Kafkina "Preobrazba" jedno je od mnogih djela koja si obilježila prvu polovicu 20.

stoljeća u Europi, to
jest razdoblje avangarde. Ono je obilježeno mnogim eksperimentima umjetnosti, odbacivanjem
estetike ljepote, željom za novim i originalnim te prikazivanjem istine čovjeka i svijeta. Sam naslov
uvodi nas drugačiji, neobičan događaj, gdje se glavni lik, Gregor Samsa, pretvorio u ogromnog kukca.
Ta ga promjena u početku zahvaća samo tjelesno, no kasnije je sve složenija.

Gregor se svojim poslom skrbio za svoje roditelje i sestru koji su bili bez posla, te su zbog toga ovisili
financijski o njemu.Otac je bio primjer čvrstine i strogog odgoja, a majka ljubavi i nježnosti. Sestru je
najviše volio i s obzirom da je lijepo svirala violinu, „imao je čvrstu namjeru poslati je na visoku
glazbenu školu i mislio je to svima reći“. Nakon preobrazbe obitelj ga je, praktički zanemarila, osim
sestre koja se odlučila brinuti o njemu i koja mu je donosila hranu. On se njima gadio i zbog toga su ga
držali zatvorenog u sobi. Unatoč svemu nisu se ponašali kao da je ta preobrazba nešto čudno nego je
„došlo do ove nesreće“. Nitko se nije obazirao na njega. Gregora je ta promjena još manje dirnula.
Jedini problem je bio taj što se nije mogao ustati iz kreveta i proći kroz vrata. Obitelj ga je počela
smatrati životinjom, što je i bio, no on se sam nadao da je u njemu ipak ostalo malo humanosti iako su
tu ideju njegovi roditelji odavno odbacili. Gregorovu humanost najviše je pobudilo sestrino sviranje
violine, što ga je dovelo do pitanja je li zaista životinja ako ga glazba može ganuti. Taj dio humanosti
mu je ostao sve dok se i sestri nije počeo gaditi. Sestrinim odbacivanjem, cijela obitelj ga je odbacila.

Kafka prikazuje čudan svijet gdje je stvarnost obavijena prividom,, a bitni detalji izmiču pažnji.
Gregorova obitelj koja je dugo ovisila o njemu, brzo ga odbacuje nakon preobrazbe. On ostaje
napušten, smisao njegovog života blijedi, a apsurd postaje izlaz. Smrt postaje neizbježno rješenje.

Gregor umire u svojoj sobi, okružen samoćom i bespomoći. Obitelj osjeća olakšanje oslobađajući se
tereta. Razveseljavaju se u prirodi, planirajuči budućnost kao da nikada nisu imali sina.

Kafkin svijet je oblikovan u "kafkijanskoj atmostferi", gdje je sve pod prividom stvarnosti, ali je
nadrealno. Atmosfera je pesimistična i napeta. Smrt postaje jedino rješenje iako ne smije biti,
održavajući egzistencijalistički utjecaj. Smisao života postaje paradoks - život treba svrhu za potpuno
življenje.