Professional Documents
Culture Documents
MKE-predavanje 6 - PK-Prostorni Resetkasti Nosaci I Numericke Metode
MKE-predavanje 6 - PK-Prostorni Resetkasti Nosaci I Numericke Metode
Sadržaj
Sadržaj
λ−1 = λT
- u lokalnom sistemu
RT = {R1 , R2 , R3 }
- u lokalnom sistemu
RT = R1 ~ı + R2 ~ + R3 ~k (8)
Ri∗
T
Ri λ
= (11)
Rk λT Rk∗
R = T T R∗ q = T T q∗ (13)
R∗ = T R q∗ = T q (16)
Sadržaj
R∗ = K ∗ q ∗ (17)
K ∗ = T KT T (18)
Sadržaj
K ∗ q∗ = S ∗ (20)
Opšte napomene
Metoda konačnih elemenata (MKE) je numerički postupak za
približno rešavanje fizičkih problema koji su definisani u obliku
graničnih i/ili početnih problema
Granični problem je definisan sa diferencijalnom jednačinom u
određenom prostoru definisanosti i sa odgovarajućim graničnim
uslovima
Početni problem je definisan sa diferencijalnom jednačinom
koja je određena ne samo u datom domenu (prostoru), već i u
vremenu, tako da, osim graničnih uslova, moraju da budu dati
i početni uslovi
Opšte napomene
Najbolji način rešenja graničnog ili početnog problema je
dobijanje analitičkog rešenja
Ima puno razloga zbog čega nije moguće da se odredi
analitičko rešenje:
- domen definisanosti problema je suviše nepravilan i
komplikovan za analitičko opisivanje
- domen može da bude formiran od nekoliko različitih materijala
čije podoblasti teško mogu da se matematički opišu
- anizotropne osobine materijala su velika smetnja analitičkom
rešavanju
- nelinearni članovi u diferencijalnim jednačinama problema
onemogućavaju nalaženje analitičkog rešenja
Opšte napomene
U slučajevima kada ne postoji analitičko rešenje, određuje se
numeričko rešenje kao približno rešenje posmatranog problema
Svakako da je bolje približno numeričko rešenje problema nego
nikakvo rešenje
Numeričkim rešenjima dobijaju se vrednosti u diskretnim
tačkama za jedan skup nezavisnih parametara
Sa promenom tih nezavisnih parametara kompletna procedura
rešavanja se ponavlja i menja
Dobijena približna rešenja u diskretnim tačkama ipak daju neki
uvid u prirodu ponašanja fizičkog problema koji se posmatra
Opšte napomene
Ima više numeričkih postupaka za rešavanje graničnih i
početnih problema
Numerički postupci mogu da se svrstaju u tri osnovne grupe:
1 metoda konačnih razlika (diferencni postupak, “finite difference
method”)
2 metode težinskih ostataka (“weighted residual methods”)
3 varijacione metode (“variational methods”)
Pri tome, svaka od navedenih metoda pretstavlja više
podgrupa (odn. varijanti) numeričkih metoda
Sadržaj
f (x + ∆x) − f (x)
+x=0
∆x
f (x + ∆x) = f (x) − x · ∆x
xi+1 = xi + ∆x i = 0, 1, . . . , n − 1
pri čemu je x0 = 0, a xn = 1
Rešenje za traženu funkciju f (x) dobija se u diskretnim
vrednostima tačaka intervala xi , primenom rekurzivnog izraza:
fi+1 = fi − xi · ∆x i = 0, 1, . . . , n − 1
f (x + h) − 2f (x) + f (x − h)
f 00 (x) =
h2
gde je h = ∆x
Sadržaj
L(u) + fΩ = 0 (21)
wi (x) = Φi (x) (i = 1, 2, . . . , n)
za j=1,2,. . . ,n
Galerkinova metoda težinskih ostataka najčešće dovodi do
simetričnih matrica u dobijenim jednačinama, pa je zato
dominantna varijanta metode težinskih ostataka upravo
Galerkinova metoda
Φ(x) = (x − xa )p · (x − xb )q
ỹ(x) = c1 x (x − 1)
ỹ 0 = c1 (2x − 1) ỹ 00 = 2 c1
R(x, c1 ) = 2 c1 − 10x2 − 5
ỹ = 4 x (x − 1) (32)
Metoda konačnih elemenata
Metoda konačnih razlika
Rešetkasti nosači u prostoru
Metode težinskih ostataka
Napomene o numeričkim metodama
Varijacione metode
ỹ(x) = c1 x(x − 1) + c2 x2 (x − 1)
Sadržaj
du(x) d2 u(x)
δΠ x, u(x), , ,... = 0
dx dx2
W (ũ) = δ ũ