Download as doc, pdf, or txt
Download as doc, pdf, or txt
You are on page 1of 2

Dobar dan.

Cijenjeni predsjedniče i potpredsjedniče, poštovani kolege i kolegice zastupnici,


dragi gosti. Ja sam V. K., zastupnica Hrvatske Nepostojeće Stranke, i danas stojim pred vama
kako bih vam izložila novi prijedlog zakona. Dopustite mi malu digresiju. Vjerujem da je
većina vas, ako ne i svi pogledala film "odbjegla nevjesta". Vidite meni se taj film nije svidio
zbog jedne stvari. Julia Roberts odbija se udati za muškarce koji to saznaju usred procesa
vjenčanja kada ova pobjegne iz crkve. Također ona dalje nastavlja sa svojim životom bez da
osjeti posljedice svog čina. Sigurna sam da se svaki od njezinih mladoženja osjeća izigrano i
jadno, također pretrpio je i veliku javnu sramotu, te smatram da bi Julia trebala odgovarati za
svoje postupke. Nažalost, ovo nije samo prizor iz filmova već i naša svakodnevica, te zato
predlažem novi zakon koji omogućava osobi ostavljenoj pred oltarom da dobije novčanu
naknadu od osobe za koju se trebala vjenčati.
Kako bi dalje mogli raspravljati o problemu moram definirati termin novčane naknade.
Novčana naknada ne bi bio stabilan iznos jednak za sve, pošto nisu svi u istom financijskom
stanju. Novčana naknada bila bi kasnije definirana dogovorom između stranaka i bila bi
obavezna za platiti u također dogovorenom određenom roku. kako bih vas uvjerila da je
novčana naknada opravdana i da se treba isplatiti stranci ostavljenoj pred oltarom, ovaj
problem sagledati ću sa dva stajališta, ekonomskog i zdravstvenog.
Gledajući sa financijskog stajališta, vjenčanje je danas luksuz. Prosječno vjenčanje u
Hrvatskoj dođe 70 000 kuna. Ako tome pribrojimo rezultate Hrvatskog zavoda za statistiku
koji govore kako je minimalna plaća u Hrvatskoj za nešto malo manja od 3000 kn - dolazimo
do podatka da kada bi pojedinac htio sam platiti vjenčanje štedio bi za njega godinu i 11
mjeseci. Zamislite sada da svi ti novci odu u nepovrat. Točno je takva naša situacija.
Nepojedena hrana, neiskorišteno cvijeće, neiskorišteni prostor, bend kojega nitko nije imao
priliku čuti, i slično. Reći ćete da baš zbog toga ne bi trebalo biti novčane naknade, jer već
postoje izdatci koji su poprilično veliki, no pitam vas - ne zaslužuje li ostavljena stranka
nekakvu naknadu za svoj trud, tj. naknadu za novac koji je uložila kada je pristala vjenčati se
s drugom osobom, zbog koje je na kraju došlo i do otkazivanja vjenčanja? ja mislim da
zaslužuje.
Što se tiče zdravstvenog stajališta, nameće se problem duševne boli, Osoba ostavljena pred
oltarom često oboli od duševne boli uzrokovane tjeskobom zbog sramote ili jednostavno zbog
gubitka voljene osobe. Definicija duševne boli kaže da je duševna bol - bol koju pojedinac
osjeća kao tugu i potištenost koja ne prestaje i stvara sve dublju apatiju i anksioznost, dok se
kod drugih može pojaviti kao fizička bol u mišićima, migrene i slično. Duševna bol liječi se
antidepresivima ili uz psihijatrijsku pomoć. Dakle duševna bol je prava bolest, a ne apstraktan
pojam. Mnogi će se upitati zar to sada znači da netko ne smije otkazati vjenčanje ako shvati
da ono nije pametna ideja?? ali ponavljam, ovaj zakon odnosi se na situacije kada je jedan od
mladenaca ostavljen pred oltarom, točnije kada se druga osoba ne pojavi, ili ode bez isprike.
Ljudi imaju pravo otkazati vjenčanje kad god, no na pristojan i civiliziran način, tako da se
pojave i ispričaju svojim nesuđenima i gostima, a ne da ostavljena stranka to mora raditi sama
nakon što pretrpi jednu veću sramotu.
Kako bih vam još približila moju ideju, podsjetit ću vas na zakon o zaštiti medija, koji se meni
čini dosta sličan. Taj zakon govori kako nije dopušteno lažno oglašavanje, tj. zavaravanje
mase. no nije li ova situacija točno to? Sve pozivnice koje su poslane, svi ukrasi i rekviziti
kupljeni postaju laž kada vjenčanje propadne.
Da sažmem. Smatram da osobi ostavljenoj pred oltarom druga stranka treba isplatiti novčanu
naknadu, zbog nanesene duševne boli uzrokovane javnom sramotom, te zbog svog truda i
novca koje je ostavljena stranka uložila. pozivam vas da razmislite o ovome, i za razliku od
Julie Roberts kažete "da, uzimam" ovom zakonu. Hvala.

V.K.
Dragi vjernici i svi oni koji ste se izjasnili da to niste, pozdravljam vas na ovome skupu na
kojemu bih htio reći svoje mišljenje o nečemu što sve više zauzima svijet. Zaboravite na
kratko da sam ja vrhovni poglavar Katoličke crkve i doživite me kao običnog čovjeka koji je
puno toga proživio i vidio. U nekadašnja vremena bilo je prilično više aktivnih katolika ( i
vjernika uopće), danas se ljudi ili okreću alternativi poput scijentologije ili se izjašnjavaju kao
ateisti. A tko su ateisti? Osobe koje kažu kako ne vjeruju u Boga, a kada ih se pita u što onda
vjeruju ne znaju ni sami pa odgovore „ništa“. Ali to je daleko od istine; svi mi vjerujemo u
nešto. Mladima je možda na neki način zabavno, odnosno zanimljivo reći da su nevjernici i na
taj način pokušavaju iskazati svoj bunt, ali rupa u njihovu ateizmu vidljiva je već pri samom
pitanju „u koliko ćeš sati sutra krenuti u školu?“. Najvjerojatnije ćete dobiti odgovor, što je
pokazatelj planova. Planiramo jer vjerujemo da će doći sutra, učimo jer vjerujemo da ćemo
tako upisati željeni fakultet. No nije to stvar samo s mladima, stariji također u sebi kriju tu
vrstu vjere. Vjera međutim ne mora biti nužno u svom klasičnom obliku, katkad se preruši u
nešto slično tako da nasjednemo na nju nesvjesno. Primjerice, ako vam je netko blizak teže
bolestan i znate da nije u lakoj situaciji, nećete prestati s pokušavanjem da ga spasite, iako ste
svjesni izglednog neuspjeha. Tada u nama postoji nada, a što je nada drugo ako ne vjera?
Možda i ne vjeruju svi ovdje prisutni u čuda, ali sumnjam da baš nitko nikada nije dao utjehu
„bit će bolje“ iskreno se tome nadajući. Ako takva osoba i postoji, po definiciji ona nije ateist,
nego običan pesimist, što je karakterna osobina. Ali ja nisam ovdje da bih vas nagovarao ili
uvjeravao u bilo što, samo sam htio pomoći ljudima koji se osjećaju izgubljeno i usamljeno da
pronađu tračak svijetla u sebi za koji možda ne znaju da ga imaju. Razumijem ako netko ne
vjeruje u Boga ako mu u životu ništa ne ide od ruke, uostalom Bog i Crkva nikoga ne
prisiljavaju ni na što. Ako se netko želi vjenčati, a kaže da ne vjeruje u Boga, može to obaviti
izvan crkve. S druge strane, u crkvu su uvijek svi dobro došli, bez obzira na vjeroispovjest.
Želio bih još samo za kraj poručiti svima koji su izgubili vjeru u Boga da Bog nikada neće
izgubiti vjeru u njih, ma kako god Ga oni interpretirali (čudo, nada) ili negirali. On je uvijek u
svima, samo nije uvijek prepoznat.

K.B.

You might also like