I.

VERSAJSKI POREDAK

Pred kraj Prvog svjetskog rata u Rusiji je izbila boljševička revolucija koja je zaprijetila da se
proširi na Zapad. Da bi se to spriječilo američki predsjednik Woodrow Wilson je ponudio
građansko-demokratski koncept temeljen na 14 točaka. To je bila osnova njegove New
Diplomacy: otvorena diplomacija (nema tajnih dogovora), slobodna plovidba i trgovina
morima, smanjenje carina, razoružavanje, obnova belgijske nezavisnosti, utemeljenje Lige
naroda, osiguranje autonomije narodima Austro-Ugarske... Wilson je sebi postavio zadatak
učvrstiti demokraciju uništenjem europskog sustava ravnoteže (balance of powers) u čemu bi
važnu ulogu imala Liga naroda. Europski delegati su isto željeli mir, ali su željeli ispuniti
ratne ciljeve. VB je željela uništenje njemačke mornarice (internirana u britansku pomorsku
bazu Scapa Flow), Francuska je željela Porajnje, a Italija provedbu Londonskog ugovora.
Najvažnija poslijeratna konferencija je započela početkom 1919. godine u Versaillesu te je
trajala godinu dana. U početku je glavnu riječ imalo Vijeće desetorice (dva predstavnika
SAD-a, VB, Francuske, Italije i Japana), ali je glavnu ulogu ubrzo preuzela Velika četvorka
(američki predsjednik Woodrow Wilson, britanski premijer David Lloyd George, francuski
premijer Georges Clemenceau i talijanski premijer Vittorio Orlando). Prvi dio konferencije
je protekao u razgovorima o Njemačkoj i Ligi naroda, dok je drugi dio bio nametanje
mirovnih ugovora poraženim stranama. Kako je SAD financijski pomagao Antanti i ratom
pogođenim zemljama, najprije je dogovoreno osnivanje Lige naroda. Konačni sporazum o
Ligi naroda je završen 14. veljače 1919. godine (Covenant).
Mir s Njemačkom – Mirovni ugovor je najprije potpisan s Njemačkom u Versaillesu u
Dvorani ogledala 28. lipnja 1919. godine kojim je ona postala jedini krivac za rat. Francuska
je dobila Alzas i Loranu, Saar je stavljen pod nadzor Lige naroda na 15 godina dok su rudnici
stavljeni pod francuski nadzor, Danska je dobila sjeverni Schleswig, Belgija Eupen-Malmedy.
Iz Rajnske oblasti se trebala povući njemačka vojska koju bi zamijenila saveznička. Poljska je
dobila poljski koridor (Posen i dio Zapadne Prusije), Gdanjsk je postala slobodna luka pod
upravom Lige naroda, Litva je dobila Memel, a Japan Šantung u Kini. Zabranjeno je
ujedinjenje s Austrijom (Anschluss). Njemačka je morala predati sve svoje kolonije, predati
svo teško naoružanje, uništiti mornaricu, nije smjela uvesti opću vojnu obvezu te nije smjela
imati više od 100 tisuća vojnika. Po pitanju reparacija bilo je neodlučnosti, pa je na kraju
dogovoreno da Njemačka do 1. ožujka 1921. plati 20 milijardi zlatnih maraka, dok bi se
kasnije odredila konačna cijena reparacija (cijena je određena 1921. na 132 milijardi zlatnih
maraka). No, najveći udarac njemačkom narodu je bila odredba da se Kaiseru sudi za ratne
zločine. (Ukupno je izgubila 1/7 teritorija i 1/10 stanovništva)
Mir s Austrijom – Ugovor s Austrijom je potpisan 10. rujna 1919. godine u Saint-Germainu-
en-Layu. Austrije je izgubila Trentino i južni Tirol u korist Italije, Poljska je dobila Galiciju,
dio teritorija je izgubljen u korist Države SHS, a Bukovinu je dobila Rumunjska (Rumunjska
je dobila i rusku Besarabiju).
Mir s Bugarskom – Treći mirovni ugovor je potpisan s Bugarskom 27. studenog 1919.
godine u Neuillyju prema kojem je Bugarska Grčkoj morala predati istočnu Trakiju (time je
izgubila izlaz na Egejsko more).
Mir s Mađarskom – Zatim je potpisan mirovni ugovor s Mađarskom 4. lipnja 1920. godine u
Trianonu, koja je tim mirom pretrpjela najveće teritorijalne gubitke. Rumunjska je dobila

1
Transilvaniju, Slovačka se službeno odvojila, dok je sjeverne Hrvatska, Slavonija i Vojvodina
ušla u sastav Države SHS.
Mir s Osmanskim Carstvom – Posljednji mirovni ugovor je potpisan s Osmanskim
Carstvom 10. kolovoza 1920. godine u Sevresu. Osmansko Carstvo je izgubila arapske
bliskoistočne provincije, sve europske posjede osim teritorija oko Istanbula (dobila ih Grčka),
veliki dio Male Azije (Kilikija potpala pod francuska upravu), sultan je degradiran na položaj
britanskog štićenika, ali je zadržao upravu nad tjesnacima između Crnog i Egejskog mora
(Rusi su izgubili pravo na Bospor i Dardanele mirom u Brest-Litovsku).
Ti su se mirovni ugovori pokazali kao velike greške, jer se odredbe nisu poštivale. Najviše su
kritizirane gospodarske odredbe Versajskog ugovora (najdalje u tome otišao John Maynard
Keynes u svome djelu Ekonomske posljedice mira). No, četiri glavna razloga propasti
versajskog sustava su bili balkanizacija središnje Europe (nastanak manjih etničkig država),
američko odbijanje ratifikacije mirovnog ugovora, odsutnost boljševičke Rusije s konferencije
i iracionalne težnje da se kazni Njemačke. Od toga najviše je novom poretku naštetio američki
povratak u izolaciju nakon što je Wilsona na izborima pobjedio Warren Harding. Time je Liga
naroda postala sredstvo ostvarivanja ideja VB i Francuske, jer Rusija, SAD i Njemačka nisu
bile članice dok Italija i Japan nisu imale veliki utjecaj.

II. LIGA NARODA

Liga naroda (ili Društvo naroda) je osnovana na Versajskoj konferenciji te je imala 44 članice
sa sjedištem u Ženevi. Glavna tijela su bila Odbor, Skupština i Tajništvo. Skupština je birala
odbor (pet stalnih članica, ali SAD nije sudjelovao + nestalne članice), koji se trebao sastajati
barem četiri putra godišnje da raspravlja o pitanjima za svjetski mir i odredi sankcije ukoliko
je to potrebno (u sankcijama su morale sudjelovati sve članice). No, s obzirom da je Liga
naroda djelovala prema pravilu jednoglasnosti, ona nije mogla imati veliku ulogu u
međunarodnim sukobima (SAD nije sudjelovao, Njemačka i Rusija nisu bile članice, Japan je
probleme riješavao silom, VB nije vjerovala u Ligu naroda, Francuska se služila
tradicionalnom diplomacijom).
Liga naroda je svoj vrhunac dosegla 1924. godine na Ženevskoj konferenciji. Tijekom
konferencije je sastavljen Protokol, koji je SAD odbio ne želeći europsku intervenciju u
Latinskoj Americi. No, pravi razlog propasti Protokola je bila VB, gdje je na vlast došao
konzervativac Austen Chamberlain koji je zemlju vratio u izolaciju i odbio potpisati Protokol.
Tada je nastala mogućnost približavanja Francuske i Njemačke, pogotovo nakon konferencije
u Locarnu 1925. godine. Ta je konferencija završila potpisivanjem Rajnskom pakta kojim su
potvrđene granice Francuske, Belgije i Njemačke te je Njemačka prihvatila demilitarizaciju
Rajnske oblasti. Godine 1926. Njemačka je ušla u Ligu naroda, a približavanje Francuske i
Njemačke propalo zbog Versajskog ugovora. Zato je na inicijativu francuskog ministra
vanjskih poslova Aristidea Brianda nastao Briand-Kellog pakt u kojem su se Francuska i VB
obvezali da neće sukobe riješavati silom, pa su se tome paktu pridružile sve države osim
Arabije, Jemena, Argentine, Brazila i Bolivije.
III. SJEDINJENE AMERIČKE DRŽAVE

2
Prvim svjetskim ratom SAD je postao bogata država, koja je usto doživjela gospodarski
boom. No, gospodarski liberalizam je propadao, dok su europske države uvele državni nadzor
nad ekonomijom. SAD je odbio ići tim putom te su američki predsjednici nastojali održati
princip laissez-faire (otvoreno tržište sa što manjim državnim miješanjem). Najvažnija osoba
toga razdoblja je Herbert Hoover, koji je najprije od 1921. do 1928. godine bio državni
tajnik za trgovinu, a zatim je do 1929. do 1933. bio predsjednika (31.). On je 1922. godine
napisao knjigu Američki individualizam (evanđelje američkog businessa) u kojoj je postavio
temelje svoje ekonomske politike (poticanje velikih poduzeća i ulaganje u inozemstvo).
Predsjednik John Calvin Coolidge (30. predsjednik od 1923. do 1929.) je nastojao potpuno
odvojiti državu od gospodarstva, ali mu to Trgovačka komora nije dopustila. U njegovo
vrijeme SAD doživljava gospodarski boom (osnivaju se GM i Chrysler). No, gospodarstvo se
poečlo otimati kontroli države te se proizvodnja sustavno povećavala standardizacijom
(smanjenje broja modela iste vrste) i tejlorizmom (proučavanje najučinkovitijeg mogućeg
rada radnika). Javio se marketing kao rezultat porasta kupovne moći stanovništva. SAD je
imao i dodatne izvore prihoda: njemačke reparacije kojih se odrekao i dugove Antante.
Francuska je željela bezuspješno ukinuti dugove prema SAD-u kao rezultat zajedničkog
ratovanja, pa je predložila uvođenje klauzule osigurača (vraćanje duga ovisno o isplati
njemačkih reparacija) što je SAD isto odbio.
VB i Francuska su ustrajale u smanjenju dugova prema SAD-u, ali je SAD sve prijedloge
odbijao. Zato je VB 1922. godine donijela Balfourovu notu prema kojoj od Njemačke i svojih
ratnih dužnika traže samo onoliko koliko je potrebno da se plati dug prema SAD-u. SAD je za
to vrijeme utonuo na nacionalizam (štićenje svojih interesa), pa su uvedene visoke carine da
bi se zaštitilo američkog gospodarstvo. No, to je dovelo do smanjenja uvoza zbog čega se
dugovi nisu mogli oplaćivati. SAD je mogao svoje dužnike samo natjerati na potpisivanje
sporazuma o isplaćivanju dugova (sporazum Baldwin-Mellon s VB iz 1923. godine i
sporazum Mellon-Beranger s Francuskom iz 1929. godine).
SAD je višak kapitala odlučio uložiti u inozemstvo, ali ne u one države koje su imale dug
prema SAD-u. Zbog toga se kao najbolja država za ulaganje javila Njemačka. Amerikanci su
najprije osnivali inozemne podružnice velikih poduzeća (Ford, GM, Standard Oil), zatim su
kupovali dionice stranih poduzeća da bi na kraju kupovali strane vrijednosnice. Tim novcem
je Njemačka mogla platiti reparacije, a ratnim reparacijama Antanta dug prema SAD-u, koji je
novac ponovno ulagao u SAD.

Velika gospodarska kriza – naznake krize su se počele javljati 1927. godine kada prestaju
ulaganja kapitala. Nadnice i plaće su prestale rasti, pa samim time je otpala kupovna moć
stanovništva. To je dovelo do pada prodaje nekih vrsta proizvoda, zbog čega su ti isti
proizvodi zagušivali svoje tržište (padala im je cijena). Poduzeća zbog stečenog kapitala nisu
trebala kredite, koji su se onda počeli koristiti za građevinske i burzovne špekulacije.
Osnovali su se investicijski fondovi, kojima je cilj bio kupovati dionice i preprodavati ih po
višim cijenama. No, takav kapital je bio fiktivan, jer nije imao materijalnog pokrića. Sve to je
dovelo do pada burze na Wall Streetu na Crni četvrtak 24. listopada 1929. godine kada je
započeo veliki pad cijena dionica. Crni četvrtak nije bio početak krize, nego rezultat viška
proizvoda i kredita na tržištu.

3
Prva reakcija banaka je bila ograničavanje potrošačkih kredita, ali to nije spriječilo propadanje
mnogih banaka. Kupovanje proizvoda se smanjilo što je utjecalo na pad cijena, pa su mnoga
poduzeća bankrotirala. Ona poduzeća koja nisu bankrotirala su bila prisiljena na povlačenje
dijela proizvoda sa tržišta da bi se postigla potražnja, što je dovelo do smanjenja plaća i
otpuštanja radnika. Cijeli gospodarski sustav je bio pogođen, a vanjska trgovina i izvoz su
počeli naglo opadati. Prve zemlje koje su osjetile krize su bile one Latinske Amerike, odakle
je SAD uvozio sirovine. Zato su mnoge zemlje napustile zlatni standard (međunarodni
novčani sustav koji se temelji na zlatu). Europske zemlje u početku nisu bile zahvaćene
krizom, ali je onda SAD povukao svoj kapital i smanjio uvoz zbog čega je kriza pogodila
Europu. Usto SAD uvodi Harwley-Smoot taksu, kojom carine postaju među najvećima u
povijesti.
Na izborima 1932. Hoover je izgubio od Franklina Delana Roosevelta zbog svoje
nemogućnosti da riješi krizu. Usto je Europa odbila isplaćivati dugovanja SAD-u. Zato je
SAD Johnson Actom iz 1934. zabranio bilo kakvu vrstu pozajmice onim državama koji nisu
otplatili svoje ratne dugove. Veliki problem je bilo pokretanje proizvodnje. Prvi način
pokretanja proizvodnje je bila deflacija (smanjivanje broja novčanica u opticaju) što su
pokušale Njemačka i Francuska. Smanjenjem poreza uz ograničavanje nadnica i plaća je
omogućilo sniženje cijena troškova proizvodnje čime je postignut cilj. VB i SAD su
primjenile špekulacije s novcem čime su nastojali potaknuti izvoz snižavanjem prodajnih
cijena neke robe. Da bi ovo uspjelo, trebalo je stabilizirati cijene na domaćem tržištu. Treći
način izlaska iz krize je kontrola nad razmjenom, tj. odvajanje od svjetskog tržišta što su
učinile Njemačke prije dolaska Hitlera na vlast, zemlje srednje i jugoistočne Europe te neke
zemlje Južne Amerike. Tim je oštećena vanjska trgovina, jer se kapital nije smio izvoziti iz
države.
New Deal – je osmislio Roosevelt i njegov trust ekonomskih stručnjaka, a počeo se
primjenjivati od ožujka 1933. godine. On je zasnovan na posredovanju savezne vlade u
gospodarskom životu. Najprije je trebalo riješiti bankarsku krizu. Prvo su obustavljene sve
transakcije na četiri dana, pa je Kongres bez rasprave izglasao Emergency Banking Bill,
kojim su Federalne rezerve mogle izdavati novčanice u iznosu od 90 do 100% kapitala koji su
posjedovali. Nakon toga je Reconstruction Finance Corporation odobrila povoljne kredite
čime su propale mnoge manje banke, ali su štediše počele ponovno uplaćivati novac u banke
čime je pala mogućnost od stečaja. Zatim su napravljeni mnogi rezovi: savezne plaće i
mirovine smanjene, prekinuta je prohibicija (XVIII. iz 1919. i XXI. amandmanom iz 1933.
godine američka vlada je pokušala iskorijeniti alkoholizam). U sljedećim mjesecima Kongres
je donio niz važnih zakona. Osnovan je federalni program za nezaposlene na čijem je čelu bio
Harry Hopkins, koji je započeo program javnih radova koji je smanjio nezaposlenost.
Osnovan je Farm Credit Administration čime su se mnoge farme oslobodile hipoteke.
Osnovan je Agriculture Adjustement Administration (AAA) koja je poticala farmere na manju
proizvodnju kako bi narasla cijena proizvodima (kriza je općenito najjače pogodila
poljoprivedu, pogotovo nakon velike suše 1930. u dolini Mississippija). Niz trgovačkih i
burzovnih zakona je spriječilo razne špekulacije. Regulirana je proizvodnja električne struje
osnivanjem Tennesseee Valley Authority. NIRA (National Industrial Recovery Act) je uveo
kolektivne ugovore i propisao minimalne plaće.

4
Kada je Roosevelt 1936. drugi put bio izabran za predsjednika, Vrhovni sud je kanio
proglasiti većinu zakona New Deala neustavnim. Na kraju je Vrhovni sud promijenio svoje
stajalište zbog uspjeha reformi (zapravo se bojao za svoj ugled). New Deal je ostvario potpuni
uspjeh (1937. utemeljen američki sustav socijalnog osiguranja), ali se 1938. dogodila malena
kriza. Zbog toga je SAD uveo klauzulu Cash and Carry, tj. plaćanje u gotovini ukoliko se
prodaje stranama u ratu. Tek će s Drugim svjetskim ratom američko gospodarstvo doživjeti
veliki rast kada se nezaposleni novače i zapošljavaju u rastućoj vojnoj industriji.

IV. VELIKA BRITANIJA

Velika Britanija je u međuratno razdoblje ušla kao jedna od najjačih vojnih i političkih sila.
VB je tada pod svojom kontrolom držala ¼ svjetskom teritorija (dobila Tanzaniju, Palestinu,
Jordan i Irak). VB je bila najčvršći stup liberalizma u Europi te se njezin politički život svodio
na borbu između konzervativaca i liberala. No, nakon rata se javlja radnička Laburistička
stranka, koja je istisnula liberale s mjesta druge najjače stranke u VB.
VB je ostala izrazito konzervativna u svojoj politici prema Irskoj, čije je pitanje bilo glavno u
politici VB. Irci su nakon rata osnovali stranku Sinn Fein koja je tražila potpuno oslobođenje
od britanske vlasti, a za potrebe predstavljanja u britanskom parlamentu je osnovana stranka
Deil Eireann. VB nije željela prihvatiti takve težnje, pa je od 1919. do 1921. godine trajao
krvavi sukob između Britanaca i Sinn Feina, a u međuvremenu se pojavila i organizacija
Black and Tans. Konačno je 1921. godine potpisan sporazum prema kojem najveći dio Irske
dobiva status dominiona pod nazivom Slobodna Država Irska s autonomnom vladom, dok je
Ulster dobio poseban status. Šest protestantskih grofovija na sjeveroistoku Irske je trebalo
konstituirati autonomnu regiju Sjeverna Irska, koja bi imala vlastiti parlament iz kojeg bi slala
svoje predstavnike u britanski parlament. Tim ugovorom Irska nije dobila punu neovisnost što
će ostvariti 1949. godine.
Na inicijativu VB se održala konferencija u Cannesu početkom 1922. godine, koja je bila
predsastanak za gospodarski skup u Genovi. Na konferenciji je odlučeno da se nijedna zemlja
neće miješati u unutarnje gospodarske odnose drugih država, sve zemlje priznaju državne
dugove i obveze iz prošlosti te se suzdržavaju napada prema drugim državama. No,
konferencija u Genovi se pretvorila u sukob VB i Francuske sa SSSR-om oko isplate dugova
zbog čega su SSSR i Njemačka sklopili ugovor u Rapallu 1922. godine kojim su se odrekle
međusobnih dugova. Tim ugovorom SSSR je izašao iz političke i gospodarske izolacije, a
Njemačke je postala prva europska država koja je priznala SSSR.

V. FRANCUSKA

Francuska je bila republika čiji je politički sustav počivao na premoći Narodne skupštine,
potpunoj ovisnosti vlade i slaboj vlasti predsjednika (prvi predsjednik nakon rata Raymond
Poincare). Glavna politička stranka je bila Radikalna stranka, ali se javljaju Lijevi kartel
(komunisti, kasnije Narodni front) i Nacionalni blok (desni radikali i republikanci). Zbog
velikog broja stranaka krize francuskih vlada su bile česte.

5
Nakon Prvog svjetskog rata dolazi do njemačko-ratnih sukoba zbog njemačke vanjske politike
koja je težila ublažavanju odredbi Versajskog ugovora. Najveći sukob je bio oko reparacija na
kojima je Francuska inzistirala da može platiti dug prema SAD-u. Opstanak Versajskog
sporazuma je značio potvrdu francuske politike, koja je željela postati vodeća u Europi.
U gospodarskom pogledu Francuska je uvela protekcionizama. Zbog naglašene poljoprivrede,
Francuska je bila slabije pogođena gospodarskom krizom, ali je isto tako zbog slabe
modernizacije duže izlazila iz krize.

VI. POLJSKA I ČEHOSLOVAČKA

Poljska je nakon Prvog svjetskog rata vratila svoju samostalnost, a nakon rata je ušla u sukobe
sa SSSR-om zbog svojih težnji prema Istoku. Glavna politička figura Poljske u međuratnom
razdoblju je bio maršal Jozef Pilsudski, koji je u ratu sa SSSR-om proširio Poljsku. On je
1926. godine izvršio vojni udar te je do svoje smrti 1935. godine vladao Poljskom kao
diktator.
I Čehoslovačka je nakon Prvog svjetskog rata raspadom Austro-Ugarske. Ona je bila jedina
prava funkcionalna demokracija u Europi te se u njoj Česi imali većinu zbog priključenja
Sudetske oblasti. Prvi predsjednik je bio Tomaš Masaryk, koji je bio predsjednik od 1918. do
1935. godine.

VII. ITALIJA (FAŠIZAM)

Italija je iz Prvog svjetskog rata izašla kao pobjednica, ali je na Versajskoj konferenciji
doživjela poraz, jer Wilson nije htio priznati Londonski ugovor. To se odrazilo na porast
nacionalističkih pokreta, koji će vrhunac doživjeti s Benitom Mussolinijem. Mussolini je za
vrijeme Prvog svjetskog rata bio direktor novina Avanti!, a isto tako je osnovao list Il Popolo
d'Italia (Talijanski narod). Iako nije sudjelovao u ratu, Mussolini je isticao opravdanost
nasilja. Godine 1919. je postao vođa skupine ardita (najbolji talijanski vojnici koji su
sudjelovali u najopasnijim akcijama) i futurista. Središte njegova djelovanja je bio Milano,
gdje je bilo i sjedište lista Il Popolo d'Italia. Upravo je tamo Mussolini 23. ožujka 1919.
godine osnovao borbene odrede (Fascio Italiano di Combattimento/borbeni snopovi), što se
smatra datum osnutka fašističkog pokreta. Fašizam u početku nije imao političkog utjecaja, ali
je nakon osvajanja Rijeke (od strane Gabrielea D'Annunzia 1919. godine) te ekonomske i
socijalne krize započeo uspon fašista.
Fašizam je bio pokret usmjeren prema nacionalizmu, mržnji prema socijalističkim idejama,
težnji za antiparlamentarnom vladom i veličanje nasilja. Problem je bio povezati pokret sa
prošlošću, ali je to uspio napraviti filozof Giovanni Gentile. Razvoj fašizma iz urbanog
pokreta malih grupa u masovni pokret s uporištima na selu je počeo 1920. godine kada je
Mussolini počeo osnivati borbene odrede na selu. Seljaci su prilazili pokretu, jer su u fašizmu
vidjeli korisnog saveznika u borbi protiv socijalista. Zahvaljujući nasilju fašisti su počeli
preuzimati vlast u općinama (prvo u Trstu), a potpuni uspjeh se dogodio kada su fašisti 1921.
godine ušli u parlament. Ubrzo je Mussolini sklopio primirje sa socijalistima te pokret
pretvorio u stranku (Nacionalna fašistička stranka – PNF).

6
Godine 1922. dogodila se još jedna kriza vlade, pa je novu slabu vladu sastavio Luigi Facte.
To je omogućilo nastavak fašističkog nasilja. Najprije su fašisti preuzeli kontrolu u selima, pa
najvećim gradovima sjeverne i srednje Italije. Mussolini je zatražio raspuštanje Parlamenta i
raspisivanje novih izbora. Nakon što je oformljena fašistička policija (prva privatna vojska
koja je u potpunosti djelovala van zakona), odlučeno je marširati na Rim. Kralj Vittorio
Emanuele III. je odbio proglasiti opsadno stanje, jer je djelovanje fašista smatrao psihološkim
ratom i jer nije bio sklon vraćanju vlasti ljevici. Marš na Rim je izvršen 28. listopada 1922.
godine, a sljedeći dan Mussolini je dobio mandat za sastav vlade. Dana 30. listopada
Mussolini je preuzeo vlast.
Nakon dobivenog mandata Mussolini je ministarska mjesta podijelio fašistima i
nacionalistima, a 1923. godine nakon ujedinjenja dviju stranaka fašisti su dobili sva
ministarska mjesta. Godine 1924. godine, nakon što je Mussolini dao ubiti Giacoma
Matteottija, političke stranke su napustile parlament, pa im je Mussolini 1926. godine
konačno zabranio svaki rad. Tako je od 1926. godine Italijom zavladala fašistička diktatura
Benita Mussolinija. Mussolini je riješio i rimsko pitanje 1929. godine kada je sklopio
Lateranski sporazum s papom Piom XI. prema kojem je nastao Vatikan kao država te je
uređen položaj Katoličke crkve u Italiji.
Na vanjsko političkom planu Mussolini je želio obnoviti Rimsko Carstvo, tj. želio je prevlast
na Mediteranu i Podunavlju te poneku koloniju u Africi. Kao cilj je odabrao Etiopiju, jedinu
afričku neovisnu državu, koja je graničila s talijanskom Eritrejom i Somalijom. Mussolini je
iskoristio Ual Ual incident s kraja 1934. godine da sljedeće godine napadne Etiopiju. Godine
1936. rat je završen uspostavom Carstva Talijanske Istočne Afrike čiju je krunu preuzeo
Viktor Emanuel III. nakon predaje Hailea Selassiea.

VIII. NJEMAČKA

WEIMARSKA REPUBLIKA – Nakon abdikcije kralja Wilhelma II. Njemačku je protresla

revolucija. Privremena vlada pod vodstvom socijaldemokrata Friedricha Eberta je morala
voditi računa o vojnim krugovima, vojnicima pod utjecajem socijalista i spartakovcima
(proboljševička struja) pod vodstvom Rose Luxemburg i Karla Liebknechta (ubijeni tijekom
pobune spartakovaca 1919. godine u Berlinu). Početkom 1919. godine izabrana je Nacionalna
skupština, koja se sastala u Weimaru. Ebert je izabran za novog predsjednika, kancelarom je
postao Scheidemann, dok je ministarstvo vojske preuzeo Gustav Noske. No, tijekom 1919.
godine u Njemačkoj su izbijali neredi zbog poraza u ratu te katastrofalnih odredbi Versajskog
mira. Mnogi veterani su pristupili u slobodne korpuse (Freikorps) te su se borili u krajevima
danim baltičkim zemljama i Poljskoj. Jedan od njih je bio i Adolf Hitler.
Adolf Hitler se uz pomoć Ernsta Rohma 1919. godine pridružio Odboru neovisnih radnika,
koji je 1918. u Munchenu osnovao Anton Drexler. Hitler je polako preuzeo kontrolu nad
strankom. Ime stranke je 1920. godine promijenjeno u Njemačka nacionalsocijalistička
radnička stranka (Nationalsozialistische Deutsche Arbeiterpartei - NSDAP). Hitler je tada
proputovao Njemačku regrutirajući sljedbenike: Alfred Rosenberg (teoretičar rasizma),
Joseph Goebbels (upravljanje propagandnom), Herman Goring i Rudolf Hess.
Godine 1919. donesen je Weimarski ustav, kojim je uspostavljena Njemačka Republika kao
federalna i parlamentarna. Bitnu vlast je imao Reichstag, skupština izabrana općim pravom

7
glasa. Kancelar i ministri su bili odgovorni Reichstagu. Predsjednik Republike je bio biran
općim glasovanjem te je bio zapovjednik vojske, potvrđivao je ministre te imao pravo
raspuštanja Reichstaga. Reichstag je imao mogućnost s voljom 2/3 zastupnika tražiti ostavku
predsjednika. Vraćena je crno-crveno-zlatna zastava iz 1848. godine. Novi sustav je naišao na
mnoge poteškoće, jer je koalicija umjerenih bila u stalnom sukobu s komunistima i
nacionalistima. Posebno su bili teški ekonomski problemi na koje su se nadovezivali problemi
demobilizacije, preobrazbe industrije te pitanje reparacija. Nastupila je hiperinflacija, pa je
Njemačka obustavila isplatu reparacija. Na takvu odluku Francuska je zauzela Ruhr 1923.
godine kako bi se omogućilo naplaćivanje reparacija. Došlo je do četiri pobune protiv vlade:
ekstremne desnice (u Spandau), komunističke (u Hamburgu), separantne (u Porajnju) te
Hitlerov puč.
Godine 1923. u Munchenu je osnovana nova bavarska vlada sa separatističkom težnjom pod
upravom Gustava von Kahra. Hitler je bio protiv separatizma ali je želio iskoristiti priliku da
dođe na vlast, pa kasnije izvrši marš na Berlin. Na njegovu stranu je stao general Ludendorff,
ali je puč u studenom 1923. godine propao, a urotnici su uhićeni. Razlog zašto su pobune
propadale su general von Seeckt (zapovjednik njemačke vojske) i kancelar Stresemann koji su
uvjerili predsjednika Eberta da je gušenje pobuna nužno za opstanak Weimarske Republike.
Godine 1925. umro je Ebert, pa je za predsjednika izabran Paul Ludwig Hindenburg. Tih
godina nacistička stranka nije imala većih političkih uspjeha. No, velika ekonomska kriza je
to promijenila, jer je Njemačka najteže bila pogođena krizom iz SAD-a. Zbog političkog
neslaganja, 1930. godine raspisani su prijevremeni izbori na kojim je Hitlerova stranka dobila
veliki broj mandata i tako postala važna stranka njemačke politike. Na ulicama je nacistička
stranačka milicija pod nazivom SA izazivala sve veće nasilje. No, Hitler nije želio nov puč jer
je znao da ne može ići protiv vojske, pa je trebao izbornu pobjedu da bi mogao postati
kancelar. Na izborima 1932. godine nacisti su postali najjača stranka u Reichstagu, ali se
nasilje nastavilo. Vjerujući da će nasilje smanjiti potporu nacistima, von Papen je rasputio
Reichstag i raspisao nove izbore na kojima su nacisti izgubili dio mjesta. No, kako su
komunisti osvojili veliki broj mjesta Hindenburg je u strahu od lijevih reformi ponudio
Hitleru mjesto kancelara.
NACISTIČKA NJEMAČKA – Odmah nakon dolaska na vlast početkom 1933. godine
Hitler je počeo svoje djelovanje. Naredio je zapaljenje Reichstaga za što je okrivio komuniste
koji su postali njegove prve žrtve (poslani u konclogore Dachau i Oranienburg). Hitler je
raspustio Reichstag i na novim izborima odnio pobjedu, ali nije imao većinu osim ako
komunisti ne sudjeluju u sazivu. Novi Reichstag se sastao u Postdamu te je Hitler dobio punu
vlast, pa je među prvim činovima uveo novu zastavu (nacističku).
Nakon dolaska Hitlera na vlast ustav nije ukinut, ali je suspendiran i dopunjen Zakonom za
prevenciju bijede naroda i Reicha koji je davao svu vlast Hitleru. Do sredine 1933. godine
Hitler je ukinuo sve stranke osim svoje. Došlo je do potpune centralizacije države te su
lokalne vlade zamijenjene nacističkim. Zakonom o obnovi Reicha iz 1934. završena je
centralizacija: skupštine saveznih država su ukinute, a njihova vlast je prenesena na vladu
Reicha. Sindikati su ukinuti 1. svibnja 1933. te je taj dan proglašen nacionalnim praznikom, a
brojni sindikalni aktivisti su poslani u konclogore. Sindikate je asimilirao novi organizam
Njemačka fronta rada pod vodstvom Roberta Leya. Sva nenacistička paravojna tijela su
raspuštena ili priključena nacističkim tijelima. U cijeloj državi je došlo do velikih čistki.

8
Sukob unutar stranke – No, trebalo je osigurati kontrolu nad nacističkom strankom. SA pod
vodstvom Rohma se prepustio nasilju, a stari članovi SA su tražili više pozicije. Hitler je
postao svjesan da mu za ostvarivanje vanjskopolitičkih planova treba krupna industrija i
vojska, pa se odlučio vratiti legalnosti. SA je postao veliki problem, pa je Hitler na svoju
stranu privukao vojsku (generala Wernera von Blomberga) i mornaricu (admirala Ericha
Raedera), Goring je osnovao Gestapo pod vodstvom Heinricha Himmlera (zapovjednika SS-
a/Zaštitnih jedinica). Uvjeren da Rohm sprema državni udar, Hitler je 30. lipnja 1934. godine
naredio okrutnu represiju prema SA te je to poznato kao Noć dugih noževa. Time je SA
postao nevažan, a nakon smrti Hidenburga Hitler je ujedinio funkcije kancelara i predsjednika
čime je postao vrhovni zapovjednik svih oružanih snaga Reicha.
Svi napori njemačke vlade do rata su bili usmjereni na pripreme za sam rat. Ključna figura u
tome je bio Hjalmar Schacht, kojega je 1933. Hitler imenovao predsjednikom Reichsbanke te
ministrom ekonomije. On nije mogao tiskati novac ni uzimati zajmove, ali je znao da kapital
imaju industrijalci. Zato je on osnovao fiktivno društvi MEFO, koje je putem mjenica od
industrijalaca dobilo potreban kapital za pokretanje industrije. No, kako je Hitler želio vojnu
industriju, a Schacht uključenje u svjetsku trgovinu, oni su se polako udaljavali u stajalištima.
Na to je utjecao i Goring, koji je kao provoditelj drugog četverogodišnjeg plana želio stvoriti
autarhično gospodarstvo u Njemačkoj. Kao rezultat toga, Schacht je 1937. dao ostavku na
mjesto predsjednika Reichbanke, a 1939. na mjesto ministra ekonomije.
Židovi – U to vrijeme se već polako razradila politika prema Židovima. Godine 1935. su
doneseni Nurnberški zakoni kojim je Židovima oduzeto njemačko državljanstvo i imovina
(pravi naziv zakona Zakon o zaštiti krvi i časti njemačkog naroda). Vrhunac progona Židova
je bila Kristalna noć u noći s 9. na 10. studenog 1938. godine kada su pripadnici SA odreda,
SS jedinica i HJ-a (Hitlerjugend/Hitlerova mladež) napadali sve židovsko. Na čelo židovskog
pitanja (Judenreferat) je postavljen Adolf Eichmann, a 1939. godine Reinhard Heydrich je
donio proglas o zatvaranju Židova u geta (prva geta u Poljskoj). Nakon početka primjene
konačnog rješenja Židovi su bili odvođeni u konclogore (bili namijenjeni zadržavanju: prvi je
bio Dachau) ili logore smrti (služe za ubijanje: prvi je bio Chelmn 1941. godine, a od ostalih
se ističu Auschwitz, Treblinka, Ravensbruck i Majdanek).

IX. SAVEZ SOVJETSKIH SOCIJALISTIČKIH REPUBLIKA

U ožujku 1917. godine izbila je u Petrogradu Februarska revolucija (građanska revolucija)

protiv carske vlasti. Revolucija je završila uspostavom republike nakon pritiska sovjeta
(predstavnička tijela koja su trebala zamijeniti državni aparat). Tada ključna politička figura
figura postaje Vladimir Iljič Uljanjov Lenjin koji je u Travanjskim tezama iznio svoj
program (izlazak iz rata, kraj parlamentarizma, pad nove vlasti...). Nakon što je našao potporu
u listopadu je poveo Oktobarsku revoluciju, tj. nakon pobune na brodu Aurora izbio je
građanski rat. Lenjin je sastavio boljševičku vladu koja se zvala Sovjet narodnih komesara
(Lav Trocki je postao ministar vanjskih poslova). Početkom 1918. godine sazvana je
Ustavotvorna skupština na temelju izbora prije Oktobarske revolucije, ali zbog nepovoljnog
položaja boljševika Lenjin ju je raspustio. Bojeći se za opstanak vlade, Lennin je Njemačkoj
ponudio mir koji je u Brest-Litovsku 3. ožujka 1918. godine potpisao Trocki. Tim mirom
Rusija je izgubila četvrtinu europskog teritorija (Baltičke zemlje, Finsku, Ukrajinu,

9
Transkavkaziju). S time se nisu mirili lijevi socijalisti-revolucionari koji su napustili vladu
koja time ostala u rukama boljševika. Tako je započela diktatura Komunističke partije.
Kako bi dobila potporu seljaka, vlada im je počela dijeliti zemlju koja je bila oduzeta
zemljoposjednicima bez naknade. Industrija je bila podvrgnuta radničkoj kontroli, ali od
proljeća 1918. godine započinje nacionalizacija važnijih poduzeća i banaka. Zbog toga je bilo
potrebno izgraditi birokraciju koja bi mogla upravljati tvornicama. Nova državna struktura je
bila određena Ustavom iz 1918. godine kojim je proglašeno da sva vlast pripada sovjetima
radnika, seljaka i vojnika, neprijatelji (plemstvo i kler) su lišeni prava glasa, a glas radnika je
vrijedio više od glasa seljaka.
Tijekom 1918. godine boljševici su u punom jeku crvenog terora gušili sve one koje su
smatrali protivnicima u čemu je glavno tijelo postala Čeka (Izvanredna komisija) osnovana
potkraj 1917. U isto vrijeme bijeli generali su se vojnom silom počeli suprostavljati
komunistima, pa je izbio građanski rat (izbio u području Dona). Na stranu bijelih su stale
pobjednice Prvog svjetskog rata i njemačka vojska, pa je Lenjin u strahu od restauracije
dinastije naredio strijeljanje carske obitelji 17. srpnja 1918. godine. Za organiziranje otpora je
bio odgovoran Trocki, koji je oformio Crvenu armiju, koja je odgovarala političkim
komesarima. Usto se strana vojska povukla, pa je poraz bijelih postao izvjestan. Godine 1920.
Poljaci su napali Rusiju s ciljem stvaranja Velike Poljske, ali je Crvena armija protunapadom
došla do Varšave, koja je obranjena zahvaljujući pomoći Francuza. Sukob s Poljskom je
završio 1921. godine mirom u Rigi kojim je Poljska dobila dio Bjelorusije i Ukrajine.
Boljševici su se tada okrenuli protiv bijelih, a taj sukob se tijekom 1920. godine pretvorio u
sukob Crvene armije protiv seljaka, koji je završen pobjedom boljševika 1921. godine.
Građanski rat je zadao težak udarac gospodarstvu sovjetske Rusije, pa je vlada uvela ratni
komunizam (jednostavne mjere s ciljem prehrane Crvene armije).
Građanski rat je završio potpunom pobjedom boljševika, kojima se vlast sada nije mogla
osporiti. Kada je pokušaj boljševika na zapadu propao, boljševici su morali očuvati državu u
izolaciji. No, gospodarstvo je bilo urušeno te iako su imali svu vlast u rukama boljševici su
nastavili uništavati svaku opoziciju unutar stranke. Za vrijeme 10. kongresa SKP(b)-a
(Svesovjetske komunističke partije (boljševika)) 1921. godine izbio je ustanak u Kronštadu.
To je bio ustanak u vojnoj bazi te su mornari tražili kraj boljševičke diktature, vraćanje
političkih sloboda i oporavak gospodarstva. Kako nije bilo drugih političkih stranaka to se
teško moglo dogoditi, ali je zato uvedena Nova ekonomska politika (NEP). Osnovne mjere
su se sastojale u smanjivanu poreza od 40 posto seljacima, u dozvoli prodaje viškova i
stvaranja slobodnog tržišta za trgovinu koja je bila dostupna i privatnicima te vraćanju
poduzeća malim i srednjim obrtnicima te kulacima (bogati seljaci koji je bio vlasnik zemlje za
kojeg su radili nadničari). No, država je zadržala kontrolu nad velikom industrijom, bankama
i monopol nad vanjskom trgovinom. NEP je doveo do neravnoteže, jer je nezaposlenost rasla,
dolazilo je do korupcije, a zbog visokih cijena industrijskih proizvoda razmjena između grada
i sela je bila otežana. Zbog toga je država provela novčanu reformu i strože počela kontrolirati
cijene i ulaganja. NEP je oporavio gospodarstvo, ali je stvoren novi sloj malih i srednjih
obrtnika i trgovaca. No, najveći problem su bili kulaci koji su svojom imovinom nadzirali
opskrbu grada, raspolagali su golemim kapitalom te su zapošljavali 5M seljaka.
Nakon građanskog rata 1924. je donesen novi ustav, koji je bio potreban jer je 1922. formalno
nastao Savez Sovjetskih Socijalistiških Republika (SSSR). Ustav je učvrstio federativnu

10
strukturu države, ali je vlast predao komunistima. Najviša tijela sovjetske vlasti su bili
Kongres sovjeta Saveza, Izvršni centralni komitet Saveza, Predsjedništvo Izvršnog centralnog
komiteta i Savjet narodnih komesara. Vlade pojedinih republika su imale administrativnu
ulogu, jer su bile podređene moskovskoj vladi.
Nakon smrti Lenjina 1924. izbile su bitke među komunistima za vlast. Do 1927. godine trajali
su različiti sukobu, pogotovo između Trockog i Staljina, a na kraju je pobjedio Staljin. Glavni
razlozi poraza Trockog su bili vjernost izvornim stavovima revolucije, pa nije mogao ponuditi
perpektivu ruskom narodu. Usto se zalagao za povratak demokracije unutar Partije. Tijekom
sukoba između Staljina i Trockog, ostale vođe Kamenjev, Zinovjev i Buharin su često
mijenjali stajališta. Zinovjev i Kamenjev su najprije sa Staljinom formirali trijumvirat, da bi
se kasnije priklonili Trockom. Buharin se kao pobornik NEP-a priklonio Staljinu. Na kraju je
Trocki izbačen 1927. iz Partije, a 1929. je napustio SSSR. Staljin je tada porazio Buharina i
njegove protivnike te je uveo gulage.
Staljin se nakon pobjede nad Trockim posvetio stvaranju čvrstog industrijskog aparata i velike
moderne vojske. Kako bi to ostvario 1929. je ukinuo NEP i počeo se riješavati svake opozicije
krenuvši od kulaka. Partija je odlučila da se poljoprivredna proizvodnja mora organizirati u
kolhozima (kolektivno gospodarstvo) ili u sovhozima (državno gospodarstvo). Otpor seljaka
je bio velik, pa je započeo novi građanski rat koji je Staljin krvavo ugušio. Industrijski razvoj
je bio isplaniran, pa je 1928. pokrenuta prva petoljetka: nezaposlenost je nestala, a teška
industrija je napredovala (to je bilo doba krize u svijetu). Godine 1932. započela je nova
petoljetka, koja je donijela povećanje industrijske proizvodnje. Treću petoljetku je prekinuo
Drugi svjetski rat.
Nakon što je Staljin preuzeo potpunu vlast proširili su se sumnja i strah proširili, a vodeće
sredstvo terora je bio GPU (Glavna politička uprava), koji je zamijenio Čeku, a od 1934. je
bio u sklopu NKVD-a (MUP-a). Prije rata proveo je čistku među časnicima Crvene armije
(počevši s maršalom Tuhačevskim) u strahu da se ne okrenu protiv njega. Posljednje veliko
suđenje je bilo protiv Buharina, koji je 1938. pogubljen nakon čega je na životu bio još samo
Trocki (ubijen 1940. u Meksiku). Godine 1936. donesen je novi Ustav koji je potvrdio
jednakost svih sovjetskih građana, eliminirao diskriminaciju prema predstavnicima starih
klasa, uveo opće pravo glasa, osigurao slobodu tiska, tajno glasanje.

X. ŠPANJOLSKA

Od 1923. Španjolskom je vladao general Miguel Primo de Rivera. Nakon njegove smrti,
kralj Alfonso XIII. je raspisao izbore na kojima su pobjedili republikanci na čelu s Manuelom
Azanom. Nakon što su na izborima 1936. republikanci ponovno pobjedili izbio je građanski
rat. Građanski rat je započeo u španjolskom Maroku. Zapovjedništvo nad pobunjenom
vojskom je preuzeom Francisco Franco, kojega je Hunta nacionalne zaštite proglasila
diktatorom. Nakon početka rata Franco je za cilj postavio osvajanje Madrida, Valencije i
Barcelone, ali je uplitanje stranih sila promijenilo cilj ratovanja. Rat je završen nakon tri
godine porazom republikanaca. Španjolski građanski rat je bio prvi međunarodni ratni sukob
prije Drugog svjetskog rata budući da je na stranu legalne vlade stao Sovjetski savez, a na
stranu Franca Italija i Njemačka.

11
 XI. EUROPA 1930-IH (PREMA DRUGOM SVJETSKOM RATU)

Dolaskom Hitlera na vlast, slabošću Francuske, američkom izolacijom i dolaskom SSSR na

političku scenu dolazi do promjena u odnosu snaga u međunarodnoj politici. Glavnu ulogu je
preuzela VB koja je primjenila politiku popuštanja iz nekoliko razloga: VB nije imala težnji
prema jugoistočnoj Europi, pa joj je bilo svejedno tko će tamo imati primat. Neville
Chamberlaine je želio izbjeći rat, pa je dopuštao zadržavanje osvojenog. On je smatrao da će
Hitler i Mussolini težiti samo prema onome što im pripada. No, najveći razlog je bio Versajski
ugovor, jer je Chamberlain Njemačku još uvijek smatrao žrtvom, a Francusku jakom silom
(zapravo je bilo obrnuto).
Hitler i Mussolini su tražili reviziju Versajskog mira, ali kako su Zapadne sile bile
nezainteresirane Hitler je odlučio ostvariti svoje ekspanzijske planove. Njemačka je pokušala
ostvariti prevlast u Europi kroz tri faze: ponovno naoružanje, aneksija teritorija s njemačkom
većinom u Treći Reich i stvaranje Velikog Njemačkog Carstva (osvajanje životnog prostora-
Lebensrauma). U njegovu korist je radio Mussolini koji je zagovarao stvaranje
antiboljševičkog bloka, pa je Hitler to odlučio iskoristiti ističući Wehrmachta (njemačke
oružane snage koju su formirane 1935. godine Zakonom o obrani Reicha) kao jedini bedem
Europe od boljševizma. Zato je Njemačka 1933. godine istupa iz Lige naroda, od 1934.
godine započinje s naoružavanjem, a 1935. godine započinje s izgradnjom ratnog
zrakoplovstva (Luftwaffe), obnovom ratne mornarice te donosi Zakon o obvezatnoj i općoj
vojnoj službi. Iako je to bilo izravno kršenje Versajskog ugovora, VB i Francuska su smatrale
da će se Njemačka okrenuti prema SSSR-u.
Saarsko pitanje je bilo jedno od najvažnijih njemačkih pitanja. Prema Versajskom ugovoru u
Saarskoj oblasti je za 1935. godinu bilo određeno tajno narodno glasanje za povratak
Njemačkoj, priključenje Francuskoj ili ostanak pod protektoratom Lige naroda. Stanovništvo
je bilo za povratak Njemačkoj, ali je taj broj nakon dolaska Hitlera na vlast počeo opadati.
Zato je Hitler započeo s nasilnim tehnikama, koje su dovele do odabira stanovništva povratku
Njemačkoj što je Liga naroda prihvatila. Njemačka više nije imala teritorijalnih težnji prema
Francuskoj.
Sporazumi – Godine 1935. SSSR i Francuska su sklopili sporazum, pa je Njemačka 1936.
godine okupirala Rajnsku oblast te je Francuskoj, VB i Belgiji ponudila ugovore o
nenapadanju. Sovjetsko-francuski sporazum nije dobro prihvatila ni VB, koja je 1935. godine
sklopila Pomorski sporazum s Njemačkom prema kojem je njemačka mornarica mogla doseći
35% snage britanske mornarice, a podmornička flota 60% (u određenim situacijama i 100%
snage britanske podmorničke flote). Dana 23. listopada 1936. godine Njemačka i Italija su
sklopile pakt (Osovina Rim-Berlin), a 6. studenog 1937. godine Italija se pridružila
Njemačkoj i Japanu u Antikominterna pakt. VB je tada pokušala odvući Italiju od Njemačke,
pa je 2. siječnja 1937. godine potpisan vojno-politički Džentlemenski sporazum, koji je 4.
veljače 1938. godine proširen ulaskom Francuske u Anglo-francusko-talijanski sporazum o
zajedničkoj borbi protiv piratstva u Sredozemlju. Nakon aneksije Austrije, VB je s Italijom
bila prisiljena sklopiti Uskršnji sporazum 16. travnja 1938. godine kojim su određene
interesne sfere u Africi i na Bliskom Istoku, a usto je Mussolini dobio sigurnost plovidbe kroz
Suez, međunarodno priznanje osvajanje Etiopije i slobodne ruke u Španjolskom građanskom
ratu.

12
Velika Njemačka – Nakon zaposjedanja Rajnske oblasti Hitler je vidio da VB i Francuska
nisu složni po pitanju Njemačke, pa je to odlučio iskoristiti. Najprije se okrenuo prema
Austriju, koju je prvi put pokušaj pripojiti 1934. godine. Hitler je pokrenuo vojnu operaciju
Otto 12. ožujka 1938. godine, a samo dva dana kasnije je njemačka vojska ušla u Beč.
Austrija je postala Istočna pokrajina, a na izborima koje je Hitler proveo uz pomoć Gestapoa i
SS-a 99% stanovništva se izjasnilo za Anschluss. Tada se Hitler okrenuo prema Sudetskoj
oblasti, gdje je navodno bila njemačka većina. VB i Francuska su problem Sudeta odlučili
riješiti diplomacijom, pa je 29. rujna 1938. godine potpisan Munchenski sporazum kojim je
Hitleru dopuštena aneksija Sudeta. Nakon okupacije Sudeta, Slovačka i Rutenija su proglasile
autonomiju uz potporu Njemačke. Češki predsjednik Emil Haha je bio prisiljen potpisati akt o
njemačkom protektoratu nad Češkom i Moravskom nakon čega ih je Hitler anektirao. Litva je
Hitleru predala Memel, pa se okrenuo prema Poljskoj. No, VB, Francuska i SAD su odbili
popustiti po pitanju Poljske, ali su Poljaci 31. kolovoza prihvatili pregovore da bi samo par
sati kasnije (u 4:30) Hitler naredio napad.
Molotov-Ribbentrop sporazum – Ratna opasnost koje je 1939. godine zahvatila Europu
stavila je u prvi plan Sovjetski Savez. I Zapad i Njemačka su htjeli SSSR na svojoj strani, ali
je Staljin želio obranu zemlje i očuvanje političkog sustava. Nakon što su pregovori sa
Zapadom propali zbog loših uvjeta VB (jedino je Churchill u VB shvatio važnost SSSR-a),
Staljin se okrenuo Hitleru. Tako je 23. kolovoza 1939. godine sklopljen Molotov-Ribbentrop
sporazum (sklopili ga ministri vanjskih poslova u Moskvi), koji se sastojao od tri točke: (1)
Finska, Estonija i Letonija je pripala Sovjetskog Savezu, a Litva Njemačkoj, (2) dogovorena
je podjela Poljske, (3) Sovjetski Savez je dobio pravo na Besarabiju. Tim sporazumom je bio
zadovoljan Hitler jer je izbjegao ratovati na dva bojišta, ali je i Staljin bio zadovoljan jer je
znao da će Njemačka iz rata sa Zapadom izaći oslabljena.

XII. DRUGI SVJETSKI RAT

Početak rata – Nakon što je uspio inscenirati poljski napad na njemačku vojnu postaju u
Gleiwitzu, Hitler je naredio provođenje Zapovijedi br. 1 plana Weiss čije je provođenje
započeli 1. rujna 1939. godine. VB i Francuska su 3. rujna objavile rat Njemačkoj, a 5. rujna
SAD i Japan su proglasili neutralnost. U samo dva tjedna Poljska je pala te je samo Varšava
dulje odolijevala. Poljska je pala zbog Blitzkriega, koji se bazirao na upotrebi vojnog
zrakoplovstva za bombardiranje vojnih i civilnih ciljeva umjesto topništva te na upotrebi
motornih vozila i tenkova tijekom prodora. Nakon proboja kroz neprijateljske linije, ključno
je bilo okružiti neprijatelja i zatim ga uništiti. Prema dogovoru SSSR je 18. rujna napao
Poljsku. Nakon podjele Poljske, Staljin je postao svjestan da je mir privremen, pa je od Finske
zatražio Karelijske prevlake da bi granicu odmaknuo od Lenjingrada. Finska je to odbila, pa
je SSSR napad, ali je tek pred proljeće 1940. Crvena armija uspjela odnijeti pobjedu. Staljin je
tada uzeo samo Kareliju te pomorsku bazu Hango. U međuvremenu je Staljin anektirao
Bukovinu i Besarabiju.
Napad na Skandinaviju – Nakon Poljske na red je došla Skandinavija, koju je Hitler napao
da onemogući VB preuzimanje inicijative. Danska je pala 9. travnja, dok je Norveška
odolijevala do 10. lipnja iako su važnije ratne operacije bile završene ranije (Vidkun

13
Quisling). Osvojivši Poljsku i osiguravši Skandinavsko zaleđe Hitler je mogao otvoriti
zapadno bojište.
Napad na Zapad – Na zapadu se vodio smiješan rat, jer dok je Hitler osvajao na istoku, VB i
Francuska se nisu mogle dogovoriti oko svojih akcija, pa nisu preuzele ofenzivu. Churchill je
10. svibnja 1940. smijenio Chamberlaina, a Paul Reynaud Daladiera. Upravo je 10. svibnja
započela ofenziva prema Zapadu, kada je Hitler napao zemlje Beneluksa (Belgija,
Nizozemska i Luksemburg) da bi se stekao izlaz na Sjeverno more. Nakon samo dva tjedna
nacisti su došli do Dunkerqea. Nacisti su namjeravali opkoliti liniju Maginot, koju su Francuzi
branili zastarjelim metodama. Nijemci su napali kroz najslabije branjene Ardene, odakle su
nakon proboja krenuli prema sjeveru i opkolili britansko-francuske postrojbe uzduž La
Manchea. Dio vojnika je evakuiran iz Dunkerqea, ali je to bio Hitlerov čin dobre volje da
kasnije sklopi primirje s VB. Ofenziva je nastavljen, pa je 14. lipnja osvojen Pariz. Dana 22.
lipnja 1940. maršal Henri Petain je potpisao primirje u šumi Compiegneu: Francuzi su
zadržali samostalnu vladu u Vichyju pod vodstvom Petaina, 3/5 francuskog teritorija je
prepušteno njemačkom nadzoru. U međuvremenu Charles De Gaulle je iz Londona uputio
poziv na otpor (francuski Pokret otpora). Tada je samo VB ostala, koja je uništila francusku
mornaricu u Alžiru da je Nijemci ne iskoriste. Dok je Hitler pokušavao uvjeriti Churchilla u
mogućnost suživota njemačkog i britanskog carstva, SSSR je 1940. anektirao Besarabiju i
pretvorio baltičke zemlje u socijalističke republike.
Napad na Britaniju – Hitler je zrakoplovstvu povjerio zadatak da VB drži pod kontrolom, da
bi mogao pokrenuti invaziju (Morski lav/Seeloewe). Tako se bitka za Britaniju (početak
kolovoza-kraj listopada) pretvorila u sukob između RAF-a i Luftwaffea, a Nijemci su započeli
s bombardiranjem britanskih gradova. No, uslijed teških gubitaka Hitler je morao odustati od
daljnjih zračnih napada, a operacija Morski lav je odgođena.
Ulazak Italije u rat – Mussolini je znao da Italija nije spremna za rat, pa je diplomacijom
pokušao pratiti Hitlerova osvajanja. Italija je formalno u rat ušla 10. lipnja 1940. objaviši rat
VB i Francuskoj. Cilj Mussolinija je bilo obrana Italije, obrana na Egejskom moru, držanje
pod kontrolom Jugoslaviju, ofenziva u Africi i na moru. Nakon objave rata Italija je napala
Francusku da bi dobila dio plijena (50-ak km pograničnog područja). Nakon što je Hitler
zauzeo Rumunjsku, Mussolini je u jesen 1940. napao Grčku, gdje se pokazala sva
nesposobnost talijanske vojske, pa je Hitler morao intervenirati.
Otvaranje Afričkog bojišta – Italija je u kolovozu 1940. godine otvorila bojište u Africi
napadom na Sudan i britansku Somaliju. Potkraj godine, Britanci kreću u protuofenzivu te
osvajaju cijelu Kirenaiku, a na moru su kod rta Stilo (1940.) i rta Matapan (1941.) porazili
talijanku mornaricu. U Afriku je Hitler poslao generala Erwin Rommel s Afrika Korps, koji
je natjerao Britance na povlačenje. No, do kraja rata u Africi dvije strane će se izmjenjivati u
ofenzivama. Sve je ovisilo o opskrbi, a 1941. Britanci su srušili talijansku vlast u Etiopiji.
Invazija na SSSR – U travnju 1941. godine Njemačka je osvojila Jugoslaviju i Grčku kao
pripremu za invaziju na SSSR (osiguravanja zaleđa). Operacija Barbarossa je započela 22.
lipnja 1941. u tri smjera: Grupa Armija Centar pod vodstvom feldmaršala Fedora van Bocka
je krenula prema Moskvi, Grupa Armija Sjever pod vodstvom generalpukovnika Rittera von
Leeba prema Lenjingradu te Grupa Armija Jug pod vodstvom feldmaršala Karla Rudolfa von
Rundstedta prema Staljingradu. U samo tri mjeseca Njemačka je osvojila baltičke republike,
Bjelorusiju, veliki dio Ukrajine (veliki sovjetski poraz kod Kijeva) i sjeverni Krim. Staljinov

14
poraz se činio izvjestan. No, taktikom spaljene zemlje i partizanskim akcijama Nijemci su
prvi put počeli pokazivati slabosti. Zbog brzog prodora, Nijemci su ostavljali otvoreno zaleđe
odakle su ih napadali partizani. Kada je zbog zime njemački ratni stroj stao, Sovjeti su potkraj
1941. krenuli u protuofenzivu odbacivši Nijemce 200 km od Moskve.
Ulazak SAD-a u rat – Konačna internacionalizacija sukoba se dogodila 7. prosinca 1941.
kada je Japan pod vodstvom Isorokua Yamamota napao Pearl Harbor, nakon čega je SAD
ušao u rat. Japanska ekspanzija je započela napadom na Mandžuriju 1931. i stvaranjem države
Mandžuko (Azija Azijcima). Godine 1937. Japan je napao Kinu, a nakon početka rata u
Europi Japan je osvojio Indokinu. U jesen 1940. Japan je ušao u Trojni pakt (potpisan 27.
rujna 1940. godine u Berlinu), a potpisao je i pakt o nenapadanju sa SSSR-om. U SAD
Roosevelt je progurao zakon Lend-Lease Act (Zakon o zajmu i najmu) prema kojem su sve
antifašističke zemlje mogle dobiti pomoć bez prethodnik plaćanja i ograničenja. Time je
potaknuto gospodarstvo SAD-a. Roosvelt je zagovarao rat protiv nacizma (Atlantska povelja
14. kolovoza 1941. sa Churchillom na brodu Prince of Wales), ali je prema Japanu zagovarao
ostanak van rata. No, kada je SAD zabranio izvoz nafte i čelika u Japan (90% japanskog
uvoza je bilo iz SAD-a), Japan je bio prisiljen na ratne akcije pogotovo nakon što je Lend-
Lease Act proširen na Kinu. Ubrzo nakon napada na Pearl Harbor Japan je osvojio Hong
Kong, Singapur, Tajland, Guam, Filipine, Indoneziju, Novu Gvineju i Solomonsko otočje
(prijetnja Australiji) (program Velike Azije). U tom trenutku Sile Osovina su bile
nezaustavljive.
Preokret na Istoku – Prvi preokreti su se počeli događati na istočnom bojištu. Nacisti su u
ljeto 1942. godine pokrenuli veliku ofenzivu prema južnoj Volgi i Kavkazu s ciljem osvajanja
naftnih polja na Kavkazu i okupacije prostora između Dona i Volge (prostor važana za obranu
Moskve). No, nakon njemačkog prodora ključan je postao Staljingrad, jer je njegov pad
značio postizanje oba cilja. Njemačka 6. armija je stekla obruč oko grada, ali je sovjetska
ofenziva preokrenula tijek. Friedrich von Paulus je bio odsječen, ali se predao tek 2. veljače
1943. godine. Od toga trenutka Crvena armija se kretala u samo jednom smjeru (prema
Berlinu).
Preokret u Africi – U Africi je Rommel početkom 1942. godine krenuo u ofenzivu osvojivši
Bengazi i Dernu, a zatim je novom ofenzivom natjerao Britance na povlačenje te je osvojio
Torbuk za jedan dan. No, stalnim napadima Rommel je oslabio svoje snage, a njegovo
napredovanje prema Suezu i Aleksandriji je zaustavio general Bernard Law Montgomery kod
El Alameina. Nakon pobjede Saveznici su pokrenuli operaciju Baklja (iskrcavanje u Maroku i
Alžiru). Operacijom Baklja zauzeti su francuski Maroko i Alžir, pa su sile Osovine
organizirali posljednju crtu obrane u Tunisu. Početkom proljeća 1943. godine kod Maretha
Saveznici su odnijeli pobjedu i tako odnijeli konačnu pobjedu u Africi. (Usto je Atlantikom
uspostavljena sigurna plovidba)
Preokret na Pacifiku – Na Pacificu su Japanci napredovali s otok na otok, ali je u ljeto 1942.
godine njihovo napredovanje zaustavljeno kod Guadalcanala. Prije toga poraza Japanci su u
Koraljnom moru i kod Midwaya izgubili okosnicu svoje mornarice (4 nosača aviona), što je
bio izravan povod njihovom porazu kod Guadalcanala. Nakon tih bitaka, Japan je prisiljen na
povlačenje.
Invazija na Italiju – Od 1943. godine započinje velika ofenziva Saveznika. Nakon pada
Tunisa Italija je ostala nezaštićena, pa je na konferenciji u Casablanci (Churchill i Roosevelt)

15
dogovoren napad na Italiju. Saveznici su se iskrcali na Siciliju, koju su osvojili nakon mjesec
dana. Za to vrijeme je u samoj Italiji izbilo nezadovoljstvo, pa je 25. srpnja izvršen državni
udar te je Mussolini svrgnut i uhićen, a kralj je za predsjednika vlade postavio maršala
Badoglia. Dana 3. listopada 1943. godine u Cassibilu Italija je potpisala kapitaluciju, ali je
Hitler uspostavio Socijalnu Republiku na sjeveru Italije. Jaka njemačka obrana na liniji
Gustav (glavna uporišna točka Cassino) je onemogućila oslobađanje Rima sve do lipnja 1944.
godine. No, postavljanje Gotske linije je opet usporilo Saveznike. Postalo je jasno da treba
otvoriti drugo bojište, pogotovo jer je na tome inzistirao Staljin.
Dan D (Desant Day) – Na konferenciji u Teheranu potkraj 1943. godine Staljin, Roosevelt i
Churhcill su dogovorili operaciju Overlord. Operacija Overlord je započela s 5. na 6. lipnja
1944. u Normandiji pod zapovjedništvom generala Dwighta Eisenhowera (plaže Omaha,
Juno, Gold, Sword i Utah). Atlantski bedem nije mogao izdržati, pa su Saveznici krenuli u
oslobođenje Francuske (25. kolovoza oslobođen Pariz). Do kraja godine Saveznici su došli do
granica Njemačke oslobodivši Francusku, Belgiju, Luksemburg i veći dio Nizozemske (prvi
veći njemački grad koji je pao bio je Aachen).
Kapitulacija Njemačke – Za to vrijeme Crvena armija je već bila u ofenzivi, pa se u ljeto
1944. godine Crvena armija našla pred granicama Njemačke. Njemačka linija na Podunavlju i
Balkanu se našla na udaru Crvene armije, pa su Rumunjska i Bugarska prišle Saveznicima.
Nijemci su se počeli povlačiti iz Grčke i Jugoslavije, a jedini uspjeh toga ljeta je bilo gušenje
pobune u Varšavi. Na konferenciji u Jalti početkom 1945. postavljen je glavni cilj uništenja
nacizma i stvaranje preduvjeta da se više ne pojavi. Zbog protuofenzive potkraj 1944. u
Ardenima, Njemačke je dočekala 1945. godinu. No, tijekom zime su započela bombardiranja
njemačkih gradova. Početkom 1945. godine Crvena armija je krenula u konačni proboj
izravno prema Berlinu oslobodivši Poljsku, Mađarsku i Austriju. Saveznici su krenuli sa
zapadu, pa su se dvije snage susrele 24. travnja u Torgau na Labi. Dana 30. travnja 1945.
godine Hitler je počinio samoubojstvo, pa ga je na čelu države zamijenio admiral Karl
Donitz. On je 7. svibnja 1945. godine potpisao bezuvjetnu kapitulaciju Njemačke, a sljedeći
dan je završen rat u Europi.
Konferencija u Postdamu – Nakon kapitulacije Njemačke u Postdamu se odlučivalo o
konkretnim akcijama prema Njemačkoj. Umjesto Roosevelta je bio Harry Truman, dok je
tijekom konferencije Churchilla zamijenio Clement Attlee. Na konferenciji je odlučeno
potpuno razoružavanje njemačke vojske, uništenje ili stavljanje njemačke vojne industrije pod
nadzor. Zabranjene su sve nacističke stranke i odlučeno je kazniti sve ratne zločince, a svim
Nijemcima koji nisu bili traženi zbog ratnih zločina su zajamčena građanska prava.
Savezničko kontrolno vijeće u Berlinu je dobilo ovlasti vrhovne državne vlasti u Njemačkoj,
dok su na lokalnoj razini Nijemci dobili autonomiju.
Kapitulacija Japana – Rat je trajao samo na Pacifiku, gdje se SAD taktikom žabljeg skoka
približavao Japanu. Osvajanje otoka Saipan u Marjanskom otočju u ljeto 1944. godine je za
Japan bio veliki gubitak. Dok se SAD okrenuo prema Filipinima, Japan je uveo kamikaze koji
su prvi put upotrijebljeni upravo na Filipinima. Na otoku Leyte u jesen 1944. godine odigrana
je najveća pomorsko-zračna bitka Drugog svjetska rata u kojoj su Japanci izgubili ostatak
svoje mornarice. Nakon žestokog bombardiranja uslijedio je direktan napad, pa je prvi
osvojeni japanski teritorij bio otok Iwo Jima početkom 1945. godine, a zatim je osvojena
Okinawa. Kapitulacija Japana je bila pitanje vremena, pa su na konferenciji u Postdamu

16
Saveznici Japanu predložili bezuvjetnu kapitulaciju. No, kako se to nije dogodilo Staljin,
Churchill i Harry Truman su dogovorili upotrebu atomskog oružja. Dana 6. kolovoza bačena
je bomba na Hirošimu (Little Boy iz Enola Gay), a 9. kolovoza na Nagasaki (Fat Man). Istoga
dana SSSR je napao Mandžuriju i Koreju. Car Hirohito je prihvatio kapitulaciju, koja je
potpisana 2. rujna 1945. godine na oklopnjači Missouri (admiralski brod flote SAD-a) u
Tokijskom zaljevu, koju je u ime Saveznika potpisao Douglas MacArthur.

XIII. GENEZA BLISKOISTOČNIH SUKOBA

Cionizam – Pokret s ciljem uspostave židovske države u Palestini. Theodor Herzl se smatra
osnivačem cionizma zbog svoje knjige Der Judenstaat (Židovska država) iz 1896. godine.
Herzel je bio inicijator prvog cionističkog kongresa u Baselu 1987. na kojem je osnovana
Svjetska cionistička organizacija s ciljem stvaranja države za židove u Palestini. No, rast
cionizma je bio paralelan s rastom Arapskog, pa je Palestina postala poprište sukoba između
Arapa i cionista (npr. ustanak Rab od 1936. do 1939. godine).
Panarabizam – Pokret koji se zalagao za ujedinjenje zemalja arapskog svijeta, od Atlantika
do Arapskog mora. Zalagao se za osnaživanje arapskih zemalja stvaranjem saveza i
gospodarskom suradnjom. Panarabizam je prvi upotrijebio Sharif Hussein ibn Ali, koji je
tražio osamostaljenje arapskih zemalja od Osmaskog Carstva. Zbog toga se on dogovorio s
VB (sporazum Hussein-McMahon 1916. godine) oko zajedničke pomoći u Prvom svjetskom
ratu protiv Osmanskog Carstva, a zatim će Arapi dobiti određeni teritorij.
Godine 1916. VB i Francuska su sastavili Sykes-Picot sporazum oko podijele kontrolnih zona
na osmanskom teritoriju: VB je dobila Irak, arapski poluotok i Transjordan, a Francuska
sjeverni Irak i velika Sirija (Libanon i jugozapadna Turska). No, poslije rata na konferenciji u
San Remu 1920. godine umjesto koloniziranja dobivenog područja, VB i Francuska su
formalno uspostavile mandantne vlade na Bliskom Istoku.

XIV. KINA

Godine 1912. proglašena je Republika nakon čega se osnivač Kuomintanga Sun Jat-sen
povlači iz političkog života. Nakon što je Japan nakon Prvog svjetskog rata dobio njemačke
posjede u Kini, izbija revolucija 1919. godine, pa predsjednikom Republike u Kantonu postaje
Sun Jat-sen. Godine 1921. Mao Zedong je osnovao komunističku partiju. Nakon smrti Sun
Jat-sena izbija rat između kuomintangovca (pod vodstvom Čang Kaj-šeka) i komunista koji
je završio progonima komunista (Dugi marš komunista prema sjeveru). Nakon invazije
Japane dvije strane se ujedinjuju protiv agresora. Oni su se povlačile, čekaju SAD da preuzme
inicijativu u ratu. Nakon kraja rata sukob se ponovno otvorio, ali su ovaj put komunisti
pobjedili te je 1949. godine proglašena Narodna Republika Kina na čelu s Mao Zedongom,
dok se Čang Kaj-Šek povukao na Tajvan.

17
18