EVROPSKI UNIVERZITET BRČKO DISTRIKT

PEDAGOŠKI FAKULTET

STUDIJSKI PROGRAM: Razredna nastava sa defektologijom

Predmet: Didaktika

SEMINARSKI RAD

DIDAKTIČKI MEDIJI U NASTAVI

Predmetni nastavnik: Student:

Prof.dr. Esed Karić Almina Mahovkić

Brčko, 2023.
SADRŽAJ

UVOD...........................................................................................................................................................3
1. MEDIJI......................................................................................................................................................4
1.1 DEFINICIJA POJMA MEDIJ..................................................................................................................4
1.2 DEFINICIJA POJMA MULTIMEDIJ........................................................................................................4
1.3 MEDIJSKA KULTURA I VAŽNOST MEDIJSKE KULTURE.........................................................................5
2. MEDIJI U NASTAVI...................................................................................................................................6
2.1 MJERILA ZA IZBOR NASTAVNIH MEDIJA.............................................................................................7
2.2 NASTAVNA SREDSTVA.......................................................................................................................8
2.3 NASTAVNA POMAGALA...................................................................................................................10
2.4 NAČELA UPOTREBE MEDIJA U NASTAVI..........................................................................................10
3. DIDAKTIKA MEDIJA................................................................................................................................11
3.1 DIDAKTIČKI KRITERIJI IZBORA MEDIJA USMJERENI NA UČENIKA.....................................................12
3.2 VAŽNOST KRITIČKOG VREDNOVANJA MEDIJSKIH SADRŽAJA KOD UČENIKA....................................12
3.3 NAJČEŠĆE KORIŠTENI I SAVREMENI DIDAKTIČKI MEDIJI..................................................................14
ZAKLJUČAK................................................................................................................................................17
LITERATURA...............................................................................................................................................18
UVOD

Medij kao nositelj i prenositelj informacija predstavlja izvor za učenje, ali i sredstvo iz kojeg
učenici uče. U savremenoj nastavi traže se nova i bolja rješenja poučavanja i učenja kako bi se
stvorila sve veća učinkovitost nastave.

Vidljivo je da učitelji i učiteljice razredne nastave sve više imaju tendencije ka savremenom
načinu poučavanja uključujući savremenu informacijsko-komunikacijsku tehnologiju u isti. Iako
opremljenost učionica nije na nivou, konstantnim obrazovanjem učitelji i učiteljice razredne
nastave trude se učenicima nastavu učiniti što zanimljivijom izmjenjujući razne nastavne
medije.

Kao cilj seminarskog rada, prikazat će se korištenje medija u nastavi kao jednog od načina za
razvijanje informacijske pismenosti kod učenika.
1. MEDIJI
1.1 DEFINICIJA POJMA MEDIJ

Riječ medij (medium) je latinskog porijekla i definiše se kao ,,ono što se nalazi u sredini ili što
predstavlja sredinu, sredina, srednji put. U svakodnevnom životu medij podrazumijeva sredstvo
za posredovanje. U nastavnom procesu ostvaruje se komunikacija između nastavnika i učenika.
Informacije, od nastavnika do učenika, teku kroz kanal, koji je u ulozi posrednika. U osnovi,
posrednik, medij, između nastavnika i učenika je govor nastavnika, jer se njime prenose misli i
informacije. Posrednici, između nastavnika i učenika mogu biti i tehnička sredstva, koja
olakšavaju sticanje znanja, vještina i navika. Međutim, ti uređaji nisu sami po sebi mediji. “Oni
postaju didaktički mediji kada motivišu učenike, podstiču njihovu zainteresovanost, služe lakšem
razumijevanju neke pojave, pomažu učeniku da uvježba neku radnju.” (Vilotijević, 1999, str.
423). Dakle, tehnička sredstva postaju didaktički mediji onog momenta kada se nađu u
posredničkoj ulozi između nastavnika i učenika. Posebna didaktička disciplina, medijska
didaktika, bavi se proučavanjem teorije i prakse ostvarivanja ciljeva poučavanja i učenja uz
pomoć medija. Đorđević za medije navodi: “Nastavna sredstva su didaktički instrument rada,
koji unosi specifične elemente u nastavni proces i doprinosi efikasnijem stvaranju nastavnih i
odgojno-obrazovnih zadataka škole” (Đorđević, 1981, 222). Mediji se u nastavnoj praksi
različito nazivaju: nastavna sredstva i pomagala, učila, zorna sredstva, radna sredstva, sredstva za
učenje, tehnička sredstva, nastavna sredstva…

1.2 DEFINICIJA POJMA MULTIMEDIJ

Nakon navedenih pristupa definiranja pojma medij lakše se zapaža i može se prihvatiti različitost
interpretacija pojma multimedij. Multimedij je riječ koja se u današnje vrijeme često koristi u
raznim ljudskom djelatnostima. Multimedij se u enciklopediji definira kao: “Istodobni prikaz
nekog sadržaja u više oblika, ponajprije u riječi i slici, odnosno u verbalnom obliku 8 (tiskani ili
govoreni tekst) i slikovnom obliku (statične slike, ilustracije, grafovi, fotografije, dijagrami,
mape, dinamične slike, animacija, video). U užem smislu pojam se upotrebljava za označavanje
sredstva kojim se prenosi poruka, formata prikaza poruke i osjetilima kojima se primatelj koristi
za primanje poruke” (Kovačec (ur.), 2005, 513Multimedij je u bibliotekarstvu “naziv za jedinicu
građe koja sadrži dva ili više različitih medija ili različitih oblika istog medija, od kojih se ni
jednomu ne može pripisati prvenstveno značenje” (Kovačec, 2005, 513). Multimediji, u
didaktičkom poimanju, Soleša tumači kao multimedijalni obrazovni material koji mora iskoristiti
mogućnost multimedije kroz optimalnu uporabu multimedijalnih elemenata (Soleša, 2006, 183).
Multimedij, definiran u informatičkom kontekstu, ima svoju uporabu vrijednosti u nastavi, kada
pored nošenja i prenošenja sadržaja ostvaruje didaktičku funkciju. “Svaki medij dolazi do punog
izražaja u komplementarnoj primjeni uz neke druge medije” (Matijević, 1985, 76). Stoga
Matijević multimedijalnost definira na sljedeći način: “Kada se dva ili više medija pojavljuju u
nekoj nastavnoj epizodi ili u cjelovitom obrazovnom programu, te kada se oni međusobno
dopunjuju i obogaćuju u djelovanju, možemo govoriti o multimedijalnosti, odnosno o
multimedijskom obrazovanju. Dakle, ne bilo kakva kombinacija dvaju ili više medija, već
didaktički i komunikološki osmišljena kombinacija u kojom se mediji dopunjuju u djelovanju”
(Matijević, 2000, 27-28).

1.3 MEDIJSKA KULTURA I VAŽNOST MEDIJSKE KULTURE

Jedna od temeljnih zadaća školske današnjice različitih ustanova je kvalitetno povezati

raznorodne medije te tako osuvremeniti komunikaciju djece i mladih u školi, ali i u ostalim
raznovrsnim okruženjima unutar kojih komuniciraju. Kako povezati različita sredstva
izražavanja različitih medija ključ je uspješne edukacije. Pojedine obrazovne teme mogu biti
predstavljene kroz prijedlog aktivnosti u medijskoj kulturi.

Neki od oblika su

 Raznovrsni oblici dramatizacije teksta

 Upućivanje na raznovrsne izvore znanja praćeno heurističkim i samostalnim otkrivanjem
 Prezentacija plakata, njegove poruke predstavljene kroz tekstualnu poruku i likovni
izričaj
 Prezentacija časopisa kao jednog od važnih izvora informacija
  Prezentacija internetske stranice kao primjer aktivnoga odnosa pojedinca i sadržaja prema
pojedinim sadržajima u životu djece i šire zajednice
 Istraživanje radi otkrivanja srodnih sadržaja, informacija radi osamostaljenja učenika
 Izrada projekata koji traže cjelovito rješenje u pristupu pojedinoj temi…

Prema Žderić, ovim načinom rada literarni tekst udružen s raznovrsnim oblicima medijske
kulture dobiva jednu novu dimenziju koja omogućuje različite oblike izražavanja učenika.
Osnovna je namjera mnogostruke medijske komunikacije u procesu učenja kreirati sadržaj koji
uvodi učenike u raznovrsne aktivnosti (slušanje, govorenje, čitanje, pisanje, slikanje, crtanje…)
Svaka bi komunikacijska situacija trebala biti osmišljena različitim postupcima koji potiču
zapažanje, izdavanje, prepoznavanje, uspoređivanje, raspoređivanje, zaključivanje. Medijska se
kultura tako ne odnosi samo na unapređenje komunikacije elektroničkim medijima već ona
obuhvaća raznolika područja i pripremu za suvremeno doba u kojem živimo.

2. MEDIJI U NASTAVI

U počecima nastave smatralo se da je učitelj jedini izvor informacija. Postepeno se obogaćivao

spektar izvora na različita nastavna sredstva i pomagala (predmete, objekte, pojave i simbole iz
neposredne stvarnosti…) i učenička iskustva. Razvojem tehnike i tehnologije uvode se različiti
mediji isto tako i mnogo različitih puteva stjecanja znanja. Iako su mediji svuda oko nas,
didaktičku ulogu dobivaju tek u trenutku kada informacije koje posjeduju i prosljeđuju služe za
učenje i poučavanje učenika, čime se utječe na njihove razvojne promjene. Tada se govori o
medijima u nastavi. Mediji u nastavi element su metodičko-didaktičkog polja, a predstavljaju
nositelje ili prenositelje informacija.

Obzirom na vrstu osjetila, medije dijelimo na:

 auditivne – izvor znanja kojima se daje informacija slušanjem

 vizualne – izvor znanja kojima se daje informacija gledanjem
  kinestetske – izvor znanja kojima se daje informacija pokretom
 taktilne – izvor znanja kojima se daje informacija dodirom
 olfaktivne – izvor znanja kojima se daje informacija mirisom
 gustativne – izvor znanja kojima se daje informacija okusom

Učitelji u svom radu koriste medije svih osjetilnih područja: vizualnog, auditivnog, kinestetskog,
olfaktivnog, gustativnog kao i njihove različite kombinacije. Pritom u školama najveći prioritet
daje se vizualnim medijima, zatim auditivnim i raznim kombinacijama medija. S obzirom na
raznovrsnost i brojnost medija nekoliko podjela medija navedeno je u Enciklopedijskom
rječniku pedagogije koja se koriste u školama: a) demonstracija (slike, karte, crteži, sheme,
grafikoni, dijagrami, aplikacije, pokretni filmovi. b) nastavno radna (udžbenici, priručnici,
rječnici, leksikoni, enciklopedije, bilježnice, dnevnici rada) c) nastava sredstva simboličkog
karaktera (dijagrami, geografske karte) d) porijeklo nastavnih sredstava (učila prikupljena iz
različitih izvora, bilo nastojanjem školskog knjižničara, bilo učenika…Postoji još podjela na
statička i dinamička nastavna sredstva, prirodna i umjetna, standardna i suvremena, nastavnička
i učenička, za poučavanje, učenje, uvježbavanje itd. (Franković i sur., 1963,525).

U nastavi mediji se mogu koristiti refleksivno i produktivno. Refleksivnom multimedijskom

pismenosti učenici se potiču na razmišljanje o sadržaju, porukama, kritičnosti ponuđenih
proizvoda, dok se produktivnom razinom multimedijske pismenosti omogućuje učenicima
samostalno stvaranje svojih djela: filmova, videosnimki, spotova, blogova… Svakodnevnim
usavršavanjem medija potrebno je educirati učenike o njihovim mogućnostima i značenjima
uporabe u različitim aktivnostima: razgovorom, pisanjem, učenjem o njima, produktivnim
stvaralaštvom uz njihovu pomoć, kritičkim odnosom i analizom poruka.

2.1 MJERILA ZA IZBOR NASTAVNIH MEDIJA

Općenito se kaže da je didaktika grana koja proučava procese učenja i poučavanja. Analogno
tome, kaže se da je multimedijska didaktika grana koja stavlja naglasak na didaktički oblikovane
medije. Multimedijski bi značilo da je više medija objedinjenih u jedan koji je pogodan za
izvođenje u nastavi. Akteri nastavnog procesa jesu učitelji, učenici, njihove kompetencije i
slično. Pitanje je kako digitalni mediji i tehnologija pomažu i utječu na razvitak tih istih
kompetencija i na stjecanje znanja. Zato je bitno znati dobro odabrati adekvatan nastavni medij.
Najbolje je započeti rečenicom Komenskog koji kaže: „Ljude valja učiti, do najveće moguće
mjere, da svoje znanje ne crpu iz knjiga, već da proučavaju nebo i zemlju, hrastove i bukve, tj. da
proučavaju i ispituju same stvari, a ne tuđa zapažanja o stvarima.“ (1954, str. 137) Iako su danas
učitelji i učenici okruženi raznim izvorima znanja, ova rečenica se itekako mora cijeniti. Kako se
komunikacijski mediji sve više i sve brže razvijaju, „izbor nastavnih medija uvjetuju, ponajprije,
ciljevi koje želimo ostvariti te ishodi koji trebaju biti rezultat učenja.“ (Matijević, Topolovčan,
2017, str. 125) No, ciljevi koji se ostvaruju, moraju biti u skladu s prethodnim spoznajama
učenika, osposobljenošću učitelja za rukovanje određenim nastavnim medijem, što uvelike
određuje koji će se nastavni medij odabrati za izvođenje nastave. Matijević i Topolovčan u
Multimedijskoj didaktici (2017) izbor nastavnih medija pojednostavljuju i definiraju logične
argumente za izbor nastavnih medija preuzetih od Dalea koji je prije sedamdesetak godina
oformio iskustva učenika kroz medij ili aktivnost za učenje na određenom stupnju školovanja.
Sve se temelji na stupnju 6 apstraktnosti te se prema njemu nižu aktivnosti, odnosno mediji za
učenje. „Logika prikazanog Daleova stošca iskustva upućuje na opravdanost i poželjnost što više
aktivnosti subjekata koji uče u izvornoj stvarnosti, konkretnim materijalima ili u uvjetima koji
vjerno simuliraju stvarno događanje.“ (Matijević, Topolovčan, 2017, str. 126) Poruka, koja se
prenosi Daleovim stošcem, se odnosi na učiteljevu zadaću da tijekom školovanja organizira
kvalitetnu izmjenu raznih aktivnosti u svrhu postizanja obrazovnih ishoda. Znanje se stječe
izvornom stvarnošću, no ukoliko to nije moguće, posredovano je raznim medijima ili
poučavanjem od strane drugih ljudi. Na odabir nastavnih medija utječe uvelike psihofizička
sprema djece pa se stoga u ranom osnovnoškolskom obrazovanju odabir nastavnih medija svodi
na učenje na konkretnim primjerima ili uz pomoć materijala kojima mogu manipulirati. Osim
toga, na odabir nastavnog medija utjecat će i svrha za koju se medij priprema, bilo od strane
učitelja ili preuzetog iz nekih drugih izvora. Sve se svodi na to da će na izbor nastavnog medija
utjecati i osposobljenost suvremenih učitelja i drugih stručnjaka koji izrađuju nastavne medije.

2.2 NASTAVNA SREDSTVA

Ukoliko učenici ne mogu izvornu stvarnost upoznati u njenom pravom obliku, koriste se
nastavna sredstva kao izvori znanja. Ona su zamjena za izvornu stvarnost, ali nisu tako
uvjerljiva, iako imaju i određenih prednosti. Praktična su jer su uvijek pri ruci, ali su i pogodna
jer se njima lako manipulira. Didaktičari i metodičari nastavna sredstva biraju prema određenim
kriterijima. U didaktičkoj se literaturi navode neke klasifikacije koje katkad nemaju jasnu logiku.
Matijević (2005) u Didaktici navodi neke autore koji su se bavili klasifikacijom nastavnih
sredstava. R. M. Gagne kaže da se nastavna sredstva mogu podijeliti na strojeve za učenje,
komunikaciju među učenicima, zvučne filmove, pokretne i statičke slike. L. J. Briggs je nastavna
sredstva podijelio prema karakteristikama poučavanja, postavljenim zadatcima, specifičnim
oblicima materijala i mogućnošću ponavljanja. Navodi i J. V. Edlinga koji je nastavna sredstva
klasificirao prema intenzitetu podražaja na akustična iskustva, neposredna iskustva s ljudima,
neposredna iskustva s objektima te razna vizualna iskustva. Prouče li se radovi metodičara, vidjet
će se da su djelomično na tragu one klasifikacije koju je ponudio i J. V. Edling. Bezić (1998)
nastavna sredstva klasificira prema tome koliko su bliska izvornoj stvarnosti. Prvo navodi
pokuse, zatim preparate, modele i makete, slike, crteže i sheme, grafikone i dijagrame,
zemljopisne karte, lente vremena, kalendar prirode i društva, udžbenik, živu riječ učitelja,
iskustva učenika, druge ljude kao izvore znanja, školsku televiziju te ostale izvore kao što su
enciklopedije, znanstveni članci, priručnici i slično. Nasuprot njemu, De Zan (2006) je detaljnije
razradio podjelu nastavnih sredstava. Kategorije, koje kasnije grana na pojedina nastavna
sredstva su: nastavna sredstva s obzirom na redoslijed pojavljivanja u povijesti, nastavna
sredstva prema značajkama rada. Nastavna sredstva s obzirom na redoslijed pojavljivanja
tijekom povijesti dijele se na nastavna sredstva prvog razdoblja (slike, karte, rukopisi, izvorni
predmeti, školska ploča), nastavna sredstva drugog razdoblja (priručnici, školski udžbenici,
tiskani zadatci), nastavna sredstva trećeg razdoblja smatra onima koja su u nastavi omogućila
korištenje fotografije, dijapozitiva, filma, gramofonske ploče, radija i televizije, dok nastavna
sredstva četvrtog razdoblja oblikuju vezu između učenika i strojeva za učenje. Osim nastavnih
sredstava prema redoslijedu pojavljivanja, navodi i nastavna sredstva prema značajkama rada u
nastavi. Tako razlikuje demonstracijska nastavna sredstva, nastavno-radna nastavna sredstva,
laboratorijsko-eksperimentalna nastavna sredstva, manipulativna nastavna sredstva, operativna i
proizvodna nastavna sredstva. Poljak (1991) pak nastavna sredstva dijeli prema tome kako
učenici percipiraju stvarnost koja ih okružuje, prema dimenzijama samih nastavnih sredstava
(dvodimenzionalna, trodimenzionalna) te s obzirom na način prikazivanja nastavnih sredstava
(statična, dinamična).

2.3 NASTAVNA POMAGALA

U nastavna pomagala pripadaju svi oni materijali koji posreduju nastavna sredstva učenicima kao
dio njihove izvorne stvarnosti. To su razni uređaji, oruđa, aparati koji pomažu uporabi nastavnih
sredstava. Ukoliko se učenicima želi prikazati televizijska emisija, koja je nastavno sredstvo,
treba postojati posrednik, odnosno nastavno pomagalo, koje je u ovom slučaju televizor.
Nastavna pomagala, koja se koriste u nastavi, mogu se podijeliti na: pribor za pisanje, pribor za
crtanje, regulative, ručna oruđa, demonstracijska pomagala, eksperimentalna pomagala,
instrumente, aparate i elektronske uređaje. (De Zan, 2006) Osim gore navedenih nastavnih
pomagala, u trećem i četvrtom razredu koriste se zbirke pribora za praktične radove učenika. 8
Elektronski uređaji pripadaju u obrazovnu tehnologiju, a pod pojmom elektronskih uređaja
uglavnom se podrazumijeva uporaba računala. Važno je napomenuti da hardver računala pripada
u nastavna pomagala, dok softver pripada u nastavna sredstva. Ostali elektronski uređaji
detaljnije su opisani pod informacijskokomunikacijskom tehnologijom.

2.4 NAČELA UPOTREBE MEDIJA U NASTAVI

Didaktička vrijednost uporabe medija u nastavi očituje se u njihovoj funkcionalnosti. Željeni

komunikacijski oblik prijenosa informacija u didaktičko-metodičkom smislu odnosi se na
strateško odlučivanje škole o odabiru onih medija kojima će učenici najkvalitetnije razumjeti i
usvojiti informaciju. Kao što treba obratiti pozornost za pravilan odabir medija, tako veliki
značaj ima i poštivanje načela kojima se rukovodi pri uporabi medija, jer se njima definiraju
smjernice uporabe istih. Podjela načela djelomično je sukladna s primjenom nastavnih sredstva
(Soleš, 2006, 54-55).

Načela upotrebe medija u nastavi:

 odmjerenost - predstavlja kvalitativno i kvantitativno načelo uporabe medija. Činjenica

 je da u nastavi učenicima treba ponuditi više sredstava. Međutim, treba obratiti
pozornost da se u njihovoj uporabi ne pretjera, čime bi se u učenju proizvelo zasićenje,
tj. suprotan učinak. Osnovnu smjernicu u odmjerenosti medija predstavljaju razvojne
mogućnosti učenika
 uzastopnost i postupnost - predstavljaju pravilo kontinuirane primjene medija u nastavi
čime učenici stječu naviku samostalne uporabe medija osposobljavajući se za izazove
učenja, sukladno cjeloživotnom obrazovanju. Postupnost upućuje na primjerenost
nastavnih sadržaja, tj. podjelu na svakodnevne, logične i savladive nastavne jedinice u
smjeru od lakšeg težem, od jednostavnijeg k složenijem, od zornog k apstraktnom, od
poznatog k nepoznatom
 pravovremenost - je uvjet kojim se obvezuje na pravovremenost prikazivanja medija u
odnosu na tumačenje nastavnih sadržaja. Važno je odrediti pravo “vrijeme” za uporabu
medija: npr. prije tumačenja nastavnih sadržaja, za vrijeme tumačenja nastavnih
sadržaja ili nakon tumačenja nastavnih sadržaja. Pritom se najviše rukovodi nastavnim
ciljem, ali i tipovima nastavnih aktivnosti. U protivnom se smanjuje razina
razumijevanja planiranih sadržaja
 ekonomičnost i racionalnost - prije nastavne izvedbe treba napraviti plan kada, koje i
koliko medija uključiti u aktivnosti. Redoslijed uporabe medija određuje se odgojno
obrazovnim ciljevima, logikom nastavnih sadržaja koji se tumače, tipovima nastavnih
sati, metodama i slično. Ekonomičnost se potiče snalaženjem pri nabavi medija za
nastavu
 spretnost - nalaže da se mediji prije uporabe uvijek isprobaju i shvati način njihove
pravilne uporabe
 kombiniranost - poželjno je kombinirati manji broj medija različitih osjetilnih
modaliteta, kako ne bi došlo do zasićenja kod učenika.

3. DIDAKTIKA MEDIJA

Didaktika medija je grana didaktike kojom se proučava uloga i uporaba medija u nastavi. “Bavi
se pitanjima definiranja i klasificiranja nastavnih medija, didaktičkog oblikovanja nastavnih
medija te kriterijima za odabir nastavnih medija” (Matijević, 2000, 114-115). U radovima
pojedinih znanstvenika pojavljuje se termin multimedijska didaktika u nastavi. Matijević
definira multimedijsku didaktiku kao “granu didaktike koja se bavi zakonitostima učenja i
poučavanja koja se odvija uz naglašenu ulogu multimedija i multimedijske komunikacije
(Matijević, 2000, 124).

3.1 DIDAKTIČKI KRITERIJI IZBORA MEDIJA USMJERENI NA UČENIKA

Didaktički kriteriji izbora medija usmjereni na učenika sastavljeni su na temelju zahtjeva koji
proizlaze iz učenikovog razvoja i mogućnosti njihova učenja. Potrebno je postaviti si pitanja je
li odabrani medij prilagođen dobi, tj. psihičkoj zrelosti, predznanjem i prethodnim iskustvima
učenika? Jesu li oni zanimljivi učenicima i potiču li daljnju voljnu uključenost i interes? Jesu li
uporabom medija zadovoljene potrebe svih učenika u razredu?... Didaktičkim kriterijima izbora
medija usmjerenim na učenika upravo se traže odgovori na ova i mnoga druga pitanja, stoga
prema A. Rončević didaktičke kriterije izbora medija koji su usmjereni na učenika čine: dob,
motivacija, razvojne razine učenika, razvijenost osjetilno-komunikacijskih kompetencija, stilovi
učenja i aktivitet učenika.

3.2 VAŽNOST KRITIČKOG VREDNOVANJA MEDIJSKIH SADRŽAJA KOD

UČENIKA

Medijska kompetencija je središnji pojam u medijskoj pedagogiji. Medijska pedagogija nudi

nove vizije i koncepte, te razvija metode kako bi se (posebice) mladi znali koristiti medijima u
odgojno obrazovnom procesu.Medijska kompetencija se prvenstveno odnosi na analizu
medijskih sadržaja. Medijska kompetencija uključuje sposobnosti koje pojedinac mora usvojiti
te sposobnosti se odnose na izgradnju kritičke refleksije naspram prilagođavanja novome
društvu. Danas je, više nego ikada, nužno govoriti o medijima i njihovom utjecaju na društvo.
Suvremeno informacijsko društvo ne doprinosi samo “društvu znanja” nego i problemima u
odgojno obrazovnom razvoju. Suvremeni teoretičari medija ukazuju na problem da tisak, radio,
TV program, internet nude sve više zabavnog nego li obrazovnog ili znanstvenog sadržaja.
Situacija se pogoršava, jer mediji sve više manipuliraju potrebama svih populacijskih segmenta
društva, a poglavito mladih (Miliša 2006). Mladima s jedne strane, problem predstavlja što se
moraju orijentirati na sve kompliciranije socijalne odnose, dok im se s druge strane, otvaraju
bogatije mogućnosti informiranja, komuniciranja, društvene mobilnosti… Suvremeno društvo
obilježeno je informacijskom tehnologijom i komunikacijom, s kojom se otvaraju veće
mogućnosti suradnje učenika, učitelja i školskog knjižničara, dostupnosti informacija,
doživotnog obrazovanja itd. Tehnološki napredak otvara mogućnost dostupnosti informacija iz
medija kao i pedagogijskih implikacija učenja na daljinu.

Mediji se mogu analizirati s pozitivnog i negativnog stajališta. Korištenje medija iziskuje

svjesnosti njihovih mogućnosti i kritički stav. Pozitivni utjecaji medija istodobno mogu biti i
negativni i obrnuto. Mediji su svima dostupni, sveprisutni i njima se lako rukuje. Isto tako lako
su dostupni negativni i nepoželjni sadržaji. “Sama televizija djeci ne škodi – ako se nauče kako
pravilno i kritično gledati televizijske programe i kako sačuvati distance od medijske,
televizijske realnosti” (Erjavec i Volčić, 1999, 25). Raznim medijskim računalnim programima
kod učenika se mogu poticati misaoni procesi, hipotetičko mišljenje, asocijativno mišljenje,
intuicija, koordinacija pokreta, fina motorika, emocije. Poželjno ih je rabiti u nastavi školske
knjižnice tako da se nedostaci svedu na najmanju mjeru, a iskoriste prednosti. “Kompjuterska
nastava, kada bi se njom pretjeralo a zapostavili drugi značajni oblici rada, moglo bi se utjecati
na dehumanizaciju i depersonalizaciju nastave i učenika.

S druge strane, za razliku od čovjeka, kompjuter je beskrajno “strpljiv” i “uporan” u svojim

nastojanjima da pomogne svakom učeniku (Itković, 1997, 283).

Metodologija kritičkog vrednovanja izvora temelji se na četiri kriterija:

 Izvornost – Je li izvor uistinu onaj koji tvrdi da jest? Je li sadržaj original ili kopija?
Je li vjerodostojan ili lažan?
 Aktualnost – Jesu li informacije aktualne ili postoje i novija saznanja? Koliko nakon
određene pojave ili događaja je sadržaj nastao?
 Nezavisnost – Je li izvor nezavisan ili podaci ovise o drugim izvorima? Na koji način?
 Objektivnost – Jesu li informacije prikupljene od izvora pristrane? Koje interese
zastupa izvor? Postoje li proturječne informacije koje potječu iz drugih izvora? Koliko
su vjerodostojne te proturječne informacije?”25
Potrebno je stvoriti kritički sud kod učenika tako da ga se oslobodi manipulacija putem medija,
uvježbati ga za odgovorne izbore, naučiti ga služiti računalom i internetom, naučiti ga
procijeniti i kritički vrednovati sredstva medijskog priopćavanja. Cilj je znati živjeti s
medijima, a ne da mediji zavladaju nama (putem industrije zabave, virtualne stvarnosti,
reklamiranih proizvoda, nasilja…) “Medijska pedagogija je intelektualni menadžment osobnih
i društvenih kompetencija vrijednosti, medijske, komunikacijske i kulturne kompetentnosti.
Ona mora biti kritička analiza kulture odnosa čovjeka i medija.” Stjecanje kritičkih medijskih
kompetencija odgojna je uloga škole.

3.3 NAJČEŠĆE KORIŠTENI I SAVREMENI DIDAKTIČKI MEDIJI

Pregled najčešće korišćenih i savremenih didaktičkih medija

 GRAFOSKOP

Prema istraživanjima, vršenim kod nas (Mandić, 2003, str.127-159) grafoskop je didaktički
medij koji se najčešće koristi u našim školama. Za njegovo korišćenje potrebne su grafofolije po
kojima nastavnik ispisuje sadržaje specijalnim flomasterom. Folije mogu biti unaprijed
pripremljene, ali se po njima može pisati i u toku predavanja. Nastavnik za vreme zapisivanja
ostaje okrenut prema učenicima, ne prekida sa njima kontakt i u mogućnosti je da prati njihove
reakcije. Projekcija se vrši na projekcionom platnu ili na zidu, ukoliko ne postoji projekciono
platno. Zajedno sa kompjuterom i pločom sa LCD kristalima može biti deo multimedijskog
sklopa koji omogućuje da nastavni proces bude mnogo zanimljiviji.

 DIJAPROJEKTOR

Dijaprojektor je uređaj pomoću koga se projektuju dijafilmovi i dijapozitivi. Razlika između

dijafilmova i dijapozitiva je samo u tehničkim rešenjima. Kod dijafilma, serija od određenog
broja slika je na jednoj celuloidnoj traci, dok je kod dijapozitiva svaka slika uokvirena u poseban
ram. Ranije je sve rađeno ručno, dok su savremeni dijaprojektori potpuno automatizovani.
  KASETOFON I CD PLAYER

Osnovni nedostatak radija otklonjen je pojavom kasetofona. Na audio kasete mogu se snimati
sadržaji namenjeni nastavi, te kasnije reprodukovati. Osim toga, mogu se nabaviti već snimljene
audio kasete čime je posao dosta olakšan. Kaseta se stavlja u kasetofon i pritiskom na
odgovarajuće dugme pokreće. Jačina zvuka reguliše se na potenciometru. Posebna prednost je u
tome što se kaseta može zaustavljati i vraćati, kada je potrebno skrenuti pažnju učenika na
određena mesta.

 EPISKOP

Episkop je projekcioni aparat za projektovanje neprozirnih slika: fotografija, ilustracija,

štampanog materijala, grafički izrađenih dokumenata, crteža, šema, tabelarnih pregleda itd. Na
ovaj način, nastavnik štedi vreme i ne mora da crta na tabli, niti da izrađuje grafofolije.
Projektovana slika se može uvećati tri do osam puta, tako da učenici mogu da zapažaju i
najsitnije detalje.

 VIDEO REKORDER I DVD PLAYER

Video rekorderom se televizijski program snima na video traku i kasnije se, po potrebi emituje
na TV ekranu. Ti materijali mogu biti snimljeni i video kamerom. Sve ovo omogućava
maksimalnu primenu u nastavi. Prednosti, koje nudi video kaseta, ogledaju se u tome što se
sadržaji mogu prikazivati ubrazano, usporeno, sa prekidima, vraćanjem trake. Sve ovo daje
poseban komfor nastavniku za realizaciju nastavnog časa.

 BIM PROJEKTOR

Karakteristike koje poseduje BIM projektor mogu ga uvrstiti u kategoriju najvažnijih didaktičkih
medija škole. Mali su, laki, svetlo je blistavo. Učionica se ne mora zamračivati, jer je slika
veoma dobro zasićena bojom i vrlo kontrastna. Format slike se kreće od 0,5 do 7,6 metara.
Površina na kojoj se projektuje je ravnomerno osvetljena. Pomoću njega se mogu projektovati
multimedijski materijali, video filmovi i kompjuterski podaci. Dva stereo zvučnika omogućavaju
da sliku prati i ton.

 MULTIMEDIJALNA ELEKTRONSKA TABLA

Multimedijalna elektronska tabla predstavlja veoma efikasno nastavno sredstvo koje je

infracrvenim zracima povezano sa računarom. Nastavnik upravlja softverom pritiskom
specijalno napravljene olovke na odgovarajuće menije ili tastere koji su prikazani na elektronskoj
tabli. Pored toga, može da piše komentare, podvlači ili na drugi način markira posebno značajne
sadržaje. Na ovaj način, nastavnik ne mora da prekida svoje izlaganje da bi upravljao računarom,
već će se u potpunosti usredsrediti na pedagoški rad i izlaganje određenih sadržaja.

 MULTIMEDIJALNI SISTEMI

Savremeni kompjuteri imaju velike prednosti u odnosu na ostala nastavna pomagala. Moderan
kompjuter, u učionici može da obavlja sve potrebne radnje za koje bi nam bilo potrebno nekoliko
nastavnih pomagala. Osim toga, kompjuter će sve uraditi mnogo preciznije i brže. Na ovaj način
se modernizuje nastavni proces, povećava se disciplina, motivacija i aktivnost učenika. Sve ovo
mu omogućava njegova karakteristika integracije slike, teksta, zvuka i filma u jedinstven
multimedijalni sistem. Učenici su pažljiviji, bolje pamte sadržaje, aktivniji su, razmišljaju,
analizuju, zaključuju, istražuju, otkrivaju, rešavaju probleme. U zemljama, u kojima se masovno
proizvode i prodaju kompjuteri, proizvodi se i adekvatan softver.
ZAKLJUČAK

Nastavni mediji neizostavan su dio nastave svakog učitelja neovisno o kojem se nastavnom
predmetu radi. Pojam mediji u vrijeme savremene nastave objedinjuje ta dva pojma. Pred
učenike su postavljeni određeni odgojno-obrazovni ishodi koje je moguće postići ukoliko se
učitelji služe različitim savremenim nastavnim medijima, koji učenicima omogućuju posredno
spoznavanje izvorne stvarnosti. Učitelji i učiteljice moraju biti sposobni odabrati adekvatne
nastavne medije u skladu s dobi i psihofizičkim stanjem učenika.

Savremenom nastavnom tehnologijom ne negiraju se tradicionalni pristupi nastave već se na

njima temelje i proširuju ih. Korištenjem medija u nastavi učenike se motivira na rad, traži se
veća aktivnost učenika i veća uloga informacijskih izvora u obrazovnom procesu. U savremenoj
nastavi stalno se traže nova rješenja poučavanja i učenja, i time se teži sve većoj kvaliteti u
nastavi.
LITERATURA

-Medij // Hrvatska enciklopedija. URL:

https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=39755 (3.1.2020.).

- Đorđević, J. Savremena nastava: organizacija i oblici. Beograd: Savremena škola,

-Erjavec, K., Volčić, Z. Medijska pismenost. Ljubljana: DZS, 1999.

- Franković, D. i sur. Enciklopedijski rječnik pedagogije. Zagreb: Matica Hrvatska,
1963.Itković, Z. Opća metodika nastave. Split: Književni krug, 1997.
- Ishodi učenja – zašto i kako? // Ministarstvo znanosti i obrazovanja. Preuzeto s:
https://www.azoo.hr/images/STRUCNI2017/webinar_ishodi_ucenja-bd-21-12_2017.pdf
(10.1.2020.)
-Jozić, R., Banović, A. P. Od knjige do oblaka: informacijsko medijski odgoj i obrazovanje
učenika. Zagreb: Alfa, 2019.

- Kovačec, A. (ur.). Hrvatska enciklopedija 7 Mal-Nj. Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav

Krleža, 2005.
-Lasić-Lazić, J. Informacijska tehnologija u obrazovanju: znanstvena monografija. Zagreb:
Zavod za informacijske studije Odsjeka za informacijske i komunikacijske znanosti
Filozofskog Fakulteta Sveučilišta, 2014.
- Miliša, Z. Manipuliranje potrebama mladih. Zagreb: Marko M., 2006. 12. Miliša, Z., Tolić,
M. Mediji i mladi: prevencija ovisnosti o medijskoj manipulaciji. Zagreb: Sveučilišna
knjižnica, 2009.
- Miliša, Z., Tolić, M., Vertovšek N. Mladi - odgoj za medije: priručnik za stjecanje medijskih
kompetencija. Zagreb: M.EP.; Zadar, Udruga CINAZ, 2010.
-Majdenić, V. Mediji, tekst, kultura. Zagreb: Naklada Ljevak, 2019.
- Nacionalni okvirni kurikulum za predškolski odgoj i obrazovanje te opće obavezno
i srednjoškolsko obrazovanje / urednik Radovan Fuchs [et. al.]. Zagreb: Ministarstvo
znanosti, obrazovanja i športa RH 2011
- Mandić, D. Didaktičko-informatičke inovacije u obrazovanju. Beograd: Medigraf, 2003. 17.
Matijević, M. Hipermedijska obrazovna tehnologija u osnovnoj školi. U: Nastavnik i
suvremena obrazovna tehnologija. (str. 33.-39). Rijeka: Filozofski fakultet u Rijeci 18.
Matijević, M. D. Suvremena organizacija obrazovanja odraslih. Zagreb: Školske novine, 1985.

-Rončević, A. Multimediji u nastavi. Split: Redak, 2011.

-Špiranec, S., Banek Zorica, M. Informacijska pismenost: teorijski okvir i polazišta. Zagreb:
Odsjek za informacijske znanosti, 2008.
-Žderić, J. Medijska kultura djece i mladih: mogućnosti i zamke. Zagreb: Sretna knjiga, 2009.