NAČINI IZGOVORA GLASOVA

Skup osobina izgovornih načina sastoji se od različitih stupnjeva sonornosti i od različitih načina
izgovornih pokreta. Sonornost ovisi o napetosti grkljana i artikulatora te o obujmu izgovornih šupljina i
njihova otvora.
Napetost grkljana: velika (samoglasnici) znatna (sonanti) mala (zvučni suglasnici), nikakva (bezvučni
suglasnici).
Napetost artikulatora: labava (samoglasnici) polulabava (sonanti) polunapeta (zvučni suglasnici) i napeta
(bezvučni suglasnici).
Otvor/obujam: širok/velik (samoglasnici); uzak/malen: tjesnac, poluzatvor, zatvor; sužen/smanjen: zvonki
sonanti, polusamoglasnici, nosni.
Pokret: pokretni: klizni (diftonzi, polusamoglasnici); prekidni: djelomičnog prekida (bočni, nosni) i
potpunog prekida: jedan duži prekid (zatvorni), kraći prekid (poluzatvorni), više prekida (treptajni ili
vibranti).
 U hrvatskom su ć, đ napetijeg izgovora od tvrdih č, dž.
 S obzirom na veličinu otvora, koji je određen uzdignućem jezika, samoglasnici su: (1) otvoreni
ili niski (tj. niskog položaja jezika); (2) poluzatvoreni ili srednji; (3) zatvoreni ili visoki. Niski su [a], srednji
su [e], [o], a visoki su [i], [u]. Osim temeljnih samoglasnika mogu postojati i zatvoreni (napeti) i otvoreni
(labavi samoglasnici).
 Među glasovima uskog otvora i malog obujma kriterijem različita otvora razlikuju se tri glavne
podskupine: (1) tjesnačni ili frikativi koji imaju vrlo uski prolaz ili tjesnac ([f], [s], [z], [ʃ]); (2) poluzatvorni
ili afrikate koji imaju na početku potpun zatvor a potom tjesnac ([ts], [dz], [tʃ); (ʤ) zatvorni ili okluzivi, koji
imaju zatvor ([p], [b], [t], [d], [k], [g]).
 Govorni organi ostvaruju govor pokretima. Ti pokreti predstavljaju ili prijelaz iz jednog oblika u
drugi ili sami po sebi čine oblik.
 Klizni glasovi su dvoglasni ili višeglasni samoglasnici (diftonzi, triftonzi...), zatim klizni
polusamoglasnici [w] i [i].
 Pravi prekidni glasovi su zatvorni ili okluzivi, poluzatvorni ili afrikate i treptajni glasnici ili
vibranti koji imaju više uzastopnih kratkih prekida [r] i [r].

ODNOS FONEMA I NJIHOVIH GLASOVNIH OSTVARENJA

Zbog položajnih asimilacijskih preinaka stvara se šest vrsta odnosa između fonema i njihovih
glasovnih ostvarenja: 1. fonem se u govoru ostvaruje glasom koji je njegovo tipično ostvarenje, tj. glasom
koji u neasimilacijskom položaju nikad ne signalizira neki drugi fonem (npr. /t/ u [to]); 2. fonem se ostvaruje
svojim posebnim alofonskim glasom, tj. glasom koji se u
 određenom jeziku u neutralnom neasimilacijskom položaju ne pojavljuji (npr. /n/ u [straŋka]); 3.
fonem se ostvaruje glasom koji bi u neasimilacijskom položaju ostvarivao koji drugi fonem (npr. /z/ u
[beščega]); 4. fonem se u govoru ostvaruje neglasom (npr. /d/ u [kotebe]); 5. fonem se ostvaruje dijelom
složenog glasa (npr. /j/ umekšanošću i /ń/ u [ńêm]) i 6. nefonem se ostvaruje nefonemskim glasom (npr. /Ø/
kao [i] u [biio]).