Sveučilište Jurja Dobrile u Puli

Fakultet za odgojne i obrazovne znanosti

Vanja Konfic

Univerzalnost odgojnog djelovanja

Smjer: Preddiplomski stručni studij, Predškolski odgoj

Kolegij: Filozofija odgoja

Mentor: Doc. dr. sc. Alen Tafra

Pula, 25. siječnja 2024.

SADRŽAJ
1. Bilješke o piscu…………………………………………………………………..……..…3
2. Uvod……………………………………………………………………...…………...……4
3. Ličnost i odgoj……………………………………………………………………………..5
3.1. Odgajateljevo carstvo…………………………………………………………………..5
4. Politika, odgoj i religija……………………………………………………………………6
5. Zaključak…………………………………………………………………………………...7
6. Literatura…………………………………………………………………………………...8

2
 1. BILJEŠKE O PISCU

Pavao Vuk-Pavlović smatra se hrvatskim filozofom i pjesnikom. Rođen je u Koprivnici

9. veljače 1894., a umro je u Zagrebu, 13. studenog 1976. Prelaskom u katoličku
vjeru, 1900. godine, šestogodišnji Pavao Wolf bješe kršten.

Pohađa osnovnu školu u Koprivnici, a Klasičnu gimnaziju u Zagrebu, gdje je i

maturirao 1912. godine. Studira filozofiju u Leipzigu od 1912. godine. Objavljuje
članke i prijevode. 1958. godine dobiva poziv u Skoplje, gdje sa 64 godine postaje
izvanredni, a zatim 1961. i redovni profesor etike i estetike na Filozofskom fakultetu.
Pravi član Hrvatskog pedagoškoknjiževnog zbora od 1936.

Od rođenja, nosio je ime ''Pavao Wolf''. Kao mladić u književnom radu koristi
pseudonim "Vuk Pavlović". Godine 1918. službeno mijenja ime u Pavao Vuk-
Pavlović. Smatraju crnogorskim ili srpskim autorom. Roditelji su mu bili iz uglednih i
bogatih židovskih obitelji. Otac Slavko Wolf je bio odvjetnik i poznati šahist, a majka
je bila Janka Granitz; njezin otac Ignjat Granitz koji je bio značajan poduzetnik,
izdavač i kulturni djelatnik.

3
 2. UVOD

Od kad je nastao život, s njim i dolaze problemi. ''Tako se nužno mijenja i situacija, iz
koje izviru životni problemi, a među njima dakako i pedagogički. Zato se mora pitanje
odgoja i odgajalaštva sveđ iznova rješavati, kako bi svijest o osobitoj zamašitosti i
velikoj odgovornosti odgajateljskoga djelovanja bila uvijek jednako budna. Toj vječnoj
zadaći hoće služiti i ovaj filosofičko-pedagogički izvid.''1

Kako bismo se lakše suočavali s problemima koji se javljaju kroz život, važno je imati
stručnjake koji nam daju svoj dijalog i poučna mišljenja. Važno je razumjeti problem i
pokušati ga riješiti na najlakši mogući način. Moramo ući u srž toga kako bismo lakše
rješavali ostale probleme s kojima se susrećemo. Nakon što prebolimo prvi i
najbolniji problem, drugačije razmišljamo o sebi i svijetu oko sebe.

Kako bih približila ovu temu, u daljnjem tijeku posvetiti ću se Odgajateljevu carstvu,
te religiji, odgoju i politici.

1
Vuk-Pavlović, P. Filozofija odgoja, Hrvatska sveučilišna naklada. Zagreb, 1996. str.31.

4
3. LIČNOST I ODGOJ
3.1. ODGAJATELJEVO CARSTVO

Odgajatelji imaju vrlo važnu ulogu u odgoju djece. Istodobno, imaju sposobnost
educirati ljude različitog podrijetla i pripadnosti. Nije usko povezana s pojedincem, ali
imaju sposobnost prenijeti svoja stečena znanja i vještine ravnopravno na sve ljude
različitog podrijetla, vjere, rase i pripadnosti.

Odgajatelji, kao i učitelji imaju zadaću da se prema svima odnose ravnopravno i

jednako, da nitko nije „miljenik“ ili nije privilegiran, te da ima veća prava od ostalih.
Odgajatelji imaju jasnu sliku i viziju na svijet koji ih okružuje, ne poznaju granice i ne
osuđuju. Imaju „šire horizonte“ i ne gledaju samo u „jednom smjeru“.

Osim toga, otvoreni su i odlučni, slijedivši svoj unutarnji poziv. Vode se ka budućnosti
bez puno osvrtanja na prošlost, koja ne nudi rješenja.

Stoga je odnos odgajatelja prema ljudima i ljudskim skupinama, prema čovjeku i

čovjekovoj sudbini potpuno drugačiji od same politike.

Političari se uvelike razlikuju od odgajatelja zato što pokazuju svoju užu organizaciju
moći, „za koju će raditi i s kojom će živjeti“. Time pokazuju da čovjek mora pripadati
jednoj ili drugoj takvoj organizaciji.

Načela rada odgojitelja temelji se na prilagodljivosti, relevantnosti, predanosti,

poučavanju i savjetovanju.

''Pedagogička se funkcija ne rađa kao funkcija povjesnotvorna iza ograda, što se na

razne načine znadu ispriječiti između ljudi i što dijele vremena, već izvire ondje, gdje
sve te ograde padaju i hrani se najširem uzajamnošću, što ljude veže i vežući ih diže
nad zvijer. Ona je u i ovome smjeru univerzalna.''2
Istinski i autentični odgajatelj u svakom je pogledu utemeljen na najširoj ljudskoj
osnovi i nije zabrinut za bilo kakve granice koje sužavaju i iskrivljuju njegove
najbitnije svrhe. Svako od nas ima misiju, koja nam je dana. S tog gledišta mogu se
sagledati mogućnosti koje stoje pred odgojiteljem koji ujistinu služi svojoj svrsi i ne
zatajava svoj životni put koji vodi carstvu.
Carstvo je dakle put u životu u kojemu moramo odlučiti i koje će služiti odgajatelju da
svim svojim silama prevlada poteškoće i postaje spreman osvajač budućnosti.
Međutim, očito je da carstvo, koje bi se zaista moglo dreči moći kao redatelja odnosa
između ljudi, ne može biti drugo, negoli carstvo ljubavi.3

2
Op. cit. str.178.

3
Op. cit. str. 182.

5
4. POLITIKA, ODGOJ, RELIGIJA

Prema P. Vuk-Pavloviću za autoritativnu državu, odnosno onu koja se zasniva na

autoritetu, očituje se sveo odlučnije nastojanje da se podvrgnu politici u kojoj su sva
životna područja. '' Da sačuva svoju vlas i u tu svrhu ustanovljen javni poredak,
primoran je državnik da svima kulturno-stvaralačkim snagama daje omjer i da po
mogućnosti što više odredi mjeru i granice njihova razvitka''.4

Politika se često smatra ključnim aspektom izgradnje države, dok se obrazovanje vidi
kao njen pandan, koji oblikuje kulturu. Bez politike ne bi bilo države, a bez
obrazovanja bi se izgubio kontinuitet kulture. Politika i kultura međusobno su
povezane sfere ljudskih odnosa i potencijalnih akcija koje se preklapaju u svojoj
društvenoj prirodi. Međutim, besplodno je tražiti prava, slobode i solidarnosti samo u
sferi politike. Inherentna funkcija politike leži u njezinoj stalnoj težnji za
uspostavljanjem jedinstvene društvene strukture koja utjelovljuje sve obuhvatniju i
odlučniju kolektivnu želju.

Odgoj, odnosno odgajatelj, ima presudnu ulogu u njegovanju i oslobađanju

inherentnih potencijala odgajatelja. Obrazovanjem se odgajatelj oprema potrebnim
vještinama i znanjima za učinkovito obavljanje svojih dužnosti prenošenja znanja i
usmjeravanje djece. Ovo se smatra krajnjim ciljem obrazovanja – osnažiti nastavnika
za ispunjavanje njihovih obrazovnih odgovornosti. U tom procesu bitno je probuditi
vlastitu svijest odgajatelja, što dovodi do dubljeg razumijevanja vlastite svijesti.
Posljedično, odgajatelj postiže željeni ishod, što je u oštroj suprotnosti političkim
ciljevima.

Kršćanstvo i druge svjetske religije utjelovljuju ljudski oblik. Područje religije djeluje
kao sredstvo za smirenje političkih i obrazovnih sukoba, nastojeći na jedinstven način
integrirati pojedince u širi kolektiv. Ova integracija ovisi o produbljivanju vlastite duše
kroz religioznu pobožnost, koja ima univerzalnu orijentaciju.

5. ZAKLJUČAK

4
Op. cit. str.227.

6
U ovoj knjizi možemo svjedočiti zamršenoj povezanosti politike, obrazovanja i
odgojitelja. Unatoč svojim različitim pojavnim oblicima, ti se koncepti često
međusobno nadopunjuju u određenim aspektima. Obrazovanje ima presudnu ulogu u
rastu svakog pojedinca, a samim time potiče i napredak zajednice u cjelini. Štoviše,
politika obuhvaća složeno područje koje nastoji objektivno i neizostavno identificirati
ono što bi trebalo biti kroz znanstvenu leću. Iako se obrazovni standardi ne mogu u
potpunosti uskladiti s političkim, ne mogu se s njima ni zamijeniti.

Politika, u svojoj srži, preuzima kontrolu i ograničava sve ljudske aktivnosti kako bi
stekla moć, koja ne bi bila moć da je nema.

Religija tvrdi da život utjelovljuje hrabrost i sudbinu, inherentno ljudsko i individualno

iskustvo. Potreban je temelj vjere, isprepleten s ljubavlju i nadom.

7
6. LITERATURA

Vuk-Pavlović, P. Filozofija odgoja, Hrvatska sveučilišna naklada. Zagreb, 1996.