STANICA - OSNOVNA JEDINICA ŽIVOTA

1.1. Stanica – osnova građe i djelovanja živih bića

Stanica – temeljna građevna i funkcionalna jedinica

Stanica je temeljna građevna i funkcionalna jedinica svih jednostaničnih i višestaničnih

organizama.
Jednostanične organizme gradi jedna stanica koja obavlja sve funkcije nužne za preživljavanje.
Stanice višestaničnih organizama su specijalizirane - to znači da obavljaju točno određene
funkcije u tijelu koje su određene procesom diferencijacije još u zametnome razvoju.
Specijalizirane se stanice udružuju u tkiva, tkiva u organe, organi u organske sustave, a organski
sustavi čine organizam, tj. jedinku.
Stanična biologija jest grana biologije koja proučava:
 građu i funkcije stanica
 metaboličke procese u stanicama
 kemijski sastav stanica
Stanice se međusobno razlikuju po veličini, obliku, građi i funkciji.
Svim je stanicama zajedničko stvaranje energije iz hrane za svoj rad. Za stalnu je proizvodnju
energije većini stanica potreban kisik jer su većina kemijskih reakcija u tijelu oksidacijske
reakcije.

Stanična teorija
Sve do 19. stoljeća znanstvenici se nisu mogli usuglasiti oko toga kako stanice nastaju. Većina
znanstvenika podržavala je teoriju spontane generacije prema kojoj se život razvija spontano iz
nežive tvari.
Teorija spontane generacija - abiogeneza – teorija : živo nastaje iz neživog
- biogeneza – živo nastaje iz živog
17. st. R. Hook – cellula (mrtva stanica)
Leeuwenhoek (otac mikroskopije,citologija) – 1. živa stanica
Mnogo je znanstvenika provodilo pokuse kojima su nastojali pobiti teoriju spontane generacije.
Najuspješniji među njima bio je Louis Pasteur
Pasteurov pokus :
Louis Pasteur je 1861. godine napravio jednostavni pokus s hranjivim bujonom (otopinom
fermentiranoga šećera i kvasca).
- Jednake volumene pripremljene otopine bujona raspodijelio je u dvije tikvice sa
zakrivljenim dugačkim vratom. Zagrijavao je sadržaj obiju tikvica čime su uništeni mogući
mikroorganizmi unutar tikvica.
- Zatim je jednoj tikvici odlomio zakrivljeni vrat i obje tikvice ostavio da stoje na sobnoj
temperaturi. S obzirom na to da tikvice nisu bile začepljene, zrak je nesmetano ulazio u
njih.
- Nakon nekoliko dana Pasteur je primijetio da je bujon u tikvici s odlomljenim vratom
promijenjen i zamućen. Zaključio je da su mikroorganizmi iz zraka ušli u tikvicu ravnoga
vrata i izazvali kvarenje bujona.
- S obzirom na to da je druga tikvica imala zakrivljeni vrat, mikroorganizmi su fizički bili
spriječeni da dođu do bujona i nisu mogli uzrokovati kvarenje.
Tako je Pasteur dokazao da mikroorganizmi nisu mogli nastati iz nežive tvari, nego od
postojećih mikroorganizama koji su zrakom ušli u tikvicu
Pasteurov pokus ima sva obilježja modernoga znanstvenog istraživanja. Započinje hipotezom
koja se testira kontroliranim pokusom nakon kojega se analiziraju rezultati i izvode zaključci.
S vremenom su ti koraci postali sastavni dio znanstvenog pristupa rješavanju problema kojeg
nazivamo znanstvenom metodom.
U 19. stoljeću njemački botaničar Matthias Jakob Schleiden i njemački fiziolog Theodor
Schwann, proučavajući građu biljne odnosno životinjske stanice, razvijaju staničnu teoriju
Bitni zaključci stanične teorije:
1. Stanica je osnovna građevna jedinica svih živih bića
2. Svi organizmi su građeni od jedne ili više stanica
3. Stanice nastaju diobom iz već postojećih stanica

U 19. stoljeću staničnu teoriju podupire i Rudolf Virchow. U svojim istraživanjima utvrdio je da
stanice nastaju diobom iz roditeljske stanice. Time je u potpunosti izbacio teoriju spontanoga
nastanka života iz nežive tvari.
Poznata je njegova izjava „Omnis cellula e cellula“, što u prijevodu znači „svaka stanica iz
stanice“.
Na granici nežive i žive prirode
Najčešća podjela živoga svijeta jest na domene i carstva. Domene su: Bakterije, Arheje i
Eukarioti. Carstva : protoktisti,biljke,gljive i životinje.
Virusi se u podjeli živoga svijeta ne nalaze. Oni odstupaju od stanične teorije jer nemaju
staničnu građu i ne pokazuju obilježja živoga osim u slučaju kad ulaze u stanicu te je
iskorištavaju za svoje umnažanje. Zato su virusi obvezni (obligatni) nametnici (paraziti).

Virusi su građeni od nukleinske kiseline (DNA ili RNA) i proteinskoga omotača (kapside).
Virus ne može stvoriti vlastiti ATP (unutarstanično skladište energije) i samostalno sintetizirati
proteine. Za sintezu proteinskoga omotača, virusi se koriste i energijom i mehanizmima sinteze
stanice domaćina.
Izvan žive stanice virusi kristaliziraju. Oni se tada nalaze u nakupinama u stanju potpunoga
mirovanja, stanju koje pripisujemo kemiji nežive prirode. Ipak virusi podliježu evolucijskim
silama te mogu mutirati stoga ih često svrstavamo negdje na granicu između živog i neživog
svijeta.
Prvi otkriveni biljni virus jest virus mozaika duhana (TMV) koji stvara karakteristične promjene
na listu biljke.
Razlike između virusa:
Veličina virusa mjeri se u nanometrima, stoga nisu vidljivi svjetlosnim mikroskopom. Njihova
građa otkrivena je s pomoću elektronskoga mikroskopa.

Virusi se međusobno razlikuju prema obliku, veličini i vrsti organizma na kojemu parazitiraju.
Prema vrsti organizama koje inficiraju dijelimo ih na:
 bakterijske
 biljne
 životinjske viruse u koje ubrajamo i humane viruse (one koji napadaju čovjeka)
Iako danas postoje antiviralni lijekovi s pomoću kojih se bolesti (poput hepatitisa) mogu dugo
držati pod kontrolom, ipak u borbi protiv virusa još uvijek ne postoje lijekovi koji bi bili učinkoviti
kao što su antibiotici u borbi protiv bakterija.
Zato je bitno održavati zdrav imunosni sustav koji se sam može izboriti protiv većine virusnih
infekcija, a to postižemo pravilnom i uravnoteženom prehranom te redovitom tjelesnom
aktivnošću.
Prioni – čestice koje su manje od virusa
Prioni su patogeni proteini koji ne sadrže vlastitu nukleinsku kiselinu. Mogu ući u živi sustav ili ih
organizam može sam stvoriti zbog genske mutacije. Riječ je o posebnim proteinima otpornim na
visoke temperature koji mogu napasti živčani sustav životinja i ljudi.
Najpoznatiji primjer priona jesu oni koji uzrokuju bolest kravlje ludilo. Čovjek se može zaraziti
konzumiranjem mesa zaraženoga goveda, što uzrokuje trajno oštećenje živčanoga sustava.
Prionske su bolesti trenutačno neizlječive i smrtonosne.

1.2. Metode istraživanja stanice

Mikroskopiranje
Izum mikroskopa kojim su znanstvenici mogli promatrati oku nevidljive strukture značajno je
pridonio razvoju biologije kao znanosti u novome, revolucionarnome smislu.
Razvojem jednostavnih sustava leća za povećanje slike znanstvenici započinju s proučavanjem
tkiva različitih vrsta organizama. S vremenom su se ti sustavi za proučavanje usavršavali, a u 17.
stoljeću dogodilo se prvo veliko znanstveno otkriće Roberta Hookea. Taj je znanstvenik
konstruirao jednostavan mikroskop s jednom lećom.
Hooke je mikroskopom promatrao građu pluta (dodatne kore hrasta plutnjaka).
Primijetio je sitne strukture u njegovoj građi koje su ga podsjetile na malene pravilne komorice
poput redovničkih ćelija (eng. cell). Prijevodom na hrvatski jezik nastao je naziv stanica.
Antonie van Leeuwenhoek je izrađivao složenije svjetlosne mikroskope s dvjema lećama,
objektivom i okularom kojima je proučavao žive stanice. Nazivaju ga ocem mikrobiologije.
Leeuwenhoekova proučavanja : proučavanje izgleda I građe krvih stanica,spermalnih
stanica,bakterija,opisujući razvoj školjaka,buha,mrava I drugih životinja pokreće pitanje o
nastanku života.
Svjetlosni mikroskop :
Razvojem tehnologije izumljeni su novi i sve složeniji tipovi mikroskopa koji pružaju kvalitetnije
slike i bolji uvid u građu stanica i drugih struktura. Primjerice, današnji moderni svjetlosni
mikroskop može povećati sliku promatranoga preparata i do 3000 X.
( Dijelovi mikroskopa str 15. )
Za razliku od svjetlosnoga mikroskopa gdje svjetlost prolazi kroz tanak preparat bilo da je živ bilo
umrtvljen, elektronskim mikroskopom mogu se proučavati samo fiksirani preparati. Da bi
preparat bio vidljiviji, podvrgava se bojenju ili kontrastiranju teškim metalima, ovisno o tipu
mikroskopa. Elektronski mikroskop omogućio je promatranje staničnih organela i drugih sitnih
struktura manjih od stanice koje nisu bile vidljive svjetlosnim mikroskopom.
Slika se dobiva prodorom snopa elektrona kroz vrlo tanak preparat.Razlikujemo SEM
(skenirajući elektronski mikroskop) i TEM (transmisijski elektronski mikroskop).

U promatranju mikroskopom bitna su njegova dva obilježja:

 ukupno povećanje mikroskopa – umnožak povećanja okulara i povećanja objektiva
 moć razlučivanja mikroskopa – sposobnost mikroskopa da dvije bliske točke prikaže
razdvojenima

Usporedba svjetlosnoga i elektronskoga mikroskopa:

SVJETLOSNI MIKROSKOP ELEKTRONSKI MIKROSKOP

s pomoću snopa
stvaranje slike s pomoću snopa elektrona
svjetlosti

maksimalno povećanje slike do 3000 x 1 000 000 x

moć razlučivanja 0,2 – 0,5 µm 0,2 – 0,5 nm

stvaranje bolje vidljivosti kontrastiranje teškim

bojenje preparata
preparata metalima

Druge metode istraživanja stanica

Osim proučavanja stanica i različitih struktura mikroskopom, znanstvenici istražuju stanice
primjenjujući i druge metode istraživanja.

1. Stanično frakcioniranje :
To je postupak izdvajanja staničnih organela i struktura iz stanice npr. izdvajanje mitohondrija
iz mišičnih stanica. Cilj je izdvojiti željene dijelove stanice kako bi ih se što bolje istražilo.
 1. Stanice tkiva homogeniziraju se (mehanički se probija stanična membrana uz
dodatak pufera čime se oslobađaju neoštečeni stanični organeli)
2. Nastali se homogenat centrifugira ultracentrifugom zbog čega se organeli zbog
različite veličine talože
3. Nakon 10 min prva se istaložila jezgra i stanični ostatci,a supernatant (tekućine koja
se nalazi iznad taloga) ponovno je podvrgunuta centrifugiranju
4. Nakon 15 min talože se mitohondriji,plastidi i lizosomi,a supernatant je ponovno
podvrgnut centrifugiranju
5. Nakon 60 min talože se dijelovi plazmatske membrane i membrane organele
6. U posljednjemu centrifugiranju supernantanta talože se ribosomi koji su od
navedenih najsitnije stanične strukture

2. Računala
Računala su uređaji višestruke primjene. Neki biolozi upotrebljavaju računala da bi odredili
razmještaj atoma u složenim molekulama, drugi da stvore vizualne modele složenih molekula.
Mnogi znanstvenici računalom ocjenjuju podatke svojih istraživanja.
Računalo podatke procesira na logičan način i omogućuje znanstveniku da lakše donese
zaključke.
3. Autoradiografija
Točno mjesto ugradnje radioaktivno obilježene molekule ili tvari (npr. proteina) se može
odrediti metodom autoradiografije. Postupak se zasniva na obilježavanju radioaktivnim
izotopom.
Tom metodom možemo pratiti, primjerice, put lijeka u organizmu ili aminokiseline od korijena
do lista. Biološki važne molekule se mogu obilježiti i neradioaktivnim biljezima (npr. enzimima ili
fluorescentnim bojama), pa se može pratiti njihov raspored u stanici.

4. Kultura stanica
Stanice životinja, biljaka, gljiva ili bakterija se nasađuju na odgovarajuće sterilne hranidbene
podloge na kojima rastu i dijele se. U tim stanicama izdvojenim od organizma se može pratiti
djelovanje farmakološki aktivnih tvari, biokemijski procesi u stanici ili se mogu provoditi
genetska istraživanja.
Za razliku od životinjskih stanica, biljne stanice je lakše uzgajati zbog njihove totipotentnosti,
sposobnosti da se od jedne stanice može razviti čitava biljka.

Mali pojmovnik :
- Elektrosnki mikroskop – mikroskop kod kojeg je preparat koji se promatra obasjan
snopom elektrona koji se kreće velikom brzinom
- Energija – sposobnost tijela da obavlja rad
- Kultura stanica – uzgoj stanica (biljnih I životinjskih) izvan organizma na specifičnim
hranidbenim podlogama u sterilnim uvjetima
- Moć razlučivanja (razdvajanja) mikroskopa – sposobnost mikroskopa da dvije bliske točke
prikaže razdvojeno
- Objektiv – leća mikroskopa koja se nalazi uz preparat koji se promatra
- Okular – leća mikroskopa na koju se pri promatranju preparata prislanja oko
- Radioizotop – izotop onih elemenata koji imaju nestabilne jezgre koje se raspadaju i
pritom se javlja ionizirajuće zračenje
- SEM (eng. Scanning electron microscope) – skenirajući elektronski mikroskop u kojemu
se elektroni odbijaju od površine preparata
- Stanica – osnovna građevna i funkcionalna jedinica svih bića,sastoji se od organela I
struktura
- Stanična biologija – znastvena disciplina koja proučava građu I funkciju stanice
- Stanično frakcioniranje – postupak izdvajanja staničnih organela I dijelova stanica
- Svjetlosni mikroskop – mikroskop kod kojega je promatran preparat obasjan svjetlošču
- TEM – transmisijski elektronski mikroskop u kojemu elektroni prolaze kroz preparat
- Totipotentnost stanice – svojstvo biljne stanice da od jedne stanice može nastati čitav
organizam;membrana stanice
 - Virus – submikroskopska zarazna čestica izgrađena od nukleinske kiseline I
bjelančevinastoga omotača (kapside)

Kemijski sastav stanice

2.1. Anorganske tvari stanice

Biogeni elementi

Kemijski elementi koji grade živu stanicu zovu se biogeni elementi.

Najzastupljeniji biogeni elementi u živim bićima jesu kisik (O), ugljik (C), vodik (H) i dušik (N).
Biogeni elementi koji se nalaze u većim količinama u biljnim stanicama jesu H, C, O, N ( 4
prevladavajuća elementa suhe tvari ), K, Ca, P, Mg, Fe, S. U životinjskim se stanicima ,osim tih
elemenata, pojavljuje još Na i Cl.
Biogeni se elementi u stanici nalaze u sastavu anorganskih i organskih spojeva.
Anorganske i organske tvari

anorganske tvari organske tvari

voda ugljikohidrati

soli lipidi

anorganske kiseline proteini

nukleinske kiseline

Voda
U sastavu stanice voda zauzima najveći udio, a preostali dio čini suha tvar.
Maseni udio vode nije jednak u svim stanicama i kreće se od 60 do 99 %.
Voda je anorganska molekula koja u najvećoj mjeri izgrađuje sve žive organizme.
Budući da je prvi život nastao u vodenoj sredini, voda je do danas ostala najbitniji medij u
kojemu se odvijaju mnoge biokemijske reakcije u stanici.
Građa molekule vode :
Molekula vode sadržava dva atoma vodika koji su kovalentnom vezom vezani za jedan atom
kisika. Iako je molekula vode elektroneutralna, zbog nejednolike raspodjele elektrona na
jednome dijelu molekule (oko atoma kisika) prevladava elektronegativan naboj, a na drugome
dijelu (oko atoma vodika) prevladava elektropozitivan naboj.
Nejednolika raspodjela pozitivnoga i negativnoga naboja u molekuli vode čine vodu polarnom
molekulom (dipolom).
Pozitivno nabijeni kraj jedne molekule vode povezuje se slabim elektrostatskim vezama s
negativno nabijenim krajem druge molekule. Takve međumolekulske interakcije među
molekulama vode nazivamo vodikova veza.

Svojstva vode
Građa molekule vode određuje njezino visoko vrelište, nisko ledište i druga fizikalna svojstva:
koheziju, adheziju, kapilarnost.

Adhezija je svojstvo vode koje omogućuje da se molekule vode vodikovim vezama vežu za
različite površine: staklo, krvne žile, žile u biljkama, paukovu mrežu, membranu stanice.

Kohezija je svojstvo vode koje omogućuje da se molekule vode povezane vodikovim vezama
drže zajedno te tako tvore mlaz vode, ali i mlaz urina u kojem je voda u većinskom volumnom
udjelu.
Kapilarnost :
- svojstvo vode da se u uskim cjevčicama uzdiže unatoč sili gravitacije
- proizlazi iz objedinjenih stvojstava adhezije i kohezije
- omogućuje vodi da se u kontinuiranome stupcu diže ili teče kroz neki prostor
- npr. krvnim žilama, sustavom organa za izlučivanje, ksilemom biljaka
- neizmjerno je bitna u prijenosu vode iz korijena biljke prema njezinim listovima te tako
omogućuje procese fotosinteze

Visoki specifični toplinski kapacitet

Značajno svojstvo vode jest visoki specifični toplinski kapacitet zbog čega se ona sporo hladi i
sporo zagrijava.
To je bitno svojstvo za život u vodenim ekosustavima te za postanak života u vodi. Prevelike i
prebrze razlike u temperaturi lako bi uništile pokušaje razvoja primitivnih oblika života u davnoj
prošlosti Zemlje ili mnoge osjetljive organizme koji danas žive u velikim oceanima, morima i
vodama na kopnu.

Anomalija vode
Za život je značajno i svojstvo vode da ima najveću gustoću na 4 °C – anomalija vode.
Zimi se površina vode koja je izložena niskim temp. zraka hladi , a kada se ohladi na 4 °C ,voda
zbog svoje gustoće pada na dno.Površina vode na 0 °C postaje zaleđena.
Naime, zbog vodikovih veza u ledu, molekule vode su razmaknutije te led ima manju gustoće
od vode – lakši je od vode. Stoga led pliva na vodi i omogućuje život različitim organizmima koji
žive ispod ledenih površina rijeka,jezera i mora.

Zbog svoje polarnosti voda je otapalo za većinu tvari u stanici i čini mikrookolinu svake stanice.

Prozirnost vode
Prozirnost vode omogućuje da kroz stanice prolazi svjetlost. Tako se primjerice u stanicama oka
mogu odvijati metabolički procesi koji omogućuju osjet vida, a u stanicama organizama koje
sadrže kloroplaste odvijanje procesa fotosinteze.

pH-vrijednost
pH-vrijednost otopine jest zapravo negativan logaritam koncentracije vodikovih iona u otopini.
pH-vrijednost vodenih otopina može imati vrijednost od 0 do 14. Neutralna pH-vrijednost jest
7,0. Voda je po svojoj pH-vrijednosti neutralna tekućina (pH = 7,0). To znači da je u njoj
koncentracija vodikovih (oksonijevih) i hidrokisdnih iona jednaka.
Biokemijski procesi koji se događaju u stanicama vrlo su osjetljivi na promjenu pH- vrijednosti.
Optimalni uvjeti za normalno funkcioniranje velike većine stanica nalaze se u neutralnome pH-
području. Neke su stanice okružene tjelesnim tekućinama koje su izrazito kisele (primjerice,
želučani sok), a neke su okružene bazičnim tjelesnim tekućinama (primjerice sperma).
Ostale anorganske tvari stanice

Osim vode, u stanicama su zastupljene i druge anorganske tvari u obliku soli i kiselina. Većinom
su to tvari koje se otapanjem razlažu (disociraju) na katione i anione. Mnogi od njih ulaze u
sastav bioloških molekula, primjerice ioni željeza u hemoglobinu, magnezija u klorofilu,
kobalta u vitaminu B12 i dr. Uz njihovu prisutnost odvijaju se mnogi biokemijski procesi u
stanicama. Kao primjer možemo navesti stvaranje električnoga potencijala koji omogućuje
prijenos živčanoga impulsa, primjerice u mišićima.
U stanicama koštanoga tkiva većine kralježnjaka nalazi se dosta kalcijeva fosfata.
Stanični skelet praživotinja i jednostaničnih algi (kremenjašica) sastoji se od kremena (SiO2).Od
anorganskih kiselina najpoznatija je klorovodična kiselina koja nastaje u stanicama želudca
većine kralježnjaka.
2.2. Organske tvari stanice
Biološke molekule (biomolukele)

Sve organske tvari izgrađene su od atoma ugljika. U prirodi postoji velik broj organskih spojeva
zahvaljujući specifičnoj građi atoma ugljika koji se mogu spajati u različite strukture i tako
oblikovati mnoštvo različitih molekula.
Atom ugljika može se vezati s drugim atomima ugljika u obliku ravnih, razgrananih ili prstenastih
oblika. Tako nastaju složenije strukture molekula – biološke molekule (biomolekule), čija je
okosnica ugljik.
Biološke molekule su velike organske molekule izgrađene od polimera, tj. velikih molekula
izgrađenih od ponavljajućega niza sličnih ili jednakih podjedinica zvanih monomeri.
Poznate su 4 osnovne skupine bioloških molekula : ugljikohidrati, lipidi, bjelančevine i
nukleinske kiseline.

Osnovne skupine biomolekula u organizmu

 najzastupljeniji
biomolekule podskupine (monomeri) uloge
atomi
monosaharidi,
ugljikohidrati C, H, O gradivni elementi, izvor energije, rezerva energije
oligosaharidi, polisaharidi
masti i ulja, fosfolipidi,
lipidi C, H, O, (N, P) gradivni elementi, rezerva energije
steroidi
n- peptidi, oligopeptidi i gradivni elementi, sudjelovanje u biokemijskim
proteini C, H, O, N, S
polipeptidi reakcijama, obrana tijela od patogena i toksina
nukleinske
C, H, O, N, P DNA i RNA čuvanje, prijenos i uočavanje nasljednih uputa
kiseline
,
Ugljikohidrati
Ugljikohidrati (šećeri) jesu spojevi građeni isključivo od atoma ugljika, vodika i kisika. Oni se
međusobno razlikuju po broju ugljikovih atoma u molekuli. Stoga se opća kemijska formula u
gljikohidrata piše (CH2O)n, gdje n označuje broj ugljikovih atoma u molekuli.
U organizmima ugljikohidrati predstavljaju izvor i rezervu energije.Te molekule izgrađuju bitne
strukture biljaka,životinja,bakterija i gljiva.
Razlikujemo:
 jednostavne šećere (monosaharide)
 složene šećere (oligosaharide i polisaharide)
Monosaharidi
Monosaharidi su jednostavni šećeri.
Mogu biti građeni od tri (trioze), pet (pentoze) i šest (heksoze) međusobno povezanih atoma
ugljika. Oni su osnova za izgradnju složenijih ugljikohidrata. Najrasprostranjeniji monosaharidi u
prirodi jesu heksoze. Iako sve heksoze imaju istu empirijsku formulu (C6H12O6), one se
međusobno razlikuju po svojim strukturnim formulama, stoga imaju različita kemijska svojstva.
Zajedničko je svojstvo svih heksoza njihova topljivost u vodi i sladak okus.
Heksoze :
Glukoza (grožđani šećer) najrasprostranjenija je heksoza na Zemlji. Sastavni je dio složenih
ugljikohidrata kao što su celuloza, škrob ili glikogen.
Glukoza je šećer građen najčešće u obliku prstena. Bitna je u metabolizmu organizama;
najznačajniji je izvor energije jer se njezinom razgradnjom u citoplazmi stanice oslobađa energija
potrebna svim organizmima. Stoga se glukoza smatra osnovnom hranidbenom molekulom
organizma.
Fruktoza (voćni šećer) se dobro otapa u vodi. U smjesi s glukozom prisutna je u medu i voću.
Fruktoza se u tijelu drukčije razgrađuje u odnosu na glukozu te se njezina razina ne regulira
hormonom inzulina u krvi, stoga je dijabetičari bolje podnose od glukoze.
Galaktoza jest najmanje sladak monosaharid. Ona zajedno s glukozom nastaje razgradnjom
mliječnoga sećera – laktoze
Pentoze :
Riboza i deoksiriboza su pentoze, šećeri koji grade nukleinske kiseline. Riboza izgrađuje
molekulu RNA, a deoksiriboza izgrađuje molekulu DNA.

Oligosaharidi
Oligosaharidi nastaju povezivanjem 2 do 10 molekula monosaharida glikozidnom vezom.
Najčešći oligosaharidi jesu disaharidi u koje ubrajamo maltozu, laktozu i saharozu.
 Maltoza (sladni šećer) sastavljena je od dviju molekula glukoze.
 Laktoza (mliječni šećer) sastoji se od glukoze i galaktoze te je sastavni dio mlijeka
sisavaca.
 Saharoza se nalazi u biljkama (šećerna repa, šećerna trska), a nastaje povezivanjem
molekule glukoze i fruktoze. Nama je poznata kao šećer koji se upotrebljava u kućanstvu
(konzumni šećer).
Polisaharidi
Polisaharidi su polimeri koji nastaju međusobnim povezivanjem (polimerizacijom) velikoga
broja monomera glikozidnom vezom.
Kao monomeri javljaju se jednostavni šećeri (glukoza, fruktoza). Većina polisaharida nije topljiva
u vodi i nije slatkoga okusa. Zbog različite strukture imaju različita svojstva i obavljaju različite
zadaće. Dvojaka je biološka uloga polisaharida: služe kao strukturne tvari stanice i kao pričuvna
energija (rezervne tvari).
 Celuloza je najpoznatiji strukturni polisaharid od monomernih jedinica glukoze
povezanih u lanac. Izgrađuje stanične stijenke svih biljnih stanica te stijenke hifa nekih
vrsta gljiva. Mnoge više životinje i čovjek ne posjeduju enzime za razgradnju celuloze. U
čovjekovu crijevu celuloza bubri, nakuplja na sebe štetne tvari i potiče rad crijeva.
 Hitin je strukturni polisaharid sastavljen od glukoze. Nalazimo ga u oklopu kukaca i
rakova gdje ima zaštitnu ulogu. Izgrađuje i stanične stijenke hifa većine vrsta gljiva.
 Glikogen je polisaharid koji čine razgranati lanci glukoze. Rezervni je polisaharid koji se
u obliku glikogenskih zrnaca nalazi u jetri i mišićnim stanicama čovjeka i većine životinja.
Kad stanica treba energiju, rezervni se polisaharidi djelovanjem enzima razgrađuju do
 glukoze. Glukoza se u stanici razgradi do konačnih produkata: ugljikova(IV) oksida i vode
pri čemu se oslobađa energija.
 Škrob je polisaharid kojeg čini dug i razgranan lanac molekula glukoze. Nalazi se u
obliku škrobnih zrnaca u sjemenkama mnogih žitarica ili u podzemnim dijelovima biljaka
(primjerice gomolj krumpira). Unutar škroba nalazimo dvije vrste molekula od kojih je
jedna razgranana lančasta (amilopektin), a druga nerazgranana lančasta molekula
(amiloza).
Usporedba četiriju polisaharida- polimera glukoze

polisaharid smještaj uloga struktura

škrob biljke pohrana energije razgranana struktura

celuloza biljke izgradnja organizma nerazgranana struktura

glikogen životinje i gljive pohrana energije razgranana struktura

hitin životinje i gljive izgradnja organizma nerazgranana struktura

Lipidi
Lipidi su raznolika grupa organskih spojeva. Zajedničko svojstvo svih lipida jest to da se dobro
otapaju u nepolarnim organskim otapalima, a većina se ne otapa dobro u polarnim otapalima
kao što je voda. U lipide ubrajamo masti (maslac, slanina), ulja (maslinovo, bučino
ulje), fosfolipide (sastavni dio staničnih membrana) i steroide (vitamini, hormoni, kolesterol).
1. Masti i ulja :
- Masti i ulja građeni su od lanaca masnih kiselina i alkohola glicerola.
- Glicerol je alkohol koji ima tri –OH skupine za koje se vežu masne kiseline. Ovisno o broju
masnih kiselina u jednoj molekuli, masti i ulja po sastavu su digliceridi, trigliceridi itd.
Triglicerid nastaje spajanjem alkohola glicerola i triju molekula viših masnih kiselina.
- Masti su građene od zasićenih masnih kiselina (primjerice palmitinska, stearinska,
miristinska), a ulja od nezasićenih masnih kiselina (primjerice oleinska, linolenska).
- Nakon ugljikohidrata masti su glavni I rezervni izvori energije
2. Fosfolipidi :
- Fosfolipidi su osnovni gradivni dio stanične membrane
- Na trovalentni alkohol glicerol vezane su dvije molekule masnih kiselina i jedna fosfatna
skupina
- Obično se pojednostavljeno prikazuju u obliku hidrofilne glave i hidrofobnih repova.
Glava označuje fosfatnu skupinu (povezanu s organskom skupinom i glicerolom), a repovi
označuju lanac masnih kiselina. Hidrofilna glava jest nositelj električnoga naboja koji
privlači dipolne molekule vode. Hidrofobni repovi nisu električni nabijeni, ne privlače
vodu i ne otapaju se u vodi (poput ulja ili voska)
- Budući da su fosfatne skupine hidrofilni, a masne kiseline hidrofobni dio molekule,
fosfolipidi se u vodi spontano organiziraju u „sendvič“ ili dvostruki sloj molekula u
kojima se fosfatne skupine orijentiraju prema vodi, a masne su kiseline okrenute jedne
prema drugima u unutrašnjosti toga dvosloja. Tako nastaje dvosloj fosfolipida
- Dvosloj fosfolipida obavija sadržaj stanice u obliku ovojnice (membrane), što omogućuje
cjelovitost stanice i sprječava izlazak tekućega sadržaja

3. Steroidi :

Steroidi su molekule izgrađene od četiriju međusobno povezanih prstenova ugljikovih

atoma (triju šesterokutnih i jednoga peterokutnog) na koje se vežu funkcionalne
skupine.
- Topljivi su u mastima, uljima i alkoholima
- Najznačajniji je steroid kolesterol kojega najviše ima u namirnicama životinjskoga
podrijetla. Uobičajeni je građevni sastojak stanične membrane životinjske stanice. Nužan
je i za mnoge metaboličke procese.
Kolesterol se stvara u jetri. Iz njega se sintetiziraju steroidni hormoni (spolni hormoni i
hormoni kore nadbubrežne žlijezde) kao i neki vitamini (vitamin D i K). Tijelo suvišne količine
kolesterola taloži na stijenkama krvnih žila, što oštećuje arterije i uzrokuje aterosklerozu
(suženje promjera krvnih žila).
Vosak nastaje sintezom dugolančanoga alkohola i masnih kiselina. Najpoznatiji vosak jest
pčelinji vosak koji pčelama služi za izgradnju saća. Mnoge biljke (primjerice biljke slanuše)
također na površini listova izlučuju vosak kako bi se zaštitile od prekomjernoga gubitka vode
(dehidracije).
Proteini (bjelančevine)
Proteini su najraširenija i najraznolikija skupina molekula po svojoj ulozi. Ne postoje stanice
u kojima nema proteina. Osim što su strukturni građevni elementi stanica, proteini
sudjeluju u regulaciji brojnih fizioloških procesa u stanicama te u čitavome organizmu.
Molekule proteina sastavljene su od većega broja međusobno sličnih jedinica – monomera.
Jedinice (monomeri) koje grade proteine jesu aminokiseline.
U prirodi je poznato stotinjak aminokiselina, ali samo njih 20 izgrađuje proteine živih bića.
Od 20 aminokiselina njih 10 zovemo esencijalnima jer ih organizam ne može sam stvoriti,
već ih moramo unositi hranom.
Međusobnim vezanjem i kombiniranjem dvadeset prirodnih aminokiselina teorijski može
nastati velik broj različitih proteina u stanicama različitih organizama. Tako samo u
ljudskome organizmu aminokiseline izgrađuju oko 50 000 različitih proteina.
U svakoj molekuli aminokiseline nalazi se aminoskupina (-NH2) i karboksilna skupina(-
COOH). Aminokiseline se međusobno razlikuju po R-skupini koju može činiti jedan atom ili
više njih.

Da bi nastala molekula proteina, aminokiseline se međusobno povezuju peptidnom vezom.

Peptidna veza ostvaruje se vezivanjem karboksilne skupine jedne aminokiseline i
aminoskupine druge aminokiseline.
Redoslijed kojim se aminokiseline povezuju u duge lance omogućuje bogatu raznolikost
molekula proteina. Vezivanjem dviju aminokiselina nastaje dipeptid, tri – tripeptid, četiri –
tetrapeptid itd. Dugi lanci aminokiselina (čak do 10 000) zovu se polipeptidi. Jedna molekula
proteina može se sastojati od jednoga polipeptida ili više njih. Polipeptidni lanci, ovisno o
redoslijedu aminokiselina, mogu se nabirati, svijati i omatati stvarajući najrazličitije oblike.
 Strukture proteina
Biološka uloga proteina ovisi o njegovoj prostornoj strukturi. Ona je određena redoslijedom i
vrstom aminokiselina od kojih je protein građen. Strukturna raznolikost molekula proteina
omogućuje njihovo raznovrsno djelovanje.
Struktura proteina može biti primarna, sekundarna, tercijarna i kvartarna.
Primarna struktura proteina određena je redoslijedom aminokiselina u proteinskome lancu.
Sekundarna struktura proteina uvjetovana je vodikovim vezama kojima se mogu vezati
pojedine aminokiseline unutar proteinskoga lanca koje ne slijede jedna iza druge, već se
nalaze na različitim mjestima u lancu, što dovodi do njegova savijanja.
Tercijarnu strukturu imaju proteini u kojih je došlo do daljnjega još složenijega savijanja
proteinskoga lanca tako da se oblikovala kompleksnija trodimenzionalna struktura.
Kvartarnu strukturu proteini poprimaju kad se više takvih trodimenzionalno smotanih
polipeptidnih lanaca međusobno povezuje vodikovim vezama i savija u jednu cjelinu.
Uloge proteina

tip proteina uloga primjer

gradivni daju oblik stanici, tkivima, organima keratin (u koži i kosi), elastin (u ligamentima), kolagen (u
(strukturni) i organizmu tetivama), tubulin (citoskelet)

hormoni (primjerice inzulin i glukagon),

regulatorni imaju ulogu regulatora metabolizma
neurotransmiteri

neutraliziraju patogene
zaštitni
mikroorganizme i sprječavaju protutijela
(obrambeni)
njihovo djelovanje

biokatalizator ubrzavaju (kataliziraju) biokemijske

različiti enzimi poput pepsina u želucu, ptijalina u slini
i reakcije

akvaporin – prijenosnik vode kroz membranu,

vežu pojedine molekule za koje su
hemoglobin (prenosi kisik od pluća do svih stanica, a u
specijalizirani te ih prenose kroz
transportni suprotnome smjeru ugljikov(IV) oksid), albumin (iz
membranu u stanicu, izvan stanica
krvne plazme prenosi masne kiseline), mioglobin
te među stanicama
(prenosi kisik kroz mišiće)

kontraktilni sudjeluju u kontrakciji mišića aktin i miozin (kontraktilni proteini mišića)

 proteini na membranama stanica
omogućuju vezanje hormona,
rodopsin u stanicama oka (fotoreceptor), receptori za
receptori neuroprijenosnika, detekciju okusa i
hormone poput inzulina na površini stanice
mirisa te prijenos tih signala u
unutrašnjost stanice

Denaturacija proteina
Proteini su osjetljivi na djelovanje visokih i niskih temperatura, kiselina, lužina, soli teških
metala i drugih toksičnih anorganskih i organskih spojeva koji oštećuju njihovu strukturu,
stoga kažemo da ih denaturiraju.
Budući da se radi o ireverzibilnim promjenama njihove strukture iz koje proizlazi i njihova
funkcija, jasno je da sva prije navedena fizikalna i kemijska djelovanja mogu oštetiti i funkciju
proteina, a time i same stanice i organizma.
Enzimi (biokatalizatori)
Kemijske reakcije u biološkim sustavima obično se odvijaju uz prisutnost enzima
(biokatalizatora). To su molekule koje ubrzavaju biokemijske reakcije, a pritom se same ne
mijenjaju. Enzimi su po kemijskoj građi proteini. Oni često u svojoj građi osim proteina
sadrže i neproteinski dio koji nazivamo koenzim (kofaktor).
Enzimi omogućuju da se reakcije u organizmu pri tjelesnoj temperaturi odvijaju mnogo brže
nego što bi se odvijale bez njih. To postižu tako što smanjuju energiju aktivacije. To je
energija potrebna molekulama da međusobno kemijski reagiraju.
Uloga enzima ovisi o njegovoj građi. Enzimi djeluju na molekule – supstrate. Područje na
enzimu gdje izravno dolazi do spoja enzima i molekule supstrata zove se aktivno mjesto.
Enzim se spaja sa supstratom u kompleks enzim-supstrat po principu ključa i brave. Enzim iz
kemijske reakcije izlazi nepromijenjen, a tijek kemijske reakcije shematski možemo prikazati
na sljedeći način:
enzim + supstrat → produkt (ES) → E + S
Bitno obilježje svih enzima jest i njihova specifičnost, tj. djelovanje samo na određenu vrstu
molekule (tzv. supstrata). Najčešće se imenuju tako da se na ime supstrata na koji djeluje
enzim doda nastavak -aza. Tako će se, primjerice, enzim koji razgrađuje saharozu zvati
saharaza.Na aktivnost enzima utječu temperatura, pH-vrijednost i inhibitori. Enzimi najčešće
sudjeluju u razgradnji/izgradnji različitih tvari (prije spomenutih organskih biomolekula), te
također sudjeluju i u pretvorbi raznih oblika energije tijekom tih procesa.
Nukleinske kiseline
Nukleinske kiseline jesu molekule koje nose kemijski zapis života. One su prijenosnici
nasljednih uputa s jedne generacije na drugu. Poput ugljikohidrata i proteina polimerni su
spojevi lančane strukture. Molekule nukleinskih kiselina složene su građe i jedne su od
najvećih biomolekula. Veličina im u mnogim slučajevima prelazi veličinu i najvećih molekula
proteina. Razlikujemo dvije vrste nukleinskih kiselina: deoksiribonukelinsku kiselinu
(DNA) i ribonukleinsku kiselinu (RNA).

Nukleotid
Nukleotid je osnovna gradivna jedinica molekula nukleinskih kiselina. Jedna molekula
nukleinske kiseline može sadržavati 30 000 pa i više nukleotida.
Nukleotid se sastoji od šećera pentoze (riboze ili deoksiriboze), fosfatne skupine i
odgovarajuće dušične baze.Razlikujemo dvije vrste dušičnih baza: primidinske i purinske.
U purinske dušične baze ubrajamo adenin (A) i gvanin (G), a pirimidinskim pripadaju timin
(T), uracil (U) i citozin (C).
Procesom polimerizacije nukleotidi se vezuju zajedno tvoreći dugačak lanac
zvan polinukleotid.

Deoksiribonukleinska kiselina (DNA)

Molekula DNA sastoji se od dvaju polinukelotidna lanca tvoreći tako dvostruku uzvojnicu
(engl. double helix). Svaki nukleotid koji gradi molekulu DNA sastoji se od šećera
deoksiriboze, fosfata i jedne od četiriju dušičnih baza (A, G, T i C).
Nukleotidi unutar jednoga lanca molekule DNA međusobno se povezuju u polinukleotidni
lanac kovalentnom fosfodiesterskom vezom.
Fosfodiesterska veza povezuje 5'-OH kraj jedne pentoze s –OH skupinom 3'C atoma sljedeće
pentoze preko fosfatne skupine. Tako dolazi do rasta nukleotidnoga lanca u polinukleotidni
lanac. Takvim povezivanjem krajnji nukleotid na jednome kraju lanca ima slobodnu 5'
skupinu, a krajnji nukleotid na drugome kraju lanca ima slobodnu 3' skupinu.
Dva su polinukleotidna lanca molekule DNA antiparalelna i međusobno povezana vodikovim
vezama koje se ostvaruju među odgovarajućim (komplementarnim) purinskim i
pirimidinskim bazama. Klikni na brojeve i doznaj više o tome.
Samoumnožavanje (replikacija) molekule DNA
Molekule DNA mogu se samoumnožavati (replicirati) stvarajući pritom dvije potpuno
jednake molekule.
Proces replikacije počinje prekidanjem poprečnih vodikovih veza među dušičnim bazama
dvaju komplementarnih lanaca pomoću enzima helikaze. Lanci se zatim djelomice odmataju
i razdvajaju. Replikacija molekule DNA regulirana je mnoštvom enzima, a glavni enzim koji
sudjeluje u stvaranju novih molekula DNA je DNA- polimeraza. DNA- ligaza "lijepi"
fragmente novonastalih molekula DNA. Svaka molekula DNA nastala replikacijom sadrži
jedan lanac koji je porijeklom iz stare molekule DNA te novi lanac koji je nastao sintezom na
temelju informacije iz staroga komplementarnog lanca. Zato se takav model udvostručivanja
DNA naziva semikonzervativnim.
Ribonukleinska kiselina (RNA)
U stanicama postoji i druga vrsta nukleinskih kiselina – ribonukleinske kiseline (RNA) koje su
uglavnom prisutne u citoplazmi stanice i to pretežno u staničnim strukturama ribosomima.
Kao i molekula DNA, RNA je polinukleotidna molekula građena od nukleotida povezanih
fosfodiesterskom vezom te ima svoj 5' i 3' kraj. Molekula RNA bitno se razlikuje od molekule
DNA. Molekula RNA je jednolančana, a umjesto timina u građi molekule RNA nalazi se
dušična baza uracil i šećer riboza.
Ribonukleinska kiselina u živim organizmima služi za prijenos i prevođenje genske
informacije prilikom sinteze proteina, ali ne i za čuvanje nasljedne upute.
Stanice sadrže tri osnovna tipa molekula RNA: ribosomalnu RNA (rRNA), glasničku
(mRNA) i prijenosnu ili transportnu (tRNA). Sve tri vrste molekula imaju sličan kemijski
sastav i sintetiziraju se prema kalupu DNA, samo što umjesto dušične baze timina sadrže
uracil, a šećer ribozu zamjenjuje deoksiribozu.

Glasnička RNA (mRNA) prenosi gensku informaciju iz jezgre u citoplazmu prema kojoj će na
ribosomima nastati novi protein.
Transportne RNA (tRNA) najmanje su molekule nukleinskih kiselina. Njihova je uloga
prijenos aminokiselina do ribosoma tijekom sinteze proteina.
Ribosomalna RNA (rRNA) sudjeluje u izgradnji ribosoma koji su bitni u sintezi proteina.
 Ostale organske tvari stanice

organske tvari uloge

modificirani oblici Sudjeluju u metaboličkim procesima stanice (procesima izgradnje i razgradnje

nukleotida bioloških molekula) kao prijelazni stupnjevi.

adenozin-trifosfat
Sudjeluje u staničnoj izmjeni energije.
(ATP)

Olakšavaju prijenos tvari pomoću kemijskih veza bogatih energijom te sudjeluju

koenzimi
izgradnji staničnih struktura.

Adenozin-trifosfat (ATP)
Adenozin-trifosfat (ATP) jedan je od glavnih izvora i prenositelja energije u stanicama.
Adenozin-tirfosfat je nukleotid građen od dušične baze adenina, šećera riboze i trifosftane
skupine.
ATP ima zalihu energije pohranjenu u obliku kemijske veze u fosfatima. Otpuštanjem
molekula fosfata iz ATP-a oslobađa se energija. U tome procesu ATP prelazi i u adenozin-
difosfat i adenozin-monofosfat. Proces otpuštanja fosfata iz molekule ATP-a povratne je
prirode. Adenozin-monofosfat primanjem jedne fosfatne skupine prelazi u adenozin-difosfat,
a adenozin-difosfat prelazi u adenozin-trifosfat.