Za one koje zaista interesuje da li uopšte postoji hrvatski jezik, objasniću svoju tvrdnju da je

tzv. hrvatski jezik, u stvari srpski jezik.

To ću dati na primeru Dubrovnika i Dubrovčana:

Natko Nodilo je, uz Franju Račkog, utemeljivač hrvatske istorije. Krasila ga je privrženost
istini. Zaključke je donosio samo na osnovu pouzdanih izvora i nije podlegao pritiscima
hrvatskih državotvoraca 19. veka, koji su od naučnika tražili da svoje radove prilagoĎavaju
"istorijskim dokazima" o prisustvu hrvatskog naroda i hrvatskog jezika "diljem" Dalmacije,
Slavonije, Srema, Like, Korduna, Banije, Hercegovine, Bosne, Baranje i Dubrovnika.

Doslednost istini Natko Nodilo je dokazao i svojim delom "Prvi ljetopisci i davna
historiografija dubrovačka" (JAZU, Zagreb, 1883. sveska 65, strane od 92. do 128), gde je, o
jeziku Dubrovnika, napisao ovako:

"U Dubrovniku, ako i ne od prvog početka, a ono od pamtivjeka, govorilo se srpski: govorilo
- kako od pučana, tako od vlastele; kako kod kuće, tako u javnom životu i u općini, a srpski je
bio i raspravni jezik."

Nodilo je bio potpuno u pravu, mada se danas, ne bi našao niko u Hrvatskoj, ko bi se usudio
da podrži ovaj njegov naučni sud. Priznavanjem Dubrovčana katolika za Srbe, bilo bi srušeno
sve u temelju zvanične hrvatske istorije, pa i tvrdnja o "povjesnom pravu" hrvatske države na
ovaj grad sa srpskim stanovništvom i srpskom civilizacijskom baštinom.

Dubrovački dokumenti otkrivaju da je zvanični jezik Republike bio latinski, ali se, pored
njega, pominje i domaći jezik; nekad kao srpski, nekad kao ilirski, nekad kao slavinski, nekad
kao vlaški, ali nikad kao hrvatski.

U pitanju je priroda širenja katolicizma u srpskim zemljama; na jadranskoj obali i zaleĎu. To

je činjeno zahvaljujući dominaciji Vatikana, Venecije, MaĎarske i Austrije u ovom delu
Balkanskog poluostrva.

Da bi ovo bilo primamljivo i značajno istraživanje, opominje nas i činjenica da su katolici

Dalmacije, Slavonije, Hercegovine, Bosne, Dubrovnika i drugih srpskih krajeva, sve do prvih
decenija 20. veka, sebe smatrali Srbima. Vremenom su svi oni postali "Hrvati" i meĎu njima
nema više onih koji se osećaju Srbima.

Institucije Katoličke crkve ne bi same uspele da prevedu Srbe, sa velikog područja, na

katoličanstvo, pa onda da ih pohrvate, da im nisu pomagale navedene katoličke države:
pritiscima i privilegijama, a i kroz prosvetnu, kulturnu i informativnu delatnost. Ove države
su, radi preobraćanja Srba katolika i Srba pravoslavaca u Hrvate, posezale i za golom vojnom
i policijskom silom, što je dostiglo vrhunac u oba svetska rata, kad je ovo pomagala i
Nemačka. Dubrovčani su se dugo opirali uknjiženju u hrvatsku rubriku, jer nisu pristajali na
tako nešto, samo zbog toga što ispovedaju katoličanstvo. Na kraju, tu veru ispovedaju Nemci,
Italijani, Španci, Francuzi i drugi narodi i nikom ne pada na pamet da ih zbog toga, smatra
Hrvatima!

Dubrovčani nisu dozvoljavali da ih religija sputava u narodnom osećanju. Za srpstvo su se

borili javno, književnošću, prosvetom, štampom, kao i delatnošću u različitim društvenim
organizacijama. Činili su to iako su protiv sebe imali i Vatikan, i mletačku, i maĎarsku, i
austrijsku, i nemačku, i hrvatsku vlast; u svakom periodu neku od njih, ili više njih -
odjednom.

Zanimljiv je primer pokušaja pohrvaćenja Dubrovčana katolika u ne tako davnom vremenu -

1901. godine. Hrvatski državotvorci su i godinama pre toga svojski radili na tom poslu.
IzmeĎu ostalog, bacili su oko i na "Zavod Svetog Jeronima" u Rimu, kojeg su osnovali i
izdržavali Srbi Dubrovčani. Papa Lav Trinaesti je bio uveren da su Dubrovčani, početkom 20.
veka, već bili pripremljeni za prevoĎenje u hrvatstvo, pa je, svojom bulom, ovaj zavod
preimenovao u "Hrvatski zavod Svetog Jeronima".

Dubrovčani katolici su žestoko protestovali protiv ove odluke pape Lava Trinaestog. Papa je
ustuknuo. Bojao se, tada, duže polemike o suštini srpstva i hrvatstva, a i rasprave o
pravoslavlju i katoličanstvu. Poslao je pismo Dubrovčanima katolicima, obaveštavajući ih da
se iz imena ovog zavoda briše dodata reč "hrvatski". No, i posle ovog izvinjenja, papa je i
dalje strahovao od pokretanja javne rasprave o narodnosti i jeziku Dubrovčana, pa im se
obraća, kao Srbima katolicima, telegramom i 1903. godine.

Pismo i telegram pape Lava Trinaestog Dubrovčanima objavljeni su u srpskom listu

"Dubrovnik", ali su ti brojevi godinama traženi i uništavani od strane budnih graditelja
hrvatske države i nacije, pa je pitanje da li su, pored onih u arhivi Vatikana, ovi tekstovi Lava
Trinaestog igde još sačuvani.

Pohrvaćenje Srba Dubrovnika i Srba drugih srpskih krajeva činjeno je kraĎama, izmeĎu
ostalog, lirskih i junačkih narodnih pesama, koje su skupljali Srbi katolici, pa čak i katolički
sveštenici. Te pesme je Matica hrvatska objavljivala kao "hrvatske narodne pjesme". Ovakav
postupak Matice hrvatske podstakao je Dubrovčanina katolika (Srbina) Luju Vojnovića, brata
pesnika Ive Vojnovića, da u srpskom listu "Dubrovnik" (1897, u broju 35) napiše oštru kritiku
Matičnog postupka, proročki nagoveštavajući iščezavanje Srba katolika, uz genocid Hrvata
nad Srbima. On svoj članak zaključuje ovim rečima:

"Srbi preko Drine! I ta se lozinka slijepo sluša i slušaće se do onog usudnog dana koji mora da
doĎe, kad će jedan veliki kataklizam oboriti sve te umjetne ograde, ili... ili, jaoh, porušiti i
posljednje bedeme narodne srpske zgrade i tada će Hrvati biti zadovoljni!" Nakon ovog
napisa, proglašen je za Bana.