zabavno? Mogli bismo Fiat Stanleyja odnijeti do potoka i slikati ga s klenovima. To bi bilo baš
super.” "Izostala bih iz škole?”
"Da, ali samo nekoliko dana.”
"Tko bi išao?”
"Ja, ti i čamac.” Rose se nasmiješila na način za koji se nadala da će je uvjeriti. "Leo mora
raditi. Ima parnicu. Večeras će doći kući, ali ga onda neće biti do kraja tjedna.”
"I Googie će ići?”
"Naravno, i Googs. Ne možemo ići bez nje.”
"Zašto želiš ići na jezero?”
Rose joj nije htjela lagati, barem ne previše. "Previše toga se događa, zbog onoga što se
dogodilo Amandi. Mislim da bi se stvari ohladile kad bismo otišle na nekoliko dana. Vratile
bismo se idući tjedan.”
Melly je stajala ruku obješenih niz tijelo i izgledala je potišteno. Čulo se samo slijevanje
vode u kadu. "Je li to zbog mene? Jer sam gurnula Josha?”
"Ne, nikako.” Rose bi voljela da joj je mogla reći da je ona kriva, a ne Melly. "U redu je
uzeti koji dan odmora, čak i kad je škola, kao neko Vrijeme za sebe’. Opravdat ćemo
tvoj izostanak u školi. A i bila si u bolnici prije samo dva dana.”
Melly je trepnula. "Je li Amanda umrla?”
"Nije.”
"Misliš li da hoće?”
"Ne znam.” Rose je pogledala Melly ravno u oči jer je sjedila na rubu kade. "Molim se da
neće i nisam je ostavila u vatri, bez obzira na to što je Josh rekao.”
"Znam, mama.” Melly je obgrlila Rose oko vrata i stisnula Johna, ali on se nije bunio.
"Volim te.”
"I ja tebe volim, srce.” Rose je teško progutala, pustila Melly i ustala. "Idemo, može?”
"Može.” Melly se razvedrila. "Hoće li Gabriella i Mo biti ondje?”
"Sigurno hoće, a mi ćemo ih ponovno posjetiti. A i nikad još nismo bili tamo u ovo doba
godine. Kladim se da je lišće sad prekrasno. Možda čak ima i lisica.”
"I sova!”
"I rakuna.”
"Jupi!” Melly je odbacila tenisice, a Rose je ponovno provjerila temperaturu vode.
"Odlično, a sad se dobro operi. Zovi me kad završiš.” Rose ju je poljubila u obraz, izišla
iz kupaonice i s Johnom sišla u prizemlje usput provjeravajući koliko je sati. Još pet minuta.
Otišla je do televizora u dnevnom boravku, između jastuka na kauču iskopala daljinski, uključila
ga i odmah stišala zvuk. Televizor je bio velik, dijagonale četrdeset dva inča, ugrađen u
multimedijski ormarić od trešnjina drva, pa je sve na njemu izgledalo
golemo. Upravo je završila reklama i pojavila se velika glava zgodnog reportera s
razvučenim osmijehom na licu.
Rose je prekriženih nogu sjela na tepih, privinula Johna na krilo i ponudila mu kažiprst, a
on ga je uhvatio i prinio ustima te počeo grickati ublažavajući si nelagodu od izbijanja zubića.
Prizor na ekranu prešao je od voditelja na jako povećanu sliku Tanye Robertson, s golemom
glavom i našminkanim usnama velikim poput bazena. Iza nje se vidio ružičasti transparent na
kojem je pisalo VIŠE O MAMAMA. Rose je osjetila da joj srce tuče kao ludo.
"Ja sam Tanya Robertson i nastavljam svoju reportažu ‘Više o mamama u kojoj ću
večeras istražiti ulogu roditelja koji volontiraju u školama. Čuli ste frazu, ‘Tko nadzire čuvare?’
Mi se sad pitamo, ‘Tko nadzire volontere?’ Brojne se škole oslanjaju na roditelje volontere,
katkad i u izvanrednim slučajevima kao što se nedavno dogodilo pri požaru u Osnovnoj školi
Reesburgh. Život Amande Gigot još visi o niti u bolnici, gdje se i dalje nalazi u jedinici za
intenzivnu skrb.”
Roseina su se usta osušila kad se na ekranu iza Tanye počela prikazivati snimka požara u
školi i djece koja trče iz zgrade.
Tanyin se izraz lica promijenio u jako naglašenu fotogeničnu zabrinutost. "Pitamo vas
koliko doista znate o volonterima koji rade kao pazitelji tijekom užine, kao treneri
softbola, pomoćnici u knjižnici ili pratitelji na izletima? Koliko doista znate o mamama koje se
brinu o vašoj djeci kad se dogode opasne nesreće, poput požara u Reesburghu?”
Rose je prestravljeno gledala kako je snimku požara u školi zamijenila njezina fotografija
s Facebooka, preuzeta prije nego što je izbrisala profil.
Tanya je nastavila: "Ako ste gledali prvi nastavak moje reportaže ‘Više o mamama,
vidjeli ste intervju s Eileen Gigot, ali danas ćemo se usredotočiti na Rose McKennu, jednu
od dežurnih majki u kantini na dan kad je u Osnovnoj školi Reesburgh izbio požar. Isprva
se gospođa McKenna doimala poput heroja jer je svoju kći Melly spasila od vatre. No onda
je mala Amanda Gigot pronađena ozlijeđena u istom požaru. Obitelj Gigot tvrdi da je
gospođa McKenna bila nemarna i nije spasila Amandu, a okružni odvjetnik istražuje tu
mogućnost.”
Zaprepaštena, Rose je teško gutala. Na ekranu je sad bila njezina policijska fotografija,
snimljena kad je imala osamnaest godina. Bila je neuredna i nepočešljane tamne kose, a oči su joj
bile natečene od plača. Lice joj je bilo posve ravnodušno, a glava malo nagnuta. Na fotografiji je
izgledala pijano, premda je bila posve trijezna. Upravo je bila doživjela najgori trenutak u životu.
"Otkrili smo da je Rose McKenna s osamnaest godina bila uhićena pod sumnjom da je
vozila pod utjecajem alkohola i sudjelovala u nesreći u kojoj je smrtno stradao šestogodišnji
dječak Thomas Pelal. Nesreća se dogodila blizu Wilmingtona u Sjevernoj Karobni, a policija je
utvrdila da je dječak istrčao pred njezin automobil i poginuo. Iako je gospođa McKenna bila
uhićena, optužba je poslije odbačena. Gospođa McKenna odbila je komentirati događaj.”
Rose je teško disala. Bila je to istina, ali to nije bilo sve, a činjenica da događaj nije
prokomentirala sve je učinilo još gorim jer je izgledalo kao da nešto skriva.
Tanya je nastavila, "U emisiji ‘Više o mamama’ pitamo nemate li pravo znati tu
informaciju o Rose McKenni ako volontira u školi vašeg djeteta? Biste li htjeli da ona čuva vaše
dijete? Ne bismo li trebali provjeriti prošlost mama koje volontiraju? Možda bismo ih trebali
testirati na droge i alkohol? Neke škole provjeravaju plaćene pomoćnike, ali zašto bismo se
trebali ograničiti na plaćeno osoblje? Zar ne bi svatko tko se brine za vaše dijete trebao biti
provjeren, i to ne samo na drogu?”
Gledajući kako s ekrana nestaje njezina fotografija i zamjenjuje je crni upitnik, Rose su
počele navirati suze. Bilo je mnogo gore nego što je zamišljala. Ili je to, možda, uzrokovala
fotografija slatkog dječaka na ekranu, emitirana u visokoj razlučivosti. Nije joj trebala fotografija
da se prisjeti Thomasa Pelala. Progonilo ju je to što je učinila i nije prošao ni dan da nije
pomislila na njega.
Tanya je nakratko zastala. "Zar nemate pravo znati više o roditeljima koji se brinu o vašoj
djeci u školi, na igralištu ili na izletu u prirodu? Što mislite? Javite nam se na našoj internetskoj
adresi. Ova je emisija potaknula rekordnu količinu mejlova i tvitova, a želimo čuti i vaše
mišljenje. Ja sam Tanya Robertson i pazim na vas.”
Rose je isključila televizor, ali u ušima joj je i dalje odzvanjao vrisak malog Thomasa
Pelala neposredno prije nego što je nagazila na kočnicu. Zauvijek će joj odjekivati mislima
i srcem.
Mamice!
44

Rose je pakirala stvari u Mellynoj sobi kad je čula zatvaranje ulaznih vrata u prizemlju.
Melly je čitala u krevetu, a Princeza Google sklupčala se na jastuku kraj nje. Leo je došao kući i
ona se pripremila na ono što ju je čekalo. Pogledala je na sat. Bilo je 19:30, što znači da se jako
požurio iz grada.
"Leo!” povikala je Melly podignuvši glavu s Bajki Barda Beetlea. "Leo! Gore smo!”
"Ššš.” Rose je presavila Mellyne hlače i stavila ih u otvorenu torbu. "Probudit ćeš Johna.”
"Oprosti.” Melly je stavila oznaku u knjigu, odložila je i sišla s kreveta odjevena u
preveliku majicu u kojoj je izgledala sitno i mršavo. Hitro je potrčala prema stubama. "Vraćam se
odmah.”
"U redu, ah budi brza.” Rose je htjela da Melly zaspe prije nego što počne razgovor s
Leom i trudila se da joj kći ne vidi koliko je zabrinuta. Skrivala je zabrinutost cijelo popodne. Ih
možda još od onoga što se dogodilo Thomasu Pelalu.
"Leo, ovdje sam!” Melly je prošaptala stojeći na vrhu stuba. Odozdo su se čuli Leovi teški
koraci na parketu predvorja dok je odlazio do ormara za kapute, skidao sako, zatvarao
vrata ormara i zatim došao do stuba.
"Buhtlice! Kako je moja cura?”
"Pakiramo se.”
"Pakirate se?” Leo se počeo uspinjati stubama tiho se smijuljeći. "Kamo ćete?”
"U vikendicu na jezeru da vidimo Mo i Gabriellu. I rakune!”
Rose se trznula. Još nije rekla Leu da idu na put. Okrenula se kad je Leo došao do
odmorišta i podignuo Melly u naručje.
Na licu mu se vidjelo da je povrijeđen, ah je to nestalo kad je pustio Melly, a zamijenio ga
je neutralan izraz kojim roditelji skrivaju od djece da nešto nije u redu.
"Kako si, buhtlice?”
"Dobro! Jesi li dobio parnicu?”
"Ne još. Došao sam kući da se pozdravim sa svojim curama.” Leo je uzeo Melly za ruku,
zamijetio masnicu na njoj i namrštio se. "Što se dogodilo?”
"Ne želim više pričati o tome.”
"U redu.” Leo se popeo do vrha stuba i pogled mu je pao na otvoreni kovčeg. Izbjegavao
je Rosein pogled, ali nije reagirao. "Idete u vikendicu na jezeru?”
"Da, poslije ću ti objasniti.” Ovlaš ga je poljubila u obraz koji je mirisao na ishlapjelu
vodicu poslije brijanja. "Oprosti što ti nisam rekla.”
"Nije važno.” Leo je otišao do Melly, pomogao joj da se vrati u krevet i ponovno smjesti
uz pospanu kujicu. Podignuoje dekicu, ušuškao je i sjeo na krevet do nje. "Mel, jesi li završila s
knjigom?”
"Imam još malo.” Melly mu je pokazala umetnutu oznaku. "Još deset stranica.”
"Molim? Lijenčino, baci se na to. Imala si cijeli dan.”
Melly se nasmijala. "Mama hoće da čitam Američku djevojčicu.”
"Zašto bi trebala čitati Američku djevojčicu? Ti si američka djevojčica!”
"Znam. Ne želim je čitati.”
"Onda nemoj. Čitaj što god poželiš. Ovo je slobodna zemlja. Ja to znam jer sam
odvjetnik. Reci mami da ti je tvoj odvjetnik rekao da se pozivaš na Prvi amandman.”
"Reći ću joj!” Mellyne su oči bljesnule kad je pogledala Lea i Rose je vidjela koliko ga
voli. Usprkos razvodu i smrti uspjeli su stvoriti obitelj i Rose nije mogla podnijeti pomisao da
bi sve to mogli izgubiti. Užasavala se razgovora koji ju je čekao, ali došao je trenutak za
njega. "Vrijeme je za spavanje, Melly”, rekla je i uspjela se nasmiješiti.
"Pusa, Leo.” Melly je ispružila ruke pa ju je Leo zagrlio i zadovoljno zagunđao, a zatim je
ustao i rukama poravnao hlače.
"Naspavaj se. Sutra navečer pokušat ću doći kući da te vidim, ali ne znam hoću li uspjeti.”
"Neće nas biti.”
"A, da. Žao mi je. Evo onda još jedne puse da ti se nađe. Zabavi se na jezeru. Bok.” Leo
ju je još jednom snažno zagrlio. "Leo, pozdravi i Googie.”
"Bok, Googie.”
"Poljubi je!” Melly se smiješila, igrajući uobičajenu igru jer Leo nikad ne bi poljubio psa.
"Ni u ludilu, ne ljubim pse, samo djevojčice.” Leo je pogladio kujicu koja je jedva otvorila oči.
"Vidimo se, Googie.” Rose je prišla Melly i ovlaš je poljubila te potapšala Googie. "Laku noć,
srce. Dobro spavaj.”
"Mama, je li gospođica Canton zvala dok sam se kupala?” "Nije.”
"Možemo li je ponovno nazvati?”
"Nazvat ću je sutra.”
"Ako nazove večeras, hoćeš li me probuditi?”
Rose joj je rukom maknula kosu s čela. "Sumnjam da će zvati tako kasno, ali ako to učini,
probudit ću te. Pomoli se.” "Hoću. Molit ću i za Amandu.”
"I ja. Lijepo sanjaj.”
45

Rose je hodala za Leom u prizemlje i oboje su, kao po navici, krenuli u kuhinju. Zastala je
kraj stola, a on je produžio do hladnjaka i otvorio ga. Nije znala kako da započne razgovor jer joj
je iznenada u vlastitoj kuhinji postalo neugodno pred vlastitim mužem. Zrake zalazećeg sunca
ulazile su kroz prozor i na izdancima lavande stvarale šiljaste sjene nalik na gredicu igala.
"Jesi li gladan?” pitala ga je.
"Ne.” Leo je zgrabio bocu piva Yuengling, okrenuo se, izvukao stolac i svalio se na njega.
"Kupio sam sendvič na benzinskoj. Sjedni, molim te.” Pokazao je rukom na stolac.
"Žao mi je zbog ovoga s jezerom.” Rose je sjela na stolac, ispred gotovo ishlapjele dijetne
Coca-Cole koju je načela prije nego što je otišla na kat. Usta su joj bila suha pa je popila gutljaj, a
zatim se prisilila pogledati ga u oči. Nakratko joj je držao pogled i u očima mu je
vidjela povrijeđenost. "Odlučila sam namah.”
"Dobro.” Stisnuo je usne i mučio se s otvaranjem pivske boce kao da to nije s lakoćom
učinio već stotinu puta. "Ne ostavljaš me?”
"Ne.” Rose se nasmijala i osjetila popuštanje napetosti. "Ne, naravno da ne.”
"Dobro.” Leo se zavalio u stolac i gledao je s distance. "Na povratku kući nazvao me
Martin. Njegova je žena gledala vijesti pa ga je nazvala. I Joan me nazvala i rekla mi.”
Rose se zacrvenjela. Joan mu je bila tajnica, a Martin stari prijatelj iz Worhawka. "Strašno
mi je žao.”
"Joan mi je rekla da je zvao popriličan broj klijenata.”
"O, ne. Doista mi je žao. Što ćeš im reći? Brineš li se da.
"Sredit ću to s njima, ali brine me ovo među nama. Bilo bi lijepo da si mi to rekla kad smo
se upoznali. Ili kad smo se zaručili. Ili kad smo se vjenčali.”
Rose je osjetila mučninu. Leo je kontrolirao glas i bio je previše ljubazan da bi vikao na
nju, što je samo pogoršalo stvar. Vani su se šiljasti vrhovi stabala povijali pod vjetrom, a nebo se
obojilo neobičnom ružičastom nijansom.
"Gledajući u prošlost mogu nabrojati mnogo prilika kad si mi mogla reći, ali nisi. Čak i
ovo s Amandom, i to je bio dobar trenutak da mi spomeneš.”
Znam. Žao mi je.
"To mi je objasnilo mnogo toga, recimo zašto te sve to toliko pogodilo i zašto si to
doživjela tako osobno. A objašnjava i zašto osjećaš toliku krivicu. Zašto mi sad ne bi
ispričala cijelu priču?
Rose je teško progutala. "U redu, dobro, najjednostavnije rečeno...”
"Neka ne bude jednostavno. Nije jednostavno, a ja imam vremena.”
Rose je kimnula. "Dogodilo se na Noć vještica kad sam imala osamnaest godina. Baš sam
se posvađala s mamom.”
"Zbog čega ste se posvađale?”
"Bila je Noć vještica, oprosti, to sam već rekla, i došli su mi neki prijatelji s posla. To je
bila ona godina poslije srednje škole kad sam živjela s mamom i radila sam kao model kako bih
uštedjela za fakultet. Rekla je da je prestala piti, a ja sam joj, bogzna zašto, povjerovala. Gotovo
je godinu dana djelovala dobro i išla je na sastanke anonimnih alkoholičara, pa sam mislila da
nije nikakav problem ako pozovem prijatelje u goste.” Rose je zastala kao da se istodobno
pokušava prisjetiti i zaboraviti. "Svi smo nosili kostime, ja sam bila Kleopatra, i davali smo
slatkiše klincima koji bi nam pozvonili. Mama nas je pozdravila, sve je bilo u redu, a onda je
otišla na kat.”
 "Okej.”
"Poslije se spustila niz stube, pijana, i, zamisli ovo, u toplesu.” Rose se zgrozila na samo
sjećanje. "Sišla je niz stube bez grudnjaka i bez odjeće, samo u gaćicama i cipelama s
visokim petama, i to mojim cipelama s visokim petama, i počela se upucavati jednom od
mojih prijatelja. Čak mu je pokušala sjesti u krilo, sisama mu se unijela u lice, i bilo je to... možeš
misliti kako je bilo.” Rose je pokušala otresti sjećanje. A to i nije bila najgora stvar u priči.
"Uglavnom, zabava je završila, a ja sam uplakana istrčala iz kuće. Ušla sam u auto i odvezla se
do svoje bivše srednje škole. Bila sam u njezinu automobilu jer nisam imala svoj. Sjedila sam na
praznom parkiralištu. Prestala sam plakati, smirila se i krenula kući. Bila sam uzrujana, ali ne
toliko da ne mogu voziti i uopće nisam pila.”
"Znam. Ne moraš mi to govoriti. Znam da nikad ne piješ.”
"Tako je.” Rose nije nikad pila, osim što je neku večer podlegla iskušenju. Fakultetske je
godine provela partijajući i više nego što je trebala, ali je poslije diplome, kad je počela raditi
puno radno vrijeme, prestala piti. Htjela je biti majka, ali ne svoja majka. Kad joj je bilo samo
deset godina majčino je pijančevanje otjeralo oca od kuće. Rose ga se jedva sjećala, a on se nikad
nije vratio, premda im je uvijek slao čekove i tako pomagao.
"I što se onda dogodilo?”
"Vozila sam kući, a većina je djece već prestala obilaziti kuće i skupljati slatkiše. Bilo je
oko devet navečer. Na ulici su bila samo starija djeca, skitnice i košarkaši, previše cool da bi se
maskirali. Ipak sam vozila polako jer su ulice bile skliske od kiše.” Rose je i sad mogla vidjeti
prizor. "Posvuda je bilo mokrog lišća pa sam bila vrlo pažljiva. Mama je uvijek pazila na
automobil, nije smio imati ni ogrebotinu. Sve sam vidjela, bila sam baš usredotočena. Nisam ni
radio uključila. Dobro sam vozila, bila sam...”
"Da, dobro, bila si pažljiva.”
"Tako je, bila sam pažljiva.” Rose je u mislima vidjela cijeli prizor i zapravo mu je priču
mogla ispričati u stvarnom vremenu, poput strašnog prijenosa uživo. "Nešto je izletjelo pred
mene, vidjela sam samo bijelu mrlju. Čula sam nešto. Odmah sam zakočila, ali je auto proklizao
na mokrom lišću i začula sam vrisak. Dijete, vrisak. Bio je to on.” Rose je suzdržavala suze koje
samo što nisu potekle. "Thomas Pelal.”
"Dječak.”
"Imao je šest godina.”
"Gdje su mu bili roditelji?”
Rose je zamijetila promjenu u Leovu glasu i sad je zvučao gotovo profesionalno. Već je
razmišljao poput odvjetnika i smišljao pravno sredstvo koje bi joj pomoglo, način da je oslobodi
odgovornosti. Bilo je to posve nagonski, čak i kad se ljutio na nju, a Rose je u tom trenutku
osjetila toliku ljubav prema njemu da mu nije mogla pogledati u oči.
"Draga?”
"Roditelji su mu bili malo dalje niz ulicu, razgovarali su sa susjedom. On je bio sa
sestrom.”
"Koliko je ona imala godina?”
"Četrnaest. Ona je otišla do njihova trijema. Nesreća se dogodila točno ispred njihove
kuće. Ispao mu je bombon, onaj veliki kakve su nekad radili.” Iz nekog je razloga Rose prstima
oblikovala kuglu. Možda zato što je poslije vidjela taj bombon kad su s uključenim sirenama i
svjetlima stigli hitna pomoć i policija. Bombon je bio žuta mrlja među vlažnim lišćem.
"Otkotrljao se na cestu i dječak je krenuo za njim. Nisam vidjela da se kotrlja, bio je premalen.
Dobio ga je od nekoga tu večer.”
"Što se onda dogodilo?”
 "Čula sam tup udarac. Bum" Rose je znala da ne prepričava događaje vremenskim
redoslijedom kojim su se dogodili, ali nije bilo važno. Završetak je uvijek bio isti. "Shvatila sam
da sam udarila dijete jer je viknuo: ‘Mamice!””
Mamice!
"Iskočila sam iz auta i otrčala do prednje strane automobila gdje je zgrčen ležao na boku,
okrenut od mene. Bio je u kostimu, bijeloj jastučnici s rupama za vrat i ruke.” Rose je trepnula,
ah suze su joj zamutile oči. "Ne znam zašto sam to pomislila, ah sjećam se da sam razmišljala
kako ima baš lijep, staromodan kostim. Hoću reći, ja sam bila odjevena poput Kleopatre, s crnom
olovkom za oči i u tirkiznom poliesterskom kostimu kupljenom u trgovini. A on je bio u maloj
bijeloj jastučnici, pravoj jastučnici. Od koje je vjerojatno sam načinio kostim. Bio je duh.”
Leo joj je preko stola dodao ubrus, a Rose ga je primila, iako nije uopće vidjela kad je
ustao i donio ga.
"Pokušala sam ga spasiti jer sam prije toga kao spasiteljica na bazenu naučila kako se radi
oživljavanje. Iz usta mu je tekla krv, ah bio je pri svijesti, još je bio živ. Dotrčala je njegova
sestra, a on je pokušavao nešto reći.” Oči su joj se napunile suzama i obrisala ih je ubrusom. Nije
to htjela izreći, ah sad je morala. Moralo je izići iz nje, barem jednom u životu. "Nagnula sam se i
stavila ruku pod njega, ah krv mu je i dalje navirala na usta i nešto je rekao.”
"Rose, u redu je.” Leov je glas sad zvučao posve normalno, a u očima mu se nazirala
zabrinutost. Ustao je da obiđe stol i utješi je, ah je Rose podignula ruku da ga zaustavi jer
je mislila da više ne bi mogla nastaviti kad bi je sad zagrlio.
"Oči su mu se otvorile, bile su plave, a on me pogledao i rekao: ‘Mamice.’” Rose je
obrisala oči, a suze su samo navirale i nos joj se začepio. "Poslije sam razmišljala je li to
možda bilo zbog Kleopatrine šminke, jer sam izgledala mnogo starije. U mraku, u stanju u kojem
je bio, mogao je pomisliti da sam mu majka ili je možda poželio da sam ona. I znam da
zvuči grozno, ali ja sam mu odgovorila.”
Leo je trepnuo. "Odgovorila si mu?”
"Ni danas ne vjerujem da sam to učinila, a ne znam ni zašto. Valjda sam ga htjela utješiti,
da se osjeća kao da je majka kraj njega. Nisam to trebala učiniti, ali jesam.”
"Što si mu rekla?”
"Odgovorila sam mu kao da sam mu majka. Rekla sam: ‘Tu sam i volim te. Mama te jako
voli.’” Rose je briznula u plač. "A onda je umro. Tamo. U tom trenutku.”
Leo je došao do nje, zagrlio je i sjeo. "Sad je sve u redu, draga. Sve je u redu.”
"Ne, nije. Ubila sam to dijete.”
"Nisi bila kriva.” Leo ju je čvrsto držao, a zagrljaj mu je bio topao i odlučan. "Nesreće se
događaju. Djeca istrčavaju pred automobile. To se događa.”
"Mama i tata su dotrčali, oboje izvan sebe. Majka je vrištala: ‘Thomas!’ Bio je to strašan
zvuk. Iskonski. Nikad ga neću zaboraviti. I sad ga čujem.” Rose je samo odmahivala
glavom. "Moja je majka bila sigurna da će me tužiti pa je angažirala odvjetnika, a on me je
savjetovao da ih nikad ne nazovem, da nikad ne razgovaram s njima, pa i nisam. No htjela sam,
htjela sam im reći da mi je žao, kao da bi to nešto promijenilo, ali nisam.”
"Draga, opusti se. Popij nešto.” Leo joj je dodao ishlapjelu kolu, ali nije ju ni pogledala.
Suze su joj sad usporile i glasno je ispuhala nos.
"Sigurno izgledam strašno.”
"Ne moraš izgledati lijepo kad plačeš. Ja nisam tip kojem je to važno, pa nemoj ni ti biti
takva žena.”
Rose je kimnula i zdušno ponovno ispuhala nos. Smotala je ubrus i odložila ga, a zatim
ispila kolu.
 "Još jednu?”
"Ne, hvala.” Rose je duboko uzdahnula, a Leo ju je pustio iz zagrljaja.
"Zašto su te onda uhitili? Joan mi je rekla da su na televiziji pokazali tvoju fotografiju iz
policijskog arhiva.”
Rose je iskrivila lice u grimasu. "U autu su pronašli tri prazne boce votke. Bile su
mamine. Nisam ni znala da su tamo. Kad sam zakočila, iskotrljale su se ispod prednjeg sjedala,
pa su policajci pomislili da sam pila. Morala sam puhati alkotest i on nije ništa pokazao, ali su
me ipak priveli.” Rose se ukočila, prisjećajući se svađe s majkom idućeg dana. "A Pelali
nas nikad nisu tužili. Čekala sam to i očekivala, ali nisu to učinili. Nikad se nisu javili, a ni ja
njih nisam kontaktirala. Htjela sam, ali su odvjetnici rekli ne, a onda smo se ponovno
preselile. Daleko na sjever.”
"I tako je završilo.” Leo je sumorno stisnuo usnice u tanku crtu.
"Ne, nikako. Katkad bih poželjela da su me tužili pa da sam na neki način kažnjena.
Barem bih osjećala da sam platila svoj dug i rekla bih što se dogodilo, koliko mi je žao, nema
dana da mi nije žao.” Rose je bila previše uznemirena da jasno izrazi svoje misli. "A sad
se dogodilo ovo s Amandom, čini mi se kao da se sve vraća, kao da sam prošla pun krug.”
"Nisi. Ne budi bedasta. Nije to nikakva karma.”
"Kako znaš?” Rose ga je pogledala, i dalje šmrcajući. "Kunem ti se da sam dugo mislila
da je Mellyn madež osveta. Da je moje dijete kažnjeno za nešto što sam ja učinila djetetu druge
majke. Da je Melly označena jer sam i ja označena. Biljeg mojeg grijeha, mojega istočnog
grijeha.”
"Stani, nemoj to govoriti.” Leo je podignuo dlan. "To je ludost.”
"Meni nije. U mom srcu nije ludost.”
"Draga, molim te.” Leo se namrštio. "Ne možeš se opterećivati takvim teškim stvarima.
Baš to me smeta, što je sve ovako izišlo na vidjelo. Zašto mi jednostavno nisi rekla?”
"Kad smo se tek upoznali, isprva nisam htjela, a poslije smo bili tako sretni da to nisam
htjela pokvariti.” Rose je zatresla glavom. "Nisam nikome nikad rekla, ako ćeš se zbog
toga osjećati bolje.”
"Ni Bernardu?”
"Ne. Nikome, čak ni Annie. Znam da se to sad čini pogrešno, ali držim to u sebi od dana
kad se dogodilo.”
"Ne pogrešno. Nepovjerljivo.” Leo je izgledao žalosno, a čelo mu se tužno nabiralo pod
tamnim kovrčama. "Kao da nemaš povjerenja u mene. Kao da nemaš povjerenja u našu vezu.”
"Ali imam.”
"Ne, nemaš. Nisi mi rekla, a to znači da nemaš. Uzgred, to je prevelika tajna da je zadržiš
za sebe. Jesi li ikad bila na terapiji?”
"Nekoliko puta, ali nije mi pomoglo.” Rose se okrenula prema njemu i pribrala se. "Sa ili
bez terapije, ta se činjenica nikad neće promijeniti. Ubila sam to dijete. Ja sam to učinila. To je
činjenica. Moram živjeti s time, a ja sam još imala sreće. Thomas Pelal nije više živ.” Izgovorivši
to, Rose se osjećala strašno, ali pošteno. "Zato su to objavili na vijestima i zato imaju pravo.”
"Molim te.” Leo je odgurnuo njezinu praznu čašu, možda samo da nešto učini. "Objavili
su to radi bolje gledanosti. Nemoj ih precjenjivati.”
Iznenada je zazvonio Rosein mobitel na stolu i ekran se osvijetlio. Kurt Rehgard. Toliko
se udubila u razgovor da isprva uopće nije prepoznala ime. "Poslije ću se javiti.”
"Tko je to?” Pitao je Leo pogledavši ekran. "Novinar?”
"Ne, stolar iz škole.”
"Molim? Što on hoće?”
 "Rekao mi je da će se malo raspitati o požaru.”
"Kako to misliš?”
"Bila sam u školi i razgovarala sam s njim o tome što je moglo uzrokovati požar, a on je
rekao da će malo pronjuškati i nazvati me ako nešto pronađe.”
Leo se namrštio. "Zašto si to učinila? I kada?”
"Nije to ništa, Leo. Imala sam vremena prije nego što sam danas pokupila Melly pa sam
otišla do kantine.” Rose je trepnula. Razmišljala je o Thomasu Pelalu. "Čuj, nije važno.” "Meni je
važno. Što se događa? Možeš li mi pojasniti što se zbiva u mojem životu?”
Rose je odložila vlažan ubrus. "Nisam ti ni stigla ispričati što se dogodilo na sastanku s
Oliverom i njegovim partnerom. Rekli su mi da će uzrok požara za mene biti vrlo važan jer žele
da podignemo tužbu protiv škole.”
"Zašto onda njuškaš naokolo?”
"Jer želim znati.”
"Oliver ima čovjeka u firmi koji će to istražiti.”
"Znam, ali bila sam znatiželjna.”
"Znatiželjna?” Leo je otvorio šake, a tamne su mu oči bljesnule. "Ne smiješ to raditi ako
postoji mogućnost da će te tužiti ili da će nas tužiti. Moraš se držati što dalje od mjesta događaja i
ne smiješ nikome govoriti ništa o požaru ili o tom danu.”
"Samo sam popričala s njim, ništa drugo.”
"Znam, ali sve što si mu rekla može se otkriti. I može se iskoristiti na sudu.” Leo je ustao i
zatresao glavom. "Rose, baviš se svime i to posve sama. Odlučila si otići na to bdijenje bez obzira
na to što sam ja mislio. Na svoju ruku razgovaraš sa stolarima. Ti i ja bismo trebali biti partneri.
Ponašaš se kao samohrana majka, premda to više nisi.”
"Ne, nisam”, rekla je Rose iznenađeno.
"Što još ne znam? mi još nisi rekla?” Leo je počeo hodati po kuhinji, a onda se zaustavio s
rukama na bokovima. "Od tajnice moram saznati da moja žena ima policijski dosje? Od Melly
moram saznati da odlazite u vikendicu na jezeru? Sad saznajem da neki stolar nudi svoje
mišljenje o pravnim temeljima moguće tužbe protiv nas? Baš krasno!”
"Nije tako”, rekla je Rose, ali znala je da ne bi bilo dobro sad ulaziti u to.
"Možeš li pričati sa mnom o tome što radiš? Možemo li bar neke od tih odluka donijeti
zajedno? Ne razmišljaš kao obitelj.” "Razmišljam.”
"Kako?”
"Pa, na primjer, odlazak u vikendicu. S obzirom na to da izlaze na vidjelo sve te strašne
stvari, mislila sam da će svima biti teže ako ostanemo ovdje, osobito Melly. Vidio si joj onu
modricu na ruci. Potukla se u školi jer me branila.”
"Okej, ali ja baš o tome govorim.”
"O čemu?” Rose je mislila da će modrica dokazati njezinu poantu, a ne njegovu.
"Ako se potukla, moramo se s time suočiti. Moramo. Kao što si rekla, ovdje moramo
stvoriti dom.” Leo je gestikulirao hodajući po kuhinji. "Preselili smo se ovamo jer si tako htjela, a
zlostavljanje je ponovno počelo. Ne možemo samo otići, odnosno barem ti ne možeš. Bježanjem
se ništa ne rješava.”
"Leo, složio si se sa selidbom.” Rose je podignula glas, a onda ga brzo stišala, pogledavši
stube koje vode na kat. "I ja ne bježim, samo uzimam predah.”
"Od mene?”
"Ne, od svega ovdje.”
"Ali ja sam ovdje.”
"Ne, nisi. Ti imaš parnicu.”
 "Ponovno to.” Leo je rukom prošao kroz kosu. ‘Volio bih da si mi rekla, to je sve. Volio
bih da sam znao. Nemam pojma što se događa.” Prestao je hodati i rezignirano uzdahnuo. "Znaš
što, neka bude po tvom. Pođi u vikendicu na jezeru. Uzmi si nekoliko dana, uzmi si cijeli tjedan.
Razdvojenost će nam goditi.”
Rose nije shvaćala što se događa. Jedno je poći, a drugo biti poslan. Situacija je izmicala
kontroli. "Leo, nije riječ o tebi.”
"Znam.” Leo se zavalio na naslon stolca i pogledao je u oči. "Upravo o tome govorim.
Riječ je o tebi i djeci. Tvoje odluke, tvoje reakcije, tvoja prošlost, tvoja krivnja, a ja sam
izvan svega. Isključuješ me i to nema nikakve veze s mojom parnicom.”
"Da, ima. Sve se događa tako brzo i nisam te ni vidjela da bih ti stigla sve ispričati.”
"Draga, daj da te nešto pitam. Da ne moram biti na sudu, bi li me pitala da idem s vama u
vikendicu? Jesi li uopće pomislila na mene?”
Rose je oklijevala. Nije znala što bi rekla.
"Budi posve iskrena. Vjeruj mi dovoljno, barem jednom, i reci mi istinu.”
"To nije fer”, rekla je Rose osupnuto.
"Onda mi reci.” Leo je prekrižio ruke. "Da ili ne?”
"Ne."
"Hvala ti barem na tome.”
"Hvala”, rekao je Leo i otpuhnuo.
46

Rose je prije spavanja izvela psa u dvorište. Bilo je mračno i puhao je prohladan noćni
povjetarac, nagovještaj hladnije jeseni koja samo što nije stigla. Nebo je bilo crno i bez zvijezda,
ali su svjetla iz kuće osvjetljavala dijelove dvorišta. Googie je bila bijela mrlja kraj stražnje
ograde, spuštene glave i nosa zarivenog u opalo lišće. Oliver ju je ipak večeras nazvao i rekao da
nikako ne može spriječiti emisiju. Ponovno ju je pitao za objavu za medije, ali ona je i dalje o
tome htjela razgovarati s Leom pa mu je tako i rekla.
Osjećala se nesigurno i izgubljeno kad se Leo vratio u grad. Bojala se da će činjenica da
je Leo saznao za Thomasa Pelalu biti kraj za njih i pitala se nije li to početak kraja. Leo je imao
predobro srce da bi dopustio da Thomas Pelal bude razlog njihova razlaza - poslije će to pripisati
njezinu nepovjerenju, djetinjstvu, njihovu udaljavanju ili bilo čemu drugome - ali se pitala je li
ovo trenutak kad je počeo drukčije gledati na nju i hoće li se za koju godinu ove noći sjećati kao
noći u kojoj je počeo njihov kraj.
Rose je uzdahnula. Do nje je došao glasan smijeh sitcoma s nečijeg televizora, mehanički
štropot garažnih vrata koja su se zatvarala i cvrkut zaključavanja automobila. Jedan se par negdje
svađao, a njihovi su povišeni tonovi potaknuli Princezu Googie da podigne glavu i onjuši zrak i
vrhovi ušiju su joj zalepršali. Mobitel joj je zazvonio u džepu i izvadila ga je nadajući se da je
Leo. Na osvijetljenom ekranu pisalo je Kurt Rehgard. Poslije svega što se dogodilo, zaboravila je
da ju je danas zvao. Javila se na poziv. "Halo, Kurte?”
"Rosie, zašto me nisi nazvala?” Kurt nije zvučao posve razgovijetno. "Dao sam ti dobre
informacije.”
"Kurt, jesi li pijan?” Rose ga je zlovoljno pitala. Možda mu ipak nije trebala dati svoj
broj. "Ma ne, samo reci odvjetniku da moraš otići. Možeš upoznati moje nove kompiće.”
"Žao mi je, moram ići.” Rose je prekinula poziv no samo trenutak poslije, mobitel je
ponovno zazvonio. Vidjela je da je opet Kurt pa je pustila da se javi glasovna pošta. Krenula je
vratiti mobitel u džep kad se sjetila da je rekao nešto o dobrim informacijama. Pritisnula je
GLASOVNU POŠSTU i poslušala Kurtovu poruku:
"Rose, imam insajdersku informaciju o požaru.” Zvučao je posve jasno i razgovijetno, za
razliku od poziva maloprije. "To će kad-tad izići na vidjelo, ali moj je prijatelj čuo razgovor
među vatrogascima i oni misle da je požar uzrokovala labava žica u zidu čije su iskre zapalile
plinove i pare iz poliuretanskih posuda koje je neka budala poslije lakiranja ormara ostavila u
nastavničkom salonu. Zato ja mislim da je to pogreška izvođača radova,
tvrtke Campanile. Oni su odgovorni i za raščišćavanje ostataka. Nazovi me pa ću ti
objasniti. Čuvaj se.”
Rose je pritisnula KRAJ, vratila mobitel u džep i izbacila požar iz misli. Rasprava s Leom
i vijesti o Thomasu Pelalu sve su stavile na svoje mjesto. Morala se pobrinuti za svoju
obitelj, nastaviti moliti za Amandu i ostaviti odvjetnike i njihova istražitelja da se bave parnicom
i optužbom za kazneno djelo. Ujutro će nazvati Olivera i obavijestiti ga što joj je rekao Kurt,
pa neka to bude njegov problem. Vrijeme na jezeru iskoristit će da se pribere i pronađe
odgovor na pitanje što da Melly kaže o Thomasu Pelalu.
"Googie, ovamo!” zazvala je Rose i kujica je podignula glavu, a izbuljene su joj oči bile
krvavocrvene točke u mraku. Rano ujutro odlaze na put pa je htjela pospremiti kuhinju prije
odlaska na spavanje, što je značilo da psa treba malo podmititi.
"Googie, poslastica!” rekla je, a kujica je požurila prema njoj. Rose ju je namamila u
kuhinju i dala joj keks, a zatim se bacila na posao sređujući hrpu papira na šanku. Provela je pola
sata čitajući neotvorenu poštu, vadila račune iz kuverti i stavljala ih na hrpu, a zatim je odvojila
školske obavijesti: letak za natjecanje u oblikovanju bundeva, dozvolu za školski izlet na branje
jabuka i podsjetnik za školsku paradu povodom Dana vještica. Sjetila se Thomasa Pelala u
kostimu duha, a onda je pročitala obavijest:
Roditelji, molimo vas da na dan parade za Dan vještica ne parkirate na parkiralištu
školskog osoblja! Za slučaj nužde ta parkirna mjesta moraju ostati slobodna...
Rose se sjetila požara, hitne pomoći i naposljetku Amande. Skupila je sve papire, složila
ih na hrpu i na dnu pronašla školski bilten za rujan koji je dobila na prvi dan nastave. Sjećala se
tog dana kad je Osnovna škola Reesburgh bila je posve nova, a ona je imala velika očekivanja od
selidbe ovamo. Nije znala da je Leo mislio drukčije. Pogledala je letak s velikim naslovom
REESBURŠKI GLASNIK. U odjeljku Upoznajte uredsko osoblje na prvoj stranici bila je
fotografija gospodina Rodrigueza, savjetnika i tajnica pred uredskim stolom. Pogledala je
nasmiješena lica i znala je da ih nikad neće moći tužiti.
Okrenula je stranicu i ugledala odjeljak Upoznajte nastavnike i osoblje s fotografijama
sportske dvorane, nastavnika glazbene i likovne umjetnosti te domara i njegova osoblja, među
njima i dviju zaposlenica iz kantine, Serene i Ellen. Zabolio ju je pogled na njihova nasmiješena
lica. Strašno je misliti da su poginule zbog toga što je netko bio nemaran. Prešla je na sljedeću
stranicu s podnaslovom Upoznajte knjižničare i fotografijom knjižničarke i njezine pomoćnice,
obje nasmiješene među urednim policama s knjigama. Rose nikad neće zaboraviti ljubaznost
knjižničarke koja joj je pomogla da Melly donese do kola hitne pomoći.
Ispod naslova Upoznajte nastavnike za djecu s posebnim potrebama i nadarene bile
su dvije fotografije. Na lijevoj su bile tri nastavnice za učenike s posebnim potrebama koje su
pomagale djeci s poremećajem pozornosti i sličnim, a desno je bila fotografija Kristen Canton
koja je na njoj izgledala vrlo lijepo i bezbrižno. Bilo joj je krivo što Kristen još uvijek nije
nazvala Melly i napomenula si je da se sutra mora sjetiti i nazvati je. Tada je ponovno pogledala
fotografije. Obje su prikazivale nastavnike kako u nastavničkom salonu stoje ispred stola.
Prostorija je bila mala, a fotografije su snimljene s vrata, pa se vidio cijeli salon.
Slijeva je bila mala čajna kuhinja s tosterom, mikrovalnom pećnicom i aparatom za kavu,
a pokraj njih pećnica i visoki hladnjak. U sobi je bilo šest okruglih stolova za objedovanje,
ah nigdje nije vidjela poliuretanske posude ili građevinski otpad. Salon je izgledao savršeno čist i
spreman za uporabu, a ormarići su očito bih lakirani. Okrenula je bilten da još jednom provjeri
datum, a bio je to datum prvog dana nastave. Da bi dospjela u bilten, fotografija je morala biti
snimljena prije nego što je škola otvorena.
Rose se sjetila one večeri poslije požara kad je otišla do škole. Kurt ju je vodio po zgarištu
i činilo joj se da je otad prošlo stotinu godina. Tada je mislila na Amandu, posebice kad je
pronašla nagorjelu konzolu videoigrice. Ali prošla je kroz kantinu, kuhinju i nastavnički salon.
Srušeni zid nalazio se između kuhinje i salona. Tamo su negdje morale biti neispravne plinske i
električne instalacije. Nije znala što to znači, i znači li išta, ali i to više nije bio njezin problem.
Dodala je to popisu stvari koje mora reći Oliveru, stavila je bilten na hrpu i zaključila da je
kuhinja pospremljena.
"Googie, vrijeme je za spavanje.” Rose je potjerala psa stubama na kat i pogledala sat na
pećnici. Bilo je 22:55 i samo što nisu počele večernje vijesti. Zanimalo ju je hoće li ponovno
objaviti priču o Thomasu Pelalu pa je otišla u boravak, podignula daljinski i uključila televizor.
Zvuk je i dalje bio isključen jer nije bilo potrebe da ponovno sluša o svojoj prošlosti ili da
televizor probudi djecu.
Na ekranu su se izmijenile reklame za lijek protiv osteoporoze i Chevroletove kamionete,
a zatim se pojavio voditelj vijesti. U okviru iza njega pisalo je POŽAR U SKLADIŠTU. Ako će
ponovno emitirati prilog od popodne, vjerojatno će to biti za pola sata, na kraju vijesti, pa je Rose
sjela na kauč, a kujica je skočila do nje i uvukla joj se u krilo. Sljedeća je vijest bila o pucnjavi na
benzinskoj postaji, a zatim o urušavanju starog mosta izvan Camdena; Rose je gledala isključena
zvuka, prateći natpise koji su se jedan za drugim izmjenjivali na ekranu jer nijedna od tih vijesti
nije imala emocionalan utjecaj na nju. Gladila je glavu kujice, meku poput loptice obložene
krznom.
Tekst ispod voditelja opet se promijenio i sad je pisalo PRIJELOMNA VIJEST, a Rose je
osjetila nestrpljenje jer je već odavno naučila da prijelomne vijesti nisu ni prijelomne, a ni vijesti.
Gledala je kako se na ekranu pojavljuje slika autoceste noću snimane iz helikoptera, a na bankini
je bilo nekoliko policijskih automobila s bljeskajućim crvenim i plavim svjetlima. Vjerojatno se
dogodila prometna nesreća, pa je istoga trenutka pomislila na Lea koji se vraćao u grad.
Posegnula je za daljinskim i uključila ton.
Voditelj je govorio: "... pozvana na mjesto kobne nesreće na autocesti 76 u smjeru
istoka.”
Rose se namrštila. Autocesta 76 vodila je prema Philadelphiji.
"Dva putnika u automobilu na mjestu su proglašeni mrtvima. Riječ je o Hanku Powellu,
27, i Kurtu Rehgardu, 31, obojici iz Phoenixvillea.”
Molim? Rose nije bila sigurna da je dobro čula. To nije bilo moguće. Sigurno je riječ o
nekom drugom Kurtu Rehgardu. Njezin Kurt Rehgard upravo ju je nazvao. Upravo je preslušala
njegovu poruku. Pritisnula je STANKA i premotala vijesti na trenutak kad su se na ekranu
ponovno pojavile snimke autoceste i zatim je opet pokrenula.
"...Riječ je o Hanku Powellu, 27, i Kurtu Rehgardu, 31..."
Rose je kao omamljena gledala ostatak vijesti. Morao je to biti isti Kurt Rehgard. Kurt
Rehgard nije bilo uobičajeno ime, a i zvučao je pripito kad ju je večeras nazvao. Očito je negdje
tulumario s prijateljima.
Možeš upoznati moje nove kompiće.
Izvadila je mobitel, prstom na meniju odabrala pozive i provjerila vrijeme njegova poziva.
22:06. Zatim je pogledala koliko je sad sati. 23:12. Shvatila je što se dogodilo. Nakon razgovora s
njom, Kurt je pripit otišao iz bara i s prijateljem se uputio kući. A sad su obojica mrtvi.
Vijesti su se nastavljale jedna na drugu, zatim su na red došle reklame, ali Rose nije ništa
ni čula ni vidjela. Posljednih je dana bilo previše smrti, previše uništenja. Prošlo je jako
dugo prije nego što je napokon smogla snage i ustala.
47

Bilo je sunčano jutro i Rose je uključila aparat za kavu, već drugu otkad se probudila.
Sinoć je jedva zaspala jer je stalno razmišljala o Kurtu, Thomasu Pelalu i Amandi. Leo
nije nazvao, a ona ga nije zvala da ga obavijesti o Kurtovoj pogibiji jer je znala da je u gužvi,
a činilo joj se i pomalo blesavo nakon one svađe. Melly je još spavala na katu, a John
je zadovoljno sjedio na visokom stolcu i vlažnim prstićima po pladnju pred sobom naganjao suhe
Cheeriose.
Sjela je za laptop i otišla na internetske stranice novina, pitajući kad se od mame koju su
zanimale vijesti pretvorila u mamu koja je svoj život mogla pratiti u novinskim naslovima.
Pogledom je preletjela početnu stranicu i uzdahnula od olakšanja jer nigdje nije vidjela
Amandino ime, što je očito značilo da je još uvijek živa.
Hvala ti, Bože.
Pogledala je niže i pronašla link s naslovom Alkohol uzrok nesreće na autocesti, kliknula
na njega i pročitala pet redaka:
Dva muškarca iz Phoenixvillea, Kurt Rehgard, 31, i Hank Powell, 27, obojica zaposlenici
građevinske tvrtke Bethany Run, prošle su noći poginuli u nesreći uzrokovanoj alkoholom...
Pročitala je cijelu priču, ali u njoj nije bilo nikakvih dodatnih detalja, fotografija
muškaraca ili spomena preživjelih. Osjetila je istu onu prazninu koja ju je držala budnom cijelu
noć. Kliknula je na stranicu lokalnih vijesti gdje je ugledala svoju fotografiju, a uz nju
i fotografiju Thomasa Pelala. Prizor ju je skamenio: njih dvoje, jedno uz drugo,
zauvijek povezani, zločinac i žrtva, život i smrt, sadašnjost i prošlost.
Mamice!
Rose je potonula u stolac i pročitala priču naslovljenu OTKRIĆA POSLIJE POŽARA U
REESBURGHU. U članku je pisalo da je "skrivila smrt šestogodišnjaka naletjevši na njega
automobilom”, ali je na kraju članka navedeno da su optužbe naposljetku povučene i da nije
"osuđena ni za kakav prijestup”. Posljednji odlomak bila je Oliverova izjava koju je sinoć dao u
telefonskom intervjuu:
"Valja istaknuti da moja klijentica Rose McKenna nije osuđena ni za kakav prijestup u
vezi s nesrećom u kojoj je poginuo Thomas Pelal. Također, gospođa McKenna je junakinja koja
je ozlijeđena pri pokušaju spašavanja svoje kćeri i troje druge djece, među njima i Amande Gigot,
iz požara koji je izbio u školi. Rose i njezin suprug razmišljaju o podizanju tužbe protiv države,
školskog okruga, škole i građevinske tvrtke zbog aljkavih postupaka evakuacije iz požara i
neispravne konstrukcije.”
Molim? Rose je šokirano zinula. Rekla je Oliveru da želi razgovarati s Leom prije nego
što objavi da razmišlja o tužbi protiv škole. Nije mogla ni zamisliti koliko će se povrijeđeno
i izdano osjećati gospodin Rodriguez, gospođa Nuru i ostatak školskog osoblja kad to
čuju. Posegnula je za mobitelom, utipkala Oliverov broj, predstavila se i pitala je li tamo.
Javila se žena koja joj je odgovorila: "Oliver je danas na sudu, gospođo McKenna. Ista
parnica kao i jučer.”
"A je li Tom tu?”
"Ista stvar, ali nazvat će kad budu mogli.”
"Molim vas da im kažete da me jedan od njih čim prije nazove na mobitel.”
"Naravno.”
"Hvala”, rekla je Rose i završila poziv. Provjerila je što radi John, koji je upravo žvakao
Cheerio. Pogledala je na sat, bilo je 8:10. Vrijeme je da nazove školu i obavijesti ih da će
Melly biti odsutna. Rose je utipkala broj tajništva, nadajući se da još nisu pročitali novine.
"Tajništvo”, javio se ženski glas, a Rose ga je odmah prepoznala.
"Jill, kako ste? Ovdje Rose McKenna, majka Melly Cadiz.”
"Kako vam mogu pomoći?” Glas joj se odmah pretvorio u led i Rose je osjetila da joj je
srce potonulo.
"Htjela sam vas samo obavijestiti da Melly danas neće doći u školu. Želim je odvesti.”
"U redu je. Hvala.”
"Nadam se da ćete to smatrati opravdanim izostankom. Gospodin Rodriguez je rekao da.
"Nema problema.”
"Nisam sigurna koliko dugo je neće biti, možda do kraja tjedna.”
"Dobro. Ako je to sve, moram ići.” Veza se prekinula. Tajnice i ostatak osoblja čuli su da
će tužiti školi. Njezina se obitelj upravo od autsajdera pretvorila u izopćenike. Iznenada
je zazvonio kućni telefon i Rose je pogledala tko zove. Pisalo je Kristen Canton, pa je
podignula slušalicu.
"Kristen, kako si?” javila se Rose, zahvalna što je učiteljica napokon nazvala. "Melly
stalno pita za tebe.”
"Žao mi je što zovem ovako rano, ali nisam htjela da prođe još jedan dan a da ne
razgovaram s njom. Namjeravala sam je nazvati prije nego što krene u školu.”
"U redu je, danas ne ide u školu.” Roseina privrženost učiteljici vratila se čim joj je čula
glas. "Odlazimo na nekoliko dana u vikendicu na jezeru dok se stvari malo ne slegnu. Kako si ti?
Bolje, nadam se.”
"Polako se snalazim. Hvala.” Kristen je zastala. "Žao mi je što sam bila gruba one večeri
kad sam odlazila. Bila sam jako uzrujana.”
"I ja. Žao mi je što sam te onako pritisnula i što sam te toliko puta zvala kući. Jesam li
smetala tvojim roditeljima?”
"Ne, nije im smetalo.”
"Jesu li zabrinuti što si dala otkaz?”
"Ne, sve u svemu dobro su to primili. Doista me podržavaju. Uzet ću si neko vrijeme za
sebe, malo se opustiti i pustiti da mi mama ugađa.”
"Sigurna sam da uživa u tome.” Rose se nasmiješila. "Pozvat ću Melly. Čujem da hoda po
katu. Možeš malo pričekati?”
"Naravno.”
"Odlično.” Rose je otišla do podnožja stuba. "Melly, na telefonu je gospođica Canton,
treba te!”
"Jupi!” Mellyne bose noge toptale su po hodniku kata, zatim se u Leovoj majici sjurila niz
stube, pridržavajući se za rukohvat. Princeza Google trčkarala je za njom i mahala raskuštranim
repom.
"Uzbudljivo, zar ne?”
"Da!"
Rose se vratila do zidnog telefona i protisnula gumb ZVUČNIK, kao što je uvijek činila i
kad bi Leo nazvao. "Stavit ću te na zvučnik, Kristen, pa vas dvije možete brbljati.”
"Odlično. Melly?”
"Gospođice Canton!” Melly je sjela na svoj stolac, a Rose je otišla do vrata u dvorište,
otvorila ih i pustila psa da iziđe. Zatim je otišla do kuhinjskog ormarića, s police uzela kutiju
žitnih pahuljica, zgrabila zdjelicu i žlicu i sve stavila pred Melly. Htjela je da što brže krenu
prema jezeru jer ih je čekala vožnja od tri sata.
"Kako si, Melly?” pitala je Kristen, a glas joj je zvučao toplo usprkos mehaničkom
suzvuku telefonskog zvučnika.
"Dobro! Je li vam mama još bolesna?”
Rose se trznula jer je zaboravila na laž kojom je opravdala Kristenin odlazak.
Kristen je odgovorila, "Bolje je, hvala što pitaš.”
"Onda ćete se vratiti u školu?”
"Ne, moram ostati kod kuće. Mislim da se neću vratiti, Melly. Žao mi je, ali ne mogu tu
ništa.” U Kristeninu se glasu osjećalo kajanje, a Melly je izgledala razočarano i donja joj je
usnica počela podrhtavati.
"U redu je”, ipak je rekla.
"Znaš, Melly, ne moram biti tvoja učiteljica da bismo ostale u vezi. Možemo se dopisivati
mejlovima, zvat ću te na telefon, a i ti možeš mene zvati. Prije nego što prekinemo, dat ću tvojoj
mami svoj broj mobitela i novu mejl adresu, dobro?”
"Okej. Ah ja nemam mejl.”
"Možeš pisati na maminom.”
Rose je nije prekinula da kaže kako ni ona nema mejl. Otišla je do hladnjaka, izvadila
mlijeko i stavila ga na stol.
"Melly, reci mi kako si. Kako je u školi?”
"Dobro.”
"Sve ide kako treba?”
"Da."
Rose je zamijetila da Melly nije spomenula tučnjavu s Joshom.
Kristen je nastavila, "Čujem da ideš na jezero. Zvuči zabavno.
"Tamo mi žive djed i baka, ne pravi, znate, a ima i rakuna i lisica. Dobila sam Bajke
Barda Beedlea. Supersu!”
"Znala sam da će ti se svidjeti. Koja ti je priča najdraža?” Rose nije znala da joj je Kristen
preporučila tu knjigu. Melly je odgovorila: "Sviđa mi se ‘Mekana Zekana i njezin hihotavi panj’".
"Taje odlična. Meni se najviše sviđa ‘Vješčevo dlakavo srce.’”
"I ja je volim!” brzo se složila Melly. "Sviđa mi se onaj dio kad...”
Rose se isključila iz razgovora jer je nisu toliko zanimali detalji o Harry Potteru,
ispraznila je perilicu posuđa, očistila Johnov pladanj, obrisala mu usta i ruke, pustila psa u kuću i
nahranila ga, isključila aparat za kavu i pokazala Melly da počne jesti pahuljice dok razgovara o
čarobnjacima, iscjeliteljima, čarobnim fontanama, divovima, vješticama, vračevima, kraljevima i
opsjenarima, a sve je to navelo Rose na zaključak kako su učitelji najčarobnija bića u svemiru.
Kristen je rekla: "Melly, moram ići, a i vi morate na jezero. Rose, jeste li tamo? Dat ću
vam svoj broj mobitela i mejl adresu.”
"Evo me.” Rose je uzela mobitel, ali je vidjela da mu je baterija posve prazna i da ga treba
napuniti. "Samo malo”, rekla je i premjestila Johna na drugi bok, pa pronašla komad papira
i olovku. "Slušam.”
Kristen je izrecitirala svoj broj i adresu e-pošte, a zatim je rekla: "Sretan vam put. Čut
ćemo se ponovno i svakako se javite.”
"Hoćemo”, rekla je Rose potaknuta njezinom Ijubaznošću. "Hvala ti. Čuvaj se.”
Kristen je dodala: "Melly, zabavi se na jezeru.”
"Hoću, ponijet ću Hermionin čarobni štapić!”
"Odlično. Čujemo se!”
Rose je spustila slušalicu, otišla do Melly i zagrlila je. "Znaš o čemu sam razmišljala?
Možda bismo na sljedeći obiteljski odmor mogli otići na Floridu u zabavni park Hariy Potter. Što
kažeš na to?”
 Mellyne su oči odmah bljesnule. "To postoji? Jedan mi je prijatelj iz Pingvinskog kluba
rekao da postoji, ali nisam bila sigurna.”
"Stvarno postoji.” Rose ju je još jednom zagrlila.
"Jupi! Možemo ga pokazati Johnnieju.” Melly se uspravila na stolcu i nasmiješila Johnu
koji se nagnuo i ispružio ruke prema njoj.
"Idemo onda na jezero!” Rose je osjetila kako joj se raspoloženje popravilo, no tri sata
poslije nitko više nije bio dobre volje.
48

Rose je sjedila za volanom, a Melly na stražnjem sjedalu i nije djelovala previše sretno.
John je gugutao u dječjoj sjedalici, sav opčinjen čudesnim plastičnim ključevima, a kraj njega se
sklupčala Princeza Google. Imali su još sat vožnje do vikendice na jezeru, ali sad su se
vukle autocestom u prometnoj gužvi kad je Melly rekla da želi ponovno nazvati Kristen.
Međutim, Rose je njezin broj mobitela ostavila na komadiću papira kod kuće. "Zašto ga nisi
ponijela?” namršteno ju je pitala Melly. "Zaboravila sam, a nije mi ostao zabilježen na mobitelu
jer nas je nazvala na kućni broj. Zašto je zapravo želiš ponovno nazvati?”
"Želim joj reći o kristenburgerima i crtežima koje sam za nju nacrtala.”
"Reći ćemo joj poslije ili ćemo joj poslati mejl.”
"Imaš li njezin mejl?” pitala je Melly s nadom u glasu. "Nemam. Također je na papiru
kod kuće.” Rose se nije mogla prisjetiti adrese jer je bila riječ o nepamtljivoj kombinaciji slova
i brojeva, više nalik na lozinku nego na adresu e-pošte. "Pisat ćemo joj kad se
vratimo.” "Možemo li se okrenuti i vratiti kući po papir?”
"Ne, dušo. Predaleko je.” Rose je pokazala na prometnu gužvu, redove crvenih svjetala
poput onih na pistama zračnih luka, s vrućim zrakom koji je iznad poklopaca motora
stvarao vidljive valove. Nebo se raščistilo za još jedan neobično vruć dan.
"Mama, ali ja stvarno želim razgovarati s njom. Ona voli kristenburgere. Rekla sam joj da
ću ih pripremiti.”
"Reći ćemo joj drugi put.”
"A na slici koju sam nacrtala za nju je Albus Dumbledore kojeg obožava. Otišla je prije
nego što sam joj je uspjela dati.”
"Možemo joj je poslati kad se vratimo kući.”
Melly je pogledala kroz prozor i utihnula.
Rose je osjetila krivnju. Znala je da nije riječ o crtežu ili kristenburgerima. Melly je teško
pao rastanak s Kristen. "Je li sve u redu, dušo?”
"Je."
"Čekaj, imam ideju.” Rose je posegnula u torbicu i izvadila mobitel. "Ne treba mi broj
njezina mobitela. Imam broj njezinih roditelja pa je mogu nazvati kući.”
"Super!” Melly ju je nasmiješeno pogledala. "Ali ne dok se vozimo.”
"Sad stojimo.” Rose je provjerila stanje na cesti. Ne samo da su stajale nego su gotovo
bile parkirane. Prstom je počela birati po imeniku, pronašla kućni broj Cantonovih,
pritisnula POZIV i pustila da zvoni. Odmah se javila starija žena, vjerojatno Kristenina majka.
Rose je rekla: "Halo, gospođo Canton?” "Ne, žao mi je, tko je to?”
"Rose McKenna, majka jedne Kristenine učenice. Jutros smo razgovarale s njom i htjele
bismo joj još nešto reći. Je li kod kuće?”
"Oh, vi ste vjerojatno žena koja je ostavljala one poruke.” "Da, žao mi je, to sam ja. Hvala
vam što ste joj ih prenijeli.” "Nisam. Je li ona kći?”
Rose nije razumjela. Kao da su pričale o dvjema različitim stvarima. "Znate li gdje je
Kristen?”
"Ne, nikad nisam upoznala ni nju niti Cantonove. Ja im samo pazim na kuću. Poslala me
agencija. Oni angažiraju zaposlenike.”
"Je li to dom njezinih roditelja, kuća Cantonovih?” zbunjeno je pitala Rose. Prisjetila se
adrese koju je neki dan zapisala u školi. "Roberts Lane, Boonsboro, Maryland?”
"Da, ovo je kuća Cantonovih, ali profesor i njegova žena, gospodin i gospođa Canton, na
studijskom su putovanju u Japanu. Ne poznajem obitelj.”
"Ali ne živi li tu Kristen?”
"Ne. Dok su oni na putu, tu ne živi nitko osim mene i dviju mačaka.”
Rose nije znala što bi pomislila. Kristen je rekla da je u kući svojih roditelja. "Imate li
Kristeninu adresu ili broj telefona?” "Ne. Ali vi ste danas druga osoba koja ju je zvala. A sad vas
molim da me ispričate jer sam usred nekog posla.”
"Naravno, hvala vam.” Rose je prekinula poziv, a Melly je namršteno pogledala prema
njoj.
"Što se događa? Otišla je van?”
Rose nije shvaćala što se zbiva, a nije htjela reći Melly da je Kristen lagala. "Žena je rekla
da je nema.”
"Možda je otišla u svoju drugu kuću.”
"Koju drugu kuću?”
"Njezinu kuću u Lava Landu.”
"Što je Lava Land?” Rose ju je zbunjeno pogledala. "Je li Lava Land stvarno mjesto? Ili
je nešto iz Harry Pottera?”
"Ne, mama.” Melly se nasmijala. "To je stvarno mjesto, blizu mora.”
"Gospođica Canton ima kuću kraj mora? Gdje?”
"Nemam pojma.”
Rose je odustala. Nije bilo važno gdje se nalazi kuća. "Kako znaš za njezinu kuću kraj
mora?”
"Rekla mi je. Obožava more. Pričale smo o tome. Ja volim jezero, a ona voli plažu. Kaže
da sam ja jezerska osoba, a ona je morska.”
Promet se prorijedio i Rose je malo ubrzala, a onda prikočila i u retrovizoru provjerila
Johna. Duda mu je ispala iz usta i sad je žvakao ključeve, ali izgledao je vrlo
zadovoljno. "Gospođica Canton je rekla da je na ljeto možemo posjetiti u Lava Landu.”
"Stvarno.” Rose je stopalom i dalje pritiskala kočnicu. Promet se ponovno zaustavio.
Negdje se vjerojatno dogodila nesreća; u posljednje su se vrijeme nesreće događale na sve strane.
Nešto je pošlo krivo sa svijetom, a sad se i Kristen ponašala vrlo čudno.
"Kako ćemo onda razgovarati s njom?” upitala je Melly.
"Ne znam možemo li uopće. Moram malo razmisliti.” Rose je pokušala shvatiti što se
zapravo zbiva. Nije shvatila koliko se zapravo Melly zbližila s Kristen. "Nedostaje ti
gospođica Canton, zar ne?”
Melly je okrenula glavu prema prozoru. "Dobro sam.”
"U redu je ako ti netko nedostaje.”
"Rekla si mi to i za tatu.”
"Da.” Rose je ustuknula. Melly je katkad bila neočekivano izravna. "Ne mora netko
umrijeti da bi ti nedostajao. Ne možeš vidjeti tu osobu ili joj ne možeš čuti glas i za tebe je to
pravi gubitak.” Mislila je na njezina oca kojeg se jedva sjećala, osim njegova glasa. Tih, dubok i
nježan. "Tužno je kad izgubiš nekoga, ali pomaže ako pričaš o tome.”
Melly je i dalje šutjela, pa je Rose samo nastavila.
"Mel, što ti se sviđa na gospođici Canton? Što će ti nedostajati?”
"Sve. Volimo razgovarati u razredu i za ručkom.”
"Za ručkom?”
"Da, nekad bi me vidjela u zahodu. Rekla bi mi da dođem jesti i razgovarati s njom.”
"O kristenburgerima, kao što je bilo petkom?”
"Da.” Melly je kimnula, ne okrećući glavu od prozora. "Petkom nema s kime jesti pa se
osjeća isključeno.”
Rose je iskoristila pedagošku priliku koja joj se ponudila kao na pladnju. "Ne moraš biti
dijete da se osjećaš isključeno, zar ne?
"Ne.” Melly ju je pogledala i usne su joj se razvukle u skrušeni smiješak.
"Ne moraš smiješno govoriti, imati posebne potrebe ili nositi naočale. Svatko u bilo
kojem trenutku može biti isključen zbog bilo kojeg razloga. Pa čak i bez razloga.”
"Ili zbog glupog razloga. Poput Ryana. Josh se neće igrati s njim i zbog njegova ga imena
naziva ‘ražnjem’. Zar to nije glupo?”
"Stvarno glupo. Ryan ne može utjecati na to kako se zove i ne može si promijeniti ime.”
"Baš tako”, Melly je zakolutala očima. "Zadirkuje čak i Šarah zato što ima dijabetes. Mora nositi
pumpicu, pokazala nam je. A Maxa zeza jer ne smije jesti maslac od kikirikija. Stalno sa sobom
mora imati injekciju s adrenalinom.”
"Baš o tome govorim. To je jednostavno glupo. Ne možemo nadzirati što ljudi rade ili
govore, čak i ako je glupo.” Rose je pritisnula papučicu gasa kad se kolona počela kretati. Neke
od najboljih razgovora vodile su u automobilu, a znala je da i druge mame imaju slično iskustvo.
Diljem zemlje djeca bi postala zarobljenici kad bi se vrata automobila zaključala i auti su postali
odlično sredstvo obiteljske terapije na kotačima.
"I gospođica Canton to kaže. Nacrtala sam joj sliku. Hoćeš li je vidjeti? U ruksaku mi je.”
"Može.”
"Pričekaj.” Melly je povukla ruksak ispod nogu, izvadila fascikl i iz njega izvukla crtež na
komadu žutog papira za nacrte. "Pogledaj. To sam ja, Albus Dumbledore i gospođica Canton.”
"Sjajno”, komentirala je Rose pogledavajući sliku. Melly je kredama u boji nacrtala dvije
nasmiješene djevojčice, jednu veliku i jednu malu, koje su se držale za ruke s figurom u šiljastoj
kapi. "Krasan crtež.”
"Hvala. Nacrtala sam ga za gospođicu Canton, ali nisam joj ga stigla dati. Dogodio se
požar i poslije je nisam više vidjela.” "Da, tako je, vidiš je uvijek popodne pa je nisi vidjela tog
dana.”
"A i bila je bolesna. Gospođa Nuru je rekla da neće doći nego da će je netko zamijeniti.”
"Oh.” Rose je znala da je Kristen na dan požara bila bolesna, ali tome nije prije
posvećivala pozornost. Sad je zbrojila dva i dva. Marylou Battle, zamjenska nastavnica koja je
poginula, vjerojatno je taj dan došla zamijeniti Kristen.
"Čini mi se da sam Albusu nacrtala predugu bradu. U knjigama nije takva.”
Roseine su misli pošle u drugom smjeru. "Melly, nešto bih te pitala. Ti i gospođica
Canton ste jele kristenburgere u nastavničkom salonu ili negdje drugdje?”
"Da, u salonu.”
"I tamo budete samo vas dvije jer je petak i ona ima drukčiji raspored od drugih
nastavnika?”
"Da."
Rose je za trenutak razmišljala. Zamjenska nastavnica poginula je u nastavničkom salonu,
a tamo su bile i kante s poliuretanom. Da je Kristen taj dan bila u školi, ona bi poginula u salonu.
A da je Melly bila s njom, obje bi poginule. Rose je čvršće stisnula prste oko upravljača.
"Mama, misliš li da mu je brada dobra?”
"Savršena je”, odgovorila je Rose, ah osjećala se nemirno i na neki način nelagodno.
Kristen je lagala gdje je bila, a Reesburgh je napustila u velikoj žurbi, tvrdeći da je
uznemirena zbog požara i reportera. Ali možda to i nije bio pravi razlog.
"Svidjet će joj se slika.” Melly je vratila crtež u fascikl i stavila ga u ruksak. "Možemo joj
je poslati poštom.”
 "Svakako”, odvratila je Rose misleći na druge stvari. Scenarij je bio nevjerojatno sumnjiv,
a misli su joj zaokupljale različite mogućnosti. Što ako je Kristen znala da će doći do eksplozije?
ako tog dana namjerno nije došla u školu? Što ako je na neki način bila umiješana u sve pa je dala
otkaz i pobjegla kako je ne bi uhvatili?
"Jesmo li blizu?”
"Još malo.” Rose se zbunjena vratila svojim mislima. Sve to nije imalo nikakva smisla.
Predana nastavnica ne diže u zrak školu punu djece. S druge strane, Kristen je mogla znati da će
u vrijeme eksplozije biti odmor i da će djeca biti izvan zgrade.
"Koliko još?”
"Oko jednog sata.” Rose se sve to činilo posve ludo, ah Kristen joj je lagala. Zašto bi
Kristen lagala o tome gdje se nalazi? A ako je lagala o tome, o čemu je još lagala?
Rose je imala čudan osjećaj da nešto nije kako treba. Nije mogla zaustaviti pitanja koja su
navirala jedno za drugim i nije mogla zanijekati da postoji osoba koja zna odgovore na njih.
Kristen.
49

Rose se dovezla do prilaza ispred njihove vikendice, lijepe kućice u novoengleskom stilu
obložene cedrovinom i smještene uz Vaughnove te okružene šumom šarenih jesenjih boja. Leo ju
je kupio da bi imao kamo pobjeći od posla, a kad su se oženili nazvao ju je svojim mirazom.
Sjećanje na to izmamilo je osmijeh na Roseino lice, ah se ipak prisilila izbaciti to iz svojih misli.
Nije htjela razmišljati o Leu.
Parkirala je, ugasila motor i mahnula Gabrielli koja je klečala ispred svoje kuće i
uređivala cvjetnjak prepun ružičastih zvjezdana, krvavocrvenih šumarica i visokih žutih crnookih
pupavica čija su se crna središta isticala u šarenilu. Prizor je bio prekrasan, ali Rose je i dalje bila
zaokupljena razmišljanjem o Kristen.
"Hej, gospođo V!” povikala je Melly kroz otvoren prozor, a Gabriella je ustala i naslonila
se na sadilicu lukovica s dugim drškom.
"Melly!” Gabriella se nasmiješila i očima spuštenih kapaka pratila automobil. Srebrna joj
je kosa bila uređena u modernu frizuru koja je otraga bila ošišana kraće, a vrećasta radna košulja i
vrtlarske hlače skrivale su vitko tijelo u dobroj kondiciji. Izgledala je kao da ima četrdeset, a ne
šezdeset pet godina.
"Djevojko, izgledaš nevjerojatno dobro!” doviknula joj je Rose otvarajući vrata
automobila. Izvukla se sa sjedala i protegnula, duboko udahnuvši svjež planinski zrak. Ovdje je
sunce bilo toplo, a vjetrić ugodan, ali bez obzira na sve to, Rose je jedva čekala kad će napokon
sjesti za svoj laptop.
"Dobro djeluješ na moj ego!” Gabriella je prišla automobilu, skidajući vrtlarske rukavice
s uzorkom, na vrhovima prstiju zaprljane zemljom. "Lijepo vas je opet vidjeti. Bilo mi je baš
drago kad ste nazvale.”
"Stigle smo!” Melly je izletjela iz automobila i bacila joj se u zagrljaj, a za njom je
trčkarala Princeza Google koja se pridružila oduševljenju.
"Melly!” Gabriella je čvrsto zagrlila Melly i potapšala kujicu koja joj je skočila na nogu
tražeći malo pozornosti i za sebe. "Kako si, draga?”
"Opet smo na praznicima!” Melly ju je pustila i podignula sadilicu. "Što je to, gospođo
V?”
"Alat za sadnju cvjetnih lukovica. Isprobaj ga tamo.” Gabriella je pokazala na raščišćenu
gredicu cvjetnjaka s koje je pograbljala lišće. "Uhvati je za držak, pritisni prema dolje i okreni, a
zatim u jamicu stavi lukovicu tulipana.”
"Ovako?” Melly je potrčala i skočila na sadilicu kao da je pogo štap za skakanje.
"Savršeno.” Gabriella ju je razdragano gledala.
"Stvarno?” Rose je usnulog Johna podignula na rame. "Tako će je polomiti, zar ne?”
"Nadam se, mrzim tu stvar.” Gabriella se nasmijala. "Mo mi ju je kupio, a nemam mu
srca reći da radije sve radim rukama.”
"Ha! Divno te je vidjeti!” Rose je zagrlila Gabriellu, udišući mirise koji su joj se upili u
radnu košulju, Guerlainov parfem L’Heure Bleue i dim cigareta Merit Lights.
"Tebe isto.” Gabriella joj je uzvratila zagrljaj, pa pogladila Johna po križima. "Narastao je
od lipnja.”
"Hranim ga i zalijevam, po potrebi.”
"Daj ga baki. Malo bih ga držala.” Gabriella je ispružila ruke. "Neću ga probuditi.”
"Ni potres ga ne bi probudio. Molim te, uzmi ga, pa da izvadim stvari iz automobila. Prije
polaska smo svratile u trgovinu i kupile nešto namirnica.” Rose joj je predala Johna i otišla
do stražnje strane automobila, a Gabriella ju je slijedila, usput privinuvši Johna uz obraz.
"Ne mogu reći da sam iznenađena što vas vidim poslije svega što sam pročitala o tebi i
požaru u školi.” Gabriella ju je suosjećajno pogledala. "Žao mi je što ste to prošli, a Bogu hvala
što je s Melly sve u redu.”
"Bez obzira na to što je pisalo u novinama, nisam ostavila to dijete...”
"Ne moraš to govoriti.” Gabriella je podignula ruku. "Znam da nisi. Sve ćeš mi ispričati
kad bude bilo prilike, ali mi te poznajemo pa ne bismo ni pomislili takvo što. Pokušali smo vam
se javiti, ah mogli smo samo ostaviti poruku, a mejl nam se vratio neisporučen.”
"Hvala što ste pokušali, ali duga je to priča.” Rose je daljinskim otvorila prtljažnik i
izvadila tri vrećice, a zatim i torbu s laptopom. "Hajde da nešto prigrizemo i popričamo o svemu.
Kupila sam gotove pečene odreske.”
"Odlično. Mo može zabavljati Melly. Usput, smanjila sam pušenje na tri cigarete na dan.
Zato to cvijeće sadim kao luda.” Gabriella je pokazala na platnenu vreću s koštanim brašnom i
mrežastu vreću s lukovicama. "Ako se ovo sve primi, bit ćemo prava Nizozemska.”
Rose se nasmijala. "Odnijet ću stvari u kuću, a onda ću se vratiti po ostalo.” Prtljažnik je
ostavila otvorenim i po otpalome lišću otišla do ulaza u vikendicu.
"Ostat ću ovdje s Melly. Dolazi li Leo?”
"Ne, ima parnicu na sudu”, odgovorila je Rose. S druge strane prilaza otvorila su se
prednja vrata Vaughnovih i kroz njih je žmireći u sunce iskoračio Gabriellin suprug
Morris. Visok i vitak, nekoć je bio poslovni bankar u Princetonu, uvijek osunčan od stalnih
boravaka na jahti i s elegantnim manirama studenta Yalea. Kad je ugledao Melly, naboranim mu
se licem raširio smiješak.
"Je li to Melly Mlađa?” pozvao ju je zaklonivši oči rukom, a Melly je skočila sa sadilice i
otrčala do njega s Princezom Google za petama.
"Gospodine V!” ciknula je, a Rose mu se nasmiješila s ulaznih vrata vikendice.
"Hej, Mo!"
"Dobrodošli natrag!” viknuo joj je, baš kad ga je Melly obuhvatila oko pasa.
Rose je otključala ulazna vrata, balansirajući gomilu vrećica u rukama, a zatim požurila
unutra, pozdravljena ugodnim mirisom cedrovine. Prizemlje je bilo jedna golema prostorija koju
je Leo uvijek nazivao "ne tako velikom sobom”, sa starim kariranim kaučem i stolcima, malim
televizorom i policama prepunim starih slagalica, igara na ploči i knjiga mekih korica s desne
strane, a s lijeve je bila kuhinjica s ugrađenim kućanskim uređajima. Odvukla je stvari u kuhinju,
bacila vrećice na veliki stol, spustila torbu i iz nje odmah izvadila laptop.
Otvorila ga je, pritisnula gumb za uključivanje, pa pričekala da oživi i spoji se na internet.
Bih su usred ničega, ali se Leo pobrinuo da njegova divljina ne bude komunikacijski odsječena
od svijeta. Za nekoliko se minuta laptop povezao s bežičnom mrežom, a ona je pokrenula
MapQuest, kliknula na Karte i utipkala Lava Land u Pennsylvania, nadajući se da će imati sreće.
Nismo pronašli točan rezultat za vaš upit. Pokušajte ponovno.
Znala je da ne može biti Lava Land, ali moralo je biti nešto slično. Zvučalo je kao LaLa
Land, ah nitko ovdje nije imao vikendicu u Los Angelesu. Umjesto toga upisala je Lava Land
i Maryland jer je znala da je tamo dom Kristeninih roditelja. Pritisnula je ENTER i pojavio
se okvir, Nismo pronašli točan rezultat za vaš upit, ali pronašli smo sličnu lokaciju, LaVale,
Maryland. Kliknula je na link i pokazalo se područje s označenim mjestom LaVale, ah grad je
bio na kopnu, a ne blizu mora.
Utipkala je Lava Land, Pennsylvania, a u okviru je sad pisalo, Lavansville,
Pennsylvania, pa je kliknula na to. Lavansville je također bio u unutrašnjosti, a ne na
moru. Pokušala je Lava Land, New Jersey, pa opet kliknula. Novi je okvir izbacio naziv
Lavallette, New Jersey.
"Lavallette”, rekla je Rose naglas, a zvučalo je vrlo slično Lava Landu. Kliknula je na link
i ekran je ispunila karta. Lavallette u New Jerseyju bio je uzak pješčani sprud uz atlantsku obalu,
blizu gradova Toms Rivera i Seaside Eleightsa. Očito je bio grad na obali. Prešla je na stranicu
whitepages.com, upisala Canton i Lavallette, New Jersey, i za nekoliko je sekundi imala adresu i
broj stana na Aveniji Virginia. Nije bilo broja telefona, ali nije joj ni trebao.
Imala je druge planove.
50

Rose se odvezla poslije ručka s Vaughnovima koji su rado pristali pričuvati djecu dok nje
nema. Krenula je prema istoku po vedru, sunčanom danu i odmah se počela osjećati bolje
i snažnije. Autocesta se prostirala pred njom i nagazila je na papučicu gasa, prolazeći
pokraj šuma prekrasno obojenih jesenjim lišćem, trgovačkih centara na otvorenome i brojnih
gradića. Osjećala se dobro jer je išla nekuda i preuzela inicijativu umjesto da samo reagira na ono
što se zbiva oko nje. Od požara, a možda još i prije, od smrti Thomasa Pelala, stalno je bila u
defanzivi i skrivala se od svega.
Mamice!
Rose mu je ponovno u mislima čula glas, ali ovaj ga je put odlučila poslušati i ne potjerati
iz glave. Toliko je dugo žalila zbog onoga što se dogodilo i osjećala krivnju, stalno se plašeći da
će njezina najgora tajna izići na vidjelo, a sad kad se to dogodilo, ma koliko da je bilo strašno,
napokon je mogla odahnuti. Istina ju je doista oslobodila i bila je spremna prihvatiti stvarnost
onakvom kakva je uistinu bila. Sad je i Leo znao sve o njoj, a premda se nadala da ju je i dalje
želio, nije mogla kontrolirati ni njega niti bilo koga drugoga.
Na sjedalu pored nje oglasio joj se mobitel, pa je smanjila brzinu i podignula ga. Na
ekranu je prepoznala Oliverov broj, ali ovaj razgovor nije htjela obaviti vozeći. Promet je bio slab
i ona se uz prštanje šljunka zaustavila na bankini i javila na poziv. "Halo, Olivere?”
"Rose, čuo sam da ste me zvali. Nadam se da se osjećate bolje nego kad smo posljednji
put razgovarali.”
"Osjećam se bolje, ali ne zbog toga što mislite. Olivere, zašto ste rekli da ću tužiti školu?”
"Rekao sam da razmišljate o tome da tužite školu.”
"Olivere, zamolila sam vas da to ne činite. Razgovarali smo o tome, sjećate se?”
"Ne, rekli ste mi da ćete razgovarati s Leom, a ja sam ga sreo na sudu, ispričao sam mu
što smo pričali i on mi je dopustio da objavim kako vas dvoje razmišljate o podizanju
tužbe protiv škole.”
"Leo?” iznenađeno je pitala Rose. "To je rekao?”
"Mislio sam da ste rekli ako se on slaže s tim da ćete se i vi složiti.”
"Nisam to rekla.” Rose se pribrala. "Žao mi je ako ste me krivo shvatili. Rekla sam vam
da želim razgovarati s njim, no to nije značilo da vi možete razgovarati s njim i dobiti od njega
dopuštenje. Leo nije vaš klijent, ja sam.”
"On zna prepoznati dobru obrambenu strategiju, a nadam se da ste se i vi predomislili.”
"Ne, nisam se predomislila.” Rose se nije naljutila. Prvi put poslije duga vremena osjećala se da
je sve pod njezinom kontrolom. "Već to što ste spomenuli da ću možda tužiti školu naštetilo je
mojoj obitelji. U tajništvu su bili ledeno hladni kad sam ih danas nazvala, a ne mogu ni zamisliti
kako bi Melly mogla pohađati školu protiv koje su njezini roditelji podignuli tužbu.”
"Nemaju pravo reagirati na to ili vam se osvećivati i odmah ću im poslati opomenu da
prestanu s takvim ponašanjem.”
"Olivere, oni su samo ljudi, imaju osjećaje. Ne možete ih opomenom natjerati da prestanu
osjećati.” Rose bi se nasmijala da je situacija bila drukčija. "Ja sam to pokušala, ali nije mi
uspjelo.”
"Rose. U velikim ste problemima, jeste li zaboravili na to? Svaki vas dan može dočekati
građanska parnica ili kazneni postupak. Najpametnije je da ih preduhitrite i prvi ih tužite.” "Ne
želim žrtvovati svoju obitelj da spasim vlastitu kožu, a škola nije učinila ništa loše.” "Baš
naprotiv. Plavokosa nastavnica na vratima pustila je Amandu...”
 "Dosta.” Rose je bilo dosta zavaravanja. "Bila je to izvanredna situacija, a nastavnica je u
tim okolnostima postupila najbolje što je mogla, baš kao što sam i ja učinila. Mislite li da je htjela
da Amandu zarobi vatra? Je li to itko želio?”
"Ostavili su vrata otvorenima.”
"Olivere, bilo je vruće. Ljudi griješe i ne moramo podizati tužbe protiv njih zbog tih
pogrešaka.” Rose je mislila na Thomasa Pelala. "Zar ne mislite da se ta učiteljica već ne osjeća
dovoljno loše? I da će se tako osjećati do kraja života?”
"Dobro”, obrecnuo se Oliver. "Onda nećemo tužiti, ali potrebna vam je naklonost medija
zbog javnosti i porote. Moramo okrenuti priču u našu korist.”
"Ne, nije stvar u okretanju priče, stvar je u istini. Neću tužiti nikoga niti ću ikome prijetiti
tužbom. To je jednostavno zlostavljanje. Ne volim zlostavljače i nema šanse da ću se sama
pretvoriti u zlostavljača.” Rose je naposljetku došla do poante. "Olivere, žao mi je, ali otpušteni
ste.”
"Ne mislite ozbiljno.”
"Mislim. Pošaljite mi račun za utrošeno vrijeme, a ja ću vam poslati ček.”
"Rose, ja sam najbolji kazneni odvjetnik u državi. Što ćete učiniti?”
"Smislit ću nešto. Zbogom, Olivere.” Rose je prekinula vezu i upravo je htjela upaliti
motor kad joj je pogled pao na sat na instrumentnoj ploči.
I sinula joj je još bolja ideja.
51

Rose je pritisnula L za Leo i pričekala da se uspostavi veza. Bilo je 17:15, što je značilo
da je sud završio s radom za danas. Znala je raspored održavanja parnica jer mu je
jednom prilikom pomagala na sudu, a on bi obično uzeo stanku prije večere i večernje
pripreme svjedoka.
"Hej”, javio se Leo vrlo hladno.
"Bok. Jesam li te uhvatila u dobrom ili lošem trenutku?”
"Imam samo minutu. Upravo se spremamo otići nešto pojesti.
"Tako sam i mislila pa neću okolišati.” Rose je u njegovu glasu osjećala distanciranost, ali
to je i očekivala. "Upravo sam razgovarala s Oliverom. Rekao mi je da si mu odobrio da javno
kaže da razmišljamo o podizanju tužbe. Je li to istina?”
"Da."
"Zašto si to rekao? Sad su ljuti na mene u tajništvu škole, a moram priznati da im to i ne
mogu zamjeriti.”
"Poslao sam te Oliveru jer je jedan od najpametnijih odvjetnika koje znam i smislio je
sjajnu obranu. Pusti ga da radi svoj posao.”
"Za mene više neće ništa raditi, upravo sam mu otkazala. Leo, parnica nije uvijek rješenje.
Previše razmišljaš kao odvjetnik.”
"Možeš li me kriviti?”
Iznenada je Rose shvatila što je Leo jučer mislio. "Dušo, slušaj me. Žao mi je što ti nisam
rekla za Thomasa Pelala i zbog toga kako sam se ponašala. Imao si pravo. Nisam o nama
razmišljala kao o obitelji, a sad znam kakav je to osjećaj. Očajan. Ali ni ti nisi razmišljao o nama
kao o obitelji kad si rekao Oliveru da to učini.”
"Mislio sam na nas. Baš zato sam mu i rekao. Najbolji način da zaštitimo našu obitelj je
da tužimo školu.”
"Ne, nije tako. Znaš li što će škola učiniti Melly? Pretvorit će joj život u pakao.” Rose nije
shvaćala zašto on to ne razumije. "Pravo partnerstvo znači pola-pola i nijedno od nas nema pravo
veta nad drugim. Zato ga neću dati tebi, ali ni ti ga ne smiješ dati meni.”
"Nemam sad vremena za ovo.” Leo je uzdahnuo, ponovno napet.
"I ne očekujem to od tebe. I ne želim više ništa tajiti od tebe, pa ti sad kažem da idem
posjetiti Kristen i pitati je zašto je otišla iz škole. Mislim da je možda znala za požar, a možda je
čak i bila upletena.”
"Stvarno?”
"Da. Djeca su s Gabriellom i Moom.”
"Što ćeš učiniti?” upitao je Leo, a glas mu je zvučao zabrinuto.
"Razgovarat ću s njom. I saznati istinu.”
"Je li to pametno?”
"Mislim da je, ali i moram to učiniti.”
"To rade istraživači odvjetničke firme. Odvjetnik kojeg sljedećeg angažiramo može to
odraditi.”
"Moram sama otići do Kristen i nitko me u tome ne može zamijeniti. Možda ne razumiješ
ili se ne slažeš s time, ali ni ne tražim tvoje dopuštenje. Javit ću ti što se dogodilo. Sad moram
ići.”
Leo je zastao. "Draga, što te spopalo?”
"Odrasla sam”, odgovorila mu je Rose i shvatila da se smiješi.
52

Kad je Rose pronašla Aveniju Virginia sunce je već počelo zalaziti. Parkirala je prekoputa
Kristenine kuće i ugasila motor. Lavalette je bio uspavan primorski gradić na pješčanom sprudu
pokraj jerseyske obale. Ulica je bila široka, isprekrižana nadzemnim telefonskim kabelima te
obrubljena katnicama i dvokatnicama s pokojim bungalovom među njima. Kuća Cantonovih bila
je novija dvokatnica koja je izgledala kao da je u njoj nekoliko stanova. Kristenin je stan bio 2-F,
a ona je vjerojatno bila kod kuće jer je s prednje strane kuće na katu gorjelo svjetlo.
Rose je zgrabila torbicu i izišla iz automobila, zatim je prešla preko ceste i stubama se
popela do ulaza u kuću, gledajući imena uz gumbe za zvonca. Bilo ih je šest, a Canton je pisalo
uz 2-F. Pozvonila je na 1-F, uz ime Williama i Mary Friedl. Koji trenutak poslije javio se glas
starije žene. "Da?”
"Gospođo Friedl, oprostite, ali možete li me pustiti u zgradu? Ključ mi je kod supruga, a
on je još na plaži.”
Brava je zazujala i Rose je ušla u zgradu, popela se stubama i pokucala na vrata 2-F,
stojeći točno ispred špijunke. "Kristen, pusti me unutra. Moram te vidjeti.”
"Rose?” Kristen je otvorila vrata, a plave su joj se oči iznenađeno raširile. "Što ćete vi
ovdje?”
"Mogla bih ti postaviti isto pitanje.” Rose je ušla u stan i za sobom zatvorila vrata. "Rekla
si mi da si u Marylandu.”
"Ne možete ostati ovdje.” Kristen se s knjigom u ruci počela povlačiti natraške. Riđa joj
je kosa bila počešljana u rep, a na sebi je imala sivi gornji dio trenirke s kratkim crnim hlačicama
za vježbanje. "Molim vas, otiđite.”
"Zašto ne pozoveš policiju?”
"Zašto ste ovdje? Kako ste me pronašli?”
"Čudno pitanje. Jesi li sama?” Rose se ogledala po maloj dnevnoj sobi, ah doimala se
praznom i mirnom, sa smećkastim kaučem, tapeciranim stolcima iste boje i velikim televizorom.
Zid iznad bijelog ormarića za audiouređaje prekrivale su slike školjki. "Što se događa, Kristen?
Jutros si mi lagala o tome gdje se nalaziš i želim znati zašto.”
"Odlazite, molim vas.” Kristen je pokušala krenuti prema vratima, ali joj se Rose
ispriječila na putu i iz torbice izvukla mobitel.
"Pozovimo policiju. Možeš im objasniti zašto te nije bilo u školi baš na dan kad je
eksplodirala, kako si spasila vlastiti život, ali usput ubila tri druge osobe, među kojima i učiteljicu
koja te zamijenila, Maiylou Battle.”
Kristen ju je gledala razrogačenih očiju. "O čemu to govorite?”
"Mislim da je netko namjerno izazvao eksploziju koja je uzrokovala požar, možda ti ili
netko od glavnog izvođača radova, tvrtke Campanile, tko ti je pomagao.”
Kristen je zinula od čuda. "To je ludost! Zašto bih to učinila?”
"Ne znam, ali bježiš od nečega, a vjeruj mi da ja znam prepoznati čovjeka koji bježi jer
sam to i sama činila.”
"Nemate pravo.” Kristen je utonula u pleteni stolac i odložila knjigu pokraj jastuka na
njemu. "Nisam imala nikakve veze s požarom. Bio je nesretan slučaj.”
"Zašto te onda nije bilo u školi taj dan?”
"Bila sam bolesna.”
"Nisi izgledala bolesno kad sam te vidjela. Ni sad ne izgledaš bolesno. A i zašto si mi
danas lagala na telefon?”
 "Ne tiče vas se.”
"Itekako me se tiče.” U tom si salonu obično jela s Melly.
"Imam pravo znati što se događa jer sam ti povjerila svoje dijete.”
"Nemate pravo.” Kristenini su se obrazi zažarili iza slatkih pjegica. "Ovdje sam jer sam
htjela biti sama, kao Što sam vam i rekla. Zabrinuta sam zbog onih ludih roditelja i
zbog novinara.”
"Mogla si meni ih školi reći gdje se nalaziš.”
"Rekla sam tajništvu.”
"To je još jedna laž, Kristen.” Rose je osjetila kako joj se u grudima budi gnjev. "Poštu ti
prosljeđuju na adresu tvojih roditelja. Rekla si im da si tamo.”
"Ne moram svima sve govoriti.” Kristen se promeškoljila na stolcu, a Rose je zamijetila
knjigu koju je čitala i stavila kraj sebe na stolac. Naslovnicu nije mogla vidjeti, ah taj bi hrbat
uvijek prepoznala. Prije nego što ju je Kristen stigla zaustaviti, posegnula je i zgrabila knjigu sa
stolca.
"To sam i mislila. Dvaput sam pročitala ovu knjigu. Što očekivati kad očekujete.”
"To vas se ne tiče”, uznemireno je odvratila Kristen, a Rose je ublažila ton glasa i sjela na
kauč nasuprot nje.
"Imaš pravo. Ah ako mene pitaš, vrijeme je da mi kažeš istinu.”
"Ne."
"Pokušaj me. Djeluje, a možda ti i mogu pomoći.”
"Ne treba mi pomoć.”
"Kristen”, tiho joj je rekla Rose. "Trudna si i skrivaš to od svih. Zvučiš mi kao djevojka
kojoj je potrebna pomoć.”
"U redu, trudna sam.” Oči su joj se napunile suzama, ali ih je treptanjem brzo otjerala.
"Moj dečko Erik je u Reesburghu, radi u osiguravajućem društvu. Prekinuo je sa mnom i ne znam
što da učinim. Ne želim reći roditeljima, a njih i tako nema, pa sam došla ovamo da se priberem i
odlučim što dalje. Zato me na dan požara nije bilo u školi. Imala sam jutarnju mučninu.” "Nisi
znala da će doći do požara?”
"Ne."
"I nisi imala nikakve veze s njim?”
"Naravno da ne.” Kristen se tužno nasmijala, a Rose je istodobno osjetila i olakšanje i
zbunjenost.
"Znači, tvoj dečko ne želi dijete?”
"Nije stvar u tome. Uopće ne zna da sam trudna. Prekinuo je sa mnom prije nego što sam
saznala, a sad mu ni ne želim reći.” "Ima pravo znati. Kladim se da te baš on pokušava pronaći.
Netko te je zvao kod roditelja, tako mi je rekla paziteljica.”
"Sigurno je on. Stalno me naziva na mobitel, ali ne želi me natrag.” Kristen je nadlanicom
obrisala oči. "Hoće glupe ključeve svog kamioneta, ali bacila sam ih u ocean.”
"Ah, baš mi je žao.”
"I meni, ali ne zbog kamioneta.”
Rose se nasmiješila. "Zašto ne kažeš roditeljima? Sigurna sam da će ti pomoći, a oni bi to
sigurno i željeli znati.”
"Ne poznajete mojeg oca.” Kristen se stresla.
"A što ćeš s djetetom, ako te smijem pitati?”
"Planiram ga zadržati”, odgovorila je Kristen odlučno. "Mislim da ga mogu odgajati i
sama.”
Rose je suosjećala s njom. "Od čega živiš?”
 "Od ušteđevine, a imam i novca koji sam naslijedila od tete. Dobro sam, hvala vam.”
Kristenina donja usna zadrhtala je od žaljenja. "Žao mi je što sam Melly tako naprasno napustila,
doista mi je žao. Zato sam vas jutros nazvala.”
"Znam.” Rose je ustala, prišla joj i zagrlila je. "Svako jutro najprije pojedi nekoliko
najobičnijih slanih krekera. Neće ti biti tako mučno.”
"Hvala.”
"Trebala bih poći. Čeka me duga vožnja.” Rose je krenula prema vratima, a onda se
zaustavila. "Da te još nešto pitam. Sjećaš li se da si nedavno u nastavničkom salonu vidjela kante
s poliuretanom?”
"Da. Lakirali su ormariće. Sjećam se da su znakovi s natpisom SVJEŽA BOJA bili
posvuda, a i stvarno je zaudaralo.” "Kad?”
"U četvrtak, dan prije požara. Zašto?”
"Netko mi je rekao da bi poliuretan mogao djelomice biti odgovoran za eksploziju.
Ostavili su ga tamo i eksplodirao je.” "Pa?”
"Ne ide mi u glavu.” Rose je slegnula ramenima. "Zašto bi netko lakirao ormariće u
listopadu, mjesec dana poslije otvorenja škole? Posebice ako ima intenzivan miris koji bi svima
pokvario ručak. Nema smisla.”
"Ne znam. Možda su stavljali drugi sloj laka?” Kristen je ustala, otišla do vrata i otvorila
ih. "Nećete nikome reći da sam ovdje, nadam se?”
"Neću, ali ti bi trebala.” Rose je posegnula u svoju torbicu. "Evo, uzmi ovo.” Pronašla je
novčanik i iz njega izvadila stotinu dolara pa pružila Kristen novac, ali ona je podignula dlan kao
da je zaustavlja.
"Ne, ne mogu to uzeti.”
"Da, moraš. Molim te.” Rose je stavila novac u Kristenine ruke. "Sretno, draga.”
"Hvala vam. Baš ste ljubazni.”
"Oh, pričekaj. I ovo je za tebe.” Rose je iz torbice izvukla presavijeni komad papira,
rastvorila ga i pokazala Kristen. "Melly je nacrtala vas dvije, a to je Albus Dumbledore sa svojim
šeširom.”
"Prepoznala sam ga”, rekla je Kristen sa smiješkom i novim suzama u očima i Rose ju je
zagrlila za oproštaj.
"Nazovi me ako me trebaš. I Melly želi da znaš da jedemo kristenburgere.”
"Slasni su, zar ne?”
"Ali ne u prevelikim količinama.”
Kristen se nasmijala. "Mogu li zadržati sliku?”
"Naravno.” Rose je pošla do vrata. "Rekla sam Melly da sam ti je poslala poštom, a to je
posljednja laž koju ću ikad više reći svojoj kćeri, s iznimkom Djeda Božićnjaka.”
Bio je mrak kad je Rose iskoračila na ulicu, ali prije nego što se vratila do automobila
odšetala je do oceana, izula cipele i uživala hodajući hladnim pijeskom do ruba vode i stala na
samome rubu kontinenta. Još uvijek je imala plik na gležnju, a hladni su joj se valići prelijevali
preko stopala i hladili ga kao da ga iscjeljuju. Siva morska pjena mijenjala je oblik sve do tamnog
obzora gdje se more stapalo s nebom. Bezbroj je zvijezda obasjavalo nebo, a pun je Mjesec bio
tek rupa koju je netko šablonom izrezao na nebeskom svodu. Udisala je slan i hladno vlažan zrak,
stojeći na razmeđu ljeta i jeseni, ali i na raskrižju vlastita života.
Razmišljala je o Leu, nadajući se da ga nije ostavila za sobom jer zapravo nije znala kamo
je točno krenula. A nije ni znala što da učini niti što da misli o požaru u školi. Zurila je u
crni obzor kao da pokušava pronaći odgovore, znajući da je crta sigurno negdje tamo, ali nije
ju mogla vidjeti. Ipak, svim ju je silama nastojala pronaći i iznenada je shvatila da razmišlja
o Kurtu Rehgardu. Otišao je, a ona nije znala kamo. Ni kamo su joj otišli majka i otac.
Razmišljala je o smrti, ali i o početku novog života u Kristen, pa je počela razmišljati o
mjestu između života i smrti na kojem je spavala Amanda, čekajući hoće li se probuditi ili ne.
Tiho se pomolila za nju i shvatila da se u njezinim mislima na istome mjestu nalazi i Thomas
Pelal. Iako je bio mrtav, dugo ga je održavala na životu i došlo je vrijeme da ga pusti. Shvatila je
da ih puštanjem zapravo oslobađa. Napokon ga je oslobodila i pustila da mu duša poleti preko
velikog zapjenjenog mora i diže se sve više i više do neba.
Vjetar joj je odnosio kosu s lica, a ona je duboko disala, puneći pluća zrakom opet i opet,
puštajući da je napuni energijom i da je revitalizira. Gledala je obzor, ili mjesto gdje je mislila da
se nalazi, shvaćajući da se sve što postoji ne može vidjeti. Nije svaka granica bila jasna. I dalje je
razmišljala o Kurtu i o požaru, osjećajući da nešto i dalje nije kako bi trebalo biti. Nije znala
odgovore, pa čak ni pitanja, ali ona su bila tamo negdje.
Baš kao što se nebo spajalo sa zemljom.
53

Vrativši se u vikendicu, Rose je sjela za laptop na kuhinjskom stolu i gledala snimke

požara u školi. Gledala ih je i prije u vrijeme kad se osjećala najlošije, ali sad je to imalo posve
novu svrhu. Tražila je nešto što bije moglo uputiti na to što se prošlog petka dogodilo u školi.
Popila je gutljaj svježe skuhane kave, ali nije joj trebao kofein da nastavi gledati videosnimke,
premda je već davno prošla ponoć. Melly i John su spavali kod Vaughnovih, što je bilo
uobičajeno kad bi se ona i Leo zadržali vani iza deset navečer.
Pritisnula je POKRENI na posljednjem linku, trideset četvrtom novom snimku.
Iznenadilo ju je koliko ih je bilo, od snimaka mobitelima, fotoaparatima, iPodovima
i videokamerama, iz svijeta gdje su svi snimali sve što se zbivalo oko njih i tako i sami
postajali promatrači vlastitih života.
Sličan je osjećaj imala i kad je gledala video, vidjevši se kao izvan svojeg tijela nagnutog
nad laptop. Jedina je svjetlost dolazila iz svjetiljke iznad njezine glave, bacajući snop
svjetlosti navrh njezine glave koja je izgledala poput Dumbledoreova šiljasta šešira. Nije mogla a
da se ne projicira u mračnu vikendicu i dalje kroz njezine zidove u mrklu noć, čija je
tama skrivala obrise krovova kuća i zupčastih vrhova visokih vazdazelenih stabala koji su se
poput lovačkih noževa zarivali u pokrivač tmastih oblaka. Iza njih se sakrio pun Mjesec, zbog
čega je noć bila neprozirna i nedokučiva.
Prešla je na sljedeći video koji je prikazivao istu uspaničenu djecu kako bježe iz škole, no
ovaj put snimljenu iz drugog kuta. Nazive filmova gledala je unatrag, obrćući vremenski tok sve
do trenutka kad je još bila mama junak. Uz taj filmić bila je TV reportaža koju nije prije vidjela:
Više o mamama: Tanya Robertson razgovara s Eileen Gigot. Kliknula je na link, a poslije
internetske reklame na ekranu laptopa pojavila se voditeljica: "Ja sam Tanya Robertson i
večerašnju reportažu ‘Više o mamama počinjem onime što se zbiva iza kulisa u životu samohrane
majke čija je kćer bila zatočena u požaru osnovne škole u Reesburghu. Večeras ću pokušati
odgovoriti na pitanje koje nas sve zanima kad je riječ o samohranim majkama - kako im
uspijeva?” Zaintrigirana, Rose je nastavila gledati.
"Život Eileen Gigot promijenio se prije sedam godina, 11. kolovoza, u poznatoj tvornici
Homestead utemeljenoj 1948. u pogonu od 600 četvornih metara gdje se proizvodio čips
od krumpira. Danas tvornica Homestead zapošljava gotovo četiri tisuće radnika i narasla je
do površine od šest tisuća četvornih metara. U njoj se proizvode čips od krumpira, kokice i
tone drugih grickalica te odavde iz Reesburgha u Pennsylvaniji šalju diljem svijeta.” Rose je
mislila da Tanya peca novog komercijalnog sponzora sve dok se na ekranu nije pojavila stara
fotografija tvornice Homestead i preobrazila se u današnju tvornicu, a komentator je govorio:
"Eileenin suprug William Gigot volio je svoj posao u Homesteadu, ali poginuo je u nesreći s
viljuškarom u tvornici.”
Rose je proučavala sljedeću fotografiju Williama Gigota i još trojice muškaraca u žutim
tvorničkim majicama s pločicama na kojima su pisala prezimena WIJEWSKI, MODJESKA
i FIGGS. Bili Gigot bio je visok, zgodan muškarac sa svijetlim plavim očima koje je
naslijedila lijepa Amanda. Na ekranu se u sljedećem trenutku pojavila Tanya. Sjedila je
uz uplakanu Eileen kraj ormarića s knjigama.
Tanya je upitala: "Kako ste mislili da ćete se snaći odgajajući troje djece posve sami?”
Kamera se okrenula prema Eileen i prvo što je na njoj privlačilo pozornostbile su svjetlucave oči
na licu koje je izgledalo prerano izborano, a onda je progovorila ‘Vjerujem da nam Gospodin
svima da je terete koje možemo nositi, ništa više od toga. Naravno da bih voljela da je sve bilo
drukčije. Bili mi nedostaje svaki dan.”
Rose je osjetila žalac tuge, ali misli su joj se uporno vraćale na požar, poliuretan i Kurta.
Vratila se na početnu stranicu, pronašla reportažu o njegovoj nesreći i kliknula na video. Na
ekranu su se pojavili snimci iz zraka i sve ih je ponovno pogledala, usput razmišljajući o onome
što joj je rekao prije nesreće.
To je pogreška glavnog izvođača radova, tvrtke Campanile.
Zaustavila je video, otišla na Google, utipkala Campanile i pronašla njihovu internetsku
stranicu. Početna je stranica bila lijepo dizajnirana s fotografijom golemog hotela, a ispod nje je
pisalo:
Grupa Campanile vrhunska je građevinska tvrtka koja u vjekovni posao uvodi najnovije
tehnologije. Obitelj Campanile utemeljila je tvrtku prije više od stotinu godina i
premda neizmjerno cijenimo svoje pennsylvanijske korijene, narasli smo i proširili se po
cijeloj zemlji...
Rose je shvatila bitno. Pogled joj je pao na link O nama i kliknula je na njega. Našla je
fotografiju druge zgrade, ali bez popisa ili biografija rukovodećeg osoblja, samo osobe zadužene
za komunikacije. Sjetila se da joj je Kurt rekao da mu je "kompić” rekao kako je kriva tvrtka
Campanile, pa se zapitala nije li kompić bio netko tko je s njim radio u školi. Kurt je bio zaposlen
u tvrtki Bethany Run Construction, pa je u Google upisala to ime.
Pojavile su se internetske stranice, očito izrađene za mnogo manje novca od
Campanileovih. Na početnoj stranici tvrtke Bethany Run bila su trojica muškaraca u
smeđim radnim kombinezonima snimljena pred temeljima od betonskih blokova. U potpisu je
pisalo, Vince Palumbo, Frank Reed i Hank Powell, naši poznati utemeljitelji. Jedini linkovi
na stranici bili su Poslovi u tijeku, Završeni poslovi i Kontaktirajte nas.
Rose je kliknula na Poslove u tijeku što ju je odvelo na praznu stranicu na kojoj je bio
samo natpis, Žao nam je, naša građevinska stranica upravo se obnavlja! Nigdje se nije spominjala
Osnovna škola Reesburgh, pa je kliknula na Završene poslove gdje je pronašla tri male nove
kuće. Nije bilo linka O nama. Bila je zbunjena, a onda se ponovno sjetila reportaže o Kurtovoj
nesreći. Poginuo je s prijateljem kojem nije zapamtila ime.
Kliknula je ponovno na internetski članak i u njemu pronašla ime - Hank Powell. Zvučalo
joj je poznato. Vratila se na stranice tvrtke Bethany Run i još ih jednom provjerila; Hank Powell
bio je jedan od "poznatih utemeljitelja”.
Prožela ju je bol i pitala se je li Powell možda bio kompić kojeg je Kurt spomenuo. Ispod
članka bili su linkovi s osmrtnicama, pa je kliknula na Kurtovu. Bila je kratka i završavala
linkom, Pogledajte i upišite se u knjigu gostiju. Kliknula je, a na ekranu se otvorila stranica
dizajnirana kao otvorena knjiga s porukama za Kurta i Hanka Powella:
Ujače Hank, volimo te i nedostaješ nam. Voljeli bismo da opet možemo zajedno na plažu. Tvoj
nećak i nećakinja, Mike i Sandy
Dragi Kurt, iz naših je života nestala svjetlost. Molimo se za tebe i pozdravi za nas
tatu kad ga vidiš. Vole te Carline i Joani
Rose ih je sve pročitala, a srce joj je brzo postajalo sve teže od tuge.
Kurt, bio si nevjerojatan prijatelj i odličan stolar. Pozdrav, Vince
Rose se sjetila imena Vince. Ponovno je kliknula na stranice Bethany Runa i otkrila da je
Vince Palumbo također bio jedan od utemeljitelja; možda je on bio kompić. Glavom su joj se
rojile misli. Vince nije s Kurtom bio na piću te noći nego Hank Powell, pa je bilo vjerojatnije da
je Hank bio kompić. To je značilo da su oba muškarca koja su znala nešto o krivnji tvrtke
Campanile bila mrtva.
Ustala je, protegnula se i prošetala po sobi, zaustavila se kraj prozora i zagledala u tamu.
Nastavila je razmišljati o Kurtu, tvrtki Campanile i automobilskoj nesreći pa se počela pitati nije
li sve to nekako povezano. U mislima joj je iskrsnulo još pitanja. Što ako nesreća nije bila
slučajna? Što ako su Kurt i
Hank ubijeni jer su znali nešto o tvrtki Campanile? ako je Kurt ubijen jer se raspitivao o
požaru?
Rose nije znala vidi li veze koje zapravo nisu postojale ili povezuje stvari koje je trebalo
povezati. Kurt je pio prije nego što je sjeo u auto, ali možda to nije skrivilo nesreću. Govorio
je nešto o novim kompićima, a ona nije znala što bi to moglo značiti. Možda ga je netko izgurao s
ceste ili u drvo ili tako što. Gledala je u tamu, ali nije vidjela ništa osim svojeg mutnog odraza u
prozoru.
Promatrala je svoj taman odraz. Ako je Kurt ubijen jer se raspitivao o požaru, ona je bila
odgovorna za njegovu smrt. Dugovala mu je da otkrije istinu.
Neće stati dok je ne sazna.
Više nije mogla stati.
54

"Sigurno nemate ništa protiv da ponovno pričuvate djecu, Gabriella?” pitala je Rose
držeći Johna u naručju. Raširene je prste, još vlažne od držanja u ustima, gurnuo prema njezinu
nosu, a ona ga je poljubila u obraz. "Jedno je čuvati djecu jedan dan, a posve drugo čuvati ih još
dva ili možda tri dana.”
"Ni najmanje.” Gabriella je odmahnula rukom. Sunce se još nije uzdignulo iznad stabala,
a ljupka kuhinja Vaughnovih već je bila preplavljena svjetlošću. "Znaš da obožavamo djecu,
a Mo jako voli provoditi vrijeme s Melly.”
"Hvala vam. Ne sviđa mi se što moram otići a da je ne pozdravim.”
"Pusti je da spava. Bili smo dugo budni jer smo gledali film o Harryju Potteru. Nazovi
Melly poslije. Bit će u redu.”
"A pas, ne smeta vam?”
"Ni pas nije problem. Već sam rekla Mou da i ja želim kavalirskog španijela. Kujica
spava na Mellynu jastuku. Baš slatko.” "Ali što ako me ne bude do vikenda?”
"Ne brini o tome i ne žuri.”
"Neću, hvala.” Rose je još jednom poljubila Johna i uz bol u grudima predala ga Gabrielli,
a onda krenula prema ulaznim vratima. "Imaš moj broj mobitela, je li tako?”
"Imam. A i ti imaš moj.” Gabriella je otvorila vrata na već topao dan, živahan od
cvrkutanja ptica. Travnjak Vaughnovih širio se poput saga punog rose, a oko grma
jorgovana letjeli su žuti lastini repovi i narančasti monarsi. "Kakvo jutro! Zašto uopće moraš ići
natrag?” "Imam još nekoliko sastanaka s odvjetnicima i druge obveze.” Rose je iskoračila iz
kuće. Nije im htjela lagati, ali zabrinuli bi se da su znali istinu. Život bez laži bit će teži nego
što je mislila, poput zbrajanja ugljikohidrata.
"U redu, sretno.” Gabriella je zakoračila na prvu stubu.
Čuvaj se.
"Hoću, ponovno vam hvala.” Rose je posljednji put poljubila Johnovu toplu glavu, ali kad
je počela silaziti stubama zaplakao je i zatomio jecaj. Rose se na to okrenula, a kad mu
je prekrasno lice pocrvenjelo i izobličilo se, samo što joj nije prepuklo srce. "Ooo, brzo ću
se vratiti, Johnnie.”
"Samo ti idi, bit će on dobro, obećavam ti.” Gabriella joj je suosjećajno odmahnula
rukom, a Rose se uzdahnuvši okrenula i obećala si da ovo putovanje neće biti uzaludno.
Požurila je do automobila, usput iz torbice izvukla mobitel, pritisnula gumb za brzo
biranje Leova broja i slušala kako zvoni, a onda se prebacuje na glasovnu poštu pa je
ostavila poruku. Vratila je mobitel u torbicu, ušla u automobil i upalila motor. Bacila je
posljednji pogled na kuću Vaughnovih i vidjela kako Gabriella na vrhu stubišta smiruje Johna.
Rose je prigušila posljednji uzdah i pritisnula papučicu gasa. Nije joj bilo lako što ih
ponovno napušta, ali morala je saznati što se zbiva. Jednostavno je morala znati. Nije mogla biti
poštena prema njima ako nije bila poštena prema sebi, a prema sebi nije bila poštena već dugo.
No to je vrijeme zauvijek prošlo.
55

Rose je parkirala na ulici južno od škole kako joj novinari ne bi vidjeli automobil, a zatim
je izišla i daljinskim ga zaključala. Na sebi je imala bijelu mušku košulju, traperice i tenisice, a sa
sunčanim naočalama na nosu i kosom uguranom pod bejzbolsku kapu bila je sigurna da je nitko
neće prepoznati. Odšetala je do škole i otišla ravno do kantine, zamijetivši da su učenici oslikali
zid od iverice. Zidna je slika prikazivala nasmiješeno sunce iznad travnjaka, s golemim
suncokretima, malim drvećem i pjegavim leptirima, dječju inačicu raja koji je skrivao odraslu
verziju pakla.
Rose je otišla do otvora na zidu od iverice s provizornom prozirnom plastičnom folijom
kao vratima i tu se zaustavila. Bilo je previše tiho za gradilište. Nije bilo radnika koji su ulazili i
izlazili kao kad je posljednji put bila ovdje. Provjerila je ulicu i vidjela samo jedan prašan
kamionet parkiran uz pločnik, a posljednji ih je put bio cijeli red.
Gurnula je sunčane naočale na vrh glave, okrenula se prema prolazu i razgrnula plastičnu
foliju. Unutra je bilo mračno, a kantina je bila umjetna špilja osvijetljena sablasnom plavičastom
svjetlošću koja se probijala kroz ceradu prebačenu preko izgorjelog krova. U prostoriji je još
vonjalo, premda je većina krša bila raščišćena. Rose je pod tenisicama osjećala kamenčiće i
shvatila je da se nalazi na kraju kantine, blizu zahoda za osobe s invaliditetom. Nigdje nije bilo
nikoga, pa je nastavila naprijed i prošla kraj visokog metalnog stalka s nekoliko snažnih
reflektora na njemu. Na drugom je kraju prostorije zamijetila široka leđa građevinskog radnika
odjevenog u bijelu majicu i soboslikarski kombinezon te s kacigom na glavi.
"Oprostite”, zazvala je i radnik se okrenuo. Gurao je tačke, a meki mu se trbuh objesio
među ručke. Sigurnosne naočale duboko su mu se usjekle u mesnate obraze, a u ušima je imao
slušalice priključene na iPod.
"Oprostite, nisam vas vidio”, rekao je pomalo unjkavo. "Poznajemo li se?” Izvadio je
jednu slušalicu iz uha i škiljio kroz naočale, a zatim spustio tačke i pošao prema njoj. "Čekajte.
Da, znam vas. Vi ste ona mačka koja se sviđala Kurtu, zar ne? Mama s TV-a.”
"Hm, da”, odgovorila mu je Rose, posumnjavši u učinkovitost svoje krinke. "Htjela sam s
nekime razgovarati o Kurtu.”
"Dobro.” Radnik je skinuo iznošenu pamučnu rukavicu i pružio joj ruku. "Ja sam Warren
Minuti. I ja radim u Bethany Runu. Drago mi je.”
"Rose McKenna.” Ispružila je ruku koja se utopila u Warrenovu golemom grubom dlanu.
"Moja žena i njezine prijateljice stalno pričaju o vama. Prikovana je uz TV." Warren je
skinuo naočale i zakvačio ih za kacigu. "Rekao sam joj da ste sigurno dobra osoba jer vas je Kurt
volio.”
"Hvala. Osjećala sam se grozno kad sam saznala da je poginuo. Strašno mi je žao. Bio je
baš drag momak.”
"Da, bio je.” Warren je teško uzdahnuo, a velika su mu se ramena spustila. "U Bethanyju
nas je malo, samo devetorica. Radimo posao po posao, katkad dva paralelno, pa nam je gubitak
Kurta i Hanka strašan udarac. A Hank ima ženu i malo dijete koje se tek rodilo. Imao je ženu i
malo dijete.” Warren je stresao glavom. "Što se može. Nego, o čemu ste htjeli razgovarati?”
"Kurt me nazvao u ponedjeljak navečer prije nesreće i spomenuo je nekog ‘kompića’ koji
mu je rekao da su momci iz tvrtke Campanile u nastavničkom salonu ostavili kante
s poliuretanom. Rekao mi je kako je to moglo izazvati požar. Pitala sam se tko bi mogao biti
taj kompić. Znate li vi možda?”
"Pa, Kurtov najbolji prijatelj bio je Hank.”
 "Hank Powell, koji je poginuo s njim?”
"Da. Večeras su bdijenja za obojicu, a sprovodi će biti sutra.”
"Zato ovdje nema nikoga?”
"Da, ali ja ne mogu ići, zato sam ovdje. Svi su se otišli pripremiti, a ja sam poslao svoju
ženu. Navečer idem u Drexel, na večernju školu prava.”
"To sigurno nije lako. Moj suprug je odvjetnik” Rose je zastala kao da razmišlja. "Kurt je
rekao nešto o novim kompićima. Znate li nešto o tome?”
"Ne."
"Bi li Hank znao išta o tvrtki Campanile ili kantama s poliuretanom?”
"Nemam pojma.”
"Je li itko iz Bethany Runa ikad radio za Campanile?” Warren je frknuo nosom. "Iz
Campanilea ne biste prešli knama, osim ako ne biste imali drugog izbora. Campanile spada među
velike, sasvim druga liga u odnosu na nas.”
"Znate li vi išta o Campanileu ili kantama poliuretana?” "Ne.”
Rose je za trenutak razmišljala. "Mislite li da je netko od vaših momaka iz Bethany Runa
poznavao nekoga u Campanileu?”
"Moguće je, ali doista ne znam. Nikad nisam sreo nijednog Campanileova radnika. Mi
smo došli tek poslije požara.” "Kako bih mogla saznati tko je iz Campanilea radio na školi? Zna
li to možda netko od vaših momaka?”
"Ne."
"Onda mi očito ne preostaje ništa drugo nego da se u Campanileu raspitam tko je od
njihovih radnika radio na tom poslu.” "Sretno vam bilo.” Warren se nasmijao. "Oni vam sigurno
neće dati takvu informaciju, posebice ako smatraju da im je na vidiku kaznena tužba, kako su
rekli na vijestima.”
"Imate pravo.” Rose je odlučila riskirati i postaviti mu sljedeće pitanje. "Znate li nešto
više o Kurtovoj nesreći? Mislim, znate li kako je došlo do nje?”
"Sve što znam je da je Kurt vozio, bio je to njegov kamionet, a skrenuo je s ceste i zabio
se u stablo. Na tom dijelu brze ceste nije bilo uređene bankine.”
Rose mu je morala reći što je brine jer u suprotnom neće saznati ništa. "Čini li vam se
čudnim da je alkohol skrivio nesreću?”
"Da, bio sam pomalo iznenađen.”
"Zašto?” zaintrigirano je pitala Rose.
"Zaključio sam da su novine malo napuhale to s alkoholom jer to nije bio Kurtov stil.
Znao je popiti pivo, najviše dva. Vjerojatno je bio umoran i zaspao za volanom, to je vjerojatno
dovelo do nesreće.”
"A što je s Hankom? Je li on pio?”
"Nikad, posve je prestao. Tri godine nije popio ni kapi. Marie bi ga šutnula u guzicu.”
Rose je osjetila kako joj puls ubrzava. "Kad me Kurt nazvao prije nesreće, zvučao je pripito,
malo su mu se petljale riječi.” Warren se namrštio. "To mu nije slično. Bio je vrlo odgovoran.
Brinuo se za svoju sestru i nećakinju.”
"Znam. Mogla bih vam pustiti glasovnu poruku koju mi je ostavio. Sačuvala sam je.
Želite li je čuti?” oklijevala je Rose. "No to bi vas sad moglo uznemiriti.”
"Ne, pustite je.”
Rose je iz torbice izvukla mobitel, prstom iz izbornika odabrala glasovnu poštu i pustila
poruku na zvučnik. Kurtove glasne riječi sablasno su odjekivale izgorjelom kantinom, a zatim se
snimak prekinuo. U polumraku je gledala Warrena i čekala njegovu reakciju.
"Ništa mi nije jasno”, rekao je i protrljao bradu.
 "Zvuči kao da je pripit, zar ne?”
"Tako nekako.”
"Ako je bio pripit, zašto bi mu Hank dao da vozi? Ne čini li vam se to čudnim? Da
momak s ženom i malim djetetom pusti da ga kući vozi prijatelj pod gasom?”
"Što točno želite reći?”
"Pitam se je li netko možda ubio Kurta jer se raspitivao o požaru. Ili zato što je znao nešto
o poliuretanu.”
"Molim?” Warren je širom razrogačio oči. "Kažete da je riječ o ubojstvu.”
"Znam. Samo pokušavam shvatiti što se dogodilo, a ne mogu objasniti zašto bi Hank
dopustio da Kurt vozi pijan. Osim ako Hank nije znao.” Rose je razmišljala naglas prevrćući sve
moguće scenarije. "Osim ako je Hank vidio da je Kurt popio jedno ili dva piva, kao i obično, ali
možda mu je netko ubacio nešto u piće. Jedan od novih kompića koje je spominjao. Moguće je,
zar ne? Moglo se dogoditi tako.”
"Možda, ali ubojstvo?”
"Kažem samo da tu nešto smrdi, zar ne mislite i vi? Taj momak na mobitelu ne zvuči kao
Kurt poslije samo dva piva, zar ne?”
"Ne zvuči, ali još mi nije jasno zašto je Hank sjeo s njim u automobil.”
"Možda Hank nije vidio da nešto ne štima. Što ako Kurt nije bio baš razgovorljiv? Što ako
je Hank vidio da je Kurt popio samo dva piva pa je mislio da može voziti, čak i ako mu se
jezik malo petljao?” Rose je spremila mobitel. "Nešto u svemu tome ne štima, a dva su
muškarca mrtva. Ja mislim da ima veze s požarom.”
Warren se namrštio. "Trebali bismo otići na policiju.”
"Što da im kažemo? Čovjek pod gasom ušao je u kamionet, odvezao se i doživio nesreću?
Baš i ne zvuči sumnjivo.”
"Istina.”
"Usto oni misle da je požar bio nesretan slučaj. A ja sam posljednja osoba kojoj će
povjerovati s obzirom na to da sam uključena u cijelu stvar.”
"I to je istina.” Warren je uzdahnuo i zatim iz svojih golemih prsa duboko izdahnuo. "Ah
ako je netko ubio Kurta i Hanka, želim biti prvi koji će to saznati.”
"Onda možda možete pomoći”, rekla je Rose s nadom u glasu.
56

Rose je pritisnula papučicu gasa, a pokraj nje na suvozačkom sjedalu sjedio je Warren.
Presvukao se u hlače i čistu majicu koju je imao sa sobom za večernju školu, a u muškom zahodu
u školi se i nabrzinu obrijao. Na dnevnoj svjetlosti vidjela je da je stariji nego što je mislila,
moglo mu je biti oko trideset pet godina. A možda je to bilo zbog čvrsto stisnute čeljusti, kao da
se priprema za zadatak koji ga je čekao. Na idiličnoj su sporednoj cesti iz Reesburgha upali u
prometnu gužvu u smjeru sjedišta tvrtke Campanile blizu West Chestera.
"Okej, i kakav je plan?” pitao je Warren okrenuvši se prema Rose.
"Možda da sve ponovno prođemo, što kažete?” Rose nije bila baš sigurna što učiniti. "Ne
znamo kamo idemo dok ne znamo gdje smo bili.”
"Vrlo dubokoumno.”
"Ma nemojte mi reći. Baš sam to shvatila.” Rose se nasmiješila. "Znamo da je Kurt mislio
da je poliuretan u nastavničkom salonu pridonio eksploziji, ali ubijen je prije nego što sam ga to
stigla pitati. Dosad sam čula za nekoliko različitih mogućih uzroka eksplozije, primjerice loše
spojene električne vodove, propuštanje plina i nedovršene poslove. Što ste vi čuli?”
"Isto, osim popisa nedovršenih radova. Oni se nikad ne obave i nikad ništa ne eksplodira.”
"Što je onda uzrokovalo eksploziju?”
Warren je slegnuo ramenima. "Izvješće vatrogasnih inspektora neće biti gotovo još
tjednima, a to će biti temelj za tužbe i sve što slijedi.”
"Pokušajmo onda sami procijeniti što se moglo dogoditi. Vi ste stručnjak, a ja sam...
mama.”
Warrenove su se usne izvile u smiješku. ‘Vi ste pomalo luckasti, gospođo.”
Rose mu je također odgovorila osmijehom. Usporila je jer je zaobilazila Amiša koji je
vozio kola s konjskom zapregom, s glavom uprtom u cestu tako da mu se ispod oboda slamnatog
šešira vidjela samo brada. "Mi smo u prednosti. Za razliku od nas, svi misle da je do eksplozije
došlo slučajno.” lako je.
"Kako točno dolazi do eksplozije zbog plina, loše spojenih električnih kabela i kanta
poliuretana?”
Warren ju je pogledao. "Što ste ono rekli, gdje je bio poli?” "Poliuretan? U nastavničkom
salonu.” Rose se prisjetila razgovora s Kristen. "Netko je lakirao ormariće u četvrtak, dan prije
eksplozije, i ostavio kante ondje. To mi se čini čudnim.” "Zašto?”
"Ormarići se obično lakiraju prije useljenja, tako su učinili i u mojoj novoj kući, a oni u
salonu već su bili lakirani jer sam ih vidjela na fotografiji. Zašto je ormarićima iznenada trebao
novi sloj laka? Prošlo je tek mjesec dana od otvorenja škole.” Warren je polako kimnuo.
"Nastavnici jedu u salonu?” "Neki, da.”
Warren je nabrao nos. "Sigurno je smrdjelo.”
"I smrdjelo je, i ja sam to pomislila.” Rose se ponovno sjetila Kristen. Vozili su se kraj
pašnjaka s konjima i natkrivenim skloništima od kiše te rukom oslikanim reklamama za vožnje
na Dan vještica i kukuruzne labirinte. "Cijeli je salon smrdio i posvuda su bili natpisi SVJEŽA
BOJA."
"Zanimljivo.”
"Zašto?”
"Vonj polija sakrio bi miris plina.”
Rose ga je pogledala i zainteresirano naćulila uši. "Znači ako je taj netko planirao pustiti
plin, možda je lakirao ormariće kako bi zamaskirao miris plina.”
 "Tako je.”
"Kako se pušta plin? Je li teško?”
"Ne, lako je. Plin je propuštao u zidu između kuhinje i salona, a to je bila velika cijev
promjera tri četvrtine inča. Znam to jer sam sam čistio ostatke. Ako je netko u zgradu ušao
u četvrtak ili četvrtak navečer, mogao je malo odvrnuti plinsku spojnicu u zidu.”
"Zar se ne bi vidjela rupa u zidu?” Pitala je Rose dok je seoski krajolik oko njih zamijenio
betonski prilaz cesti 202 prema sjeveru.
"Ne ako se nalazio iza ormarića ili nekog kuhinjskog uređaja. Plin bi izlazio, ali ga nitko
zbog vonja poliuretana ne bi zamijetio, a usto bi se i naviknuli na njega.”
Rose se prisjetila da joj je Kurt rekao isto o privikavanju na vonj. "Recimo onda da je taj
netko lakirao ormariće kako bi sakrio miris plina. Kako eksplodira zid?”
"Za eksploziju mu treba iskra.” Warren se zamišljeno namrštio.
"Bi li loše spojena žica uzrokovala iskru?”
"Mogla bi, ah to nije posve sigurno.” Warren je odmahnuo glavom. "Ne mora biti riječ o
pravom iskrenju.”
"Što je onda uzrokovalo pravu iskru u zidu?”
"Iskra nije morala biti u zidu. Poli je bio u nastavničkom salonu, pa je i iskra mogla biti u
nastavničkom salonu. Zaiskriti je moglo u nekom kućanskom uređaju ih pećnici.”
Rose je za trenutak razmišljala. Kristenburgeri. "Možda u mikrovalnoj pećnici?”
"Da. Mogli su mikrovalnu namjestiti da zaiskri.”
"Kako?”
Warren je pogledao prema njoj. "Jeste li ikad u mikrovalnu stavili aluminijsku foliju?
Pojavit će se iskre, plavi bljeskovi, prava predstava.”
"Ne, s folijom ne bi uspjelo. Nastavnik bi je vidio.”
"Ne ako bi bila skrivena u mikrovalnoj, recimo negdje u plastici u gornjem dijelu.”
Warrenove su smeđe oči oživjele. "Skužio sam. U četvrtak lakiraš ormariće i ostaviš kante
s poliuretanom koji smrdi. Zatim u četvrtak navečer, kad nikoga nema, sakriješ aluminijsku foliju
u mikrovalnu, otvoriš spojnicu plinske cijevi i olabaviš električni spoj u zidu. Električar bi sve to
mogao obaviti za manje od petnaest minuta.”
"Okej.”
"Zatim malo otvoriš poklopce na kantama s poliuretanom tako da isparavanja dođu do
mikrovalne. Nitko ništa ne zamjećuje jer i tako jako smrdi, a usto postaviš i upozorenja o svježoj
boji.” Rose je bila zbunjena. "Ali kako pare uđu u mikrovalnu?” "Provuku se.”
"Mislila sam da su mikrovalne nepropusno zatvorene.”
"Ne, nisu. Iskra u mikrovalnoj u kojoj ima poliuretanskih para uzrokovala bi eksploziju, a
ako je u zidu još istjecao plin iz velike cijevi od tri četvrtine inča, to bi bio pravi bum\" Warren je
debelim prstima oponašao prasak.
"Ali što loši električni spojevi imaju s tim? Nije li to suvišno?” Rose je za trenutak
razmišljala i sama si odgovorila na pitanje. "Čekajte, možda i nije.”
"Zašto nije?”
"Jer bi se to otkrilo poslije, kad bi se na sceni pojavili vatrogasci. Drugim riječima, želiš li
da sve izgleda kao nesreća, moraš imati neki uobičajen razlog, primjerice loš spoj na
žicama.” Rose je bila zapanjena. Sad je sve imalo smisla. "Kao što ste rekli, žica je mogla iskriti,
ali to nije bilo dovoljno sigurno. Dakle, to je objašnjenje, ali ne i dovoljno pouzdan uzrok.”
"Istina.” Warren je kimnuo i nagnuo se naprijed. "Električar bi lako mogao učiniti sve to. Ako je
radio u školi, sigurno je imao ključ. Ili ga je imao netko drugi, recimo netko od rukovodećeg
kadra. Dovraga, Campanile je glavni izvođač radova, a oni i unajmljuju momka koji
ugrađuje proklete brave.”
"Točno.” Rose se toga nije sjetila. "Dakle, moramo saznati tko je izvodio električarske
radove i koje je električare Campanile angažirao za taj posao, pa ćemo krenuti od toga.”
"A kako ćete to saznati?”
"Neću ja, vi ćete.”
"Ja?” Warren ju je pogledao kao da je prolupala. "Kako?” ‘Vi ste stolar, zar ne?”
"Cijeli život. I tata mi je bio stolar.”
"Dobro, recimo da tražite posao u Campanileu.” Rose je pritisnula gas i ubrzala. Bilo je
već 16:15 i morali su stići do Campanilea prije završetka radnog vremena. "Uđete, prijavite se za
posao i neformalno u razgovoru dođete do informacija.”
"Kako?”
"Možete vi to.” Rose ga je pogledala. "Izgledate dobro u toj ulozi jer i jeste u toj ulozi, a
usto niste odavde, pa možete postaviti mnogo pitanja a da ne izgledate sumnjivo. Odakle ste
zapravo? Čujem da imate naglasak.”
"Iz Arlingtona u Teksasu.”
"Možete li to malo više istaknuti?”
"Nego što, gospo”, Warren joj je odgovorio razvlačeći riječi. "Što moram reći?”
"Recite da ste iz Teksasa i da ste ambiciozni. Treba vam novi posao i želite početi na
vrhu, s najboljima. Čuli ste da je Campanile najbolji, takve stvari.”
"Znači da se ulizujem.”
Rose je kimnula. "Kažite da tražite novi posao jer želite napredovati. Želite raditi za
Campanile i postati - kako se zove to što biste htjeli postati?”
"Voditelj projekata.”
"Odlično. Ima li Campanile voditelje projekata?” "Naravno. Ali kladim se da su to ljudi
iznutra, koji već rade u firmi.”
"Nema veze, neka vam oni to kažu. Recite im da ste tek doselili i da ne znate nijednog
podizvođača, ali možete raditi za svakoga.”
"Da spomenem Reesburgh?”
"Ne, to izostavite. Ne želimo da vas na bilo koji način povežu s požarom.”
"Ali moram ih potaknuti na razgovor o podizvođačima koji su radili u školi.”
"Ne smijete otvoreno spomenuti tu temu.” Rose je pogledala automobil koji ih je upravo
pretjecao. "Čekajte. Slušajte. Podizvođači su važni, zar ne?”
"Naravno.” Warren ju je pozorno slušao nakrivivši glavu. "Podizvođači su zaslužni za
kvalitetu obavljenog posla.”
"Baš tako. Recite im to i dodajte da odlično nadzirete podizvođače i tjerate ih da obave
posao najbolje što mogu. Pričajte im o nekom glupom podizvođačkom poslu koji ste vodili
u Teksasu.”
"Nisam vodio nijedan.”
"Izmislite ga.” Rose nije znala krši li ovim planom obećanje o laganju, ali barem nije ona
bila ta koja će lagati. "Spomenite imena nekih podizvođača iz Arlingtona, pitajte ih rade li
s dobrim podizvođačem, skrenite razgovor na električarske podizvođače, a zatim biste
mogli spomenuti nekog električara koji je radio na školi. Koliko ih je moglo biti? Sigurno ne
previše. Mislite li da ćete moći?”
"Da.” Warren se uspravio.
"Tvrtka je velika, pa vjerojatno imaju čovjeka za ljudske resurse. Ako ne znaju koji su
podizvođači radili u školi, možda ćete preko tog intervjua morati doći do nekoga tko ih
zna, nekoga tko ne radi u administraciji.”
 "Već mi je to palo na pamet. Reći ću da želim razgovarati s nekime tko je radio na terenu.
Reći ću im da sam doletio ovamo i da neću otići dok još večeras ne vidim nekoga.”
"Odlično.” Rose se pomalo zabrinula za njega. "Ako ih ne uspijete navesti da kažu nešto
konkretno, samo otiđite. Nemojte učiniti ništa zbog čega bi mogli posumnjati na vas. Ako
su napali Kurta, mogli bi napasti i vas.”
"Samo neka pokušaju.” Warren je podignuo obrvu. "Ipak sam ja iz Teksasa.”
57

Rose se skutrila iza upravljača, praveći se da nešto čita na ekranu svojeg BlackBeriyja, no
zapravo ga je kroz sunčane naočale jedva nazirala. Warren je otišao u sjedište Campanilea u
16:50, a sad je već bilo 17:45, što je značilo da je vjerojatno došao do drugog intervjua, ali ipak
se počela brinuti. Molila se da ga nije uvalila u nešto opasno.
Automobil je parkirala u posljednji red parkirališta, a ulaz u zgradu promatrala je u
retrovizoru, čekajući da se Warren pojavi. Uredi tvrtke Campanile nalazili su se u
tipičnom poslovnom centru: niskim zgradama s kamenom obloženim pročeljima i
zatamnjenim staklima. Svaka je tvrtka imala vlastiti obilježeni parking, a uz znak CAMPANILE
bile su suhe kukuruzne stabljike pokraj bale sijena i divovske bundeve.
Rose je promatrala kako zaposlenici Campanilea u neprekinutoj koloni izlaze iz zgrade, s
identifikacijskim iskaznicama oko vrata, razgovarajući, smijući se i paleći cigarete. Svi su išli
prema svojim automobilima i otvarali ih daljinskima koji su se glasali poput cvrčaka. Isprva su to
bile uglavnom žene, a onda su se pojavili i muškarci, mnogi od njih u mornarskoplavim tvrtkinim
majicama, noseći fascikle s mornarskoplavim koricama ili mornarskoplave torbe s natpisom
GRUPA CAMPANILE.
Bilo je vruće i Rose je otvorila prozor pokraj sebe jer nije htjela paliti motor zbog klima
uređaja i tako privlačiti pozornost na sebe. Povjetarac je nosio glasove zaposlenika, pa je čula
dijelove njihovih razgovora: "Sue, rekao sam ti da mu ne šalješ mejl, samo ga nazovi. Dužan ti je
objašnjenje.” I, "Moramo premjestiti stubište, najbolje na južnu stranu. Problem riješen.” Ili,
"Prouči brojeve, Don. Izračunaj!”
Rose je ponovno pogledala u retrovizor i vidjela kako kroz vrata izlaze dva muškarca u
odijelima, jedan nizak i ćelav, drugi tamne kose i masivne građe, visok gotovo dva metra i težak
barem stotinu deset kilograma. Ta gromada od čovjeka učinila joj se poznatom, ali nije se mogla
sjetiti gdje ga je već vidjela. Silazio je niz stube i sagnuo se kako bi razgovarao s drugim
muškarcem, ah nije mogla razabrati što govore.
Gledala ga je kako hoda prema svojem automobilu i pokušavala se sjetiti odakle ga zna.
Povjetarac mu je razgrnuo sako i otkrio velik trbuh, ali i još nešto. Pištolj zataknut u korice pod
pazuhom. Iznenađeno je trepnula. Negdje ga je već vidjela, ah nije znala gdje. Veliki je čovjek
podignuo ključ i otključao mornarskoplavi SUV s natpisom GRUPA CAMPANILE na bočnim
vratima.
Rose se pritajila, a glavom su joj se rojile misli. Nije ga vidjela u školi. Zapamtila bi
nekoga tako visokog jer je i sama bila visoka. Gdje ga je srela? Na nekoj zabavi? Nisu je pozivali
na zabave. Na ulici? Nije živjela ovdje. Nije poznavala nikoga iz Campanilea. Do požara nije
nikad ni čula za tu tvrtku.
Iznenada se ćelavac zaustavio kraj svojeg automobila, okrenuo se i zazvao visokog
muškarca. "Hej, Mojo!” povikao je, a visoki se muškarac okrenuo.
"Što je?”
"Promjena plana. Četvrtak je bolji!”
Visoki mu je odmahnuo i ušao u svoj SUV.
Mojo?
Rose nije poznavala nikoga tko se zvao Mojo. To mu je očito bio nadimak. Zgrabila je
mobitel i dok je muškarac okretao svoj automobil, krenuo naprijed i prošao kraj nje, uključila je
kameru i snimila ga, pohranila fotografiju i zatim povećala snimak kako bi bolje proučila
muškarčevo lice. Izgledao joj je nevjerojatno poznato. Dug nos, tamna kosa, krupno tijelo.
 Rose se napokon sjetila. Vidjela ga je sinoć na jednom videu koji je emitirala Tanyina TV
postaja. Otišla je na internet na mobitelu, upisala naziv TV postaje i potražila priče o požaru u
školi. Pronašla je link Tanyine emisije ‘Više o mamama” s intervjuom Eileen Gigot i pokrenula
je. Pogledala je uvodni dio o samohranim majkama, a zatim nadovezanu priču o tvornici
Homestead. Na ekranu se pojavila fotografija nekolicine muškaraca, a jedan od njih zamjetno je
nadvisivao ostale.
Zaustavila je video. Muškarac na fotografiji sličio je Mojou, ali ekran je bio premalen da
mu pročita ime. Nije znala ima li to ikakva smisla, ali sad nije imala vremena razmišljati o tome.
Warren je upravo koračao prema njezinu automobilu.
58

"Hvala Bogu, uspjeli ste.” Rose je otključala vrata, a Warren je ugurao svoje veliko tijelo
unutra i zavalio se na suvozačevo sjedalo.
"Ovako stoje stvari. Moram vam reći da mislim da smo pogriješili.”
"Kako to mislite?” Rose je zamijetila promjenu u njegovu glasu, a plave su mu se oči
ohladile. Upalila je motor. "Što se dogodilo? su učinili?”
"Ništa. Ušao sam, razgovarao s gospođom iz ljudskih resursa i ispunio prijavu. Rekla mi
je da Campanile trenutačno ne zapošljava. VP-ove promiču iznutra.”
"VP-ove? Voditelje projekata?” Rose je natraške izišla s parkirnog mjesta, a zatim za
drugim automobilima krenula prema izlazu.
"Tako je. Rekao sam da bih htio razgovarati s nekim tko radi na terenu, a bilo ih je mnogo
u hodniku, sve ljubazni momci, pa je pozvala jednoga da popriča sa mnom. Chip McGlynn.
Razgovarali smo u četiri oka. Ovdje skrenite lijevo.” Warren joj je pokazao u kojem smjeru.
"Ako me ostavite na željezničkoj postaji, još stignem na predavanje. Rekli su mi da je postaja na
Aveniji Lancaster. Čak su se ponudili da me odbace.”
"Je li vam rekao tko je bio podizvođač električarskih radova u školi?”
"Ne, uopće nije znao za taj posao, pa nisam navaljivao.”
"Nije znao?” Rose je napustila parking za drugim automobilima. "Momak radi na terenu i
ne zna za posao o kojem se toliko govorilo u vijestima?”
"Da budem iskren, mislim da je znao, ali nije htio reći. Skužio sam to. Velika građevinska
poduzeća često ne govore o svojim podizvođačima. To je kao neka vrsta poslovne tajne.” "Niste
mi to prije rekli.” Rose se namrštila.
"Ne, ali kad sam popričao s njim i vidio kako rade, kako su im lijepi uredi i kad sam
upoznao Chipa i njegovi kolege, smiješno je pomisliti da bi nekoga ubili.”
"Ne možete tako što reći nakon...”
"Čak su mi rekli da će mi ponuditi prvi slobodan posao i promaknuti me za voditelja
projekta zadovoljim li uvjete. A ako me nazovu, prihvatit ću.”
"Radili biste za njih?” iznenađeno je uskliknula Rose. "Ali mogli bi biti...”
"Imaju nešto što nazivaju Zid slave s gomilama nagrada od svih poznatih građevinskih
udruga, a ima i saveznih. Dobivaju doista velike poslove.”
"Ali što je s Kurtom i Hankom i njihovom nesrećom?”
"Ne mogu je objasniti, ali mnogo je toga što ljudi rade, a što ja ne mogu objasniti. Posve
sam siguran da ih Chip i oni momci nisu ubili niti su dignuli osnovnu školu u zrak.” Warren
je slegnuo krupnim ramenima. "Posvuda vise slike njihove djece. Sponzoriraju dječji
softbolski tim, a za jednog su bolesnog dječaka iz Allentowna organizirali vožnju na
beračici trešanja.” "Ali Kurt je rekao da su ostavili poburetan.”
"Nije baš tako. Rekao je da je netko ostavio poburetan u salonu, a ja vam kažem da to nije
bilo namjerno. Takve se stvari stalno događaju. Prosječan radnik je neuredan kao svinja.” Rose se
sjetila Mojoa. "Jedan od njihovih momaka nosi pištolj. Vidjela sam ga.”
"Vjerojatno je zaštitar ili nosi novac za plaće ili blagajničku gotovinu. Ne znači da je
netko zlikovac ako nosi oružje. Kvragu, moj tata ima dvije puške u kamionetu, a nema poštenijeg
čovjeka od njega.”
"Ovaj tip nije izgledao kao da nosi blagajničku gotovinu. Bio je jedan od glavešina i nosio
je kravatu. Zove se Mojo.” "Mojo?” Warrenu su bljesnule oči. "Maloprije sam ga upoznao.
Gala tip. On im je zaštitar. Joe Modjeska.”
 Rose je pohranila ime u sjećanje. "Kako to mislite, zaštitar?” "Mojo im je direktor
zaštitarske službe. Zato nosi pištolj. I puca šezdeset tri.”
Rose je ustuknula. "Sto šezdeset tri?”
"U golfu. Hendikep mu je šezdeset tri. Pobijedio je na turniru slavnih. Sudjelovao je Cole
Hamel, a i Werth. Mojo mi je rekao da će mi iduće godine nabaviti ulaznice.” Warren je
zvučao uzbuđeno poput malog djeteta. "Volim Philse!”
"I ja, ali Mojo nije Phils.” Rose je skrenula na Aveniju Lancaster. "Znači, očito su vas
osvojili.”
"Nisu nego sam shvatio realnost.” Glas mu je postao krući. "Trebali biste zaboraviti sve
to.”
"Mislite li da su vas namjerno izmanipulirali?”
"Zašto bi to učinili? Ne znaju tko sam. Nisam spominjao Reesburgh.”
Rose je ušutjela vozeći ulicom zakrčenom ispred Dunkin’ Donutsa, banke i Starbucksa.
"Zašto građevinskoj tvrtki treba direktor zaštitarske službe? Nije li to čudno?”
"Uopće nije. Znate li koliko se na gradilištima krade? Ljudi uzimaju sve što mogu
odnijeti. Materijale poput bakrenih cijevi, generatore, bušilice, svakovrsni alat. Mi u
Bethany Runu nemamo potrebe za takvim čovjekom, ali Campanile ima.” Rose je pokušala
zamisliti kako to izgleda. "Dakle, Mojo obilazi Campanileova gradilišta kako bi
provjeravao sigurnost?” "Da, svakako.”
"To znači da u svakom trenutku ima pristup svim gradilištima. Ima čak i ključeve.”
Warren je podignuo ruke. "Stanite, pričekajte, nemojte se opet zanositi.”
"Mogao je sabotirati mikrovalnu ili staviti poburetan u salon.” "Ludost.” Warren je
razdraženo otpuhnuo. "Nikad to ne bi učinio, a on i nije električar nego jedan od rukovoditelja.
Volio sam Kurta i Hanka kao da su mi bili braća, ali ne mislim da ih je itko ubio.”
"Ja mislim.” Kad je to izrekla, Rose je osjetila kako joj kralježnicom prolaze žmarci.
"Varate se. Kurt je donio lošu odluku, Hank nije razmišljao i sad ih obojice više nema.
Ništa ih ne može vratiti, a njihove smrti nisu dio nikakve veće priče.” Warren je pokazao
na lijevu stranu ceste. "Eno postaje.”
"U svakom slučaju, hvala vam na pomoći.” Rose je skrenula na parkiralište.
"Nema na čemu.” Warren je izišao iz automobila, izvadio svoju sportsku torbu i pogledao
Rose. "Nećete to tek-tako pustiti, je li tako?”
Rose se sjetila Lea koji joj je rekao isto. "Nikad ne mogu pustiti.”
"Kako vam drago. Svako dobro.”
"I vama.” Rose je gledala kako odlazi i pitala se što sad da učini. Razmišljala je o Mojou i
njegovu pištolju i morala je saznati više. Izvadila je mobitel, otišla na internet i u Google upisala
Joseph Modjeska. Pojavila se cijela stranica linkova, a ona je odabrala prvi:
Provala u sjedište tvrtke
"...Direktor zaštitarske službe Joe Modjeska rekao je da je sretan što Campanileovi
uredi nisu opljačkani i svi su im laptopi..."
Kliknula je i pročitala još nekoliko unosa, ali svi su bili samo objave za medije, s
fotografijama Mojoa na golfskom turniru slavnih s Justinom Timberlakeom i
Charlesom Barkleyjem. Potražila je starije linkove i naišla na objavu Moj ova dolaska u tvrtku:
Izvršni direktor Campanilea Ralph VVenziger sa zadovoljstvom objavljuje dolazak
Joea Modjeske na položaj direktora odjela sigurnosti. VVenziger je izjavio: "Joe nam
donosi izvanrednu stručnost jer je prošle četiri godine u Balrimoreu radio u Upravi za
sigurnost na radu i zdravstvo savezne države Marylanda..."
Pogledala je datum objave za medije. Bilo je to prije manje od šest mjeseci, što znači da je
Mojo tek nedavno počeo raditi u Campanileu. I to joj se činilo čudno. Od VVarrena nije dobila
dojam da je Mojo novi u firmi. Prešla je na stranice whitepages. com, upisala Mojovo ime i
pronašla adresu na kojoj je živio.
837 Hummingbird Lane, Malvern, Pennsylvania
Utipkala je adresu u navigacijski sustav i pritisnula START.
59

Rose je parkirala ispred Mojove kuće i malo je reći da je bila iznenađena. Bila je to
kamena palača s velikim ulaznim vratima i golemim kamenim krilima na obje strane. Visoka su
stabla straga okruživala posjed, stvarajući pozadinu u jesenjim bojama, a kuća se nalazila na vrhu
strmog brdašca, toliko daleko od ulice da se nije trebala brinuti hoće li je vidjeti itko iz kuće.
Nagađala je da vrijedi barem milijun i pol dolara, a u takvim je procjenama bila pravi stručnjak.
Ona je odabrala kuću u Reesburghu, a čitanje ponuda nekretnina bila je njezina definicija
internetske pornografije.
Nije joj išlo u glavu. Mojo je posljednje četiri godine radio kao službenik države
Maryland i tek je posljednjih šest mjeseci radio za Campanile. Čak i ako je sad zarađivao
pravo bogatstvo, kako si je mogao priuštiti tu kuću? Koji je direktor zaštitarskog odjela
imao višemilijunski dom? Koji bi državni službenik mogao kupiti takvu palaču? U razmišljanju
ju je prekinuo zvuk SMS poruke na mobitelu. Podignula ga je i otvorila poruku. Bila je od Lea:
Oprosti, nisam te stigao nazvati od posla. Je li sve u redu?
Rose je uzdahnula. Poruka nije zvučala toplo i mazno, ah barem je još bila udana. Odmah
mu je odgovorila.
Da. Čuvaj se. Volim te.
Provjerila je satna instrumentnoj ploči: 19:15. Nebo se mračilo i kroz otvorenije prozor
osjećala kako zrak postaje sve hladniji. Misli su joj skrenule na Melly i Johna, pa je nazvala
Gabriellu koja se javila čim je telefon zazvonio.
"Rose, kako si, draga? Obavljaš li što trebaš?”
"Da, hvala. Kako izdržavate?”
"Sve je u najboljem redu. Melly je ponovno vani s Moom, a John je također dobro. Otkrio
je moju narukvicu i bezgranično ga zabavlja. Očito ima skup ukus.”
Rose je pogledala Mojovu kuću. "Još nisam završila. Možete li izdržati još dan ih dva, a
ja ću vas obavještavati kako napredujem?”
"Nadam se da ćeš nam dopustiti da ih imamo do vikenda. Melly s Moom uređuje vrt.
Samo čekaj da ga vidiš.”
"Doista vam hvala”, zahvalno je rekla Rose. "I ne znate koliko mi to znači.”
"Znamo, a sad moram ići. Moram naučiti dijete da kaže baka. Volim te, bok.”
"Bok i vama.” Rose je pritisnula KRAJ i promatrala kako pada noć. Gledajući kuću
osjećala se pomalo izgubljeno. Toliko se naviknula na razmjenjivanje ideja s Leom da joj je bilo
teško o svemu razmišljati sama. Pogled joj je pao na prethodni SMS koji nije čula kad je stigao.
Bio je od Annie.
Što je s tim Thomasom Pelalom? Molim te, nazovi. Sad sam ti potrebna.
Rose je otišla u adresar, pronašla Anniein broj i odmah je nazvala.
60

Rose je sjedila na stolcu nasuprot Annie, uz stolić za serviranje na kojem su bili ostaci
pečenog pileta. Miris ružmarina ispunjavao je malu hotelsku sobu s prozorom koji je gledao na
svjetla Philadelphije i rijeku Delaware, crnu i široku poput pitona. Ispričala je Annie sve o
Thomasu Pelalu, rasplakavši ih obje, a onda joj je ispričala i sve ostalo, uključujući i posjet Moj
ovoj palači.
"Dobro, dobro, dobro.” Annie se počešala po glavi i ravni su joj se nokti izgubili u sitnim
uvojcima. "Taj Mojo je luđak, će mu pištolj? Da zaštiti bakrene cijevi?”
"Znam.” Rose je koljena priljubila uz prsa i napokon je osjećala da joj netko vjeruje. "Ne
misliš da sam luda?”
"Ne, i ja mislim da je lik mutan i strah me za tvoju sigurnost.” Annie se promeškoljila na
stolcu s uzorkom i povukla rub bijele ljetne haljine preko vitkih nogu. Stopala su joj bila bosa, a
nokti na njima jarkocrveni. "Jasno mi je da nemaš dovoljno dokaza da odeš državnoj policiji, ali
zašto ne unajmiš privatnog detektiva? To bi bilo sigurnije.”
"Morala bih pronaći nekoga pouzdanog, a u ovom trenutku čini mi se da znam što radim i
želim to sama obaviti. Želim otkriti što se zapravo događa i nekako mislim da samo ja to mogu.”
"Sigurna si da je samo to?” Annie je napućila usne. "Što ako se zbog Amande osjećaš
toliko krivom da pokušavaš naći neki podli uzrok požara da nitko ne bi mislio da si ti
kriva?” "Ne, voljela bih da me u gradu ne mrze, ali nije u tome stvar. Nije riječ o meni,
Amandi, pa čak ni o Melly.”
"Možda se na neki način pokušavaš iskupiti za ono što se dogodilo Thomasu Pelalu?”
"Mislim da ne.”
"Rose, zašto mi nikad nisi rekla za njega?” Annie je nagnula glavu, a glas joj je bio blag.
"Ne bih te osuđivala. Moglo se dogoditi bilo kome.”
"Bilo me sram. To je užasna stvar.” Rose je provukla prste kroz kosu. "Ali naposljetku
sam se pomirila s tim. Uvijek ću žaliti za njim, ali to je nešto posve drugo.”
"Jasno mi je.” Annie je nagnula glavu natrag i mirnim, tamnim očima procjenjivala Rose.
"Znaš, vidim da si se promijenila. Uporno kopaš. Pokušavaš saznati što se doista
zbiva.” "Umjesto da pobjegnem?”
"Da.” Annie se blago nasmiješila. "Ponosna sam na tebe.” "Hvala”, rekla joj je Rose
dirnuto.
"Jedini je problem što sam sad i ja zabrinuta.” Annie je napućila usne. "Ti se frajeri ne
igraju. Ne sviđa mi se što ih uhodiš, a ni njima se neće svidjeti.”
"Znam.” Rose se i sama počela brinuti. Bila je majka, a slika Mojova pištolja nije joj
izlazila iz glave.
Annie se razvedrila. "Imam ideju. Prespavat ćeš ovdje, je li tako? Imam krevet viška.”
"Vrlo rado, ako ti ne smeta. Ne želim ići kući u Reesburgh. Ne znam gdje bih zapravo.” Rose je
znala u čemu je pravi problem. "Mrzim kad se Leo i ja svađamo.”
"Znam kako ti je.” Annie je uz smiješak odmahnula glavom. "Pogledaj nas. Divljakuše
koje su postale supruge.”
"Čudno, zar ne?” Rose je razmišljala o ponovnom susretu s Leom, ne znajući kako će to
završiti, zatim o Mellynu povratku u školu, ne znajući ni kako će to naposljetku
završiti. "Iznenada kao da ne pristajem u svoj stari život.”
 "Nikad i nisi, curo. Sad napokon imaš priliku stvoriti život kakav ti odgovara. Leo će to
prije ih poslije prihvatiti. To je samo mala kriza, ništa više od toga. Takav je brak.”
"Vidjet ćemo.” Rose je znala da je mnogo složenije od toga. "Oboje moramo promijeniti
neke stvari.”
"Baš sam o tome razmišljala.” Annie je ustala kao da je dobila svježu dozu energije. "U
tome ti ja mogu pomoći.” "Kako?”
"Ustani. Prespavat ćeš ovdje, pa se moramo pripremiti.” Annie je već bila u pokretu,
krenula je prema svojim crnim kovčezima, poput blokova naslaganih na kolica za prtljagu. "Što
se događa?”
"Vidjet ćeš.”
61

Rose je zatvorila oči dok je Annie izvodila svoju čaroliju. Ugrađeni kozmetički stolić sa
zrcalom bio je prekriven puderima, rumenilima, maškarama, iskorištenim vatenim štapićima i
bijelim spužvicama poput komadića svadbenih torti. Najvažnije su obavile još sinoć, a za jutros
su im ostali samo završni detalji. Hotelska je soba bila osunčana i puna svjetlosti, na TV-u se u
pozadini čuo The Today Show, a voditeljica je razgovarala s poznatim francuskim kuharom.
"Koliko još imaš?” Rose je zatvorenih očiju otpijala sve hladniju kavu. Još su jednom
naručile obrok u sobu i bila je spremna za polazak. Već je smislila svoj sljedeći korak.
"Sad podigni obrve, ali ne otvaraj oči. Još dvije minute do preobrazbe.”
Rose je osjetila kako joj olovka popunjava obrve. "Ne mora biti savršeno.”
"Budi mirna ili ću te natjerati da nosiš lažni nos.”
"Ne treba mi lažni nos.”
"Pa što onda? Ja sam najbolja za lažne nosove u ovome poslu. Šteta što ti nije potreban.
To bi bilo kao da u teksaškom steak restoranu naručiš lososa.”
"Bez nosa. Požuri.”
"U redu, pravo si remek-djelo. Otvori oči.”
"Nevjerojatno!” Rose je pogledala svoj odraz u zrcalu i gotovo da se nije prepoznala.
Njezine duge tamne kose više nije bilo jer je bila obojena u toplu crvenu boju i ošišana u peraste
slojeve koji su joj dopirali do ušiju. Annie joj je preoblikovala obrve i promijenila im boju u
crvenkastosmeđu te kožu malo potamnila tekućim puderom. Nitko je ne bi prepoznao prema
snimcima s televizije ili novina, a to je upravo ono što joj je trebalo za današnje planove. Odložila
je šalicu s kavom. "Beskrajno ti hvala!”
"Još nešto. Stavi ove naočale.” Annie joj je pružila velike naočale s ružičastim okvirima.
"Odvratne su, zar ne?”
"Fuj.” Rose je stavila naočale. "Gdje si ih samo nabavila?” "U antikvarnici u Villageu.
Mislim da su iz 1982. Sad si spremna za Glavnu ulicu bilo kojeg grada u SAD-u. Tvoje
prirodne ljepote više nema i nitko te neće ni pogledati.”
"To se traži. Hvala ti.”
"Nema na čemu.” Annie je spustila olovku za oči. "Jesu li flasteri u redu?”
"Da, hvala.” Rose je provjerila ruku i gležanj na nozi. Opekotine su lijepo zacjeljivale, pa
su joj skinuli zavoje.
"A sad, molim te budi pažljiva i javljaj se. I nemoj više nositi svoje sunčane naočale.
Ljudi dulje gledaju osobe koje ih nose. Sviđa mi se tvoja kosa.”
"I meni.” Rose je protresla glavom, kao kad Googie otresa vodu s dlake. "Osjećam se
slobodno!”
"Svaka se žena tako osjeća kad se ošiša.” Annie je počela skupljati kozmetički pribor.
"Samo žene frizuru izjednačavaju sa slobodom. Dame, slobodne smo. Možemo na birališta.”
Rose ju je na odlasku zagrlila. "Ne smeta ti ako te ostavim da sama pospremiš?”
"Nemaš brige. Samo ti idi i sredi ih!”
"Krećem.” Rose je pošla prema svojoj torbici, ali se zaustavila kad je vidjela prizor na
TV-u. Upravo su počinjale lokalne vijesti i na ekranu se pojavilo lice Tanye Robertson. Iza Tanye
bila je školska fotografija Amande Gigot. Annie joj je prišla iza leđa, pa su obje bez riječi gledale
vijesti.
 O, ne. Molim te, budi živa.
Tanya je govorila, "Mala Amanda Gigot i dalje je u komi i bori se za život, a grad
Reesburgh jutros reagira na upravo objavljeno službeno izvješće okružnog vatrogasnog načelnika
koji je ustanovio da je do požara u školi došlo nesretnim slučajem? Učenici su se u školu vratili u
utorak i upravo se izrađuju planovi za obnovu kantine, a život se vraća u normalu u ovoj ljupkoj
zajednici rastrganoj tragedijom i svađama.”
Rose je zatresla glavom. "Ni ne razmatraju mogućnost da je možda bilo namjerno.”
Na TV-u Tanya je nastavljala: "Ured okružnog državnog odvjetnika izvješćuje da
nastavljaju istragu, a tužbe u vezi s požarom u školi i ozljedama Amande Gigot uslijedit će čim
budu spremne.”
"To se odnosi na mene”, rekla je Rose, ponovno zabrinuta, ali ju je Annie pljesnula po
leđima.
"Put pod noge i dokaži im da nemaju pravo.”
"Krećem!” Rose je poletno dohvatila torbicu i za petnaest minuta već se autocestom 95
vozila na jug. Sunce se dizalo, nebo je bilo vedro, a cesta pred njom bez previše prometa. Kratka
joj je kosa lepršala na vjetru, a ona se osjećala odlučnijom nego ikad.
Stići će za dva sata.
62

Rose je na kosu dignula lažne naočale i prišla pultu, držeći u ruci notes koji je kupila u
knjižari malo dalje niz ulicu. Ured Uprave za sigurnost na radu i zdravstvo savezne države
Marylanda bio je malen i zakrčen, sa starinskom vješalicom za kapute, plastičnim fikusom i
stalkom za kišobrane. Neusklađeni stolci kakvi se mogu pronaći u svim državnim ustanovama
okruživali su raskliman stolić prekriven hrpama obrazaca Uprave za rad Marylanda, šarenim
brošurama Sigurnost na radu i VI te zgužvanim primjerkom časopisa People.
"Mogu li vam pomoći?” upitala ju je postarija Afroamerikanka s druge strane pulta i
ljupko joj se nasmiješila.
"Zdravo, ja sam Annie Adler.” Rose je bila sigurna da će joj ovo biti posljednja laž, ali
bilo je teško samo odjednom odustati od stare navike. Možda bi bilo lakše kad bi postojao
flaster za odvikavanje ili nešto slično. "Poslao me Joe Modjeska. Znate, Mojo? Radio je ovdje do
prije šest mjeseci.”
"Mojo! Naravno, kako je on? Obožavam tog čovjeka.” "Odlično je, radi za Campanile,
odmah preko granice, u Pennsylvaniji.”
"Znam. Uvijek je govorio da su mu suđene veće stvari. Velik čovjek s velikom
osobnošću.”
"Pričajte mi o tome. Sad ima hendikep šezdeset tri i samo o tome priča.”
"Golf, golf, golf! Taj je čovjek živio za golf!”
"A koji frajer nije takav? Ja, s druge strane, živim za cipele.” "Ha!” Žena joj pružila ruku
preko pulta. "Julie Port. Kako vam mogu pomoći?”
"Pišem za Život okruga Hunt, časopis s juga Pennsylvanije gdje živi i Mojo.” Rose je
pokazala svoj notes. "Pripremamo članak o njemu, pa bih vam postavila nekoliko pitanja,
ako nije problem. Rekao mi je da ćete vjerojatno pristati, a pozitivan članak bi mu
zbilja pomogao.”
"Nema problema.” Juhe je pogledom preletjela po praznoj čekaonici. "Danas baš nema
mnogo posla pa bih vam mogla posvetiti par minuta. Ako će to pomoći Mojou, tu sam.” Krenula
je do kraja pulta, otvorila okretna vrata i rukom pokazala Rose da je slijedi. "Dođite sa mnom.
Idemo u prostoriju za odmor.” "Hvala.” Rose je hodala za njom pokraj nekolicine zaposlenica
koje su razgovarale telefonom ili tipkale na računalnim tipkovnicama, zatim su niz hodnik otišle
do kantine s okruglim laminiranim stolovima, tvrdim plastičnim stolcima i nizom aparata za
hranu i napitke.
"Raskomotite se, molim vas.” Julie joj je rukom pokazala na stolac, a onda također sjela.
"Hvala.” Rose je sjela, stavila notes na stol, otvorila ga na prvoj stranici i iz torbice izvadila
olovku. "Dakle, ovdje je počeo raditi prije oko pet godina. Prije toga radio je u tvrtki Homestead,
zar ne? U Reesburghu?”
"Da, tako je. Bio im je rukovoditelj zaštitarskog odjela.” Lice joj se iznenada naboralo i
obješena joj je koža okružila usne namazane ružom. "Teško ga je pogodilo.”
"Što ga je teško pogodilo?” Rose nije znala o čemu Julie govori.
"Osjećao se krivim, premda ništa od toga nije bila njegova krivica.” Julie je pričala kao
navijena. "Nesreće s viljuškarima stalno se događaju i nije on bio kriv što je čovjek poginuo.”
Vau. Rose je shvatila da je riječ o Billu Gigotu. "Mojo ima zbilja veliko srce.”
"Baš tako i bio je odličan upravitelj zaštitarske službe, sigurna sam u to. Iznimno je
pažljiv.”
"I ja mislim.”
"Da, a po onome što mi je rekao, rasvjeta u skladišnom prostoru za utovar i istovar gdje je
čovjek radio bila je nedostatna, a on i nije imao mnogo iskustva s viljuškarom. Zapravo mu je
Mojo našao posao u zgradi za obradu kikirikija.”
Rose je sve brzo zapisivala. "Zgrada za obradu kikirikija?”
"Gdje se izrađuju krekeri s maslacem od kikirikija. Tamo se rabi posebna oprema i pribor
kako bi se zaštitili oni s alergijom na kikiriki. Tako zahtijevaju i savezni i državni propisi.”
"I što ste htjeli reći?”
"U svakome slučaju, da se vratim priči, čovjek nije imao dovoljno iskustva u rukovanju
viljuškarom. Također, propisi zahtijevaju označene staze za viljuškare i slično. Viljuškarima se
ne smije voziti brzo ni nepažljivo.”
"Naravno.” Rose je nastavila zapisivati.
"Mojo nije volio govoriti o tome što se dogodilo, ali znam da je bio tužan i da ga je jako
pogodilo. Viljuškar se prevrnuo preko skladišne rampe i čovjek je poginuo udarivši glavom o
pod. Mojo ga je pronašao pri obilasku pogona.” Julie je nastavila mljeti. "Pobrinuo se da udovica
dobije lijepu svotu a da nije morala ni podizati tužbu protiv tvrtke.”
"Takav je Mojo čovjek, ha?” Rose je opet nešto zapisala, a Julie je zatresla glavom.
"Međutim, nijedno dobro djelo ne prođe nekažnjeno. Nedugo poslije toga Mojo je dobio otkaz.”
"O, ne.” Rose je stišala glas. "Otpustili su ga?”
"Mislim da su zatražili njegovu ostavku, znate kako se to radi. Ali bio je previše ponosan
da bi mi to priznao.” Julie se namrštila. "Nemojte to uključiti u priču, okej?”
"Ništa od ovoga se neće objaviti, obećavam vam.” Rose je potisnula osjećaj krivnje.
"Hvala.” Julie je kimnula. "Još ću vam nešto reći o njemu. Poslije obuke vratio se kao direktor,
ali nikada se nije bahatio niti pravio važan.”
"Što je ovdje radio?”
"A, da. Možda i ne znate jer tim službama u Pennsylvaniji upravljaju savezne vlasti.”
Julie je pročistila grlo. "Pa, Upravom se za sigurnost na radu i zdravstvo upravlja iz
Washingtona. Ali neke savezne države poput Marylanda imaju i vlastite službe za te djelatnosti.”
"Jasno.” Rose je pisala u notes, a Julie se zagrijala za temu. "Mi surađujemo sa saveznom
službom i na sve načine nastojimo zajamčiti da svaki zaposlenik u državi radi u sigurnoj i zdravoj
okolini.”
"Dakle, Mojo je ovamo došao poslije obuke. Gdje ju je pohađao?”
"Kao i svi drugi, u Baltimoreu.”
"Zašto mu je bila potrebna obuka ako je u Homesteadu bio upravitelj zaštitarske službe?”
"To je i on rekao!” Julie se nasmijala. "Mi uvijek šaljemo na obuku, a on nije znao kako se u
našoj firmi rade stvari.”
Rose je na trenutak razmišljala. "Nisam ga pitala, ali je li tada stanovao u Marylandu?”
"Ne, morao se preseliti ovamo.”
Rose je oklijevala, a Julie se nagnula prema njoj.
"Sad ćete me pitati kako je dobio posao, ali moram vam reći da ne znam. Preselio se u
okrug Harford, neposredno preko državne granice. Znala sam da neće kod nas ostati vječno. Htio
se vratiti u Pennsylvaniju, a tamo su i gradili kuću. Jeste li je vidjeli?”
"Da, u njoj sam ga intervjuirala.”
"Obitelj njegove žene ima novca. To mi je on rekao.” Julie se ponovno nagnula prema
Rose. "Kako bi si inače mogao priuštiti takvu gradnju, posebice s tom skupom građevinskom
tvrtkom? Toliko su mu se svidjeli da je otišao raditi za njih.” "Campanile.” Rose je glumila da
zapisuje, ali je iznenada iznad njihovih glava počela žmirkati svjetiljka.
"Oh, ne!” Julie je pogledala prema stropu i ljutito nabrala usne. "Opet ista stvar. Moram
zvati ekipu iz održavanja da zamijene žarulju. Ja ne znam kako se barata ovim fluorescentnim
žaruljama, znate na koje mislim, one duge i tanke.”
"Ni ja.”
"Mojo se, naravno, ne bi dao smesti. Da je ovdje, popeo bi se na ljestve, uzeo izvijač,
skinuo stropnu ploču i bez čekanja sam zamijenio žarulju.” Julie je kimnula glavom. "Mojo sve
zna popraviti.”
"Čak i svjetiljke?”
"Nego što. To je još jedna stvar o njemu koju vjerojatno ne znate. Možete to staviti u
članak.”
"Što?"
"Mojo je vrhunski električar.”
63

Rose je jurila autocestom 95 prema sjeveru. Promet se malo pojačao, a ona je bila prepuna
nervozne energije i nije podizala stopalo s papučice gasa kako bi najbrže zaobišla spore vozače.
Mojo joj je sve više izgledao kao ubojica; imao je pristup školi u svakom trenutku, što znači da je
lako mogao ostaviti kante s poliuretanom u nastavničkom salonu, a usto je znao dovoljno o
elektrici da sabotira mikrovalnu pećnicu, olabavi električne spojeve i otvori spojnicu da propušta
plin.
Rose je slutila da je Mojo učinio sve to, ali nije znala zašto. Tvrtka Campanile je upravo
izgradila školu i zašto bi je onda htio dignuti u zrak, posebice kad je to za njegova poslodavca
značilo sigurne tužbe? Jurila je autocestom, a u glavu su joj stalno navirala nova pitanja. Zašto bi
htio ubiti djecu? Čak i da je znao da će djeca biti na odmoru izvan školske zgrade, bio bi to
prevelik rizik, a i tako je ubio tri žene koje su radile u školi.
Glatko je zaobišla jednu sporu Hondu i razmišljala o proteklim događajima. U samo
nekoliko dana dogodile su se dvije smrti koje su izgledale kao nesreće, ali to nisu bile, a poslije
posjeta Baltimoreu osjećala je još jaču paranoju. Nije znala da je Mojo bio povezan i s Billom
Gigotom i činilo joj se da je, kamo god pošao, za sobom ostavljao trag smrti, pa se počela pitati je
li i smrt Billa Gigota bila nesretan slučaj.
Rose je požurila kući, prema Reesburghu, ali nije znala što joj je idući korak. I dalje nije
imala nikakva dokaza da je Mojo počinio ubojstvo, a kamoli tri ubojstva, pa još nije mogla otići
na policiju. Nazvala je Annie i Lea da im objasni što se zbiva, ali nitko joj se nije javio i ovaj im
put nije ostavila poruke. Bila je prepuštena sama sebi.
Skrenula je s autoceste i uskoro je okolica postala poznata. Bijele daščane farmerske kuće
i visoki plavi silosi. Suncem okupana polja kukuruza i soje čije se okruglo tamnozeleno lišće
njihalo na nevidljivu vjetru. Krajolik je promicao kraj njezina automobila, a ona je razmišljala o
Billu Gigotu i tvrtki Homestead. Nikad nije bila u toj tvornici; Melly i ona u drugom su razredu
propustile školski izlet u nju. Homestead je u gradu organizirao svečane povorke povodom Dana
vještica i Božića te sponzorirao po jedan tim u softbolskoj i košarkaškoj ligi. To je bilo
više-manje sve što je Rose znala o tvrtki.
Možda je bilo vrijeme da sazna više.
Naposljetku, bila je novinarka.
64

Rose je izišla iz automobila na parkingu za posjetitelje, udahnula primamljiv miris

prženih krumpirića i gledala tvornicu Homestead s druge strane pristupne ceste. Nije bila riječ o
jednoj nego o nizu od pet zgrada - golemih metalnih kutija od valovita lima
obojenog jarkobijelom bojom sa širokom žutom trakom. Iz metalnih dimnjaka izlazili su oblaci
pare i provlačili se kroz četvrtaste metalne otvore blizu ravnih krovova, nestajući u
vedrome modrom nebu. Rose je znala da je Homestead velika tvrtka, ali nije ni približno znala da
je tako golema.
Okrenula se, stavila lažne naočale na nos, objesila torbicu o rame i odšetala do pločnika
punog djece na školskim izletima koju su u obilazak tvorničkih pogona pratili nastavnici,
pomoćnici i majke. Kroz gomilu djece probila se do ulaza u urede sjedišta tvornice, velike
dvokatne uredske zgrade elegantne moderne konstrukcije s pročeljem od tamnih opeka
prekrivenim zatamnjenim prozorima.
GRICKALICE HOMESTEAD pisalo je žutim slovima na neupadljivu natpisu. Rose je
otvorila ulazna vrata i našla se u čekaonici koja je zauzimala prostor prizemlja i prvog kata, s
modernim visećim lusterom od brušenog stakla. U stražnjem dijelu prostorije nalazio se blistavi
recepcijski pult, ali je recepcionarka spuštene glave razgovarala telefonom.
Rose se ogledala po prostoriji. S lijeve je strane bila čekaonica u kojoj su dva muškarca u
poslovnim odijelima sjedila i razgovarala kraj staklenog stolića, zdesna je bila polica s izloženim
Homesteadovim proizvodima, a kraj nje jedna veća s nagradama od graviranog stakla i plastične
mase. Niz kristalnih šiljaka bile su godišnje nagrade za sigurnost, a Rose je bez razmišljanja
mogla pogoditi koje je godine tvornica nije dobila: prije sedam godina kad je poginuo Bili Gigot.
"Mogu li vam pomoći?” obratila joj se recepcionarka, Rose se okrenula i u istom trenutku
ukočila. Recepcionarka je bila jedna od mama iz škole, premda ne iz Mellyna razreda. Rose nije
imala izbora nego se pouzdati u svoju majstorsku krinku. "Bok.” Rose je prišla pultu. "Ja sam
Annie Adler.”
"Dobar dan”, rekla je recepcionarka i činilo se da je nije prepoznala.
"Radim za novi časopis Domaće pečenje. Radimo na članku o tome kako kod kuće
pripremiti čips od krumpira, pa bih vrlo rado popričala s nekime kako se to radi na veliko,
u tvornici poput Homesteada. Voljela bih znati što više o tome kako se to radi kod
vas, uključujući i kakve mjere sigurnosti poduzimate.” "Naravno.” Recepcionarka joj se uljudno
nasmiješila. "Želite li se upisati za termin sljedećeg tjedna? Tricia Hightower, naša
rukovoditeljica za odnose s javnošću, ovaj je tjedan zauzeta. U našem se sjedištu održava Žetveni
simpozij, naš godišnji skup, pa ovamo dolaze svi naši rukovoditelji i najbolji trgovački
predstavnici iz svih poslovnica.”
"Hvala, ali doputovala sam izdaleka. Ima li ona možda pomoćnika ili nekoga tko bi
mogao razgovarati sa mnom?”
"Ne, Trish sve kontakte s medijima obavlja osobno.”
Rose je pokušala drukčijim pristupom. "Mogu li razgovarati s nekim iz proizvodnje,
možda nadzornikom neke proizvodne linije? Rado bih razgovarala s nekime tko bi me
mogao uputiti u pojedinosti posla.”
"Žao mi je, to nije politika tvrtke, a usto je danas Grupni dan, pa se u pogone može samo
u grupi. Onda, želite li rezervirati termin za idući tjedan? Možete li mi dati vaš telefonski broj da
vam se Trish javi?”
"Ne, hvala, rok mi je prije toga.” Rose se htjela izvući dok je još bila u prednosti. "Nazvat
ću vas ponovno. Hvala vam na vremenu.”
"Hvala vama”, rekla je recepcionarka, a Rose se okrenula i pošla prema vratima. Izišla je
na pločnik i ponovno udahnula aromu pečenog krumpira te zamišljeno krenula prema svojem
automobilu. Nije znala kako nastaviti, ali je svakako htjela saznati više o Mojou i nesreći Billa
Gigota. Tvrtka je vjerojatno morala podnijeti gomilu izvještaja o nezgodi, ali Rose nije znala
kako da dođe do njih. S krinkom lažne novinarke uspjela je samo ovoliko.
"U red, Jake!” jedna je učiteljica vikala gomili djece. "Idemo, dečki! Svi u red i
krećemo!”
Rose se probijala kroz uzbuđenu djecu dok su ih učiteljice i mame lovile poput razbježale
teladi. Nekoliko ih je Homesteadovih zaposlenika usmjeravalo u obilazak tvorničkih pogona.
"Oprostite”, jedan od zaposlenika zazvao je Rose. "Jeste li vi iz Svetog Spasitelja? Svi ste
popisani i vaša skupina upravo kreće!”
"Ja?” odgovorila je Rose, a onda joj je nešto sinulo. U tvornicu nije mogla ući na drugi
način, a htjela je saznati više o skladišnom prostoru gdje je poginuo Bili Gigot. "Čekajte me,
dolazim!”
65

Rose su u gomili proveli kroz prepunu tvorničku trgovinu darovima s Homesteadovim

proizvodima, majicama, kapama, privjescima za ključeve, kuharicama i plišanim igračkama u
obliku čipsa. U stražnjem se dijelu trgovina poput lijevka sužavala u hodnik kojim su odzvanjali
uzbuđeni dječji glasovi.
"Auditorij je u ovom smjeru!” povikala je Homesteadova zaposlenica kose zavezane u
rep. "Gledat ćemo film!”
Rose nije imala izbora nego slijediti gomilu, iako joj u ovom trenutku nije bilo do
gledanja tvrtkina videa s animiranim čipsom koji govori. Nasreću, trajao je samo
dvanaest minuta, stoje prosječno vrijeme koje šestogodišnjak može bilo čemu posvetiti, baš kao
i mama koja je namjerila riješiti ubojstvo.
"Slijedite me, ja sam Linda!” viknula je zaposlenica s konjskim repom, pa je grupa pošla
niz jedan hodnik, a onda i drugi. Klinci su se hihotali, pokazivali rukama oko sebe i međusobno
se gurkali, a Rose je zaključila kako na nebu mora postojati posebno mjesto za učiteljice i mame
koje paze djecu na školskim izletima.
"Najprije idemo u tvornicu za perece, a onda u tvornicu čipsa od krumpira!” objavila je
Linda i povela ih u široki hodnik s plastičnim prozorima od poda do stropa, kroz koje se pružao
pogled na cijeli pogon dva kata niže. Grupa iz Svetog Spasitelja spojila se s još dvije skupine
koje su već bile ondje i Rose je odahnula jer će sad sve majke misliti da je s jednom od drugih
grupa.
Linda je započela svoju uvježbanu predstavu. "Dakle, Grickalice Homestead utemeljila je
obitelj Allen, a danas je riječ o multinacionalnom proizvođaču prehrambenih proizvoda koji
posjeduje tri tisuće hektara zemlje u Reesburghu. Vlasnik je i Reesburgh Motor Inna, Centra za
posjetitelje u Reesburghu, Muzeja krumpira i brojnih drugih nekretnina.”
Tri tisuće hektara? Rose je zapanjeno pogledala Lindu. Pa to je bio gotovo cijeli okrug.
"U svome reesburškom sjedištu Homestead zapošljava gotovo četiri tisuće ljudi te još
mnogo više u trideset pet poslovnica u nekoliko saveznih srednjoatlantskih država.” Linda
je pokazala na prozor. "Ovdje vidite prvu fazu pečenja pereca u kojoj se tijesto mijesi, miješa
i ekstrudira, što znači da prolazi kroz...”
Rose ju je prestala slušati i pozorno proučavala što se zbivalo u pogonu ispod njih. Bio je
to velik, dobro rasvijetljen prostor pun golemih uređaja od nehrđajućeg čelika. Zidovi su
bili od bijelih betonskih blokova, a pod popločan zagasitocrvenim industrijskim
pločicama. No u njemu je bilo samo šest radnika koji su obavljali različite poslove odjeveni u
žute kombinezone, s čepićima u ušima i mrežicama za kosu na glavi.
Iznenada je začula Lindin glas: "Ima li tko pitanje prije nego što nastavimo obilazak?”
Rose joj je uhvatila pogled. "Imate toliko zaposlenika, ali ovdje ih je u proizvodnji pereca
samo šest. Je li u svim pogonima tako?”
"Odlično pitanje!” odgovorila je Linda profesionalnom živahnošću. ‘Većina naših
zaposlenika su vozači koji razvoze robu našom flotom od tisuću kamiona i kombija. Pečenje je
automatizirani proces, pa naši zaposlenici ne moraju patiti na visokim temperaturama. Također,
ovdje sad vidite samo trećinu zaposlenika jer bez prestanka radimo u tri smjene; od 6 do 14 sati,
zatim od 14 do 22 i noćna smjena od 22 sata do 6 ujutro.”
Rose se pitala koliko je ljudi vidjelo što se dogodilo one noći kad je poginuo Bili Gigot.
"Radi li u svakoj smjeni isti broj radnika?”
"Ne, u noćnoj je smjeni mnogo manje zaposlenika. A sad krenimo dalje!” Linda ih je
povela do još jednog prozora kroz koji su se vidjele široke trake s nepečenim perecima koji su
polako ulazili u veliku peć.
"A što je ono? ” upitao je dječak s naočalama, pokazujući na crvena crijeva spojena na
strojeve.
"To su strujni kabeli. A sad ćemo, prije nego što vidimo čips od krumpira, nabrzinu proći
pokraj nekoliko ureda. Ovo je ured naše upraviteljice za nadzor kvalitete.” Linda je kroz prozor
pokazala na stariju ženu u laboratorijskoj kuti s mrežicom na glavi. "Ta gospođa mora pet puta na
dan jesti čips. Tko želi njezin posao?” Djeca su zažagorila, a Linda ih je povela dalje. "Ovo je
ured našeg upravitelja za sigurnost. Kao što vidite, svi zaposlenici nose čepiće za uši i mrežice za
kosu, a postoje čak i mrežice za bradu!”
Djeca su prasnula u smijeh, ali Rose je razmišljala da je to bio ured u kojem je nekad
radio Mojo, mala prostorija od bijelih betonskih blokova sa zakrčenim stolom. U njemu nije bilo
nikoga. Pitala je: "Obilazi li upravitelj za sigurnost noću pogone kako bi provjerio je li sve u
redu?”
"Sigurna sam da obilazi.” Linda joj se mlako nasmiješila dajući joj do znanja da postaje
dosadna. "A sad idemo do odjela za pakiranje i skladišta.” Povela ih je pokraj ureda s natpisom
DIREKTOR SIGURNOSTI pa sve do platforme na prvom katu s koje se dobro vidjelo more
Homesteadovih kutija od poda do stropa.
"Vidite li sve te kutije?” Linda se smjestila kraj prozora. "Prostiru se na stotine metara!
Sve će ove kutije sutra biti otpremljene, ne samo diljem Sjedinjenih Američkih Država nego i u
Južnu Ameriku, Meksiko te na Jamajku i Karibe. Vidite li broj na svakoj kutiji? Znamo
odakle potječe svaki sastojak u perecima, gdje smo kupili kvasac, brašno, sol i slad, jer nam
tako nalažu strogi državni propisi.”
"Imam pitanje.” Rose je podignula ruku. Julie joj je rekla da je Bili Gigot radio u zgradi
za kikiriki, što god to značilo. "Postoji li ovdje posebna zgrada za kikiriki? Moj stariji sin ima
blagu alergiju na kikiriki, a koliko znam vi proizvodite krekere s maslacem od kikirikija.”
Još je jedna majka kimnula glavom. "I moj je sin alergičan na kikiriki, i to vrlo ozbiljno.
Moramo paziti na sve što jede da ne doživi u anafilaktički šok. On i još jedno dijete u
školi moraju jesti sami, u učionici, a ne u kantini s ostalima. Dovoljno je da udahnu miris
maslaca od kikirikija i mogli bi umrijeti.” Treća je majka dodala: "Moja je kći alergična na
gluten. S tim ima dosta problema, ali barem nije smrtonosno.” Druge su majke počele pričati o
djeci s alergijom na soju i druge namirnice, pa je Linda podignula ruku kako bi se ubacila u
diskusiju.
"Što se tiče vašeg pitanja, moram reći da mi u proizvodnji uopće ne upotrebljavamo
kikiriki, pa nijedan od naših proizvoda ne može uzrokovati alergiju. Imamo dug popis proizvoda
u kojima nema alergena, soje ni glutena, a proizvodimo i košer proizvode koje se provjerava po
košer propisima.”
Jedna se majka zbunjeno namrštila. "Ali proizvodite krekere s maslacem od kikirikija.
Vidjela sam ih u trgovinama.”
"Mi ih ne proizvodimo, samo ih prodajemo pod našom markom. Proizvodi ih druga tvrtka
iz druge savezne države.” Rose je razmišljala o Billu Gigotu. "Ali nekad ste ovdje proizvodili i
krekere s maslacem od kikirikija, zar ne? Čula sam da je ovdje bila zgrada za kikiriki.”
"Da, proizvodili smo i perece punjene maslacem od kikirikija, ah ne u ovoj zgradi.” Linda
je pokazala iza sebe. "Krekere s maslacem od kikirikija i perece punjene takvim maslacem
proizvodili smo u pogonu s druge strane pristupne ceste, iza željezničke pruge. Pogon smo zvali
zgrada za kikiriki, ah danas je prenamijenjena u pogon za proizvodnju pereca punjenih
čokoladom. A sad je vrijeme za čips od krumpira!”
"A što je ono?” pitao je dječačić s naočalama, pokazujući na dugu kuku na metalnoj šipki
obješenoj na zidu pogona.
"Time se poslužimo kad nešto zapne u stroju.” Linda je povela grupu niz hodnik. "Nešto
kao velika, duga čačkalica.”
Rose je hodala za grupom, ah misli su joj bile negdje drugo. Bilo je posve moguće da je
Mojo ubio Gigota. Dogodilo se to u noćnoj smjeni, u manjem pogonu i u zasebnoj zgradi kad su
ondje bila samo dva-tri druga radnika, a upravitelj za sigurnost mogao je doći kad god bi poželio.
Nije bilo nemoguće takvu ozljedu prikazati kao običnu nesreću s viljuškarom. Možda je Mojo
udario Gigota po glavi, ubio ga, a onda ga posjeo u viljuškar i strovalio preko ruba skladišne
rampe. A Mojo je bio stručnjak za elektriku, što znači da je mogao onesposobiti nadzorne
kamere.
Obilazak tvornice je završio i Rose je otišla do automobila, izvadila ključ iz torbice i
otključala ga. Nije mogla prestati razmišljati o Billu Gigotu i o tome je li doista bio ubijen. Nije
znala što poduzeti da sazna još nešto, a i nije joj bilo jasno kako bi njegova smrt mogla biti
povezana s požarom u školi, ako je uopće i bila povezana.
Prešla je preko parkinga za posjetitelje koji sad nije bio pretrpan jer su djeca već u
redovima čekala da uđu u školske autobuse. Vjerojatno je već prošao jedan sat, taman da se vrate
u školu do završetka nastave. Pogledala je na sat i vidjela da su gotovo dva sata. Upravo se
spremala ući u automobil kad je pogledala na drugu stranu pristupne ceste gdje su zaposlenici
ostavljali automobile na parkingu i odlazili u tvornicu. Druga je smjena počinjala u dva, a ona je
promatrala radnike i razmišljala kako bi rado ušla u tvornicu i saznala više o tome kako je
poginuo Bili Gigotte vidjela skladišnu rampu zgrade za kikiriki.
Rose je odložila torbicu u automobil, ponovno ga zaključala daljinskim i stavila ključ u
džep te krenula prema pristupnoj cesti. Nije znala kako će ući u zgradu za kikiriki, ali nešto će
već smisliti. Bila je to tvornica čipsa, a ne C.I.A.
66

Rose je hodala stazom preko pristupne ceste, sve do drugog dijela tvorničkog zemljišta
koje se tu postupno spuštalo, a staza račvala. Desno je bila glavna zgrada, a lijevo manja zgrada,
također od valovita lima, obojena bijelo sa širokom žutom prugom. Uz nju je bio jedan
željeznički kolosijek s crnim vagonima-cisternama na njemu, pa je to morala biti zgrada za
kikiriki u kojoj samo što nije-došlo vrijeme za drugu smjenu.
Lijevo od zgrade za kikiriki vidjela je maleni parking na kojem su iz automobila izlazili
zaposlenici, pozdravljali se i jedan za drugim išli prema ulazu s lijeve strane zgrade. Nije ih bilo
mnogo, možda dvadesetak, što je nažalost značilo da će se isticati među njima.
Nabrzinu je smislila plan i skrenula lijevo jer je tu vidjela još jednu veliku i prostranu
zgradu s nekoliko manjih zgrada oko nje povezanih stazama. Kad se približila, ugledala je natpis
KONFERENCIJSKI CENTAR HOMESTEAD, ukrašen bundevama i sablasnim
strašilom. Parking s desne strane se popunjavao, pa je pretpostavila da je riječ o ljudima koji su
dolazili na Žetveni simpozij.
Došla je do stuba koje su vodile prema zgradi za kikiriki, prešla na parkiralište za
zaposlenike i otišla do ulaza sa žutim dvokrilnim vratima. Zaposlenici su ih otvarali provlačeći
iskaznice na žutim uzicama koje su im visjele oko vrata, a Rose je pošla za dvjema ženama,
starijoj bjelkinji i mlađoj crnkinji koje su živahno čavrljale. Mlađa je provukla svoju iskaznicu,
vrata su se otvorila i ona je ušla, za njom i njezina prijateljica, a Rose ih je u stopu slijedila.
Našla se u hodniku s dvije žene koje su s ploče na zidu izvadile karticu i provukle je kroz
sat za evidenciju radnog vremena. Kraj njega je bio natpis: OBAVIJEST: ZAŠTITA
UŠIJU NUŽNA JE U SVIM PROIZVODNIM POGONIMA, te manje službeni, SIGURNOST
JE SVAČIJI POSAO!
Starija se žena okrenula prema Rose i ljubazno joj se osmjehnula. Imala je kovrčavu
sijedu kosu i bifokalne naočale. "Mogu li vam pomoći?”
"Da, molim vas.” Rose je podignula naočale. "Proizvode li se ovdje pereci punjeni
čokoladom?”
"Da, ali vi ne smijete unutra. Pogon nije otvoren za javnost.”
"Ja nisam javnost. Ja sam Annie Hightower. Nova sam.”
"Nova radnica?”
"Da.” Rose se nasmiješila, nadajući se da je dovoljno uvjerljiva. "Sljedeći bih tjedan
trebala početi raditi ovdje, blizu skladišne rampe. Ja sam sestrična Tricie Hightower iz odnosa s
javnošću. Poznate je?”
"Kako ne, upoznala sam Trish, ali nisam znala da ima otvorenih radnih mjesta.” Starija se
žena okrenula prema mlađoj prijateljici. "Zar ne, Sue?”
Sue je izgledala malo zbunjeno. Imala je bistre zelene oči, tamnu kožu i lijep osmijeh.
"Koliko ja znam nema. Trebale bismo nazvati Trish.”
"Ne možemo.” Rose je nastojala obuzdati nervozu. "Zatrpana je poslom zbog Žetvenog
simpozija. Rekla mi je da ćemo se ovdje naći, pa će mi sve pokazati, ali vjerojatno je zaboravila.
O, ne, možda sam rekla nešto što nisam smjela. Riječ je o radnom mjestu koje će se tek otvoriti.
Trebala sam doći i malo se upoznati s okolinom prije nego što počnem raditi.” "Aha, razumijem.”
Sue se namrštila. "Nekoga će otpustiti. Koga? Vozite li viljuškar?” Isuse! "Ne, čekajte.” Rose
nije namjeravala u sklopu ove predstave sjesti na viljuškar. "Jesam li rekla da je riječ o ovoj
smjeni? Oprostite, mislila sam na noćnu smjenu. Zato sam sad ovdje. Trish me nije htjela poslati
da pogledam mjesto na kojem netko još radi. Rekla je da ću ja raditi isti posao, ali ću zamijeniti
nekoga u noćnoj smjeni.”
"Ah, dobro.” Sue se nasmiješila kao da joj je laknulo. "Ako niste za viljuškar, kladim se
da ćete biti kontrolor. To je odmah uz skladišnu rampu.”
"Znala sam!” Starija ju je prijateljica pogledala. "Francine će dobiti nogu, a to po meni i
zaslužuje.”
"I vrijeme je.” Sue je kimnula da se slaže, a starija se žena okrenula prema Rose,
nasmiješila se i pružila joj ruku.
"Annie, ja sam June Hooster, dobrodošli u Homestead. Svidjet će vam se ovdje, to je
odlična tvrtka. Juanita je kontrolorka u ovoj smjeni, pa ću vas upoznati s njom.”
"Odlično, hvala vam.”
"Baš me zanima što je Trish namjeravala danas s vama? Odjenuti vas u odoru?” Sue je
pogledala Roseine mokasinke. "Nemate ni odgovarajuću obuću. Trebaju vam ‘radničke cipele’,
kako ih nazivamo.”
"Žao mi je, nije mi ništa rekla.” Rose se maknula ustranu kad je kroz vrata ušla još jedna
zaposlenica, prijavila se i pošla prema prostoriji na kraju hodnika. "Dugo sam vozila i radije se ne
bih vratila kući neobavljena posla. Čak sam angažirala i dadilju.”
"Onda je to posve druga priča.” Sue se nasmijala i potapšala je po ramenu. "Dadilju se ne
smije uzalud potrošiti, ja to nikad ne činim. Ako imam dadilju, vraćam se dužim putem
kući, samo zato što mogu.”
June se nasmiješila Rose. "Dođite s nama, naći ćemo vam odoru i pokazati kako se ovdje
radi. U pogonu ne smijemo imati mobitele ni torbice, pa ćete svoje stvari spremiti u
ormarić.” "Hvala, ali torbicu sam ostavila u automobilu.” Rose ih je slijedila niz hodnik i kroz
vrata na kojima je pisalo ŽENSKA SVLAČIONICA. Bilo joj je krivo što im laže, ali dijete se
uvijek teško pridržavati.
Posebice u tvornici čipsa.
67

Rose je stajala u pogonu pokraj Juanite i osjećala se poput njezine blizanke u žutom
radnom kombinezonu, s čepićima u ušima i mrežicom za kosu na glavi. U golemoj prostoriji s
četiri duge gotovo posve automatizirane proizvodne linije samo je deset zaposlenika
radilo krekere i perece punjene čokoladom koji su padali u vrećice koje su se zatim
hermetički zatvarale i pakirale u kartonske kutije. Kutije su pokretnom trakom u visini pojasa
po valjcima od nehrđajućeg čelika stizale do Juanite i Rose na rendgensku provjeru.
"Posao je lagan, nemoj se preplašiti.” Juanita nije skidala pogled s rendgenskog uređaja.
Ekran mu je sjajio neobičnim zelenim sjajem, prikazujući dvanaest sablasnih krugova. Juanita je
prstom pokazala na sliku, a kroz prozirne plastične rukavice jasno su se vidjeli njezini jarkocrveni
nokti. "Gledaj. Tvoj je posao samo da provjeriš ima li u svakoj kutiji dvanaest vrećica. Kao
ovdje, vidiš?”
"Da.” Rose je kimnula. "Brojiš li ih?”
"Da, moraš, pogotovo kad tek počinješ. Kad budeš iskusnija, odmah vidiš jesu li sve na
broju. Međutim, ispočetka ih moraš brojiti.”
"Dobro.”
"Gledaj.” Juanita je već zatvarala kutiju i stavljala je na pokretnu traku. "Ako je sve u
redu, zatvoriš kutiju. Ako nije, skineš je s trake i staviš ovdje straga.” Pokazala je na stol
s kotačićima iza njih, baš kad se pred nju dokotrljala sljedeća kutija koju je morala propustiti kroz
rendgenski uređaj. Na ekranu se pojavila zelena slika. ‘Vidiš, i s ovom je sve u redu.”
"Teško je biti tako brz”, rekla je Rose i doista je to mislila.
"Točno. Moraš biti brz. Sve se vrti oko proizvodnje. Proizvodne linije moraju se kretati.
Nema zaustavljanja.”
"Poput Lucy u tvornici čokolade iz serije Volim Lucy, ha?”
"Katkad je baš tako.” Juanita se nasmiješila.
Rose nije ni znala koliko posao u tvornici može biti stresan. Kutije su stizale nesmiljenim
tempom, a prostorija joj se usprkos velikim ventilatorima na stropu činila prevrućom. Stalno se
čulo tiho brujanje koje zaštitni čepići za uho nisu uspijevali posve ukloniti, a pod je vibrirao od
rada teških tvorničkih strojeva.
"Neki dan se pokvarila jedna od proizvodnih linija, a inženjeri su je popravili tako brzo da
ti se zavrtjelo u glavi. Kao što kažu, vrijeme je novac. Ako samo jedna linija ne radi, tvrtku to
košta stotinu tisuća dolara na dan.” Stigla je još jedna kutija ijuanita ju je stavila u rendgenski
uređaj, provjerila sliku na zelenom ekranu i zatim je zatvorila. "Ne smiješ propustiti kutiju s
manje od dvanaest vrećica jer će onaj tko je kupi platiti za dvanaest, a dobit će samo jedanaest.”
To je lose.
"Naravno. Loše za mene.” Juanita je pokazala na crnu brojčanu šifru otisnutu na bočnoj
strani kutije. "Ovaj broj pokazuje o kojoj je šarži riječ, a nju se može povezati sa smjenom u kojoj
je došlo do pogreške, a onda Scotty dođe do mene i kaže mi, ‘Juanita, ti si kontrolorka, ti si
zeznula’. Nekoliko te puta upozore, a onda te nogiraju, kao Francine.”
"Tko je Scotty?”
"Naš šef. Frank Scotty. On je supervizor smjene.”
"Tu je negdje?” Rose nije računala na supervizora.
"Obično navrati, ali sad je zaokupljen Žetvenim simpozijem. Zabavljen je promidžbom i
sličnim gnjavažama.” Juanita je zakolutala očima. "Upoznat ćeš ga kad navrati. Već deset godina
radimo zajedno.”
"To je dugo.” Rose je shvatila da je Juanita bila ovdje u vrijeme kad je Bili Gigot poginuo
i možda je znala još nešto o njegovoj smrti, iako nisu radili u istoj smjeni. "Trish mi je rekla da su
ovu zgradu u to doba zvali zgradom za kikiriki, je li tako?”
"Da. Ovdje smo proizvodili krekere i perece punjene maslacem od kikirikija. Morali smo
ih odvojiti od drugih proizvoda jer u velikom pogonu nema kikirikija. Zbog alergija. Nismo baš
posve bez kikirikija, propisi su vrlo složeni, samo govorimo da ih nema, kao i sve druge tvrtke u
našoj branši. Ali tako je to sada.” Juanita je stavila kutiju na pokretnu traku i rendgenom
pregledala sljedeću. "Prije smo imali drukčije procedure, sve je moralo biti odvojeno. Bili smo
pažljivi do boli. Pogledaj.” Juanita je pokazala na ekran rendgena. U jednom je kutu bila praznina
u kojoj je trebala biti vrećica. "Jedna fali. Ne valja, zar ne? Riješi to.”
Rose je zgrabila kutiju i stavila je na stol iza njih.
"Odlično obavljeno.” Juanita se nasmiješila. "Da nastavim, tada se počeo širiti problem s
alergijom na kikiriki. Narudžbe su se jako smanjile. Škole su prestale kupovati sve što
je sadržavalo kikiriki. Majke nisu htjele riskirati i u školu slati užinu zbog koje bi se drugo
dijete moglo razboljeti. Dijete može čak i umrijeti od alergije na kikiriki.” Juanita se stresla.
"Ne želim biti odgovorna za smrt nekog djeteta. Ne bih si to mogla oprostiti.”
Rose se sjetila Thomasa Pelala, ali je odmah potisnula tu misao. Morala je ovaj razgovor s
Juanitom nekako skrenuti na Billa Gigota.
"Posao s kikirikijem posve je propao, osobito s perecima punjenim kikirikijem.” Juanita je
stavila kutiju u rendgenski uređaj, pogledala ekran i poslala je prema skladištu. "Imali smo četiri
linije samo za proizvode s kikirikijem, ali više nisu stizale narudžbe pa su danima mirovale. S
druge strane, pereci punjeni čokoladom prodavali su se kao ludi, posebice u Južnoj Americi i na
Karibima, vjerojatno jer je tamo jako vruće. S čokoladom u perecu ne zaprljaš si ruke kao s
M&M-ovima.” Juanita se okrenula i namignula joj. "U velikom pogonu nismo imali dovoljno
strojeva za ispunjavanje narudžbi za perece punjene čokoladom, a strojevi ovdje, u zgradi za
kikiriki, uopće nisu radili jer su se mogli upotrebljavati samo za kikiriki.” Juanita je pregledala
još jednu kutiju. "Naveliko smo gubili novac.”
Rose je morala skrenuti Juanitu s te teme, ali ona nije prestajala. "Ako si ovdje bila prije
deset godina, jesi li znala...”
"Nije nam bilo lako. Šefovi su htjeli da se s kikirikija prebacimo na čokoladu, da radimo
krekere s čokoladom i da punimo perece čokoladom, ali ta se promjena nije mogla obaviti preko
noći. Strojeve za kikiriki nije se moglo odmah upotrijebiti za čokoladu.” Juanita je zatvorila
sljedeću kutiju. "Najprije ih je trebalo temeljito očistiti, zatim ih je morala pregledati inspekcija i
štošta drugo. Strojevi su mirovali kao da su neispravni. Mi nismo imali posla, pa su nas prebacili
u veliki pogon. Vodili smo obilaske. Zamjenjivali smo odsutne. Čistili smo pogone. Ali plaća
nam se smanjila, rukovoditelji su ludjeli, baš kao i supervizori. Pogon nije radio gotovo pola
godine, a bilo je to prije sedam godina, dobro se sjećam jer je moj najmlađi sin tada imao tri
godine, a nedavno je navršio deset.”
Rose je zgrabila priliku da spomene Billa Gigota. "Trish mi je rekla da je otprilike u to
vrijeme jedan tip čak poginuo ovdje.”
"Da. Bili.” Juanita je stisnula usne u sumornu crtu. "Radio je u noćnoj smjeni, kao što ćeš
i ti raditi. Sjećam se jer sam se užasno bila zabrinula zbog Božića. Nismo znali hoćemo
li klincima moći priuštiti darove, ali i koliko ću dugo morati primati manju plaću.” Juanita
je pogledala ekran rendgenskog uređaja. "Naposljetku smo počeli proizvoditi perece
s čokoladnim punjenjem, a iako više ne proizvodimo krekere i perece s kikirikijem, ni dan danas
na vrećice ne stavljamo natpis da ne sadržavaju kikiriki. Ne smijemo riskirati zbog saveznih
prehrambenih propisa i mogućih sudskih procesa.”
"Čula sam da je imao nesreću s viljuškarom.”
"Da, tako je.” Juanita je pokazala nalijevo. "Točno tamo. Vidiš, tamo je skladišna rampa.”
"Jezivo.” Rose se okrenula, ali nije mogla vidjeti iza ugla. "Jesu li takve nesreće ovdje česte?”
"Smrtni slučajevi u Homesteadu? Ma kakvi.” Juanita je ponovno gledala ekran rendgena.
"Viljuškari znaju biti opasni. Bili je ovamo došao iz velikog pogona, čekaj da razmislim, zapravo
ne znam točno kad je počeo raditi” - Juanita je u uređaj stavila sljedeću kutiju - "ali znam da je
ovdje bio u srpnju. Sjećam se zbog praznika. Tvrtka je organizirala piknik za zaposlene, a on je
tek bio došao k nama iz velikog pogona. Kikiriki ljudi su se uvijek držali zajedno. Tako smo se
zezali.” Juanita se nasmijala. "Bili je bio dobar momak i dugo je radio u tvornici. A onda sam
jednog dana došla na posao i čula da je poginuo.” "Baš me zanima kako se to dogodilo. Možda
nije imao iskustva s viljuškarom.”
"Ne, imao je. I u velikom je pogonu vozio viljuškar.”
Rose nije razumjela. Mojo je rekao Julie da je Bili bio neiskusan. "Zar onda nije čudno da
je imao nesreću iako je bio tako iskusan?”
"Ne, nesreće se događaju i najiskusnijima. Mislim da se njima događaju čak i češće jer
iskusni nerijetko ne paze koliko bi trebali. Moj je susjed trideset godina krovopokrivač, a prošli je
tjedan pao s ljestava i slomio nogu.” Juanita ja zatresla glavom i zatvorila preklope na sljedećoj
kutiji. "Ipak, bilo mi je baš žao kad je Bili poginuo.”
"Naravno. Je li itko vidio što se dogodilo te noći?”
"Ne, nitko od radnika nije bio u blizini. Zbog svega što sam ti ispričala noću je radilo
samo nekoliko najnužnijih.” Juanitaje zatvorila još jednu kutiju. "Nisu ga pronašli dok nije bilo
prekasno. Iskrvario je i umro.”
"Grozno. Tko ga je pronašao?” Rose je provjeravala činjenice koje je saznala.
"Upravitelj za sigurnost. Joe Modjeska. Mojo.” Juanita je poslala još jednu kutiju na
pokretnu traku prema skladištu. "Odličan tip.”
Kako da ne. "Jeste li često bili u kontaktu s njim?”
"Mojo je stalno bio ovdje. Toliko je boravio u našoj zgradi da smo ga prozvali gospodin
Kikiriki.” Juanita se nasmiješila i stavila sljedeću kutiju na traku. "Naposljetku je dao otkaz, ali
čula sam da su ga prisilili na to. Kapetan tone s brodom.” "Zašto je Mojo bio toliko u pogonu?
Imali ste više sigurnosnih problema nego u velikom pogonu?” Rose nije htjela zvučati previše
zainteresirano. "Ne bih htjela raditi u pogonu s mnogo sigurnosnih problema.”
"Ne moraš se brinuti, novi šef sigurnosti jedva da dolazi ovamo.” Juanita je ponovno
pogledala ekran. "Mojo je bio poput nas, tako je govorio. Smatrao je da smo zabavniji, a
i jesmo.” Juanita se nasmiješila, pa je i Rose učinila isto, premda je umirala od želje da
pogleda skladišnu rampu i provjeri ostatak Moj ove priče.
"Mogu li na stanku za zahod, šefice?” upitala je.
68

Rose je otišla do vanjske skladišne rampe i usporila korak kao da samo prolazi tim
dijelom zgrade. Dvojica muškaraca u fosforescentnozelenkastim odorama, vjerojatno radi bolje
vidljivosti, vozili su izgrebene viljuškare, manevrirajući njima po betonskom podu. Skladišna
rampa bila je širok, dug prostor s hrpama plosnatih kutija po podu i mnoštvom paleta s kutijama
omotanim crnom zaštitnom ljepljivom folijom. S lijeve je strane bio niz vrata sličnih garažnima s
pravokutnim prozorima, a dvoja su bila zatvorena. Pred otvorenima bile su prikolice tegljača s
otvorenim vratima, a na prvi su pogled izgledale poput niza dugih, tamnih prostorija.
Rose se sjećala da je Mojo rekao Julie kako je skladišna utovarno-istovarna rampa bila
mračna, ali ovdje je bilo jednako svijetlo kao i u pogonu jer su na metalne nosače na stropu bile
postavljene brojne fluorescentne svjetiljke. Pitala se je li rasvjeta možda poboljšana poslije smrti
Billa Gigota i zaključila da obavezno mora pitati Juanitu zna li možda ona što o tome. Čak i ako
je njegova smrt zapravo bila ubojstvo, zanimalo ju je jesu li rasvjetu promijenili da potvrde tu
priču.
Rose se sklonila ustranu kad je jedan od muškaraca skrenuo viljuškar s paletom ovijenom
plastičnom folijom u jednu od prikolica. Put su mu osvjetljavala dva snažna reflektora na kabini
koji su je podsjećali na oči rakovice, pa čak i da je skladišna rampa bila mračna, reflektori bi bili
dovoljni da dostatno osvijetle put pred viljuškarom. Jedna su garažna vrata bila širom otvorena i
pred njima nije bilo tegljača s prikolicom, pa su kroz njih pod kutom padale sunčeve zrake. Rose
je mogla zamisliti da se vozač viljuškara previše približi rubu rampe i prevrne se s nje, ali ipak
nije mislila da se to dogodilo Billu Gigotu.
Krenula je natrag u pogon pitati Juanitu o rasvjeti, ali se zaustavila kad je opazila kako se
njezinom radnom mjestu približava neki muškarac. Možda je to bio supervizor Scotty, a Rose
nije htjela riskirati da nazove Trish. Okrenula se na mjestu, otišla ravno u svlačionicu i brzo
napustila zgradu.
Pet minuta poslije bila je u svojem automobilu i vozila se iz tvornice okupana
kasnopopodnevnim suncem. S glave je skinula mrežicu i naočale, izvukla čepiće iz ušiju i s ruku
strgnula rukavice, ali se nije zaustavila da skine odoru. Nije smjela riskirati da je ulove, a u glavi
joj je brujalo. Dakle, Mojo je lagao o pogibiji Billa Gigota kako bi izgledala poput nezgode, što je
još više ukazivalo na to da bi mogla biti riječ o ubojstvu.
Pritisnula je papučicu gasa vozeći se prema Reesburghu, a promet je bio sve gušći. Nije
joj bilo jasno zašto bi Mojo ubio Billa Gigota i pomislila je kako bi rado o tome popričala
s Leom. Pogledala je sat na instrumentnoj ploči i vidjela da je 17:15. U to je vrijeme odlazio
sa suda, pa bi joj se mogao javiti. Izvukla je mobitel iz torbice i smanjila brzinu, a kad je došla do
semafora, pritisnula je L. Pričekala je da odzvoni, no uključila se glasovna pošta pa je ostavila
poruku. "Nazovi me kad možeš. Volim te.”
Pritisnula je KRAJ i zatim, dok je na semaforu još bilo crveno, nazvala Annie, ali joj se ni
ona nije javila. Na semaforu se upalilo zeleno, pa je krenula, pokušavajući smisliti što da
učini sljedeće. Još nije imala dokaza koje bi mogla predočiti državnoj policiji, a i nije bila
sigurna kako je ubojstvo Billa Gigota povezano s požarom u školi. Jedino što ih je povezivalo bio
je Mojo. Kao da su toj slagalici nedostajali neki dijelovi, ali se ipak osjećala bliže rješenju
nego ikad.
Kroz vjetrobran je gledala usku cestu ispred sebe, jedva vidjevši stabla sa šarenim lišćem,
kad joj je zazvonio mobitel. Nije prepoznala broj na ekranu, ali se ipak javila jer su to mogli biti
Leo ili Annie s drugog telefona. "Halo?”
"Rose?” javio se ženski glas kroz jecaje. "Ja sam... Kristen.”
"Kristen, što je bilo?” panično je odgovorila Rose. Učiteljica je zvučala kao da neutješno
plače.
"Treba mi... pomoć. Molim vas... pomognite mi.”
"Moj Bože, nešto nije u redu s djetetom? Jesi li dobro? Kristen, nazovi 911. Ne mogu
tako brzo stići u Lavallette.”
"Ne, nije... dijete. Bojim se. Molim vas, moram razgovarati s vama. Nemam nikoga
drugog."
"Što je bilo? Tu sam. Slušam te.” Rose je pogledom već tražila rupu u prometu kako bi se
zaustavila na bankini. "Čega se bojiš? Što se događa?”
"Ne mogu o tome telefonom.” Plakanje joj se usporilo. "Gdje ste?”
"U Reesburghu. A gdje si ti? Jesi li u New Jerseyju?”
"Ne mogu vam reći, ali... moram vas vidjeti. Kad prekinem vezu, poslat ću vam SMS gdje
i kada se možemo naći.”
"Zašto? Što se događa?”
"Rose, sve što sam vam rekla bila je laž.”
69

"Što se događa?” Rose je sjedila u svojem automobilu s Kristen, uvjerivši učiteljicu da

ima odličnu krinku i da je nitko neće prepoznati. Noć je već pala, a one su se parkirale uz rub
polja kukuruza, usred farmerskog područja izvan Reesburgha. Zrak je bio hladan i svjež, a jedina
je svjetlost stizala od punoga Mjeseca, prednjih svjetala automobila i s instrumentne ploče koja je
odozdo osvjetljavala Kristenino mlado lice i oči vlažne od suza. Sivu majicu s kratkim rukavima i
donji dio trenirke kao da je odjenula ne razmišljajući kako izgleda.
"Rose, sve što sam vam pričala, sve je bilo laž. Dobro, jedna stvar nije. Doista sam
trudna.”
"Okej.” Rose je pokušavala usporiti luđačko lupanje srca. Skinula je Homesteadovu odoru
koju je odjenula preko odjeće.
"Ali otac mojeg djeteta nije moj dečko, kao što sam vam bila rekla.”
"Nego tko?”
"Ah...” Kristen je oklijevajući uzdahnula. "Recimo samo da bih voljela da je dijete
njegovo jer je doista dobar momak. I nije on prekinuo sa mnom nego sam ja prekinula s njim.”
"Tko je djetetov otac?”
"Paul Martin. Senator Martin.”
Rose je osjetila kako joj se čeljust objesila. "Šališ se?”
"Ne. Istina je.”
"Ali on je oženjen, stariji je od tebe i američki senator.” "Znam. Mislila sam da ga volim,
ali vjerojatno nisam bila sasvim pri pameti.” Kristen je žalosno odmahnula glavom. "Potajno smo
se viđali od početka ljeta. Upoznala sam ga kad sam došla pokupiti neke dokumente u školu, a
ljudi iz školskog okruga vodili su ga u obilazak gradilišta. Jedan od njih nas je upoznao, a ja sam
ga pozvala da održi predavanje u mojem razredu. Nazvao me i tako je počelo.”
Rose se sjećala da je na Kristeninu zamolbu senator Martin došao u Mellyn razred. "U
redu, reci mi što se zapravo zbiva.” "Eksplozija u školi bila je namijenjena meni. Mislim da me
pokušao ubiti.”
"Senator Martin?” Rose to nije mogla pojmiti. Mislila je da je Kristen na neki način
upletena u eksploziju, ali čini se da nije bila zločinac nego žrtva. "Senator Martin te pokušao
ubiti?" "Naravno, nije to osobno učinio, ali mislim da je zapovjedio. Da danas popodne
nisam bila na trčanju, ubili bi me.” "Kako znaš? Što se događa, kvragu?”
"Paul zna moj raspored. Zna da svakog petka jedem sama i u mikrovalnoj pećnici si
zagrijem vegetarijanski burger.”
"Kako on to zna?”
"Zato što bismo tada razgovarali. To je bilo jedino vrijeme kad smo razgovarali tijekom
radnog dana. To je bila naša tajna.” Kristen je zagrizla usnu, a oči su joj zasvjetlucale. "Imali ste
pravo. Marylou Battle je tamo bila umjesto mene, u isto vrijeme, i mislim da su učinili nešto da
mikrovalna eksplodira kad je uključim. No ona je poginula umjesto mene. A i Melly je mogla biti
tamo. Žao mi je zbog svega, jako mi je žao.”
Rose nije sad htjela razmišljati o tome. "Zar senator nije znao da te tog dana neće biti u
školi jer si bila bolesna?”
"Ne. Imala sam jutarnju mučninu, to je istina, pa sam u posljednji trenutak odlučila da ne
odem na posao. Nisam mu rekla. Mislila sam da ću ga u to vrijeme nazvati od kuće, kao što smo
uvijek činili.”
"Pa zašto bi te ubio? Zato što nije htio dijete? Zbog skandala?”
"Naravno da ne želi dijete. Zabrinut je zbog skandala i razvoda, ali to nije sve. Pokušao
me ubiti zbog nečega što znam, odnosno što on misli da znam.” Kristen je uzdahnula. "Dogodilo
se to jednom kad smo se trebali naći u vikendici na selu.” "Čijoj vikendici?”
"Njegova prijatelja koji drži jezik za zubima. Otprilike sat odavde, bliže Washingtonu.
Sastajali bismo se tamo kad je Paul imao vremena. Zvao ju je našim ljubavnim gnijezdom.” Baš
krasno.
"Trebali smo se naći, ali je gospođa Nuru htjela da prođemo kroz nastavni plan. Nazvala
sam ga i rekla mu, ali onda je ona otkazala sastanak, a ja sam ga htjela vidjeti. Ostavila sam mu
poruku na mobitelu da ćemo se tamo naći. Nije me nazvao, no to nije bilo neobično. Ne bi me
zvao ako bi bio okružen ljudima. Otišla sam, ali on nije bio sam.”
"Bio je s drugom ženom?”
"Ne. Bio je s muškarcem.”
"On je gej?”
"Ne, čovjeka s kojim je sjedio u dnevnom boravku nisam poznavala. Imala sam ključ pa
sam ušla, a kad sam došla u sobu, vidjela sam da je situacija vrlo napeta. Znate kako to
katkad osjećate u zraku, primjerice kad uđete u sobu poslije svađe?”
"Da."
"Paul me nije očekivao, a nije ni taj čovjek.”
"Čekaj malo. Nije li Paul, eh, senator, dobio tvoju glasovnu poruku?”
"Vjerojatno nije provjeravao glasovnu poštu. A katkad te poruke i zakasne, znate? Nije
vam se to nikad dogodilo?”
"Je.” Rose je kimnula.
"Paul je žurno ispratio muškarca, a onda smo se žestoko posvađali.”
"Oko čega?”
"Paul se zabrinuo da sam čula o čemu su razgovarali, ali ja sam čula samo jednu stvar i
nije mi imala nikakva smisla. Poludio je jer sam ga vidjela s tim čovjekom.”
"Tko je to bio?”
"Nisam imala pojma. Ali poslije sam mu vidjela sliku u novinama, na golfskom turniru
slavnih.”
Rose je zinula od čuda. "Joe Modjeska.”
Kristen je trepnula. "Da. Znate ga?”
"Ne. On radi za Campanile, glavnog izvođača radova u školi.” Rose se promeškoljila za
upravljačem. "Kad si ih vidjela zajedno?”
"U srijedu prije eksplozije.”
"A eksplozija se dogodila u petak.” Rose je zbrojila dva i dva. "Modjeska je stavio
poliuretan u nastavnički salon koji te je trebao ubiti.”
"Kako znate sve to?” Kristen je začuđeno pitala.
"Nije važno. Što si čula kad su razgovarali, a nije ti imalo smisla?”
"Nešto o kikirikiju i stranim zemljama.”
"Što su točno govorili?” upitala je Rose, a sva su joj se osjetila pobudila.
"Govorili su nešto o kikirikiju i Jamajci, Južnoj Americi, Čileu i drugim stranim
državama. No pošizio je kad sam ga pitala o čemu pričaju.” Kristen je uznemireno podignula
ruke. "Baš zato je sve to tako ludo. Nisam imala pojma što govore.” "Ah ja znam. Modjeska je
ubio Billa Gigota.”
"Amandina oca?” Kristenine su se oči raširile. "Ali mislila sam da je umro prije mnogo
godina.”
"Da, umro je davno. Radio je u Homesteadu i stradao je u nesreći s viljuškarom, ali ja
mislim da je bila riječ o ubojstvu. Joe Modjeska je u to doba bio tvornički upravitelj za sigurnost.
Jedino još ne znam zašto ga je ubio. Ne znam koji mu je bio motiv.” Rose je kroz vjetrobran
pogledala u tamu. Prisjetila se plaže kad je također pokušala naći odgovore u tami pa je pustila
misli da ponovno odlutaju. Iznenada joj je sinulo. "O, moj Bože. Mislim da znam.” "Što?"
"Danas sam saznala da je Bili Gigot u to doba iz glavnog pogona premješten u pogon za
kikiriki, ali je posao s kikirikijem bio u krizi. Htjeli su strojeve prenamijeniti za
čokoladne proizvode, no to je potrajalo jer su ih upotrebljavali za kikiriki, a...” "Neki su alergični
na kikiriki, poput Jasona.”
Rose je trepnula. "Kojeg Jasona?”
"Jasona Gigota. Amandina starijeg brata. On je jako alergičan na kikiriki, a Eileen mi je
ispričala nevjerojatnu priču o tome kako su to ustanovili.”
"Kako?”
"Nisu znali da je alergičan, ah tata mu je radio u Homesteadu gdje su ga prebacili na
proizvodnju krekera s maslacem od kikirikija ih tako nešto. Uglavnom, jedne se noći vratio kući,
podignuo Jasona i dječak je pao u anafilaktički šok.”
Rose je slušala ne dišući. Bio je to posljednji djelić slagalice i doslovce je osjetila kako
pada na svoje mjesto.
"Jasonu je nateklo grlo, nije mogao disati i odmah su ga odvezli u bolnicu. Gotovo je
umro, a oni nisu ni znali da je alergičan na kikiriki. Bilo mu je oko šest godina, a Amanda je u to
doba bila još beba.”
Rose se prisjetila svega što joj je ispričala Juanita i složila scenarij. "Kad neka proizvodna
linija u Homesteadu ne radi, to tvrtku košta stotinu tisuća dolara na dan. U to doba strojevi
za obradu kikirikija nisu radili gotovo šest mjeseci što je značilo gubitak od nekoliko
milijuna dolara, a Homestead je imao mnogo narudžbi za krekere punjene čokoladom.
Vjerojatno su strojeve za kikiriki noću upotrebljavali za proizvode s čokoladom.”
"Prestrašno!” Kristen je u nevjerici odmahnula glavom. "Djeca su mogla umrijeti. Zar bi
doista učinili tako što?”
"Za toliko novaca, svakako.” Rose je razmislila i sve se poklapalo. "Strojevi za kikiriki su
potajno radili i proizvodili čokoladne krekere i perece punjene čokoladom. Nitko nije
trebao znati, osim nekolicine radnika u noćnoj smjeni i upravitelja za sigurnost.”
"Modjeske?”
"Zvali su ga gospodin Kikiriki jer je stalno bio u pogonu, a sad znamo i zašto. Noćna je
smjena znala, ali to je bilo samo nekoliko ljudi, a oni su očito znali čuvati tajnu. Vjerojatno su ih i
potplatili.” Rose si je mogla predočiti kako se sve odvijalo jer je vidjela pogon i zgradu za
kikiriki. "Kladim se da je Bili Gigot bio jedan od njih dok mu sin nije gotovo umro, a onda je sve
htio prekinuti.”
"A što je s Eileen? Mislite da ona nije znala?”
"Sumnjam. Znala je da je premješten u pogon za kikiriki, ali ne i da na tim strojevima
proizvode grickalice s čokoladom. Bili joj sigurno nije rekao jer je rizik bio prevelik.” Rose
je pomislila na još nešto što je rekla Juanita. "Homestead je mnogo narudžbi za
čokoladne proizvode dobivao iz Južne Amerike i s Kariba, pa mislim da su samo ispunjavali
izvozne narudžbe. Možda su upravo o tome pričali kad si ih prekinula u razgovoru.”
"Shvaćam.” Kristen je namršteno kimnula. "Razgovarali su o zemljama u koje su slab
kontaminirane proizvode.”
"Točno.” Rose je bez daha razmišljala o podmuklosti njihova plana. "To je nemoralno, ali
briljantno. Ako su kontaminirane proizvode samo izvozili, rizik je bio mnogo manji. Djeca koja
bi umrla bila bi iz dijelova svijeta gdje nemaju novca za podizanje tužbe protiv Homesteada, a
nemaju ni državnu službu koja bi pazila na sastav i kakvoću proizvoda. Modjesku nije bilo briga
što ubijaju djecu, sve dok to nisu bila američka djeca.”
"Ali Billa Gigota je bilo briga.”
"Bili više nije htio da se upotrebljavaju strojevi za kikiriki, pa su ga zato ubili.”
Obje su neko vrijeme šutile. Rose je osjećala kao da su to bile dužne Billu. Minuta šutnje
za brižnog oca.
"Nešto ipak ne razumijem.” Kristen je nagnula glavu. "Zašto su se Paul i Modjeska onda
svađali? Prošlo je nekoliko godina od Gigotova ubojstva.”
Rose je pomislila na Modjeskinu veličanstvenu kuću. "Kladim se da ga je Modjeska
ucjenjivao zbog Gigotova ubojstva.”
"Ali Modjeska nije mogao nikome reći jer je također bio upleten.”
"Senator bi izgubio mnogo više od Modjeske, a i koštalo bi ga znatno više. Kladim se da
ga je Modjeska ucjenjivao još od ubojstva. Sve je to vrijeme zarađivao previše novca.” Rose se
sjetila Julie. "Govorio je ljudima da je to ženin novac, ali sigurna sam da je to laž. Jedino što ne
razumijem je kako se senator Martin upleo u sve to.”
"Tada je radio u Homesteadu.”
"Točno, bio je u Homesteadu, to sam zaboravila!” Rose se prisjetila govora senatora
Martina na skupu. "Spomenuo je da je radio u Homesteadu. Kad je točno bio tamo? Što
je radio?”
"Bio je generalni direktor do prije oko sedam godina kad je izabran za senatora.”
"Bili Gigot je ubijen prije sedam godina.”
Kristen je zinula. "Mislite li da je Paul... ”
"Ako je bio generalni direktor, kladim se da je plan bio njegova ideja.”
"Ne!” Kristen je rukom pokrila usta. "Bože, mučno mi je od svega. Zlo mi je.”
"Bože moj”, tiho je odvratila Rose. Istina ju je pogodila poput udarca. "Ubijao je ljude
kako bi osigurao profit tvrtke i svoju karijeru. Naš senator je ubojica.”
"Doista tako mislite?”
"Da.” Rose je razmišljala naglas. "Kad Bili Gigot više nije htio surađivati, Modjeska ga je
ubio, a senator Martin sve je prikrio. Na papiru je to bila samo obična tvornička nesreća, a
senator je povukao veze da zaštiti sebe i Homestead. U obilasku tvornice saznala sam da tvrtka
posjeduje većinu zemljišta u ovom okrugu, što znači da plaća velike poreze. Usto bi bilo
zanimljivo znati i koliko je pridonijela Martinovoj kampanji. Sigurno se i to povećalo poslije
Gigotova ubojstva.” Rose se sjetila još nečega. "Modjeska je iz Homesteada prešao u državnu
službu u Marylandu. Kladim se da mu je posao pronašao budući senator.”
"Prava noćna mora.” Kristen je obrisala suzu. "Što ćemo učiniti?”
"Otići ćemo u državnu policiju i sve im ispričati. Sad imamo i dokaz. Tebe i tvoju priču.”
"Ne, ne možete na policiju. On ima veze u policiji.”
"Onda FBI.”
Kristen se ugrizla za usnu. "Ali oni me pokušavaju ubiti. Možda bih trebala otići iz
zemlje...”
"Promisli malo, draga.” Rose joj je stavila ruku na rame. "Ne možeš stalno bježati. To na
duge staze nikad ne uspijeva. Modjeska je opasan. Mislim da je ubio i Kurta Rehgarda i
Hanka Powella, stolare koji su se počeli raspitivati o požaru.” Kristen je ušutjela, a oči su joj
se raširile od straha.
"To je sve skupa šest ljudi koje su dosad ubili kako bi zaštitili svoju tajnu. Nemilosrdni
su, ali ti više nisi sama. Sad moraš razmišljati i o djetetu.”
"Znam.” Oči su joj se napunile suzama. "Kakav je on čovjek? Ubio bi i svoje dijete.”
"FBI te može zaštititi, a sama ne možeš.” Rose je uzela mobitel s konzole i utipkala 411
za informacije. "Zovem ih.”
"Mislite li da još rade?”
"Morali bi. To je FBI, zar ne? A ne slastičama.” Rose je pričekala da se javi automat pa je
pitala za broj. "Trebam broj FBI-ja u Philadelphiji, Pennsylvania. Moram prijaviti zločin.”
Iznenada je zazvonio mobitel u Kristeninu džepu, a ona se nagnula i izvadila ga dok je
Rose čekala da je povezu s FBI-jem.
Kristen je podignula mobitel, provjerila ekran i rekla, "Eileen je. Da se javim?”
"Zove te Eileen Gigot?” iznenađeno je pitala Rose. "Zašto?” U mobitelu joj se začuo klik,
ali još nije počelo zvoniti.
"Ne znam, ali već me zvala dok sam vozila ovamo. Ostavila mi je i glasovnu poruku da je
što prije nazovem.” Telefon u Kristeninoj ruci nije prestajao zvoniti.
O, ne. "Možda je nešto s Amandom. Brzo, javi se!”
"Da, halo?” Kristen je izgovorila u mobitel.
"Što, halo?” rekla je Rose u svoj mobitel. Otvorila je vrata i iskoračila iz automobila
moleći se u sebi.
Bože, samo neka pozivi.
70

Rose je stajala na rubu kukuruzišta i razgovarala mobitelom, pokušavajući razumjeti

saveznu birokraciju i promatrajući noćne leptire privučene reflektorima njezina automobila. Bilo
je u tome neke analogije, ali nije znala točno o čemu je riječ, a i riješila je već dovoljno misterija
za jednu noć.
"Gospodine, dajte da razjasnimo”, rekla je. "Vi radite u FBI-ju, zar ne?”
"Da, ja sam agent za žalbe.”
"Ali ne mogu vam priopćiti žalbu?”
"Ne poslije 16:45 ili vikendom.”
"Dakle, vi ste agent za žalbe kojemu se ne mogu požaliti?” "U 20:36, ne.”
Rose mu je rekla da ima informacije o ubojstvu jer bi zvučalo ludo da je spomenula šest
ubojstava. Zbog istog je razloga iz svega izostavila ulogu senatora Martina. "Ali službenik na
telefonskoj centrali FBI-ja spojio me s vama.”
"Znam, ali telefonske pritužbe ne primamo poslije uredovnog vremena.”
"Pa zašto su me onda s centrale prebacili vama?”
"Da bih vam to rekao.”
Rose je bila zapanjena. "Preuzeli ste poziv da biste mi rekli da vam se ne mogu požaliti?”
Agent za žalbe je oklijevao. "FBI-ju je važno da svatko može razgovarati s ljudskom osobom a
ne s telefonskom sekretaricom, kao što ja sad razgovaram s vama.”
"Nisam baš sigurna da se osjećam bolje jer razgovaram s čovjekom i kažem mu da imam
informacije o ubojstvu, a on mi kaže da me u ovom trenutku ne može saslušati. To mi se čini kao
da razgovaram sa strojem.” Rose je pogledala prema automobilu u kojem je Kristen spuštene
glave još uvijek pričala s Eileen. "Gospodine, žao mi je. U pitanju je život moje prijateljice i ne
znam što da učinim.”
"Ako vam je prijateljica u opasnosti, neka nazove 911 ili mjesnu policiju.”
"Ali ne može. Boji se da bi i oni mogli biti upleteni, možda je urota.” Rose je čula svoje
riječi, pa se i njoj učinilo da zvuči kao luđakinja.
"Onda vam savjetujem da vi i vaša prijateljica dođete u naš ured i podnesete žalbu ili ću
vas ja nazvati sutra, pa ćemo sve obaviti telefonom.”
"U redu, hvala vam.” Rose je prekinula vezu baš kad je Kristen izišla iz automobila i
krenula prema njoj, a glatki su joj obrazi bili umrljani novim suzama. U ispruženoj je ruci držala
uključeni mobitel. Rose su zaklecala koljena i pred očima joj je bljesnulo sjećanje na eksploziju u
školskoj kantini. Vatrena plima. Amandino vrištanje. Krv u njezinoj plavoj kosi. Izgubljena
sandala.
Kristen joj je pružila mobitel. "Eileen želi razgovarati s vama.”
Rose je gledala u mobitel, ali ga nije mogla uzeti. Nije htjela znati. Nije to mogla čuti, ne
sad. I ne od ožalošćene majke.
"Uzmite ga”, tiho joj je rekla Kristen. "Molim vas.”
Rose je odbila odmahivanjem glavom. Čuli su se samo cvrčci i moljci koji su udarali o
reflektore automobila.
"Ne, nije to”, rekla je Kristen kao da čita izraz Roseina lica. "Amanda je živa, još je u
intenzivnoj skrbi, ali ja sam zabrljala, žao mi je. Rekla sam Eileen da je Bili ubijen i sad je izvan
sebe. Molim vas, uzmite telefon. Smirite je.”
 "Molim?” Rose je bila kao omamljena. "Rekla si joj? Zašto si to učinila?”
"Jednostavno je izišlo iz mene.” Kristen je prekrila mobitel dlanom. "Nazvala me da mi
kaže kako je u bolnicu došao čovjek koji me tražio. Predstavio se kao moj otac. To je netko koga
je poslao Modjeska, a možda i sam Modjeska. Rekla sam joj, ‘Pripazite se, on je ubojica, a ona je
odgovorila, ‘O čemu to govorite’, pa sam joj sve ispričala.”
Rose se prekorila. Trebala je upozoriti Kristen da ne govori previše.
"Rose, razgovarajte s njom. Objasnite joj. Ima pravo znati, zar ne?”
"Naravno da ima pravo znati, ali ne sad. I ne ovako. Zaboga, sad je uz bolničku postelju
svoje kćeri.”
"Molim vas, razgovarajte s njom. Rekla sam joj da zovemo FBI, ali ona ide u tvornicu
suočiti se s njima.”
"U Homestead? Kad?”
"Sad. Večeras. Kaže da je Žetveni simpozij i da će svi šefovi biti tamo. Pitat će ih što se
zapravo dogodilo Billu i što je bilo sa strojevima za obradu kikirikija i...”
"Ne, ne smije to učiniti.” Rose je zgrabila mobitel. "Eileen, ne idite u Homestead! To je
opasno za vas...”
Linija se prekinula.
"Ne!” Rose je pronašla popis poziva i ponovno nazvala Eileen. Telefon je zvonio i
zvonio, a zatim se prebacio na govornu poštu, pa je ostavila poruku. "Eileen, molim vas,
stanite! Ne idite u tvornicu. Ubit će.
"Kraj poruke”, prekinuo ju je mehanički glas.
71

Rose je uhvatila Kristen za ramena i pogledala je u oči. "Slušaj me. Moraš otići u FBI.
Odmah sad i to sama. Ne smijemo gubiti vrijeme.”
"Bez vas?” Oči su joj se panično raširile.
"Da, ja moram zaustaviti Eileen. Ako pomisle da zna što se dogodilo Billu, ubit će je prije
nego što dospije otvoriti usta.”
"Ah što je s vama? Pokušat će ubiti i vas...”
"Ne, ne poznaju me, a čak i da me poznaju, izgledam drukčije nego inače. I ti si me jedva
prepoznala, zar ne? Idemo sad, moramo požuriti.” Rose je odlučnim koracima krenula prema
automobilu, a Kristen ju je pratila u stopu i vukla je za lakat.
"Ali jako se bojim.”
"Znam, dušo.” Rose je otvorila vrata automobila. "Ali nema drugog načina. Ne možeš sa
mnom u Reesburgh, to bi bilo poput ulaska u lavlji brlog.”
"Ne mogu ostati ovdje?”
"U kukuruzištu?” Rose joj je dodirnula ruku. "Što prije dođeš u FBI, sigurnija si. Postoji li
netko kome vjeruješ i tko bi mogao poći s tobom?”
"Moj dečko, pretpostavljam. Erik. On je najbolji momak na svijetu, a ja sam ga ostavila
zbog senatora. Htio je da se oženimo. Sve bi učinio za mene.”
"Odmah ga nazovi. Neka dođe po tebe. Njegovim se automobilom odvezite u FBI u
Philadelphiju. Nigdje se ne zaustavljajte.” Rose je sjela za upravljač, okrenula ključ za paljenje i
pogledala kroz otvoreni prozor. "Ponovno nazovi Eileen. Ako se ne javi, ne odustaj. Reci joj da
ne ide u Homestead.”
"Dobro.”
"Bit će sve u redu. Možeš ti to. Alohomora."
Kristen se drhtavo nasmijala. "To je čarolija za otključavanje.”
"Nije važno. Čuvaj se.”
Kristen se uspravila. "Dobro. I vi se čuvajte.”
Rose je pritisnula papučicu gasa, izišla na cestu i krenula. Jurila je seoskom cestom prema
brzoj cesti za Reesburgh i pozorno gledala oko sebe da joj ne promaknu policajci.
Pretekla je jedan automobil, zatim i drugi, jureći cestom u prohladnoj, mračnoj noći, a
duga svjetla njezina automobila osvjetljavala su zlatnu crtu po sredini ceste.
Srce joj je lupalo, a zubi škrgutali. Nadala se da će do tvornice stići na vrijeme. Krenula je
s veće udaljenosti od Eileen, a Eileen je imala i četrdeset minuta prednosti, osim ako je netko iz
obitelji u bolnici ipak nije uspio odgovoriti od odlaska ili ju je usporio.
Rose je znala da nije toliko sigurna koliko je uvjeravala Kristen. Danas je gadno
pogriješila u tvornici. Supervizor će se pitati zašto je nova zaposlenica otišla pa će
vjerojatno nazvati Trish kako bi provjerio što se dogodilo s njezinom navodnom sestričnom. A
kad mu Trish kaže da nema pojma o čemu govori, obavijestit će zaštitare koji će sigurno biti
na oprezu, posebice večeras kad se u tvrtki odvija važan simpozij.
Lijevom je rukom Rose čvrsto držala upravljač, a desnom pipala po suvozačevu sjedalu
tražeći mobitel. Našla ga je, pritisnula L, a telefon je zvonio i zvonio te se zatim prebacio na
Leovu glasovnu poštu. Nije ga htjela prestrašiti, ali ipak nije uspjela zvučati opušteno. "Dušo,
nazovi me! Na putu sam u tvornicu Homestead. Molim te, požuri...”
BIIIP. Mobitel se iznenada isključio. Baterija se ispraznila.
"Kvragu!” Rose je bacila mobitel na sjedalo i pritisnula papučicu gasa.
72

Rose je jurila brzom cestom i do izlaza za Reesburgh stigla u rekordnom vremenu, ali je
ipak predosjećala da neće biti dovoljno dobro. Pogledala je sat na instrumentnoj ploči čije su
crvene brojke pokazivale 21:17.
Nije uspjela. Barem je petnaest minuta kasnila za Eileen. Ta joj je misao na oči ponovno
natjerala suze. Nije smjela dopustiti da još netko umre. Ne dok je ona još živa.
Treptanjem je otjerala suze i držala stopalo čvrsto na gasu, jureći brzim trakom.
Bljeskanjem je upozorila bijeli VW prednjom da se skloni, ali svi su automobili kočili, a stražnja
su im crvena svjetla oblikovala luk u zavoju ceste. Dodala je malo gasa, nadajući da će se zastoj
raščistiti ili da će vozeći desnim trakom moći preteći VW.
Projurila je zavojem, ali je bijeli VW vozio sve sporije, ispod dopuštene brzine. Državna
je policija zaustavila nekoga na desnoj bankini, policijsko je vozilo bilo iza plavog kombija, a
svjetla su mu bljeskala crveno, bijelo i plavo. Automobili su kraj njih usporavali,
vozeći prikladno situaciji ili kako bi bolje promotrili što se dogodilo. VW je usporio gotovo na
brzinu hoda.
"Ma, hajde!” Rose je dlanom udarila upravljač. Pogledala je preko ramena i zatim
ponovno usmjerila pogled nadesno. Vozačica zaustavljenog kombija izgledala je kao Eileen.
Rose se prebacila u desni trak kako bi bolje vidjela zaustavljeni automobil. Za volanom je
sjedila žena kratke plave kose. Doista je to bila Eileen, a vozila se u istom automobilu u kojem se
one strašne noći dovezla u bolnicu.
I jeste li sad sretni?
Rose je prošla kraj Eileen i policijskog vozila, a misli su joj se rojile glavom. A što ako
policajac nije zaustavio Eileen zbog prebrze vožnje? Što ako su saznali da Eileen ide na Žetveni
simpozij? Hoće li obavijestiti nekoga u tvornici? Zaštitarsku službu? A možda i Mojoa?
Želudac joj je ključao dok je promet opet ubrzavao. Više nije slijedila Eileen, sad je bila
ispred nje, što ju je stavilo u bolji položaj. Skrenula je na izlaz s brze ceste i sišla niz rampu, a
zatim pošla nalijevo na Allen Road, gledajući u retrovizor kako joj ne bi promaknuo Eileenin
plavi kombi.
Ubrzala je. Morala je do Homesteada stići prije Eileen, a sad je imala priliku da uspije. Na
cesti nije bilo vozila, Reesburgh je bio prazan i mračan jer grad je već pošao na
spavanje. Projurila je pokraj drogerije, niza trgovina, a naposljetku i osnovne škole u kojoj je sve
i počelo.
A sad će, naposljetku, i završiti.
Noćas.
73

DOBRODOŠLI U GRICKALICE HOMESTEAD, pisalo je na natpisu, a Rose je na to

sad gledala posve drugim očima. Tvorničko je područje bilo tiho bez gužve školskih grupa
i posjetitelja, ali ulične su svjetiljke i prozori uredskih prostorija svijetlili kao božična
drvca, poput plastičnoga grada na modelu željeznice. Sjajna, lažna i beživotna.
Polako je vozila pristupnom cestom, prolazeći kraj putokaza "POSJETITELJI”,
"AUTOBUSI” i "GLAVNI POGON”. Na glavnome pogonu nije bilo prozora koji bi pokazivali
je li unutrašnjost rasvijetljena, ali čula je tiho brujanje proizvodnih strojeva. Oblaci pare
izvijali su se iz dimnjaka, šumeći u dodiru s hladnim noćnim zrakom. Parking za osoblje bio je
samo djelomice popunjen, a Rose se prisjetila da u noćnoj smjeni radi samo trećina zaposlenika
u odnosu na njihov broj danju.
Stalno je pazila hoće li vidjeti Eileenin kombi, ali nije ga bilo na vidiku. Na putu ovamo
nije ga zamijetila u retrovizoru, ali očito nije vozila dovoljno sporo da je Eileen dostigne. Smislila
je novi plan.
Kod putokaza za Konferencijski centar skrenula je lijevo, na dugu cestu koja je vijugala
među drvećem i vodila do velikoga, gotovo posve ispunjenog parkirališta. Osvjetljavao ga je niz
visokih svjetiljki koji je bacao hladno svjetlo na nepokretna vozila. Parkirala je straga, blizu ulaza
u parking i što dalje od svih svjetiljki, ugasila motor i preletjela pogledom oko sebe.
Na parkiralištu je bilo tiho jer su svi već bili na gala proslavi u Konferencijskom centru.
Zgrada je imala prozore od poda do stropa, a u njoj su stotine svečano odjevenih parova plesale
na parketu ili jele oko okruglih banketnih stolova osvijetljenih svijećama. Svirao je veliki
orkestar, a duboki basovi lošeg rocka iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća širili su se od
zgrade, a zatim su puhači prešli na svojevrsni fanfarni pozdrav. Muškarci u smokinzima popeli su
se na ukrašeni podij, vjerojatno generalni direktor tvornice i drugi visoki službenici. Posljednji
muškarac koji se u smokingu stubama popeo na podij, usput mašući rukama, bio je senator
Martin, a gomila je zapljeskala dovoljno glasno da se to dobro čulo i na parkiralištu.
Rose je provjerila ulaz u zgradu, sa strane nasuprot uredskoj zgradi. Vani su se oko vrata
okupili pušači koje se moglo prepoznati po užarenim vrhovima cigareta, a dva su zaštitara
razgovarala, vidljivi samo zato što su bili u bijelim košuljama i kapama. Sa strane je bio parkiran
bijeli automobil s natpisom ZAŠTITARSKA SLUŽBA, a Rose je pretpostavila da senator Martin
unutra ima vlastito osoblje za osiguranje.
Rose je otvorila svoja vrata, izišla iz automobila, odšuljala se preko pristupne ceste na
drugu stranu i zatim šćućurila u grmlju. Tlo je bilo hladno, a grmlje trnovito, ali ostala je ondje
pognuta i čekala. No nije čekala dugo.
Eileenin plavi kombi polako je dolazio pristupnom cestom prema Konferencijskom centru
i približavao se parkiralištu.
Rose je i dalje čučala iza grmlja.
Eileen je ušla na parkiralište i parkirala na slobodno mjesto daleko od zgrade, blizu
Roseina automobila. Prozor s vozačeve strane nije bio otvoren, ali Rose ju je prepoznala
po svijetloj kosi.
Eileen je okrenula kombi od zgrade, baš kako je Rose pretpostavila da će učiniti.
Bilo je vrijeme za pokret.
Rose je brojila.
Jedan, dva, tri.
74

"Eileen, brzo, pustite me unutra!” Rose je prošaptala i pokušala otvoriti vrata automobila,
ali bila su zaključana. Pokazala joj je lice i stavila dlanove na prozor. "Ja sam, Rose!”
Eileen se šokirano okrenula, a oči su joj bile raširene od straha. Odmaknula se od prozora
i povukla na suvozačko sjedalo. "Pustite me unutra! U redu je, to sam ja, Rose.”
Eileenino se lice opustilo, a zatim se nagnula prema vratima i otključala ih. "Što radite
ovdje? I otkad imate crvenu kosu?” "Tiho, čut će nas.” Rose je uskočila na vozačevo sjedalo i
zatvorila vrata. "Dotrčat će. Želite li to? Budite tihi.”
"Što želite? Što si umišljate?”
"Eileen, moramo otići odavde i poći u FBI...”
"Jeste li ludi?” Eileenino je lice izgledalo poput prestravljene maske osvijetljene
svjetiljkama na parkiralištu. "Zar niste već dovoljno učinili mojoj obitelji? Sad me i progonite?”
"Eileen, sigurno je bilo strašno kad ste čuli za Billa, ali.
"Ne govorite njegovo ime kao da ga poznajete. Niste ga poznavali. Ne poznajete ni mene.
Pustite me na miru.”
"Na vašoj sam strani.”
"Ne, niste. Ostavili ste Amandu u vatri.”
"Nisam, ali ovo nije ni vrijeme ni mjesto za razgovor o tome. Možete me mrziti koliko
god hoćete, ali otiđimo odmah odavde i optužimo te ljude. Jedan od njih je senator Martin!” "Ovo
nije vaša stvar nego moja. Zašto se uopće miješate?” "Pokušavala sam otkriti uzrok požara i to
me dovelo do Homesteada, to je sve. Žao mi je što mislite da se miješam u nešto što ne bih
trebala, ali to nije način...”
"Ne govorite mi što da radim”, prekinula ju je Eileen s bijesom u očima. "Govorimo o
mojem mužu. Vi još imate svoga!”
"Eileen, slušajte. Možda nas upravo promatraju. Vidjela sam da su vas policajci zaustavili
na cesti, što ako su to učinili da vas spriječe u naumu?”
"Kako znate da su me zaustavili? Uhodite me?”
"Ubit će vas, Eileen. Ne žele završiti u zatvoru, a to će im se dogoditi ako istina iziđe na
vidjelo.” Rose je rukom pokazala na zgradu konferencijskog centra. "Pogledajte ulaz. Tamo su
zaštitari. Što ćete učiniti? Neće vas pustiti unutra...”
"Znam te dečke. Dolazili su nam na vrtne zabave. Ne mogu mi ništa, ne pred cijelom
tvrtkom.” Eileen se okrenula, povukla ručicu vrata i zakoračila iz kombija, ali ju je Rose zgrabila
za ruku.
"Molim vas, ne idite...”
"Pustite me!”
Posljednje što je Rose vidjela bila je manikirana šaka.
Koja ju je udarila ravno u lice.
75

Rose se osvijestila sva omamljena. Otvorila je oči. Bila je izvaljena na vozačkom sjedalu
kombija. Lijevi ju je obraz užasno bolio. Bila je sama. Jedna ju je misao vratila u stvarnost.
Eileen.
Uspravila se na sjedalu i opazila gužvu na ulazu u konferencijsku zgradu. Dva
Homesteadova zaštitara pokušavala su Eileen ugurati u zaštitarski automobil. Jedan joj je dlanom
prekrio usta, drugi joj je hvatao razmahane ruke, ali su je naposljetku uspjeli svladati, ubaciti na
stražnje sjedalo i zalupiti vrata.
Bože moj.
Rose je pogledala nadesno. U konferencijskoj zgradi zabava se nastavljala kao da se ništa
ne događa. Posve nesvjesni zbivanja izvan zgrade, gosti su sjedili oko banketnih stolova i gledali
podij na kojem je pred rukovoditeljima Homesteada govorio senator Martin.
Rose je zapanjeno gledala kako je jedan od zaštitara uskočio iza upravljača, a drugi je
požurio do ulaza zgrade. Iz ispušne cijevi izvio se oblačić dima kad je automobil krenuo ulijevo,
zatim se okrenuo i pošao prema pristupnoj cesti.
Dok je prolazio kraj nje Rose se sagnula, a srce joj je kucalo kao ludo. Znala je dane smije
izići iz kombija i povikati jer će je odvesti kao i Eileen. Nije imala mobitel pa nije mogla nazvati
nikoga. Jedina joj je prednost bila to što zaštitari nisu znali da je ovdje, iako će poslije sigurno
potražiti Eileenin kombi. Ako ubiju Eileen, sigurno neće njezin kombi ostaviti ovdje na parkingu.
Neće ostaviti nikakav dokaz. Kao ni prije.
Rose je zamijetila da u bravi za paljenje još vise ključevi. Bila je spremna slijediti
zaštitarski automobil napusti li tvorničko područje, ali pošao je pristupnom cestom,
skrenuo prema glavnom pogonu i nestao u njemu. Kao da je zgrada progutala cijeli automobil s
Eileen u njemu.
Rose je odškrinula vrata, izvukla se iz kombija, ostavila otvorena vrata i čučeći krenula
prema braniku vozila. Došla je do kraja kombija i provjerila što se zbiva na ulazu
u konferencijsku zgradu. Jedan je zaštitar i dalje bio vani, kao i neki pušač koji je upravo pripalio
cigaretu. Nijedan nije gledao prema njoj.
Duboko je udahnula i u niskom trku prešla prazan prostor do sljedeće skupine parkiranih
automobila. Tu je pričekala da dođe do daha. Glavni je pogon bio na brdu, a iza njega, s lijeve
strane, na mjestu gdje je ušao zaštitarski automobil, bila je skladišna rampa, popločano područje
na kojem su bili parkirani brojni tegljači s prikolicama. Jedna od skladišnih vrata zgrade bila su
otvorena i jarko sjajila u mraku, ali oko njih nije bilo nikoga.
Pojurila je prema sljedećoj skupini automobila i sakrila se iza njih, ponovno hvatajući
dah. Srce joj je od napora i straha tuklo sve jače. Bila je obična mama, a ne junak iz akcijskog
filma. No iznenada je nešto shvatila:
Svaka je mama akcijski heroj.
Potrčala je do sljedeće skupine automobila, zatim do sljedeće, a ta se nalazila između nje i
ruba parkirališta. Podignula je glavu i preko prtljažnika elegantnog Jaguara pogledala prema
ulazu u zgradu. Tamo su još stajali zaštitar i pušač. Otrčala je do sljedeće skupine automobila i
počela se penjati uzbrdo. Boljela su je koljena, a srce joj je snažno udaralo. Vidjet će je dok bude
trčala travnjakom do glavnog pogona, ah nije imala izbora.
Trči, trči, trči.
 Trčala je uzbrdo što je brže mogla, nastojeći se držati što pognutije, ali je uskoro odustala,
uspravila se i svom brzinom potrčala uzbrdo. Jedva je disala. Srce samo što joj nije iskočilo iz
prsa.
Sakrila se iza prvog tegljača koji je ugledala, a onda je potrčala između dva druga
kamiona parkirana jedan uz drugi. Jarke sigurnosne svjetiljke obrubljivale su krov pogona, ah
činilo se da oko zgrade nema nikoga. Ipak je morala paziti da je netko ne vidi. Nije čula nikakve
sirene ili neobične zvukove, a to ju je samo ohrabrilo i potaknulo.
Provirila je s prednje strane tegljača, pokušavajući smisliti sljedeći korak. Četiri su
kamiona bila parkirana uz skladišnu rampu s kabinama usmjerenim od zgrade;
osvijetljena skladišna vrata bila su sasvim desno, a ona je morala poći nalijevo.
Trčala je od jedne kabine tegljača do druge, kao što je maloprije trčala od jedne do druge
skupine automobila na parkiralištu, sve dok nije došla do kraja zgrade i priljubila se uza zid. Čula
je šum strojeva i kroz zid na leđima osjećala njihove vibracije. Nije čula nikakav drugi zvuk pa je
provirila iza ugla.
Nije bilo nikoga. Pred njom se širilo popločano područje, a svjetiljke s krova na suhom su
podu stvarale elipse svjetla. Bila je to stražnja strana pogona gdje nije bilo kamiona ni drugih
vozila. Zgrada je s te strane bila izgrađena od bijelo obojenih betonskih blokova bez prozora i
vrata. Na trećini puta bio je otvor u zidu kroz koji je mislila da je ušao zaštitarski automobil.
Kreni!
Pojurila je uza zid zgrade dok nije došla do otvora i ondje se zaustavila. Nije čula zvuk
motora automobila ni glasove pa je provirila unutra. Bijeli zaštitarski automobil bio je parkiran u
niši okruženoj plavim kontejnerima za recikliranje, galvaniziranim kantama i sklopljenim
kartonskim kutijama. Nikoga nije bilo u automobilu niti na vidiku. Prostorija je imala troja vrata,
sva obojena žuto i neoznačena. Jedna su morala voditi u zaštitarski ured kamo su vjerojatno
odveli Eileen, ali Rose nije znala koja od njih.
Za trenutak nije znala što da učini. Nije se dovoljno sjećala obilaska tvornice da bi znala
gdje se točno nalazi. Okrenula se jer je zgradi prišla sa stražnje strane. Sjećala se samo da
je zaštitarski ured bio usred zgrade, u hodniku s drugim uredima.
"Da ne povjeruješ”, iznenada je čula muški glas iza sebe.
76

Rose se uspaničeno okrenula. Netko ju je gurnuo o zid i glava joj je eksplodirala od boli.
Dlan joj je prekrio usta. Znala je tko je i prije nego što je otvorila oči.
Mojo.
"Bavite se stvarima koje nisu za vas, mama”, prezirno je rekao, stojeći tako blizu da mu je
u dahu osjetila vonj cigare.
Odagnala je užas koji je osjećala. Nije došla ovamo da bi sad odustala. Mojo je mislio da
je samo mama, ali nije znao da je ona filmska junakinja. Koljenom ga je svom snagom udarila u
prepone.
"Jao!” Zateturao je natraške, a ona je potrčala uza zid spašavajući si život.
"Upomoć! Upomoć!” Rose je skrenula oko ugla prema osvijetljenim vratima skladišne
rampe. Bilo je vrijeme za rezervni plan. Tu je moralo biti osoblja koje je radilo s viljuškarima.
"Upomoć!”
Iznenada je iz zvučnika postavljenih na krovu zgrade zaorilo snimljeno upozorenje:
"Molimo da svi Homesteadovi zaposlenici napuste zgradu kroz glavni ulaz. Molimo vas
da odmah napustite zgradu. Ovo nije vježba.”
O, ne. Rose je čula komešanje u pogonu, uznemirene glasove i žagor, ali nastavila je
trčati.
"Ubit ću te!” Mojo je vikao za njom i već joj je bio za petama. Nije mogao upotrijebiti
pištolj jer bi to alarmiralo sve u zgradi. Bio je krupan, ali ona je bila brža pa mu je uspjela
umaknuti.
"Upomoć!” vrisnula je, ali glas joj je nadjačalo snimljeno upozorenje koje se stalno
ponavljalo.
Projurila je pokraj tegljača s prikolicama, nastojeći stići do rasvijetljenih vrata. Gotovo joj
je ponestalo daha. Tjerali su je strah i adrenalin. Još samo četiri kamiona do vrata. Zatim tri, pa
dva i onda još samo jedan. Skladišna rampa bila je blizu, ali bila je visoka. Više od metra iznad
tla.
Skoči, skoči, skoči!
Skočila je na rampu, ali je o nju udarila u visini pojasa. Trbuhom joj je sijevnula bol.
Prstima je pokušala pronaći bolje uporište, a noge su joj lamatale po zraku.
"Prokleta bila!” zarežao je Mojo, ali se Rose uspjela popeti neposredno prije nego što je i
on stigao do rampe, uspravila se na noge i kroz otvorena skladišna vrata utrčala u pogon.
"Upomoć!” vrisnula je, ali svi su zaposlenici već napustili prostor. Viljuškari s upaljenim
svjetlima stajali su gdje su ih ostavili. Strojevi su i dalje brujali kao u nekoj tvornici duhova.
Protrčala je kroz skladište, pokraj napuštenih rendgenskih uređaja pred kojima su se
gomilale kutije.
Projurila je i kroz prostor za pakiranje, a glavom su joj jurcale misli. Možda će joj netko
pomoći uspije li doći do glavnog ulaza. Nije smjela umrijeti ovdje. Ni Eileen.
"Kučko!” vikao je Mojo za njom, gotovo bez daha, ah nije odustajao od potjere. Rose je
prošla kroz dvoja okretna vrata, a noge su joj radile kao pomahnitale. Trčala je dugim hodnikom,
prošla kroz još jedna vrata i našla se u prostoru s redovima golemih strojeva od nehrđajućeg
čelika s natpisom PPM TECHNOLOGIES iz kojih je izlazilo mnoštvo crvenih kabela.
Okrenula se tražeći izlaz odavde. Linija zujećih noževa rezala je krumpire. Kroz niz
sortirki ulazili su u lijevak, a pokretne vrpce odnosile su ih do pokrivenih posuda s uljem
za pečenje. Ulje je vrilo, a zrak oko njega bio je gotovo užaren. Rose je dahtala, a srce joj
je luđački lupalo.
Tamo! Kreni!
Jurnula je prema metalnim stubama s gumiranim rubovima, nadajući se da će se po njima
popeti brže od zdepastog Mojoa. Ako bude dovoljna brza, zadržat će prednost. Na stube je
skočila neposredno pred njim. Na vrhu je bilo klimav metalni mostić. Zatrčala se preko njega, a
on se zanjihao.
"Gotova si!” povikao je Mojo jureći za njom. Mostić je poskočio pod dodatnom težinom
njegova tijela.
Pred njom je bio sljedeći niz stuba i ona se sjurila niz njih, gotovo pala, a zatim je pojurila
po popločanom podu. Pogledala je preko ramena.
Mojo samo što je nije sustigao, ah i on je gotovo pao, pa je ponovno bila malo naprijed i
počela se penjati uz još jedne stube prema visokom mostiću kako bi ga što više izmorila.
"Prokleta bila!” povikao je, ah je ona gotovo bez daha pretrčala mostić, hvatajući se za
metalnu ogradu da ne padne.
Mojo je i dalje trčao za njom ne smanjujući razmak. Protrčala je preko prostorije za
pakiranje u kojoj je zrak bio hladniji i zatim nastavila do sljedećeg prostora za
proizvodnju prženog čipsa. U pećnicama od nehrđajućeg čelika s crvenim kabelima na otvorenim
se pladnjevima u ulju pržio čips.
Rose se sjurila niz sljedeće stube. Tri metra pred njom prostorija je završavala. Shvatila je
da je pogriješila. Užasnuto se okrenula na petama. Nije imala kamo.
Upala je u klopku.
77

Mojo je sa stuba skočio na pod, zgrabio dugu metalnu kuku sa zida i zamahnuo prema
njezinu licu.
Rose je instinktivno podignula ruke i skočila unatrag. Kriknula je od boli kad joj je kuka
zarežala podlakticu. U silaznoj je putanji kuka zahvatila jedan od crvenih kabela na stroju i
prerezala ga. U njemu je bio splet električnih vodova pod naponom koji su se počeli uvijati iz
stroja, izbacujući iskre u zrak poput kakvih električnih zmija.
"Mrtva si!” nacerio se Mojo. Žice pod naponom izvijale su se i pucketajući iskrile.
Krenuo je prema njoj, a oči su mu svjetlucale od gnjeva i odlučnosti.
Prestravljena, Rose je otrčala do stražnjeg zida. Više nije imala kamo. Bila je predaleko
od metalnih stuba, a jedina su vrata bila dijagonalno na drugoj strani prostorije.
Mojo joj je prepriječio put, mašući kukom na dugoj dršci kako bi joj onemogućio
odstupnicu. Mokasinka mu je proklizala na podnim pločicama pa je kukom po peći
od nehrđajućeg čelika udario tako jako da se zarila u bočnu stranu stroja.
Rose je pobjegla u dalji kut. Iznad nje je žica pod naponom vijugala zrakom i jako iskrila.
Mojo je iščupao kuku iz stroja. Iz rupe je na popločani pod pokuljalo kipuće ulje.
Zaobišao ga je i kuku podignuo visoko iznad glave. Htio je udariti Rose, pa je još jače
zamahnuo unatraške, ali je kuka u tom trenutku dotaknula prerezanu žicu pod naponom.
Kad mu je tijelom prošla struja, Mojo se zgrčio. Oči su mu iskočile, a usta se razjapila. Iz
grla mu se začuo neljudski krik. Na koži lica iskočili su mu mjehuri. Zrak je ispunio odvratan
vonj. Spržen električnom strujom, Mojo se srušio na tlo. Kuka mu je ispala iz ruku i prekinula
strujni krug. Presječena žica pod naponom se oslobodila i ponovno ispustila vatromet iskri
zapalivši ulje koje je plamenom obuhvatilo Mojovo tijelo.
Užasnuta, Rose se skutrila u kut. Iz rupe na peći curilo je ulje i širilo se po podu. Vatra se
uz potok ulja vratila do peći koja se zapalila i eksplodirala.
Začulo se vrlo glasno vuum! Vatra se s jednog otvorenog pladnja za pečenje širila na
drugi jer je ulje bilo zapaljivo poput petroleja. Vuum! Vuum! Vuum! Za samo nekoliko trenutaka
peći su bile obavijene smrtonosnim plamenovima.
Zaorila se zaglušujuća buka alarma. Iz napa iznad peći počela je štrcati izmaglica sredstva
za kemijsko gašenje. Štrcaljke na stropu počele su ispuštati vodu. Ulje na podu
eksplodiralo je u dodiru s vodom, pa se plamen sve brže širio. Svaka se kap ulja zapalila,
od one u kanalima, u mazivima strojeva te na stubama i mostiću. Prostorija se učas pretvorila
u užareni pakao.
Rose je počela vrištati. Između nje i izlaznih vrata uzdizali su se plameni jezici. Iz
protupožarnog sustava na stropu štrcala je voda i podjarivala gorenje ulja. Posvuda se širio dim.
Nije mogla disati od vrućine. Prisjetila se požara u školi. Nije mogla ni zamisliti da će
se ponovno naći u istoj situaciji. Ali ovaj je put morala uspjeti. Nije smjela izgubiti Eileen.
Misli, misli, misli.
Rose je znala da u prostoriji mora biti aparat za gašenje vatre. Kroz dim je trčala uza zid
jer je tu vatra bila najslabija. Na zidu je pronašla aparat za gašenje požara dovoljno velik za
tvorničke pogone. Izgledao je poput crvenoga koji je imala kod kuće, samo što je bio mnogo veći.
Strgnula je aparat s nosača i gotovo ga ispustila koliko je bio težak i vruć.
Izvukla je sigurnosnu iglu, stisnula ručicu i zgrabila mlaznicu. Mlaz je uperila na vatru,
probijajući si put kroz plamen. Došla je do vrata i izjurila kroz njih. Ispustila je teški aparat za
gašenje koji je bučno pao na tlo i otkotrljao se.
Hodnik je bio ispunjen dimom. Od vode iz sustava za gašenje bila je posve mokra.
Protupožarni alarm zavijao je bez prestanka. U daljini je čula sirene, ali bile su predaleko. Stalno
je kašljala, iz očiju su joj tekle suze, a u plućima joj je gorjelo.
"Eileen!” povikala je iz sveg glasa Rose nadglasavajući alarm i šum vode.
78

Rose je pogledala desno, a zatim lijevo. Oba su hodnika izgledala isto, bili su izgrađeni od
betonskih blokova i posve ispunjeni dimom. Nije znala kamo da pođe. Oči su je pekle. Pluća kao
da su joj se užarila i stalno je kašljala. Pokušala se iz obilaska tvornice prisjetiti tlocrta pogona.
Uredi su bih u hodniku koji je povezivao odjele za proizvodnju pereca i čipsa. Morala je pronaći
taj odvojak.
Instinkt joj je govorio da pođe nadesno. Otrčala je niz hodnik u tom smjeru, projurila kroz
dvokrilna vrata i našla se u još jednom hodniku. Kroz prozor od poda do stropa vidio se strašan
požar koji je gutao kartonske kutije, drvene palete, celofansku foliju za zamatanje i sve ostalo što
mu se našlo na putu. Tada je shvatila. Kutije su značile da je to skladište. Prisjetila se što je čula
pri obilasku pogona:
Vidite li sve te kutije? Prostiru se na stotine metara!
Rose se sjetila da se skladište nalazi između pogona za čips i perece. Išla je u dobrom
smjeru. Potrčala je niz hodnik. Dim je ispunjavao zrak, ali osjećala je i nešto drugo. Miris pereca.
Brže, brže, brže.
Prošla je kroz još jedna dvokrilna vrata, a pluća su je pekla i iz očiju su joj se slijevale
suze. Miris izgorjelih pereca bio je sve jači, a kroz svaki je prozor vidjela vatru. Hodnik
je skrenuo lijevo, zatim desno. Projurila je kroz još jedna vrata i naposljetku stigla u hodnik
s uredima. Na prvom je natpisu pisalo KONTROLA KVALITETE, a zatim je stigla do
sljedećeg. DIREKTOR SIGURNOSTI.
"Eileen!” Rose je pokušala otvoriti vrata. Bila su zaključana. Pogledala je kroz prozor uz
vrata. Predsoblje se punilo dimom koji je ulazio kroz pukotinu ispod vrata. Unutra nije
bilo nikoga. Vrata u stražnjem dijelu prostorije bila su zatvorena. Ako je Eileen bila u
uredu, nalazila se iza tih vrata. Rose je morala ući u ured.
Pogledala je oko sebe tražeći nešto, bilo što. Na podu niz hodnik bila je velika metalna
kanta za otpatke. Skočila je do nje, podignula je i s mukom ponijela prema vratima, ostavljajući
za sobom trag smeća. Došla je do ureda i udarila kantom u prozor.
Bum! Prozor je od udarca napukao, ah se nije raspao. Bum! Rose je udarila ponovno,
zamahnuvši svom snagom, a tijelo ju je zaboljelo od napora. Od dima nije mogla disati. Suze su
joj nekontrolirano curile.
Bum! Bum! Teško dišući još je dvaput udarila u prozor i proširila rupu. Nije više mogla
držati kantu pa ju je uz glasan zveket ispustila na pod.
Rukom je odlomila komade slomljene plastike, zatim u rupu ugurala ruku, ispružila je i
iznutra pokušala okrenuti kvaku. Uspjela je. Izvukla je ruku iz nazupčane rupe, otvorila vrata i
uletjela unutra.
"Eileen!”povikala je. Dim u maloj sobi gotovo joj nije dao disati. Molila je da je na
vrijeme stigla do Eileen i da je zaštitari nisu nekamo odveli. Došla je do vrata i ustanovila da su
otključana.
Okrenula je kvaku i ušla.
79

"Eileen!” povikala je Rose s olakšanjem u glasu. Ured je bio zadimljen, ali je Eileen bila
živa i povlačila je uže kojim je bila zavezana za metalni stolac. Oči su joj bile širom otvorene, a
usne prekrivene ljepljivom vrpcom. Uz modricu na čelu vidjela se svježa krv. Pokušavala je nešto
reći, ali čulo se samo grgljanje.
"Ne brinite, pomoći ću vam.” Rose je požurila do Eileen. Ljepljivom su joj vrpcom bili
stegnuti i članci na nogama, a ruke su joj bile vezane na leđima.
"Držite se, ovo će boljeti.” Rose je jednim potezom strgnula ljepljivu vrpcu s njezinih
usta. Pri skidanju je zašuštala i na licu ostavila širok crven trag.
"O, Bože.” Eileen je duboko udahnula zadimljen zrak i odmah počela kašljati.
"Pričekajte, treba nam kisik.” Rose je pogledala oko sebe. Među metalnim policama za
knjige na stražnjem zidu bila su metalna vrata bez prozora i Rose je krenula prema
njima. "Doveli su vas kroz ta vrata, je li tako?”
"Da.” Eileen je zakašljala, a lice joj je porumenjelo.
"Pričekajte.” Rose je okrenula kvaku i otvorila vrata. Prostor iza njih bio je prazan. Bijeli
zaštitarski automobil je nestao. Sirene su sad bile još glasnije i bliže. U ured je nahrupio svjež
zrak, vitlajući dimom koji je Eileen natjerao da još jače zakašlje, pa joj je Rose ponovno prišla i
kleknula uz nju. "Dobro ste?” upitala je i dodirnula joj leđa.
"Skidajte ruke s mene!” viknula je Eileen kroz kašalj. "Nemojte misliti da smo sad
prijateljice. Trebah ste spasiti Amandu, a ne mene.”
Rose nije sad imala vremena za raspravljanje. Sa stola je zgrabila škare i ugurala oštricu
između užeta na Eileeninim rukama. Cirkulacija joj je bila prekinula pa su joj ruke posve
pocrvenjele.
"Ostavili ste moju kćer.” Eileen je nastavila kašljati. "Dala bih svoj život za njezin.”
Rose je postupno rezala uže i stanjivala ga, zatim ga je povukla pa je puklo, a onda je
prešla na rezanje i razmrsivanje ostatka.
"Kopilad.” Eileen se meškoljila i izvijala, nastojeći se osloboditi. "Ubili su Billa. A
namjeravah su ubiti i mene kad se Mojo vrati. Kladim se da je pobjegao.”
"Ne, nije.” Rose je prerezala posljednji komad užeta, prisjećajući se užasnog trenutka Moj
ove smrti. "Mrtav je.”
"Kako?” Eileen se sagnula i skinula vrpcu s lijevog nožnog članka. "U požaru?”
"Više-manje.” Rose se sagnula i strgnula joj vrpcu s desnog gležnja.
"Žao mi je što sam vas udarila, ali zaslužili ste.” Eileen je skočila na noge i stresla sa sebe
preostale dijelove užadi.
"Čula sam i bolje isprike, ali moramo otići odavde. Kad iziđemo, pokazat ću vam put.”
"Prepustite to meni. Tvornicu znam bolje od svojeg džepa.” Eileen je požurila kroz vrata, a Rose
ju je u stopu pratila.
80

Rose i Eileen su oko ugla pogona otrčale prema svjetlima i vrevi s prednje strane zgrade.
Tvornički je teren bio u izvanrednom stanju, ljudi su trčali i vikali, a čule su se i sirene policijskih
i ambulantnih vozila. Zrak je smrdio na izgorjelu gumu, plastiku i ulje. Crni je dim izlazio iz
ventilacijskih otvora, a iz dimnjaka na krovu u noćno su nebo visoko letjele iskre i pepeo. Više od
trideset vatrogasnih vozila borilo se s požarom koji je još buktio na suprotnoj strani tvornice. Na
sve su strane trčali vatrogasci u teškim ogrtačima s refleksnim prugama, vukući debela crijeva
koja su se na asfaltu doimala poput gnijezda golemih zmija.
Rose i Eileen otrčale su prema pristupnoj cesti prepunoj automobila državne policije,
vozila hitne pomoći, crnih limuzina i četvrtastih bijelih reporterskih kombija koji su
između pogona u plamenu i uredske zgrade načinili svojevrsni kordon. Na uredskom
parkiralištu skupilo se golemo mnoštvo, pa su Rose i Eileen požurile prema njemu, što dalje od
opasnosti.
Roseine su se oči ispunile suzama kad je shvatila da su napokon na sigurnom i u tom
trenutku nije mogla misliti ni na što drugo osim na Lea i svoju djecu. Iznenada su je preplavile
snažne emocije te iskonska i instinktivna potreba da ih sve vidi, da su svi na okupu i ponovno
sretni. Nije znala je li Leo primio njezinu poruku prije nego što joj se ispraznila baterija mobitela
i je li uopće mogao ovamo stići na vrijeme. Potražila ga je u gužvi, ah sve su to bile samo
bezoblični ljudski obrisi, osvijetljeni odostraga svjetlima vozila hitnih službi i uredskim
prozorima.
Netko je počeo vikati, a zamjenik okružnog odvjetnika Howard Kermisez, njegov mladi
pomoćnik Rick Artiss i sva sila državnih policajaca, agenata FBI-ja u mornarskoplavim jaknama
i medicinskih tehničara u crnim odorama pojurili su prema Rose i Eileen.
"Upomoć!” povikala je Eileen, pa za njom i Rose, a prvi su do njih stigli medicinski
tehničari.
"Moramo vas odvesti što dalje od ove zgrade.” Jedan je medicinski tehničar odmah
pogledao Eileenino čelo. "Ometa li vam ta modrica vid? Vidite li?”
"Dobro mi je.” Dok se drugi tehničar pozabavio s Rose, Eileen je požurila prema
Howardu, Ricku, državnim policajcima i agentima FBI-ja.
"Moramo vas odvesti u bolnicu”, obratio se tehničar Rose, uhvatio je za ruku i pogurao
prema vozilu hitne pomoći. "Moramo vas obraditi.”
"Hvala.” Rose je nastavila tražiti Lea, ah gomila je bila predaleko.
"Hvala Bogu da ste ovdje!” Eileen je po asfaltu vlažnom od vode iz vatrogasnih crijeva
došla do policajaca, pomoćnika okružnog odvjetnika i agenata FBI-ja. "Ja sam Eileen Gigot i
maloprije su me zamalo ubili. Trojica muškaraca, zaštitara u Homesteadu, pokušali su me ubiti.
Imam njihova imena i opise. Prije sedam godina ubili su mi muža.”
"Gospođo Gigot, pođite s nama”, rekao je jedan državni policajac, a pod širokim šiltom
kape jasno mu se vidjela zabrinutost u očima. "Poslije nam možete dati izjavu. Molimo vas
da napustite ovo područje. Opasno je.”
Howard Kermisez uhvatio je Eileen za ruku i počeo hodati ukorak s njom. "Gospođo
Gigot, moj je ured upućen u sve...” "Ni u kojem slučaju, Howarde.” Agent FBI-ja uhvatio je
Eileen za drugu ruku i pokazao joj smeđu lisnicu sa značkom u njoj. "Ja sam specijalni
agent Jacob Morrisette iz wilmingtonskog ureda FBI-ja. Ovo je stvar savezne nadležnosti i
mi ćemo se pozabaviti njome.” Okrenuo se prema Rose. "Znam da ste vi Rose McKenna, a
Kristen Canton je u našem uredu u Philadelphiji. Molimo vas da pođete s nama.”
Howard se nije dao smesti. "Jake, ovo je naš slučaj. To je stvar državnog zakona, a zločini
su se zbili u okrugu Reesburgh.”
"Ne sad, gospodo”, čvrstim se glasom ubacio prvi medicinski tehničar. "Ovim je ženama
prije svega potrebna medicinska pomoć.”
"Ne, već sam vam rekla da mi je dobro.” Eileen mu je mahnula da joj se ne približava.
"Moramo ih uhvatiti. Otišli su prije dvadesetak minuta.”
"Ovakav je plan, narode.” Specijalni agent Morrisette poveo ih je naprijed, a slijedili su
ga policajci i medicinski tehničari. "Državna će policija izdati potjernicu, vi ćete dame dobiti
medicinsku skrb, a zatim ćemo se o svemu dogovoriti u našim uredima. Požurite, dođite s nama.”
Rose je pustila da je vode prema gomili, usput tražeći Lea. Nije ga vidjela među
policajcima, zaposlenicima tvornice u žutim kombinezonima, rukovoditeljima sa
Žetvenog simpozija u svjetlucavim haljinama i smokinzima, niti među građanima Reesburgha
svih dobi. Sve su oči bile prikovane na požar, a na svim su se licima vidjeli šok, bol i velika
tuga. Neki su Homesteadovi zaposlenici otvoreno plakali.
Rose je pomislila na Juanitu, June i Sue koje su bile tako ljubazne prema njoj, a sad se
pitala hoće li ostati bez posla. Prošla je pokraj potištenih rukovoditelja i trgovačkih predstavnika,
razmišljajući o golemim gubicima za zaposlenike, mještane, a i za sam grad. Posve šokirana, u
jednom je trenutku shvatila da joj je Reesburgh postao dom.
"Eileen, Rose, ovamo!” netko je povikao. Tanya Robertson i njezina TV ekipa hitali su
prema njima s uključenim videokamerama i zasljepljujućim reflektorima. Tanya je ispružila
mikrofon prema njima, ali je jedan policajac požurio prema njoj kako bi je spriječio da probije
kordon.
"Eileen, kako ste se našli u požaru?” povikala je Tanya. "Što se zbiva? Kako ste se vi i
Rose našle zajedno?”
"Tanya, evo jedne ekskluzivne vijesti”, odgovorila joj je Eileen gledajući ravno u kameru.
"Moj suprug Bili ubijen je prije sedam godina, a noćas su pokušali ubiti i mene.”
"Molim?" šokirano je uzviknula Tanya. "Tko?” Gomila je počela uzbuđeno žagoriti. Ljudi
straga istezali su vratove kako bi što bolje vidjeli i čuli. Agenti FBI-ja pokušali su odvući Eileen,
ali ona se nije ni pomaknula nego je zgrabila mikrofon.
"Moramo pronaći ljude koji su ubili mojega muža. Mene su pokušali ubiti Roger Foster,
Paul Jensen i Deke Rainwater. Urotili su se s Josephom Modjeskom koji je poginuo u požaru.
Želim da ih se uhiti zbog ubojstva i pokušaja ubojstva.”
"Imate li dokaze za te tvrdnje?” pitala je Tanya, jedva obuzdavajući uzbuđenje.
"Naravno da imam. A ima i Rose koja mi je spasila život.” Eileen je palcem pokazala na
Rose i Tanya se s mikrofonom u ruci okrenula prema njoj.
"Jeste li joj doista spasili život, gospođo McKenna?” Tanya je ispružila mikrofon prema
Roseinu licu. "Imate li ovaj put kakav komentar za mene?”
Iznenada je Rose iza gomile ugledala povorku crnih limuzina. Automobili su se udaljavali
od tvornice, došli do pristupne ceste i krenuli prema autocesti. Bila je uvjerena da je riječ o
senatoru Martinu i njegovoj pratnji.
"Da, imam nešto za reći.” Rose je pokazala na povorku limuzina. "Tamo je senator
Martin. On stoji iza cijele urote. Odgovoran je za ubojstva Billa Gigota te Kurta Rehgarda i
Hanka Povvella iz građevinske tvrtke Bethany Run.” Gomila je zažagorila, ali je Rose
nastavila zvonkim i snažnim glasom, kakva je bila i sama istina. "Usto je i krivac za prošlotjedni
požar u Osnovnoj školi Reesburgh u kojem su poginule tri žene, a moja kći i Amanda Gigot
završile su u bolnici. Požar nije bio slučajan, bila je riječ o ubojstvu s predumišljajem koje
je organizirao senator Martin sa svojim suurotnicima.”
Tanya je razjapila usta, Eileen je uskliknula, a iz gomile su se začuli usklici, žamor i vika.
Agenti FBI-ja pogledali su državne policajce, policajci su pogledali zamjenika
okružnog odvjetnika i iznenada je izbio pravi pakao.
"Sad bi bilo dosta, moje dame”, rekao je specijalni agent Morrisette, čvrsto hvatajući Rose
za ruku i pokušavajući je odmaknuti od mikrofona.
"Hej, čekajte malo”, rekla je i otrgnula se od njega, a onda ugledala Lea kako se pokušava
probiti na čelo gomile. Toliko se žurio da mu je kravata vijorila za njime.
"Pustite je da govori!” povikao je, pokušavajući proći kraj policajca, a specijalni agent
Morrisette okrenuo se prema njemu.
"Gospodine! Vratite se iza kordona! Što mislite, tko ste vi?” "Ja sam njezin suprug. A ako
ona želi nešto reći, pustite je da to i kaže. Draga?” Leo se okrenuo prema Rose i pogledao je
sjajnih očiju. "Usput, sviđa mi se tvoja nova frizura.”
"Želim nešto reći.” Rose je osjetila kako joj suze naviru na oči i ispružila je ruke prema
njemu. "Volim te.”
81

Iz ureda FBI-ja Rose i Leo izišli su tek u zoru, s rukom u ruci letajući philadelphijskim
Market Streetom. Grad se počeo buditi, sunce se uzdizalo iza visokih zgrada i bojilo
nebo potezima žute, poput svježe boje s ličilačkog valjka. Na ulici je bilo malo ljudi, a dva
su policajca u odorama stajala pred saveznom zgradom. Vozilo za čišćenje ulica s
rotacijskim četkama štrcalo je vodu na rubnik pločnika, a kraj njih je prošao poluprazan gradski
autobus. Jedina otvorena trgovina bio je Dunkin’ Donuts na drugoj strani ulice.
Rose je udahnula prohladan zrak u kojem se osjećao miris glaziranih krafni i prve
jesenske hladnoće. "Miriši lijepo.”
"Da, za grad.” Leo se ogledao. "Ali cijeli sam tjedan ovdje. Dosta mi ga je.”
"Čestitam ti na nagodbi.”
"Hvala.” Leo ju je pogledao s opuštenim smiješkom na licu. Oči su mu bile umorne i bio
je neobrijan no ipak je izgledao sretno i opušteno, a razvezana mu je kravata i kaki jakna lepršala
na vjetriću. "Ispričao bih ti kako je bilo, ali ne može se usporediti s lovom na senatore ubojice i
razotkrivanje urote u velikoj tvrtki.”
Rose se nasmiješila. "Nije loše za jedan radni tjedan.”
Leo joj je stisnuo ruku. "Prošao je samo jedan tjedan?” "Da.” Rose ni sama nije mogla
povjerovati. "Danas je petak. Točno tjedan dana od požara u kantini.”
"Isuse.” Leo je zatresao glavom, a Rose se u sebi pomolila da s Amandom bude sve u
redu. Prošle su noći nju i Eileen ispitivali agenti FBI-ja i pomoćnici okružnih odvjetnika, ali bile
su u dvije sobe za ispitivanje i Eileen je otišla u bolnicu prije nego što je Rose završila. "Šteta
što se nismo uspjeli pozdraviti s Eileen.”
"Molim?” Leo ju je pogledao kao da je poludjela. "Udarila te u lice, draga.”
"I ja bih učinila isto da je netko ostavio Melly u vatri.” Rose se na neki način pomirila s
tim, možda zato što je lice i nije previše boljelo. Prošle je noći otok ohladila
zamrznutom vrećicom gela i ponovno se osjećala dobro jer je oprala masku od šminke. No
razmišljala je da zadrži crvenu kosu jer joj se činilo da odgovara njezinoj novoj osobnosti.
"Ipak, molim te da nikad više ne ponoviš ništa slično.” Leo se stresao. "Mogli su te ubiti.”
"Sad je sve gotovo.” Rose mu je stisnula ruku i u toplini njegova dlana osjetila koliko je voli.
"Dobro sam.”
"Nikad više, obećavaš?”
"Obećavam.”
"Ništa ti se ne smije dogoditi. Nikad više ne bih našao tako zgodnu ženu.”
"Prestani.”
Leo se nasmiješio. "Nešto ipak ne razumijem. Zašto bi Campanile dopustio da Mojo učini
sve što je učinio?”
"Mislim da nisu znali što radi.” I Rose je nešto mučilo. "Doista me smeta što možda neće
uspjeti dokazati da su Kurt i Hank Powell ubijeni. Howard je rekao da nemaju uzorak krvi
za toksikološku provjeru, ali kladim se da bi pokazala kako su mu novi prijatelji stavili drogu
u piće.”
"Možda mu mogu pregledati automobil kako bi pronašli neki dokaz da je izguran s ceste,
možda ogrebotinu druge boje.” Leo ju je pogledao i lice mu se razvedrilo. "Imam ideju. Kad se
sve ovo smiri, mogli bismo odvesti njegovu nećakinju negdje, da se podruži s Melly. Bejzbolska
sezona je završila, ali imam karte za nogometne utakmice Eaglesa.”
"Odlična ideja.” Rose mu je stisnula ruku. "Pitam se kad će se sve vratiti u normalu. Ne
mogu dočekati da optuže senatora Martina. Lukavo je sve odigrao, zar ne? Za urotu je
znalo samo nekoliko momaka iz noćne smjene i Mojo koji je obavljao prljave poslove.” Rose
se zgrozila. "Što je s tim velikim tvrtkama? Zar i u njima ne rade ljudi? Nemaju li i oni
djecu?” "Kad je u pitanju novac, ne razmišljaju na taj način. A i riječ je o tuđoj, a ne o
njihovoj djeci.” Leo je zatresao glavom. "Uhvatit će oni Martina. Provest će cijeli život u
zatvoru. Ne samo zbog ubojstava nego i zbog korupcije povezane s ucjenjivanjem. Samo je
pitanje vremena.”
Rose je pomislila da ima pravo. Kasno sinoć FBI je u Virginiji uhitio tri Homesteadova
zaštitara. "Možda će jedan od zaštitara propjevati.”
"Propjevati?” Leo ju je pogledao stisnutih očiju.
"Čula sam to u Zakonu i redu.’’
"Ne zezaj se s dežurnom majkom.”
"Točno.” Rose se nasmiješila. "Nadam se da će uspjeti obnoviti tvornicu. Bilo je grozno
gledati je kako gori. Jesu li osigurani za takav slučaj?”
"Svakako. Loši će momci završiti u zatvoru, upravni odbor će ih zamijeniti, a tvrtka će se
obnoviti. Previše je uspješna da joj to ne bi uspjelo.” Leo joj je ponovno stisnuo ruku. "Usput,
i mi smo sad mirni, je li tako?”
"Hvala Bogu.” Rose je glasno odahnula. Okružni odvjetnik neće je smatrati odgovornom
za Mojovu smrt i za ono što se dogodilo Amandi. "A sad doista sumnjam da će me Eileen tužiti.”
"Nadam se da se podrazumijeva. Spasila si joj život.” Leo se nasmiješio. "Sve je dobro
što se završi dobro.”
"Osim jedne stvari.” Roseine misli uvijek su se vraćale na isto. "Molim Boga da se
Amanda izvuče.”
"Ja također.” Kad su došli do ugla zgrade i skrenuli desno prema parkiralištu, oboje su
zašutjeli.
Vjetar je prestao, a oni su stigli do turobnog sivog tornja Saveznog pritvora s rešetkama
na prozorima. Pred njima su bili zgrada Policijske uprave i brza cesta sa sve gušćim prometom.
Rose je osjetila kako se gradski ritam ubrzava, ali to joj nije nedostajalo. Osjećala je da joj život
ponovno počinje u Reesburghu. Nadala se da će Melly sad biti lakše, ali možda je to bilo previše
za poželjeti.
"Vau.” Leo je razmišljajući stresao glavom. "Nikako ne razumijem kako si sve to uspjela
povezati. Namjerno izazvan požar u školi kako bi se ubila učiteljica koja nosi senatorovo dijete i
nesreća s viljuškarom koja uopće nije bila nesreća da se prikrije poslovanje koje bi ubijalo
djecu.”
"Toliko ljudi više nema.” Misleći na sve njih, Rose je žalosno uzdahnula. Marylou Battle,
Serena Perez, Ellen Conze. Kurt Rehgard, Hank Powell i Bili Gigot. Čak i Mojo. Sve te
smrti, tako tragične i bez ikakva smisla.
"Ipak, uspjela si razmrsiti klupko. Ponosan sam na tebe, a što je i važnije, želim ti se
ispričati.” Leo se zaustavio i okrenuo prema njoj, gledajući je ravno u oči. Lice mu se uozbiljilo,
a cijelo tijelo kao da mu se ukočilo. "Pogriješio sam. Nisam trebao ići protiv tvoje volje s
Oliverom. Reći ćemo mu da objavi da nećemo tužiti školu.”
"Dobro.”
"A odsad ćemo ti i ja razgovarati o svemu sve dok nam se ne zgadi toliko pričanja i ništa
nećemo poduzimati dok se ne složimo. Opraštaš li mi, partnerice?”
"Da."
 "To si mi već rekla za oltarom. A i ja kažem ‘da’.” Leo se nasmiješio, a Rose mu je
uzvratila smiješak.
"Znači li to da se iznova vjenčavamo?”
"Da. A sad mogu mladenku poljubiti zauvijek.” Leo se nagnuo prema njoj i nježno je
poljubio, zatim strasnije, a Rose mu je uzvratila jer je osjetila da se tu nasred ulice ponovno
povezuju kao par i obnavljaju zavjete.
"Volim te”, rekla je Rose kad ju je Leo pustio.
"I ja tebe. I nedostaju mi djeca.”
"I meni.”
"Idemo po svoju obitelj.” Leo ju je obgrlio oko ramena, a Rose mu je obavila ruku oko
struka.
I zajedno su otišli do automobila.
82

Rose i Leo parkirali su se na prilazu vikendici, a Melly je preko travnjaka Vaughnovih

pojurila prema njima tako brzo da joj je kosa zavijorila. Princeza Google trčkarala je za njom,
mahnito mašući raskuštranim repom.
"Mama, Leo!” povikala je Melly, a Rose je raširila ruke.
"Srce!” Rose ju je snažno zagrlila i duboko udahnula njezin miris. "Strašno si mi
nedostajala!”
"Jesi li spremna za iznenađenje?”
"Svakako.” Rose ju je poljubila i spustila na noge. Nazvala ju je kad su Leo i ona krenuli
prema vikendici, a Melly joj je rekla da ima iznenađenje za njih. "Da vidimo.”
"Nije ovdje. Moramo otići na drugo mjesto.”
"U redu, ti si šefica.” Rose se nasmijala, gladeći Princezu Google koja joj se uspravila uz
nogu, s čupavim šapama na njezinu koljenu.
"Bok, Googie!”
"Leo!” Melly je otrčala Leu koji ju je podignuo i uz gunđanje zagrlio.
"Melly, curo! Gdje si bila cijeloga mog života?” Leo ju je poljubio u obraz, a Rose se
okrenula i ugledala Moa u mornar-skoplavoj majici i trapericama kako izlazi iz kuće, a za njim je
jednako odjevena izišla Gabriella s Johnom u naručju.
"Kako je moj mali dječak?” rekla je Rose i požurila prema njima, a John se počeo glasno
smijati. Bio je tako sladak u bijeloj, majici, trapericama i s čak dva zuba. "Nedostajao si mi,
momčiću! Nedostajala mi je moja beba!”
Prihvatila ga je, privila uz tijelo i poljubila mu glavicu. Nasmiješila se Gabrielli. "Doista
smo vam dužni! Kako vam mogu zahvaliti? Večerom? Noćnim provodom? Automobilom?”
"Glupost, uživali smo.” Gabriella je imala osmijeh od uha do uha. "Prava si zvijezda. Na
svim si vijestima.”
"Da!” Mo im je prišao sleđa, također nasmiješen. "Zašto nam nisi rekla da se boriš protiv
zločina?”
"Ha!” glasno se nasmijao Leo. "Nije rekla ni meni, pa zašto bi vama?”
"Krenimo, Mo!” Melly je počela poskakivati, a Rose je zamijetila da uz traperice i Harry
Potter majicu ima i nove smeđe cipele.
"Odakle ti te cipele?”
"To su čizmice! Hajde, gospodine V!” Melly je potrčala do Moa koji je pogledao na sat.
"Imaš pravo. Ne smijemo zakasniti. Moramo krenuti.”
"Kamo?” Rose je bila zbunjena.
"Nije daleko”, odgovorila joj je Gabriella. "Svi pođite. Ja ću ostati s psom i pripremiti
ručak. Dođi ovamo, Googie!”
Mo je kimnuo. "Krenimo. Rose, ti i Leo nas slijedite svojim automobilom.”
Melly je poskakivala za Moom. "Ja ću se voziti s gospodinom V.”
Rose je trepnula. Nije se sjećala da je Melly ikad odabrala voziti se s nekim drugim, a ne s
njom. U pitanju je očito bio neki nestašluk. Pogledala je Lea.
"Nemam pojma o čemu je riječ”, rekao je i veselo slegnuo ramenima.
83

Rose i Leo stajali su na dvorišnom pašnjaku male konjske farme niz cestu od vikendice.
Drveće je gorjelo narančastim, crvenim i zlatnim lišćem, a travnati brežuljci nizali su se jedan za
drugim. Pašnjake su razdvajale drvene ograde, a u sredini je bila bijela staja s metalnim krovom
izblijedjele crvene boje. Mo i Melly ušli su unutra, zamolivši Rose i Lea da ostanu vani i
pričekaju na iznenađenje.
"Pokušavam se ne zabrinuti.” Rose je privila Johna koji joj je ovio ručicu oko vrata. "Mo
je neće valjda posjesti na konja, zar ne?”
"Opusti se.” Leo se nasmiješio i ovio joj ruku oko ramena. "Ne bi učinio ništa što nije
sigurno.”
Rose se okrenula, a Melly je sjedila na čupavu crnom konju, smiješeći se kao da jaše
cijeloga života. Na glavi je imala crnu kacigu i nosila je kožnate jahaće hlače, a premda je
Mo stajao kraj nje, Rose samo što srce nije skočilo u grlo. "Leo, vidiš li ti to?”
"Neće joj ništa biti.”
"Bsbsb!” zaskvičao je John, mašući rukom kad je ugledao Melly.
"Kako znaš da će sve biti u redu?”
"Tiho. Prilazi nam.”
"Mo!” Dok im se približavao, Rose je nekako uspjelo da ne iskoči iz kože. "Je li to
sigurno? Ona baš i nije sportski tip. Ima dvostruke zglobove. Često se spotiče.”
"Ne brini.” Mo je stavio ruku na Roseino rame. "Melly zna što radi.”
"Mo, samo joj je osam godina.”
"Nije važno, a ti su njezini dvostruki zglobovi odlični za jahanje. Pogledaj kako su joj
svinuti gležnjevi. Pete su joj vrlo nisko, a to joj poboljšava stabilnost.”
Mo je mahnuo Melly. "U hod, Meli!”
Rose je zadržala dah kad je Melly potaknula konja i zajahala u krug. "Ne može li hodati
sporije?”
"Sporije bi značilo da hoda natraške.”
Leo se nasmijao i okrenuo glavu.
Rose je upitala, "Mo, pa kako se to dogodilo?”
"Dosadilo joj je gnojenje vrta, pa smo se odlučili za jahanje. Odlično se snašla u sedlu.
Ima savršen stav.” Mo je stavio dlanove oko usana. "Melly, oči gore, pete dolje! Tako treba!”
Melly je konja vodila ukrug, a kad je došla do njih, radosno im je mahnula.
Leo joj je odmahnuo. "Izgledaš odlično, kaubojko!”
Rose je dahnula. "Dvije ruke, dušo!”
Mo je frknuo. "Tako dobro održava ravnotežu da može jahati i bez ruku. Želite li vidjeti?”
"Ne”, ispalila je Rose. "Mislim, ne, hvala.”
Mo i Leo su se nasmijali. Melly je prošla kraj njih, a konj je zamahnuo debelim crnim
repom. Mo je ponovno stavio dlanove oko usta i povikao, "Mel, u kas!”
Melly je petama potaknula konja i počeo je kasati u krug. Podizala se i spuštala u sedlu,
održavajući ritam pri većoj brzini.
Mo je kimnuo. "Churchill je rekao, ‘Biti na konju dobro je za čovjekovu dušu’.”
"Churchill nije bio majka.” Rose se ugrizla za usnicu. "Zašto ide gore-dolje?”
"Tako se jaše. Mnogima je potrebno neko vrijeme da to usvoje, ali ona je svladala
odmah.” Mo je pokazao na Melly. "Ne može biti sretnija. Na konju se sa svijetom moraš suočiti
očiju uprtih naprijed i podignute brade. Djevojčica koja obuzdava životinju od pola tone uči se
samopouzdanju.”
Rose je promatrala Melly koja je doista izgledala sretno. "Konji imaju poseban način
kretanja, odnosno na poseban se način odnose prema svijetu. Ljudi također imaju svoj
način kretanja kroz svijet. Melly se kroz njega kreće pognute glave, bježi i skriva se iza knjiga
i računala.”
Rose se trgnula. "To baš i nisu najgore stvari, Mo.”
"Nemoj me krivo shvatiti. Mislim da joj je potrebno sve što već ima u životu, ali ona
također voli konje i ne boji ih se, čak ni najvećih skakača u konjušnici.”
"Znam da je dobra sa životinjama. No trebala bi poraditi na odnosu s ljudima. Treba joj
prijatelj u školi, a jahanje čak i nije školski sport.”
"Ali s jahanjem sve počinje.” Mo nije skidao pogled s Melly. "Ona se upravo sprijateljuje,
tu pred vašim očima.”
"Sprijateljuje se s konjem.”
"Nipošto. Sprijateljuje se sa sobom?
Rose o tome nije razmišljala na taj način. Promatrala je Melly.
"Svi vidimo Mellyn problem, ali ona mora pronaći samopouzdanje u sebi. Sama se mora
suočiti sa stvarnim svijetom, očiju uprtih naprijed i podignute brade. Što više to bude činila
ovdje, bolje će joj ići i u školi. Pogledaj. Sama nadzire ponija. I to vrlo uspješno.”
Rose je promatrala kako Melly bez problema jaše na jarkome suncu, na prekrasnoj
pozadini pašnjaka i šarenog jesenjeg krajolika, i srce joj je nabujalo od emocija. Nešto
se promijenilo, vidjela je to, pa bi se jednog dana mogao promijeniti i Mellyn život. Možda je
taj dan baš danas.
"Vrijedi pokušati, dušo”, nježno je rekao Leo držeći ruku na njezinim leđima.
"Svakako vrijedi”, dodao je Mo. "Mogu je podučavati kad dođete, a u Reesburghu ima
mnogo konjušnica za učenje jahanja. Potražio sam ih na internetu i sastavio sam vam popis.”
Rose je osjetila kako joj u oči naviru suze, pa je još čvršće privinula Johna uza se.
Napokon je osjetila nadu. "Želi li učiti jahati?”
Leo joj je odgovorio, "Pitaj je.”
84

"Vrijeme je za spavanje!” Rose je ušuškala Melly u krevet, a prije toga se otuširala i

presvukla u čistu odjeću, pa se osjećala doista odlično. Bio je sumrak, njezino omiljeno
doba dana u vikendici, kad je dan završio i oni bi u krevet pošli rano, u skladu s ritmovima
prirode, a ne TV-a ili domaćih zadaća.
"Noćas je hladno.” Melly je povukla dekicu, a uz nju je već spavala Princeza Google.
"Jek da da je Ebony baš sladak, mama?”
"Jako je sladak.” Rose je sjela na rub uskog kreveta. U sobi je bio samo najnužniji
namještaj, uz krevet još samo mala polica za knjige i komoda. Za drveno uzglavlje bila
je učvršćena metalna svjetiljka. Rose ju je isključila, pa je sobu osvjetljavala samo slaba svjetlost
izvana.
"Stvarno ti se sviđa?”
"Ebony? Naravno. Prekrasan je i čupav. Izgledala si odlično na njemu.”
"Hariy jaši metle, a ja konje.” Melly se nasmiješila, a Rose ju je poljubila u obraz.
"Sviđa ti se jahanje?”
"Volim ga. Jako je zabavno, a Ebony je baš mekan.”
"Sjećam se kad sam ga dodirnula.” Rose je prije nego što su otišli potapšala konja, a tako
izbliza činio se kao div. "Baš sam razmišljala bi li možda htjela ići na satove jahanja. Mo kaže da
kod nas u Reesburghu ima konjušnica. Želiš li pokušati?”
"Što ti misliš?”
Rose je za trenutak šutjela, a kroz mrežicu na prozoru u vikendicu je ulazio vonj konjskog
izmeta. Ili joj se to samo pričinilo. Znala je da samo jedna njezina riječ može zaustaviti taj ludi
pothvat. Svaka je majka doživjela trenutke u kojima je stvari mogla usmjeriti prema onome što je
ona htjela, umjesto onoga što je htjelo dijete. Naposljetku je rekla, "Mislim da je to sjajna ideja,
Mel. Dobro ti ide, zabavno je i uistinu posebno.” "Ali ne poznam nikoga tko jaše. Nitko iz mojeg
razreda ne jaše.
"Posvuda ima djece koja jašu, poput onih djevojčica u konjušnici. Dobro bi se
zabavljala.”
"A što ako me zbog toga u školi počnu zadirkivati?”
"Ako bude tako, znat ćeš se nositi s tim. Budu li te zadirkivali, neka te to ne smeta.” Rose
je razmišljala o tome što joj je rekao Mo. "Uspravi glavu i kreni naprijed. Kaži si da otkasaš.
Onda, što misliš? Hoćeš li probati?”
"Misliš li da bih mogla?”
"Ja znam da možeš, srce”, bez kolebanja je odgovorila Rose. Na stubama je čula Leove
korake pa se okrenula. "Hej, dušo. Došao si po još jedan poljubac za laku noć?”
"Leo!” viknula je Melly. "Ići ću na satove jahanja!” "Odlično!” Leo je ušao s Johnom u
naručju i nagnuo se prema Roseinu uhu. "Telefon za tebe, draga. Eileen te zove, u vezi
s Amandom.”
85

Rose je hodala niz jarko osvijetljen bolnički hodnik, držeći Melly za ruku. Amanda se
probudila iz kome pa su je premjestili iz jedinice intenzivne skrbi, iako je imala motoričke
poteškoće u lijevoj ruci i sporo joj se vraćalo sjećanje. Eileen ih je zamolila da dođu u nedjelju
popodne i Rose se nadala da je to dobra ideja.
"Dobro si, Mel?”
"Jesam.” Melly je pod rukom držala dar koje su nosile Amandi. "Hoćeš li joj ti dati dar ili
ja?"
"Ti odluči. Ti si ga odabrala, ali ja ću joj ga rado dati i reći joj to.”
"Ja ću joj ga dati.”
"Dobro.” Rose joj je stisnula ruku. "Ona se ničega ne sjeća i možda neće baš dobro
izgledati, ali će joj postupno biti bolje, premda vrlo sporo. Neće se vratiti u školu do
kraja godine.”
"Sjeća li se kako je mazala žele na obraz?”
Rose se trgnula. "Ne znam.”
"Tko će biti ondje, u posjetu? Netko iz razreda? Danielle i Emily?”
"Mislim da ne, ali nisam sigurna.”
Melly je ušutjela.
"Jesi li zabrinuta, Mel?”
"Kasam.”
Rose je prasnula u smijeh i Melly se zahihotala, od čega je napetost popustila. Hodnik je
bio prazan i zrak je pomalo vonjao po antiseptičkom sredstvu. Ljudi su tiho govorili u jednoj
sobi, a iz druge se s TV-a čula nogometna utakmica. Stigle su do Amandine sobe s otvorenim
vratima. Rose je pokucala na dovratak i virnula unutra. "Ima li ovdje Gigotovih?”
"Rose!” Eileen je ustala iz stolca kraj kreveta, a Amanda je ležala budna pod pokrivačem,
lice joj je bilo blijedo, a glava omotana zavojima. Dobivala je infuziju i modre su joj oči
bile snene.
"Bok, gospođo McKenna.” Amandin je glas bio slab. "Bok, Melly.”
"Drago mi je da vas vidim obje.” Eileen je zaobišla krevet i izgledala je opušteno u majici
i trapericama, lagano našminkana i s kosom u paperjastim kovrčama.
"Baš mi je drago da je Amandi bolje.”
"Hvala.” Eileen je kimnula, oči su joj zasvjetlucale i spustila je pogled na Melly. "Hvala
vam što ste došle. Amanda vas je doista htjela vidjeti.”
"Zašto?” upitala je Melly, a Rose je pokušala suspregnuti smijeh.
"Dobro pitanje.” Eileen se okrenula prema Amandi. "Amanda, kaži Melly zašto sije htjela
vidjeti.”
"Idem kući za dva ili tri tjedna i imat ćemo veliku zabavu za Dan vještica. Želiš li doći na
zabavu?”
"Može”, odgovorila je oprezno Melly. Došla je do kreveta i ispružila dar. "Kupile smo ti
ovo.”
"Hvala.” Amanda ga je uzela desnom rukom, ali joj se lijeva ruka nije pomaknula i
izgledala je mlitava. "Moja ruka i šaka više ne rade dobro. Mozak mi nije dobivao
dovoljno kisika i morat ću ići na rehabilitaciju.”
 Rose je suosjećala s djevojčicom i Eileen je krenula prema kćeri da joj pomogne, ali ju je
Melly preduhitrila i dvije su djevojčice počele odmatati paketić, kidati papir i hihotati se. Iza njih
su Eileen i Rose razmijenile osmijehe olakšanja. Nikad prije odmatanje dara nije bilo tako važno,
kao da bi moglo dovesti do mira u svijetu.
"Cool!" Amanda je podignula dar, knjigu iz serije Američka djevojčica, i živnula.
"Pogledaj, mama. To je Lanie, moj najdraži lik!” Okrenula se k Melly. "Tko je tebi
najdraži?” "Hariy Potter.”
Rose je prikrila osmijeh.
Amanda je rekla: "Sviđaju mi se filmovi o Hariyju Potteru.
I tebi?”
"Da”, odgovorila je Melly. "Ako želiš, mogu ti u bolnicu donositi zadaće. Ali ne srijedom
jer počinjem učiti jahanje.” Amandine su se oči raširile. "Jašeš konje?”
"Da. Jašem na Ebonyju.”
"Felicity se sviđaju konji. Volim Felicity. Ona mi je prije bila najdraža, a sad mi je Lanie
najdraža.”
"Tko je Felicity?” upitala je Melly začuđeno.
"Ona je također Američka djevojčica. Živi u Virginiji. Imam DVD kod kuće. Možeš me
posjetiti i pogledati ga sa mnom kad dođem kući, okej?”
"Okej”, odgovorila je Melly razvedrivši se. "Nikad nisam čitala Američku djevojčicu, ali
imam jednu od knjiga. Nicki.” "Nicki je ona kojoj se sviđaju psi.”
Iza njih Eileen se nasmiješila Rose. "Amanda zna sve o tim Američkim djevojčicama.
Zna sve likove. Opsjednuta je. Ne možeš ni zamisliti.”
"Uh, da, mogu.” Rose se nasmijala, a Eileen joj je rukom dala znak.
"Da odemo malo van i pustimo ih da razgovaraju?”
"Dobra ideja.” Rose ju je slijedila u hodnik, prisluškujući da bude sigurna je li Melly u
redu. Djevojčice su počele brbljati o Felicity i Hermioni, pa se Rose nasmiješila. "Nije li
to krasno?” "Baš krasno.” Eileenin se uozbiljila. "Ali moram ti nešto reći. Zbilja mi je žao
zbog svega.”
"Zaboravi.” Rose je odmahnula, ali je Eileen podignula ruku.
"Ne, slušaj. Rekla sam ti telefonom da je Amandino sjećanje u lošem stanju. I doista je
tako. Ne sjeća se mnogo toga, a i kad se nečeg sjeti, dolazi joj u malim porcijama i na mahove.”
"Dobro.”
"Jučer smo pričale o tebi i Melly i nečega se ipak sjetila.” Eileen se jako namrštila i bilo je
očito da se kaje. "Sjetila se da si kad je izbio požar odvela nju i Emily do hodnika. Rekla si im da
odu na igralište, ali ona se vratila po Jasonov iPod i zalutala u dimu. Ipak nije bila tvoja krivica.”
Suze su navrle na Eileenine modre oči. "Tako mi je žao za sve zbog čega sam te optužila.”
"Pst, u redu je, ne plači, djeca će čuti.” Rose ju je zagrlila i Eileenine su se grudi tresle od
plača, a onda joj je s usana pobjegao jecaj.
"Strašno mi je žao. Mislila sam da si napustila Amandu zbog Melly i da je nisi ni
pokušala spasiti.”
"Budi tiho na trenutak. Slušaj klinke. Smiju se.”
Svladavši suze Eileen se smirila, pa su majke prisluškivale kako im kćeri brbljaju o tome
kako Lanie nedostaje njezina najbolja prijateljica Dakota, a Harryju njegov najbolji prijatelj Ron,
zatim su prešle na to koji će kostim nositi za Dan vještica, što je, kako zna svaka majka, razgovor
koji traje tjednima.
Na kraju posjeta kćeri su se bolje poznavale, baš kao i njihove majke.
A to je, po Roseinu mišljenju, bio pravi mir u svijetu.
86

Jutro je bilo vedro i hladno, napokon pravi listopad, i Rose je hodala prema školi držeći
Melly za ruku. John je sretno spavao u svojoj klokanici, a Melly je bila toplo obučena i ruksak ju
je žuljao zbog debelog crvenog kaputa.
Rose je u hodu povukla remen ruksaka. "Moramo ih podesiti kad dođeš kući.”
"To je zbog kaputa, mama. Pretežak je.”
"Danas je hladno.”
"Nije baš toliko hladno.”
Rose se nasmiješila, presretna što opet pričaju o normalnim stvarima. U međuvremenu su
se majke okretale prema njima, osmjehivale im se i mahale im dok su se približavale ulaznoj
rampi. Vijesti su bile pune reportaža o njima, Homesteadov financijski direktor bio je optužen, a
upravni je odbor izjavio da će iznova izgraditi tvornicu i obeštetiti sve žrtve tvrtkinih zločina. A
tvrtka je već sklopila nagodbu s Eileen u vezi s Bikovim ubojstvom.
"Tako treba”, povikala je jedna mama, a jedan je tata u poslovnom odijelu podignuo
palac. Druga je mama povikala, "Bok, Rose. Bok, Melly!”
"Bok”, odvratila je Rose i Melly je podignula pogled, škiljeći zbog blistava neba.
"Tko je to, mama?”
"Nemam pojma.”
Melly se zbunjeno zahihotala. "Mama, što se događa?”
"Već sam ti rekla.” Rose i Leo su pokušali objasniti što se dogodilo, ali to nije bilo nešto o
čemu bi osmogodišnje dijete trebalo znati detalje. "Pomogla sam da uhvate neke zločeste ljude i
svi su sretni zbog toga.”
"Drukčije je nego prije.” Melly se u čudu ogledala. Posvuda su se glave okretale za njima
dok su se približavale rampi. "Kao da je rođendanska proslava.”
Gospodin Rodriguez izišao je kroz glavna vrata i uputio se niz rampu prema njima,
nasmiješen od uha do uha i zakopčavajući sako. "Rose! Melly!”
"Bok, gospodine Rodriguez.” Rose mu se pridružila na pločniku. "Drago mi je što vas
vidim.”
"Rose, ne mogu vam dovoljno zahvaliti. Svi smo vam zahvalni. Riskirah ste svoj...”
gospodin Rodriguez je zastao, prekinuvši se zbog Melly. "Pa, zahvalni smo, neka ostane na
tome.”
"Hvala, a moram vam reći da ni Leo ni ja nikad nismo namjeravali podnijeti tužbu protiv
škole.”
"Znam. Jutros me nazvao Oliver Charriere.” Gospodin Rodriguez pogledao je Melly i
dodirnuo joj rame. "Čuo sam da si se ponudila nositi zadaće Amandi.”
"Da.” Melly je kimnula.
"Hvala na pomoći. Tako bi trebah postupati svi učenici u Reesburghu. To je bit života u
zajednici.” Gospodin Rodriguez pogledao je Rose. "Možete li svratiti u tajništvo? Osoblje vam
želi osobno zahvaliti.”
Rose se iznenađeno nasmiješila. "Vrlo rado, hvala.”
"Izvrsno. Smijem li odvesti Melly unutra?”
"Svakako.”
"Melly, dođi sa mnom.” Gospodin Rodriguez se nasmiješio i uzeo Melly za ruku. "Idemo
u razred. Mislim da je ondje netko koga bi voljela vidjeti.”
"Tko”, upitala je Melly dok su koračali stazom.
Glavna su se vrata otvorila i na pragu je stajala Kristen Canton, odjevena i spremna za
posao.
"Melly”, viknula je Kristen i pohitale su jedna drugoj u zagrljaj.
Rose je ostala za njima sa suzama u očima. Napokon im je dopustila da poteknu.
I da je oslobode.
87

Na Noć vještica kuća Gigotovih bila je puna vještica, Iron Mana i vampira. Stolovi su bili
nakrcani sendvičima, keksima od đumbira i slatkišima od kojih su dječaci jurili kao navijeni, a
djevojčice su iz kade ustima pokušavale izvaditi jabuke. Rose je bila odjevena kao odvjetnik u
trodijelnom odijelu i prugastoj kravati, Leo je bio njezin zatvorenik u narančastom zatvorskom
kombinezonu, a John je imao cm bodi, kao njihov minijaturni osobni sudac.
Podignula je plastičnu čašu s jabukovačom i kucnula se s Leom. "Znaš čemu
nazdravljamo, zar ne?”
Leo se nasmiješio držeći podignutu čašu u ruci. "Optužnici protiv senatora Martina?”
"Ne. Opet pogađaj.”
"Tome što izgledaš preseksi s crvenom kosom. Baci me u zatvor i radi što hoćeš sa
mnom. Imaš li lisice?”
Rose se nagnula prema njemu. "Ovo je prva Noć vještica da Melly ne nosi masku.”
"Vau, nije mi to uopće palo na pamet.” Leo je pogledao oko sebe tražeći pogledom Melly
koja se odjenula kao jahačica u hlače s resama, čizme za jahanje i džemper na kojem je pisalo
ODGOVORNOST JE NA MENI. Međutim, u tom je trenutku bila s Amandom, Emily, Danielle i
drugim djevojčicama, s licem zarinutim u galvaniziranu kadu s jabukama. Nisu postale najbolje
prijateljice, ali najgore je zlostavljanje prestalo, a Amanda je poslije svega što je proživjela bila
mnogo suosjećajnija.
"A sada pij, zločinče.” Rose je podignula čašu, Leo se kucnuo s njom i otpili su, pa se
poljubili preko Johnove glave.
"Nađite si sobu, vas dvoje.” Eileen je doplesala do njih, a izgledala je kao nasmiješena
princeza s tijarom od emajliranih ukrasa.
"Hej, djevojko.” Rose se nasmiješila. Zbližile su se dok je Melly nosila Amandi zadaće u
bolnicu. "Sviđa mi se tvoj kostim. Svaka mama zaslužuje tijaru.”
"Istina, premda sam zapravo Pariš Hilton.” Eileen se nasmijala, zatim je prišla Wanda
maskirana kao vještica, a slijedili su je još neki roditelji iz istog razreda, Rachel i Jacob Witmer
kao Barack i Michelle Obama, Sušan i Abe Kramer kao Bili i Hillary Clinton te Elida i
Ross Kahari kao Šarah i Todd Palin. Rose ih je sve smatrala novim prijateljima, bez
obzira na političku opredijeljenost.
Wanda je pogledala Rose. "Draga, znaš, moram ti to opet reći. Strašno mi je žao kako sam
se ponijela prema tebi poslije požara.”
"U redu je”, iskreno je rekla Rose. Mnogi su joj se ispričali i njezina nova adresa e-pošte i
Facebook stranica bili su preplavljeni virtualnom ljubavlju.
"Novi glavni direktor u Homesteadu čak te spomenuo u svojem govoru. Rekao je da će
nova metla sve dobro očistiti.”
Jacob je dodao: "Presretan sam što je Martin uhvaćen na djelu.”
"Ali nitko nije sretniji od mene”, javio se glas iza njih i svi su se okrenuli.
"Kristen”, Rose ju je zagrlila, a mlada je učiteljica izgledala lijepo, premda je bila
odjevena kao Jajan-baša.
"Rose, Leo, svi, dajte da vas upoznam.” Kristen je pokazala Bijelog Viteza kraj sebe,
maskiranog u oklop od aluminijske folije. "Ovo je Erik, moj dečko. Ili, bolje rečeno,
moj zaručnik.”
 "Huuuuu”, zahukala je Rose i sve su se žene okupile oko Kristen koja im je na opće
oduševljenje pokazivala svoj zaručnički prsten.
"Mama”, povikalo je jedno dijete i žene su se osvrnule jer su se sve odazivale na to.
"Da, srce?” upitala je Eileen. Bila je to Amanda, lica mokrog od hvatanja jabuka u vodi.
"Možeš li mi pričvrstiti munju? Voda je odljepljuje.”
Rose se nasmiješila kad ju je vidjela.
Amanda je bila odjevena kao Harry Potter.
88

Rose je parkirala na kraju ulice, isključila motor i ostala sjediti u iznajmljenom

automobilu. Malo se oznojila i srce joj je brže kucalo. Provjerila je sat na instrumentnoj
ploči. Pokazivao je 10:49. Došla je deset minuta prerano. Duboko je udahnula, pokušavajući
smiriti živce. Osjetila je da ju je nešto spopalo čim je skrenula u ulicu, drhtaj koji kao da joj je
dolazio iz srži kostiju i odjekivao na koži, kao udarni valovi iz duše.
Pogledala je oko sebe i upijala sve detalje. Taj je dio ulice izgledao drukčije nego prije
dvadeset godina, ali još je mogla nazrijeti kakav je nekad bio, baš kao što je mogla pogledati
Mellyno lice i vidjeti bebu kakva je nekad bila. Prošlost je živjela u sadašnjosti i nitko to nije
znao bolje od majke.
Mamice!
Kuće su još uvijek bile blizu, iako su bile drukčije obojene, a i stabla su rasla na istim
mjestima, ah su bila viša i imala veće krošnje s korijenjem koje se probijalo kroz
betonski pločnik. Suho je lišće ležalo na pločniku, a velike smeđe papirnate vreće pune
lišća, obilježene imenom gradića, stajale su uz rubnik kao niz nadgrobnih spomenika, baš kao
i onda.
Rose je zatvorila oči i svega se prisjetila. Bila je Noć vještica i imala je osamnaest godina.
Upravo je skrenula u ulicu kad je vidjela bijelu siluetu i čula jezoviti udarac. Suze su joj istog
časa navrle na oči, baš kao i onda. Te je noći njezino srce prije od mozga shvatilo što se dogodilo.
Samo nije znalo kako da joj kaže. Onda je čula bolni krik Thomasove majke.
Thomas!
Rose je našla papirnati rupčić i obrisala oči. Pogledala je kuću koja se uopće nije
promijenila: kolonijalna kuća s tri spavaće sobe, trijemom i drvenim stubama. Pelalovi su
još uvijek živjeli na istoj adresi i lako im je pronašla telefonski broj na internetu. Jučer ih
je nazvala i prepoznali su joj ime. Upitala je može li ih posjetiti i predložili su već idući
dan, danas, ali nisu joj postavljah nikakva pitanja.
Rose je odložila papirnati rupčić i izvadila ključ iz brave za paljenje. Znala je da je ono
što se ovdje dogodilo u njoj potaknulo nešto što nije prepoznala pa ga i nije mogla zaustaviti. Kad
je bila mlada, rekli su joj da ne razgovara s Pelalovima, a to ionako nije željela. Mogla je samo
pobjeći i sakriti se. Ah više nije bila riječ o zakonu. Bila je riječ o pravdi i nepravdi, a ona je
odrasla. Jim i Janine Pelal bili su roditelji kao i ona, a ubila im je dijete. Nije mogla dopustiti da
prođe još jedan dan a da im ne kaže što je trebala davno reći.
Izišla je iz automobila, zatvorila vrata i pločnikom krenula prema kući. Sabrala se i
pritisnula zvono na vratima.
89

"Hvala što me primili.” Rose je sjedila u naslonjaču s visokim naslonom, najljepšem

komadu pokućstva u dnevnoj sobi u kojoj su još bili istrošeni smeđi kauč i jednostavan drveni
stolić na kojem su bile presavijene novine te pepeljara s lulom i hrpicom crnog pepela. Zrak je od
dima iz lule vonjao na izgorjelo trešnjevo drvo.
"Naravno.” Jim je sjeo na kauč do Janine. Oboje su imali kratku kosu, njegova je bila
sijeda, a njezina smeđa, naočale s bifokalnim staklima i čeličnim okvirima, jednostavne polo
majice, široke traperice i gotovo nove bijele tenisice, pa su izgledali kao par, ali ne identičan,
poput posudica za sol i papar. Izgledali su dobronamjerno i tako su se i smiješili, čak i ljubazno.
"Pa”, počela je Rose suhih usta. "Imala sam sreću da još uvijek ovdje živite. Zbog toga
sam vas lako našla.”
"Oh, mi se nikad ne bismo preselili.” Jim je zatresao glavom. "Volimo biti ovdje. Oboje
smo se ovdje rodili. Mi smo napola umirovljeni, ali svi su naši prijatelji ovdje, kao i naša
crkva. Kći nam živi u Seattleu. Muž joj je inženjer u Boeingu.”
Rose se sjetila kako je Thomasova sestra istrčala s trijema i odmah je to izbacila iz misli.
"Imamo i dvoje unučadi, dječake. Volimo ih posjećivati, ali volimo se i vraćati kući.” Tom se
nasmijao. "Pročitao sam na internetu da imate djecu.”
"Da, dječaka i djevojčicu.” Rose se osjećala nelagodno ćaskajući, posebice jer je Janine
bila posve tiha i sitne su joj ruke bile sklopljene na krilu. Imala je nalakirane nokte te dosta
šminke, uključujući i debeli sloj olovke za oči. "Sigurno vas je iznenadio moj poziv.” "Mislili
smo da biste se jednog dana mogli javiti. Bili ste tako mladi kad je Thomas umro. I sami ste bili
dijete.”
"Ne toliko mlada. Trebala sam prije doći.”
"Kako sam rekao, čitali smo o vama, ali tek nedavno. Do požara nismo znali gdje živite.
Neki naši prijatelji gore na sjeveru vidjeli su ga na televiziji i nazvali nas.”
"Nadam se da vam to nije izazvalo još... boli.” Rose je morala tražiti pravu riječ.
"Nipošto. Jedna televizijska reporterka također nas je nazvala zbog toga. Tanya.” Jim je protrljao
čelo. "Kako se ono preživala?”
"Robertson?” Rose je nešto streslo. "Našla vas je?”
"Moja žena nije htjela da razgovaramo s njom. Čini se da ste učinili odličan posao gore u
Pennsylvaniji. Onaj pokvareni senator koji je završio na sudu i sve to.” Jim je pogledao Janine
koja je nastavila šutjeti, pa je Rose ponovno bila na redu.
"Hvala vam, ali da se vratim razlogu svojeg posjeta, zahvalna sam što ste pristali da me
primite. Želim vam se objema ispričati, koliko god riječi bile nedovoljne, i reći vam koliko mi je
žao zbog Thomasa.” Grlo joj se steglo, ali bila je odlučna ne pokleknuti pred osjećajima. "Svaki
dan mislim na njega i vidim taj strašan prizor. Pokušavam zamisliti da se sve završilo drukčije.
Poželim da sam išla kući drugim putem, da sam vozila sporije ili da sam ga prije zamijetila.
Mislim kako je jedna mala stvar mogla sve promijeniti i sad bi bio živ, s vama. Žalim za njim, ali
bio je vaš sin i iz dna duše mi je žao zbog onoga što sam te noći učinila. Molim vas, ako možete,
prihvatite moju ispriku.” Jim ju je iza svojih bifokalnih stakala pogledao u oči. Janine je oborila
glavu, mali pokret koji je slomio Roseino srce.
"Hvala vam. Hvala vam što ste to rekli. Mi to prihvaćamo, ali ne morate se ispričavati.
Znamo da nije bila vaša krivica. Vidjeli smo što se dogodilo. Nismo bili daleko.”
 Rose je trepnula. Nije to znala. Odvjetnici su pretpostavili da Pelalovi nisu vidjeli
nesreću, a i da je su, da bi je ipak bili tužili.
"Thomas je istrčao pred automobil.” Jimova je donja usna zadrhtala, a onda se naoko
oporavio. "Bilo je užasno vidjeti kako se to dogodilo i znati da ne možemo na vrijeme stići
do njega. Ali Thomas je oduvijek volio trčati na sve strane. Uvijek je bio kao navijen. Janine
je katkad mislila da je možda imao, znate, poremećaj pozornosti.” Jim je zatresao
glavom. "Istrčao je na ulicu. Znali smo mu govoriti da to ne radi jer će stradati. Nije bio prvi put
da je to učinio, samo prvi put da ste i vi bili ondje, i taj put, no, čudni su putevi Gospodnji, to
je prava istina.”
Rose je osjetila da joj se grlo stegnulo, ali nije zaplakala. I nije se bolje osjećala. "Bez
obzira na sve, voljela bih da se nije dogodilo.”
"Mi smo vjernici i uvijek se oslanjamo na vjeru.” Jim je kimnuo, a mršava su mu ramena
iznenada potonula. Oboje su na trenutak izgledali strašno tužno, kao da su zajedno utonuli na
sredini oronulog kauča. Janine nije ništa rekla, samo je oborila srebrnu glavu sa spiralom sjedina
na tjemenu nalik na uragan.
Jim je uzdahnuo. "Ja bih samo želio, no, bolje reći Janine, ona bi željela da je mogla biti
ondje. Da je bila ondje s njim, za njega, na kraju. To je ono što je noću budi, zapravo je muči do
boli. Rekao bih da bi to svaka majka poželjela svojem djetetu.” Rose se sjetila kako je držala
Thomasa na ulici, kako ju je pogledao i vidio je našminkanu poput Kleopatre. Sad kad je dobro
pogledala Janine, s tamnom kosom i crnom olovkom za oči, Rose je shvatila zašto ju je te mračne
noći zamijenio za svoju majku.
"Sigurno razumijete”, nastavio je Jim tiše. "Voljela bi da je bila ondje, da ga je držala u
rukama. Ne radi sebe nego radi njega. Da ne misli da je sam na svijetu. Da zna da smo ga voljeli,
da ga je ona voljela, do samog kraja. On je bio naš najmlađi, znate. Naše dijete. Njezino dijete.”
Rose je teško progutala. Nikad neće zaboraviti što je rekla Thomasu neposredno prije
nego što je umro. Možda je ipak postojalo nešto što bi mogla učiniti za Pelalove. Možda će riječi
koje je nisu napuštale svih tih godina biti riječi koje će smiriti Janineino srce.
"Možete to razumjeti, zar ne? I sami ste majka.”
"Da, razumijem, i osjećala bih se jednako.” Rose je duboko udahnula. "Janine, mislim da
biste nešto trebali znati.”
ZAHVALE

Napisala sam sedamnaest romana u gotovo isto toliko godina i premda sam uvijek unosila
emotivnost u svoje knjige, u posljednje sam se vrijeme posvetila pisanju o najemotivnijem od
svih odnosa, onome između majke i djeteta. Možda u tome ima ironije, sad kad su moja djeca
odrasla i otišla od kuće, ali možda napokon imam perspektivu i distancu (i vrijeme!) da ispitam
taj odnos i istražim ga u svojim djelima. Ovo je zaobilazan način da zahvalim svojoj
nevjerojatnoj kćeri Francesci i majci Maiy jer su me naučile sve što znam o bogatstvu i složenosti
veze između majke i djeteta, a da i ne govorim o, najjednostavnije rečeno, ljubavi.
U istom smislu zahvaljujem i svim mojim prijateljicama koje su sve također izvanredne
majke: Nan Daley, Jennifer Enderlin, Molly Friedrich, Rachel Kuli, Laura Leonard,
Paula Menghetti i Franca Palumbo. One su moj kuhinjski inventar i kad ne razgovaramo o
našim kćerima, razgovaramo o našim majkama. Naši su svakodnevni razgovori nadahnuli
ovu knjigu, pa zato hvala moje dame za ono što jeste i što mi svaki dan pomažete.
Ovaj roman također otvara nekoliko pravnih, etičkih i moralnih pitanja koja sam morala
istraživati i potražiti pomoć drugih. Na ovom mjestu zahvaljujem stručnjacima, ali i
svakako moram istaknuti da su sve pogreške moje. Hvala mojem odličnom detektivu Arthuru
Meeu, odvjetniku za kazneno pravo Glennu Gilmanu, a posebno hvala Nicolasu Casenti iz
ureda državnog odvjetnika okruga Chester. Profesoru Marinu Scordatou s Pravnog
fakulteta Columbus Katoličkoga američkog sveučilišta želim zahvaliti za izvrsne savjete,
stručnosti poticajni članak Razumijevanje nedostatka dužnosti razumnog spašavanja po
američkim zakonima o naknadi štete.
Velika hvala ravnatelju Christopheru Pickellu, učitelju Edu Jamesonu i osoblju June
Regan, Kathy Kolb i Brettu Willsonu te ostalim zaposlenicima Osnovne škole
Charlestown. Ravnatelj Pickell utrošio je svoje dragocjeno vrijeme odgovarajući na moja pitanja
kako bih Spasi me učinila što realističnijim, ali valja istaknuti da Osnovna škola Reesburgh
nije Osnovna škola Charlestown nego je posve izmišljena. Ipak, ne bih mogla biti zahvalnija
svima njima za vrijeme koje su mi posvetili i, što je još važnije, za sve što čine za djecu.
Nema važnijeg posla od obrazovanja budućih generacija. Uvijek sam se divila učiteljima i još im
se divim. Ne bih bila spisateljica da u javnim školama nisam dobila izvrsnu naobrazbu, no
nisam shvaćala koliko podučavanje može iscrpljivati, ali i ispunjavati, sve dok na Pravnom
fakultetu Pennsylvanij sitog sveučilišta nisam počela podučavati "Pravdu i beletristiku”, predmet
koji sam sama osmislila. Zbog toga velika hvala svim mojim učiteljima, bivšim i sadašnjim,
te mojim studentima - koji su na svoj način također učitelji.
Također zahvaljujem timu genijalnih vatrogasaca koji ne samo da nas čuvaju nego su
izdvojili vrijeme za mene i pomogli mi izmisliti požar iz knjige. Velika hvala Mikeu Risellu,
Karen i Dukeu Griffinu, Daveu Hicksu i Marku Hughesu iz Kimbertonskog vatrogasnog
društva. Hvala i za stručnu podršku te za savjete o hitnoj pomoći Rebecci Buonavolonti i Sergeyu
Bortsovu. A hvala i Robin Lynn Katz.
Posebno sam zahvalna svakome u Herr Foodsu iz Nottinghama u Pennsylvaniji na
njihovu vremenu i stručnosti. Na ovom je mjestu važno ponoviti da su svi događaji iz
knjige izmišljeni, ali u stvaranju Homesteada pomogli su mi divni ljudi iz Herr Foodsa,
ponajprije odlična direktorica za odnose s javnošću Jennifer Arrigo, no ponajviše obitelj Herr: J.
M. Herr, Ed Herr, Gene Herr i Daryl Thomas. Osobita hvala za savjetovanje Fran Dolan, Jimu
Rocku, Billu Bedowu i marljivom osoblju koje mi je otkrilo sve tajne svojega posla.
Hvala družini u St. Martins Pressu, počam od moje izvanredne urednice i trenerice
Jennifer Enderlin, koja me nadahnjuje i koja je vodila ovu knjigu, te Johnu Sargentu, Sally
Richardson, Matthewu Shearu, Mattu Baldacciju, Jeffu Capshewu, Nancy Tiypuc, Monici
Katz, Johnu Murphyju, Johnu Karleu, Sari Goodman i svim trgovačkim predstavnicima koji
obavljaju odličan posao. Velika hvala Michaelu Storringsu za nevjerojatno lijepe korice. Također
šaljem zagrljaje i poljupce Mary Beth Roche, Lauri Wilson i ostalima u odjelu audioknjiga. Sve
vas volim i cijenim.
Hvala mojoj odličnoj agentici i prijateljici Molly Friedrich, kao i čudesnom Paulu Cironeu
te genijalnoj Lucy Carson. Moja predana i nevjerojatna pomoćnica i najbolja prijateljica je Laura
Leonard, na svaki način neprocjenjiva već dvadeset godina. A ona je i odlična majka! Također
hvala Annettei Earling, mojoj internetskoj zvijezdi koja se brine za stranice scottoline. com gdje
postojim samo u fotošopiranom obliku.
Na svemu hvala mojoj obitelji i prijateljima. Oni znaju da ih volim i obično imaju
posljednju riječ, ako ne i posvetu, u mojim knjigama. Ali ova je knjiga drukčija jer
posljednja riječi posveta odlaze mojem dragom prijatelju Josephu Drabyaku koji je nedavno i
jako prerano preminuo. Posvetila sam mu ovo djelo jer je bio zaluđen knjigama.
Joea sam upoznala prije dvadeset godina kad je radio kao trgovac knjigama u lokalnoj
neovisnoj knjižari Chester County Books & Music Company i postala sam dobra prijateljica
njemu i njegovoj supruzi Reggie. Bio je jedan od prvih promicatelja mojih knjiga i zalagao se za
knjige koje je volio i za neovisne knjižare, a naposljetku je postao radišan predsjednik Udruženja
neovisnih knjižara New Atlantic. Joe je shvaćao da knjige približavaju ljude te da nas čitanje
osnažuje, obogaćuje, hrani i povezuje. Prije negoli je preminuo rekla sam mu da ću mu posvetiti
svoju iduću knjigu, što ga je doista usrećilo. I premda je svaku od mojih knjiga pročitao u
rukopisu, ovu nije stigao pročitati.
To je sada i zauvijek moj gubitak.