OD OSNIVANJA DO KUČUK KAJNARDŽE

A. NASTANAK I RAZVOJ OSMANSKOGA BEJLUKA

1. Anadolija u doba nastanka Osmanskoga bejluka

Kako se pod pritiskom Ilhanida Seldžučka država u Anadoliji razjedinjavala, u graničnim su se

područjima postepeno počeli javljati nezavisni ili poluzavisni turkmenski bejluci.
Turkmenski su bejluci samo prividno pripadali Seldžucima koji su ostali pritiješnjeni u srednjoj Anadoliji
i koji su priznavali vlast Ilhanida, a zapravo su u zapadnoj Anadoliji aktivno djelovali protiv njih
stvarajući male države. Turkmenskim je bejlucima išla na ruku i politička agonija u kojoj se nalazio
Bizant a u kojem je centralni autoritet već bio oslabio. Seldžučko su naslijeđe pod svoju zaštitu uzeli
Karamanidi; oni su zauzeli staru prijestolnicu Seldžučke države i tako zadobili istaknutu poziciju među
bejlucima. Pred drugim su turkmenskim plemenima vatreno branili svoju politiku i ideju da su oni
nasljednici Seldžuka.
Karamanidi su bili prvi koji su turski proglasili administrativnim i književnim jezikom, što je otvorilo put
vrlo značajnom procesu koji će postati primjer drugim formiranim bejlucima; utjecaj ovoga procesa
osjećat će se i do naših dana. Bez sumnje će ga na najbolji način voditi Osmanlije. Jedina snaga koja je u
posljednjoj četvrtini 13. stoljeća bila konkuretna Karamanidima jesu Germijanidi.
*U tom periodu nastajao je veliki broj bejluka*** i najzad, jedan mali bejluk koji u početku ni po čemu
nije bio drugačiji od ostalih a koji se nalazio na malom prostoru stiješnjen između Germijanida i
Džandarida. Bio je to Osmanski bejluk koji će sve više preuzimati novu ulogu u historiji zapadne
Anadolije. Tako će biti postavljeni temelji procesu koji će kasnije usmjeriti tok svjetske historije.
2. Nastanak Osmanskog bejluka: Osman-bej i gaza
Dosta je teško dati pouzdane podatke o tome kada se pojavio i na koji je način djelovao Osman-bej koji se
smatra osnivačem bejluka koji po njemu nosi ime – Osmanskoga bejluka. Naime, ne raspolažemo
pouzdanim podacima o prvom periodu osmanske historije i o političkim događanjima u tom periodu.
Poteškoću predstavlja to što ne postoje pisani izvori iz ovoga vremena osim onih koji imaju karakter
predanja i bizantskih hronika koje o njima govore. Naša znanja o prvim go dinama osmanske historije
zasnivaju se na djelima napisanim u 15. stoljeću i isprepletenim predanjima koja zapravo odražavaju
poimanje tog vremena. Predanja koja se mogu naći u izvorima kao što su historije Ašikpašazadea, Oruč-
beja, Nešrija i također anonimnih pisaca trebalo bi detaljno istražiti i tek tada bi se moglo doći do
pouzdanih podataka o tom najranijem periodu osmanske historije.

Prva saznanja koja uglavnom imaju karakter predanja odnose se na samu ličnost Osman-beja. Osmanovo
pojavljivanje na historijskoj sceni i njegovo sticanje atributa vođe gaze spominju se u izvorima koji
govore o Osmanovim vezama sa Šejhom Edebalijem, kao i u Šejhovom kazivanju o Osman-beju. Bizantski
pak izvori iz tog vremena govore o Osmanovim aktivnostima u oblasti koja je u dotično vrijeme pripadala
emiru iz Kastamonua. Nesumnjivo je da je pleme Kaji, nastanjeno u Söğütu i okolini, dobilo ime po
Osman-beju zbog toga što je on bio na čelu plemena i što je stekao slavu u borbama.
Nastanak političke vladavine ostvarit će se zahvaljujući objedinjavanju turkmenske tradicije i poimanja
islamske gaze-džihada, makar ovo poimanje u početku bilo sasvim uprošćeno. Osman-bej koji je vladao
prostorom od Eskišehira do granica Burse i Iznika u početku se nije upuštao u iznenadne i neizvjesne
sukobe sa bizantskim vladarima u susjedstvu. Naprotiv, on je nastojao učvrstiti dobre odnose s njima.
Zapravo je njegov glavni cilj bio Iznik. Osman je u svome bejluku gazu učinio ideologijom. Ovo je
doprinijelo da mu se pridruži narod iz nekih turkmenskih plemena iz okoline, pa čak i neki bizantski
prvaci.

Prvi pokazatelji njegove moći bili su ovi: predstavljao je prijetnju za Iznik i 1302. godine on je odnio
pobjedu nad bizantskim snagama. Od tog je vremena počela da se širi Osmanova slava; njegovo se ime
sa atributom vođe gaze počelo spominjati i u drugim turkmenskim bejlucima.

Od tog će vremena glavni cilj Osmanskoga bejluka, kao i drugih turkmenskih emirata, biti da slijede
osvajačku politiku protiv darulkufra – prostorâ koji pripadaju nemuslimanima. Ova se politika tumačila
pojmovima gaze i džihada koji uporište nalaze u islamskim izvorima. Istovremeno se ona podudarala sa
pojmom alperen u ogusko-turkmenskoj tradiciji. Ova zajednica gazija – osvajača, kojoj je na čelu stajao
Osman-bej, pripadala je kulturnom krugu drugačijem od sjedilačke islamske kulture, onome koji nije
nosio elemente narodnoga tarikata, tasavufa, epske književnosti, običajnog prava što su bili široko
rasprostranjeni u pokrajinskim oblastima.

Ulazio je u period kada će dati novi pravac odnosima sa susjednim turkmenskim bejlucima i kada će
nastojati da ih veže uz sebe. Upravo je pripajanje ovih bejluka imalo velikoga značaja u stvaranju uvjeta
za osvajanja i za jačanje ljudske komponente. Snaženje Osmanlija i njihovo učvršćivanje u Rumeliji, kao i
politika koju su vodili prema drugim bejlucima, poprimili su sada šire dimenzije. Sva ova događanja prije
svega treba dovoditi u vezu sa gazom.

3. Političko stanje u pokrajinskoj oblasti: Osmanlije i turkmenska plemena

Gotovo sve bejluke u zapadnoj Anadoliji Osmanlije su prisajedinili u doba Murada I i Bajezida Jildirima.
Jedini bejluk koji će im se još dugo opirati, izuzimajući kratki period nakon Timurovoga osvajanja, bili su
Karamanidi koji su sebe smatrali legitimnim nasljednicima Seldžuka.

Svoju politiku prema Karamanidima Osmanlije su formulisali u rečenici “kad jedna gaza predstavlja
smetnju drugoj gazi, onda protiv nje treba voditi veliku gazu”. Ta borba između dva muslimanska bejluka
u početku se jednostavno nazivala ratom, no kasnije će je osmanski historičari tumačiti uspostavljanjem
reda i zakona, dakle sofisticirano kako i jeste odgovaralo uvjetima njihovoga vremena.

Osmanlije su u bitki na ravnici pred Konjom (Frenkyazısı) 1387. godine porazili Karamanide i zauzeli grad
Konju. Najzad su Karamanidi, koji su bili preuzeli zaštitu nad drugim turkmenskim bejlucima poneseni
idejom da su nasljednici Seldžuka, morali priznati nadmoć Murada I. Tako u Anadoliji nije ostao nijedan
bejluk koji bi mogao prkositi Osmanlijama.

4. Prelazak u Rumeliju: osvajanje i naseljavanje

Kad je Orhan-bej, sin Osman-beja, zauzeo Bursu (1326), Iznik (1331), Izmit (1337) i oblast Kodžaeli,
prostore koji su dosta dugo bili pod blokadom, i kad je prisajedinjen bejluk Karesi (1334), stvorili su se
uvjeti da se pred Osmanlijama otvore novi ciljevi. Bili su to poluostrvo Galipolje i Trakija, oblasti koje su
priobalni turkmenski bejluci dobro poznavali. Unutrašnji nemiri u Bizantskoj državi (1341-1347) bili su još
jedna pogodna prilika za Osmanlije da planiraju prelazak u Rumeliju.

Sada su se na Balkanu počele formirati nove krajine, a na prostorima koji su s napredovanjem osvajanja
postajali bivše krajine razvijali su se gradovi, kasabe i sela. Ovo je bilo neophodno za funkcioniranje
osmanskoga vojnog i ekonomskog mehanizma. Kako je u svojoj osnovi timarski sistem u neposrednoj
vezi sa životom sela, Osmanlije su podsticali, s jedne strane doseljavanje stanovništva iz Anadolije, a s
druge strane zadržavanje lokalnoga stanovništva na njegovoj zemlji. Iz tahrir deftera može se vidjeti kako
se ovo doseljavanje iz Anadolije nije dogodilo naglo i odjednom nego se odvijalo tokom stoljećâ, 15. i
16., pa u određenoj mjeri i tokom 17. Kroz ovaj proces Turci su naseljavali prostore Trakije, Makedonije,
sjeverozapadne Rumelije, Dobrudže i Varne.

U doba Murada I (1362-1389) koji je svojim ofanzivama posebno u Anadoliji i na Balkanu uspio Osmanski
bejluk pretvoriti u državu, nove su potrebe zahtijevale stvaranje novoga vojnog sistema i uvođenje
krupnih promjena u državnoj organizaciji. Tako su postavljeni temelji centralističkoj strukturi. Murad I
doveo je u vazalski položaj feudalne kneževine koje su nastale nakon raspada Dušanovoga carstva, što je
stvorilo velike promjene u političkoj strukturi na Balkanu.

Ipak, balkanske zemlje, ohrabrene porazom osmanskih akindžija u Pločniku (kod Bileće, prim. rec.) za
vrijeme jednoga njihovog upada u Bosnu 1388. godine, udružile su se u zajedničke snage s ciljem da
Osmanlije sasvim potisnu sa Balkana. Stvaranje ovoga saveza značajno je utoliko što pokazuje koliko su
neosnovane tvrdnje da su se Osmanlije proširili na Balkanu zbog vojne slabosti ovdašnjih zemalja. Murad
I uspio je razbiti otpor Bugara i tako spriječiti njihovo priključivanje ovome savezu, a Kosovska bitka
(1389) koju je vodio protiv udruženih snaga nosi veliki značaj zbog posljedica koje su uslijedile.

5. Nastanak i pad prve centralističke države

U vrijeme kad je Murad I poginuo na Kosovu, Osmanski je bejluk već bio stekao važnu ulogu u Anadoliji i
Rumeliji i već je imao obi lježja države. Dolaskom na prijestolje Bajezida I (1389) Osmanska dr žava
počela je slijediti novu politiku. Vazalska politika Murada I zami je njena je neposrednim pripajanjem
teritorija Osmanskoj državi. Vijest o smrti Murada I izazvala je određena kretanja u Anadoliji i na
Balkanu. Saznavši za ustanak anadolskih bejova koji su bili u položaju vazala Bajezid se odmah uputio u
Anadoliju (u zimu 1389/90) i njihovu je teritoriju direktno pripojio osmanskoj zemlji; bivši bejluci postali
su osmanski sandžak kojemu su na čelo postavljeni upravitelji iz središta. Ove mjere Ba jezida I svele su
svu opoziciju u Anadoliji na dva glavna centra; ostali su bili još samo Konja i Sivas koji su mu svojom
snagom mogli pr kositi. Istovremeno ti potezi Bajezida I po kojima je dobio nadimak Jil dirim (Yıldırım) (u
značenju Munja, prim. prev.) predstavljaju prvu pri mjenu politike u pravcu stvaranja snažne
centralističke države kojom upravlja jedna ruka.

On je 1397. potisnuo Ka ramanide iz njihova dva uporišta, a 1398. razbio je i državu Kadija Bur
haneddina kojoj se sjedište nalazilo u Sivasu.

S druge strane, Bajezid I je istu politiku primjenjivao prema balkanskim državama i prema Bizantu želeći
da objedini osmansku terito ri ju. On je Istanbul stavio u blokadu, te potpuno porazio bugarsko kra
ljevstvo i despotovinu u Dobrudži. Pohodom na Vlašku razbio je upa de Ugara na ovaj prostor. Ovako je
bio u poziciji neposredne opas nos ti za Veneciju i Ugarsku čime je stvorio opću napetost u Evropi. Uz
papinu podršku ponovo je oživio krstaški duh, pa su otpočele veli ke pripreme koje su imale za cilj da se
Osmanlije potpuno potisnu sa Bal ka na i da se Istanbul zaštiti od osvajanja. Velike krstaške snage koje su
se okupile u Budimu ubrzo su poražene kod Nikopolja (1396).

Za razliku od svojih podanika, bizantski je imperator duboko vjerovao da se Istanbul može spasiti jedino
uz pomoć koja će doći izva na. Osvajanje Istanbula sada je bilo izvjesno. Međutim, Bajezidovo na pre
dovanje u Anadoliji koje je uslijedilo nakon njegovoga uspjeha na za padu, neposredno ga je suočilo sa
Timurom; a Timur je postajao sve ja či na istoku i, kao nasljednik Mongola, sebe je proglasio suverenim
moć nikom u Anadoliji. Pogoršani odnosi sa Mamelucima ostavili su gaziju sultana samoga naspram
Timura; anadolski bejovi, protjerani sa svo jih prostora tek pripojenih osmanskoj zemlji, kao i svi oni koji
su bi li nezadovoljni snažnom centralističkom politikom, Timura su vidjeli kao svoga spasioca.

Pored vojnih uspjeha Bajezid I je provodio promjene koje će omogućiti transformaciju iz pokrajinskog
bejluka u državu i tako učvrstiti osmansku vlast. On je nastojao da stvori osnove na kojima će se graditi
uvjeti za tursko-islamsku centralističku državnu upravu, nastojao je da obezbijedi provođenje
finansijskoga sistema koji se oslanja na ilhanidsku tradiciju i da ostvari upravljanje neposredno iz centra;
organizirao je sistem sultanskih vojnika (kap kulu) i gulama.

28 str