Malcolm Knowles je u svom radu postavio četiri pretpostavke o karakteristikama

odraslih koji uče, koje se razlikuju od karakteristika djece koja uče (Pappas, 2013,
prema Knowles 1984)

1. POIMANJE SEBE (SELF-CONCEPT)

Kako osoba sazrijeva, tako se vlastito poimanje mijenja s onoga:
„ovisan o nekome“ ka onome: „usmjeren na sebe“.

Odraslima je važno da ih druge osobe u obrazovnom okruženju prepoznaju

sposobnima za preuzimanje odgovornosti i samousmjeravanja u učenju. Djeca i
mladi učenici vide sebe kao zavisne osobe. Najvažnije odluke za njihov život donose
odraslih. Uključuju se u proces učenja sa percepcijom pasivne uloge odnosno uče
određene predmete pod biološkim i socijalnim pritiskom, u svrhu pripreme za život.
Oni primaju informacije o kojima odrasli odlučuju (nastavni plan i program,
organizacija procesa učenja, evaluacija itd.). Nasuprot tome, odrasli vide sebe kao
odgovorne osobe, nezavisne ličnosti, samousmjerene polaznike. Knowles ističe da
se kod odraslih polaznika javlja potreba da u procesu učenja budu uvažavani, da se
izbjegnu sve situacije učenja u kojima se osjećaju kao djeca, da im se govori što da
rade. Ovakvo poimanje odraslih o sebi traži da se posveti posebna pažnja
organizaciji procesa učenja, da se u procesu učenja stvori klima međusobnog
uvažavanja između nastavnika i odraslih polaznika.

2. ISKUSTVO (EXPERIENCE)
Kako osoba sazrijeva tako se „puni spremnik iskustva“
koji postaje prošireni izvor za učenje.

Kada se odrasli uključuju u neku aktivnost učenja donose različito doživljeno prošlo
iskustvo koje je kvalitativno drugačije od onog s kojima raspolažu djeca i mladi.
Odrasli se uključuju u proces učenja s velikom količinom znanja i vještina, specifičnim
životnim iskustvom i izgrađenim mentalnim sklopovima. Oni su manje zavisni o
usmjeravanom iskustvu nastavnika ili drugih stručnjaka ili pisanim izvorima, kao što
su, na primjer udžbenici i priručnici. Novo učenje oslanja se na široku osnovu prošlog
iskustva. Ali, prošlo iskustvo može imati i negativne utjecaje u području stvaralačkog
mišljenja i prihvaćanju novina. Odrasli su spremniji za učenje kada postoje određene
problemske situacije, kao i situacijski primjeri koji stvaraju mogućnost za usporedbu
njihovog dosadašnjeg iskustva sa iskustvima drugih polaznika u takvim i sličnim
situacijama. Na taj se način novi pojmovi povezuju s primjerima iz životnog iskustva
odraslih polaznika tj. iskustvo predstavlja izvor učenja.

3. SPREMNOST ZA UČENJE (READINESS TO LEARN)

Kako osoba sazrijeva, tako spremnost za učenje postaje usmjerena na razvojne
zahtjeve vlastite društvene uloge.

Odrasli osjećaju najveću spremnost za učenje kada se značajno promijene njihove

životne ili radne okolnosti. Odrasle osobe se uključuju u proces učenja očekujući od
njega praktičnu korist (zapošljivost, napredovanje na poslu ili u struci, povećanje
plaće i sl.), međutim i pored toga njihov uspjeh u učenju značajno je povezan sa
motivom za osobnim razvojem i usavršavanjem. Dakle, za razliku od mladih koji se
uključuju u različite aktivnosti obrazovanja i učenja izvan formalnog sustava
obrazovanja zbog osobnih afiniteta, želja, druženja, popunjavanja slobodnog
vremena, nerijetko i zbog utjecaja roditelja, spremnost odraslih da se uključe u
proces učenja u direktnoj je vezi sa neposrednom koristi od učenja, odnosno sa
odgovorom na pitanje zašto nešto moraju naučiti, prije nego odluče hoće li uložiti
napor u učenje.

4. ORIJENTACIJA KA UČENJU (ORIENTATION TO LEARNING)

Kako osoba sazrijeva, tako se mijenja vremenska perspektiva sa osobe
odgođene primjene znanja ka osobi koja odmah primjenjuje stečeno znanje, a
samim time sa osobe koja je orijentirana na predmet učenja, na osobu kojoj je
u centru problem učenja.
Sa gledišta učenja odraslih, vrijeme je od izuzetne važnosti. Ulaganje vremena za
učenje za pojedinca može biti značajnije od ulaganja novca. Vrijeme različito
shvaćaju mladi i odrasli. Mladi žive ne samo u sadašnjosti, već i u budućnosti, učenje
shvaćaju na način da će od njega imati koristi u budućnosti. Njihova vremenska
perspektiva je odložena primjena naučenog. Završavanje pojedinih programa, učenje
pojedinih predmeta, mladi shvaćaju kao akumulaciju znanja koje će im biti korisno
kada oni postanu odrasli. S druge strane odrasli imaju drugačiju percepciju vremena.
U stanju su raditi na postizanju ciljeva tokom dužeg vremenskog perioda. Osim toga,
odrasli se uključuju u učenje pod pritiskom socijalnih uloga i razvojnih zadataka koje
im nameće život. Sa gledišta vremena rezultate naučenog žele vidjeti u njihovoj
neposrednoj primjeni. Učenje shvaćaju kao proces koji vodi poboljšanju njihovih
sposobnosti. U aktivnost učenja, odrasli ulaze usmjereni na problem, a znatno manje
na predmet.