Professional Documents
Culture Documents
Robert Bryndza - Posljednji Dah (Erica Foster #4)
Robert Bryndza - Posljednji Dah (Erica Foster #4)
Naslov izvornika
Last Breath
ROBERT BRYNDZA
Preveo s engleskoga
Predrag Mavar
Zagreb, 2018.
2
Za Veroniku, Filipa i Evie
3
»Najstrašnija su čudovišta ona koja vrebaju u našim dušama...«
4
PROLOG
Bila su tri sata ujutro, a zadah mrtvog tijela ispunio je auto. Neprekidne
vrućine trajale su već danima. Vozio je s klima-uređajem uključenim do
maksimuma, ali zadah njezina tijela širio se iz prtljažnika. Brzo se raspadala.
Prošla su dva sata otkako ju je stavio u prtljažnik. Odmah su se okupile
muhe, pa je morao mahati rukama u mraku da ih otjera. Bilo mu je smiješno
kako je mahao i mlatarao rukama po zraku. Da je još uvijek bila živa, možda
bi se i ona nasmijala.
Unatoč riziku, uživao je u tim noćnim izletima, u vožnji praznim
autoputom i ulaženju u London kroz predgrađa. Dvije ulice ranije ugasio je
prednja svjetla, a kad je skrenuo u jednu stambenu ulicu na nizbrdici, ugasio
je i motor. Auto se nastavio tiho kretati pokraj kuća s mračnim prozorima i
došao do podnožja brijega gdje je ugledao malu napuštenu tekstilnu
radionicu, odvojenu od ceste parkiralištem. Visoka stabla obrubljivala su
pločnik i bacala ga u sjenu, a udaljena gradska rasvjeta davala je okolini
mutni narančasti sjaj. Kad je skrenuo na parkiralište, auto je poskočio i
zanjihao se prelazeći preko korijena drveća koje se probijalo kroz asfalt.
Prišao je redu kontejnera za smeće ispred ulaza u tekstilnu radionicu,
skrenuo oštro nalijevo i zaustavio se tako da je razmak između prtljažnika i
posljednjeg kontejnera iznosio manje od pola metra.
Načas je ostao sjediti u tišini. Kuće na drugoj strani bile su zakrivene
stablima, a na mjestu gdje se red kuća u nizu susretao s parkiralištem stajao
je samo zid od opeke. Iz pretinca je izvadio par rukavica od lateksa i navukao
ih na ruke. Kad je izašao iz auta, zapahnula ga je vrućina koja se dizala iz
ispucanog asfalta. Ruke su mu se ispod rukavica oznojile u roku od nekoliko
sekunda. Kad je otvorio prtljažnik, jedna muha zujara izletjela je i pogodila
ga u lice. Otjerao ju je mahnuvši rukom i pljunuo.
Kad je odgurnuo poklopac kontejnera, zapahnuo ga je smrad, a prema
njemu je izletjelo još vražjih muha koje su polagale jajašca u toplo trulo
smeće. Mahnuo je rukom, viknuo i opet pljunuo, a onda otišao do prtljažnika.
Bila je tako lijepa, čak i na samom kraju, prije samo nekoliko sati, kad ga
je preklinjala i plakala, masne kose i zamrljane odjeće.
Tijelo joj je sada bilo samo beživotna vreća. Ni ona ni on više ga nisu
trebali.
5
Jednim ju je spretnim pokretom podigao iz prtljažnika i spustio po dužini
na crne vreće, a zatim je zatvorio poklopac kontejnera i osvrnuo se oko sebe.
Bio je sam, a sada kad više nije bilo nje, bio je to još i više. Vratio se u auto i
krenuo na dugu vožnju kući.
Istog jutra jedna je susjeda s druge strane ceste prišla radionici s punom
crnom vrećom. Bio je državni praznik pa se nije odvozio otpad, a došli su joj
u posjet muževi rođaci s novorođenom bebom. Kad je gurnula poklopac
prvog kontejnera da baci vreću, naglo je izletjela gomila muha i pogodila je u
lice. Ustuknula je i mahnula rukom da ih otjera. A onda je na crnim vrećama
ugledala tijelo mlade žene. Bila je divljački pretučena, jedno joj je oko bilo
natečeno i zatvoreno, glava puna posjekotina, a tijelo na ranojutarnjoj vrućini
prekriveno muhama.
A onda ju je zapahnuo smrad. Ispustila je crnu vreću iz ruke i povratila na
vreli asfalt.
6
1.
8
»Viša inspektorica Hudson. Ona je zaglavila u snijegu. Nije zaglavila, ali
dolazi iz Središnjeg Londona, a stanje na cestama prilično je loše.«
»New Cross je blizu. Poći ću s tobom«, odvratila je Erika spustivši tanjur
i uzela novčanik i službenu iskaznicu s kuhinjskog pulta.
Peterson ju je slijedio u hodnik navlačeći jaknu. Erika je provjerila svoj
odraz u malom ogledalu u hodniku, obrisala masnoću od krumpirića s kuta
usta i provukla prste kroz kratku plavu kosu. Nije bila našminkana i unatoč
visokim jagodičnim kostima primijetila je da joj lice nakon tjedna božićne
hrane izgleda punije. Pogledi su im se sreli u ogledalu i Erika je spazila da se
Petersonovo lice smrknulo.
»Je li to problem?«
»Nije«, odvratio je. »Ali ići ćemo mojim autom.«
»Ne. Ja ću uzeti svoj.«
»Namjeravaš li mi sada naređivati?«
»O čemu govoriš? Ti idi svojim autom, a ja ću svojim. Vozit ćemo jedno
iza drugog.«
»Erika, došao sam na ribu s krumpirićima.«
»Samo na ribu s krumpirićima?« upitala ga je.
»Što to znači?«
»Ništa. Ti su dobio poziv, a to je posao. Ja imam viši čin od tebe, pa je
savršeno razumljivo da odem na mjesto zločina, tim više što je viša
inspektorica Hudson spriječena...«. Zastala je, svjesna da je to malo
nategnuto.
»Ti imaš viši čin. Nećeš mi dopustiti da to zaboravim, zar ne?«
»Nadam se da ti to nećeš zaboraviti«, oštro je odvratila navlačeći kaput.
Ugasila je svjetla, pa su izašli iz stana u nelagodnoj tišini.
9
2.
12
3.
13
»Da se niste usudili tako mi se opet obratiti, gospodine.«
»Znate, Sparks«, rekla je Erika gledajući ga u oči, »možda vam je
ulagivanje donijelo viši čin, ali autoritet morate zaslužiti«. Snijeg je u
međuvremenu počeo jače padati, u velikim vlaknastim komadima koji su se
hvatali za Sparksov sako. Erika ga je netremice gledala. Uto im je prišao
uniformirani policajac, pa je Sparks je bio prisiljen skrenuti pogled.
»Što je?« obrecnuo se.
»Gospodine, stigao je voditelj očevida, a dolazi i čovjek koji vodi salon
kuhinja kako bismo priključili svjetla na njegovu mrežu.«
»Želim da odete s mog mjesta zločina«, rekao je Sparks Eriki, a onda
otišao s policajcem do policijske trake ostavljajući svježe tragove cipela na
snijegu.
Erika je osjetila da joj suze naviru na oči, pa je duboko uzdahnula da se
smiri.
»Prestani«, ukorila je samu sebe. »Sparks je običan seronja. Budi sretna
što ti ne ležiš mrtva u onom kontejneru.«
Obrisala je suze i krenula natrag prema svom autu, prolazeći pokraj
patrolnih kola s upaljenim unutarnjim svjetlima. Prozorska stakla počela su
se zamagljivati, pa je jedva razabrala troje mladih ljudi koji su unutra sjedili,
dvije djevojke na stražnjem sjedalu i plavokosog mladića na prednjem. Bili su
zadubljeni u razgovor, a momak se naginjao kroz razmak između sjedala.
Erika je usporila korak i zaustavila se.
»Oh, jebi ga«, rekla je.
Okrenula se i vratila do auta. Kad se uvjerila da u blizini nema nikoga,
pokucala je na prozorsko staklo, otvorila vrata i pokazala im službenu
iskaznicu.
»Jeste li vi studenti koji su pronašli tijelo?« upitala ih je. Pogledali su je i
kimnuli, a na licima im se još uvijek vidio šok. Činilo se da nisu stariji od
osamnaest godina. »Jeste li već razgovarali s nekim policajcem?« dodala je
nagnuvši se u auto.
»Nismo«, odgovorio je mladić. Sjedimo ovdje cijelu vječnost. Rekli su nam
da pričekamo, ali ovdje se smrzavamo.«
»Moj je auto na drugoj strani ceste«, rekla je Erika. »Porazgovarajmo u
njemu, pa ću uključiti grijanje.«
14
4.
17
Aashirya je nazvala broj i pričekala pritisnuvši mobitel uz hidžab. Josh je
obrisao kondenzaciju sa stakla. Uto je stigao kombi patologije, a tehničari su
izvukli nosila na pločnik i krenuli prema parkiralištu.
»Ta je djevojka bačena kao da je komad smeća«, rekao je Josh. »Tko bi
učinio takvo što?
Erika se zabuljila kroz prozor i žarko poželjela doznati odgovor na to
pitanje. Uto se na ulazu parkirališta pojavio Sparks, odjeven u zaštitni
kombinezon, pa je shvatila da mora otići.
18
5.
20
»Znam. Samo što mi je već muka od sjedenja u ovoj rupi i ispunjavanja
beskrajnih formulara za Ronalda McDonalda...«
Erika je začula nakašljavanje i na pragu ugledala riđokosog muškarca. Bio
je to Ronald McDonald glavom i bradom: nadzornik Yale.
»Čuj, moram prekinuti...« Spustila je slušalicu. »Dobro jutro, šefe, jeste li
što trebali?« pokunjeno je upitala.
»Erika, možemo li porazgovarati?« upitao je Yale. Bio je to krupan
muškarac, visok i debeo, s čupavom riđom bradom koja je odgovarala boji
kose. Lice mu je bilo crveno i posuto mrljama, a plave oči razvodnjene. Erika
je imala dojam da je on stalno na rubu alergijske reakcije na nešto što je
upravo pojeo.
»Da, gospodine, je li to u vezi s izvješćem o statistikama zločina nožem?«
»Ne.« Zatvorio je vrata, ušao i sjeo pred njezin stol. »Upravo me nazvao
nadzornik Sparks...« Yale je imao običaj da ostavi rečenicu visjeti u zraku i
pričekati da njegov sugovrnik sam provuče glavu kroz omču i inkriminira se.
»Kako je on?« nonšalantno je upitala Erika.
»Kaže da ste mu sinoć upali na mjesto zločina.«
»Došla sam s inspektorom Petersonom. Bila sam s njim kad je pozvan na
mjesto zločina, a budući da je nevrijeme usporilo dolazak drugih inspektora,
odlučila sam pomoći i otišla s njim...«
»Sparks kaže da vam je naredio da napustite mjesto zločina.«
»Može li se izraz >odjebi< ikad protumačiti kao naredba, gospodine? To
je doslovan navod.«
»Nakon toga ste ostali na poprištu i uzeli svjedočenja troje studenata koji
su otkrili tijelo Lacey Greene.«
Erika je podigla obrvu. »Žrtva je identificirana?«
Yale se ugrizao za usnu. »Za Boga miloga, Erika. Stalno zahtijevate
unapređenje, a ponašate se kao tinejdžerica!«
»Troje svjedoka ostavljeno je samo u nezagrijanom policijskom autu.
Tattersall Road prilično je grubo područje. Bilo je kasno navečer, a oni nisu
bili odjeveni za temperature ispod ništice. Jedna od djevojaka bila je u
kućnom ogrtaču, a druga je nosila hidžab...« Erika je pustila da njezine riječi
načas ostanu visjeti u zraku, a onda je nastavila. »To su krhke mlade žene,
gospodine, a moramo se baviti sve većom islamofobijom, osobito u
siromašnijim kvartovima...«
Yale je podigao čupavu obrvu i zabubnjao prstima po njezinu stolu. Oboje
su znali da je to prilično nizak potez, premda je odgovarao činjenicama.
»Gospodine, uzela sam izjave triju svjedoka, organizirala im sigurno
mjesto za noć i o svemu izvijestila e-mailom nadzornika Sparksa.«
21
»Erika, ja znam da vi ovdje niste sretni. To mi je jasno. Ni meni suradnja
s vama ne predstavlja veliko zadovoljstvo.«
»Dala sam molbu za premještaj, ali odbili su me.«
Yale je ustao. »Onda bismo trebali dati sve od sebe da poboljšamo
situaciju. Moram vidjeti prvu verziju izvješća o statistici zločina noževima u
oblasti do kraja radnog dana.«
»Naravno, gospodine.«
Htio je još nešto reći, a onda je kimnuo i izašao. Erika se naslonila na
stolcu i zabuljila kroz prozor. Glavna ulica protezala se do raskršća, a onda se
pretvarala u pješačku zonu. Ispred ulaza u prodavaonicu jeftine robe stajala
se duga kolona ljudi. Uto je iz prodavaonice izašao mladi Azijac i podigao
roletu, a gomila je nahrupila unutra.
Erika je htjela napraviti još jednu šalicu čaja kad je zazvonio telefon.
»Je li to inspektorica Erika Foster?« upitao je glas mladog muškarca.
»Da, viša inspektorica.«
»Dobar dan. Ovdje Josh McCaul, od sinoć...« Zašutio je, a Erika je u
pozadini začula zvuk aparata za kavu. »Mogu li porazgovarati s vama?«
»Josh, jedan od mojih kolega stupit će u kontakt s tobom u vezi sa
službenom izjavom.«
»Prije toga moram porazgovarati s vama.«
»O čemu?«
»O ubijenoj djevojci«, odgovorio je slabašnim glasom.
»Rekao si da je ne poznaješ?«
Na drugoj strani linije nastala je duga stanka, a onda je Josh rekao. »I to
je točno. Ali mislim da znam tko ju je ubio.«
22
6.
Vrt je bio malen, ograđen visokim zidom koji se naslanjao na stražnji dio
reda kuća. Sjeli su na malu verandu. Josh je uključio grijalicu koja je
škljocnula i zašuštala i dovukao je bliže, a Eriku je zapahnuo topao zrak. Uto
se žena pojavila s kavama i pepeljarom.
»Bit ću u baru ako me budeš trebao, Josh... Nemojte zaboraviti, on je
nazvao vas«, rekla je i namrgođeno otišla.
»Grize li ona gore nego što laje?« upitala je Erika i srknula kavu.
»Sandra je super, ona mi je kao druga majka«, odvratio je Josh izvukavši
kutiju cigareta i pripalivši jednu. »Odakle ste vi rodom? Govorite čudnim
naglaskom.«
»Iz Slovačke, ali već dvadeset pet godina živim u Engleskoj.«
Josh je podigao glavu i odmjerio je stežući zažarenu cigaretu. »Imate
sjevernjački naglasak s primjesom tuđine.«
Erika je primijetila da on na slabom siječanjskom suncu izgleda blijedo i
bolesno.
»Da, naučila sam engleski u Manchesteru, gdje sam upoznala muža«,
odgovorila je.
»Kako ste dugo u braku?«
»Nisam u braku. Muž mi je umro prije nekoliko godina.«
»Žao mi je.«
23
Unatoč hladnoći, ispred grijača bilo je vruće. Josh je stao sukati rukave, a
onda se predomislio, ali ne prije no što mu je Erika spazila tragove igle na
rukama.
»Josh, ja ne vodim ovaj slučaj. Trebao bi porazgovarati s nadzornikom
Sparksom.«
»S onim groznim tipom koji izgleda kao vampir s hemoroidima?«
Erika je suspregnula osmijeh. »Da, to je on.«
Josh je ugasio cigaretu, pripalio novu i otpuhnuo dim grizući usnu.
»Mislim da znam nešto o mrtvoj djevojci. Ali da bih vam to rekao, moram
priznati nešto ilegalno.«
»Počni govoreći hipotetički«, rekla je Erika spustivši mu ruku na rame.
Malo se zgrčio. »Što ako je neka osoba kupila drogu od dilera, ali onda
vidjela tog dilera na mjestu zločina?« upitao je.
»O čemu govorimo? O kanabisu?«
Odmahnuo je glavom. »O nečemu mnogo gorem.«
»Je li ta osoba već osuđivana?«
»Ne, nije... nisam«, tiho je odgovorio Josh oborivši pogled.
»Onda sumnjam da bi tužiteljstvo tražilo osudu. Trebaš li pomoć?«
»Imam sve potrebne brojeve, samo se moram prisiliti da ih nazovem.«
Josh je izvukao treću cigaretu i grozničavo zatreptao da zadrži suze.
»Josh, vidio si djevojku u onom kontejneru. Bila je to brutalna smrt.« On
je kimnuo i obrisao oči.
»No dobro. Postoji taj diler koji se stalno vrzma oko studentskog doma.
Iznio sam smeće prije no što sam rekao. Kad sam prvi put izašao, on je bio
ondje. Pa sam se vratio unutra.«
»U koliko sati?«
»U pet, pola šest.«
»Zašto si se vratio unutra kad si ga vidio?«
»Zato što mu dugujem novac... ne mnogo, ali to je gadan tip. Pomislio sam
da bi me mogao napasti.«
»Što je točno radio?«
»Samo je, kao, stajao pred kontejnerom.«
»Samo je stajao?«
»S rukama u kontejneru. Zatim se povukao korak natrag i samo buljio.«
»Znaš li kako se zove?«
»Steven Pearson.«
»Adresa?«
24
»Koliko ja znam, on je beskućnik.«
»Josh, jesi li našao tijelo onako kako si mi rekao, oko pola osam navečer?«
»Da, taj je dio istina. Izašao sam opet sa smećem oko pola osam, kad je on
otišao.«
»Bi li bio voljan dati službenu izjavu?«
»A ako odbijem?«
»Ako odbiješ, imat ćeš na savjesti problem s drogom i ubijenu djevojku.«
Josh je oborio pogled i kimnuo. »U redu.«
Kad se Erika vratila u auto, nazvala je Johna u Bromley i dobila broj više
inspektorice Hudson. Melanien mobitel prebacio ju je ravno na govornu
poštu, pa je ostavila kratku poruku s pojedinostima o Joshu i onome što je
vidio.
Erika je pogledala parkiralište. Počeo je padati gust snijeg, a Sandra je
istrčala kroz izlaz za nuždu s vrećom smeća i bacila je u otvoreni kontejner.
Zatim je Erika nazvala postaju da dozna tko će obaviti obdukciju Lacey
Greene.
25
7.
27
»Unatoč svim tim ranama, pravi uzrok smrti bio je katastrofalni gubitak
krvi iz posjekotine na bedrenoj arteriji lijeve noge.« Premjestio se na bok
stola i nježno joj raširio noge kako bi pokazao malu posjekotinu na
unutrašnjoj strani bedra, u blizini prepone.
Erika je primijetila da su joj stidne dlačice obrijane i da ima malu količinu
čekinja.
»Jesu li joj stidne dlačice obrijane tijekom obdukcije?« upitala je.
»Nisu.«
Erika nije htjela donositi zaključke naprečac, ali je li to znak
promiskuiteta? Pogledala je Douga.
»Ja ne bih moralno prosuđivao jadnu djevojku na temelju toga«, rekao je
kao da joj čita misli. »Je li odabrala pogrešnog muškarca? Ili su događaji bili
izvan njezine kontrole? Na vama je da to ustanovite.«
»Njezin je nestanak prijavljen prošlog tjedna, a tijelo joj je nađeno
nekoliko dana poslije«, počela je Erika.
»Da. Vjerujem da su ozlijede nanesene u razdoblju od nekoliko dana, a
neke od njih već su počele zacjeljivati. Kobna je bila posjekotina na bedrenoj
arteriji. Pretpostavljam da je iskrvarila u roku od nekoliko minuta.«
»Znači, vi mislite da je negdje bila držana i mučena?«
»Mogu reći samo to da su ozlijede nanesene u razdoblju od dva do tri
dana.«
»Impresionirana sam što ste je uspjeli tako brzo identificirati«, rekla je
Erika.
»To baš nije teško kad se uz žrtvu pronađe torbica i iskaznica... ali vi biste
to trebali znati?« odvratio je zaškiljivši.
»Da. Naravno.«
Sumnjičavo ju je pogledao, ali je ipak nastavio. »Posjekotina na
unutrašnjoj strani bedra, na bedrenoj arteriji, precizna je. Znao je gdje mora
zasjeći.«
»Mislite da je riječ o muškarcu?«
»Optužujete li me za političku nekorektnost, Erika?«
»Ne. Osobno sam se osvjedočila da su žene sposobne za jednake grozote
i okrutnosti kao i muškarci...«
On ju je pozvao prema velikoj anatomskoj karti na popločenom zidu.
Tijelo neodređenog spola ležalo je s raširenim rukama pokazujući položaj
svih glavnih organa i arterija.
»Ovdje možete vidjeti unutrašnjost bedra«, rekao je pokazujući
kemijskom olovkom. »Arterija je zakopana pod naslagama masnog tkiva.
28
Bedrena arterija koristi se kao točka ulaska za procedure na srcu, na primjer,
kad se ugrađuje stent za širenje srčanog zaliska. To nije invazivan zahvat,
umjesto da otvarate grudni koš možete ići kroz preponu.«
»Mislite da ubojica ima medicinskog znanja?«
»Opet, to morate ustanoviti vi i vaš nadređeni.«
»Jeste li ustanovili vrijeme smrti?«
»S obzirom na uznapredovalost rigor mortisa, rekao bih da je mrtva
najmanje četrdeset osam sati.«
Dakle, ne znamo ništa o četiri dana nakon nestanka, pomislila je Erika. O
četiri dana straha, agonije i boli.
Okrenula se od anatomskog dijagrama i vratila stolu da pogleda Lacey i
posjekotinu na gornjem dijelu bedra.
»Nije li moguće da je ubojica jednostavno imao sreće? S nalaženjem
bedrene arterije i pravljenjem posjekotine?«
»Moguće je, ali bila bi luda sreća u prvom pokušaju pronaći tu arteriju i
napraviti pravilnu posjekotinu. Ako je bila u nesvijesti, bilo bi je lakše naći,
ali vidite da se opirala.«
Erika je pogledala Laceyino istučeno i unakaženo tijelo. Duga uredna
linija šavova od pupka do prsa, napravljena nakon obdukcije, nije se slagala
s nasumičnim nasiljem koje je žrtva pretrpjela. Erika je poželjela da su i druge
posjekotine zašivene. One kao da su je još više otkrivale.
»Bilo bi jako dobro da uhvatite ovog tipa«, rekao je Doug, turobna i tužna
lica.
Erika je kimnula. »Uhvatit ću ga. Uvijek ih uhvatim.«
29
8.
30
Bi li sve to bio u stanju izvesti jedan narkoman i beskućnik? I zašto bi se
onda vratio na mjesto zločina i dopustio da ga vide dva svjedoka?
31
9.
Erika nije mogla zaspati te noći. Satima je ležala u mraku, a onda ustala i
otišla do prozora. Imala je jasan pogled na malo parkiralište ispred svoje
stambene zgrade. Snijeg je i dalje padao pretvorivši automobile u bijele grbe.
Ispred visokog ciglenog zida u kutu stajala su tri kontejnera njihove zgrade.
Vladala je tišina i jedini zvuk bilo je jedva čujno lupkanje snježnih pahuljica o
prozor. Erika nije mogla istjerati iz glave sliku unakaženog tijela Lacey
Greene. Lacey je imala samo dvadeset i dvije godine i cijeli život pred sobom.
Erika je iz prethodnih istraga dobro znala kako veliku ulogu u
slučajevima ubojstva igra slučajnost. Da je žrtva napustila bar deset minuta
poslije ili da se sjetila zaključati vrata automobila, ili da je krenula drugim
putem, još uvijek bi bila živa.
Okrenula se od prozora i otišla istuširati. Dugo je stajala pod vrućom
vodom. Zapitala se koliko je puta ona jedva izbjegla smrt kad je imala
dvadeset i dvije godine. Koliko je puta možda prošla pokraj nekog
grabežljivca koji je vrebao u sjeni i ispružio ruku da je dohvati, ali je za dlaku
promašio.
Kad je u šest sati izašla iz stana, vani je još uvijek bio mrak. Snijeg na tlu
bio je netaknut, njezini otisci stopala bili su prvi u snijegu koji je odražavao
narančastu boju uličnih svjetiljaka. Prije odlaska ispraznila je malu kantu za
smeće u kuhinji, pa je prešla parkiralište o kontejnera dok joj je snijeg
škripao pod nogama, naizgled glasno u jutarnjoj tišini. Zaustavila se pred
crnim kontejnerom sa zaobljenim plavim poklopcem. Ovdje iza zgrade nije
čula buku s glavne ceste, kao da joj je snijeg prekrio uši i prigušio zvukove
svijeta. Nekoliko je dugih minuta ostala stajati između dva parkirana
automobila, uvjerena da u crnom kontejneru leži truplo. Zatvorila je oči i
ugledala Lacey Greene, prljavu od smeća i osušene krvi, izobličena lica, tijela
prekrivena tankim slojem sablasno blistavog snijega.
»Oprostite«, začula je glas iza leđa i gotovo viknula od šoka.
Jedan od njezinih susjeda, sredovječni muškarac, nagnuo se pokraj nje i
gurnuo snijegom pokriveni poklopac unatrag da baci u kontejner punu crnu
vreću. Vreća je šuplje udarila o dno.
»Dobro jutro«, odvratila je dok joj je srce divlje lupalo.
Muškarac se namrštio i otišao do svog auta.
Erika se opet okrenula kontejneru i zavirila u njegovu mračnu
unutrašnjost. Jedva je mogla razabrati da je prazan, muškarčeva je vreća bila
prva na dnu. Oprezno je spustila svoju vreću u kontejner i povukla poklopac.
32
Zatim je odgurnula poklopce druga dva kontejnera: za papir i plastiku i za
staklo. Svi su bili prazni.
Okrenula se i otišla do auta. Muškarac, koji je u međuvremenu gotovo
završio sa skidanjem snijega s malog kombija, čudno ju je gledao.
33
stranica bila je prekrivena Yaleovim crvenim črčkarijama. »Također bi vas
htio vidjeti poslije ručka.«
Erika je stavila papire na stol i opet se okrenula zaslonu. »Johne, imaš li ti
kod kuće odvojene kante za recikliranje?«
»Oh, Bože«, odvratio je John zakolutavši očima. »Moja je djevojka luda za
recikliranjem: papir, metal, plastika, ako nešto nije u pravoj kanti, u nevolji
sam... Kad bih htio baciti nečije truplo, mojoj bi djevojci bila važno samo da
ga bacim u odgovarajuću kantu.«
Erika ga je oštro pogledala.
»Oprostite, šefice, to je bila neslana šala.«
»Na mjestu zločina bila su tri kontejnera. Lacey Greene pronađena je u
kontejneru za opći otpad. Zašto baš u njemu?«
»Opći otpad završava na odlagalištu otpada, pa bi trebalo mnogo više
vremena da se tijelo pronađe i identificira, ako bi to uopće bilo moguće.
Odlagalište u Rainhamu veliko je. Sav reciklirani otpad završava u
sofisticiranom postrojenju za razvrstavanje otpada u Istočnom Londonu.
Moja je djevojka sve to saznala.«
»Nešto mi ovdje ne štima. Neke od posjekotina na Laceynu tijelu počele
su zacjeljivati, što znači da je možda držana i mučena četiri dana prije no što
je ubijena. Svaki zločin što ga je Steven Pearson ikad počinio bio je posljedica
divljeg ispada pod utjecajem alkohola ili droge. On je mogao ubiti Lacey, ali
ako se pogleda njegov dosje, ne bi li on to učinio na licu mjesta?«
»Čak i ako to nije učinio, dobro je što više nije na slobodi.«
»To baš nije dobar način razmišljanja, John.«
»Vi često kažete da ne bismo smjeli podcjenjivati ljude. Samo zato što to
nije prije učinio ne znači da nije sposoban za to.«
Erika je kimnula i opet pogledala Pearsonov dosje. »Ne znam. Kvragu, to
čak nije moj slučaj.«
»Šefice, ne bih vas htio gnjaviti, ali jeste li stigli pogledati moju molbu?«
»Oprosti, Johne. Namjeravam je pogledati danas, obećavam ti.«
John je neuvjereno kimnuo i izašao iz ureda.
Erika je pretražila u svoju torbicu i izvukla bilješke koje je naprašila
nakon posjeta Dougu Kernonu u mrtvačnici. Otvorila je policijsku bazu
podataka na računalu i obavila opću potragu o žrtvama s posjekotinama
bedrene arterije, dodavši pojedinosti s mjesta zločina i podatke o starosti i
spolu žrtava.
Ostala je zapanjena dobivenim rezultatima.
34
10.
35
»Dobro. Bilo je sjajno vidjeti sestru i djecu. Muž joj je još uvijek umiješan
u svakakve mutne poslove, a Lenka se osjeća kao da je u klopci... Ali ne
vjerujem da će ga ikad ostaviti.«
»Što on kaže na to da mu je ženina sestra policajka?«
»Zapravo se prilično dobro slažemo. Kod kuće sam običan civil. Rekao mi
je da radim odličnu kapustnicu...«
»Što je to?«
»Juha s mesom i kupusom koju smo pripremili za Božić. Juha je u
Slovačkoj važna stvar.«
»Trebala bi je jednom pripremiti za mene.« Nasmiješio se i spustio pred
nju čašu crnog vina. Ona je srknula i osjetila toplinu vina u hladnim kostima.
»Što je s Jamesom?«
Zavrtjela je glavom. »Mislim da bi to trebala ostati samo avantura. Veza s
njim bila bi previše komplicirana...« Spustila je ruku na sivi fascikl pokraj čaše
s vinom. »U svakom slučaju, kao što sam ti rekla telefonom...«
»Erika, kad si posljednji put jela?«
»Jutros.«
»Što?«
»Kekse.«
Isaac je prijekorno otpuhnuo i zavrtio glavom. »Vojske marširaju puna
želuca. Čini se da ti sebe smatraš vojskom od jedne žene, pa bi barem trebala
propisno jesti. Prvo ćemo večerati, a onda razgovarati o slučaju.«
»Ali Isaac, ovaj slučaj...«
»Može pričekati. Kvragu, ja umirem od gladi, a sudeći po izgledu, i ti. Prvo
ćemo jesti, a onda ću te poslušati.«
Ispružio je ruku zatraživši fascikl i zauzvrat joj dodao topao tanjur.
»U redu, ali znaš da ja brzo jedem«, nasmiješila se.
Nakon ukusnog mljevenog mesa s pire krumpirom i kuhanim povrćem,
Isaac je maknuo tanjure sa stola, a Erika je uzela fascikl. Sjeli su za stol i ona
ga je izvijestila o slučaju.
»Ubacila sam u bazu podataka pojedinosti umorstva Lacey Greene i
potražila sličnosti«, rekla je. »I dobila sam ovo: dvadeset devetog kolovoza
prošle godine, u Chichester Roadu u Croydonu nađeno je tijelo
dvadesetogodišnje Janelle Robinson.« Erika je izvukla fotografiju s mjesta
zločina i gurnula je pred Isaaca. Djevojka na fotografiji ležala je na boku u
kontejneru. Kao i Lacey, imala je dugu smeđu kosu, bila je gola od struka
nadolje, a lice joj je bilo tako izudarano da su joj se oči zatvorile od oteklina.
»Čekaj malo, taj mi je slučaj poznat«, rekao je Isaac.
36
»I trebao bi ti biti poznat. Ti si obavio obdukciju.«
Zabuljio se u nju, a onda povukao fascikl preko stola i stao pregledavati
fotografije. »Da, sjećam se«, rekao je. »Udarac tupim predmetom u tjeme,
obraz i kost očne šupljine, vagina joj je bila unakažena, a bedrena arterija
presječena. Iako bih ja radije upotrijebio izraz izmasakrirana. Izgleda da je
bila grubo rasječena na mjestu gdje se arterija spaja s preponom.«
»Ali policijsko izvješće sugerira da je to bila seksualna igra koja je izmakla
kontroli«, rekla je Erika.
»Ja to nisam napisao. Jesam li?«
»Ne, to je napisao glavni istražitelj, viši inspektor Benton. Otišao je u
mirovinu tri tjedna poslije toga.«
Isaac ju je opet pogledao podigavši tanke obrve. Uzeo je u ruke školsku
fotografiju Janelle Robinson, snimljenu kad je imala oko šesnaest godina. Bila
je mlada djevojka rumenih obraza sa sitnim prodornim plavim očima i
dugom smeđom kosom. Smiješila se u objektiv i nosila školsku uniformu,
plavu bluzu s izvezenim grbom škole, Akademije Salt. Šavovi su bili okruženi
čičcima.
»Nije li se Janellin slučaj pojavio kad je slučaj Lacey Greene unesen u bazu
podataka?« upitao je.
Erika je odmahnula glavom. »Nije. Janelle Robinson nikad nije prijavljena
kao nestala osoba.«
»Zašto?«
»Zato što nikom nije nedostajala. Nije imala obitelj. Bila je odgojena u
sirotištu pokraj Birminghama i preselila se u London kad je napustila školu.
Prošle godine živjela je i radila u hostelu za mlade u Središnjem Londonu.
Našli su upraviteljicu i ispitali je tjedan dana nakon što je nađeno njezino
tijelo. Rekla je da nije neuobičajeno za Janelle da nestane bez dopuštenja na
nekoliko dana. U policijskom izvješću također se pogrešno tvrdi da je
Janelleino tijelo pronađeno na parkiralištu, ali fotografija s mjesta zločina
pokazuje da joj je tijelo pronađeno u kontejneru na parkiralištu, baš kao i
Laceyno.«
Isaac je zavrtio glavom gledajući rasprostrte fotografije na stolu.
»Odjeća koju je Janelle imala na sebi«, nastavila je Erika, »duboko
dekoltirani topić i prozirni grudnjak od crne čipke, u Bentonovu je izvješću
opisana kao >provokativna<, pa je on naginjao pretpostavci da je Janelle
možda bila prostitutka koja je doživjela gadan svršetak.«
»Za razliku od Lacey Greene, koja je bila dobra studentica iz srednje
klase«, dovršio je Isaac.
37
Opet su pregledali Janelleine fotografije s mjesta zločina. Grudnjak od
crne čipke i tanak topić s uskim naramenicama bili su i prljavi i natopljeni
krvlju, a ispod struka bila je gola. Kao i kod Lacey, noge su joj bile prošarane
posjekotinama i poprskane krvlju.
»Je li u Chichester Roadu bilo svjedoka?« upitao je Isaac.
»Nije, ali postoje upadljive sličnosti s mjestom zločina Lacey Greene. U
Janellinu slučaju, kontejner se nalazio na parkiralištu stare tekstilne
radionice na kraju stambene ulice. Parkiralište je zaštićeno stablima. Jedna je
susjeda našla njezino tijelo kad je izasla vreću kućnog smeća u kontejner.«
»Erika, je li glavni istražitelj u ovom slučaju svjestan toga?«
»Nadam se. Ostavila sam Melanie Hudson tri poruke: dvije danas ujutro,
a jednu poslijepodne... Također sam nazvala postaju i rekla im da sam
ostavila poruke. Nije mi odgovorila.«
»I sama znaš kakva ludnica može nastati na poslu...«
»Isaac, da ja vodim ovu istragu, usredotočila bih se na ovo svim snagama.
To bi otišlo na sam vrh kolone«, rekla je Erika kuckajući prstom po
fotografijama s mjesta zločina.
Isaac je prelistao izvješće. »Sjećam se da su je se dočepale muhe.
U ranama sam pronašao larve.«
»Tu je još jedna stvar. Tvoje je izvješće o obdukciji nepotpuno.«
»Nepotpuno?«
»Vidi se da je dosje u neredu. Pokušala sam uspostaviti kontakt s višim
inspektorom Bentonom, ali on je sada na produljenom odmoru negdje u
australskoj divljini.«
Isaac je pogledao isprintane stranice. »Da, čini se da jedna stranica
nedostaje. Misliš li da je nešto prikriveno?«
»Ne. Provjerila sam Bentona. Imao je dugu i istaknutu karijeru. Čini se da
je u ovom slučaju naprosto bio nemaran.«
»Vjerojatno se više koncentrirao na skorašnje umirovljenje«, odvratio je
Isaac.
»Moram znati što piše u nestalom dijelu tvog izvješća. Točnije, jesu li
Janelline rane počele zacjeljivati i jesi li joj na zapešćima i vratu našao
modrice koje upućuju na mogućnost da je bila okovana.«
»Čekaj malo, mogu provjeriti. Čuvam kopije svih svojih izvješća«, rekao
je Isaac i ustao. Otišao je na kat i vratio se nakon nekoliko trenutaka s
isprintanim stranicama. »Da, rane su joj počele zacjeljivati, i pronašao sam
modrice koje nagovještavaju da su joj zapešća i vrat bili svezani lancem sa
sitnim karikama.«
38
Erika je uzela isprintane stranice i pročitala ih. »Kako dugo možeš
neslužbeno raditi na ovom slučaju?«
»Ne još dugo«, odgovorila je.
»Morat ćeš sve ovo proslijediti i zaboraviti, Erika.«
»Ne mogu.«
»Ali tim za istrage ubojstava vodi Sparks, a viša inspektorica Hudson
odgovara njemu. Zašto misliš da bi on predao slučaj tebi?«
Erika je oklijevala. »Razmišljala sam. Možda bih mu se trebala ispričati.«
»Jesi li luda?«
»Nisam. Kako bi bilo da odem k njemu i sve mu otvoreno kažem? Da mu
se ispričam i zamolim ga da počnemo iznova. Da mu kažem kako sam
spremna progutati ponos i raditi s njim.«
Isaac je podigao obrve. »Nikad nisam vidio da ti gutaš ponos. Da mu se
ispričaš nakon svega što se dogodilo? To jednostavno nije tvoj stil, Erika.
Uzdahnula je. »Možda bi trebao biti. Ja sam jako tvrdoglava i mnogim
ljudima otvoreno govorim što mislim. Možda je vrijeme da se promijenim.
Ovaj mi se slučaj uvukao pod kožu. Moram raditi na njemu. Ponos i
tvrdoglavost doveli su me do toga da cijeli dan sjedim u uredu pišući
izvješća.«
»Doista vjeruješ da možeš početi surađivati sa Sparksom? Izbacila si ga
sa slučaja ubojstva Andreje Douglas-Brown. Nisi ga štedjela.«
»Moram barem pokušati. Važno mi je da pronađem čovjeka koji je ovo
učinio ovim dvjema ženama. Ta su umorstva sadistička i isplanirana... A ja ne
vjerujem da je to učinio Steven Pearson. Što znači, ne samo da imaju krivog
čovjeka, nego da je gad koji je ovo učinio još uvijek na slobodi i čeka da se
prašina slegne kako bi to mogao učiniti opet.«
39
11.
Bila je rana večer kad je Darryl Bradley izašao iz vlaka. On je često bio
jedina osoba koja bi izašla na maloj postaji na rubu Londona, posljednjoj
postaji na svakodnevnom putovanju. Izašao je iz postaje i otišao do svog auta,
parkiranog na uobičajenom mjestu uz žičanu ogradu, pred snježnim drvećem
i poljima.
Bilo je hladno u autu kad je krenuo kući držeći se ograničenja brzine dok
je prolazio kroz malo selo, u kojem su dućani i kuće već bili zatvoreni. Na
kraju sela bio je niz raskršća, a na semaforima je gorjelo crveno svjetlo.
Zaustavio se i bacio pogled prema pubu Golden Lion, koji je stajao na
travnatoj uzvisini s desne strane. Prozori su bili zamagljeni i blago su sjali.
Uto se na parkiralištu zaustavio jedan mali taksi, a iz njega su izašle dvije
privlačne mlade djevojke. Jedna je bila tamnokosa, a druga plavuša. Bile su
odjevene za večernji izlazak, u uske traperice i elegantne kratke jakne.
Uto je jedan auto dojurio do semafora, skrenuo i zaustavio se do njega na
krivoj strani ceste. Darryl je spazio da za volanom sjedi Morris Cartwright.
Bio je to mršav čovjek u kasnim dvadesetima s ravnom masnom kosom, koji
je odisao prljavom muževnošću. Darrylov otac zapošljavao ga je na farmi.
Morrisova stakla bila su spuštena i dao je znak Darrylu da spusti staklo, što
je on nevoljko učinio.
»Kako si, uredski dečko?« nacerio se otkrivši ružičaste vlažne desni iznad
požutjelih zuba. Morris je bio dobro poznat u obližnjim selima. Imao je
problematičnu prošlost, ali činilo se da bez muke pronalazi žene - premda
nije baš bio poznat po visokim standardima.
»Dobra večer«, rekao je Darryl bacajući molećiv pogled prema semaforu,
na kojem je još uvijek gorjelo crveno svjetlo.
Morris je kimnuo glavom prema dvjema mladim djevojkama na
parkiralištu puba. Tamnokosa djevojka sagnula se da plati vozaču, a kratka
joj se jakna uzdigla i otkrila čvrstu kožu boje meda i istetovirani kineski
simbol na dnu kralježnice. Njezina plavokosa prijateljica strpljivo je čekala sa
strane i primijetila da ih Morris gleda.
»Želiš da ti dam jebeni autogram?« obrecnula se.
»Ne, samo sam se divio tetovaži tvoje prijateljice. Što znači?« upitao je
Morris kad je taksi otišao. Tamnokosa djevojka okrenula se i odmjerila ga,
procijenivši da je propalica.
»To je kineska riječ za mir«, odgovorila je.
40
»Baš lijepo. Ja volim imati nešto za čitanje kad sjedim na zahodu«, rekao
je Morris podižući bokove gore-dolje za volanom i plazeći jezik. Uto su se na
semaforu upalila zelena svjetla i Morris je odjurio uz luđački smijeh i škripu
guma.
Darryl je ostao buljiti u dvije djevojke.
»A što ti gledaš? Jebeni kreten«, obrecnula se tamnokosa djevojka i
krenula prema ulazu u pub. Plavuša mu je pokazala srednji prst i krenula za
svojom prijateljicom.
Darryl je osjetio žarenje u obrazima, a onda se lecnuo začuvši trubu iza
sebe. Bijeli kombi obišao ga je i projurio uz jeku prigušenih uzvika, a onda su
njegova stražnja svjetla skrenula i nestala među drvećem.
A onda se na semaforu opet upalilo crveno svjetlo.
I ispred i iza njega prostirala se tamna cesta, ali Darryl je odlučio čekati.
Pomaknuo je retrovizor i pogledao svoje lice, blijedo, punašno lice s malim
očima i sivkastom kosom. Imao je osjećaj da to lice ne pripada njemu. Pravi
on, uzbudljiv i muževan mladić, bio je zakopan duboko ispod ovog gubitnika.
Ponovno je pomislio na tamnokosu djevojku. Imala je grubu ljepotu, ali
privlačnu figuru.
***
43
12.
Erika je izašla iz Isaacove kuće malo prije devet sati. Zrak je bio čist ali
vrlo hladan, pa je nekoliko minuta ostala sjediti u autu čekajući da grijač
počne djelovati. Namjeravala se odvesti kući, obećala je Isaacu da će otići
ravno kući i dobro se naspavati, ali onda se sjetila ideje da porazgovara sa
Sparksom. Jednom ga je čula kako spominje novu kuću koju su on i njegova
žena kupili u Greenwichu, a Greenwich je blizu Blackheatha.
Osvrnula se prema Isaacovoj kući i vidjela ga kako je gleda s prozora kako
bi se uvjerio da je sigurno otišla kući. Upalila je motor i mahnula mu na
odlasku. Čim je skrenula za ugao, zaustavila se i .nazvala kontrolu u
policijskoj postaji Bromley. Kad je završila razgovor, pogledala je sat na
kontrolnoj ploči.
»Nemam što izgubiti«, rekla je, upalila motor i opet krenula.
Nadzornik Sparks živio je u trošnoj kući u uglednom dijelu grada. Erika
je parkirala auto na kraju ulice i otpješačila stotinjak metara do njegove kuće.
Kad se približila ulaznim vratima, mogla je vidjeti da je prednja soba prazna.
Gorjelo je svjetlo, samo gola žarulja koja je visjela sa stropa. Uz jedan zid
stajale su ljestve, a jedan potez svijetloplave boje bio je povučen preko
žućkastog zida, a na dnu ostava stajala je mala kanta boje s valjkom. Erika je
krenula malom dvorišnom stazom, prošla pokraj mjesta na koje se slijevalo
svjetlo s izbočenog prozora i došla do ulaznih vrata koja su bila u sjeni.
U hodniku nije gorjelo svjetlo. Podigla je ruku da pozvoni a onda iznutra
začula viku.
»Davno je otišao...« viknuo je ženski glas. »Pa nisi valjda očekivao da će
ostati?«
»Dakle, učinila si to. Priznaješ?« odvratio je muški glas. Sparks. »Da!
UČINILA SAM TO i bilo je SJAJNO!«
»Ti si takav klišej«, viknuo je.
»Što sam ja?«
»KLIŠEJ! Soboslikar i dekorater!«
»I što onda? On mi je dao osjećaj da sam živa! To što ti imaš nekakvu
frajersku diplomu iz kriminologije ne znači da znaš jebati! On me pojebao kao
pravi muškarac.« Ženin glas pucao je od histerije.
Erika je trepnula, ali nije se mogla pomaknuti s mjesta. Glasovi su se
stišali pa je napregnula uši da čuje.
»Nisi li malo pretjerala?« upitao je Sparks.
44
»Sa seksom?« viknula je.
»S tabletama. Zašto je ova bočica prazna?«
»Što? Ne namjeravam se ubiti. Daleko od toga!«
»Te si tablete dobila tek prošlog tjedna«, rekao je Sparks. Glas mu je
zvučao slomljeno.
»Nije mi žao. ČUJEŠ? NIJE MI ŽAO! VIŠE TE NE VOLIM, ANDY.«
Nastala je tišina. To je bilo prvi put da Erika čuje Sparksovo ime. Znala je
da bi morala otići, ali onda je začula bučan tresak i zveckanje stakla. Otvorila
su se ulazna vrata.
»Luda kuja«, viknuo je Sparks preko ramena. Okrenuo se, stao i zabuljio
u Eriku. Nosio je traperice, džemper i crnu kožnu jaknu. Lijevo rame bilo mu
je poprskano nečim što je nalikovalo na mlijeko. Sitna tamnokosa žena
doteturala je u hodnik iza njega. Pogled joj je bio neusredotočen, a kosa
neuredna. U ruci je držala vrećicu brašna i bacila je na njega, ali promašila je,
pa je vrećica udarila o zid i rasprsnula se.
»Kvragu, tko je ova mršava kuja?« upitala je pokazujući Eriku koja se
povlačila prema dvorišnim vratima. »Da, hajde, pojebi NJU!«
Žena je pritrčala Sparksu, gurnula ga iz kuće i zalupila vratima. Začulo se
struganje dok je okretala ključ i stavljala lanac na vrata.
Sparks je bijesno mimoišao Eriku i izašao na cestu.
»Jeste li dobro?« upitala je krenuvši za njim, dok je sloj mlijeka na
stražnjem dijelu njegove jakne blistao pod narančastim svjetlom uličnih
svjetiljaka i kapao s ruba.
»Kog vraga radite pred mojom kućom?« upitao je još uvijek hodajući.
»Došla sam zbog slučaja, slučaja na kojem radite.«
»I mislite da ste odabrali dobar trenutak?«
»Ne, ne mislim. Nisam znala da imate...«
Sparks se naglo zaustavio i okrenuo, pa se Erika se gotovo zabila u njega.
»Mora da vam je ovo jako smiješno, Erika, zar ne? Dobro se zabavljate?«
»Ne. I ako vam to nešto znači, žao mi je.« Prekopala je po torbici, izvukla
nekoliko maramica i dodala mu ih pokazujući mlijeko.
Uzeo ih je i pokušao obrisati rame suprotnom rukom, ali nije mogao
dosegnuti. Erika je izvukla još jednu maramicu iz paketića i s iznenađenjem
shvatila da joj on dopušta da mu obriše mlijeko.
»Ona već godinama ima probleme...«, rekao je. »To je govorio alkohol, ne
ona.« Ispod ulične svjetiljke izgledao je poput sablasti. Imao je duboke
podočnjake i ispijene obraze. Erika je nastavila brisati donji dio njegova
kožne jakne. »Shvaćate? Ona je bolesna.«
45
Sada mu je jakna bila čista. Erika je stisnula ovlažene maramice i kimnula.
»Shvaćam.«
Uto su se iza ugla pojavila prednja svjetla automobila i jedan je auto
polako prošao pokraj njih. Sparks se okrenuo na drugu stranu. Kad je auto
prošao, opet se okrenuo prema Eriki.
»Zašto ste mi došli u kuću?«
»U vezi s ubojstvom Lacey Greene.«
»Koga?«
»Djevojke koja je nađena u kontejneru u blizini New Crossa.«
»Melanie je uhitila osumnjičenika, nekog beskućnika s ulice. Našla ga je s
Laceynim novčanikom. Imamo dva svjedoka.«
»Da, ali ja sam otkrila još jedan sličan slučaj... pa, ne samo sličan. Metoda
ubojstva na dlaku je ista...« Prekopala je po torbi i izvukla fascikl. »Ozbiljno
vam kažem. Čujte, možemo li porazgovarati negdje drugdje?« Sparks ju je
dugo pogledao.
»Molim vas, samo vam želim dati informacije kako biste riješili slučaj.«
»Na kraju ulice je pub«, rekao je. »Vi častite.« Okrenuo se i krenuo.
Erika je pošla za njim, uvjerena da je pristao više zbog toga što mu treba
piće nego zato što želi porazgovarati s njom.
46
13.
48
unatoč tome što imamo isti čin. Ne mogu više izdržati u Timu za posebne
projekte i baviti se papirologijom.«
Sparks je otpio iz čaše i pogledao dva krupna tipa zadubljena u meč
pikada.
»Da budem iskren, imam osjećaj da sam se izborio za nagradu koja nije
vrijedna truda.«
»Imate dobru plaću«, odvratila je Erika.
»Neće mi mnogo ostati. Razvod. A onda borba za skrbništvo...« Popio je
pivo do kraja.
»Žao mi je.«
»Niste vi krivi! Gledajte, dogovorit ću nešto s Melanie. U redu?«
Erika je kimnula. »U redu.«
»A sad moram krenuti kući«, rekao je.
50
14.
51
Erika joj je zahvalila i krenula dalje, prolazeći pokraj impozantnih
pogleda na krovove pokrivene snijegom i niske oblake koji su visjeli iznad
zgrada poput crjepova. Kad je stigla na kraj ureda, ugledala je Sparksa kako
stoji pred nizom velikih bijelih ploča, okružen timom od deset policajaca. Iza
njega su se zlokobno uzdizale hrpe fascikala. Erika je prepoznala slučaj o
kojem je govorio: trostruko ubojstvo u pubu u Sjevernom Londonu. Izgledao
je grozno, iscrpljen i blijed, i oslanjao se o kut stola, upotrebljavajući
slobodnu ruku kako bi naglasio poantu. Ugledao ju je i pristojno joj kimnuo,
ali nastavio je govoriti.
»Kao što kažem, obitelj će prilično brzo zbiti redove, a oni imaju vrašku
povijest. Moramo provjeriti njihovo kretanje prije no što ih razdvojimo za
ispitivanje.«
Kad je krenuo prema redu staklenih vrata na kraju prostorije, članovi
tima počeli su govoriti. Erika je požurila za njim.
»Sinoć sam razgovarao s Melanie«, rekao joj je. »Prenio sam joj sve o
čemu smo razgovarali. Ona sada provjerava okolnosti smrti... smrti...«
»Janelle Robinson«, dovršila je Erika.
»Da. Otišla je u Croydon da pogleda mjesto gdje je tijelo pronađeno i da
porazgovara sa susjedima.«
»Hoćete li izvijestiti tim o mom uključenju u istragu?«
»Hoću, danas poslijepodne. Moramo provjeriti informacije koje ste nam
dali, pa smo odgodili sastanak. Vratite se u četiri.«
Uhvatio je vrata od hrapava stakla, ušao i htio ih zatvoriti. Erika je
ispružila ruku i zaustavila ga. »Andy, ono što sam vam sinoć rekla ozbiljno
sam mislila. Radit ću s vama, ali molim vas, bez igrica.«
On je zastao i zabuljio se u nju. Oči su mu bile zakrvavljene.
»A vi ste čuli kad sam vam rekao da sam pretrpan poslom. Znate kako to
ide. Stvari se mijenjaju. Bio je prioritet da Melanie i njezin tim provjere ono
što ste mi rekli. Možemo zadržati Stevena Pearsona u pritvoru još samo
dvadeset i četiri sata, a onda moramo ili podići optužbu ili ga pustiti.«
»I Melanie mi to nije mogla javiti prije no što sam krenula u London?«
obrecnula s Erika.
»Što hoćete da učinim?«
»Uključite me sada. Ne želim ovdje besposleno sjediti cijeli dan.«
Ponovno se zabuljio u nju zakrvavljenim očima, a onda joj pokazao da ga
slijedi u ured.
»Hvala«, rekla je Erika ušavši u ured i zatvorivši vrata.
Sparks je prišao policama iza stola koji je bio krcat dosjeima. Protrljao je
lijevu ruku i opipavao tražeći kutiju tableta protiv boli. Koža kao da mu je
52
ostala i bez ono malo boje koju je prije imala, a pojavio se sloj znoja. Sparks
je izvukao nekoliko tableta iz omota i progutao ih s vodom trepnuvši. Otišao
je do telefona na stolu, ali onda je zastao i stisnuo zube od boli.
»Jeste li dobro?« upitala ga je Erika krećući prema stolcu nasuprot
njegova stola.
»Isuse! Izgledam li dobro?« Zastao je s prstom nad tipkovnicom telefona
i duboko udahnuo. »Kako glasi njezin broj?«
Počeo je obilaziti stol, ali onda je posrnuo. Uhvatio se za rub stola, ali ruka
mu je popustila, pa je pao licem nadolje na sag.
»Sranje!« viknula je Erika žurno mu prilazeći. Okrenula ga je na leđa, a on
je stao ispuštati hripave dahtaje obilno se znojeći na sivom licu. Stisnuo je
lijevu ruku i povukao ovratnik košulje.
»Moja prsa... ne mogu... disati. Ruka, bol«, zasoptao je. Zakrvavljene oči
jezivo su se iskolačile.
Erika mu je brzo otkopčala ovratnik i olabavila kravatu. Nježno ga je
podigla u sjedeći položaj i naslonila ga na bok stola.
»Morate ostati mirni i disati«, rekla mu je.
Stisnuo je lijevu ruku znojeći se i drhteći. Skinula je svoj dugi kožni kaput
i prebacila ga preko njega. Počeo je stenjati i soptati, a u kutovima usta
pojavili su mu se komadići pljuvačke.
»Molim vas, pomognite mi«, dahnuo je.
Erika je obišla stol i uzela njegov telefon, nalazeći neobično ironičnom
činjenicu da naziva hitnu pomoć iz jedne od najvećih policijskih postaja u
Središnjem Londonu.
»Policijski službenik«, rekla je kad je dobila vezu. »Mislim da ima srčani
udar.« Dala je sve podatke i onda spustila telefon i odjurila do Sparksa. On je
sada bio mrtvački siv i slinio je. »Aspirin, Andy, imate li aspirin?«
Zakašljao je i fini sprej pljuvačke ispunio je zrak. Otišla je do police na
kojoj je držao tablete protiv boli, ali sve su bile paracetamoli. Zatim je počela
prekopavati po ladicama njegova stola. Sparks je sada pokušavao ustati i
napola se uspravio, ali noge su mu otkazale pa je opet kliznuo na pod udarivši
tjemenom kut stola.
»Molim vas, mirujte, prva pomoć stiže«, rekla mu je Erika čučnuvši pokraj
njega. Opet ga je prekrila kaputom i onda otrčala do vrata ureda, grubo ih
otvorila i povikala: »Treba mi pomoć. On ima srčani udar.«
Glave su se znatiželjno okrenule da vide što se događa.
»Nadzornik Sparks je kolabirao«, viknula je. »Ima srčani udar. Treba mi
pomoć!«
53
Ljudi su iznenada skočili. Dva muškarca dotrčala su u pratnji jednog
policajca kojem se Sparks obratio prije samo nekoliko minuta.
Erika se vratila u ured i osjetila šum u ušima kad se okrenula i vidjela da
se Sparks prevrnuo i da sada leži na sagu na boku. Prišla mu je i oprezno ga
okrenula na leđa. Usne su mu sada počele poprimati plavu boju. Pogledao ju
je sa strahom u očima.
»Moja žena... recite joj... da je volim... Novac s našeg računa... Zamrznut će
ga...« graknuo je.
»Andy, izvući ćete se, čujete me?« rekla je Erika.
Ured se sada punio ljudima koji su beskorisno vrzmali i gledali. Sparks je
uhvatio Eriku za ruku, ali ruka mu je pala natrag i udarila o sag.
»Ne!« rekla je Erika kad je ono malo boje koju je Sparks imao u licu naglo
počelo nestajati. »Neka netko ustanovi gdje je hitna pomoć!«
Otkopčala je nekoliko dugmeta na Sparksovoj košulji i otkrila mu prsa.
Gurnula mu je glavu unatrag i počela mu pružati prvu pomoć masirajući mu
prsa i nagnuvši se da mu udahne u usta.
»Rekao je da se već neko vrijeme ne osjeća dobro...« rekao je glas iza Erike
kad je nabrojala petnaest pritisaka na prsa.
»Znam ga više od godinu dana i on uvijek izgleda bolesno«, odvratio je
drugi glas.
Erika se nagnula i opet mu udahnula u usta. Sparksova su se prsa nadigla,
ali lice mu je ostalo obješeno i bijelo. U prostoriji je zavladala čudna tišina
dok su policajci gledali prizor pred sobom.
»Hajde, vi ste borac... Borite se! Nemojte sada stati!« rekla je Erika.
Oči su mu ostale zatvorene, a glava mu se neznatno objesila na sagu dok
je brojala pritiske na prsa: trinaest, četrnaest, petnaest...
Krajičkom oka ugledala je fotografiju na stolu. Andy Sparks sa ženom.
Oboje su čučali na osvijetljenom komadu travnjaka s malom djevojčicom koja
je sjedila na malom ružičastom romobilu i smješkali se. Nastavila mu je
masirati prsa i davati umjetno disanje. Znoj joj je počeo curiti licem od
napora. Činilo se da traje beskrajno dok ju je nijema soba gledala.
Napokon su stigla dva medicinska tehničara u žutom, noseći pribor za
prvu pomoć. Ušli su u ured i preuzeli stvar, ali bilo je prekasno.
Proglasili su nadzornika Sparksa mrtvim u 9 i 47 ujutro. Eriki nije
promakla ironija da je petak trinaesti.
54
15.
55
Ostala je dugo ležati u vrućoj vodi držeći veliku čašu viskija u ruci, a
Peterson joj je pravio društvo sjedeći na poklopcu zahodske školjke. Erika
mu je ispričala što se dogodilo prethodne večeri.
»Zašto misliš da je promijenio mišljenje o suradnji s tobom?« upitao ju je.
Slegnula je ramenima. »Možda zato što sam vidjela njegovu drugu stranu.
Čula sam ga kako se svađa sa ženom, a preda mnom ju je ipak branio ... Ja sam
nabrzinu stvorila mišljenje o njemu i to mišljenje nikad nisam promijenila.
Možda je bio samo...«
»Erika, Sparks je bio seronja.«
»Da, na poslu.«
»Ali mi smo morali raditi s njim. Mi nismo upoznali tu njegovu drugu
stranu, pa ona za nas nije ni postojala.«
»Ali postojala je.«
»U redu, postojala je, ali da si počela surađivati s njim na ovom slučaju,
misliš li da bi održao riječ? I kako bi se to odrazilo na tvoj ugled?«
»Nije mi stalo do mog ugleda.«
»To je doista glupa izjava.«
Erika se slabašno osmjehnula. »Da, imaš pravo.«
»Što će se sada dogoditi sa slučajem?«
»Ne znam. Moraju pustiti Stevena Pearsona sutra do ručka. Melanie
Hudson sada ima sve: dosjee o Janelle Robinson. A naravno, poticaj da
surađuje sa mnom sada je nestao.«
»Zato što joj je Sparks tako naredio«, dovršio je Peterson. Načas nisu
govorili. Ona je zadrhtala, a on je pustio toplu vodu. »Erika, znam da nikad
neću zamijeniti Marka. I to je u redu. Uzmi sve vrijeme koje ti je potrebno.«
Nagnuo se i zatvorio slavinu. Pogledala je njegovo ponosno zgodno lice,
tamnu kosu, sada kratko ošišanu. Podigla se i dotaknula mu dlanom obraz.
»Ne mogu naći zamjenu za nekoga tko je mrtav... Mark je mrtav, James.
Moram živjeti svoj život. Uvijek mi je govorio da ako umre, da bi želio...«
Zastala je oklijevajući.
»Želio bi da ti nastaviš živjeti.«
Kimnula je. »Ali to je najteža stvar. Samo živjeti. Znati kako da živim sama,
a onda s nekim drugim.«
Peterson ju je uhvatio za ruku, nagnuo se i poljubio je u mokru kosu.
Vani je već bio mrak kad je Erika izašla iz kade i sjela na sofu u velikom
frotirskom ogrtaču. Peterson je upalio televizor da pogleda rane večernje
vijesti. Glavna vijest na kanalu BBC London bila je da je Steven Pearson, koga
56
je policija uhitila u vezi s otmicom i umorstvom Lacey Greene, pušten zbog
nedostatka dokaza.
»Znači, oni ozbiljno shvaćaju informacije koje im ti daješ?« rekao je
Peterson napunivši joj čašu.
»Moraju«, odvratila je Erika gledajući reportera koji je govorio stojeći
ispred znaka koji se okretao pred zgradom New Scotland Yarda. »A o
umorstvu Janelle Robinson ne govore ništa.«
»O njezinoj otmici i umorstvu. Ta je jadna djevojka prvo bila nestala
osoba, James. Samo zato što nije imala nikoga kome bi nedostajala ne znači
da nije nestala.«
»Znam...«, odvratio je Peterson. »Smiri se, ja sam na tvojoj strani.«
»Oprosti. To me izluđuje. Melanie Hudson već je bila spremna optužiti
Pearsona i zaključiti slučaj, a sada će ona nastaviti istragu. Vjerojatno će sve
uprskati.«
Uto je zazvonio mobitel u Erikininoj torbi. Peterson joj je dodao torbu.
Kad je izvukla mobitel, ugledala je broj koji nije prepoznala i javila se.
Peterson je miješao viski u svojoj čaši i gledao je kako razgovara. Televizijske
vijesti u pozadini prešle su na prilog o životu stanovnika Olimpijskog sela u
Istočnom Londonu.
»Tko je to bio?« upitao ju je kad je završila razgovor.
Erika je kucnula mobitelom o zube. »Camilla Brace-Cosworthy,
pomoćnica povjerenika. Pozvala me da u ponedjeljak ujutro svratim na
čašicu razgovora.«
»Na čašicu razgovora? Zanimljiv izbor riječi.«
»Tako je rekla, na čašicu razgovora. Izgleda da je Sparksova smrt ostavila
neka neriješena pitanja.«
»Neriješena pitanja?« upitao je Peterson. »Je li što sumnjivo?«
»Nije ulazila u pojedinosti... Ostavila me da se preko vikenda pržim na
laganoj vatrici. Želi me vidjeti u svom uredu u New Scotland Yardu.«
Erika se prisjetila kako je Sparks vjerovao da ga netko slijedi i zapitala se
u što se točno uvalio.
57
16.
58
Hale za mužnju bile su jarko osvjetljenje i pune zvukova mukanja,
udaranja kopita i ritmičkog usisavanja mašina za mužnju. Dva radnika na
farmi ravnodušno su ga pogledala kad je prošao, a Grendel je podignula
blijedu ružičastu njušku prema mirisima i zvukovima goveda. Prošli su
pokraj Johna koji je izašao iz hale pune divovskih srebrnih spremnika za
mlijeko. Pristojno je kimnuo Darrylu, a onda spustio pogled na besprijekorno
čistu zimsku jaknu koju je Darryl nosio i zavrtio glavom. Darryl ju je kupio
sebi na dar, pa se opirao porivu da je malo zablati.
Na dnu dvorišta hale su prestajale, a široka dvorišna vrata vodila su
prema poljima. Kad je Darryl izašao, pustio je Grendel s uzice, a ona je
potrčala stazom i s užitkom otjerala jato ptica okupljenih na snijegu. Lajala je
gledajući kako ptice grakćući odlijeću.
Pola milje niz stazu prošli su pokraj duge niske građevine s kružnim
tornjem i krovom u obliku svinutog lijevka. Tek je počelo svitati i crni se oblik
zlokobno ocrtavao na plavom nebu. Bila je to stara sušara za hmelj,
sagrađena u 19. stoljeću, kada je hmelj predstavljao glavni farmerski usjev.
Sušara je bila napuštena otkako se Darryl sjećao, a kad je odrastao
predstavljala je sjajno mjesto za igru. On i Joe proveli su mnoge ljetne večeri
verući se u njoj po trima razinama prekrivenim daskama na kojima se sušio
hmelj. Na dnu tornja nalazila se pećnica, a iznad nje protezale su se grede na
kojima se moglo čučati i viriti kroz žlijeb dimnjaka i vidjeti krajolik miljama
daleko. U zimskim večerima, uz odgovarajuće vremenske prilike, moglo se
čuti hučanje vjetra kroz ventilacijski sustav.
To je također bilo mjesto gdje se njegov brat Joe objesio u dobi od
petnaest godina.
Darryl je usporio i zaustavio se pred velikom ciglenom zgradom. Nalet
vjetra uskovitlao je suhi prhki snijeg, a žlijeb na tornju oglasio se visokim
cviljenjem.
»Joe«, šapnuo je Darryl. Krenuo je dalje, prošao pokraj velike ciglene
zgrade, a onda ubrzao i otpješačio otprilike još jednu milju preko snijegom
pokrivenih polja i pokraj niza golih stabala. Kad se svijetloplava boja na
obzoru pretvorila u ružičastu, na vidiku se pojavilo veliko zamrznuto jezero.
Darryl je pozvao Grendel, koja je doskakutala s jezikom obješenim na jednoj
strani njuške. Opet je počeo padati snijeg, pahuljice su se brzo okretale i
kristal leda sletio joj je na jedno od crnih očiju i natjerao je da trepne. Darryl
joj je počešao uši i dao joj poslasticu. Poslušno je skakutala pokraj njega dok
se spuštao stazom do ruba jezera. Na mjestu gdje se staza sretala sa vodom,
jezero je ograđivala betonska barijera. Led je bio debeo i prekriven snježnim
prahom koji su prošarali tragovi gusaka i malih ptica. Grendel je skočila na
betonsku barijeru, sletjela na led sigurnih šapa i pogledala natrag kao da kaže
da nema opasnosti. Darryl ju je neodlučno slijedio, polako hodajući i
59
osluškujući hoće li čuti izdajničko pucketanje, ali led je bio čvrst poput
betona. Otišao je do divovskog debla koje je izvirivalo kroz led. Grendel je
lajala i kružila oko njega.
»U redu je, curo«, rekao je Darryl oprezno ispruživši ruku. Grendel se
ukipila s iskešenim zubima i divlje ga pogledala, ali on je polako primicao
ruku sve dok mu nije dopustila da joj spusti dlan na dlakavu glavu: »To je
samo drvo. Neki je dan plutalo, sjećaš se?«
Dopustila mu je da je potapša, a onda je podigla glavu, legla na led i
dopustila mu da joj poškaklja trbuh. Darryl je sjeo na smrznuto deblo i pojeo
štangicu čokolade gledajući kako Grendel natjerava ptice na rubu leda, a
onda je izvukao mobitel da provjeri elektronsku poštu i svoj profil na
društvenim mrežama.
***
60
Darryl ga je gledao, a u želudac mu se uvukla nelagoda. Zatim je otkopčao
Grendelinu vodilicu i odveo je natrag u toplinu kuće.
61
17.
62
Istraga ubojstva Andreje Douglas-Brown bila je najistaknutiji slučaj u
Erikinoj karijeri. Andrejino tijelo nađeno je ispod leda u jednom parku u
Južnom Londonu.
»Uklonila sam Sparksa sa slučaja.«
»Zašto?«
»Sve piše u izvješću, gospođo.«
»Da«, odvratila je Camilla srknuvši kavu. »Smatrali ste da je površan
istražitelj i da je pomogao prikriti dokazni materijal.«
»Ne. Otac Andreje Douglas-Brown bio je medijski eksponirani pripadnik
najviših društvenih krugova. A ja sam smatrala da je Sparks dopustio da ga
Simon Douglas-Brown impresionira. Dopustio mu je da utječe na istragu.«
»Jeste li u posljednje vrijeme imali kakav kontakt s njim?«
»Sa Simonom Douglas-Brownom? Ne, on je u zatvoru.«
»Mislila sam na nadzornika Sparksa, a posebno na vaš sastanak u pubu
Crown večer prije njegove smrti.«
Erika nije dopustila da joj se iznenađenje pokaže na licu.
»Malo me čudi što se sastajete s njim privatno, Erika, kad je među vama
postojao takav animozitet?«
»Razgovarala sam s njim o tome da se pridružim jednoj od njegovih
istraga. Da budem iskrena, gospođo, došla sam mu na kućna vrata. Rekao je
da vjeruje kako ga netko slijedi. Pretpostavila sam da je paranoičan, ali očito
sam se prevarila.« Camilla je nakrivila glavu ne promijenivši izraz lica.
»Gospođo, je li ovo formalan razgovor? Kava i ovi skupi keksi govore mi da
nije, ali zašto sam ovdje?«
»Erika, mogu vam potvrditi da je nadzornik Sparks bio predmet tajne
istrage.«
»Tko ga je istraživao?«
»Tko? U to ne mogu ulaziti. Mogu vam reći da imam razloga vjerovati da
on nije primao plaću samo od nas.«
»Mogu li pitati od koga je još primao plaću?«
»Ne, ne možete.«
»Ja i Sparks bili smo neprijatelji. Ne znam ništa o njegovim vezama na
poslu ni u privatnom životu. Ali znam da su on i njegova žena imali
probleme.«
»Kakve probleme?«
Erika je ukratko opisala ono što je čula kad je otišla Sparksovoj kući. Kad
je završila, Camilla je ustala, prišla prozoru i pogledala Temzu. Nastala je
duga tišina.
63
»Erika, kad ste radili na slučaju Andreje Douglas-Brown, jeste li bili
nazočni na kojem od susreta nadzornika Sparksa sa sir Simonom Douglas-
Brownom ?«
»Mislite reći Simonom Douglas-Brownom. Titula mu je oduzeta.
Nemojmo to zaboraviti.«
»Molim vas, odgovorite na pitanje.«
»Od početka istrage bila sam isključena iz razgovora s obitelji. Simon je
želio zadržati Sparksa kao glavnog istražitelja. A ni njegova žena nije baš bila
luda za mnom.«
»A zašto ne?«
»Ona je podrijetlom iz Slovačke, baš kao i ja. Mislim da sam je podsjećala
na to odakle potječe.«
»A to je?«
»Siromašno okruženje ... Radnička obitelj. Gledajte, ja sam posljednja
osoba koja bi vam mogla dati ikakve informacije o eventualnoj korupciji u
policiji. Ja se bavim istragama, a ne politikom.«
Camilla se okrenula od prozora i nasmijala.
»Želite mi reći da ste vi posve čisti?«
»Čišća sam od većine, gospođo. Ne bojim se reći ono što mislim, a to je
razlog zašto me vaš prethodnik preskočio kad se odlučivalo o napredovanju.«
Camilla se vratila od prozora i sjela.
»Erika, jeste li čuli za obitelj Gadd?«
»Jesam. Ta je obitelj dobro poznata policiji u Južnom Londonu.
Dopušteno joj je da se malo previše slobodno bavi uvozno-izvoznim poslom,
a zauzvrat održava red u oblasti.«
»Odakle to znate?«
»To je javna tajna. Zapravo i nije tajna, više neslužbena politika. Je li
Sparks bio na njihovu platnom popisu?«
»Vjerujemo da jest. Također provjeravam slučajeve na kojima ie
nadzornik Sparks radio, a njegovi odnosi sa Simonom Douglas-Brownom
možda će doći pod mikroskop. Naravno, ako do toga dođe, novine će se
sigurno raspisati o tome.«
»Simon Douglas-Brown idealna je meta za medije.«
»Da. Kult slavnih osoba.«
»Zašto sve to istražujete sada? Obitelj Gadd već godinama neslužbeno
surađuje s metropolitanskom policijom. Zaustavili su velik dotok narkotika u
glavni grad.«
Camilla je pogledala Eriku, a oči su joj postale hladnije i lišene radosti.
64
»Vi ste bliski sa zapovjednikom Marshom, točno?«
Erika je osjetila grčenje u želucu. Marsh je bio viši nadzornik u
Lewishamu kad su ona i Sparks radili zajedno.
»Ja i moj pokojni muž pohađali smo s Paulom Marshom Akademiju u
Hendonu, ali premda smo prijatelji, u prošlosti smo se sukobljavali u vezi sa
smjerom mojih istraga.«
»Unajmili ste od njega stan, bili ste mu na vjenčanju i krštenju njegovih
blizanka...«
»On je također sudjelovao u donošenju odluke o unapređenju Andyja
Sparksa umjesto mene.«
»Poričete da ste bliski?« obrecnula se Camilla.
Erika se zapitala zna li Camilla štogod konkretno ili samo kopa naslijepo.
Očito je krenula u neki križarski pohod. Želi li iskorijeniti korupciju? Je li riječ
o osobnoj osveti? Smatra li da je lakše ukaljati ugled mrtvog policajca? Kako
god bilo, Erika je zaključila da je ovaj sastanak zamoran gubitak vremena.
Vremena koje je mogla iskoristiti za istragu. Iznenada joj se u malom mozgu
upalila žarulja.
»Mi smo prijatelji, točno. Ali ja ostajem profesionalna i nepristrana. Uloga
autsajdera ima svojih prednosti. Čovjek može manje toga izgubiti. Spremna
sam dati ograničene informacije koje imam. Naravno, bila bih voljna držati
jezik za zubima pred novinama, znate kako oni obožavaju ražestiti javnost.
Ljudi se vole razbjesniti i iskaljivati svoj bijes na društvenim mrežama. Već
vidim naslove: Metropolitanska policija iznenada otkriva moral nakon
dvadeset pet godina ulagivanja zločinačkoj obitelji Gadd.«
Camilla je počela bubnjati prstima po naslonu svog stolca.
»A što biste željeli zauzvrat, Erika? U zamjenu za suradnju.«
»Željela bih da me uzmete u obzir za ispražnjeno mjesto nadzornika. Više
od toga. I željela bih da me postavite za glavnu istražiteljicu u slučaju ubojstva
Lacey Greene...«
»Zamolila sam vas da dođete ovamo da porazgovaramo, Erika.«
»S dužnim poštovanjem, gospođo, pozvali ste me da vidite možete li
iščeprkati štogod prljavo o mojim kolegama. Jedan od kojih je preminuo dok
sam ga pokušavala oživjeti. Ako ste prisiljeni mene ispitivati u vezi s
korupcijom, onda mora da ste prilično očajni. Da sam ja na vašem mjestu,
koncentrirala bih se na vašeg prethodnika.« Eriki je srce tako jako lupalo da
je bila uvjerena kako će Camilla to čuti...
Camilla je dugo buljila u Eriku i odmjeravala je. Nije bila našminkana, pa
je Erika prvi put primijetila kako su joj oči plave. Bila je to oštra i hladna plava
boja, kao da su joj oči komadići stakla.
65
18.
66
jedan od timova za istrage ubojstava a da niste ni razgovarali sa mnom.
Mislim da biste naprosto trebali otići.« Otišao je do dvokrilnih vrata. Erika je
zaustila da prosvjeduje, ali onda se predomislila.
Otišla je na kat i pogledala mali ured koji je nevoljko nastanjivala. U
njemu nije bilo nikakvih tragova njezina boravka ni njezinih osobnih stvari
osim punjača za mobitel, koji je iskopčala, i jednog prhkog keksa koji je ležao
na rubu tipkovnice. Zagrizla ga je, ali je onda shvatila da je postao mekan, pa
ga je ispljunula na dlan i bacila u košaru.
Uto se začulo kucanje na vratima, a onda je u ured provirio John.
»Oprostite šefice, samo sam vas htio pitati jeste li stigli pročitati...«
»Nisam.«
»Oh. U redu. Čuo sam za nadzornika Sparksa. Žao mi je.«
»Hvala.«
»Život je kratak, zar ne? Kad čovjek pomisli da se srušio mrtav u uredu.
Kad na mene dođe red, žalim znati da sam se u životu bavio ekstremnim
sportovima, da sam se dobro zabavio, da sam se proveo a krevetu s
djevojkom... Ne želim biti bezobrazan, ali toliko sam vas puta zamolio da
pročitate moju molbu, a vi ste mi stalno davali lažna obećanja. Ako je ne želite
pročitati, u redu, ali nemojte mi lagati...«
Stajao je na pragu i Erika je mogla vidjeti da pokušava ostati smiren, ali
ruke su mu se tresle.
»Premještena sam u Tim za istrage ubojstava u postaji West End
Central.«
»Oh«, odvratio je pokušavajući prikriti razočaranje.
»Željela bih da dođeš sa mnom raditi na slučaju, to je istraga ubojstva
Lacey Greene. To bi ti moglo dati priliku da pokažeš da zaslužuješ viši čin.
Cijenila sam tvoj rad na slučaju Jessice Collins lani i dobro bi mi došao tvoj
instinkt i još jedno prijateljsko lice.« John je izgledao iznenađen. »Mogu ti dati
vremena da razmisliš.«
»Ne, volio bih to. Mislim, bilo bi dobro, sjajno. Što je s Yaleom?«
»Imam dopuštenje da sama sastavim tim. To ne bi smio biti problem, ali
ako bude, samo mi reci. Morat ćeš se javiti u West End Central sutra ujutro u
devet.«
»Hvala, šefice«, rekao je i neočekivano je zagrlio.
»U redu, samo polako, tigre«, rekla mu je, ali u sebi je bila zadovoljna što
postoji netko tko vjeruje u nju, čak i ako je to netko s pretjeranim
mladenačkim pouzdanjem.
67
Kad je izašla na glavni ulaz policijske potaje Bromley, opet je počeo padati
snijeg. Nije se pozdravila s mnogo ljudi i bila je zadovoljna što može zatvori
vrata iza tog teškog razdoblja svoje karijere. Prešla je cestu da uhvati vlak i
nije se osvrnula.
68
19.
69
»Zatvorite vrata na izlasku«, rekla joj je Melanie i vratila se telefonskom
pozivu.
Barem nije zatražila da je oslovljavam »gospođo«, pomislila je Erika kad
je izašla iz ureda. Bila je zadovoljna što joj Melanie ne pravi probleme i nije
osjetila neprijateljstvo. Zapitala se želi li Melanie i službeno postati
nadzornica, ali istjerala je tu misao iz glave.
U otvorenom uredu radili su različiti timovi i čula se buka razgovora i
zvonjave telefona. Kad se vratila u ured, ugledala je područje koje joj je
dodijeljeno, mali nakrcani dio s pisaćim stolovima ograđen dvama panelima
od hrapavog stakla. Niski strop pridonosio je osjećaju klaustrofobije.
70
»Postoji, James. Ali dogodilo se mnogo toga i sada se moram koncentrirati
na slučaj. U redu?«
Nije dobio priliku da kaže još nešto jer se uto kod staklenog pregratka
pojavio John, malo zadihan, u kaputu, šeširu i rukavicama.
»Dobro jutro, šefice«, rekao je, a kad je ugledao Mossovu i Petersona, lice
mu se razvuklo u velik osmijeh. »Baš dobro. Jako mi je drago što ću opet raditi
s vama.« Rukovao se s Petersonom i zagrlio Mossovu.
»U redu, po mom satu sada je deset minuta do devet. Moram obaviti
telefonski razgovor. Trebalo bi nam se pridružiti još petoro policajaca na
informiranje«, rekla je Erika i izašla iz ureda.
Mossova je pogledala Petersona kad je preklopio kaput i sjeo za jedan od
stolova.
»Sve će biti u redu. Ne bi te pozvala u tim da te ne želi.«
»Želim biti siguran da sam ovdje iz pravili razloga«, odvratio je Peterson.
»Jesi. Ona gleda preko onoga što se među vama događa privatno i vidi isto
što i ja. Sjajnog policajca.« Mossova je sjela na rub stola, a stol se nagnuo i
monitor računala počeo je kliziti prema rubu. Hopla. Pozor, debela guzica!«
Nasmijala se, ustala i uhvatila monitor malo prije no što je pao na sag. »Sve je
vrlo klimavo, nimalo čvrsto.«
»Govorimo li još uvijek o tvojoj stražnjici?« upitao je Peterson sa
smiješkom.
Mossova je zgrabila fascikl sa stola i udarila ga njime po glavi.
Erikin tim okupio se u devet ujutro i ona je ustala da im se obrati. Uz
Petersona, Mossovu i Johna, zatražila je narednika Cranea, policajca riđe kose
i drska osmijeha s kojim je surađivala na slučaju Andreje Douglas-Brown u
Lewishamu. Bilo je tu još dvoje kriminalističkih pozornika, Andy Carr i
Jennifer House, oboje mladi, elegantno odjeveni i željni da impresioniraju, i
službenice iz Civilne podrške: tri mlade žene na sredini dvadesetih,
podjednako entuzijastične. Kad je Erika zaustila da progovori, shvatila je da
su Andy, Jennifer i tri žene iz podrške imali jedva četiri ili pet godina kad je
ona diplomirala na Hendonu. Melanie Hudson bila je deset godina mlađa od
nje, a ubrzo će joj možda postati nadređena. Otjerala je te misli iz glave i
okrenula se bijeloj ploči, na kojoj su stajale pribodene fotografije mjesta
zločina Lacey Greene i Jennifer Robinson.
»Dobro jutro svima. Hvala vam što ste došli na vrijeme.« Začulo se
odobravajuće mrmljanje. »Onima koji se tek trebaju upoznati sa slučajem
narednik Crane će podijeliti bilješke o dosadašnjem tijeku slučaja.« Kucnula
je po dvjema fotografijama istučenih tijela mrtvih djevojaka u kontejneru.
»Ovo su dvadesetogodišnja Janelle Robinson i dvadesetdvogodišnja Lacey
Greene. Janellino tijelo nađeno je u ponedjeljak dvadeset devetog kolovoza u
71
kontejneru pokraj male tekstilne radionice na Chichester Roadu u Croydonu
u Južnom Londonu. Lacey Greene nađena je u ponedjeljak, devetog siječnja
u kontejneru pokraj salona kuhinja na Tattersall Roadu u New
Crossu... Koliko možemo reći, žrtve nisu povezane s tim ustanovama, ali
njihove smrti pokazuju sličnosti. Postoje indicije da su obje mučene u
razdoblju od tri do pet dana i seksualno zlostavljane skalpelom. Kod obje
žrtve presječena je bedrena arterija, što je uzrokovalo naglo i kobno gubljenje
krvi u oba slučaja. Presijecanje bedrene arterije rezultira brzim istjecanjem
tri do tri i pol litre krvi.«
Erika je uzela dvije fotografije s putovnica Janelle i Lacey, obje mlade i
svježih lica, kako gledaju u fotoaparat.
»Nestanak Lacey Greene prijavljen je u četvrtak, petog siječnja. Ona je
živjela kod kuće u Sjevernom Londonu i nije se vratila nakon večernjeg
izlaska četvrtog siječnja. Trebala se sastati s nekim naslijepo u osam navečer
u pubu Blue Boar na Widmore Roadu u Southgateu. Zatražili smo snimke
kontrolnih kamera, ali za to treba vremena.«
Crane se sada provlačio između stolova i dijelio isprintane kopije
sažetaka slučajeva.
»Okolnosti Janelle Robinson nisu jasne. Nitko nije prijavio njezin
nestanak u kolovozu, pa ne znamo toliko o njezinu kretanju prije smrti.
Živjela je i radila u hostelu za mlade pokraj Barbican Estatea unutar četvorne
milje, a iz originalnih bilježaka o slučaju, nije bilo neuobičajeno da se neko
vrijeme ne javlja.«
»Što to znači >da se ne javlja<?« upitao je Peterson.
»Pretpostavljam da je to lijep način da se kaže kako je običavala pobjeći
bez dopuštenja, osobito ako bi upoznala nekog novog dečka. Rečeno mi je da
budem oprezna s povezivanjem tih umorstava, ali okolnosti njihovih smrti
pokazuju upadljive sličnosti.«
Načas je nastala tišina dok je tim prelistavao sažetak.
»Steven Pearson bio je uhićen u vezi s ubojstvom Lacey Greene. ali pušten
je prije nekoliko dana zbog nedostatka dokaza. Steven je beskućnik i
narkoman koji vodi težak život, u posljednja tri mjeseca povremeno živi u
skloništima za beskućnike. Ja ne vjerujem da je imao sredstva i pameti da
isplanira otmicu. Kad je pronađeno Jenellino tijelo, on je završavao
odsluživanje duge zatvorske kazne u Pentonvilleu i nije pušten iz zatvora do
petnaestog rujna. Nije mogao ubiti Janelle. a ja sam uvjerena da je Janelle i
Lacey ubila ista osoba... Moramo početi otpočetka. Želim detaljno izvješće o
kretanjima obje djevojke prije otmice, sve što možemo otkriti. Želim
pojedinosti o lokacijama gdje su nađena tijela. Želim snimke nadzornih
kamera kako bismo rekonstruirali posljednja kretanja obje djevojke. I želim
72
podatke o njihovim telefonskim razgovorima, aktivnostima na računalu i
povijesti na internetu. Laceyn je laptop na digitalnoj forenzici, a
triangulacijom ie ustanovljeno da je njezin posljednji poznati telefonski
signal bio u blizini mjesta gdje je oteta, ali nemamo mobitel... Andy i
Jennifer, želim da radite s Craneom, Petersone, želim da vi i John odete
u hostel za mlade u Barbican, ondje bismo trebali početi skupljati pojedinosti
o Janelle. Mossova, vi idete sa mnom. Posjetit ćemo roditelje Lacey Grene.
Ponovno ćemo se naći ovdje u četiri poslijepodne.«
73
20.
75
»Ne, a vi biste to trebali znati, sve smo to rekli Melanie«, odgovorila je
Charlotte. »Ja sam bila protiv toga da Lacey ide, ali činilo se da taj momak...
pa, rekla je da je razgovarala s njim telefonom. On ima profil na Facebooku.«
»I ja sam bio protiv toga da ode...« počeo je Don-
»Ti si bio prezauzet gledanjem televizije da bi ti bilo stalo!«
»Ona... Ona je imala dvadeset i dvije godine!« viknuo je Don sa suzama u
očima. Opet je skinuo naočale i obrisao ih.
»Ja nisam željela da ide«, rekla je Charlotte prijekorno. »Ali ona je rekla
da je taj pub odmah iza ugla, Blue Boar, i da će se naći na javnom mjestu...
Isprva sam pomislila da kasni s povratkom, što bilo neuobičajeno. Ali onda je
došlo dva, tri, četiri ujutro, a ona se još uvijek nije vratila kući... Gledala sam
s onog prozora. Uvijek to radim kad se treba vratiti kući kako bih je vidjela.
Ovoga puta nisam, pokušali smo je nazvati na mobitel, ali bio je isključen...
i...« Opet se stisnula uz muža.
Don ju je zagrlio oko ramena i preuzeo priču, boreći se s emocijama.
»Tada nam je sinulo da moramo nazvati policiju«, rekao je. Ona je tek
diplomirala prošlog ljeta, na Sveučilištu Northumberland. Bila je jedna od
najboljih studentica. Imala je mnogo prijatelja ondje, sjajno se provodila. Za
nju je bio šok kad se vratila ovamo, u stvarni svijet, to joj je teško palo. Mi smo
to zvali Hotel Mama i Tata. Plaćala nam je malo za održavanje kuće i smjestila
se u svoju staru sobu, ali bila je nemirna, čekala je da počne živjeti. Ovo se
nije smjelo dogoditi. Čovjek misli da se takve stvari događaju samo drugim
ljudima.«
Erika i Mossova su kimnule dajući im trenutak da se smire.
»Je li Lacey radila?« upitala je Mossova.
»Privremeno je radila u uredima preko agencije«, rekao je Don. »Svakog
tjedna u drugom. Znate, u administraciji i sličnom.«
»Nije bilo nikoga u njezinu životu?« upitala je Erika. »Nije spominjala
nikakve nove prijatelje?«
»Ona ovdje nije imala prijatelja«, odgovorila je Charlotte. »U srednjoj
školi grdno su je maltretirali, pa je bila sretna što može okrenuti leđa
Southgateu. Na sveučilištu je procvjetala. Održavala je kontakt sa svim
prijateljima s fakulteta na internetu. Trebali su se okupiti sljedećeg mjeseca.«
Pogledala je Eriku natečenim očima. »Svi dolaze na pogreb, zvali su, pitali što
se dogodilo... Žele da njezinu stranicu na Facebooku pretvorimo u
memorijalni profil... Ne mogu to podnijeti.« Opet se slomila i zagnjurila lice u
Donova prsa.
»Je li možda postojao neki bivši dečko iz škole, prije no što je otišla na
fakultet?« upitala je Erika.
76
»Ne, rekla sam vam da ovdje nije bila sretna. Postojao je momak na faksu,
bio je drag, jedanput je došao ovdje, ali to se izjalovilo.
Usredotočila se na učenje. Bila je jedna od najboljih studentica, sve je
stajalo pred njom... sve«, rekla je Charlotte. Ugrizla se za usnu. »Mislite li da
je patila?«
»Jeste li pogledali Laceyno tijelo?« upitala ih je Erika.
Kimnuli su.
»Onda ste vidjeli što se dogodilo. Imam sjajan tim policajaca. Dajem vam
riječ da ću otkriti tko je ovo učinio. Neće se izvući.«
Charlotte je nastavila jecati, a Don ju je privukao bliže. Leće naočala
uvećale su mu suze. Pogledali su policajku za vezu s obitelji, koja nije
progovorila. Ona je jedva primjetno kimnula Eriki i Mossovoj.
»Imate li što protiv da pogledamo Laceynu sobu?« upitala ih je Mossova.
»Molim vas, nemojte ništa premještati«, rekla je Charlotte »Lacey je
uredila sobu prije odlaska. Ostavite je onako kako ju je ona ostavila.«
»Naravno«, odvratila je Erika. Ona i Mossova izašle iz sobe baš kad su u
kaminu oživjeli plameni jezici.
77
21.
78
»Zar nemate dojam da one nisu samo prijateljice?« upitala je Mossova.
Okrenula je list uz pucketanje kartona i otkrila još polaroida djevojaka. Na
jednoj su pjevale pred ogledalom držeći četke za kosu kao mikrofone, na
drugoj ležale zajedno na krevetu, a djevojka ravne kose spustila je glavu na
Laceyno rame.
»Ne čini li ti se da su polaroidi ovdje ispupčeniji ?« rekla je Erika
dodirujući prstima rubove prekrivene celofanom.
Mossova je oprezno odlijepila prozirni celofan i podigla ispupčenu
fotografiju otkrivši ispod nje drugi polaroid na kojem su obje djevojke bile
gole. Bile su snimljene sa strane, priljubljene jedna uz drugu s glavama
okrenutim prema kameri, a ispod je bila još jedna fotografija na kojoj su bile
okrenute prema fotoaparatu potpuno gole, ruku prebačenih preko ramena.
»Ovo je snimljeno pred ormarom u ovoj sobi«, rekla je Mossova. »Zašto
Charlotte i Don to nisu spomenuli kad ste ih pitali o Laceynim vezama?
Izgleda da njih dvije nisu bile samo prijateljice.«
Erika je ponovno pogledala fotografiju zagrljenih djevojaka.
»Moramo doznati tko je ova djevojka i je li Lacey još uvijek bila u kontaktu
s njom. Ona možda nešto zna.«
79
22.
80
»To ne ovisi o meni. Odluke donosi tip koji vodi ovo mjesto. Ona mu se
sviđala i sažalio se...« Nagnula se naprijed i razrogačila oči, uvećane lećama
naočala. »Pričalo se da mu je pušila, ali ja o tome ništa ne znam.«
»Je li Janelle ovdje radila sve do nestanka?«
»Nije, radila je samo preko Božića, a onda je opet počela plaćati.«
»Kako joj je to uspjelo?« upitao je John.
»Kad se vrijeme poboljšalo, vozila je bicikl za prodaju kave.«
»Bicikl za prodaju kave?«
»Znate, bicikl koji straga ima jedan od onih malih aparata za kavu. Vozila
se naokolo i prodavala kavu. Dobro je zarađivala.«
»Znate li gdje je prodavala kavu?«
»Posvuda. U Covent Gardenu, London Bridgeu, Embankmentu. Ali nije
imala dozvolu, pa se stalno premještala.«
»Gdje je nabavila bicikl?« upitao je John.
Djevojka se nasmiješila i otkrila jedan sivi prednji zub. »Nisam je pitala.
Ako ne pitaš, ne moraš slušati laži. Bio je to dobar bicikl, kromiran i lijep.
Janelle je sanjala o tome da jednog dana otvori vlastiti kafić.«
»Mislite da ga je ukrala?«
Djevojka se opet nasmiješila i slegnula ramenima. »Menadžer joj je
dopuštao da ga drži u prostoriji za bicikle kad u hostelu nije bilo mnogo
gostiju.«
»Jeste li ikad upoznali nekoga od njezinih prijatelja ili rođaka?«
Sada je odmahnula glavom. »Janelle nije imala rođaka. Majka joj je umrla
kad je bila vrlo mala. Nije poznavala oca. Odrasla je u sirotištu, ali pobjegla je
malo prije šesnaestog rođendana.«
»Zašto je pobjegla?«
»Ondje je radilo nekoliko muškaraca nemirnih ruku«, rekla je napućivši
usne na Johnovo pitanje.
»Je li spomenula ijednog od muškaraca s kojima se viđala?«
»Katkad, u prolazu.«
»Je li ikad spomenula muškarca koji se zove Nico?«
Sada je odmahnula glavom.
»Kad ste je posljednji put vidjeli?«
»Posvađale smo se. Bilo je to dvadeset trećeg ili dvadeset četvrtog
kolovoza. Došla nam je velika skupina biciklista iz Nizozemske, pa sam joj
rekla da više ne može držati bicikl ovdje jer će spremište bicikala biti puno.
Otišla je tog jutra, rekla mi je da odjebem i odnijela bicikl sa sobom. Tada sam
je posljednji put vidjela.« Obrisala je suzu koja joj se pojavila u kutu oka. »Još
81
je mogu vidjeti kako ga gura preko prednjeg dvorišta. Bio je lijep sunčan
dan.«
»Dakle, to je bilo dvadeset i četvrtog kolovoza. Možete li se sjetiti u koliko
sati?«
»Ne znam, devet ujutro.«
»Nije rekla da odlazi?« upitao je John.
»Rekla sam vam da smo se posvađale.«
»Što ste učinili kad se nije vratila? Što je s njezinom stvarima?«
»Janelle nije imala mnogo stvari, a obično ih je nosila sa sobom. Kao što
sam rekla, mislim da je otišla jer sam je iznervirala.« Izvukla je maramicu i
obrisala nos. »Vi ne znate što joj se dogodilo, zar ne? Uspjeli ste me pronaći
samo zato što je Janelle otišla dati krv u jedan od onih kombija koje smještaju
na parkirališta knjižnica. U rubrici za najbližeg rođaka navela je moje ime i
ovu adresu ... Kad sam otišla u mrtvačnicu identificirati tijelo, izgledala je kao
da joj je izvađena sva krv. Bila je blijeda poput voštane figure. Čak su joj i
posjekotine i ogrebotine na tijelu izblijedjele. Ja sam organizirala
prikupljanje novca za pogreb.«
»Hvala vam«, rekao je Peterson. »Zanima me samo još nekoliko stvari. Je
li Janelle bila na društvenim mrežama?«
»Mislim da jest.«
»Jeste li vi na društvenim mrežama?« upitao je John.
»Nisam.«
»Doista? Čak ni na Facebooku?«
Sada je odmahnula glavom. »Ja mislim da je Facebook sredstvo za
praćenje ljudi. Jedan moj prijatelj ima iPhone i aktivan je na društvenim
mrežama. Kaže da kad s prijateljima razgovara o nekim stvarima, znate, kao
o tipu telke s ravnim zaslonom ili o vrsti piva koju vole, na mobitelu mu se
počnu pojavljivati reklame. I to za stvari koje nije tražio Googleom. Tako da
ih ja ne upotrebljavam.« John i Peterson pogledali su se. »Pa, osim kad sam
na poslu«, dodala je pokazujući računalo na stolu.
»Možete li sastaviti popis svih ljudi koji su odsjeli u hostelu mjesec dana
prije Janellina nestanka?« upitao ju je Peterson.
»Što? To će trajati cijelu vječnost.«
»Želim taj popis što prije. Inače ćemo morati zatražiti sudski nalog, a to
bi moglo biti nezgodno za vašeg šefa«, rekao je Peterson gurnuvši posjetnicu
preko stola.
Djevojka ju je uzela i kimnula.
Sat poslije, John i Peterson izašli su na hladan zrak.
82
»U čemu je veza?« upitao je John. »Nema ničega što povezuje Lacey i
Janelle.«
»Obje su bile zgodne cure«, odgovorio je Peterson. »Obje su radile na
poslovima koji su ih odvodili po čitavom Londonu. Lacey je dobivala
privremene poslove preko agencije, a Janelle je imala bicikl za prodaju kave.
Mogao je biti bilo gdje, mogao ih je vidjeti bilo gdje.«
»U gradu s devet milijuna stanovnika«, dodao je John. Uto je opet počeo
padati snijeg, a preko golog betona zapuhao je ledeni vjetar. »Hajdemo na
kavu, da se maknemo odavde.«
83
23.
84
»Moramo to znati. Kad lažete, otežavate nam posao. Molim vas, nemojte
ništa skrivati. Obećala sam vam da ću pronaći počinitelja, ali morate biti
iskreni i otvoreni s nama.«
Don je kimnuo, zagnjurio lice u ruke i počeo plakati. Erika mu je položila
ruku na leđa, a onda tiho izašla.
»Ne biste smjeli davati takva obećanja, šefice«, rekla joj je Mossova kad
su izašle iz kuće i ušle u patrolni auto koji ih je čekao.
»Obećanja?«
»Obećanja da ćete naći Laceyna ubojicu.«
»To mi pomaže da zadržim osjećaj odgovornosti«, odgovorila je Erika. »I
još nikad nisam prekršila obećanje.«
»Ali ta su obećanja gotovo skršila vas...«
Erika je pogledala Mossovu, a onda joj je zazvonio mobitel. Bio je to
Peterson. Slušala je dok joj je prenosio informacije koje su doznali od Sade u
hostelu za mlade u Barbicanu.
Kad je prekinula vezu, prenijela je sadržaj razgovora Mossovoj.
»Moramo razgovarati s prometnom policijom«, zaključila je. »Ako je
Janelle >nabavila< taj bicikl, možda je netko prijavio krađu. To također znači
da je Janelle mogla biti bilo gdje u Londonu kad je nestala«.
»Dobila sam podatke o Geraldine Corn«, rekla je Mossova gledajući svoj
mobitel. »Radi u lokalnoj ljekarni, milju daleko.«
»Dobro«, odvratila je Erika. »Hajdemo vidjeti što nam ona može reći.«
85
24.
86
»Skrivene... To sve kaže. Kad je Lacey otišla na fakultet, bilo je kao da me
ostavila.«
»Vi niste željeli ići na fakultet?«
»Moji roditelji nisu mogli platiti školarinu... Ali ovo je dobar posao,
siguran. Ljudi su uvijek bolesni, zar ne?« Čeznutljivo je zašutjela.
»Što ste znali o Laceynim prijateljstvima i vezama?« upitala ju je Erika.
»Tu sam bila ja. Tri-četiri momka na Sveučilištu Northumberland.
Mijenjala je partnere«, s neodobravanjem je odgovorila Geraldine. »Lacey je
bila vrlo zgodna djevojka, a zgodne djevojke to rade.«
»Kad ste prekinule vezu?« upitala je Mossova.
»Zapravo nikad nismo prekinule. Kad god bi se Lacey vratila kući na
praznike, uhvatila bi je potištenost i nazvala me, pa bismo se našle.«
»Gdje?«
»Kod moje kuće. Moja mama nema problema s tim stvarima. Mislim da je
Lacey voljela što se može opustiti. Charlotte je jako napeta, a Don je pravi
papučar.«
»Mi smo samo vidjeli dvoje slomljenih roditelja«, odvratila je Erika.
»Oni su me izbrisali iz Laceyna života«, rekla je Geraldine prekriživši
ruke.
»Jeste li vidjeli Lacey u mjesecima prije njezina nestanka?«
»Jesam. Obnovile smo vezu. U rujnu prošle godine.«
»Kako to mislite >obnovile ste vezu<?«
»Opet smo se počele viđati... katkad i više od toga. Ali više nije bilo kao
prije. Lacey je bila usredotočena na druge stvari. Ja sam joj predstavljala
samo privremenu zabavu.«
»Na koje je druge stvari Lacey bila usredotočena?« upitala ju je Mossova.
»Davala je molbe za poslove, željela je raditi u Umjetničkom vijeću ili u
dobrotvornoj udruzi za pomoć Africi. Tipična sranja bogate djevojke. I
pridružila se aplikaciji za nalaženje partnera u nadi da će upoznati gospodina
Pravog.« Geraldine je trepnula kao da te riječi imaju gorak okus.
»Ne možete se pridružiti aplikaciji«, odvratila je Mossova. »Možete je
preuzeti ili se pridružiti internetskoj stranici za pronalaženje partnera.«
»Ja nisam na društvenim mrežama. Samo odgovaram na vaša pitanja.«
»Mislite li da ste zato izgubile kontakt?« upitala ju je Erika. »To se može
dogoditi ako niste na društvenim mrežama, a vaši priatelji jesu. Toliko
interakcija događa se preko njih.«
»Znam kako to funkcionira«, obrecnula se Geraldine.
»Mislite li da je Lacey bila lezbijka?« upitala ju je Mossova.
87
»Vi očito jeste,« oštro je uzvratila Geraldine. »Što vi mislite?«
»Pitam vas«, mirno je odgovorila Mossova.
Geraldine je slegnula ramenima. »Katkad mi se čini da je Lacey stavljena
na ovu zemlju samo zato da izazove u meni sve moguće emocije.«
»Voljeli ste je?«
»Voljela, mrzila... Ali sada kad je više nema, žao mi je što je nisam više
voljela... Što joj nisam rekla da se ne nalazi s tim tipom.«
Geraldine je izvadila mali paketić maramica iz džepa kute, izvukla jednu
maramicu i obrisala suze.
»S kojim tipom?« upitala je Erika pogledavši se s Mossovom.
»Kad sam posljednji put vidjela Lacey, razmišljala je da se nađe s jednim
tipom i htjela je čuti što je o tome mislim. Imala sam dojam da traži moj savjet
samo zato da bi me povrijedila. Pa sam joj rekla da to učini.« Obrisala je suze
s očiju.
Erika i Mossova opet su se pogledale.
»Kad je to bilo?« upitala je Erika.
»Između Božića i Nove godine. Nekoliko je tjedana razgovarala s njim na
internetu. On je predložio da se nađu. Smatrala je da je jako zgodan, meni je
izgledao malo premastan.«
»Kako to mislite?« upitala ju je Erika. »Vidjeli ste njegovu fotografiju?«
»Da, pokazala mi ju je na svom mobitelu.«
»Kako to mislite >premastan<?«
»Tamnoput. Imao je crnu kosu, nauljenu i začešljanu unatrag i mršavo
lice s tamnim crtama. Na mnogom je slikama bio gol od struka nadolje.«
Zakolutala je očima. »Mislim da me željela učinit ljubomornom. Možda joj je
još uvijek bilo stalo.«
»Kad je to točno bilo?«
»U petak prije Nove godine, tridesetog. Našle smo se na kavi. Rekla mi je
da će se naći s tim Nicom u srijedu.«
»Znači, zvao se Nico«, rekla je Erika.
Geraldine je protrljala oči izgužvanom maramicom. »Pokušala sam to reći
policiji.«
»Kako?« upitala ju je Mossova.
»Nazvala sam 999«, odgovorila je Geraldine. »Rekli su mi da nazovem
101, što sam učinila i ostavila poruku. To je bilo prije dva tjedna. Dva tjedna!«
»A što je s Laceynim roditeljima?« upitala ju je Erika. »Jeste li išta od toga
spomenuli njima?«
»Nazvala sam ih, ali Charlotte je prekinula vezu.«
88
Erika je pogledala Mossovu. Ovo će morati provjeriti. »Geraldine, ako
dovedemo policijskog crtača, mislite li da biste nam mogli pomoći da
rekreiramo sliku Nica koju ste vidjeli na Laceynu mobitelu?«
»Da, naravno... Kako je umrla?«
»Žao mi je, ali ne možemo otkrivati pojedinosti«, odgovorila je Erika.
»Ali ubijena je na okrutan način, zar ne?«
Erika je kimnula. Geraldine je opet počela plakati, a ovoga puta Mossova
ju je pokušala utješiti.
89
25.
90
Sa zaslona ju je gledalo lice muškarca u kasnim dvadesetima ili ranim
tridesetima. Bilo je dugo i mršavo, sa širokim nosom, istaknutim jagodičnim
kostima i smeđim očima. Koža mu je bila glatka s vrlo malom bradicom, a
crna kosa bila je duga i začešljana s čela, s izraženim vrhom u sredini. Crtež
je djelovao sablasno, malo nejasno i nestvarno.
»I sigurni ste da je to on?« upitala je Erika.
»Jesam«, odgovorila je Geraldine kršeći ruke u krilu. »Uspijevaju li ovakve
stvari obično? Hoće li to pomoći da ga uhvatite?«
Crtač ju je oštro pogledao.
»Da, pomažu«, rekla je Erika. »Hvala vam što ste to učinili, Geraldine.«
Kad se Erika vraćala do parkiranih patrolnih kola, puhao je jak vjetar koji
kao da joj je rezao kožu. Opet je nazvala Petersona.
»Upravo sam ti poslala crtež«, rekla mu je. »Čim ga dobiješ, pošalji ga
svim postajama kojima možeš. I želim da se pošalje medijima. Uhvatimo tog
gada.
91
26.
93
»Ionako bi zaradio najviše nekoliko stotina funta«, rekao je John. »Trebao
je doći k meni. Sada sam ostao bez dobrog muzara.«
»Nemoj tako, Johne. Možda je to samo privremeno«, odvratila je Mary
spustivši ruku na njegovo rame.
»Hajde, serviraj večeru, Darryl je stigao kući«, obrecnuo se John i
odgurnuo joj ruku. Mary je poslušno kimnula i otišla u kuhinju.
»Što će se sada dogoditi?« upitao je Darryl.
»Morris već ima policijski dosje, a oni se vole obrušiti na takve ljude.
Mogao bi nastradati.«
Darryl je iznenada u glavi ugledao sliku mršavog malog Morrisa u
zatvorskoj ćeliji, kako moli i cvili dok ga siluju trojica velikih tipova. Pobjegao
mu je brektav smijeh, a John ga je oštro pogledao.
»Oprosti, tata...« rekao je. »Oprat ću ruke prije večere.«
Darryl je izašao kroz kuhinju i popeo se u svoju sobu, a onda je upalio
svjetlo, zatvorio vrata i prasnuo u smijeh. Smijao se nekoliko minuta, i onda
je obrisao oči i uspio se smiriti.
Otišao je do prozora kod pisaćeg stola i navukao zavjese. Pomaknuo je
kompjuterski miš da probudi računalo, a onda sjeo i utipkao lozinku. Pojavio
se njegov početni zaslon s velikom slikom Grendel. Uključio je VPM, koji je
maskirao njegovu internetsku lokaciju, i prijavio se na novi profil koji je
kreirao na Facebooku. Zvučni signal obavijestio ga je da je u međuvremenu
primio novu poruku i sa zadovoljstvom je ustanovio da ju je poslala djevojka
s kojom je očijukao. Napisala je da joj se jako sviđa njegova fotografija i da je
zgodan.
Darryl je odlučio da nakon Lacey i Janelle prestane upotrebljavati profil s
imenom Nico. Dvaput je bilo dovoljno riskantno i nije htio riskirati treći
pokušaj. Nije bio siguran je li mu policija na tragu, zasad se činilo da nemaju
pojma ni o čemu, a osim toga, shvatio je da čovjek na fotografiji pomalo
podsjeća na Morrisa. Ne dovoljno da bi ih ljudi povezali, ali bio se uplašio kad
je vidio Morrisa na stražnjem sjedalu policijskog auta.
Jadni glupi Morris. Opet ga je zamislio u zatvorskoj ćeliji. Ovoga puta
dodao još dva tipa koji zlostavljaju njegovu mršavu malu zgrčenu stražnjicu.
Naslonio se na stolcu i počeo pisati odgovor na djevojčinu poruku. Zvala
se Ella. Morao je pripremiti teren prije no što joj predloži sastanak.
94
27.
96
»Ne možemo, već sam pitao ljude iz digitalne forenzike«. odgovorio je
Crane. »Oni mogu uvećati sliku, ali samo ako je jasna Ovako ćemo dobiti samo
kašu piksela. Ne možemo ustanoviti čak ni koje je boje auto.«
»Izgleda kao Fiat ili Renault«, rekao je John.
»Ili jedan od onih Ford Kaova, možda Citroën«, dodao je Crane
»Moramo učiniti bolje od ovoga«, obrecnula se Erika. »Kako stojimo s
nabavkom snimaka nadzornih kamera iz okolnog područja?«
»Ove smo snimke dobili sinoć kasno navečer«, odgovorio je Crane.
»Nema drugih nadzornih kamera sve do područja oko postaje podzemne
željeznice u Southgateu. Naravno, zatražio sam snimke tih kamera i držimo
otvorene oči.«
»Što je s Laceynim mobitelom?«
»Uspjeli smo izvući većinu podataka«, odgovorila je Mossova Upalila je
svjetla, otišla do svog pisaćeg stola i uzela ispis. »U području puba Blue Boar
postoje tri stupa za mobitele. Triangulirali smo posljednji signal s Laceyna
mobitela, u osam i dvadeset jedan četvrtog siječnja. Nakon toga nema
ničega.«
»Koliko su ti stupovi udaljeni?« upitala je Erka.
»Svi su unutar jedne milje od puba.«
»U redu, želim da još jedanput ispitamo sve susjede. Želim znati je li tko
što vidio. Tu su kuće, dućani.«
»Pokraj Blue Boara postoji veliko parkiralište. Leži ispred autobusnog
spremišta i loše je osvijetljeno«, rekao je Crane radeći na svom laptopu, a
onda se na bijeloj ploči pojavila još jedna slika. Ovoga puta bio je to Googleov
ulični prikaz parkirališta pokraj puba, snimljen za ljetnog dana. Cesta je bila
puna automobila, a okolno drveće zeleno.
»Možda ju je ondje ugrabio«, rekao je Peterson. »Bio je mrak.«
»I isključio joj mobitel kako joj se ne bi moglo pratiti kretanje«, dodala je
Erika pogledavši sliku Googleova uličnog prikaza. Crane je promijenio sliku
na pogled uz Widmore Road. Na jednoj fotografijii vidio se prolazak
autobusa. »Autobusi imaju nadzorne kamere. Ustanovite koji autobusi
prolaze tom ulicom i zatražite snimke od Londonskih transporta. To baš nije
vjerojatno, ali možda je jedna od tih kamera nešto snimila. Što je s Laceynim
laptopom?«
»To je prioritetni slučaj, ali rečeno mi je da ćemo se morati strpjeti još
dvadeset i četiri sata«, odgovorila je Jennifer.
»Porazgovarat ću s njima...« Erika je mogla vidjeti da tim izgleda
obeshrabreno. »Ne smijemo prestati postavljati pitanja, koliko god glupa bila.
Odgovori rješavaju slučajeve. Razgovarat ću s nadzornikom da vidim može li
97
mi dodijeliti još ljudi za ispitivanje susjeda. I možemo li objaviti policijski
crtež. Već je objavljen na internetskim stranicama mjesne postaje, ali to nije
dovoljno. Također bih željela objaviti snimke nadzornih kamera na kojima se
vidi Lacey i zamoliti eventualne svjedoke nje i auta... Što je s Janelle Robinson
i nadzornim kamerama na mjestu gdje je nađeno njezino tijelo?«
»Žao mi je, šefice, ali to je slijepa pjega nadzornih kamera. Riječ je o
stambenoj ulici, nema dućana, a ni autobusi ne prolaze.«
»U redu. Nastavimo. Uhvatit ćemo tog tipa. Sigurna sam u to.«
98
28.
99
Bryony je mahnula punim ustima.
»Na sredini BBC-jeve stranice«, odgovorila je Katrina.
Darryl je otišao na BBC-jevu stranicu. Bio je šok vidjeti policijski crtež i
pojedinosti slučaja. Dugo se činilo da policija ne mari za taj slučaj. Sada kad
je ugledao crtež na zaslonu, to ga je uplašilo i malo uzbudilo. Tko ih je doveo
do Nica? zapitao se. Bio je oprezan i upotrebljavao VPM da prikrije digitalne
tragove. Nije bilo ničega što bi ih moglo dovesti do njega. Jesu li našli Laceyn
mobitel? Ili su ušli u njezin laptop? Duboko je udahnuo. Sve je u redu. Ako je
to sve što imaju, onda je sve u redu. Preletio je ostatak članka.
»Uhitili su jednog čovjeka, ali onda su ga pustili...« govorila je Bryony
otirući mrvice s džempera. »Ja živim blizu New Crossa.«
»Da? Gdje?« upitala ju je Katrina naherivši glavu s glumljenim
suosjećanjem.
»Nekoliko milja dalje, u Bermondsayu.«
»Ne brinite, ne vjerujem da će vas napasti«, odvratila je Katrina
potapšavši je po ramenu. Bryony ju je pogledala s patetičnom zahvalnošću.
Koliko je Darryl mogao razabrati iz članka, jedna Laceyna prijateljica
pomogla je policiji da izradi crtež. Trebao je znati da će Lacey nekome
pokazati Nicovu fotografiju.
»Gdje ti živiš, Katrina?« upitala je Bryony.
»U Zapadnom Londonu«, odgovorila je Katrina. Sjela je i izvadila iz
vrećice posudu salate i bocu vode.
»Nabijaš mi komplekse«, rekla je Bryony pogledavši svoju zamašćenu
vrećicu iz McDonald?sa
»Ne budite smiješni, ja se stalno prejedam«, odvratila je Katrina zabacivši
besprijekornu kosu.
Kakva lažljivica, pomislio je Darryl.
»Čula sam da je Zapadni London jako lijep?« rekla je Bryony.
Katrina je kimnula.
»Moraš se voziti podzemnom željeznicom na posao?« upitao je Darryl.
Katrina ga je pogledala preko pregrade kao da ga tek sad prvi put
primjećuje.
»Ovaj... katkad«, odgovorila je zataknuvši dugi pramen sjajne kose za uho
i otvarajući posudu sa salatom. Darryl ju je pogledao u oči i nasmiješio se.
»Darryl, sada je jedan«, rekla mu je Bryony kuckajući prstom po satu.
»Zar ti u jedan ne ideš na ručak?«
»Ah, da. McDonad's ili salata... McDonald’s ili salata?« odvratio je Darryl.
»Čovjek je ono što jede.«
100
Isključio je računalo, ustao i navukao jaknu. Popravio je fotografiju
Grendel koju je držao zataknutu na dnu monitora i uzeo novčanik i mobitel,
krajičkom oka gledajući Katrinu. Točno je znao gdje ona živi: u malom stanu
blizu glavne ulice u Chiswicku. Imala je profil na Facebooku koji se nije
potrudila osigurati, a i profile na Instagramu i Foursquareu. Znao je da nema
dečka i da je u posljednjih mjesec dana bila na dva katastrofalna spoja, prvo
je otišla u kino s tipom koji je imao ruke poput hobotnice, a onda je izašla u
bar kod Canary Warfa s bogatim zaposlenikom u Cityju. Dvaput je naručila
Long Island Ice Tea, prvi put u 7 i 30, a drugi put u 7 i 53 - ako je vrijeme na
njezinu Instagramu točno - i napisala da je razmišljala o tome da naruči
treće piće, ali nije željela da tip pomisli da je laka djevojka. Ali sudeći po
stotinama fotografija koje je Darryl kod kuće prekopirao s njezina profila na
Facebooku na tvrdi disk svog računala, točno je to bila.
Sinoć je proveo nekoliko sati masturbirajući nad njezinim fotografijama
u školskoj uniformi iz Noći vještica i fotografiji u bikiniju snimljenoj na Ibizi.
Katrina je primijetila da je gleda i nezgrapno se nasmiješila, a on joj je
uzvratio smiješak i izašao.
»Sada su dvije minute poslije jedan«, doviknula je Bryony za njim.
»Nemoj zaboraviti staviti karticu.«
Darryl je izašao iz ureda i pridružio se gomili koja je išla na ručak pokraj
Boroughske tržnice. Odjeven u pristojno odijelo i crnu jaknu, utopio se u
mnoštvo činovnika u trci za ručak. Katrina ga nije zanimala. Zapravo jest, ali
kao kolegica na poslu bila mu je previše blizu, pa bi ga se moglo povezati s
njim.
Koncentrirao se na Ellu, koju je otkrio prije nekoliko mjeseci. Radila je u
Bay Organic Caféu nedaleko od Boroughske tržnice. Kad ju je prvi put vidio,
doista je došao naručiti jelo za ručak. Bila je lijepa, na senzualan način, s
dugom tamnom kosom, maslinastom puti i prekrasnom figurom.
Počeo je onamo odlaziti redovito na ručak, da vidi kako često ona radi. Za
šestog posjeta posrećilo mu se kad je otišao platiti salatu. Bio je miran dan i
Ella je radila na izlaznoj blagajni, udubljena u svoj mobitel. Široko mu se
nasmiješila i spustila mobitel na pult zaslonom nagore dok mu je stavljala
hranu u vrećicu. Na zaslonu je bio otvoren njezin profil na Facebooku, pa je
jednim pogledom doznao da se zove Ella Wilkinson.
Platio je gotovinom, a ona mu se ponovno nasmiješila, ali bio je to osmijeh
kakav dajete malom bratu i on ju je zbog toga mrzio. Te se večeri na farmi
zatvorio u svoju sobu, našao Ellu na Facebooku i preuzeo njezinu fotografiju
na svoje računalo. Zatim je otvorio program za obrnutu potragu slika. Bio je
to sjajan softver, pa je u roku od nekoliko minuta doznao njezinu e-mail
101
adresu, popis svih društvenih mreža na kojima je bila aktivna i mjesto
stanovanja.
Bila je izvanredna studentica umjetnosti na St. Martinsu i živjela je u
Sjevernom Londonu. Imala je profil na Match.comu, što ga je navelo na
zaključak da stvari ne bi mogle biti bolje.
Nekoliko je sljedećih mjeseci proveo gradeći posve nov profil na
Facebooku, dodajući prijatelje, postove i realnu povijest. Također je otvorio
profil na Match.comu i uskladio svoje interese s njezinim. Kolebao se čiji
identitet da ukrade i nakon pomnog istraživanja zaključio je da je najbolje
preuzeti identitet nekog pokojnika. Njegov novi profil glasio je na ime
Harryja Gordona, zgodnog plavokosog tipa koji se upravo vratio s putovanja
po svijetu. Zapravo je to bila fotografija čovjeka iz Južne Afrike, koji je
poginuo prije godinu dana, prilikom skoka padobranom.
Nakon što je proveo nekoliko tjedana gradeći lažni profil Harryja
Gordona, počeo je raditi na tome da se ugura u svijet Elle Wilkinson. Imala je
650 prijatelja na Facebooku, pa ih je sve pregledao da ustanovi kojem bi od
njih mogao postati prijatelj, a da ne izazove sumnju. Dvojica su mu uzvratila
prijateljstvo, što je njemu i Elli dalo zajedničke prijatelje.
Odmah nakon Božića, poslao je Elli poruku na Match.comu pod imenom
Harry Gordon. Ona je zagrizla udicu, a onda ju je počeo obrađivati, isprva
polako, razgovarajući s njom na Match.comu nikad se pretjerano ne trudeći i
ostavljajući dovoljan razmak između odgovora. Znao je da je ima kad je
dodala ime Harryja Gordona na popis prijatelja na Facebooku. Nakon toga
očijukanje se intenziviralo, pa je sada samo još morao napraviti posljednji
ključni korak. Harrv Gordon morat će razgovarati s Ellom telefonom.
Darryl je došao u Bay Organic Café i vidio da je krcat ljudima koji su došli
na pauzu za ručak. Ella je radila na izlaznoj blagajni, a pred njom je stajao
velik red. Kratko ju je pogledao, a onda krenuo dalje odlučivši da će danas
uzeti sendviče od Sainsburyja. Da, sir i salata zvučali bi dobro. Nije mu
smetalo što je kafić pun. Razgovarat će s Ellom poslije, a onda će je imati samo
za sebe.
102
29.
103
»Ne možemo. Deaktiviran je. Upotrijebljena IP adresa bila je VPM -
virtualna privatna mreža - što onemogućava otkrivanje mjesta gdje je profil
stvoren.«
U sobi je zavladala tišina. Uto je zazvonio telefon. Javila se Mossova.
»Što je s podacima Laceyna mobitela?« upitala je Erika.
»Trebali bismo ih dobiti poslije ručka«, odgovorio je John.
»U redu, ovo je početak. Želim da pogledate Laceynu povijest na
Facebooku i zapise razgovora tražeći sve što bi nas moglo približiti čovjeku
koji je stvorio ovaj lažni profil Nica Brownleya. Pronađite tko su mu još bili
prijatelji na Facebooku i stupite u kontakt s njima.«
»Šefice«, rekla je Mossova prekinuvši vezu. »Upravo mi se javila
prometna policija. Pronašli su jedan napušteni bicikl za prodaju kave u blizini
London Bridgea. Izgleda neobično, pa misle da bi to mogao biti Janellin
bicikl.«
104
30.
»Ovo je bio glavni ulaz u tamnicu, ali sada je jedini otvoreni ulaz malo
dalje«, viknuo je Alan.
Nastavili su hodati prolazeći pokraj jednog bara i prodavaonice bicikala,
napuštenih i prekrivenih daskama, i došli su do prilazne ceste koja je izlazila
iz tunela. Radovi su ovdje prestajali. Alan je maknuo pregradu pa su
zakoračili na pločnik.
»Na pola je puta«, rekao je.
Ušli su u vlažan i prazan tunel s prljavim betonskim zidovima i redom
visećih svjetiljaka. Samo je jedna osoba prošla pokraj njih: muškarac na
terenskom biciklu, odjeven u zimsku odjeću.
Alan se zaustavio pokraj zahrđalih vrata izlaza za slučaj nužde i skinuo
ključ s pojasa za alat. Otključao je vrata koja su zaškripala, pa su ušli u
polumračnu prostoriju i ugledali bizaran prizor makadamske viktorijanske
ulice koja se protezala cijelom dužinom prostorije. Bila je duga oko dvanaest
metara, a uz rubnik je stajala ulična svjetiljka od lijevanog željeza. Bila je
upaljena i osvjetljavala prostor slabim treperavim svjetlom. Pokraj svjetiljke
stajao je bicikl za prodaju kave, blistava srebrna naprava s drvenim
sandukom straga. Ispred bicikla, na sredini makadama, ležalo je nešto što je
nalikovalo na hrpu otpada.
»Stavite kacige«, rekao je Alan i dodao im kacige s hrpe u kutu.
Velika drvena vrata na lijevoj strani bila su zatvorena zasunom. Bilo je
ledeno. Alan im je dao baterijske svjetiljke.
106
»Isuse Kriste!« rekla je Mossova osvijetlivši navodnu hrpu otada.
Bilo je to tijelo žene u prljavoj odjeći, sa zamrznutim izrazom straha na
licu. Mossova je instinktivno posegnula za radijskim prijamnikom da pozove
pojačanje, ali Erika joj je spustila ruku na rame i usmjerila svoju svjetiljku
prema ženi.
»Mossova, to nije stvarna osoba. Pogledaj, to je voštana figura.«
Prišli su bliže.
»Tako je realistična«, rekla je Mossova gledajući ženino uznemireno lice
i primjećujući detalje: žute zube koji su joj virili iz usta i kosu koja je
provirivala ispod izblijedjelog šeširića.
»Ovaj dio Londonske tamnice bio je posvećen Jacku Trbosjeku«, objasnio
je Alan. »Glumac odjeven u policijsku uniformu uveo bi posjetitelje i ispričao
im priču o prvoj žrtvi Jacka Trbosjeka. Ovo je tijelo Mary Nichols, nađeno u
Buck?s Rowu u Whitechapelu.«
Erika je usmjerila svjetiljku na zid i osvijetlila pločicu s imenom ulice,
napisanim crnim slovima. Iako je znala da je sve ovo iluzija, osjetila je da joj
srce počinje jače lupati.
»Nije stvarna, ali na neki način ipak jest. Bila je stvarna osoba«, rekla je
Mossova. »Jednako stvarna kao Lacey Greene i Janelle Robinson.«
»Zašto je sve ovo još uvijek ovdje?« upitala je Erika.
»Ova je lokacija predviđena za druge svrhe, pa je Londonska tamnica
premještena u South Bank. Interijer bi trebao biti preseljen sljedećeg tjedna.«
Erika je osjetila hladnoću i prisilila se da se usredotoči na bicikl koji je
stajao pokraj ulične svjetiljke.
»Ja sam u svakodnevnom kontaktu s britanskom prometnom policijom«,
nastavio je Alan, »jer postaje podzemne i obične željeznice moraju ostati
otvorene tijekom cijelog trajanja radova. Čuo sam da traže bicikl za prodaju
kave i sjetio se ovoga.«
Erika i Mossova navukle su rukavice od lateksa i prišle biciklu Alan je
usmjerio svjetiljku na njega. Drveni sanduk na stražnjem dijelu bio je
zaključan lokotom.
»Imate li kliješta za metal?« upitala je Erika.
Alan je otišao u kut i našao jedna. Erika ih je uzela i prerezala lokot.
Mossova ga je izvukla, pa su oprezno otvorile drveni sanduk na stražnjem
dijelu. Gornji dio nagnuo se prema sjedalu, a dvije su se bočne strane
rasklopile i ostale visjeti preko stražnjeg kotača. Na unutrašnjoj strani bio je
isprintan popis cijena. U sanduku se nalazila mala polica s metalnim
aparatom za kavu, sićušnim hladnjakom i papirnatim čašama, začinima i
malom kutijom za gotovinu.
107
»Isuse«, rekla je Mossova otvorivši hladnjak. Brzo ga je zatvorila. »Ovo je
mlijeko dugo ovdje.«
Zrakom se raširio neugodan zadah pokvarena mlijeka i Erika ie osjetila
grčenje u želucu. Gurnula je, povukla dlanove po bokovima aparata za kavu i
osjetila nešto pod prstima. Pažljivo je izvukla iPhone.
»Janellin?« upitala je Mossova, a oči su joj zablistale.
Ispod aparata za kavu nalazio se pretinac s uredno poslaganom odjećom.
Traperice, nekoliko topića, grudnjaka i hlača. Tu je bio i mali neseser.
»Je li tu negdje ključ za ovu blagajnu?« upitala je Mossova dižući je. »Isuse,
ovo je sigurno Janellin bicikl.«
Alan ih je gledao stojeći pokraj izlaza za slučaj nužde.
»Tko sve ima pristup ovamo?« upitala ga je Erika.
»Postoji sigurnosni tim koji patrolira svaka dvadeset četiri sata, ali ovo je
vrlo čudno mjesto. Ostalo je još mnogo rekvizita iz vremena kad je mjesto bilo
otvoreno za publiku. Valjda su pretpostavili da je bicikl dio izložbe, zajedno s
tijelom i makadamom.«
»Mislili su da se u vrijeme Jacka Trbosjeka mogao naručiti makijato?«
upitala je Mossova.
Alan je umorno kimnuo. »Imamo mnogo radnika iz inozemstva.«
»Možete li doznati kada se bicikl pojavio ovdje?« upitala je Erika.
»Ne znam. Radnici se stalno mijenjaju, upotrebljavamo nekoliko agencija.
Pokušat ću.«
»Hvala.«
Erika se osvrnula po turobnoj prostoriji i opet pogledala voštano tijelo
Mary Nichols podno stuba.
»Ogradit ćemo ovo mjesto policijskom trakom. Želim provjeru otisaka
prstiju u cijelom području i detaljan pregled bicikla.«
108
31.
Kad se vratila u West End Central, Erika je otišla u Melanien ured. Vani se
u međuvremenu spustio mrak.
»Bicikl za prodaju kave pripada Janelli Robinson«, rekla je Erika.
»Identificirala ga je jedna prijateljica koja radi u hostelu katoličke mladeži u
Barbicanu, gdje je Janelle živjela. Uz bicikl smo također pronašli i Janellin
mobitel, odjeću i pribor za osobnu higijenu.«
Melanie se naslonila na stolcu. Doimala se umorno.
»Čekaj, čekaj«, rekla je podigavši ruku. »Zašto je nosila odjeću i osobne
stvari u biciklu za prodaju kave?«
»Pa, prema toj prijateljici...«
»Koja se zove ...?«
»Sada Pence. Ona tvrdi da Janelle nije voljela ostavljati stvari. Tu je naviku
stekla još u sirotištu.«
»U redu, jeste li uspjeli štogod izvući iz Janellina mobitela?«
»Tehnički tim pregledava ga po hitnom postupku ... Također sam upravo
doznala da smo pronašli mobitel Lacey Greene.«
»Gdje?«
»U šikari petsto metara od puba Blue Boar. Čini se da je ondje bačen. Bio
je isključen. Provjeravamo ima li na njemu otisaka prstiju.«
»Još uvijek vjeruješ da su ti slučajevi povezani?« upitala ju je Melanie.
»Naravno«, odgovorila je Erika. Bila je iscrpljena, i od nekoliko proteklih
dana i od Melaniena uvjerenja da povezanost slučajeva tek treba dokazati.
»Možeš li mi reći čime podupireš tu teoriju?«
»Sada radimo pod pretpostavkom da je Janelle oteta u blizini tunela u
Ulici Tuley«, objasnila je Erika.
»Ali nemate ništa konkretno što bi upućivalo na taj zaključak? Ni snimke
nadzornih kamera ni očevidaca?«
»Još ne.«
»Ona je možda ukrala taj bicikl i odlučila ga ostaviti u tunelu.«
»To joj je bio glavni izvor prihoda.«
»Da, ali ako ne nađemo konkretne dokaze da je oteta...«
»Oteta je, Melanie. Janelle i Lacey ubijene su na identičan način. Rane
sugeriraju da su nekoliko dana bile podvrgnute mučenju. Izgubile su na težini
109
i obje su umrle od velikog gubitka krvi nakon što im je presječena bedrena
arterija... Treba mi još ljudi za ovaj slučaj. Da sam imala više uniformiranih
policajaca, mogli smo pronaći mobitel Lacey Greene prije nekoliko dana.
Našli smo ga samo zato što je jedan uniformirani policajac danas
poslijepodne uhitio nekoliko klinaca koji su se drogirali na tom komadu
pustare. Morala sam moliti ljude u dvama drugim okruzima da
ispitaju susjede u Croydonu i Southgateu.«
»Erika, za tebe izravno radi šestero policajaca i četvero civila.«
»To nije dovoljno.«
»Imaš li iti kakvu predodžbu o tome kakav je ovo posao?« upitala ju je
Melanie ne mogavši prikriti bijes. »Imamo ograničen broj ljudi na
raspolaganju. Ti misliš da sam ja protiv tebe, ali to nije točno. Morala sam se
boriti da zadržiš Johna McGorryja.«
»Johna? Zašto? Što se dogodilo?«
»Nazvao me nadzornik Yale i zahtijevao da ga pošaljem natrag. Uspjela
sam to riješiti, on nikamo ne ide, ali morat ćeš raditi s onim što imaš.«
»Što ako taj tip otme još jednu ženu?«
»Ako to učini, Erika, onda ću ti naravno, dati sve raspoložive ljude«,
odgovorila je Melanie, a onda se okrenula računalu. »Ovaj je razgovor
završen.«
Erika je krenula prema vratima, a onda se vratila do stola.
»Melanie, radila sam na mnogo sličnih slučajeva. Ne kažem da imamo
posla sa serijskim ubojicom, ali ovdje postoje velike sličnosti. Dva ubojstva u
roku od malo više od četiri mjeseca. Možda postoje druga za koja ne znamo...«
»A obje znamo kako idu takvi slučajevi. On možda nestane, možda ne
ubije nikoga godinu dana... Da, moguće je da on to opet učini, ali ja ne mogu
planirati budžet na temelju onoga što bi se moglo dogoditi.
»To je smiješno. Cijeli protuteroristički odjel radi po tom načelu!«
»E pa, Erika, mi ne možemo.«
Erika se ushodala pred prozorom.
»Htjela bih odobrenje za apel javnosti.«
»Objavili smo crtež osumnjičenika u novinama i na Twitteru.«
»Tko odlazi na vražji Twitter da pomaže policiji rješavati slučajeve?«
viknula je Erika.
»Nemoj zaboraviti s kim razgovaraš. Ja sam ti nadređena. Možda sam
samo vršiteljica dužnosti...«
»Oprosti, možeš li molim te razmotriti mogućnost da organiziramo apel
za javnost.«
110
»U vezi s kim?« upitala je Melanie.
»U vezi s Janelle i Lacey. Ne govorim o rekonstrukciji na Crimeiwatchu,
nego o konferenciji za medije. Za nacionalne vijesti. Ako ne raspolažemo
dovoljnim sredstvima, hajde da uključimo javnost. Stavimo im njihove
nestanke u glavu, pa neka otvore oči.«
»To je riskantno. Mediji bi mogli početi govoriti o još jednom serijskom
ubojici.«
»Neću spominjati mogućnost da je riječ o serijskom ubojici. Osim toga,
mediji u ovom trenutku raspredaju o dovoljno drugih sranja. Ljude više
zanima tko je predsjednik Sjedinjenih Država. Hoće li ih zabrinuti još jedan
bauk?« Melanie se nagnula naprijed i nasmijala, i Erika je nastavila: »Znam
da moraš gutati sranja s raznih strana, ali nemoj zaboraviti da je prevencija
zločina dio našeg posla. Pomogni mi da spriječim tog gada da to opet učini.«
»U redu, u redu, vidjet ću što mogu učiniti.«
»Hvala.«
»Uzgred, Erika, Sparksov je posljednji ispraćaj sljedeće srijede u dva sata
poslijepodne. Mislila sam da bi ti to željela znati. U Crkvi svetog Mihaela u
Greenwichu.«
»Sparks je bio vjernik? Pretpostavljam da je to pogreb?«
Melanie je kimnula. »Da, bio je katolik. Izgleda da će doći mnogo ljudi,
mnogi su zatražili dopuštenje za odlazak s posla. Namjeravaš ići?«
»Razmislit ću o tome«, rekla je Erika skrenuvši pogled s mrlje na sagu
pred pisaćim stolom. »Još jedna stvar. Je li ti se javio zapovjednik Marsh?«
»Nije, ja komuniciram sa zapovjednikom Masonom, on je zasada vršitelj
dužnosti.«
»Kako to misliš, vršitelj dužnosti?«
»Otkako je Marsh suspendiran... Nisi znala?«
»Nisam. Pokušavala sam ga nazvati. Zašto je suspendiran?«
Uto je zazvonio Melanien telefon. »Oprosti, ne znam. Moram se javiti.
Možeš li za sobom zatvoriti vrata?«
Erika se vratila u ured, gdje je unatoč kasnom satu još uvijek bila gužva.
Dakle, Marsh je suspendiran. Zašto joj nije rekao? Izvukla je mobitel i opet ga
nazvala, ali poziv je preusmjeren na govornu poštu.
111
32.
113
33.
115
34.
Darryl je uhvatio Ellu prije no što je pala na tlo između auta i rubnika.
Brzim joj je kretnjama odvukao mlitavo tijelo oko auta do prtljažnika, otvorio
ga i oprezno je spustio na pripremljene tamnozelene ručnike.
Bar iza ugla ostao je tih, ali cestu su osvijetlila prednja svjetla automobila,
pa je brzo zatvorio prtljažnik. Automobil je projurio i na raskršću žmigavcem
pokazao da skreće nadesno, a onda nestao. Darryl je spazio jednu od Ellinih
cipela s visokom potpeticom na rubniku pokraj stražnjeg kotača. Podigao ju
je i ušao u auto.
Bio je neodlučan. Znao je da mora brzo djelovati, onesvijestiti je i staviti
u auto, ali izgledala je tako lijepo. Još je nije vidio iz takve blizine, imala je oči
zelene poput mačjih, a zapahnuo ga je parfem pomiješan s mirisom šampona
od manga. Doista se potrudila izgledati lijepo za Harryja.
Upalio je motor i krenuo malim puteljkom, a onda skrenuo nalijevo u tihu
slijepu ulicu koja je završavala redom garaža. Zaustavio je auto u sjeni i
izašao. Kad je otvorio prtljažnik, ugledao je Ellu kako leži na boku stenjući i
trepćući očima. Udario ju je u lice, jedanput, pa onda i drugi put. Morao se
obuzdati da je ne udari i treći put jer joj je nos počeo krvariti. Izvukao je mali
svijetli ručnik sa svojim izvezenim crvenim inicijalima i gurnuo joj ga u usta.
Zatim ga je prekrio srebrnom trakom za maskiranje, koju joj je dvaput
omotao oko glave. Čvrsto joj je svezao zapešća i noge, a onda joj je navukao
vreću za žito preko glave i labavo je pričvrstio oko vrata. Provjerio joj je
džepove kaputa i uzeo torbicu koja je još ležala prebačena preko ruke. Uzeo
joj ie mobitel, isključio ga i bacio natrag u torbicu. Prekrio ju je dekom i
zatvorio prtljažnik, ne zaboravivši ubaciti i cipelu koja joj je ispala.
Pogledao je slijepu ulicu. Na gornjim prozorima jedne kuće gorjela su
svjetla. Otišao je do kraja zatvorenih garaža i bacio ručnu torbicu u uzak
prolaz pun smeća.
Zatim se vratio u auto, namjestio retrovizor, okrenuo auto i krenuo na
dugu vožnju prema farmi.
116
35.
117
»Sada ću te izvući«, rekao joj je. Morao je podići glas kako bi nadjačao huk
vjetra i ječanja tornja. »Ako mi ne budeš pravila probleme, sklonit ću te s
nevremena i dati ti malo vode.«
Nagnuo se unutra, gurnuo jednu ruku pod njezin vrat a drugu pod noge i
izvukao je. Bila je viša i teža no što je očekivao. Oteturao je kroz snijeg do
velikih metalnih kliznih vrata na dnu okruglog tornja. Spustio ju je na tlo i
izvukao hrpu ključeva. Našao je pravi ključ i otključao lokot. Otvorio je vrata
i podigao Ellu s da. Unutra je bilo hladno, ali ne i ledeno. Laktom je pritisnuo
prekidač za struju i upalio golu žarulju koja je visjela sa stropa.
U sredini kružne prostorije nalazila se mala komora u kojoj se nekoć
palila vatra. Postojala su mala vrata kojima se ulazilo unutra, a zidovi su se
dizali ravno gore oko dva metra prije no što su se počeli širiti poput obrnutog
lijevka da bi se sreli s krovom. Darryl je nogom otvorio vrata. Pećnica je bila
kvadratna prostorija sa zidovima od crvene opeke bez prozora, tri metra
duga i tri široka, pougljenjena od mnogih godina loženja. Iznad je bila debela
metalna rešetka, koja je vodila u obrnuti lijevak od opeka, kamo se vrućina
dizala i sušila hmelj u maloj gornjoj komori. Iznad komore bio je niz ventila
koji su vodili u čunjasti lijevak ili ventilacijsku kapu.
Darryl je u sredinu komore bio smjestio veliki kavez koji je prije
upotrebljavao za prijevoz Grendel veterinaru. Sagnuo se i smjestio Ellu u
kavez, a onda joj odlijepio traku s usta. U polumraku je jedva mogao razabrati
da joj je nos prekriven grudicom osušene krvi. Zastenjala je.
Na jednoj strani kaveza visjela su dva lanca s lokotima. Omotao je jedan
lanac Elli oko vrata i provukao ga kroz mrežu kaveza i natrag unutra, a onda
je zaključao lokot. U jednom kutu kaveza stajala je velika dvolitrena boca
vode, koju je smjestio pokraj njezinih ruku.
Izašao je iz kaveza i otišao do stola u kutu na kojem je ležala mala
narančasta plastična kutija. Otvorio ju je i pripremio injekciju anestetika od
deset mililitara. Zatim se vratio unutra i shvatio da su joj oči sada otvorene i
da joj pogled hita naokolo, zbunjen. Pokušala je nešto reći, ali usta su joj bila
suha. Otvorio je bocu vode i ponudio joj je.
»Hajde, to je voda«, rekao je.
Srknula je malo i progutala.
»Tko ste vi?« hripnula je. »Gdje sam?«
»Zasukat ću ti ovaj rukav«, rekao je Darryl i povukao debeli rukav njezina
krznenog kaputa.
»Gdje sam?« hripnula je. »Molim vas. Zašto ovo radite?«
Kleknuo joj je na svezane noge i ona je jauknula. Slobodnom rukom
pritisnuo ju je na žičanu mrežu kaveza, gurnuo joj iglu u golu ruku i polako
118
joj istisnuo anestetik u žilu. Zatim je izvukao iglu i pritisnuo mjesto palcem.
Zastenjala je i zakolutala očima.
Tijelo joj je omlitavjelo. Darryl je podigao palac i posisao malu kapljicu
krvi s vrška. Zatim je uzeo drugi lanac, omotao joj ga oko zapešća i provukao
kroz pokrajnju žičanu mrežu i zaključao lokot. Opet joj je trakom začepio usta
i umotao je u plahtu.
»Tako. Sad se možeš odmoriti. Trebat će ti bistra glava. Na spoju si s
Harryjem. Harryjem Gordonom.« Nasmiješio se.
Izašao je iz pećnice i zatvorio vrata. Zatim je ugasio svjetlo, izašao iz
sušare, povukao vrata i zatvorio ih s blagim treskom. Zaključao je lokot i
odvezao se natrag cestom.
120
36.
121
»Hvala, umirem od gladi«, rekao je izvlačeći kiflu s čokoladom i ugrizavši
velik komad. Odveo ih je do laptopa na svom stolu i otvorio video-datoteku.
»Postoji nadzorna kamera na krovu zgrade u ulici Bermondsey, koja se nalazi
pokraj tunela na suprotnoj strani u ulice Tooley. Našao sam ovu snimku od
srijede, dvadeset četvrtog kolovoza.«
Pustio je snimku: cesta je načas bila prazna, a onda se pojavila leđima
okrenuta djevojka s dugom smeđom kosom, koja je vozila bicikl za prodaju
kave u tunel, gdje ju je progutala tama. Sat na snimci pokazivao je 19 sati i 32
minute. Nekoliko trenutaka poslije za njom je ušao crveni automobil.
»Pusti to još jedanput«, rekla je Erika.
Crane je vratio snimku do mjesta kad je auto prišao tunelu. »Zaustavi
snimku. Pogledajte.«
»Sranje«, rekao je Peterson. »Ne vide se tablice.«
»Da«, odvratio je Crane. »Auto je prljav, poprskan blatom.«
»Kvragu«, rekla je Erika. »I nitko ga nije zaustavio?«
»Čekajte. Pogledajmo dalje«, rekao je Crane. Uvećao je drugu snimku
pokraj snimke auta koji ulazi u tunel. »Ovdje imamo snimku nadzorne
kamere s druge strane tunela. Pustit ću dio od 19 sati i 31 minute...«
Na lijevoj snimci Janelle je ušla u tunel na biciklu, a slijedio ju je auto.
Pogledali su desni zaslon. Crane je ubrzao obje snimke, prošavši na objema
sedamnaest minuta do 19 sati i 48 minuta. Auto se pojavio iz tunela. Sam.
Erika je buljila u obje snimke i osjetila hladnoću.
»Koliko ste nakon ovoga pregledali snimke obje kamere?«
»Dvadeset četiri sata, šefice«, odgovorio je Crane. »Ni jedna djevojka ni
bicikl ne pojavljuje se ni na jednoj strani tunela.«
»Dakle, gad ju je stavio u prtljažnik«, zaključila je Erika.
»Kamo je auto otišao?« upitao je Peterson.
»Izbjegao je kameru u naplatnoj zoni. Provjerit ću koliko još mogu
slijediti njegovo kretanje kroz London. To bi moglo potrajati. Možda ga je
negdje zaustavila policija zato što mu se ne vide registarske tablice.«
»To je bilo u srijedu navečer«, rekla je Erika.
»Bilo bi zabilježeno... Dobio bi kaznu«, odvratio je Crane.
»Gotovo je nemoguće izbjeći nadzorne kamere u Središnjem Londonu«,
rekla je Erika.
»Ali uspio je dvaput ući i izaći, a da mu nismo mogli pročitati registarske
brojeve?« odvratio je Peterson.
»Namjerno je zablatio tablice, zar ne?« upitala je Erika.
»To je prilično riskantno.«
122
»Ali to je tip koji otima žene«, rekao je Peterson. »Rizik ga uzbuđuje. A
dosad je imao sreće.«
»Ali sreća ga ne može pratiti dovijeka. A mi moramo spremno čekati
trenutak kad ga napusti.« Erika je opet pogledala video-snimku Janelle kako
biciklom ulazi u tunel, a odmah iza nje crveni auto. Shvatila je da nikad neće
doznati što se točno dogodilo Janelli u tih sedamnaest minuta.
Kao da je nestala s lica zemlje.
123
37.
124
Žena ju je nepovjerljivo pogledala, a onda je zaključila da punašna
djevojka u debeloj jakni prebačenoj preko pidžame od flanela ne predstavlja
naročitu prijetnju, pa je otvorila vrata.
Bio je to popularan bar, ali na sve slabijoj dnevnoj svjetlosti izgledao je
jadno. Stolice su ležale naslagane na stolovima, a prostorom se širio jak vonj
dezinfekcijskog sredstva.
»Sam, ova te djevojka želi nešto pitati«, obrecnula se žena, a onda je
podigla plastičnu kantu i izašla kroz vrata iza šanka.
Sam je bio zgodan muškarac s prstenom u nosu i kratkom obojenom
kosom. Toplo joj se nasmiješio.
»Tko je vaša prijateljica?« upitao ju je. Govorio je s australskim
naglaskom.
»To je ona. Zove se Ella Wilkinson«, odgovorila je Maggie podižući
mobitel s Ellinom fotografijom s Facebooka. Osjećala se glupo što razgovara
s barmenom odjevena u kaput i pidžamu. »Trebala je sinoć doći ovamo oko
osam. Je li bila ovdje?«
Sam je pogledao fotografiju i odmahnuo glavom.
»Nije. Sjećao bih se tako zgodne djevojke,.«
»Sigurni ste da sinoć nije bila ovdje?«
»Siguran sam...« Primijetio je njezino zabrinuto lice i nepočešljanu kosu.
»Upravo je došao izbacivač koji je sinoć radio. Pričekajte, pozvat ću ga.«
Otišao je do vrata kroz koja je čistačica izašla i pozvao čovjeka koji se zvao
Roman. Nakon nekoliko trenutaka pojavio se krupni debeljko sa spojenim
obrvama i obrijanom glavom. U ruci je držao zdjelu zadimljenih rezanaca.
»Što je?« upitao je s jakim ruskim naglaskom.
Sam mu je objasnio situaciju i doveo ga do Maggie. Roman je uzeo njezin
mobitel u veliku dlakavu ruku i pogledao Ellinu fotografiju.
»Da, sinoć je čekala vani«, rekao je.
»Nije ulazila?« upitala ga je Maggie.
Odmahnuo je glavom. »Nije. Neko je vrijeme stajala pred barom, a onda
je otišla.«
»Kamo?« upitala ga je Maggie.
»Kvragu, ne znam. Radio sam.« Gurnuo je u usta rezance na vilici i otišao.
Sam joj se nasmiješio kao da se ispričava.
126
38.
127
Ellino zdravo oko jurnulo je lijevo-desno dok se pokušavala sjetiti gdje ga
je vidjela.
»Bio sam u tom kafiću toliko puta, na pauzama za ručak. Uvijek si mi se
nasmiješila i pitala me kako sam...«
»Oh, da. Da. Sjećam se.«
»Kako mi je ime?«
»Ja, ja...« Zatresla je glavom, a na natečenim očima pojavile su joj se svježe
suze.
»Hajde, Ella. Toliko si mi puta napisala ime na šalicu kave ...«
»Znam ga, samo sam umorna i gladna.«
» LAŽLJIVICE! « viknuo je i udario šakom vrh kaveza. »Jebena
LAŽLJIVICE! Ne znaš me. Nije ti stalo.«
Grendel je zalajala i stala uznemireno obilaziti kavez.
»Stalo mi je. Kad biste mi dali priliku da vas upoznam, sigurna sam da
biste mi se svidjeli. Sigurna sam...«
Darryl se uspravio i stao obilaziti kavez baš kao i Grendel.
»Razgovarali smo o stvarima, Ella. Rekao sam ti da živim na farmi i da je
ovdje proizvodimo organsko mlijeko ... Pričao sam ti o svom psu... Ista si kao
i sve druge.«
»Nisam, ozbiljno vam kažem, nisam!«
»Jesi. Samo još jedna zgodna kuja. Kuja koja se poigrava s muškarcima.
Stvaraš dojam da ti se sviđamo, ali zapravo ti je svejedno. Samo se želiš
poigravati s nama. Iskoristiti nas!« Sada je vikao na nju razrogačivši sitne oči.
Grendel mu se pridružila lajanjem. Darryl je prestao i primirio se. Opet je
čučnuo pokraj kaveza. Miran. Nagnuo se prema njoj. »Ella, da si se barem
mogla sjetiti mog imena, pustio bih te. Ali ne. Umrijet ćeš, Ella.«
Pljunula mu je u lice.
»Ti si jezivi mali čudak«, viknula je. »Nijedna te žena ne bi ni dotaknula!«
Darryl je otišao iza njezinih leđa, zgrabio lanac i povukao ga pritisnuvši
joj vrat o žičanu mrežu. Počela se gušiti. Pokušala je podići ruke, ali lanac koji
joj je sputavao zapešća zaustavio ih je nekoliko centimetara od prsa.
Napokon, kad joj je lice poprimilo plavu boju, Darryl je pustio lanac, a ona je
pala naprijed kašljući i dašćući. Otvorio je vrata i Grendel je odskakutala van.
»Nitko te ne traži«, rekao joj je. »Nikom nije stalo do tebe.« Izašao je iz
pećnice i ugasio svjetlo.
Povukao je velika klizna vrata, zaključao lokot i krenuo za Grendel prema
jezeru.
128
Vratio se u kuću u sedam, doručkovao i onda uhvatio vlak za London u
osam sati.
Na ručak je otišao u Bay Organic Café. Bio je pun uredskih radnika koji su
birali hranu na šanku za salate. Zadržao se kod košarica s kruhom slušajući
Ellinu kolegicu Cerys, koja je radila na izlaznoj blagajni i razgovarala s
muškarcem koji je vjerojatno bio voditelj.
»Nije nikakav problem nazvati je, zar ne?« govorila mu je. Pomalo je
podsjećala na Ellu, premda nije bila tako lijepa. Voditelj, zgodan muškarac
živahne smeđe kose, mučio se da zamijeni kolut na blagajni. Odgovorio je
neodređenim mrmljanjem, a Cerys je nastavila. »Ella nema stalnog dečka.
Studenti žive u nestvarnom svijetu zabava i pića. Čula sam je čak kako
spominje droge.«
Dok je govorila, jednu je ruku držala na boku i motala pramen duge plave
kose. Stalo joj je samo do toga da se ugura u njegov krevet, pomislio je Darryl.
Prišao je izlaznoj blagajni. Voditelj je u međuvremenu uspio namjestiti kolut
papira.
»Ellu su mi preporučili prijatelji njezinih roditelja«, rekao je. »Ona je
pouzdana. Ne shvaćam zašto nije nazvala. Nazvat ću ih.«
Cerys se okrenula Darrylu, ali pogledom je nastavila pratiti voditelja koji
je izašao na stražnja vratio dućana.
»Mogu li dobiti mali kapučino?« zamolio je Darryl.
»Kako se zovete?« upitala je podižući papirnatu šalicu i crni marker.
»Skank.«
Načrčkala je ime a onda se pokolebala i pogledala ga.
»Oprostite, kako ste rekli da se zovete?«
»Prezime je Skank, ime Cerys...« Izgledala je zbunjeno i napokon ga
primijetila, još uvijek držeći marker iznad šalice. Darryl je nastavio:
»Oprostite, to je vaše ime. Cerys Skank. Vaš je voditelj oženjen, Cerys. Ima
dvoje male djece... Razmislite o tome.«
Ostavio ju je otvorenih usta i izašao na glavnu ulicu Borougha. Znao je da
je upravo učinio idiotsku stvar, ali vrijedilo je vidjeti joj izraz na licu. Sve su
žene kuje i čovjek mora znati kako da s njima postupa.
Pomislio je na Ellu na farmi i shvatio je da će večeras biti ona noć.
129
39.
130
»I govorili smo o tvrdoći mog madraca ...«, objasnio je Peterson obišavši
stol.
»Taj je madrac napravljen od memorijske pjene«, dodala je Erika. »Vrlo
je mekan.«
Nastala je neugodna stanka.
»Hvala Bogu na tome«, nacerila se Mossova. »Ali jedan moj prijatelj
probao je Viagru i kaže da mu je to promijenilo život... Drugi prijatelj smatra
da je smijeh najbolji lijek, ali pretpostavljam da to nije baš od pomoći kad
stvari postanu mekane.«
»Mekani je madrac dobra stvar«, obrambeno je rekao Peterson. Erika i
Mossova počele su se smijati. »Jest!«
»Daj, samo se šalim«, rekla je Mossova gurnuvši Petersona laktom.
»Idiot.« On se nacerio. Erika je bila sretna što su dobili priliku da se nasmiju,
makar i načas. To je razbilo napetost.
»U redu, u redu«, rekla je. »Nalazimo se na radnom mjestu. Ponašajmo se
u skladu s tim.«
»Naravno, oprostite«, odvratila je Mossova. »U redu, došla sam vas pitati
hoće li Janellina prijateljica Sada Pence iz hostela katoličke mladeži
sudjelovati u apelu za javnost?«
»Kad sam razgovarao s njom, stekao sam dojam da je ona najbliže obitelji
što je Janelle imala«, rekao je Peterson.
»Colleen je upravo doznala da Sada ima još jedan posao«, rekla je
Mossova. »Radi kao erotska plesačica u jednom od otrcanijih klubova u
Sohou.«
»Sranje«, odvratila je Erika. »Ako je stavimo pred kamere, novine bi to
mogle iskopati i staviti na sva zvona...«
»Problematični dvostruki život najbolje prijateljice žrtve ubojstva«,
složio se Peterson.
»Kao da Laceyna veza s Geraldine Corn nije dovoljan problem«, dodala je
Mossova. »Znate kako to ide. Da je lezbijka, tada to ne bi bilo tako važno, ali
činjenica da se nalazila i s muškarcima i sa ženama, pa, to je malo previše, pa
novine iznenada počnu moralizirati.«
»U redu, mogu nešto dodati kako bih apelirala u Janelleino ime«, rekla je
Erika. »Reci Colleen da ću joj u roku od nekoliko minuta poslati e-maill«
»Da, šefice«, odgovorila je Mossova i izašla iz ureda.
Erika se okrenula i zabuljila kroz mali prozorčić u mali kvadrat betonskog
dvorišta.
131
»Janelle nije imala nikoga. Nikoga u životu i nikoga u smrti«, rekla je.
»Kako se to dogodi? Životi nekih ljudi puni su prijatelja i obitelji, a drugi
prolaze kroz život sami.«
»Ti imaš mene«, odvratio je Peterson. »To znaš, zar ne?«
»Nisam govorila o sebi.«
»Znam.«
»Hvala, James... Ali moram nastaviti«, rekla je, licem još uvijek okrenuta
prozoru.
Peterson je izašao i zatvorio vrata. Tek se tada Erika okrenula i obrisala
suzu.
132
40.
136
41.
***
137
Erika je shvatila da se vijest u međuvremenu proširila i da su Mossova,
Peterson i John došli na njezinu stranu staklene pregrade da slušaju
razgovor. Dala je znak Mossovoj, koja je uzela slobodne slušalice, stavila ih
na glavu i utaknula kabel u telefonski aparat.
»Gledao sam vaš apel za javnost, inspektorice Foster. Nije mi jasno zašto
niste spomenuli i Ellu?«
»Gospodine Wilkinson, još uvijek pokušavamo ustanoviti je li nestanak
vaše kćeri povezan s...«
»Nemojte mi lagati, ženo!« viknuo je Wilkinson. »Ja sam viši nadzornik u
mirovini!«
Erika je pogledala Mossovu, koja je privukla tipkovnicu i počela tipkati.
»Nisam to znala, gospodine. Žao mi je...«
Mossova joj je pokazala zaslon računala, na koji je izvukla fotografiju
višeg nadzornika Michaela Wilkinsona, mršavog prosijedog muškarca
svijetlosmeđih očiju. Nosio je večernje odijelo na nekom službenom
primanju. Erika je ustima oblikovala riječ »sranje.«
»Već nekoliko sati pokušavam naći nekoga u metropolitanskoj policiji tko
zna što govori! Prebacuju me s linije na liniju...« Glas mu je napukao. »To je
potpuni kaos! Nisam više znao što da radim, pa sam nazvao jebeni broj za
pomoć koji je naveden na vijestima.«
»Mogu vas ponovno nazvati, gospodine, ako...«
»Zašto bih želio da me ponovno nazovete? Upravo razgovaramo! Sada mi
recite sve što znate.«
»Gospodine, nismo...«
»Poštedite me sranja! Vidio sam dosjee o dvjema djevojkama i imam
informacije o nestanku svoje kćeri. Recite mi istinu. To je sve što tražim.
Mislim da zaslužujem istinu!«
Erika se osvrnula oko sebe i spazila da su dva policajca u međuvremenu
završila svoje razgovore i da sada bulje u nju.
»Gospodine, možete li pričekati pola minute? Želim prebaciti vaš poziv
na liniju u svom uredu, kako bismo mogli razgovarati privatno.«
Erika, Mossova i Peterson brzo su otišli u Erikin ured i zatvorili vrata, a
Erika je opet preuzela poziv. Objasnila je Wilkinsonu sve što zna i rekla mu
da je obavještena o nestanku njegove kćeri manje od deset minuta prije
početka apela.
Malo se smirio. »Lokalna policija nije mi mnogo toga rekla... Dva policajca
svratila su u kuću baš kad se apel za javnost prikazivao na vijestima. Čini se
da je Ella dodana na dug popis odbjeglih i nestalih osoba... Morao sam pozvati
138
liječnika jer je mojoj ženi pozlilo... Godinama sam radio u policiji, a sada sam
na drugoj strani. Bespomoćan.«
Erika mu je dala broj svog telefona i obećala da će poslati policajca za
vezu s obitelji kojemu je dodijeljena njegova kuća. Kad je završila razgovor,
nastala je tišina. Mossova je sjedila za stolom i radila na računalu.
»Jadan čovjek«, rekao je Peterson.
Erika je kimnula. »Imao je potpuno pravo vikati. Nisam mu imala što reći,
ne znamo ništa. Naš tip, tko god bio, sigurno nam se smije.« Naslonila se na
rub stola i protrljala oči. Trebala sam inzistirati da uključim Ellu u apel za
javnost, pa tko jebe posljedice.«
»Još uvijek ne možemo biti sigurni da ju je oteo isti čovjek«, odvratila je
Mossova. »Crane opet pokušava pronaći sve eventualne snimke nadzornih
kamera, ali to bi moglo potrajati.«
»Moramo ustanoviti imena i adrese svih vlasnika Citroëna C3 u Londonu
i na jugoistoku«, rekla je Erika.
»Moglo bi ih biti stotine, ako ne i tisuće«, odvratio je Peterson.
»A što nam drugo preostaje? To je jedini zajednički nazivnik u svim
slučajevima. Stupite u kontakt s prometnim uredom.«
»U redu, to ću ja obaviti«, rekao je Peterson.
Erika je zgrabila kaput s naslona stolca i izašla iz ureda. Sišla je stubama
u prizemlje i izašla na glavni ulaz. Na pločniku je stajala jedna žena iz
kriminalističkog odjela i pušila.
»Oprostite što pitam...«, počela je Erika. Žena je bez riječi podigla pogled
i ponudila joj cigarete. Erika je izvukla jednu iz kutije i nagnula se da joj žena
pripali. »Hvala«, dodala je otpuhujući dim u hladni zrak. Iza gradskih svjetala
nebo je bilo mutno i smeđe. Iz susjedne ulice dopirali su zvukovi alkoholičara
koji su se kretali između pubova. »Ovo mi je prva cigareta u nekoliko
mjeseci.«
Žena je dovršila svoju cigaretu i prignječila zažareni opušak na pločniku.
»Ako već moramo umrijeti, barem možemo uživati«, rekla je i vratila se
stubama u zgradu.
Ženine riječi ostale su Eriki u glavi dok je pušila. Cigareta je zadovoljila
potrebu, ali osjećala je samo odbojnost. Uzela je mobitel iz džepa i nazvala
Marsha. Ovoga puta dobila je odgovor da broj više nije dostupan. Spustila se
niz popis brojeva kako bi našla broj Marshove žene Marcie, ali nije ga imala.
Palo joj je na pamet da bi mogla otići do njegove kuće, ali bilo je kasno, a nije
imala energije da se suoči s njime.
»Gdje si, Paule Marsh?« upitala je buljeći u mobitel, a onda ga je gurnula
natrag u džep.
139
42.
Stigao je kući malo prije pola pet. Dok je prolazio kroz dvorišna vrata
primijetio je da tek sada pada mrak. Kad je ušao u ostavu za obuću, dočekala
ga je Grendel. Zagrlio ju je i čučnuo kako bi mu mogla liznuti lice, a onda je
otišao do kuhinje. U kuhinji je bilo vrlo vruće, a majka mu je bila sva crvena u
licu od pečenja kamenog kolača.
»Zdravo, dušo. Jesi li za šalicu čaja?« upitala ga je kad se nagnuo i poljubio
je u obraz. Osjetio joj je gin u dahu, ali samo je kimnuo. »Donijet ću ga s
nekoliko kolača.«
Otišao je u dnevnu sobu. Uključio je umjetnu vatru u kaminu, upalio
televizor i sjeo u izlizanu crvenu fotelju. Vrtio je kanale kad je Mary ušla
noseći punu šalicu čaja koja joj je zveckala na tanjuriću.
140
»Htjela bih gledati Eggheadse u šest«, rekla je spuštajući šalicu pokraj
njega s pladnjem toplih kamenih kolača.
»Gdje su programi za djecu?« upitao je.
»Prije nekoliko godina premjestili su ih na Dječji BBC. Želiš gledati Plavog
Petera?«
»Naravno da ne želim gledati vražjeg Plavog Petera. Samo sam pitao«,
obrecnuo se. Uzeo je šalicu i primijetio da je prolila malo čaja na tanjurić.
»Čini se kao jučer kad ste ti i Joe dolazili kući i sjedili ondje... Sjećaš se,
obično ste svađali tko će sjediti u fotelji?«
»To je sada prošlost«, odvratio je Darryl srknuvši čaj s tanjurića.
Maryne su se oči ispunile suzama. Izašla je iz sobe.
Poslije se vratila, umorna i nesigurno se njišući na nogama, pa su gledali
kviz Eggheads.
Baš kad je kviz završavao, u pola sedam, u dnevnu je sobu ušao Darrylov
otac. Vonjao je na Old Spice i nosio svoju najbolju košulju i hlače, a bijela kosa
bila mu je uredno počešljana.
»U redu, idem se naći s jednim čovjekom u vezi sa psom«, rekao je. Darryl
je pogledao majku koja je staklenim očima buljila u odjavnu špicu na
televizijskom zaslonu. »Pozdravi kuju i potapšaj je po glavi u naše ime«, rekao
je ocu.
Otac ga je pogledao i zaškiljio, ali izašao je bez riječi. Spomenuta kuja
zvala se Deirdre Masters, bila je udana žena koja je živjela na susjednoj farmi.
Njegov je otac već godinama ljubakao s njom. Darryl se kao dijete često pitao
zašto otac izbiva iz kuće cijelu noć kad zadnja naređenja izdaje u petnaest do
jedanaest. A onda mu je jednog dana Joe rekao da je prisluškivao tatin
telefonski razgovor s Deirdre.
»Tata odlazi k njoj, pa se jebu cijelu noć«, rekao je Joe. »Znaš li što to
znači?«
Darryl je odgovorio da ne zna. A kad mu je Joe objasnio, otrčao je na zahod
u ostavi za obuću i povratio.
Njegova majka nikad nije pokazala da zna za očeve večeri ponedjeljkom
s Deirdre - a sigurno je znala jer su ljudi tijekom godina govorkali. Kad bi on
otišao, ona bi skuhala Darrylu i Joeu gotovo jelo od ribljih kroketa,
krumpirića i graška, koju bi pojeli s poslužavnika u dnevnoj sobi.
Ovaj je ponedjeljak bio isti kao i u prohujalim godinama. Ali baš kad su se
Darryl i Mary smještali pred televizor s poslužavnicima hrane, počele su
vijesti na Kanalu 4, i policijski apel eventualnim svjedocima u slučajevima
ubojstva Lacey Greene i Jenelle Robinson.
141
Darryl je ispustio vilicu i prosipao hranu po sagu. Tako je dugo sve to
držao u tajnosti da mu je izgledalo nestvarno vidjeti visoku policajku kratke
plave kose kako sjedi za dugim stolom između roditelja Lacey Greene. Sa
zaslona je pročitao da se zove inspektorica Erika Foster.
»Metropolitanska policija apelira na sve eventualne svjedoke ovih
brutalnih ubojstava«, govorila je, a na zaslonu iza nje pojavio se logotip
metropolitanske policije.
Darrylu je počelo snažno lupati srce kad je vidio zrnate snimke nadzornih
kamera koje su pokazivale kako se njegov auto približava ulici Tooley kad je
oteo Janelle i pubu Blue Boar, gdje je oteo Lacey. Počelo mu je šumjeti u
ušima, a noge su mu se počele tresti. Nije mogao zadržati stopala na sagu.
Osjetio je da mu se hrana diže u grlu i morao se boriti da je opet proguta.
Ispružio je drhtavu ruku i uzeo sok od naranče s poslužavnika.
Zatim mu se u uši vratio zvuk, pa je začuo majku kako govori: »Troše sav
taj novac na da nas promatraju nadzornim kamerama, a ne mogu pročitati ni
registarski broj. Koliko oni znaju, to bi mogao biti i tvoj auto.« Kratko ga je
pogledala, a onda se iskobeljala iz sofe i krenula prema šanku.
»Što?« upitao je.
Na zaslonu je Laceyna majka plakala, a njezin otac čitao je pripremljenu
izjavu. Jarka svjetla bljesnula su mu na naočalama.
»Lacey je bila vedra djevojka i nije imala neprijatelja. Pred njom je stajao
cijeli život. Dva su ključna datuma u vezi s kojima želimo apelirati na
eventualne svjedoke. U srijedu četvrtog siječnja oko osam navečer vozač
crvenog Citroëna oteo je Lacey ispred puba Blue Boar u Southgateu. Tijelo joj
je pronađeno u ponedjeljak devetog siječnja u Tattersall Roadu u New
Crossu. Vjerujemo da je...« U tom trenutku glas mu je zadrhtao. Spustio je
pogled, a žena mu je stisnula ruku. Gutnuo je i nastavio. »Bačena je u
kontejner za smeće u ranim jutarnjim satima u ponedjeljak devetog. Ako
imate ikakve informacije, molim vas da nazovete ponuđeni broj. Svaka
informacija, koliko god neznatna, mogla bi nam pomoći da pronađemo
počinitelja.«
Zatim su ponovno pokazali snimku Darrylova auta kako prolazi prema
pubu, i ubrzo nakon toga, Lacey kako hoda ulicom dok joj duga tamna kosa
poskakuje iza leđa. Također su pokazali fotografije dvije lokacije gdje su
bačena tijela. Zatim se na zaslonu pojavio crtež foto-robota, napravljen na
temelju Nicove fotografije s lažnog profila. Sličnost nije baš bila velika. Čelo
je bilo previsoko i puno bora, a nos preširok.
Plavokosa inspektorica sada je govorila da je osumnjičenik preuzeo
identitet pokojnika po imenu Sonny Sarmiento, preminulog
devetnaestogodišnjaka iz Ekvadora.
142
»Molimo javnost da pripazi«, rekla je. »Vjerujemo da taj muškarac
odabire mlade žene na području Londona stvarajući lažne profile na
društvenim mrežama. Gradi povjerenje internetskim prijateljstvima prije no
što predloži sastanak«.
Darryl je grozničavo razmišljao... Pogledao je majku koja je malim
kliještima vadila kockice leda iz kante i bacala ih u piće. Gledala ga je. Ne,
pozorno ga je promatrala.
»Grozna stvar«, rekao je.
»Da, grozna«, odvratila je netremice ga gledajući.
Opet je gurnuo i pribrao se. Kad bi znali broj njegovih registarskih tablica
ili njegovo ime, već bi došli na farmu. Nemaju pojma. Samo su sastavili
nekoliko fragmenata. Mary ga je još malo nastavila intenzivno promatrati, a
onda je preusmjerila pozornost na televizor. Apel je u međuvremenu završio,
a voditelj je čitao telefonski broj koji ljudi mogu nazvati kako bi policiji dali
informacije.
»Mislim da bismo trebali nabaviti jedan od onih televizora visoke
rezolucije«, rekla je vraćajući se s pićem. »Ne mogu pročitati broj.«
S mukom je sjela na sofu teško dišući. »Pojedi, napravila sam žele za
desert.«
Darryl joj je u očima ugledao alkoholičarsku sumaglicu i shvatio je oštra
znatiželja nestala. Nasmiješio se.
»Tata ti ne želi dati novac za televizor visoke rezolucije?«
»Već neko vrijeme stavljam na stranu malo novca koji mi da je za
kućanstvo«, odgovorila je nagnuvši se naprijed i potapšavši ga po nozi, koja
je još uvijek drhtala.
»Mogao bih provjeriti ponudu na internetu«, predložio je Darryl i prisilio
se na smiješak.
»Hvala ti, dušo. A sada jedi.«
Prisilio se da vodi bljutav razgovor i da pojede ostatak bljutave hrane na
tanjuru. Kad su televizijske vijesti prešle na prilog o imigracijskoj krizi u
Europi, srce mu je počelo polakše kucati. Nisu spomenuli Ellu. Da imaju
registarski broj njegova auta, već bi mu kucali na vrata, zar ne? Zar ne?
Pobrinuo se da prekrije tablice blatom. Kad je oteo Janelle, imao je sreće da
je broj bio tako prljav od ljetnih oluja i vožnja po farmi. Zimsko vrijeme bilo
je pravi dar. Kad je počeo obraćati pozornost na to, bio je šokiran koliko ljudi
dopušta da im tablice postanu tako prljave da se ne može pročitati broj.
Opet je pogledao majku i vidio da je gin sada doista počeo djelovati. Oči
su joj se sklapale, imala je problema s fokusiranjem.
»Daj mi čašu«, rekao je i uzeo joj čašu. »Natočit ću ti još jedno piće.«
143
***
Kad je sat poslije izašao na stražnja vrata, vani je padao gust snijeg. Majka
je pijano drijemala na sofi, a otac je otišao ljubavnici. Bit će na miru. Grendel
je prosvjedujući zalajala kad je shvatila da Darryl odlazi bez nje, ali dao joj je
poslasticu i zatvorio za sobom vrata.
Otišao je dvorištem, vijugajući da izbjegne aktiviranje svjetla i kamere, a
kad je došao do dvorišnih vrata, s lakoćom ih je preskočio.
Dok je hodao tamnim poljima snijeg mu je škripao i ječao pod nogama, a
onda je ugledao obris sušare. Oči su mu se sada već privikle na mrak, pa nije
upalio baterijsku svjetiljku kad je otključao lokot i otvorio klizna vrata.
Unutra je bilo mračno kao u rogu, ali mogao ju je nanjušiti. Ugodan miris
svježe oprane kose i parfema sada je zamijenio vonj ustajalog znoja, mokraće
i izmeta. Mogao ju je čuti kako jedva čujno jeca.
»Dobro«, rekao je. »Drago mi je što si još malo izdržala.«
Zatvorio je klizna vrata, a nekoliko trenutaka poslije Ella je počela vikati.
144
43.
146
44.
147
»Susjeda Marina rekla je da se dvorišna vrata otvaraju automatski kod
prilaska«, rekla je inspektorica Kendal. »Želim da tim dva zauzme položaj
ispred sušare prije no što vam dam signal da aktivirate dvorišna vrata.«
»Čekamo...«
»Kvragu, ne mogu ovo podnijeti«, rekao je Peterson u operativnoj sobi i
rukavom obrisao kapljicu znoja koja mu se spuštala niz sljepoočnicu.
148
45.
Sušara je postajala sve većom dok joj se kombi s drugim timom polako
primicao po zaleđenom tlu. Narednik Spector čučao je u stražnjem dijelu
kombija s timom od tri muška i dva ženska specijalca. Bio je gotovo mrkli
mrak i nesnosno vruće, a njihova su znojna tijela bila natiskana u kombiju.
Unatoč višegodišnjem iskustvu u specijalnoj jedinici, uvijek je postojala
nervoza i strah. Morali ste zadržati koncentraciju. Ruke su mu bile znojne pod
rukavicama, ali snažno je stezao jurišnu pušku Hackler & Koch G36.
Kombi je usporio i zaustavio se.
»Ovdje Spector. Nalazimo se na položaju kod sušare«, rekao je u
prijamnik. Začuo je kako inspektorica Kendal u kontrolnoj sobi da je timu
jedan dopuštenje da krenu.
»Aktivirala su se dvorišna vrata i sigurnosna svjetla«, izvijestio je
narednik Portman. »Približavamo se kući.«
»Oprezno«, odvratila je inspektorica Kendal. »Tim dva, možete oprezno
krenuti.«
Zatim je Spector preuzeo stvar u svoje ruke i na njegovu zapovijed
otvorila su se klizna vrata kombija. Hladan zrak ušao je u unutrašnjost, a tim
se s uvježbanom fluidnošću, raširio oko sušare s čudnim dimnjakom nalik na
kljun. Snijeg i led pucketali su im pod nogama. Spector se zaustavio pred
velikim metalnim vratima i oslušnuo. Nije bilo zvuka. Zatim je počeo puhati
vjetar, pa se začulo potmulo ječanje.
»Čujem vikanje ili jaukanje, molim izvješće, prijam«, javio se glas
inspektorice Kendal preko slušalica.
Spector je podigao pogled prema tornju pred crnim nebom i kako se
jačina vjetra pojačavala i smanjivala, tako se pojačavalo i smanjivalo i
jaukanje.
»Mislim da je to zvuk krovne ventilacije, prijam«, rekao je.
Njegov je tim zastao držeći oružje, spreman za pokret. Slušali su
narednika Portmana preko slušalica dok je davao najnovije informacije o
napretku tima.
»Zaustavljamo se kod kuće. Izgleda napušteno...«
Prošao je još jedan trenutak, a onda su začuli klizanje vrata kombija.
Često je bilo teško slušati drugi tim i ostati usredotočen na svoju okolinu.
Vjetar je sada nosio snijeg preko okolnih polja i šibao im ga u lica poput
šećera u prahu. Ventil na kljunastom krovu ječao je, a metal je škripao.
149
Spector je pogledao svoj tim, a onda im dao zapovijed da krenu.
Upotrebljavajući rezače za metal, jedan od policajaca odrezao je lokot na
velikim kliznim vratima. Kad je povukao vrata, svi su upalili svjetiljke na
zaštitnim kacigama.
»POLICIJA! LEGNITE!« viknuo je Spector kad su njihove baterijske
svjetiljke zasjale kroz otvorena vrata i osvijetlile unutrašnjost sušare.
U bljesku su unutra ugledali jedno zamrznuto i nepomično lice. »OVO JE
POLICIJA«, viknuo je Spector. »IZAĐITE S PODIGNUTIM RUKAMA!«
Ali figura se nije pomaknula. Zatim je ugledao ruku koja drži pištolj, a lice
se pomaknulo bliže, pa je ispalio metak.
150
46.
151
»Učinilo nam se da vidimo naoružanog osumnjičenika, ali to je zapravo
bila lutka koja je držala plastični pištolj«, odgovorio je Spector.
»Još jedanput, možete li razjasniti? Prijam«, rekla je inspektorica Kendal.
»Sušara hmelja puna je plastičnih krojačkih lutaka u odijelima. Neke
imaju samo torzo, a nekoliko ih je naslonjeno na zidove... A tu je mnoštvo
vješalica punih kostima. Osigurali smo zgradu i nema opasnosti. Ovdje nema
nikoga, prijam«, odgovorio je Spector uzdrmanim glasom, kao da mu je
neugodno.
U operativnoj sobi u West End Centralu Erika, Mossova i Peterson
pogledali su se. John je zakolutao očima i zagnjurio glavu u ruke.
»Za svaki slučaj, provjerit ćemo ostale pomoćne zgrade i auto«, začuo se
Spectorov glas preko radija.
Prošao je sat, a onda dva. Svi su slušali dva tima koja su pregledavala
zgrade na farmi. Elli Wilkinson nije bilo ni traga.
»Šefice, pogledajte ovo«, rekao je Crane dodajući Eriki isprintanu
stranicu s Yelpa.
Erika je uzela list papira i pročitala:
» Gospodin Bojangles, najveći kentski dobavljač kazališnih i povijesnih
kostima u Irskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu, Farma Oaktwood, Thornton
Massey, Maidstone, Kent...«
»Kompanija je registrirana na ime Dariusa O’Keefeja«, rekao je Crane. »A
na njegovo je ime također registriran crveni Citroën, ali to je drukčiji model
od onog na snimkama nadzornih kamera.«
»Kvragu«, odvratila je Erika i lupila šakom po stolu.
Bilo je pola tri ujutro kad su Erika i njezin tim izašli iz postaje West End
Central. Uz rubnik ih je čekala kolona taksija koji su ih trebali odvesti kući.
Ranojutarnji vlakovi neće početi voziti još tri sata.
Vladala je tmurna atmosfera kad su članovi njezina tima rekli laku noć i
krenuli prema parkiranim taksijima.
»Laku noć, šefice, odmorite se«, rekla je Mossova i stisnula Eriki
nadlakticu.
Erika je pričekala da taksiji počnu odlaziti, a onda je primijetila da
Peterson stoji pokraj nje.
»Što je ovo?« upitao je pokazujući dva preostala taksija.
»Htjela bih noćas spavati u svom krevetu, sama«, odgovorila je Erika
izvlačeći kutiju cigareta i skidajući celofan.
152
»Ne, ne, ne, nemoj opet početi pušiti«, rekao je Peterson i ispružio ruku
da joj uzme kutiju.
Erika je povukla ruku.
»Molim te, samo me ostavi na miru.«
»Ali tako ti je dobro išlo...«
»Misliš da večerašnji događaji pokazuju da mi dobro ide?« viknula je.
Zabrinuto ju je gledao kako otvara kutiju, izvlači staniol i stavlja cigaretu
u usta. Pripalila ju je i otpuhnula dim.
»Mislio sam reći da ti dobro ide s prestankom pušenja... I nisi mogla
predvidjeti da ćemo dobiti pogrešnu adresu.«
»Trebao bi otići kući, James«, rekla je.
»Ja sam na tvojoj strani«, odvratio je ljutito se nagnuvši prema njoj.
»Nemoj to zaboraviti.«
»Znam, samo želim biti sama.«
»Da, možda je tako najbolje«, odvratio je.
Otišao je do parkiranog taksija i ušao. Erika je gledala kako taksi odlazi, a
onda je popušila još dvije cigarete. Zgrada nasuprot njoj bila je okružena
skelama i obasjana jarkim sigurnosnim svjetlom koje je bacalo rešetkastu
sjenu na pločnik i na Eriku. Kao da je u kavezu. Pomislila je na Ellu Wilkinson,
koja je negdje zatočena.
Znala je da će biti ukorena zbog onoga što se upravo dogodilo. A identitet
pravog ubojice još uvijek je nepoznat. Bacila je cigaretu na pločnik i ušla u
taksi da je odveze u hladan i prazan stan.
153
47.
154
48.
155
što se ona osjećala. Razmijenili su samo nekoliko riječi dok su prilazili
velikom bijelom šatoru.
Unutra je bilo skučeno i vruće, a dva jarka velika reflektora osvjetljavala
su tri krupna plastična kontejnera, koja su stajala ispod male tende s drvenim
krovom.
Isaac Strong nosio je zaštitno odijelo i masku, a s njim su radila dva
asistenta. Eriki se okrenuo želudac od smrada kontejnera ispod vrelih
svjetala.
»Dobro jutro«, tiho ju je pozdravio i pokazao srednji kontejner, koji je bio
crn. Njegov zaobljeni plavi poklopac bio je odgurnut.
Erika i Crane nagnuli su se i provirili preko ruba. Unutra je na leđima
ležala mlada djevojka. Bila je prljava i prekrivena prašinom i osušenom
krvlju. Tijelo joj je bilo jako istučeno, a duga tamna kosa obješena i masna.
Kao i Lacey i Janelle, od struka nadolje bila je gola. Tamni topić bio je
natopljen krvlju i slijepljen za kožu. Na čelu je imala veliku udubinu, a i kost
na lijevom obrazu također je bila slomljena. Crane je skrenuo pogled i prekrio
dlanom usta, ali Erika se prisilila da pogleda jadnu djevojku i zapamti što joj
je učinjeno.
»To je ona«, rekla je. »To je Ella Wilkinson.«
156
49.
Eriki je bilo drago što osjeća hladan zrak kad su izašli iz šatora i predali
zaštitna odijela.
»Tu je Martyn Lakersfield, čovjek koji ju je pronašao«, rekao joj je Crane
kad su prošli ispod policijske trake.
Iza reda patrolnih kola malo dalje u ulici stajala su kola hitne pomoći s
otvorenim stražnjim vratima. Martyn je sjedio straga u trapericama, prljavoj
majici Manchester Uniteda i jakni od denima, umotan u crvenu deku. Eriki je
upalo u oči kako potišteno izgleda, s podočnjacima i nadutim, neobrijanim
licem.
»Rekli su mi da ste vi pronašli tijelo?« upitala ga je kad mu je prišla s
Craneom.
Martyn ju je pogledao i kimnuo. »Izašao sam baciti smeće kad sam ga
vidio.«
»Vidjeli ste ga?« upitala je Erika pogledavši Cranea.
»Ne spavam mnogo. Uvijek odem baciti smeće kad je vani mirno. Obično
nikoga ne vidim...«
»Koga ste vidjeli?«
»Mislim da je bio muškarac. Ali imao je bejzbolsku kapu na glavi.«
»Je li bio visok ili nizak?«
»Nizak, mislim. Pomalo debeljuškast. Iako se sve dogodilo vrlo brzo. Imao
je čudan stav.«
»Kako to mislite?«
»Mirnoću. Samopouzdanje. Prilično sam se uplašio.«
»I sigurni ste da mu niste vidjeli lice?«
»Posve siguran. Naposljetku je pobjegao, ali činilo se kao da razmišlja
treba li ostati ili ... ne znam, napasti me.«
»Je li imao auto?«
»Nestao je iza ugla. Mislim da sam čuo motor. Možda ga je parkirao iza
živice.«
»Jeste li vidjeli auto?«
»Nisam.«
Erika je provukla prste kroz kosu. Nije mogla posve povjerovati da je
ubojica pobjegao, a da ga nitko nije vidio.
157
»U kojem stanu živite?« upitala je.
»U onom ondje, na trećem katu«, odgovorio je pokazujući prozor na
lijevoj strani zgrade.
»Je li to prozor spavaće sobe ili kuhinje?« upitala ga je Erika.
»Kupaonice. Svi su ovi prozori sprijeda kupaonice.«
Erika je podigla pogled i nabrojala tri kata i šest prozora.
»Znate li jesu li svi stanovi sprijeda zauzeti?«
»Jedna stara žena živi dolje. Znam da još uvijek pokušavaju iznajmiti stan
iznad njezina. Znam to jer smo imali neke bučne tipove u njemu koji su se
iselili prošlog mjeseca... Izgledala je kao mlada djevojka«, rekao je pogledavši
Eriku i Cranea. Nagnuo se kao će povratiti, a onda je stavio dlan na usta.
»Hvala vam«, rekla mu je Erika. »Hajdemo vam nabaviti šalicu čaja, a
onda će netko uzeti službenu izjavu.«
Ostavili su ga i vratili se na mjesto zločina.
»Želim da se ispitaju svi stanari zgrade s pogledom na parkiralište i svi
stanari okolnih zgrada«, rekla je Erika. »Cijelo je ovo dvorište vidljivo barem
nekome. Netko mora da je vidio nešto.«
Pločnik s druge strane ceste sada su ispunile grupe ljudi koji su stajali i
znatiželjno gledali.
»U ovoj ulici nema nadzornih kamera«, rekao je Crane. »Malo dalje
postoji privatna nadzorna kamera postavljena iznad fitness-centra, a
stotinjak metara dalje nalazi se željeznička postaja New Beckenham, ali
kamere ne pokrivaju cestu, samo prilaz.«
»Ako se odvezao u tom smjeru, možda su uhvatile nešto«, odvratila je
Erika. »Taj tip ili ima nevjerojatnu sreću ili pažljivo odabire mjesta na kojima
će odbaciti trupla.«
158
50.
***
160
Darryl je oborio pogled i užasnuto shvatio da su mu bokserice mokre.
»Oh, oh, ne...«
»Koliko imaš godina? Isuse Kriste!« rekao je John vrteći glavom i otišao
do stuba.
»Mama... ja nisam... ja...«, zacvilio je Dyrryl, još uvijek pod utjecajem noćne
more.
Mary ga je zabrinuto pogledala, a onda se sagnula i povukla mu dolje
bokserice.
»Ne!« viknuo je Darryl i pokušao koraknuti unatrag, ali ona ga je čvrsto
uhvatila za pojas.
»Hajde, moram ih oprati...«
»Mama! Molim te!«
Dok su se hrvali, mokre bokserice zaplele su mu se oko koljena i on je
posrnuo unatrag u spavaću sobu.
Mary mu je prilazila. »Nije to ništa što već nisam vidjela. Oprat ću ih«,
rekla je ispruživši ruke i povlačeći ih s njegovih nogu dok se opirao.
Darryl je zateturao i pokrio svoju golotinju rukama. Ona je prošla pokraj
njega u kupaonicu držeći njegove gaće koje su kapale i razgrnula zavjesu.
»Mama, ostavi me na miru«, rekao je Darryl nasmrt preplašen.
Ona je pogledala njegovu sobu: dva računala na pisaćem stolu, veliku
plastificiranu mapu Londona i okolice na zidu, a onda je ugledala veliki žutu
mokru mrlju na plahtama. Pogled joj se vratio na njega dok je ležao na podu
rukama pokrivajući intimne dijelove: »Operi se. Izgleda da ćeš opet morati
upotrebljavati plastičnu plahtu«, rekla je izlazeći i mašući mokrim
boksericama u ruci.
Kad je izašla, Darryl je ustao i dohvatio ručnik s naslona stolca, ispunjen
stidom i nelagodom. Pogledao je prema ormaru. Nije se pomokrio u krevet
od šesnaeste godine, kad se Joe objesio.
161
51.
Ispitivanje susjeda u Coppers Cope Roadu bilo je temeljito, ali nije dalo
nikakvih rezultata. Činilo se da nitko nije obraćao pažnju na svoje okruženje
i da nitko nije ništa vidio. Nadzorne kamere pred fitness-centrom i
željezničkom postajom malo dalje u ulici nisu imale izravan pogled na cestu.
Ubojica je opet došao i otišao, uspio je ostati u sjeni i otići bez traga.
Erika se vratila kući u utorak kasno poslijepodne i legla na sofu
pokušavajući uhvatiti nekoliko sati sna. Spavala je s prekidima sanjajući
pretučena lica Janelle, Lacey i Elle, a onda je usnula da se nalazi na
parkiralištu s visokim zidom. Bila je noć i na parkiralištu nije bilo nikoga osim
niskog čovjeka u bejzbolskoj kapi koji se nagnuo nad crni kontejner u daljem
kutu. Erika je potrčala prema njemu klizeći po snijegu, uhvatila ga za rame,
okrenula ga i strgnula mu s glave bejzbolsku kapu...
Ali čovjek nije imao lice. Na mjestu gdje mu je trebalo biti lice, nalazila se
mutna sjena. Koraknula je unatrag i pogledala u kontejner. Među vrećama
smeća, ljuskama jaja i komadima istrunule hrane ugledala je svoje pretučeno
krvavo tijelo.
163
»Ja više ne znam kako da živim. Kad sam upoznala Marka, u početku sam
mu se opirala. Željela sam biti s njim, ali nije mi se svidjela brzina kojom smo
postali par. Uvijek sam imala nekoga kome sam se mogla vratiti kući. Nekoga
s kim sam mogla izaći i dijeliti stvari... Osjećam potrebu za tim, ali čak sam i
tada shvaćala da je to slabost, ako to ima smisla?«
»Mislila si da je zaljubljivanje slabost?« upitao je Isaac podigavši jednu
tanku obrvu.
Erika je kimnula. »Nije li dugoročno bolje biti sam? Ako si sam, ne možeš
biti povrijeđen, ništa ti ne može biti oduzeto.«
»To je prilično depresivan način gledanja na život, Erika.«
»Ti i sam znaš kako je to kad nekoga izgubiš. Lani si izgubio Stephena. Zar
se ne osjećaš ranjivo?«
Isaac se malo uspravio, kao da mu je nelagodno. »Ja sam volio Stephena,
ali mi smo zajedno proveli samo nekoliko godina, a kao što znaš, naša je veza
bila... prilično burna.«
»Nije važno koliko dugo nekoga voliš. To ne znači da ti manje nedostaje
kad ga više nema.«
Isaac je kimnuo, a Erika je obrisala suzu.
»To je jedan od razloga zašto nisam htjela imati djece s Markom. Stalno
sam to odgađala... On je htio djecu.«
Isaac ju je nepomično slušao.
»Kad je Mark poginuo...«, nastavila je Erika, »pokušala sam praktično
gledati na stvari. Mislila sam da će mi postati lakše ako preživim jedan dan,
jedan tjedan, mjesec, godinu, ali to se nije dogodilo. A ne samo da se moraš
nositi s gubitkom koji svakog božjeg dana prijeti da te slomi, još ti ostane i
sav taj život koji moraš živjeti. Sam. A o tome ti nitko zapravo ništa ne kaže,
zar ne?«
Isaac je kimnuo.
»Prebolijevanje gubitka«, nastavila je Erika. »S tim ljudi mogu suosjećati,
to mogu razumjeti. Ali nastaviti dalje, pokušati ispuniti prazninu koju je
gubitak ostavio, to je nemoguće... Ti znaš da se viđam s Petersonom -
Jamesom - od prije Božića.«
Isaac je kimnuo. »On ti se sviđa, zar ne?«
Erika je kimnula, ustala i uzela kutiju papirnatih maramica sa stola.
»On želi da budemo zajedno, a ja ga stalno guram od sebe. James je jako
dobar čovjek... Poput Marka, njega su svi voljeli. Ne shvaćam zašto je Mark
mrtav, a ja sam još uvijek živa. On je bio sjajan čovjek, a ja sam obična kuja.«
Isaac se nasmijao.
164
»To je istina. Nema u tome ničega smiješnog.«
»Nisi ti kuja, ali tvoj posao katkad zahtijeva da se tako ponašaš. To ti
pomaže da obaviš stvari.«
»Isaac, imam osjećaj da mi ovaj slučaj izmiče iz ruku. Uvjerena sam u to.
Nemam ništa. A moram pozvati roditelje Elle Wilkinson na službenu
identifikaciju tijela... Osim toga, sutra moram na Sparksov pogreb... Ostavio
je za sobom kćer.«
»Erika, moraš sve to staviti pod kontrolu. Kako bi bilo da se na nekoliko
dana preseliš k meni? Možeš po volji dolaziti i odlaziti, a bit će ti lakše ako
budeš imala nekoga kad se vratiš kući... Obećavam ti da neću ništa pokušati.«
Erika se nasmijala. »Ne, hvala, ali želim biti sama.«
»Ne, ne želiš... Ja svakodnevno obavljam obdukcije na ljudima, a pred
mnogima od njih stajao je cijeli život. Vjerojatno su umrli želeći da su
drugačije živjeli svoj život, da su bili bolji ljudi, da su voljeli više i da nisu
stalno bili pod takvim stresom. Posjeti Jamesa. Sutra bi mogla biti mrtva i
ležati na stolu u susjednoj prostoriji.«
»Grubo, ali istinito«, odvratila je Erika. »Morao bi češće davati savjete.«
»Dajem ih, ali većina ljudi koje viđam na poslu ne može ih poslušati. Jer
su mrtvi.«
Erika ga je opet uhvatila za ruku, a onda ga držala u dugom zagrljaju.
165
52.
166
Jednu su minutu ostali šutke stajati u zagrljaju. Erika se osvrnula po
stanu. Bio je to klasični muški stan s crnim kožnim namještajem i divovskim
televizorom pred kojim je stajala konzola za igre. Bila je tu i njegova
fotografija kao tinejdžera, s roditeljima, djedom i bakom i sestrom, a onda se
prisjetila kako joj je svojedobno ispripovijedao da se njegova sestra ubila kad
je bila tinejdžerica i shvatila da nije jedina osoba na svijetu koja je nekoga
izgubila.
»Mark je bio niži od mene. To ga je prilično mučilo. Nije volio da nosim
visoke potpetice, premda ih nisam često nosila. Ali katkad sam željela.«
»Ne pokušavam ga zamijeniti«, odvratio je Peterson odmaknuvši se od
nje i pogledavši je u oči. »Znam da je to nemoguće.«
»Znam da ne pokušavaš, ali moram krenuti dalje, a ti mi se jako sviđaš. A
mislim da bi se svidio i Marku.«
Peterson se primaknuo i poljubio je. Uto se oglasilo zvono na vratima. »To
je sigurno pizza«, rekao je.
167
Zatim se slika vratila u studio, a vijesti su prešle na prilog o nedostatku
biciklističkih traka u općini Islington.
»Mrzim lokalne vijesti«, rekla je Erika. »Uvijek stvaraju dojam da ništa ne
znaju, ali naposljetku ipak uspiju prestrašiti ljude.«
»Možda i nije tako loše da se ljudi preplaše«, odvratio je Peterson.
»A Melanie nije dosljedna... Sada razgovaramo kao prijatelji, u redu«,
dodala je Erika, a Peterson je kimnuo. »Doista se angažirala kad je sinoć
odobrila raciju, ali onda je nestala i ne mogu je dobiti na telefon.«
Kao na znak, uto je zazvonio Erikin mobitel. Obrisala je ruke i otišla do
svog kaputa. »Kad govorimo o vragu«, rekla je pogledavši zaslon mobitela i
javila se.
»Erika, jesi li vidjela vijesti?« obrecnula se Melanie.
»Upravo ih gledam.«
»Zašto su rekli da nitko u metropolitanskoj policiji nije bio dostupan za
komentar?«
»Zato što je to istina. Pokušala sam te nazvati. Colleen još uvijek sređuje
stvari oko apela, a roditelji Elle Wilkinson identificirali su njezino tijelo prije
samo nekoliko sati.«
Melanie je ljutito dahtala na drugoj strani linije. »Pomoćnica povjerenika
pozvala nas je na sastanak sutra ujutro u devet. Moramo se pripremiti.«
»Ja sam spremna«, odvratila je Erika. »Ti si bila nedostupna nekoliko
posljednjih dana.« Vidjela je da Peterson pravi grimasu kad je to rekla.
»Ja sam trenutačno nadzornica, a dok ne doznaš što to znači, zadrži svoja
mišljenja za sebe. Vidimo se sutra u New Scotland Yardu.«
Zatim je prekinula vezu. Peterson je još uvijek vrtio glavom.
»Zašto si je tako napala?«
»Zato što sam bijesna!«
»I je li ti deranje na šeficu pomoglo?«
»Čekaj malo. Ja sam TVOJA šefica.«
»Ne u ovom trenutku. Sada si samo zgodna ptičica koja jede pizzu u mom
stanu.«
Nasmiješio se.
»Zgodna ptičica?«
»Što je? Nisi zgodna?«
»Pa, sigurno nisam ptičica.«
»Pa što si onda? Moja djevojka?«
168
Erika je uzela komad pizze iz kutije. »Hm, valjda jesam... Zapravo nisam
djevojka.«
»Dakle, nisi zgodna, nisi ni ptičica ni djevojka... Ali si bijesna na svoju
šeficu. Možemo li se barem oko toga složiti?«
Erika se nasmijala. »Možemo.«
»Takvo ponašanje otežava ljudima da vide kako si dobra detektivka«,
rekao je ozbiljna lica. Erika se prestala smiješiti i kimnula.
»Baš se ne trudim svidjeti šefovima, zar ne?«
»Točno«, odgovorio je. »A sad pojedi pizzu. Da zaposliš tu poganu
jezičinu.«
Ona je kimnula i odgrizla komad pizze. »Možda bih sutra morala otići na
taj sastanak s ustima punim pizze. Da izbjegnem neprilike.«
169
53.
170
Darryl je uključio računalo i počeo jesti svoj ručak. Otvorio je BBC-jevu
internetsku stranicu s namjerom da potraži pojedinosti o Elli Wilkinson kad
je iza leđa začuo Bryonyno nakašljavanje. Trgnuo se.
»Jesi li za bhaji od luka?«
Osvrnuo se i vidio da Bryony stoji iza njega s plastičnom posudom, u kojoj
je ležao red uredno naslaganih tamnih bhajija na preklopljenoj papirnatoj
maramici. Bilo je nečega djetinjastog u načinu na koji je ispružila ruku, kao
da mu nudi čips tijekom školskog odmora. Dobro su mirisali. Pogledao je svoj
hamburger koji se na putu do ureda ovlažio i ohladio.
»Hvala«, rekao je i uzeo jedan. Bio je odličan.
»Moj tata uvijek naruči previše indijske hrane«, rekla je Bryony delikatno
vrteći debelim prstima nad kutijom odabirući koji komad da uzme.
»Ja obožavam indijsku hranu, ali nemam dobar restoran u blizini«, rekao
je Darryl punih usta.
Ona je sramežljivo kimnula, odgrizla velik komad i stala žvakati. »Ne
moraš se brinuti što ideš na internet, dok god to radiš na pauzi.«
»Sve su vijesti tako mračne, zar ne?«
Bryony je kimnula. »Želiš li još jedan?« Gurnula mu je posudu pod nos,
uzbuđena što je njezin prijatelj s igrališta ostao s njom. Uzeo je dva.
»Je li ovo tvoj pas?« upitala je nagnuvši glavu prema fotografiji Grendel
zataknutoj u donji rub monitora.
»Da.«
»Mužjak ili ženka?«
»Ženka.«
»Lijepa je na neki čudan način.«
»Da. Ona je mješanac stafordskog terijera i dalmatinera«, odvratio je
izvukavši fotografiju s monitora. »Zove se Grendel.«
Bryony je obrisala ruku o stražnji dio traperica i uzela fotografiju.
»Grendel? Je li to francusko ime?«
»Nije«, odgovorio je Darryl uzimajući joj fotografiju iz masnih prstiju.
»Znaš li priču o Beowulfu?«
»Oprosti«, rekla je gledajući ga kako pažljivo briše fotografiju
maramicom. »Gledala sam Beowulfa. Znaš, crtani film.«
»To originalno nije film. To je prastari ep. Grendel je čudovište.«
»Zašto si svom psi dao ime po čudovištu?«
»Ne slažu se svi da je Grendel čudovište. Ono što je jednom čovjeku
čudovište, drugome predstavlja prijatelja.«
171
Bryony je načas zamišljeno žvakala i progutala zalogaj. Opet je pogledala
računalo i internetsku stranicu BBC News s člankom o Elli Wilkinson.
»Pratila sam tu priču. O tim ubijenim djevojkama. Ja živim u blizini
Waterlooa, nedaleko od mjesta gdje je prva od njih nestala.«
»Ne bi on tebe napao«, odvratio je Darryl ugrizavši svoj bhaji. Ugledao joj
je zbunjenost na licu. »Hoću reći, ti si prepametna da padneš na nekog tipa
tražeći partnera na internetu.«
»Već sam pokušala potražiti partnera na internetu, ali nisam baš imala
sreće«, sramežljivo je odvratila Bryony. Zato što si vjerojatno upotrijebila
vlastitu fotografiju! viknuo je glas u Darrylovoj glavi, ali iskoristio je šutnju
da gurne ostatak bhajija u usta. »Prva je žrtva prodavala kavu, a druga je
radila u uredu. Čak je imala istu titulu kao ja. Administratorica«, rekla je
Bryony povlačeći džemper na leđima krupnom a ipak krhkom rukom.
»Trebala bi pripaziti. Reći ljudima gdje ćeš biti«, odvratio je Darryl.
Zamislio je kako je pokušava ubiti, kako nož klizi njezinim plavim bedrima, i
pobjegao mu je kratak smijeh. Prekrio je dlanom usta i odglumio napadaj
kašlja. »Dobro sam«, rekao je i odmahnuo rukom. »Sve je u redu.«
Bryony ga je potapšala po leđima.
»Bolje?«
Kimnuo je i srknuo colu.
»Darryl...«
»Da?«
»Gledala sam Beowulfa kad se prikazivao u IMAX-u... Imam dvije karte za
kino, za IMAX, onaj pokraj kolodvora Waterloo... Dobila sam ih na dar za
rođendan.«
»Kad ti je rođendan?« upitao ju je.
»Danas«, odgovorila je oborivši pogled na stopala.
»Oh. Sretan ti rođendan.« Načas ju je gledao, a ona je brzo uzela još jedan
bhaji i zagrizla.
IMAX-ovo kino izgrađeno je na mjestu gdje je nekoć bio kružni tok
Bullring, blizu željezničke postaje. Do njega se moglo doći samo kroz jedan
od četiri vlažna i mračna betonska podzemna hodnika, a oni su često bili
ispunjeni beskućnicima. Darryl je fantazirao o tome da otme neku
beskućnicu. Ima neke draži u očajanju koje ih obuzme kad se suoče sa
smrću... Podigao je pogled i shvatio da je Bryony još nešto rekla.
»Pa, bi li želio ići, Darryl?«
»Kamo?«
»Sutra navečer u IMAX. Prikazuju se Čuvari galaksije.«
172
Darryl je oklijevao, a onda shvatio da bi to bila sjajna prilika da malo
pogleda što se nudi. Samo da pogleda. Da zadovolji potrebu. To je veliko kino,
a Bryony bi mu mogla poslužiti kao dobar paravan.
»U redu«, odgovorio je.
»Dakle, dogovorili smo se?« rekla je žvačući i progutala posljednji komad
bhajija.
»Da, dogovorili smo se«, odvratio je Darryl. Nije skinuo smiješak s lica sve
dok se nije povukla do svog stola, sva crvena u licu.
Opet je obrisao fotografiju Grendel i zataknuo je natrag na donji rub
monitora. Zaslon se u međuvremenu zatamnio, pa je ugledao svoj odraz. U
sebi se osjećao kao snažan i nepobjediv ratnik iz Beowulfa, ali lice koje mu je
uzvraćalo pogled bilo je debeljuškasto i obično, s neizraženom bradom i
sitnim očima.
Zavalio se na stolcu i nešto shvatio. Bryony misli da ima šansu s njim. Ona
s njim.
Ostatak dana bilo mu je teško koncentrirati se, osobito zato što je Bryony
u susjednom pregratku stalno podizala pogled i smješkala mu se, a malo prije
četiri čak mu je donijela šalicu kave iz Starbucksa.
Uzeo ju je sa smiješkom, ali u sebi je kiptio od bijesa. Pokazat će joj.
Požalit će što je pomislila da su u istoj ligi.
173
54.
174
kako ne bih skrenula pozornost sa žrtava koje smo imali. Također nisam
željela potpirivati glasine da imamo posla sa serijskim ubojicom.«
»Ja nisam bila potpuno obavještavana o događajima«, dodala je Melanie.
Erika joj se okrenula. »Da, bila si. Ali otputovala si na savjetovanje i nisi
se javljala na telefon.«
»Bilo je to savjetovanje o rasnoj toleranciji, gospođo.«
Camilla je podigla manikiranu ruku. »Kako je to relevantno?« Melanie je
otvorila, a onda opet zbunjeno zatvorila usta. Camilla je nastavila. »Da je to
bilo savjetovanje o prevenciji krađa jabuka, biste li me o tome izvijestili s
takvim zadovoljstvom?«
»Samo vam dajem informacije, gospođo«, pogođeno je odvratila Melanie.
»Meni trebaju korisne informacije, a ne uljepšavanja.«
»Da, gospođo«, rekla je Melanie, s mukom zadržavajući mir.
Erika se gotovo sažalila nad njom.
Camilla je opet bacila pogled na fascikl. »Jeste li svjesne toga da je jedan
novinar iz nacionalnih novina posjetio roditelje Elle Wilkinson, umirovljenog
višeg nadzornika Wilkinsona i njegovu ženu, i izvijestio ih o pojedinostima
vaše operacije sa specijalcima?«
»Nisam to znala«, odgovorila je Melanie i pogledala Eriku, koja je također
odmahnula glavom.
»Rekao im je da ste mobilizirali dva tima specijalaca za raciju kuće
izvjesnog gospodina Danusa O’Keefeja i njegove majke, koja je nedavno
postala udovica. Gospodin O’Keefe također nastupa kao transvestit, pod
imenom >Crystal Balls<...«
Camilla je zastala radi efekta, a Erika je spazila kratak smiješak na licu
mladog policajca koji je pravio bilješke. Zapovjednik Mason ostao je ozbiljan
i spustio sitne uredne ruke na stol.
Camilla je nastavila. »Gospodin O’Keefe želi uložiti formalnu pritužbu u
kojoj kaže da je, premda su policajci bili pristojni, u njegovu spremištu
kostima pucano puškom Hacker & Koch C36 i da je oštećena plastična
krojačka lutka koja je držala lažni plastični revolver u ruci i nosila draguljima
ukrašenu zvonastu haljinu, vrijednu sedamnaest tisuća funta... Očekujem da
će se nacionalni tabloidi raspisati o svemu tome i da će dodati kako je
nekoliko sati poslije pronađen leš kćeri umirovljenoga policijskog višeg
nadzornika.«
Erika je pogledala Melanie, ali Melanie je potonula na stolcu i zabuljila se
u uglačanu površinu stola.
»Gospođo, morate znati da su novine sve to izobličile kako bi nas
prikazale nekompetentnima«, rekla je Erika. »Djelovali smo na temelju
175
dojave koju smo smatrali vjerodostojnom, dojave izvora koji se javio nakon
što je vidio naš apel na televiziji. Znala sam da je Ella Wilkinson nestala tri
dana prije i da vrijeme istječe. Bila nam je dužnost da odemo na tu farmu i
istražimo osobu za koju smo vjerovali da je opasan čovjek koji je već oteo i
ubio dvije žene. Lako je sada sjediti ovdje i prepričavati priču kao da je riječ
o zabavnoj anegdoti.«
»Ja ne mislim da je to zabavna anegdota«, obrecnula se Camilla.
»Morali smo donijeti delikatne odluke u vrlo kratkom roku, gospođo, i ja
vjerujem da sam postupila najbolje što sam mogla u teškoj i složenoj
situaciji.«
Nastala je hladna tišina. Erika je pogledala Melanie nadajući se da će se
ona priključiti, ali Melanie je ostala šutjeti.
»Nije riječ o tome što mi vjerujemo, Erika«, rekla je Camilla. »Riječ je o
formiranju javnog mnijenja, a javno mnijenje danas diktira dobar dio onoga
što radimo i o čemu odlučujemo. O tome ovise budžeti... opće smjernice.
Novine će se sada koncentrirati na zlostavljanje jednog homoseksualca,
oštećenje njegova vlasništva i cijenu koju će porezni obveznici platiti za
akcije dvaju timova specijalaca u kratkom roku!«
»Zašto ste uopće sazvali ovaj sastanak?« obrecnula se Erika. »Već ste
odlučili tumačiti činjenice na prilično jednostran način, iz perspektive
tabloida.«
»Erika, pripazi na ton«, upozorila ju je Melanie.
»Dakle, sada odlučuješ progovoriti i davati mi packe«, odvratila je Erika,
ne uspijevajući se zaustaviti.
»Melanie vam je nadzornica«, odvratio je Mason progovorivši prvi put.
»Ona je v. d. nadzornica«, ispravila ga je Erika. »A oprostite, gospodine, i
vi ste sudjelovali u donošenju tih odluka. Imate li što pridonijeti razgovoru?«
Mason se promeškoljio na stolcu. »Ne sviđa mi se što me prozivate«,
odgovorio je.
»Prozivam!« viknula je Erika. »Ovo je sastanak o operaciji specijalne
jedinice koju ste vi odobrili, gospodine!«
»Možete li, molim vas, pričekati vani, Erika«, rekla je Camilla.
Erika se sjetila nečega što joj je Sparks rekao večer prije smrti, da ga
Camilla nepravedno kori, i sada je poželjela da je on ovdje. Sparks je barem
imao muda. Melanie je samo sjedila kao pokisli crkveni miš.
»Mogu li, molim vas, dodati za zapisnik da, premda je podrška javnosti
odlučujuća za rad policije, javnost nikad nije dobila potpunu sliku o tome što
znači voditi policijsku istragu...«
»Erika.«
176
»Molim vas, nemojte dopustiti da uznemirenost jedne od žrtava dominira
ovom istragom. Moj tim neumorno radi da uhvati ubojicu te tri mlade žene.
To nam je prioritet, gospođo.«
Camilla joj se tanko nasmiješila.
»Hvala vam, Erika, a sad molim vas, to će biti sve«, rekla je.
Melanie je samo buljila pred sebe do je Erika izašla iz ureda kipteći od
bijesa.
177
55.
178
Je li Sparks volio ruže? zapitala se Erika. Je li bio vjernik? Koliko ga je ljudi
u kongregaciji doista poznavalo? Sve te misli prolazile su joj kroz glavu.
Pogrebi su vrijeme da se prisjećamo pokojnika, ali često nam onemogućuju
upravo to. Erika se prisjetila Markova pogreba, činjenice da je morala
odabrati cvijeće i pjesme i odlučiti tko će što reći. Sve je to bilo tako strano,
tako malo nalik na mladog i živahnog čovjeka koji je upravo umro.
Najdirljiviji trenutak pogreba bio je onaj kad je Sparksov prijatelj iz
djetinjstva ispripovijedao kako su on i Sparks bili bliski kad su odrastali i
kako su nakon srednje škole zajedno putovali godinu dana.
»Andy mi je bio prijatelj«, rekao je. »Bio je kompleksan čovjek, ali imao je
srce i bilo mu je stalo. Život i posao naposljetku su sve to potisnuli... Samo
žalim što nismo mogli više razgovarati. Dobro spavaj, druže.«
Erika je pogledala Melanie pokraj sebe i shvatila da joj se suza kotrlja niz
obraz. Uhvatila ju je za ruku i stisnula je. Melanie je kimnula i Erika ju je
pustila. Kad su ustali za sljedeću pjesmu, Erika je nekoliko redova ispred
spazila Marsha u društvu nekoliko drugih policajaca s visokim činovima koje
je prepoznala, ali nije poznavala po imenu. Nagnula se naprijed s nadom da
će je Marsh vidjeti, ali uto su orgulje počele svirati pjesmu »Prisežem ti,
zemljo moja«.
Sat poslije pogreb je završio. Erika i Melanie izašle su iz crkve i ostale
stajati blizu ulaza dok su ožalošćeni izlaziti. Između njih vladala je neugodna
atmosfera i Erika nije znala kako da je premosti.
»Idem izraziti sućut Sparksovoj ženi«, rekla je Melanie gledajući natrag
kroz crkvena vrata. Sparksova žena stajala je unutra okružena ljudima koji
su joj izražavali sućut.
»Čuj, Melanie, malo prije sam pretjerala. Oprosti.«
»U redu je. Onaj Sparksov prijatelj imao je pravo. Ovaj posao, on...«
Izgledalo je da će još nešto reći, a onda je zašutjela.
»Katkad nam onemogućava da budemo pristojni«, odvratila je Erika i
dodala. »Govorim o sebi.«
»Pokušajmo se čuti nekoliko puta dnevno. Ja ću se pobrinuti da budem
dostupna kad nisam u uredu.«
»Dobro.« Erika je kimnula i osmjehnula se. Melanie je otišla kroz gomilu,
a Erika je pričekala još nekoliko minuta dok se crkva nije ispraznila. Napokon
se pojavio Marsh. Izgledao je iscrpljeno, ali još uvijek je bio prilično zgodan.
Imao je vrlo kratko ošišanu prosijedu kosu i malo je smršavio, što mu je
naglasilo četvrtastu čeljust. Sada je više podsjećao na onog čovjeka s kojim su
ona i Mark pohađali Akademiju u Manchesteru prije toliko godina, prije no
što ih je njegova ambicija razdvojila.
179
»Napokon mogu porazgovarati s vama«, rekla mu je. Marsh se sagnuo i
poljubio je u obraz.
»Zašto se ne javljate na telefon?«
»Oprosti, Erika, u posljednje vrijeme baš mi ne ide najbolje.«
»Čula sam. Kad ste mi namjeravali reći da ste suspendirani?«
Zakolutao je očima. »Možeš li govoriti malo tiše?«
»Možete li se vi javljati na moje pozive, pa vas neću morati loviti pred
crkvom kako bih mogla porazgovarati s vama?«
Marsh je prstom olabavio ovratnik košulje. »Ideš li na bdijenje?«
»Ne znam. Nisam namjeravala.«
Maknuli su se velikoj skupini koja je izašla iz crkve i pozdravila se sa
svećenikom. Krenuli su prema dvorišnim vratima.
»Čuo sam da si bila prisutna kad je umro?«
»Bila sam u njegovu uredu i gnjavila ga kad je kolabirao«, odgovorila je
Erika.
»Znači, ti si ga gurnula u smrt?« upitao je Marsh bezizražajna lica.
»Jako smiješno.«
Došli su do dvorišnih vrata i Erika je ugledala policijski auto koji je čekao
da odveze nju i Melanie natrag.
»Hajde, častim vas ručkom«, rekla je uhvativši ga pod ruku. »Želim sve
čuti i želim vas zamoliti za savjet u vezi sa slučajem na kojem radim.«
180
56.
181
»Ne, ne, ne.« Marsh je srknuo je kavu s izrazom nelagode na licu. »Imaj na
umu da sam naslijedio neke stvari kad sam unaprijeđen u višeg nadzornika,
infrastrukturu, budžete.«
»Znam kako to ide...«
»A od svog sam prethodnika također naslijedio vezu s Paulom Gaddom.
On sad ima sedamdeset godina, ali još uvijek je vrlo aktivan u obiteljskim
poslovima. Postojao je dogovor da će porezna uprava zanemariti neke
dostave u njihova skladišta.«
»Vi ne radite za poreznu upravu.«
»Ali mogao sam uputiti neke policajce da to, recimo to tako, pomognu
prikriti ili skrenuti pozornost. Ništa opasno, samo sam pomogao da to ne
privuče pozornost znatiželjnih očiju.«
»U redu.«
»Erika, svi su znali za to. Bila je to javna tajna. Ali kao što znaš, stvari se
mijenjaju, i kad je Camilla postala zamjenica povjerenika, željela je udariti
svoj pečat, dodvoriti se najvišim dužnosnicima i vladinim službenicima.
Njezin muž dobar je prijatelj s ministrom financija, a Camilla je vidjela priliku
da od obitelji Gadd iskamči pola milijarde neplaćena poreza. Pokrenuta je
istraga, a neki su pojedinci nastradali. Ja sam jedan od njih.«
»Može li si obitelj Gadd priuštiti pola milijarde?«
»Mogu si priuštiti velik dio ako se nagode s poreznom upravom. A Camilla
postiže vidljiv uspjeh za policiju.«
»Ali naravno, to zapravo nije pobjeda, zar ne?« odvratila je Erika.
Marsh je odmahnuo glavom. »Druga strana dogovora s obitelji Gadd
omogućavala nam je da kontroliramo što dolazi u London rijekom. Pomagali
su nam spriječiti da ilegalna droga u vrijednosti od nekoliko milijarda
preplavi grad. Sve to sada prestaje i metropolitanska policija morat će se
napregnuti do krajnjih granica, i fizički i financijski, da se nosi s tim
problemom.«
»Više od pola milijarde...« Načas su žvakali hranu. »Jeste li dobro, Paule?«
»Zapravo nisam. Suspendiran sam, a nemam što raditi. Marcie je
otputovala u Francusku s majkom i odvela blizanke sa sobom. Odsjele su u
našoj ladanjskoj kući. Ne može podnijeti sramotu da je vide druge žene iz
susjedstva.«
»Još uvijek želi rastavu?«
»Da.«
»Žao mi je«, rekla je Erika i uzela vilicom velik komad hrane. »Kako se
Sparks uklapa u sve to?«
»Sparks?«
182
»Camilla je i njega istraživala. Vjerovala je da uzima mito. Spomenula je
Simona Douglas-Browna.«
»Kvragu, to je pravi lov na vještice«, odvratio je Marsh vrteći glavom.
»Što će se sada dogoditi?«
»Ja čekam saslušanje, a to će trajati mjesecima.«
»Žao mi je.«
Načas su jeli i gledali promet na cesti. Uto je Eriki nešto palo na pamet, pa
joj je srce brže zakucalo.
»Kad ste surađivali s obitelji Gadd, imali ste čovjeka koji vam je davao
informacije?«
»Da. Zašto?«
»Jeste li čuli za slučaj na kojem radim?«
»Mrtve djevojke u kontejnerima?«
»Da. Pokušavam pronaći neki zajednički nazivnik u tim slučajevima. Sva
su tijela ostavljena u identičnim kontejnerima, pa se pitam ne radi li ubojica
za kompaniju koja nabavlja kontejnere? To bi objasnilo nasumične lokacije
gdje ih ostavlja. Kako se zove ta kompanija?«
»Ne znam, obitelj Gadd vodi krovne kompanije...«
»Možete li mi nabaviti tu informaciju?«
»Mogu ti sada reći, ali u strogom povjerenju.«
»U redu, koliko će me to koštati?«
»Daj mi svoj prepečenac pa smo kvit.«
Etika se nasmiješila i gurnula ga pred njega. Marsh joj je uzvratio
smiješak i pomislio, kao i mnogo puta prije, da je Erika žena koja mu je
izmakla.
183
57.
184
Uto je Kayla izašla iz kuhinje na drugoj strani restorana i dobacila mu
sumnjičav pogled. Zatim se konobar vratio s POS-terminalom.
»Mislio sam da vi konobari imate svoje dijelove u restoranu«, rekao ga je
Darryl dajući mu kreditnu karticu.
»Imamo«, odvratio je konobar gurnuvši karticu u aparat i ukucavši
pojedinosti. Gurnuo ga je natrag Darrylu: »PIN, molim vas.«
»Zašto onda Kayla nije ostala sa mnom? Htio sam joj dati napojnicu.«
»Učinili ste da se osjeća nelagodno, gospodine. Evo vaše kartice«,
odgovorio je konobar bacivši je na pult s računom i odlazeći.
»Pizda«, promrmljao je Darryl podižući karticu.
»Što ste to rekli?« upitao je konobar vrativši se i zastavši pred njim.
»REKAO SAM DA STE PIZDA!« viknuo je Darryl ustajući. »JA SAM
MUŠTERIJA. JA SAM UVIJEK U PRAVU!«
U restoranu je zavladala tišina. Začuo se zveket vilice u kuhinji.
»Bolje da odete prije no što pozovem policiju«, rekao je konobar
povukavši se. Bio je mnogo viši od Darryla, ali sada je izgledao uplašeno.
»Odlazim. Jelo je ionako bilo očajno«, rekao je Darryl i izašao.
Kiptio je od bijesa dok se vraćao uz rijeku, ali hladan zrak ubrzo mu je
počeo smirivati živce. Neće dopustiti da mu onaj glupi konobar upropasti
večer.
187
»Jesu li bile slane ili slatke?«
»Slane... ali mislim da bih sada radije slatke«, odgovorila je i opet gutnula.
»I možeš li donijeti nešto za piće?«,
Darryl se nasmiješio i otišao u snack bar u prizemlju.
188
58.
190
»Bi li pomogli pzza i pivo kod mene?« upitao je kad su izašli na hladan
zrak.
»Da«, nasmiješila se. »Da, pomogli bi.«
191
59.
192
Očarala ga je veličanstvena dvorana s 3000 sjedala, puna tamnog drva.
Gotovo 3000 zaposlenika iz dvanaest londonskih ureda korporacije Genesis
okupilo se da čuje niz prezentacija i govor jednog od rukovodilaca.
Darryl je sjeo na kraj dugog reda, pokraj skupine muškaraca i žena koji
su radili na nekom drugom katu njegove zgrade, pa ih nije poznavao. U
vrijeme ručka izbjegao je veliku kantinu, izašao iz zgrade i pojeo sendvič
gledajući rijeku.
Postalo mu je jasno da je napravio veliku grešku što je izašao s Bryony.
Ona je očito bila zainteresirana za njega. Promatrala je svaku njegovu
kretnju. Morat će to sasjeći u korijenu.
Kad je došlo vrijeme za poslijepodnevni govor, Bryony više nije htjela
prihvatiti njegove igrice. Vratila se u gledalište pojavivši se niotkuda i
pohitala do sjedala pokraj njega prije no što je dobio priliku da se pomakne.
Svjetla su se prigušila, a rukovodilac, visok ćelavi muškarac, počeo je
govoriti.
»Hej, jesi li dobro?« šapnula je Bryony.
Njezina su se velika bedra priljubila uz njegova, unatoč tome što se trudio
okrenuti od nje.
»Jesam«, kimnuo je gledajući preda se.
Rukovodilac je nastavio govor pod pogrešnom pretpostavkom da su niži
zaposlenici doista zainteresirani za tromjesečne rezultate i postignute
uštede. Istaknuo je da svaka obitelj u Ujedinjenom Kraljevstvu upotrebljava
jedan od njihovih proizvoda i da je kompanija dala značajan doprinos razvoju
obnovljive energije. Dok je nabrajao dug popis postignuća kompanije, Darryl
se morao oduprijeti porivu da ustane i objavi kako su mrtva tijela mladih
kćeri iz barem tri obitelji grubo bačena u jedan od kontejnera kompanije
Genesis. Suspregnuo je djevojački smijeh.
»Čemu se smiješ?« upitala ga je Bryony uhvativši ga za ruku.
»Ničemu«, odgovorio je i izvukao ruku.
»Je li rekao štogod smiješno?«
»Nije«, odvratio je Darryl. Sada mu je već išla na živce, nerviralo ga je što
mu poteže ruku i stišće se uz njega.
»Zašto si se smijao?« plaho je upitala. »Reci mi. I ja bih se voljela
nasmijati.«
Okrenuo joj se. »Doista želiš znati?«
»Želim«, nasmiješila se.
»Doista?«
»Da!«
193
Nagnuo joj se na uho. »Pomislio sam da bi jebati tebe moglo predstavljati
izazov. Vjerojatno bih te prvo morao umijesiti u brašno... Zapravo mi se gadiš.
Sinoćnji izlazak bio je pogreška.«
U tom trenutku dvoranom se prolomio pljesak, a rukovodilac se naklonio.
Gledatelji su ustali, a Darryl im se pridružio oduševljeno plješćući. Bacio je
pogled prema Bryony. Izgledala je shrvano. Buljila je preda se gotovo kao da
je nesvjesna okoline. Pljesak se nastavio, a ona je nesigurno ustala i prošla
pokraj njega spotičući se dok se probijala pred redom ljudi, odgurujući neke
od njih natrag na sjedala.
Darryl ju je gledao kako odlazi do kraja reda i počinje se spuštati stubama.
Ljudi su se osvrtali za njom i pravili grimase, a on se zapitao hoće li biti
posljedica.
Istjerao je tu misao iz glave i koncentrirao se na mladu djevojku koju je
namjeravao oteti. Nezaposlenu glumicu s kojom se sprijateljio preko
interneta.
194
60.
196
61.
198
kratkim oblacima pare. Promeškoljio je nožne prste i protegnuo se, ne želeći
da mu mišići ukoče.
Bilo mu je drago što je rekla da će zakasniti. Pomislio je na njezinu dugu
kosu, zamislio da dodiruje njezinu kožu i tijelo. Kroz glavu su mu prolazile
slike onoga što će joj učiniti.
U osam i deset upalio je motor, pa je počeo strujati vrući zrak odnoseći
kondenzaciju s prozorskih stakla. Provjerio je ima li u pretincu za rukavice
zemljovid i kožnu palicu. Pogledao se u retrovizoru i shvatio da slini. Obrisao
je usta rukavom, odvezao se oko bloka i vratio u ulicu Latimer. Prošao je
pokraj ulaza u uredsku zgradu i ugledao Beth kako čeka pred studijem.
Oslanjala se na mali željezni stupić. Nosila je skrojeni dugi sivi kaput, crne
cipele s visokim potpeticama, a duga tamna kosa slobodno joj je padala na
ramena. Stajala je spuštene glave, usredotočena na mobitel. Prošao je pokraj
nje i zaustavio auto uz rubnik. Sada je stajala samo nekoliko metara od
prtljažnika njegova auta. Na cesti nije bilo nikoga.
Nagnuo se i povukao ručku koja je otključavala prtljažnik. Zatim je izašao
držači palicu skrivenu u desnoj ruci. Napadno je gurnuo donji rub košulje u
hlače i krenuo prema znaku za parkiranje žmirkajući u njega poput kakva
slijepca, a onda je koraknuo unatrag i pogledao na sat.
»Oprostite, ja jako slabo vidim«, obratio se Beth preko ramena. »Je li ovo
parkiralište rezervirano za stanare?«
Beth je podigla pogled s mobitela i slegnula ramenima. Pogledala je
neosvijetljenu zgradu iza sebe i namrštila se, a onda se opet posvetila
mobitelu.
Iznenada je u Darrylovu džepu počeo zvoniti mobitel. Pogledao je Beth,
ali ona je držala svoj mobitel na uhu. Pokušavala je nazvati Roberta Bakera.
Pogledao je cestu. Nije bilo ni automobila ni pješaka.
Baš kad je Beth zbunjeno pogledala Darrylov mobitel koji je zvonio,
munjevito je krenuo u akciju. Hitro joj je prišao i udario je kožnom palicom u
tjeme. Uhvatio ju je kad je počela padati i odvukao je do stražnjeg dijela auta.
Nastalo je nezgrapno prtljanje dok je nogom pokušavao otvoriti prtljažnik i
zadržati je u rukama, a njezin je mobitel sa zveketom udario u vanjski dio
prtljažnika i zanjihao se na kabelu slušalica. Baš kad ju je smjestio unutra i
bacio mobitel na nju, na glavnom ulazu uredske zgrade pojavila se jedna žena
i krenula pločnikom prema njemu.
Namjeravao je Beth svezati zapešća i noge, ali nije imao dovoljno
vremena. Zatvorio je prtljažnik. Žena se približavala lupkajući potpeticama.
Darryl je znao da se mora nastaviti kretati kako ne bi privukao pozornost.
Držeći spuštenu glavu, otišao je na vozačevu stranu auta i ušao.
199
Žena je prošla pokraj auta, zadubljena u misli, ruku gurnutih duboko u
baloner. Bila je to elegantna sredovječna žena kratke prosijede kose. Darryl
se malo opustio. Nije ga primijetila. Upalio je motor i krenuo od rubnika.
200
62.
202
63.
Bilo je mračno i hladno kad je Beth počela dolaziti svijesti. Njihanje auta
u pokretu doprlo joj je do ruba svijesti, zajedno sa zvukovima i osjetima,
jakim toplim vonjem motornog ulja i prašnjavog starog prostirača.
Ležala je na neravnoj tvrdoj površini i imala je jaku glavobolju, ali grlo joj
nije bilo suho. Je li sinoć tulumarila? Tijelo joj je još uvijek svježe mirisalo.
Svinula je prste i osjetila da joj je lak za nokte još uvijek ljepljiv. Načas se
pokušala sjetiti slijeda događaja. Čekala je Roberta pred studijem. Bio je tako
zgodan na fotografiji. U naponu snage, kako ga je opisala teta Marie. Ali
dogodilo se nešto čudno. Rekao je da će dokasna raditi u studiju, ali prozori
su bili u mraku. Nazvala ga je telefonom. Vani je stajao jedan čudan mali
čovjek koji je napravio cijelu predstavu od buljenja u prometni znak. Nešto
ju je zamolio.
A onda je shvatila gdje je. Glava joj je bila u agoniji i svaka kretnja
zadavala joj je bol. Pokušala je zadržati smirenost i pomaknula tijelo. Je li
svezana? Nije, u skučenom je prostoru mogla pomicati ruke i noge. Ispod
lijevog boka ležala je zaglavljena tanka žica i shvatila je da su to slušalice
utaknute u iPhone. Stala je opipavati oko sebe, gurnula slobodnu ruku pod
sebe, uhvatila žicu i stala je povlačiti. Činilo se da to traje vječno. Je li se utikač
slušalica oslobodio? Ali žica se napokon napela, a onda je pod rukom osjetila
mobitel. U tami je drhtavim prstom potegnula po mobitelu i onda opet. Ja li
pokvaren?
Nije. Okrenut je na krivu stranu. Kad ga je okrenula na pravu stranu,
aktiviralo se svjetlo zaslona i osvijetlilo unutrašnjost prtljažnika: prostirač,
akumulatorski kabel i kolut električne trake. Nešto što je nalikovalo na
nekoliko pari ženskih gaćica.
»Oh, Isuse«, rekla je i umalo vrisnula. Suspregnula je vrisak, a bol joj je
sunula uz čeljust do sljepoočnice. Vid joj je bio zamućen, a trebalo joj je
nekoliko pokušaja da se sjeti PIN-a svog mobitela i da ga utipka. Činilo joj se
da navigiranje kroz mobitel traje cijelu vječnost, udarac u tjeme poremetilo
joj je ravnotežu i vid. Napokon je uspjela pronaći broj svoje prijateljice
Heather i aktivirala poziv. Zvuk zvonjave telefona izazvao joj je još veću bol
u glavi, a kad je začula Heatherinu kratku poruku na govornoj pošti, obuzela
ju je takva mučnina da je pomislila da će povratiti. Ostavila je zbrkanu poruku
pokušavajući opisati što se dogodilo.
A onda se auto zaustavio. Odmaknula je mobitel od uha i napregnula uši
da čuje što se događa.
203
64.
205
»Je li netko u prtljažniku?« upitala je Bryony gledajući kroz stražnje
staklo.
»Naravno da nije!« nasmiješio se.
»U pomoć! U pomoć! Netko, molim vas! Napao me!« začuo je Bethin
prigušeni uzvik, a zatim se auto zatresao od niza udaraca.
Bryony se polako okrenula prema Darrylu. Učinilo joj se kao da je lice
koje je poznavala netragom nestalo. Udarci i krikovi iz prtljažnika nastavili
su se.
»Zašto si morala ući u auto?« mirno ju je upitao. »Sad te moram ubiti.«
Bryony se bacila prema vratima, otključala ih i otvorila. Ali kad je htjela
izaći, stopalo joj je zapelo za sigurnosni pojas, pa se spotaknula, pala na cestu
i udarila glavom o asfalt.
Darryl je otvorio vrata i obišao auto gledajući ulicu. Cijeli se auto tresao,
a Beth je glasno vikala. Kolebao se što da učini.
A onda je vidio Bryony kako omamljeno leži na cesti i pokušava dohvatiti
mobitel, koji se otkotrljao po asfaltu. Prišao joj je i udario je nogom u lice, a
onda je podigao mobitel i bacio ga u kanalizacijski otvor iza stražnjeg kotača
auta.
Na drugom kraju ulice automobili su nastavljali prolaziti, a jedan je
čovjek zakoračio s pločnika i prešao cestu, ali bio je zadubljen u telefonski
razgovor, a iz ušiju mu je visjela žica. Darryl je izvadio kožnu palicu iz auta i
otišao do prtljažnika.
Kad ga je otvorio, Beth ga je nasumce pokušala udariti. Imala je krvav nos,
ali oči su joj bile divlje i pokušala se boriti. Udario ju je palicom u glavu. Začuo
se gadan zvuk pucanja, a onda je ostala nepomično ležati. Podigao je pogled i
vidio da Bryony bez naočala slijepo tetura preko ceste prema svojoj kući
tražeći ključeve u torbici.
S treskom je zatvorio prtljažnik i potrčao za njom, ali ona je već prošla
kroz dvorišna vrata, uspjela izvući ključ i ugurati ga u ulazna vrata kuće. Kad
ih je otvorila, Darryl ju je napao straga, pa su zajedno pali na pod u hodniku.
Nogom je zatvorio ulazna vrata, a onda je nastalo čudno znojno hrvanje.
Bryony ga je pokušavala odgurnuti, ali Darryl se uspio popeti na nju.
Rukama joj je čvrsto stisnuo vrat pritišćući palčevima i stežući. Ona ga je
zgrabila za ruke i zagrebla ih, a onda ga je koljenom udarila među noge.
Darryl se zgrčio, a Bryony je hitro ustala, odgurnula ga u zid i odjurila
mračnim hodnikom.
Darryl je ostao ležati sklupčan od boli pokušavajući povratiti dah. Oči su
mu se u međuvremenu privikavale na mrak, pa je shvatio da leži na dnu
206
stuba. Začuo je kako Bryony ispušta čudne cmizdrave zvukove, tetura i
otvara ladicu. Bila je u kuhinji i tražila je nož.
Nesigurno je ustao, opipao po zidu i našao prekidač. Kad je upalio svjetlo,
Bryony je razrogačenih očiju istrčala iz kuhinje i napala ga kuhinjskim
nožem. Darryl je ostao pribran, skočio je ustranu pa se Bryony gotovo
komično sudarila s vratima. Krenuo je za njom i stao je udarati u okvir vrata
dok nije ispustila nož. Zgrabio ju je za kosu i udario licem u vrata, jedanput,
dvaput. Skliznula je na leđa i ostala nepomično ležati.
On je ustao znojeći se i tresući, a onda je spazio fiksni telefon na niskom
stoliću. Iščupao je žicu iz zida, uhvatio Bryony za kosu i odvukao je do dna
stuba. S čela joj je tekla krv, a nos joj je bio slomljen. Počeo joj je omatati žicu
oko vrata. Ona je otvorila oči i stala se opirati, ali on joj je spustio koljeno na
trbuh i povukao žicu, držeći dva kraja poput uzda, pritišćući joj koljenima
trbuh. Podigao je ruke i stegnuo joj žicu oko vrata. Bryony je počela grgljati i
cviljeti i uhvatila je rukama žicu. On ju je čvršće pritisnuo koljenima,
osjetio kako joj rebra pucaju i s trzajem povukao žicu nagore. Lice joj
je postalo ljubičasto. Dahnula je i zatresla stopalima, a onda je
napokon ostala nepomično ležati.
Darryl je ustao i odbacio krajeve telefonske žice. Odmaknuo se bez daha.
Još uvijek u hodniku, uhvatio je svoj odraz u velikom ogledalu na zidu, divlji
pogled i raskuštranu kosu. Pogledao je na sat koji je kucao iznad vrata dnevne
sobe i vidio da je devet sati. Provjerio je nije li štogod ispustio i kutom košulje
obrisao telefonsku žicu. Uhvatio je Bryonyne mlitave ruke, odvukao joj tijelo
u dnevnu sobu i ostavio ga iza velike sofe. Kad bi tko pogledao kroz ulazna
vrata ili prozor dnevne sobe, ne bi vidio ništa neobično.
208
65.
209
66.
Malo prije devet Erika i Peterson bili su na putu za West End Central u
Petersonovu autu. Bili su ostali u Erikinu stanu u Forest Hillu. Peterson je
vozio, a Erika je spustila glavu na naslon i napola zatvorila oči. Snijeg se u
međuvremenu gotovo otopio, ali bilo je hladno i sivo i padala je sitna kišica.
»Nisi spavala?« upitao je Peterson pogledavši je.
»Ne mnogo. A ti?«
»Ja sam odspavao nekoliko sati, ali ti si se stalno okretala.«
»Trebao si mi reći, premjestila bih se na sofu.« Ispred se dizao znak za
McDonald’s. Erika je pogledala na sat.
»Možeš li skrenuti u McDonald’s da naručimo iz auta? Htjela bih nešto
pojesti i popiti kavu.«
»Dobra ideja«, rekao je Peterson, upalio žmigavac i skrenuo. Pridružili su
se koloni od pet automobila, a onda je iza njih stao jedan kombi. Naručili su i
polako se pomicali prema prozoru za posluživanje kad je zazvonio Erikin
mobitel. Potražila ga je u torbici i vidjela da je zove Mossova.
»Šefice, gdje ste?« upitala je Mossova.
»U Camberwellu, baš uzimamo doručak za van.«
»Upravo nas je nazvala jedna mlada djevojka koja se zove Heather
Cochrane, studentica. Kaže da je njezina prijateljica Beth Rose sinoć otišla na
sastanak naslijepo s jednim tipom blizu Southwarka.
Heather se upravo probudila i našla prijateljičinu poruku na mobitelu.
Kaže da je oteta i bačena u prtljažnik auta...«
»Čekaj, prijateljica je nazvala tu djevojku?«
»Da, Heather ima govornu poruku od Beth, koja kaže da ju je oteo jedan
čudan mali tip tamne kose... Crane upravo razgovara s njom. Postavljamo
dodatna pitanja.«
»U redu, dolazimo čim prije«, odvratila je Erika. Spustila je mobitel i
shvatila da su priklješteni između automobila i kombija.
»Moraš nas izvući odavde«, rekla je Pctersonu. »Oteta je još jedna
djevojka.«
Peterson je uključio plavo svjetlo, ali nitko se nije pomaknuo.
Iza kombija stajala su još dva automobila, pa su bili blokirani s obje
strane. Peterson je skrenuo na mali travnjak, uspio se provući pokraj kolone
210
automobila i napustiti parkiralište uz škripu guma. Izašli su na cestu uz
zavijanje sirene.
Kad su stigli u operativnu sobu u West End Centralu, ljudi iz Erikina tima
upravo su dolazili na posao, a Mossova, Crane i John stajali su oko laptopa.
»Je li Melanie stigla?« upitala je Erika ušavši s Petrsrsonom
u operativnu sobu.
»Jutros ima neke sastanke«, odgovorio je John.
»Nazovi je i reci joj da dođe«, rekla mu je Erika.
»Šefice, upravo smo dobili govornu poruku«, rekla je Mossova.
Erika i Peterson pridružili su im se pred laptopom.
»Treba nam lokacija tog mobitela«, rekla je Erika.
»Upravo sam poslao hitan zahtjev telefonskim kompanijama«, odvratio
je Crane. Mossova je pustila snimku, pa su poslušali poruku.
Bilo je mnogo pozadinske buke, a djevojčin glas zvučao je pijano i
rastegnuto.
»Heather, ovdje Beth... Taj čovjek. Oteo me. Dok sam čekala Roberta...
Oteo me s ulice. Tamna kosa, nizak i debeo, čudne okrugle oči... Ja sam u
njegovu...« - nastupile su smetnje. »Ja sam u njegovu...« Začulo se još smetnji,
a onda samo buka motora.
Erika je ushodala prostorijom dok se zvučni zapis nastavljao. Čuli su
približavanje i prolazak drugih automobila i šum kao da se nešto trlja o
mikrofon mobitela. Poruka se napokon prekinula, a javio se snimljeni glas.
Erikin tim načas je ostao tih.
»Šefice...«, počeo je John.
»Znam. Ovo bi moglo predstavljati preokret u istrazi«, odvratila je Erika.
»Ali ovo moram obaviti po propisima. Želim lokaciju mobitela. Želim da
nabavite snimke nadzornih kamera s mjesta gdje se trebala naći s tim tipom.
Moramo obavijestiti njezine najbliže.«
»Da, šefice.«
»A sada želim ponovno preslušati poruku. Možda na njoj ima nečega što
bi nam moglo reći kamo ju je odveo.«
211
67.
Darryl je spustio glavu nad zahodsku školjku i treći put povratio. Osjećao
je žarenje u utrobi i povratio samo žuč. Obrisao je usta i ustao, pustio vodu i
pogledao svoj odraz u ogledalu. Lice mu je bilo sivo i imao je velike
podočnjake. Nije spavao, stalno je sanjao isti san u kojem je nalazio svog
brata, Joea, kako visi u ormaru. Spustio je pogled na bokserice i ugledao
mokru mrlju. Svukao ih je, zgnječio u lopticu i bacio ih u staru košaru pokraj
kade. Začuo je kucanje na vrata.
»Što je?«
»Jesi li dobro?« začuo je majčin glas.
»Dobro sam...«, odgovorio je. »Samo sam nešto pojeo.«
»Što kažeš?« odvratio je majčin glas.
»Nešto sam pojeo!« viknuo je. Otišao je do umivaonika, umio se hladnom
vodom i pogledao kroz prozor. Niska magla valjala se preko polja prema kući,
a nebo je bilo zlokobno sivo. Zatvorio je slavinu i shvatio da nije čuo škripu
podnih dasaka i da mu majka još uvijek stoji pred vratima.
»Što je?«
»Moram u kupovinu, ali Morrisov auto blokira mi izlazak«, rekla je.
Darryl je obrisao lice, omotao ručnik oko struka i otvorio vrata. Majka je
stajala u svojoj »gradskoj« odjeći: u elegantnim ljubičastim kostimu s
hlačama i crnim kožnim cipelama sa zatvaračem. Preko ruke je prebacila
bijelu ručnu torbicu.
»Ključevi su u bravi. Zar ga ne možeš sama maknuti?«
Ona mu se zagledala u lice.
»Ti znaš da ja znam voziti samo svoj automatik. Morrisov auto ima
brzine.«
»Svi automobili imaju brzine, mama.«
»Znaš što hoću reći. Možeš li mi ga ti maknuti, molim te?«
Darryl se vratio u sobu i izvukao staru trenirku, a onda otišao do otvorene
garaže. Zatekao je majku kako gleda Morrisov auto, s torbicom prebačenom
preko ruke. Kad se približio, shvatio je da ona gleda veliku mrlju krvi na kvaki
suvozačevih vrata. Okrenula se i pogledala ga.
»Izgledaš bolesno.«
»Danas ne idem na posao. Pokvario sam želudac.«
»Danas je subota«, odvratila je.
212
»Ah, da.«
Ponovno je pogledala mrlju krvi.
»Vjerojatno se porezao jedan od momaka s farme«, rekao je Darryl
obilazeći auto da uđe s vozačeve strane.
»Koji? Ako se ozlijede, moraju mi se javiti kako bismo to zabilježili u
dnevnik nezgoda.«
Darryl je zanemario majčino pitanje i ušao u auto. Mary je otišla do svog
auta i otključala vrata. On je odvezao unatrag Morrisov auto i primijetio da se
majka zabuljila u njega dok je izlazila u velikom Jaguaru i zaustavila se uz
prskanje šljunka. Odvezao je Morrisov auto natrag u garažu i pogledao krv.
Bila je Bryonyna. Imao je njezinu krv na ruci kad je sinoć otišao iz njezina
stana. Uzeo je nekoliko papirnatih maramica i stao brisati mrlju krvi dok nije
nestala.
213
68.
214
»To nije sve što imamo«, odvratio je Crane. »Poslao sam e-mail s Bethinim
fotografijama ljudima iz osiguranja kad sam zatražio snimke. Dva čovjeka
koja su sinoć radila na recepciji sjećaju je se. Komentirali su da je dobar
komad.«
»Dakle, seksizam jedanput za promjenu radi za nas«, našalila se Mossova.
Melanie se nasmiješila i kimnula. Crane je nastavio. »Pregledali smo
snimku između 7 i 30 i 8 i 25 navečer i jedina vozila koja su prošla ispred
prednjeg ulaza bila su jedan kamion, jedan motocikl, dva bijela kombija i
plavi auto.«
Erika je osjetila razočaranje. »Nije bilo crvenog Citroëna?«
»Nije, šefice«, odgovorio je Crane.
Erika i Melanie pogledale su se. U operativnoj sobi nastao je žamor.
»Možemo li vidjeti snimku, molim?« zamolila je Melanie.
»Naravno«, odvratio je Crane. Otvorio je datoteku i pustio snimku
normalnom brzinom, usporavajući i vraćajući se kad bi neko vozilo prošlo
ispred prednjeg ulaza. »I napokon, evo plavog auta, mislimo da je to stariji
model Forda...« Snimka se nastavila. Malo prije 8 i 15 navečer jedna žena s
kratkom sijedom kosom i dugim kaputom izjurila je iz dizala u recepciju.
Žurno je prišla prednjem šalteru.
»Čekajte, usporite«, rekla je Erika.
Crane je usporio snimku na normalnu brzinu, pa su gledali ženu kako
izlazi na glavna vrata, skreće nalijevo i izlazi iz kadra.
»Ta žena«, rekla je Erika. »Nakon izlaska skrenula je nalijevo, što znači da
je otišla prema studiju.«
»U isto vrijeme kad se Beth trebala naći s Robertom Bakerom«, dodao je
Peterson.
»Crane, nazovite ljude iz osiguranja i doznajte tko je ta žena«, rekla je
Erika. »Želim razgovarati s njom.«
215
69.
218
70.
Kad se vratila kući, pozvala je Darryla da joj pomogne sa stvarima, ali nije
ga bilo, a ni Grendel. Otišla je u ured i provjerila ploču na kojoj su držali sve
ključeve. Ključevi dvorišnih vrata visjeli su na kuki. Već ih je htjela uzeti, a
onda se zaustavila. Povukla je ruku i otišla uzeti stvari i natočiti si veliko piće.
220
71.
221
»Ako ne izabereš, samo ćeš pogoršati svoju situaciju. Obećavam ti.
BIRAJ.«
Beth je otvorila oči i ugledala mu tako mračan i zloban osmijeh na licu da
joj se zgrčio želudac.
»Izaberi ili ćeš umrijeti«, viknuo je.
»Lijevu«, promucala je. »Biram lijevu.«
Hitro je ispružio lijevu ruku i pokazao joj mali srebrni skalpel, a onda je
ispružio desnu ruku, u kojoj je držao identični skalpel. Zahihotao se i gurnuo
skalpel lijeve ruke kroz žičanu mrežu i povukao ga preko njezine podlaktice.
Sa šokom je spustila pogled, a bol je načas zakasnila. Nakon toga imala je
osjećaj kao da joj je ruka u plamenu, a onda je počela nadirati i curiti krv.
Pokušala je odmaknuti ruku, ali ruke su joj bile svezane lancima, a on joj je
još nekoliko puta zarezao ruku dok ju je ona pokušavala izmaknuti. Uspjela
ga je udariti u ruku, pa je ispustio skalpel. Pokupila ga je hitro kao munja i
ispružila ruku.
»Primakni mi se samo malo, gade bolesni, pa ću te posjeći!« viknula je.
Grendel je podigla glavu i zarežala. »A i tvog psa.«
Darryl se nasmijao i otišao natrag do ruksaka. Vratio se s nečim u ruci i
ravnodušno gledao kako joj krv curi iz rana.
»Ovo bi ti moglo dobro doći«, rekao je i pokazao joj rolu gaze. »Baci
skalpel pa ću ti dati gazu.« Beth je stisnula skalpel u rukama osjećajući
kapanje krvi po nogama. »Gaza ti može pomoći da zaustaviš krvarenje.
Ozbiljno ti govorim, Beth. Vrati mi skalpel pa ćemo sve zaboraviti.«
»Ne.«
»Beth, žao mi je. Uzmi gazu. Imam još jedan skalpel. Imam cijelu kutiju
skalpela u torbi. Mogao bih ih sada sve izvaditi i iživljavati se na tvom tijelu i
na tvom lijepom, lijepom licu. Tko bi želio angažirati glumicu s unakaženim
licem?«
Beth je viknula od boli i očajanja i bacila skalpel iz kaveza. Sletio je na pod
od opeke i zazveckao. Darryl ga je podigao i bacio paket gaze kroz jednu od
rupa u mreži iznad njezine glave.
»Kakva glupača«, rekao je podižući krvavi skalpel. »Da si ga zadržala,
imala bi prednost. Sada imaš samo paketić gaza. To sam učinio i drugim
djevojkama. Izrezao sam im gaćice uz šav među nogama. Morao sam paziti
da ih ne ubijem.«
Uzeo je ruksak i izašao, a Grendel je otišla za njim.
Vrata pećnice sa zveketom su se zatvorila, a Beth je ostala u mraku.
Začula je otvaranje i zatvaranje vanjskih vrata.
222
Stala je petljati s gazom upotrebljavajući zube da razdere plastični omot.
Iskrivljavajući ruke u suprotnim smjerovima, grubo je omotala tkaninu oko
posjekotina na podlaktici. Bolje je da rane ne budu izložene zraku, ali krv joj
je hitro namakala gazu. Kad je omotala posljednji komad gaze oko ruke,
osjetila je nešto sitno i tvrdo. Bila je to mala ziherica pričvršćena za sam kraj
gaze. Hitro ju je otrgla s tkanine. Bila je sitna ali čvrsta. Načas ju je držala
među prstima. Njegove su joj riječi odjekivale u glavi... druge djevojke... a onda
je shvatila tko ju je oteo.
223
72.
Erika je pozvala svoj tim na posao u nedjelju ujutro u deset sati i dan je
opet počeo polagano. Malo prije tri poslijepodne Mossova je pokucala na
vrata ureda i provirila. Erika je podigla pogled s hrpe dokumenata na stolu.
»Šefice, uspjela sam pronaći onu sjedokosu ženu koju smo vidjeli kako
napušta ured u ulici Latimer. Zove se Lynn Halbrook. Imam je na liniji jedan.«
»Sjajno, uđi«, rekla joj je Erika. »Stavit ću je na zvučnik.«
Mossova je ušla, zatvorila vrata i sjela nasuprot Eriki.
»Dobar dan, Lynn, na telefonu viša inspektorica Erika Foster. Mogu li vas
zvati Lynn?«
»Ne, radije bih da me zovete gospoja Halbrook«, odvratio je arogantan
glas preko zvučnika. Mossova je zakolutala očima. »Zašto su me odvukli sa
sastanka da razgovaram s vama?«
»Odvukli su vas sa sastanka zato što vjerujemo da ste u petak navečer
možda bili svjedok otmice mlade djevojke«, odgovorila je Erika.
»Sigurno griješite.«
»Vjerujemo da je ta djevojka oteta u blizini zgrade u kojoj radite dok ste
odlazili s posla.«
»Što?« viknula je žena.
»Imamo snimku nadzorne kamere na kojoj se vidi kako napuštate
uredsku zgradu u ulici Latimer u petak navečer u 8 i 13. Je li to točno?«
Nastala je stanka. »Ne znam u minutu kad sam napustila ured, ali ako
snimka to pokazuje...«
»Pokazuje, gospođo Halbrook.«
»Gospojo, ako nemate ništa protiv.«
Mossova je odmahnula glavom i zavrtjela prstom po zraku. Erika je
kimnula.
»Gospojo Halbrook, izašli ste na glavni ulaz u 8 i 13 i skrenuli u ulicu
Latimer... Jeste li vidjeli mladu bjelkinju duge smeđe kose kako čeka na
pločniku uz cestu?«
Nastupila je stanka.
»Ne... Mislim da nisam.«
»Mislite da niste? Ili ste sigurni da niste vidjeli djevojku duge smeđe
kose? Nosila je dugi smeđi kaput i crne cipele s visokim potpeticama.«
224
»Ne«, odgovorila je sigurnijim tonom. »Ne, sigurna sam da ni na jednoj
strani ceste nije bilo djevojke koja je čekala. Ulica je bila gotovo prazna.«
Erika se naslonila na stolcu i provukla prste kroz kosu.
»Bila je gotovo prazna? Kako to mislite?«
»Jedan je muškarac nešto radio kod prtljažnika svog auta...«
Mossova je naglo podigla glavu, a Erika se uspravila na stolcu. »Kako je
izgledao?«
Mossova je napisala na ceduljicu:
Erika je kimnula.
»Čudno je izgledao, pretpostavljam. Rekla bih štreberski. Ušao je u auto i
odvezao se.«
Erika je prelistala papire na stolu i pronašla fotografiju plavog Forda.
»Koje je boje bio njegov auto, gospojo Halbrook?«
»Ovaj, plav. Bio je plav.«
Mossova je stala udarati šakom po zraku i skakati gore-dolje.
»Možete li se sjetiti kakav je to bio auto?« upitala je Erika.
»Ja nemam auto. Ne razlikujem marke.«
»Je li to mogao biti Ford?«
»Da, mogao je biti. Bio je prilično star i blatnjav...«
Mossova je stala izvoditi čudan mali ples podižući ramena. Erika joj je
dala znak da sjedne.
»Hvala vam, gospojo Halbrook. Mislim da ste vi u ovom trenutku jedini
svjedok koji bi mogao identificirati čovjeka koji otima žene u Južnom
Londonu.«
»Blagi Bože«, odvratila je gospoja Halbrook. »Doista?«
»Što mi još možete reći o tom čovjeku? Kako je izgledao?«
»Pa, vidjela sam ga, ali samo s leđa i s boka. A u tom sam trenutku
razmišljala o drugim stvarima. .. Bio je prilično debeo, tamnokos. Srednje
visine.«
»Niste vidjeli broj registarske tablice auta?«
»Ne, žao mi je. Nemam naviku pamtiti registarske brojeve.«
»Što je točno taj čovjek radio dok ste prolazili?«
225
»Izgledao je kao da kreće od prtljažnika, povukao je hlače - sjećam se da
su straga imale smeđu mrlju - bile su zelene, možda od tvida. Otišao je do
vozačkih vrata i ušao u auto.«
Mossova je napisala novu poruku:
226
73.
227
»Dakle, on prolazi u 8 i 30 i abrakadabra, opet imamo djelomični
registarski broj, J892«, rekao je Crane nasmiješivši se Eriki.
»Znači, opet je zamrljao tablice.«
»Ali ovoga puta ne dovoljno dobro«, dodao je Peterson.
»Crane, kamo je zatim otišao?« upitala je Erika.
Crane je otvorio treću video-datoteku, koja je pokazivala plavi auto
odostraga, kako prolazi ispod prometne kamere namještene visoko iznad
ceste i udaljava se postajući sve nejasniji.
»Kamo ide?« upitao je Peterson. »Je li skrenuo nadesno?«
»Ili prelazi preko vrha uzvisine?« dodala je Mossova.
»Nema tu uzvisine«, odvratila je Erika. »Pogledajte, sljedeći auto da je
žmigavac da skreće nadesno.« Odgledali su snimke još nekoliko puta.
»Je li ovo još uvijek Tower Bridge Road?« upitala je Erika.
»Jest«, odgovorio je Crane.
Mossova je otišla do susjednog računala.
»Kamo vodi taj desni odvojak?« upitao je Peterson.
»Tower Bridge Road vodi do ulice Druid, a to je slijepa ulica«, rekla je
Mossova tipkajući.
»Koliko su nam materijala poslali u svakoj datoteci?« upitala je Erika.
»Poslali su samo dvije minute svake snimke«, odgovorio je Crane.
»Ako je ulica Druid slijepa ulica, onda se prije ili poslije mora vratiti«,
rekla je Erika.
»Osim ako auto još uvijek nije parkiran ondje«, odvratio je Peterson.
»Želim da netko od uniformiranih policajaca ode onamo i provjeri«, rekla
je Erika. »To je nategnuto, ali moramo znati je li auto još uvijek ondje. U
međuvremenu, želim snimke nadzornih kamera s Tower Bridge Roada za
razdoblje od dvadeset četiri sata nakon toga. Za svaki slučaj.«
»Čekajte, šefice«, rekla je Mossova podigavši pogled s računala. »Ne
moramo slati uniformirane policajce onamo.«
»Zašto ne?« upitala je Erika.
»Zato što su već ondje. Pronađeno je tijelo mlade žene. Policija je na
mjestu zločina.«
228
74.
229
uvijek bila živa kad je dovučena, iako jedva. Ima modrice na licu i na
zapešćima i nečije otiske prstiju ispod desne ruke.«
Forenzični fotograf nagnuo se i snimio još jednu fotografiju. Bljeskalica je
zaslijepila Eriku, a malo bijelo svjetlo još joj je nekoliko trenutaka ostalo
plivati u vidnom polju. Nasmiješila se Isaacu, a on je kimnuo. Vratili su se u
hodnik s višim inspektorom Mortimerom.
»Tko ju je pronašao?« upitao ga je Peterson.
»Njezina čistačica«, odgovorio je Mortimer. »Na podu smo također našli
kuhinjski nož za rezanje mesa, ali na njemu nije bilo krvi, što me navodi na
zaključak da se pokušala braniti. Moramo provjeriti ima li na nožu otisaka
prstiju.« Pokazao je prema kuhinji i odveo ih hodnikom. »Uz nju smo pronašli
ručnu torbicu s gotovinom i karticama, tako da bih isključio mogućnost da je
riječ o pljački.«
Kuhinja je bila mala i udobna, s pogledom na velike plinske tornjeve. Na
malom stolu s dvama stolcima ležao je sadržaj Bryonyne ručne torbice.
»Čistačica je ostavila dnevnu sobu za kraj«, rekao je Mortimer.
»Dakle, nije očistila samo prašinu nego i forenzične dokaze?« dodala je
Mossova, a Mortimer je kimnuo.
Erika je prišla sadržaju ručne torbice koji je ležao u označenim prozirnim
plastičnim vrećicama. Pogled joj je privukla radna iskaznica Bryony Wilson.
Podigla je vrećicu i zabuljila se u nju, okrećući je u ruci.
»Što je?« upitala ju je Mossova.
»Ova iskaznica«, odgovorila je Erika. »Pogledajte. Bryony Wilson radila je
u Genesisu«.
»Ako je radila za Genesis, onda je to veza«, rekao je Peterson. »Ali što nam
to govori?« upitala je Mossova.
230
75.
231
»Beth Rose oteta je malo poslije 8 i 15 navečer«, rekla je Erika. »Dvadeset
minuta poslije, auto dolazi ovamo. To bi moglo značiti da je Bryony bila
uključena.«
»Mislite da imamo posla s parom koji ubija?« upitala je Mossova.
Erika je zabubnjala prstima po prozorskom staklu. »Moramo detaljno
pretražiti njezinu kuću. Provjeriti sve što bi moglo biti sumnjivo, računala,
forenziku, ljude koji su je poznavali. Također želim posjetiti ured u kojem je
radila. Genesis ima sedamnaest ureda samo u Londonu. Sada se možemo
koncentrirati na ured u kojem je ona radila. Što mislite u koliko se sati
otvara?«
»Ne vjerujem da ljudi počinju dolaziti na posao prije pola devet-devet«,
odvratio je Peterson. »Dakle, za četiri-pet sati.«
»Kakve su šanse da odemo kući i vratimo se na vrijeme? Moramo uzeti u
obzir prometnu gužvu...«
»Možda bi bilo bolje da nađemo neko mjesto gdje bismo mogli odspavati
nekoliko sati«, rekla je Mossova.
Peterson je kimnuo. Erika je pogledala u tamu i sitnu kišicu koja je počela
padati.
»Hvala vam oboma«, rekla je. »Znam da radimo već satima, ali sve smo
mu bliže. Koliko je vremena prošlo od Bethine otmice?«
»Uskoro će biti pedeset sedam sati«, odgovorila je Mossova. »Sranje«,
rekla je Erika. »Što ako zakasnimo?«
232
76.
234
77.
235
»Mogućnost komuniciranja dobra je stvar, ali u zamjenu za besplatnu
uslugu, zar ne žele doznati sve što mogu o tebi? Naš ubojica vjerojatno nije
morao izaći iz kuće ili iz spavaće sobe sve dok nije krenuo ugrabiti žrtve.
Mogao je doznati sve o njima na internetu. Kamo idu, što vole raditi, kakve
navike imaju. A ljudi ne shvaćaju da ih odaju drugima. Kad bi ti prišao neki
neznanac na ulici i upitao te kamo ideš ili kakve filmove voliš, jesi li u braku
ili živiš sama, kamo si išla u školu ili gdje radiš, to bi te malo uplašilo... Isto
kad bi htio posuditi tvoj mobitel na nekoliko minuta da pregleda fotografije.
Ali isti ti ljudi bezbrižno stavljaju sve te informacije na internet da ih
svi vide.«
»Naravno, ljudi na to ne gledaju tako«, odvratila je Mossova. »Stavljaju
stvari na društvene mreže kako bi se pravili važni. Pogledajte moj novi auto,
pogledajte moju kuću«
»Pogledajte mog sinčića«, dodala je Erika, a Mossova je pokajnički
kimnula.
»Nije čudo što slavni ljudi zahtijevaju da novine zamagle lica njihove
djece na fotografijama koje objavljuju...« rekla je. »Ali ja ne mislim da su ljudi
glupi. Mislim da većina ljudi smatra svoje živote dosadnim i stavljanje svojih
dostignuća na internet, stvari kojima se ponose, da je im osjećaj vrijednosti.«
»Ne razmišljaju o tome tko bi ih mogao gledati«, rekla je Erika. »Pitam se
jesu li Janelle i Lacey, Ella i Beth to znale?«
»Isuse, kad ih spomenete jednu za drugom, to zvuči grozno. Četiri
djevojke.«
»Tri«, odvratila je Erika. »Četvrtu ćemo naći. Ona neće umrijeti.« Načas
su sjedile u tišini, a onda je rijekom prošao još jedan tegljač i dvaput zatrubio.
»Isuse na motociklu!« viknuo je Peterson probudivši se i udarivši glavom
o unutrašnjost vrata. »Što je to bilo?«
»Ljepotica koja hrče konačno se probudila«, rekla je Mossova. »Zapravo
ljepotica koja hrče i prdi.«
»Odjebi, Mossova, ti prdiš. Bio sam s tobom na dovoljno dugih putovanja
autom.«
»Ha ha«, odvratila je Mossova ispruživši ruku i udarivši ga po leđima.
Peterson je protrljao oči i uspravio se.
»Koliko je sati?«
»Petnaest do šest«, odgovorila je Erika.
»Uskoro će se razdaniti«, rekla je Mossova. »Tko je za još jednu kavu prije
otvaranja ureda?«
Malo prije osam izašli su iz auta i otišli glavnom ulicom Borougha do
uredske zgrade Genesisa u kojoj je radila Bryony Wilson. Bila je to visoka
236
smeđa zgrada od opeke, otprilike tristo metara udaljena od tržnice. Pridružili
su se skupini bunovnih činovnika koji su se uspinjali stubama prema
glavnom ulazu. Otišli su do recepcije i morali se natezati s pretjerano revnom
šeficom osiguranja, ali kad su izvadili službene iskaznice i objasnili joj da
istražuju umorstvo jedne od zaposlenica kompanije, ona je nazvala
voditeljicu Odjela ljudskih resursa.
Rečeno im je da odu na šesti kat, ali zabunom su izašli s grupom uredskih
radnika na petom. Kad su vidjeli broj kata na zidu, već su se htjeli vratiti u
dizalo, a onda je Mossova primijetila na zidu kolaž fotografija zaposlenika.
Ispod nekih imena stajale su zlatne zvjezdice. Jedna je fotografija pokazivala
Bryony s obješenim ramenima i manijakalnim smiješkom koji joj je otkrivao
desni. Ispod fotografije stajale su tri zlatne zvjezdice.
»Oprostite«, obratila se Erika tamnokosoj djevojci koja je upravo ulazila
u ured. »Što znače ove zvjezdice?«
»To su pohvale«, odgovorila je djevojka i izvukla propusnicu iz torbice.
»Dodjeljuju se za prekovremeni rad, a kompanija vam pošalje vaučer za
iTunes vrijedan dvadeset pet funta.«
»Radi li Bryony Wilson na ovom katu?« upitala ju je Erika. Mossova i
Peterson pogledali su je jer su trebali otići na šesti kat da se nađu sa šeficom
personalnog odjela.
»Ona je voditeljica mog tima«, odgovorila je djevojka.
Stavila je svoju propusnicu na senzor i otvorila vrata. Ušli su s njom i
slijedili je po velikom zajedničkom uredu. Zaustavila se kod stola na kraju
dijela ureda s pregradcima.
»Ako je želite pričekati, ovo je njezin radni stol...«
Bryonyn pregradak bio je uredan, a vrhovi olovaka ukrašeni figuricama
patuljaka raznobojnih kovrčavih kosa. Na jednoj strani računala stajala je
plastična žuta M&M figurica, smiješila se s uzdignutim palcem, a ispod stola
ležao je podnožnik i par elegantnih cipela s visokim potpeticama.
»Ona pješice dolazi na posao«, objasnila je djevojka slijedeći Erikin
pogled do cipela. »Oprostite, tko ste vi?«
Erika je izvukla službenu iskaznicu i sve ih predstavila.
»Zašto tražite Bryony?« sumnjičavo je upitala djevojka sjedajući na svoj
stolac.
»Ako nam ne dopuste da pogledamo računalo, trebat će nam sudski
nalog«, rekao je Peterson gledajući Bryonyn stol.
»Ovo je bilo Bryonyno stalno radno mjesto?« Djevojka je kimnula. »Kako
se vi zovete?«
237
»Katrina Ballard«, odgovorila je djevojka i zataknula dug pramen kose za
uho.
Erika, Peterson i Mossova stali su obilaziti stolove ukrašene raznoraznim
stvarčicama, dokumentima i obiteljskim fotografijama. Erika se zaustavila
pred stolom s fotografijom velikog psa s bijelim licem zataknutom u donji rub
monitora. Bila je to neobična pasmina. Sa širokim licem stafordskog bul
terijera, ali s crnim pjegama poput dalmatinera.
»Oprostite«, začuli su kreštav ženski glas. »OPROSTITE?« Podigli su
pogled i ugledali sitnu ženu potpuno ravne tamne kose u haljini nalik na
pregaču kako žurno hoda prema njima. »Ja sam Mina Anwar, voditeljica
Odjela ljudskih resursa.« Kad je došla do njih, hitro je pogledala svakog od
njih pokušavajući shvatiti što rade.
»Hvala vam. Vjerojatno smo izašli na pogrešnom katu«, odvratila je Erika
i nedužno se nasmiješila.
»Dođite u moj ured, molim vas«, rekla je žena i podigla malu ruku da im
pokaže put. Pristižući zaposlenici gledali su strku.
»Pokažite nam put«, rekla je Erika.
Kad su izašli na zajednički hodnik pokraj dizala, zazvonio je Erikin
mobitel. Vrata dizala ispustila su kratak signal i otvorila se. Nazvao ju je John.
»Šefice, cijelu smo noć pregledavali snimke nadzornih kamera«, rekao je.
»Uspjeli smo dobiti još snimaka plavog auta s prometne kamere u blizini
South Circulara i sada imamo cijeli registarski broj: J892 FZD.«
Erika je podigla ruku i svi su se zaustavili pred dizalom.
»To je fantastično, Johne!«
»Auto je registriran na trideset sedmogodišnjeg bijelca po imenu Morris
Cartwright. On radi na farmi i dvaput je kažnjavan zbog napastovanja žena,
2011. i 2013. A čujte ovo! On živi u selu u predgrađu Londona zvanom
Dunton Green. To je u blizini Sevenoaksa.«
Erika je brzo prenijela informaciju Mossovoj i Petersonu. Mossova je
zamahnula šakom po zraku, a Peterson je stavio ruke na glavu i zatvorio oči.
»To!« viknuo je.
Mina je čekala pred dizalom pridržavajući rukom vrata koja su se
pokušavala zatvoriti.
»Jutros imam mnogo posla«, rekla je. »Možete li mi, molim vas, objasniti
što se ovdje događa?«
»Šefice, idite vi i Peterson«, rekla je Mossova. »Ja ću ostati i doznati sve
što mogu o Bryony.«
Erika i Peterson ušli su u dizalo koje ih je čekalo. Prije no što su se vrata
zatvorila, Mossova im se nasmiješila.
238
»Sretno i pazite na sebe«, rekla im je.
Kad se dizalo počelo spuštati u prizemlje, Erika se ponadala da nisu
zakasnili i da je Beth još uvijek živa.
239
78.
240
A onda je začuo hripavo disanje iz ormara, koje kao da je postajalo sve
glasnije. Zatim su se vrata polako otvorila, a jedna je krupna figura izašla na
mjesečinu. Bila je to Bryony. Lice joj je bilo natečeno i sada potamnjelo, a
telefonska žica čvrsto omotana oko vrata. Krenula je prema njemu. Darryl se
okrenuo da ustane iz kreveta, ali onda je shvatio da pokraj njega leži, s
krvavom pretučenom glavom na jastuku, djevojka s biciklom za prodaju
kave, Janelle. Do nje su ležale Lacey i Ella. Pokušavale su otvoriti natečene oči
i pružale ruke prema njemu... Bryony je počela odmotavati žicu s vrata...
241
79.
242
Naravno, zatočena žena u CSI-ju uspjela je izaći iz ormara netaknute
frizure i premda je u ormaru provela dva dana, na svijetloplavim hlačama nije
bilo nikakvih mrlja od mokraće... Beth nije mogla ni zamisliti kako sada
izgleda, pa se nasmijala, a onda joj se smijeh pretvorio u suze. Proklela je
nedostatak svjetla i činjenicu da su joj ruke svezane. Okrenula je dva
komadića metala između svakog prsta, ali ruke su joj bile utrnute, pa je
puhnula u ruke kako bi ih ugrijala.
Ako joj to uspije, mogla bi dobiti priliku da pobjegne.
243
80.
244
»Ja sam viša inspektorica Erika Foster, a ovo je inspektor Peterson«,
odgovorila je Erika i izvukla službenu iskaznicu trepćući na jakoj kiši.
Žena je zakolutala očima, okrenula glavu unatrag i povikala: »Morris! To
su opet drotovi!«
Morris je došao u hodnik u trapericama, majici s kratkim rukavima i
bosonog. Držao je šalicu za jogurt i imao žlicu u ustima.
»Ništa nisam učinio«, rekao je izvukavši žlicu iz usta. Erika je primijetila
da mu nedostaju dva prednja zuba.
U tom trenutku na prilazu iza njihova auta zaustavila su se dva policijska
auta s upaljenim plavim svjetlima. Kad ih je Morris vidio, pojurio je natrag niz
hodnik, a Erika i Peterson potrčali su za njim prolazeći pokraj žene i
debeljuškaste bebe. Hodnik je vodio pokraj zapuštene dnevne sobe u prljavu
kuhinju. Stražnja vrata već su bila otvorena i mogli su vidjeti Morrisa kako
bosonog trči dvorištem punim lokvi vode. Izbjegao je malu plastičnu ljuljačku
i skočio na žičanu ogradu, ali poskliznuo se i pao u blato.
Erika i Peterson dotrčali su do njega baš kad su se dva uniformirana
policajca pojavila na stražnjim vratima.
Svi su se klizali po blatu, dok je kiša još uvijek pljuštala. Morris se opirao
dok mu je Erika pokušavala staviti lisice i pročitati mu njegova prava.
»Kamo ste namjeravali pobjeći bez cipela?« viknuo je Peterson i sam se
klizajući. Ustao je i gurnuo Morrisa uz ogradu, povlačeći mu ruke iza leđa.
Erika mu je stavila lisice.
»Uhićujem vas pod sumnjom da ste oteli, zatočili i ubili Janelle Robinson,
Lacey Greene i Ellu Wilkinson i oteli i zatočili Beth Rose...« Peterson ga je
okrenuo, a Morris je pljunuo prema Eriki. Predali su ga uniformiranim
policajcima, koji su ga odvukli.
»To je on?« upitao je Peterson brišući lice. »Ne mogu vjerovati.«
»Znam, on je idiot«, odvratila je Erika povlačeći prste kroz kosu. Oboje su
bili mokri do kože.
245
81.
246
Trebalo joj je nekoliko pokušaja, ali uspjela je upotrijebiti lanac kao laso
da zgrabi lokot i povuče ga natrag prema žičanoj mreži. Rane na rukama sada
su joj se ponovno otvorile, a naprezanje je izazvalo novo krvarenje. Gaze su
postajale vlažne. Obrisala je ruke o neprepoznatljivu majicu i zgrabila lanac.
Izvukla je komad ziherice iz brave i počela raditi na drugom lokotu. Trebala
su joj tri pokušaja, a onda se brava otvorila. Hitro je razmotala lance oko
zapešća i oprezno protresla ruke.
Trebalo joj je mnogo dulje da otvori lokot na vratima kaveza, ali
naposljetku je ipak uspjela i lokot se otvorio.
Nasmijala se od užitka, brzo ga skinula s kuke i otvorila vrata kaveza.
Obuzeo ju je snažan osjećaj slobode. Stala je brzo hodati naokolo rastežući
umrtvljene noge i tjerajući krv u stopala. Zatim je otvorila vrata pećnice. Buka
kiše pojačala se kad je izašla u vanjsku prostoriju tornja sušare. Bilo je
mračno, ali kroz razmaknute grede mogla je vidjeti krov u obliku lijevka. Na
licu je osjetila hladan povjetarac i nekoliko kapi kiše, koje je unatoč hladnoći
dočekala s veseljem. Pronašla je prekidač za struju i pritisnula ga.
U kutu je stajao mali stolić s crnim ruksakom i mala plastična kutija. Prišla
mu je i stala prtljati sa zatvaračem. Unutra je našla štrcaljku, nekoliko malih
staklenih boca ispunjenih tekućom drogom i hrpu oštrih skalpela.
»Oh, moj Bože«, prošaptala je.
Bilo bi glupo dulje se zadržavati. Postojala su dvoja vrata, ravno naprijed
bila su velika metalna klizna vrata, a iza nje mala drvena vrata. Prvo je
pokušala otvoriti metalna vrata, drmajući ih svom snagom koju je mogla
skupiti, ali nije ih mogla pomaknuti. Zatim je pokušala druga vrata i ona su se
otvorila otkrivši veliku prostoriju nalik na staju, koja je, koliko je mogla
vidjeti, imala tri kata. Ali katovi su umjesto podova imali samo gole grede, pa
je mogla vidjeti ravno gore do crijepova na krovu. Nije bilo vrata ni izlaza.
Samo sitni prozori visoko iznad trećeg reda greda.
247
82.
249
83.
250
»Vjerojatno nam žele nešto reći o uljezu ili onim Ciganima koje smo
vidjeli prije tjedan-dva, onima koji su se neku večer vrzmali oko dvorišnih
vrata ... ili ti znaš zašto su došli?«
Netremice ga je gledala. On je odmahnuo glavom, a ona je gurnula
daljinski u džep kućnog ogrtača i izašla iz sobe.
Policijski auto na zaslonu prošao je kroz dvorišna vrata škripeći kotačima
po šljunku.
251
84.
252
»Mama, moraš me pustiti, molim te...« Glas mu je zvučao čudno, kao da
dolazi iz velike daljine.
Ona mu se primakla i zagradila rukom stražnja vrata.
»Znao si da neću odlaziti onamo, zar ne?« rekla je vrteći glavom. »Znao si
da ću se držati podalje nakon onoga što se dogodilo... mom... mom
prekrasnom dječaku.«
»On se zove Joe, mama, JOE. Želiš znati nešto? Tvoj prekrasni Joe bio je
sadistički mali nasilnik.«
»Nije istina«, odvratila je vrteći glavom.
»Tvoj sin nije bio anđeo.«
»Ti!« bijesno je rekla. »Ti nisi moj sin.«
Darryl se nagnuo prema njoj i rekao joj tihim glasom. »Joe i drugi dječaci
sačekivali bi me u šumi poslije škole, a onda me držali i pišali po meni. A onda
bi me Joe tjerao da im radim stvari...«
»NE!« viknula je Mary prekrivši dlanovima uši kao malo dijete.
»Da! Da, DA!« viknuo je Darryl odmaknuvši joj ruke s ušiju. »Joe se objesio
jer je bio bolestan. Bio je zao. Rekao mi je da želi umrijeti.«
»Rekao si da si ga našao mrtvog.«
Darryl je zavrtio glavom.
»Ne, gledao sam ga kako se vješa. Mogao sam ga zaustaviti. Ali nisam.«
Mary se bacila na njega i zarila mu prste u lice. On je zamahnuo
sačmaricom i udario je po glavi. Pala je na pod i ostala nepomično ležati.
Zabuljio se u nju dok mu je srce lupalo i ispružio ruku da joj dodirne obraz, a
onda se predomislio.
Uzeo je sačmaricu i izašao iz kuće.
253
85.
254
»Razgovarao sam s jednom čudnom starom curom«, rekao je. »Imaju
vraški velikog psa. Potpuno je poludio.«
»Jesi li dobro?« našalio se policajac iz kontrole. »Je li te ugrizao?«
»Umalo. A ne bih dao sebi velike izglede. To je neka čudna pasmina, ima
veliko bijelo lice poput bul terijera, ali s mrljama poput dalmatinera.«
Dok su policajci nastavljali čavrljati, Eriku je pogodila spoznaja poput
munje. Veliki bijeli bul terijer s mrljama... Gdje ga je već vidjela? Tu pasminu.
Na fotografiji u uredima Genesisa. Bila je to fotografija velikog psa bijela lica
s mrljama.
»Zaustavi auto!« viknula je.
»Na raskršću sam, pred semaforom«, odvratio je Peterson.
»Kreni unatrag, skreni na parkiralište.«
Kad su parkirali, Erika je radio-vezom pozvala Mossovu.
»Ja sam. Policajci su baš bili na farmi Bradleyjevih u Dunton Greenu. Reci
mi tko je registriran da živi ondje.«
Mossova je odgovorila trenutak poslije. »Mary, John i Darryl Bradley.«
»Imaš li popis zaposlenika koji nam je dala ona žena iz ljudskih resursa u
Genesisu?«
»Da, upravo ga pregledavam.«
»Je li na tom popisu Darryl Bradley?«
Čekanje je trajalo cijelu vječnost dok je Erika sjedila na parkiralištu s
Petersonom držeći prijamnik u ruci.
»Da, Darryl Bradley«, rekla je Mossova. »On živi na farmi i radi za
Genesis.«
»To je ondje. Ondje drži Beth Rose«, rekla je Erika. Peterson je izjurio iz
parkirališta, a Erika se uhvatila za kontrolnu ploču ponadavši se da neće stići
prekasno.
255
86.
256
87.
257
Osumnjičenik je možda naoružan. Pozvali smo pojačanje. Ne nastavljajte bez
pojačanja. Ne nastavljajte bez pojačanja.«
Erika je pogledala Petersona.
»Primljeno«, odvratila je.
258
88.
259
»Ne, to se neće dogoditi!« rekla je Erika. Darryl joj je počeo prilaziti sa
sačmaricom, ali ona se nije obazirala na njega. »Čvrsto stisni ovdje dolje,
moraš stvoriti pritisak na rani«, rekla je Petersonu uhvativši mu ruku i
pritisnuvši je na ranu.
Peterson je vrisnuo u agoniji.
»Odmakni se od njega«, viknuo je Darryl primičući joj se i uperivši joj
pušku u glavu.
Uto mu je Beth iznenada pritrčala s leđa i uspjela ga oboriti na tlo.
Erika je suznih očiju pritisnula Petersonovu nadlanicu. Krv joj je curila
niz prste. Izvukla je radio-prijamnik. »Ovdje Erika Foster. Imam ranjenog
policajca, ponavljam, imam ranjenog policajca. Ustrijeljen je i brzo gubi krv.«
Darryl je opet ustao i uperio pušku u Beth. »Idi k njima«, rekao joj je.
Beth je otišla do Erike i Petersona.
Erika se iznenada smirila. »Beth«, rekla je, »znam da si mnogo toga
prošla, ali molim te, možeš li pomoći?«
Darryl je uperio pušku u njih, a unatoč tome što je bila gladna, promrzla
i uplašena, Beth je kimnula, prišla Petersonu i pritisnula mu dlanovima ranu.
»Moraš mu pritisnuti ranu, čak i ako ga boli«, rekla joj je Erika.
Peterson je sad bio u šoku, ležao je razrogačenih očiju.
»Zašto me svi ignorirate?« vrisnuo je Darryl. »Imam pušku!«
»Pustite ih«, rekla je Erika okrenuvši mu se. »Pustite ih oboje da odu, a ja
ću ostati ovdje s vama.«
Darryl je zavrtio glavom i uperio pušku u njih, nesiguran na koga da se
koncentrira. Peterson je stenjao dok mu je Beth pritiskala trbuh dlanovima,
ljepljivim od krvi. Eriku je obuzeo nevjerojatan mir, pa je ustala.
»Svršeno je, Darryl«, rekla je Erika krenuvši prema njemu s ispruženom
rukom. »Znamo za sve njih: Janelle, Lacey, Ellu, tvoju majku...«
Darryl je zavrtio glavom. »Moju majku? Ne.«
»Da, tvoju vlastitu majku... Darryl, kamo još možeš otići?«
Erika je začula zvuk elisa udaljenog helikoptera. Pojačanje je gotovo
stiglo. Pogledala je Petersona, koji je brzo gubio svijest.
»Beth, želim da mu stišćeš trbuh«, rekla je pokušavajući govoriti mirnim
glasom. »Samo zadrži pritisak.« Beth je kimnula i pritisnula ruke na
Petersonov trbuh, ali on je postao tih i nepomičan. Erika se okrenula Darrylu
koji je još uvijek držao pušku. »Moraš nas pustiti. Ako nas pustiš, pobrinut ću
se da te dobro tretiraju...«
»Začepi! ZAČEPI, glupa KUJO! « viknuo je Darryl i krenuo prema njoj s
puškom gurnuvši joj cijev u lice.
260
Erika se nije pomaknula i nastavila ga je gledati u oči.
»Darryl. Svršeno je«, rekla je. »Kakvu budućnost imaš? Predaj se, ako
dođeš bez otpora, dogovorit ćemo se. Prema tebi će se postupati pošteno«.
Darryl je zavrtio glavom i gurnuo prst na oroz.
261
89.
262
90.
263
Darryl je buljio u nju dok su ga medicinski tehničari stavljali na nosila i
podigli.
»Imam te«, rekla mu je.
Erika će do kraja života pamtiti kako ju je Darryl Bradley gledao dok su
ga odnosili na nosilima. Imala je osjećaj kao da se našla licem u lice s čistim
zlom.
Ostala je stajati pred sušarom, umotana u deku, i držala Beth dok su
Petersona i Darryla odnosili na nosilima preko travnjaka, još uvijek
prekrivenog snijegom koji se otapao, i ukrcavali u helikopter zračne prve
pomoći. Šutke su gledale kako helikopter uzlijeće i polako se udaljava, sve
dok se nije pretvorio u sitnu točku i nestao.
»Oh, Bože, hvala vam, hvala«, rekla je Beth i napokon zaplakala.
Erika je pogledala djevojku koja je bila blijeda i prljava i nježno je zagrlila.
Trenutak poslije, na vrhu brežuljka pojavila se skupina policijskih
automobila i stala se probijati kroz blato prema njima s blještavim svjetlima
i uključenim sirenama.
264
91.
Bilo je kasno navečer kad je Erika stigla u West End Central. Dok se vozila
na gornji kat, uhvatila je svoj odraz u ogledalu dizala. Žena koja joj je
uzvraćala pogled uplašila ju je. Podsjetila ju je na to kako je izgledala nakon
Markove smrti. Lice joj je bilo lišeno boje i emocija. Bila je blatnjava i
neispavana, nosila je nekoliko dana staru odjeću i bila u šoku, a da to nije ni
shvaćala. Kad je izašla iz dizala, zastala je pred vratima s natpisom »Tim za
istrage umorstava«, a onda ušla.
Na katu nije bilo nikoga, a sva su svjetla bila pogašena. Svi su otišli kući
prije nekoliko sati. Na drugom kraju ureda još uvijek je gorjelo jedno svjetlo,
a jedna su vrata bila odškrinuta. Erika je otišla do njih, pokucala i ušla.
Melanie je podigla pogled, pa su se načas šutke gledale.
»Uđi i sjedni«, rekla joj je Melanie. »Piće?«
Erika je kimnula, a Melanie je iz ladice radnog stola izvukla bocu viskija i
našla nekoliko šalica.
Erika je sjela na stolac nasuprot stolu, a Melanie je natočila veliku mjeru
viskija u dvije šalice i jednu dodala Eriki. Popile su dug gutljaj.
»Preživio je operaciju«, rekla je Melanie.
»Darryl?«
»I Darryl, bila je to samo rana na ramenu. Ja govorim o Petersonu.
Preživio je operaciju. Upravo su mi javili.«
Erika se ukipila sa šalicom na usnama.
»Mislila sam... mislila sam...«
»Izgubio je mnogo krvi i morali su mu odstraniti veliki dio želuca«, rekla
je Melanie »Naravno, postoji rizik infekcije... ali uza sve to, liječnici su
optimisti. Ima dobre izglede da se izvuče.« Slabašno se osmjehnula.
»Oh, moj Bože«, odvratila je Erika. S treskom je spustila šalicu na stol,
prekrila dlanom usta i počela plakati.
Melanie joj je prišla, zagrlila je oko ramena i čvrsto joj protrljala rame.
»Danas si obavila sjajan posao, Erika.«
»Ne, nisam«, odvratila je Erika brišući lice i pokušavajući se primiriti.
»Nisam smjela ući bez pojačanja. Peterson...«
»Istina, nisi smjela ući. Ali to će se prosuđivati više prema ishodu.
Pobrinut ću se da to naglasim u svom izvješću.« Erika je kimnula, a Melanie
se vratila na svoju stranu stola i sjela. »U sobi Darryla Bradleyja pronašli su
265
dva računala, mape i planove londonske mreže nadzornih kamera koje je
preuzeo s interneta. Imamo automobile: crveni Citroën i plavi Ford koji je bio
parkiran iza kuće, a forenzičari pretražuju sušaru...« Melanie je zastala i
srknula još malo viskija. »U pećnici u kojoj je držao žene pronašli su ljudski
zub i uzorke kože i kose.«
Erika je zavrtjela glavom. »Što je s njegovom majkom?«
»Ona je još uvijek je u Općoj bolnici Maidstone s potresom mozga, ali
pustit će je u roku od dvadeset četiri sata. Trebat ćemo ispitati i nju i oca.«
»Ne vjerujem da je otac znao«, odvratila je Erika.
»Kako možeš biti sigurna?«
»Ne znam. Bilo je nečega tako nedužnog u njemu kad je ugledao ženu
kako leži na podu. Možda > nedužno < nije prava riječ. Izgledao je kao da živi
daleko od stvarnosti, u vlastitom svijetu... Majka je možda znala. Moramo
vidjeti što će reći kad je budemo ispitivali. Darryl Bradley ne leži na istom
odjelu kao i Peterson, zar ne?«
Melanie je zatresla glavom. »Kad se Darryl Bradley oporavi, a to bi trebalo
biti brzo, bit će premješten u pritvor.«
»Kamo?«
»Najprije će morati na psihijatrijsku procjenu.«
Erika je zavrtjela glavom. »Sigurna sam da se, dok mi ovdje razgovaramo,
već neki skupi odvjetnik i liječnik vrzmaju oko njega. Branit će se da nije
uračunljiv. Završit će u nekoj udobnoj jebenoj psihijatrijskoj ustanovi.«
Melanie je spustila ruku na Erikinu nadlakticu.
»Uhvatila si ga, Erika. Uhvatila si ga. On bi nastavio ubijati, u to sam
sigurna. Spasila si živote. Ponesi to večeras kući sa sobom. O ostalom ćemo
razmišljati poslije.«
Erika je popila ostatak viskija.
»Hvala.« Htjela je ustati i izaći, a onda se zaustavila. »Slušaj, žao mi je što
sam ti tako zagorčala život kad si postala vršiteljica dužnosti više
nadzornice.«
»Neću to biti još dugo. Ne namjeravam se službeno kandidirati za taj
položaj.«
»Ne?« iznenađeno je odvratila Erika.
»Ne. Imam dvoje djece, muža. Život je prekratak, a ja moram izabrati.
Odabrala sam obitelj.«
»Nisam znala da imaš obitelj.«
Melanie je kimnula. »Dječake, blizance.«
»Baš lijepo.«
266
»Preporučila sam tebe za položaj nadzornice«, rekla je Melanie. »Ne znam
koliko će moja riječ promijeniti stvari, ali u svjetlu svega što se dogodilo, i ako
te ne ukore zbog ulaska bez pojačanja, imaš šansu.« Uzela je kaput. »Ja sada
idem. Zašto ne ostaneš i popiješ još jedno piće? Pokušaj se priviknuti na
ured.«
Erika je kimnula, a Melanie je otišla.
Erika je ustala i otišla do prozora. Pogledala je preko krovova a onda
natrag u ured. Uredne police pune dokumenata. Velika suha bijela ploča sa
slučajevima ispisanim sitnim slovima. Otišla je oko stola i sjela na stolac, a
pogled joj je pao na komad saga na koji se Sparks srušio. Uvijek je željela
napredovati i napraviti karijeru u policiji. Ali sada se zapitala vrijedi li sve to
uložena truda.
267
EPILOG
269
ROBOVA BILJEŠKA
Najprije vam žalim reći velika hvala što ste odabrali pročitati Posljednji
dah. Ako ste uživali u Erikinoj najnovijoj pustolovini, bio bih vam jako
zahvalan kad biste napisali kratak osvrt. Ne mora biti dug, samo nekoliko
riječi, ali to predstavlja veliku razliku i pomaže novim čitateljima da prvi put
otkriju jednu od mojih knjiga. Kao i sa svim pričama, počeo sam samo s
nejasnom idejom o tome kako će se stvari razviti. Nisam namjeravao pisati o
društvenim mrežama, ali mislim da su društvene mreže promijenile svijet na
tako mnogo načina da će mi uvijek raspirivati maštu. Toliko je toga u vezi
s njima sjajno, one nam omogućuju da održavamo vezu s rodbinom i
prijateljima koji su tisućama milja daleko, one oblikuju mnijenje i često su
pokazatelj kako se osjećamo. Ali one imaju i tamnu stranu, a mislim da je svi
mi još uvijek pokušavamo razumjeti. Budite jako oprezni kad odlučujete što
stavljate na njih. Ne znate uvijek tko gleda.
A kad već spominjem društvene mreže, možete stupiti u kontakt sa
mnom na mojoj stranici na Facebooku, a i preko Instagrama, Twittera,
Goodreadsa ili moje web-stranice, koju ćete naći na
adresi www.robertbryndza.com. Što bi se po vašem mišljenju trebalo
sljedeće dogoditi? Želite li da se Erika i Peterson skrase i nastave
sretno živjeti? A što je s Erikinom prošlošću? Sigurno se mora vratiti da
je progoni u budućim knjigama? U njoj ima još nerazriješenih stvari, zar ne?
Volim čuti vaše mišljenje i čitam svaku poruku. Uvijek ću odgovoriti, ali
obećavam da neću njuškati oko vašeg profila na društvenim mrežama... Pa,
barem ću pokušati. ૃ
Robert Bryndza
P. S. Ako biste željeli e-mail da znate kad će moja sljedeća knjiga biti
objavljena, možete se prijaviti na moju mailing-listu upotrebljavajući dolje
navedenu poveznicu. Nikad neću podijeliti vašu e-mail adresu, a možete se
odjaviti kad god želite.
www.bookouture.com/robert.bryndza
270
ZAHVALE
www.balkandownload.org
271