MAKRO PITANJA I ODGOVORI

1. DRUŠTVENO RAČUNOVODSTVO I DRUŠTVENI RAČUNI

Društveno računovodstvo ili računi nacionalnog dohotka i proizvoda daju kvantitativne
podatke o ukupnoj ekonomskoj aktivnosti neke zemlje. Predstavlja evidenciju koju država
vodi o svojoj proizvodnji, dohotku, izvozu, uvozu, investicijama i dr. Sve do kraja 2.
svjetskog rata takvi računi nisu postojali, a neke zemlje niti do danas nisu razvile sustave
nacionalnih računa koji bi bili kompatibilni SNA konceptom.

Sustav društvenih računa SNA čine:

1. račun proizvodnje (nacionalnog dohotka) – prati proizvodnu aktivnost od formiranja
proizvodnje do finalnih namjena tj. potrošnje. Osnovna agregatna veličina mu je proizvodnja i
narodni dohodak;
2. međusektorske (input-output) tabele – prate međuzavisnost dijelova privrede (koliko koji
sektor kome pomaže) i njihovo sudjelovanje u formiranju i raspodjeli ukupne proizvodnje. To
je sređen sistemski prikaz između sektora i stanja nacionalnog gospodarstva.
3. račun financijskih tokova – prati financijski aspekt realnih transakcija (povezanost financijskih
sredstava i proizvodnje), te iskazuje stanje financijskih sredstava i interakcije financijskog i
nefinancijskog sektora;
4. bilanca društvenog, nacionalnog bogatstva – daje sliku stanja bogatstva neke zemlje u
vremenu. Mjeri vrijednost i kvalitetu aktive i pasive.

2. TRI METODE UTVRĐIVANJA VRIJEDNOSTI BDP-A

BDP prema proizvodnoj metodi jednak je bruto vrijednosti proizvodnje u bazičnim cijenama
umanjenoj za međufaznu potrošnju u kupovnim cijenama, uvećanoj za poreze na proizvode i
umanjenoj za subvencije na proizvode.

Bruto domaći proizvod prema dohodovnoj metodi jednak je zbroju sredstava zaposlenih, neto
izdacima na proizvodnju (porezi na proizvodnju minus subvencije na proizvodnju), bruto poslovnog
viška i mješovitog dohotka.

Bruto domaći proizvod po rashodnoj metodi jednak je ukupnoj domaćoj potrošnji i razlici između
izvoza i uvoza s inozemstvom. Domaću potrošnju čine izdaci rezidentnih kućanstava za potrošnju
(nacionalni koncept), izdaci neprofitnih institucija koje služe kućanstvima, izdaci za državnu potrošnju i
bruto investicije. Ova metoda je vrlo često korištena.

3. NOMINALNI, REALNI I POTENCIJALNI BDP

1. Nominalni BDP (BDP po tekućim cijenama) – zbroj količina proizvedenih finalnih dobara
pomnoženih njihovim tekućim cijenama. Njegova je pouzdanost mala, jer se njegova
vrijednost može mijenjati iz godine u godinu ne samo zbog promjene realnog outputa već i
zbog promjene u razini cijena.
 2. Realni BDP (BDP u stalnim cijenama) – vrijednost proizvodnje finalnih dobara izražena u
stalnim cijenama iz jedne godine, te na taj način odražava stvarnu promjenu količine
proizvedenih finalnih dobara i usluga.

Q = realni BDP = nominalni BDP

BDP deflator (stalne cijene)

BDP deflator = nominalni BDP

realni BDP

nominalni BDP = realni BDP * BDP deflator

Postoji i pojam „potencijalnog BDP“-a, a to je dugoročni trend realnog BDP-a. On predstavlja
dugoročne proizvodne mogućnosti proizvodnje koje gospodarstvo može ostvariti uz
održavanje stabilnih cijena. BDP se mijenja u vremenu zbog:
- porasta zaposlenih tj. radne snage,
- porasta količine kapitala,
napretka tehnologije

4. ZAPOSLENOST, RADNA SNAGA I STOPA NEZAOSLENOSTI

Zaposlenost, odnosno nezaposlenost su, zajedno sa stopom rasta BDP-a, najznačajniji
pokazatelj dinamike ekonomske aktivnosti. Zaposlenost (N) se obično definira kao broj ljudi
koji imaju posao. Nezaposlenost (U) je broj ljudi koji nemaju posao, ali ga aktivno traže.
Radna snaga (L) predstavlja zbroj zaposlenih i nezaposlenih:
L=N+U
Stopa nezaposlenosti (u) tada je definirana kao odnos broja ljudi koji su nezaposleni i onih
koji čine radnu snagu:
u = U/L
Problem kod utvrđivanja nezaposlenosti je kako identificirati one nezaposlene koji aktivno
traže posao. Na burzi rada (u RH zavodi za zapošljavanje) registrirani su uglavnom oni koji iz
toga crpe određene naknade za nezaposlene.

5. STOPA INFLACIJE, INDEKS POTROŠAČKIH CIJENA I DEFLATOR BDP-A

Inflacija je trajan rast opće razine cijena. Stopa inflacije je stopa po kojoj raste opća razina
cijena. Deflacija je kontinuirano smanjenje cijena, pa se može reći i da je to negativna stopa
inflacije. Za mjerenje promjene opće razine cijena (inflacije) najčešće se koriste dva indeksa
cijena: deflator BDP-a i indeks potrošačkih cijena.

Deflator BDP-a u godini t (Pt) definira se implicitno kao odnos nominalnog BDP-a i realnog
BDP-a u godini t:
BDP deflator = nominalni BDP (BDP u tekućim cijenama)
 realni BDP (BDP u stalnim cijenama)
Pt = $Yt
Yt
Deflator BDP-a se upotrebljava radi uklanjanja inflacijskog utjecaja iz BDP-a, a definira se
kao prosječna cjenovna promjena svih proizvedenih dobara koja su uključena u BDP.
Stopa inflacije jednaka je stopi promjene BDP deflatora.
Stopa inflacije (%) = (Pt – Pt-1)/Pt-1

Nominalni i realni BDP jednaki su u baznoj godini pa deflator BDP-a za baznu godinu uvijek
iznosi 1, tj. 100 jer se zapravo indeksni brojevi često postavljaju da budu jednaki 100.
Metodološki gledano, stopa inflacije de facto se računa iz baznih indeksa cijena.

Indeks potrošačkih cijena (CPI) još se zove i indeks troškova života te, za razliku od
deflatora BDP-a, mjeri promjenu opće razine cijena potrošnih dobara. Mora se uzeti u obzir
da se dio proizvedenih dobara usmjerava prema poduzećima, a ne u finalnu potrošnju, kao i
da se dio finalne potrošnje namiruje dobrima iz uvoza. Dakle, deflator BDP-a mjeri
promjenu cijena dobara proizvedenih u zemlji, dok CPI mjeri promjenu cijena dobara
koja se troše u zemlji.
CPI indeks prati cijene specifičnog popisa roba i usluga iz tzv. potrošačke košarice
(uključujući stavke poput hrane, stanovanja, odjeće, medicinske skrbi…) koju kupuje tipičan
potrošač tj. mjeri troškove života tipične gradske obitelji. Ponderi koji se dodjeljuju svakom
dobru su udio potrošnje na to dobro.

6. ZAŠTO INFLACIJA MOŽE BITI PROBLEM

Problem inflacije: Rast opće razine cijena neće biti toliki problem ako istovremeno rastu za
isti ili sličan postotak nadnice, odnosno plaće. No, to najčešće nije slučaj pa obično cijene
rastu dok nadnice i drugi dohoci (npr. mirovine) ne prate taj rast. Rezultat je preraspodjela
dohotka koja određene kategorije stanovništva (npr. umirovljenike zbog nedovoljnog
usklađivanja mirovina) može dovesti u težak socijalni položaj.
Visoka inflacija stvara nesigurnost. Neke cijene koje npr. fiksira država (javne usluge) utječu
na promjenu relativnih cijena. Ako nadnice nastoje pratiti rast cijena, to može dovesti do
deformacija i u poreznom sustavu gdje određene nadnice dolaze pod udar viših stopa
oporezivanja, obično jer porezni sustav nije na vrijeme prilagođen novim uvjetima, itd.
Čak i deflacija (negativna stopa inflacije) je štetna jer izaziva slične učinke i stvara dodatnu
nesigurnost. Deflacija ograničava učinkovitost monetarne politike u poticanju proizvodnje.
Većina makroekonomista drži da bi stopa inflacije između 0% i 3% bila prihvatljiva.

7. UPRAVLJANJE MAKROEKONOMSKIM SUSTAVOM U KRATKOM, SREDNJEM I DUGOM

ROKU
U kratkom roku (nekoliko godina) promjene proizvodnje primarno su određene
promjenama potražnje. U tom smislu, važno je znati što sve utječe na potražnju, od
povjerenja potrošača pa do promjene kamatnih stopa. Također, pretpostavit ćemo da u tih par
godina nema ograničenja na strani ponude, te da su poduzeća voljna i sposobna proizvesti
dovoljno dobara. U ovom dijelu kolegija razvijat ćemo IS-LM model kao jednostavan okvir
za razmatranje odrednica proizvodnje u kratkom roku, posebno fiskalne i monetarne politike.
U srednjem roku (npr. jedno desetljeće) postavlja se pitanje da li je gospodarstvo sposobno
proizvesti dovoljno dobara. A to ovisi o čimbenicima na strani ponude, što može obuhvatiti
stanje kapitala, razinu tehnološke opremljenosti i napretka, te veličinom, raspoloživošću i
kvalitetom radne snage. U ovom dijelu razvijat ćemo AS-AD model baziran na ravnoteži
između agregatne ponude (AS) i agregatne potražnje.

U dugom roku (nekoliko desetljeća) promatraju se čimbenici koji utječu na povećanje

kapitala, kvalitetu radne snage ili na rast tehnološke opremljenosti. A to su sklonost i razina
štednje, kvaliteta obrazovnog sustava, inovacijski potencijal, institucionalni kapaciteti i rad
vlade u provedbi strukturnih reformi.

K.R
8. AGREGATNA POTRAŽNJA – KLJUČNE KOMPONENTE
Ako želimo razumjeti što određuje potražnju za dobrima, dobro je znati što čini strukturu
agregatne proizvodnje (BDP-a).

BDP = Y = C + I + G + (X – IM)

- osobna potrošnja (C) – potrošnja pojedinca i kućanstva, a određena je raspoloživim

dohotkom, imetkom i općom razinom cijena; dijeli se na trajna dobra, netrajna dobra
i usluge.
- investicije (I) – proizvodna potrošnja gospodarskih subjekata, koja je određena
prinosima od investicija, troškovima i očekivanjima;
- državna potrošnja (G) – materijalna i nematerijalna potrošnja države, a određena je
njenom ekonomskom politikom;
- X – izvoz dobara i usluga,
- IM – uvoz dobara i usluga.

9. ODREĐIVANJE RAVNOTEŽNE PROIZVODNJE NA TRŽIŠTU DOBARA

Spojimo li do sada definirane dijelove dobit ćemo jednadžbu:
Z = c0 + c1 * (Y-T) + I + G
Pretpostavit ćemo da poduzeća ne drže zalihe roba i usluga što rezultira da je:
Ponuda = Potražnja Y=Z → ravnoteža na robnom tržištu.
Ravnoteža na robnom tržištu je uspostavljena kada je agregatna potražnja jednaka agregatnoj
ponudi. Prethodni izraz je uvjet ravnoteže. Spajanjem prethodne dvije jednadžbe dobijemo:

10. MULTIPLIKATORI I NJIHOVO DJELOVANJE

Izraz 1/(1-c1) zove se multiplikatorom. Ako je 0< c1 <1, proizlazi da je multiplikator veći od
1. Multiplikator pokazuje da će u slučaju porasta autonomne potrošnje za 1 BDP porasti za
iznos multiplikatora koji je veći od 1. Multiplikator djeluje na način da porast neke od
autonomnih komponenti potrošnje utječe na rast proizvodnje, rast proizvodnje utječe na rast
dohotka, rast dohotka utječe na rast potražnje, rast potražnje na rast proizvodnje, i sve tako
dok se ne iscrpe učinci inicijalne promjene.
Pitanje je i koliko vremena je potrebno da se multiplikativni učinci stvarno realiziraju. To obično ovisi
o dinamici prilagodbe poduzeća rastu potražnje, kao i vremenu potrebnom da radnici u slučaju
povećanja dohotka odluče to i potrošiti. Uz pretpostavke koje smo definirali to će se svakako dogoditi
u kratkom roku.

Što je veća sklonost potrošnji (c1) veći je i multiplikator!

11. RAVNOTEŽA NA TRŽIŠTU DOBARA KAO JEDNAKOST INVESTICIJA I ŠTEDNJE

Alternativan način analize ravnoteže na tržištu dobara je da su investicije (I) jednake
štednji (S)1. Štednja je zbroj privatne i javne štednje.

Privatna štednja je ono što potrošači ne potroše od svog raspoloživog dohotka: S = Yd – C.

Javna štednja je razlika javnih prihoda (T) i javne potrošnje (G). Ako su porezi (T) veći od
potrošnje (G) imamo proračunski višak (suficit), a u obrnutoj situaciji manjak (deficit).

Iz ovoga proizlazi nova jednadžba ravnoteže koja se još naziva „relacija IS“, jer označava
„investicije jednake štednji“. Ono što poduzeća žele investirati mora biti jednako onome
što stanovništvo i vlada uštede.

12. POTRAŽNJA ZA NOVCEM I KRIVULJA POTRAŽNJE ZA NOVCEM

Potražnja za novcem (Md) ovisi u prvom redu ovisi o razini transakcija i o razini kamatne
stope. Razinu transakcija je teško izmjeriti pa pretpostavljamo da je proporcionalna razini
nominalnog dohotka tj. ona je funkcija nominalnog dohotka ($Y). Funkcija koja objašnjava
kamatnu stopu – L(i) ima negativan predznak jer rast kamatne stope smanjuje potražnju za
novcem i obrnuto.
Md = $Yt * L (i)
razina potražnje za novcem = nominalni dohodak * funkcija kamatne stope
Porast nominalnog dohotka povećava potražnju za novcem: ( $Y ↑ ↔ Md ↑)
Povećanje kamatne stope smanjuje potražnju za novcem ( i ↑ ↔ Md ↓ )
Potražnja za novcem je opadajuća funkcija kamatne stope.

1
J. M. Keynes – 1936. «Opća teorija kamate, zaposlenosti i novca» iznosi da tezu: da se isti rezultati dobivaju
kada se ponuda izjednači sa potražnjom, kao i kad se investicije izjednače sa štednjom.
 Krivulja potražnje za novcem:
Za danu razinu nominalnog dohotka,
niža kamatna stopa povećava
potražnju za novcem.
Pri danoj kamatnoj stopi, rast
nominalnog dohotka pomiče
potražnju za novcem u desno.

13. POTRAŽNJA ZA NOVCEM, PONUDA NOVCA I RAVNOTEŽNA KAMATNA STOPA

Pretpostavimo da središnja banka ponudi iznos novca M tako da je: Ms = M . Ravnoteža na
tržištu novca zahtjeva da ponuda novca (Ms) bude jednaka potražnji (Md):
Ms = Md, odnosno Ms = $Yt * L (i)
Ova jednadžba pokazuje da kamatna stopa i mora biti takva da građani, uz svoj dohodak $Yt,
budu voljni držati količinu novca jednaku postojećoj ponudi novca Ms = M. Takav ravnotežni
odnos naziva se relacijom LM.

Ovaj grafikon pokazuje da, za razliku od

potražnje Md, ponuda novca ne ovisi o
kamatnoj stopi. Kamatna stopa mora biti
takva da je ponuda novca jednaka
potražnji za novcem (koja ovisi o kamatnoj
stopi). Ravnoteža je u točki A uz kamatnu
stopu i.
 Kako porast nominalnog dohotka ($Y) Kako porast ponude novca (Ms) utječe na
utječe na kamatnu stopu? kamatnu stopu?
Porast nominalnog dohotka sa $Y na $Y' Porast ponude novca sa M na M’ uzrokuje
povećava razinu transakcija, što povećava pomak krivulje udesno, pa kamatna stopa
potražnju Md na Md', zbog čega raste pada sa i na i’. Pad kamatne stope povećat
ravnotežna kamatna stopa na i'. Porast će potražnju za novcem (Md) tako da će
kamatne stope potražnju svodi u okvire doći do nove ravnoteže Ms = Md.
zadane ponude novca, pa se ponovo
uspostavlja ravnoteža.
14. MONETARNA POLITIKA I OPERACIJE NA OTVORENOM TRŽIŠTU
Monetarna politika – predstavlja manipulaciju ponudom novca kako bi se utjecalo na
kamate. Kako središnja banka (SB) mijenja ponudu novca i što se događa kada se to učini?
Instrumenti monetarne politike su:
- operacije na otvorenom tržištu– predstavlja kupnju i prodaju državnih
obveznica;
- eskontna stopa – stopa po kojoj komercijalne banke posuđuju novac od CB;
- stopa obvezne rezerve – postotak od depozita.

Operacije na otvorenom tržištu

Središnja banka (SB) kupuje i prodaje obveznice tj. koristi politiku otvorenog tržišta:
- ako želi povećati ponudu novca (povećati razinu likvidnosti) i automatski smanjiti
kamatnu stopu središnja banka kupuje obveznice za novac tj. ona otkupljuje obveznice od
komercijalnih banaka.
- ako želi smanjiti ponudu novca (smanjiti razinu likvidnosti) i automatski povećati
kamatnu stopu središnja banka prodaje obveznice i na taj način povećava novčane zalihe.
Operacije na otvorenom tržištu dovode do istovjetnih promjena sredstava (assets) i
obaveza (liabilities) SB.
 Ekspanzivna operacija SB:
Ako SB kupi obveznica 1 mil. $ tada
automatski povećava vrijednost
obveznica za 1 mil. $, ali rastu i njezine
obveze jer je izdala (plasirala na tržište) 1
mil. $ novca.

Kontrakcijska operacija SB:

Ako SB proda obveznice za 1 mil. $ tada
automatski smanjuje vrijednost obveznica
za 1 mil. $, ali padaju i njezine obveze jer
je pribavila (povukla s tržišta) novih 1
mil. $ u novcu.

15. CIJENA OBVEZNICA I PRINOS NA OBVEZNICU – UČINCI RESTRIKTIVNE I EKSPANZIVNE

OPERACIJE
Tržište obveznica – je tržište na kojem se određuje cijena obveznica ($PB), a ne kamatna
stopa (prinos i) koja se, zapravo, izvodi iz te cijene obveznica. Sada ćemo doznati kako?
Obveznice emitirane od države, koje obećavaju plaćanje npr. 100 $ nakon godinu dana ili
kraće, se zovu trezorski ili blagajnički zapisi (Treasury bills, T-bills).
Kada središnja banka kupuje obveznice – povećava se razina likvidnosti na tržištu -
potražnja za obveznicama raste, povećavajući cijenu obveznica ($PB). U isto vrijeme,
kamatna stopa (prinos) na obveznice pada. Vrijedi i obrnuto.

Ako kupimo obveznicu danas po cijeni $PB, nominalne vrijednosti $100 i držimo je 1 godinu,
prinos (kamatna stopa i) te obveznice je:
i = $100 - $PB = nominalna cijena – stvarna cijena
$PB stvarna (plaćena) cijena
Znači da cijena obveznice $PB ovisi o kamatnoj stopi i visini nominale ($100):
$PB = 1 * $100
1+i
Što je cijena obveznice niža (znači što je jeftinije platimo) to je kamatna stopa (prinos) viši,
što znači da ćemo više zaraditi. Vrijedi i obratno. Na primjer:
$PB = 95$ $PB = 90$
i = 100$ - $PB = 100-95 = 0,053 ili 5,3% i = 100$ - $PB = 100-90 = 0,111 ili 11,1%
$PB 95 $PB 90
Dakle, platili smo danas 95$ da bi na kraju godine dobili oko 5$, odnosno platili smo 90$ da
bi na kraju godine dobili preko 11$.

Ekspanzivna operacija na otvorenom tržištu (primjer ekspanzivne monetarne politike):

SB kupuje obveznice koje plaća kreiranjem novca - potražnja za obveznicama se povećala uz
nepromijenjenu ponudu obveznica Bd > Bs, što znači da cijena obveznice raste, a prinosi po
obveznici (kamatna stopa) automatski padaju.
PB ↑ ↔ ↓i jer je Bd > Bs
Restriktivna operacija na otvorenom tržištu (primjer restriktivne monetarne politike):
Obrnuti proces, SB prodaje obveznice i smanjuje ponudu novca - ponuda obveznica se
povećala uz nepromijenjenu potražnju obveznica Bd < Bs - što znači da cijena obveznica pada,
a prinosi od obveznica (kamatna stopa) automatski rastu.
PB ↓ ↔ ↑i jer je Bd < Bs

16. IS KRIVULJA – POMACI IS KRIVULJE

Ravnoteža na tržištu dobara definirana je tako da proizvodnja (Y) bude jednaka potražnji za
dobrima (Z) (ili da je štednja (S) jednaka investicijama (I)), a relacija koja to pokazuje je IS-
krivulja.
Y = Z = C (Y – T) + I + G

Međutim, do sada je model bio pojednostavljen na način da kamatna stopa (i) ne utječe na
potražnju za dobrima. Sada uvodimo kamatnu stopu (i) kao značajnu determinantu investija
(I):
I = f(Y, i)
Dakle, investicije (I) ovise o razini prodaje, odnosno potrebe ulaganja u proizvodnju (Y).
Veća prodaja zbog veće potražnje potiče veću proizvodnju i veća ulaganja. S druge strane, za
ulaganje treba novac, obično kredit. Ako je kamatna stopa (i) veća teže je zadužiti se i
omogućiti isplativost ulaganja. Veće kamate znače manja ulaganja i obrnuto. Sada će uvjet
ranoteže na tržištu dobara (proizvodnja jednaka potražnji) izgledati ovako:
Y = Z = C (Y – T) + I (Y, i) + G

Izvođenje IS krivulje

Slika (a) pokazuje da, uz zadanu kamatnu stopu i,

potražnja (Z) predstavlja rastuću funkciju proizvodnje
(Y). To pokazuje krivulja ZZ!
Porast proizvodnje – porast dohotka – porast
potrošnje (potražnje) – porast investicija – porast
proizvodnje!

Što se događa kada se mijenja kamatna stopa (i)?

Slika (b) pokazuje što se događa kada kamatna stopa

(i) poraste na i'. Rast kamatne stope znači pad
investicija, te pad potražnje. Krivulja ZZ pada na
razinu ZZ', a ravnoteža se seli iz točke A u A'.
Smanjuje se ravnotežna proizvodnja na Y'.
Smanjenje proizvodnje – smanjenje osobne potrošnje
– smanjenje investicija (potražnje) – smanjenje
proizvodnje: multiplikacija učinaka!
Pomaci IS krivulje
Promatramo utjecaj promjene poreza (T) i javne
potrošnje (G) na IS krivulju!

Slika pokazuje scenarij povećanja poreznog

opterećenja sa T na T'. Uz danu kamatnu stopu
(i) raspoloživi dohodak (Y-T) pada, to vodi ka
padu osobne potrošnje (C) , slijedi pad potražnje
(Z) i pad ravnotežne proizvodnje sa Y na Y'. U
ovom scenariju, povećanje poreza (T) pomiče IS
krivulju ulijevo i vodi ka smanjenju ravnotežne
proizvodnje.

Obrnuto je u slučaju smanjenja poreza (T), povećanja povjerenja potrošača, odnosno

povećanja osobne potrošnje (C) ili porasta javne potrošnje (G). Tada se IS krivulja pomiče
udesno.

17. LM KRIVULJA – POMACI LM KRIVULJE

Polazi se od pretpostavke da je kamatna stopa (i) određena jednakošću ponude (Ms) i
potražnje za novcem (Md):
Ms = $Y*L(i).
U nastavku ćemo operirati sa realnim kategorijama, na način da lijevu i desnu stranu
podijelimo sa razinom cijena (P):
M/P = Y*L(i).
Sada je realna ponuda novca (M/P) jednaka realnoj potražnji za novcem, koja je funkcija
realnog dohotka (Y) i kamatne stope (i). Ova relacija zove se LM krivulja.
LM krivulja u konačnici objašnjava vezu između proizvodnje (Y) i kamatne stope (i), ali
sada u terminima tržišta novca. Na prvom grafikonu zadana je (realna) ponuda novca na
razini M/P (Ms). Potražnja za novcem (Md) opadajuća je funkcija kamatne stope (i).
Ravnoteža je u točki A. Na drugom grafikonu je prikazana LM krivulja, gdje je se vidi da
rast dohotka Y na Y' utječe na rast kamatne stope i na i', i to tako da rast dohotka povećava
potražnju za novcem (Md), a što - uz zadanu ponudu novca – vrši pritisak i diže kamatnu
stopu. Tako se nova ravnoteža postiže u točki A' na višoj razini dohotka, većoj potražnji za
novcem i uz višu razinu kamate. LM krivulja, dakle, pokazuje da je uz zadanu ponudu
novca (Ms) kamatna stopa (i) rastuća funkcija razine dohotka (Y)!

Pomaci LM krivulje
Promjene (realne) ponude novca M/P, neovisno je li se mijenja nominalna ponuda novca
(M) ili razina cijena (P) dovesti će do pomicanja krivulje LM.

Povećanje nominalne ponude novca sa M

na M': Pri nepromijenjenoj razini cijena
(P), realna ponuda novca M/P povećava se
na M/P'. U tom slučaju LM krivulja
pomjera dolje na LM', pa ravnotežna
kamatna stopa pada sa i na i', za istu
razinu dohotka (Y).
Analogno prethodnom, smanjenje
nominalne ponude novca pomiče LM
krivulju gore.

18. IS LM MODEL ISTODOBNE RAVNOTEŽE NA TRŽIŠTU ROBE I NOVCA

IS krivulja pokazuje kako proizvodnja ovisi o kamatnoj stopi. LM krivulja pokazuje kako
kamatna stopa ovisi o proizvodnji. Kada ih spojimo u jedan model ravnoteže, IS-LM
model, bit ćemo u mogućnosti odrediti ravnotežnu proizvodnju i kamatnu stopu!
 Slika pokazuje istodobnu ravnotežu na
tržištu dobara i tržištu novca!

Bilo koja točka na krivulji IS pokazuje

moguću ravnotežu na tržištu dobara, kao što
bilo koja točka na krivulji LM pokazuje
moguću ravnotežu na tržištu novca, a samo
njihov presjek pokazuje točku A - za
proizvodnju Y i kamatnu stopu i - u kojoj se
postiže istodobna ravnoteža!

19. FISKALNA POLITIKA U IS LM MODELU – UTJECAJ NA PROIZVODNJU I KAMATNU STOPU

Slučaj: Vlada odluči smanjiti proračunski manjak, i to povećanjem poreza uz istovremeno
nepromijenjenu javnu potrošnju! Riječ je o fiskalnoj kontrakciji ili fiskalnoj konsolidaciji
(obrnuto, porast deficita zbog povećanja državne potrošnje ili smanjenja poreza zove se
fiskalna ekspanzija). Pitanje je: Kako fiskalna konsolidacija utječe na proizvodnju i kamatnu
stopu?
Povećanje poreza – utječe na IS krivulju. Veći
porezi (T'>T) smanjuju raspoloživi dohodak (Y-
T), smanjuju osobnu potrošnju (C) i na taj
način smanjuju proizvodnju (Y'<Y). Krivulja IS
pomiče se ulijevo!

Prvo, povećanje poreza ne utječe direktno na

LM! Općenito, krivulja se pomiče samo ako se
mijenja egzogena varijabla u jednadžbi te
krivulje.
Ravnotežna proizvodnja pada sa Y na Y’, a kamatna stopa pada sa i na i’. Dakle, IS krivulja
se pomiče ulijevo, a ravnoteža u gospodarstvu se kreće uzduž krivulje LM iz A u A’.

Treće, slijedi tumačenje: Porast poreza T utječe na smanjenje raspoloživog dohotka (Y-T) pa
se smanjuje osobna potrošnja (C). Učinkom multiplikatora smanjuje se proizvodnja ili doho-
dak (sa Y na Y’). Smanjenje dohotka (Y’) utječe na smanjenje potražnje za novcem (Y’L(i)), a
to utječe na pad kamatne stope (sa i na i’). Pad kamatne stope dijelom kompenzira pad po-
tražnje (tako da povećava investicije) i smanjuje dijelom negativne učinke većih poreza na
proizvodnju i dohodak (inače bi pad dohotka bio određen točkom D)!

20. MONETARNA POLITIKA U IS LM MODELU – UTJECAJ NA PROIZVODNU I KAMATNU

STOPU
Porast ponude novca naziva se monetarna ekspanzija. Pad ponude novca zove se
monetarna kontrakcija ili monetarno stezanje!

Slučaj: Monetarna ekspanzija na način da

središnja banka (SB) poveća nominalnu
ponudu novca (M) putem operacija na
otvorenom tržištu. Ako pretpostavimo da je
razina cijena (P) fiksna, porast M'>M dovodi
do povećanja realne ponude novca M'/P>M/P.

Pitanje je: kako će to utjecati na proizvodnju

(dohodak) i kamatnu stopu?

Prvo, M/P dio je LM relacije, što znači da

utječe na pomak LM krivulje. Porast ponude
novca (M/P) pomiče LM krivulju prema dolje,
sa LM na LM'.

Pri zadanoj razini dohotka (Y) porast novca (M/P) dovodi do smanjenja kamatne stope (i).
Drugo, kako to utječe na ravnotežu? Nakon pomaka LM krivulje prema dolje, te ne
promijenjenog položaja krivulje IS, ravnoteža (gospodarstvo) se kreće uzduž krivulje IS
prema novoj ravnoteži (iz A u A'). Proizvodnja raste (Y na Y'), a kamatna stopa pada (i na i').
Treće, slijedi tumačenje: Porast ponude novca (M'>M) vodi ka smanjenju kamatnih stopa
(i'<i). Niža kamatna stopa i' vodi ka povećanju investicija (I) putem multiplikatora, a to znači
porasta potražnje i proizvodnje (Y'>Y). Dakle, monetarna ekspanzija dovodi do veće
proizvodnje i nižih kamatnih stopa.

21. POLICY MIX ILI KOMBINACIJA FISKALNE I MONETARNE POLITIKE ( PRIMJER SAD – A)
Kombinacija fiskalne i monetarne politike (policy mix) najčešći je oblik vođenja
ekonomske politike, osobito u vremenu ekonomske krize.
Primjer 1: U nastavku ćemo
prezentirati kombinaciju politika sa
suprotnim smjerovima s početka
1990-tih u SAD kada se tadašnji
predsjednik Clinton suočio s visokim
proračunskih deficitom.
Fiskalnu kontrakciju (smanjenje
deficita) ostvario je kombinacijom
smanjenja potrošnje (G'<G) i
povećanja poreza (T'>T). No, to bi
vodilo ka smanjenju outputa (Y'<Y)
ukoliko se istovremeno ne bi poduzela
politika monetarne ekspanzije.

A to znači povećanje ponude novca (M'/P>M/P), posljedično pad kamata (i'<i) što je
rezultiralo većim investicijama i popunjavanjem jaza u potrošnji. Dakle, da nije bilo
„monetarne ekspanzije“ ravnoteža bi se preselila iz A u B, uz nižu razinu proizvodnje ili
dohotka. U kombinaciji politika, ravnoteža je postignuta u točki A' kojoj odgovara, u kratkom
roku, jednaka razina proizvodnje Y'=Y, a u dugom roku osigurani su temelji za daljnji rast.
Uz malo ekonomske sreće, rezultat ovakvog policy-mixa bilo je postupno smanjenje deficita i
postupno povećanje proizvodnje tijekom desetljeća, a što je i bio cilj.

Primjer 2. Ekonomija SAD-a je 1990-tih bujala čitavo desetljeće, a poduzeća su investirala

tako intenzivno da je stopa prelazila 10%. U 2001. godini javlja se oprez, usporavanje
investicija, potražnje i usporavanje BDP-a (Y). Nazirala se nova recesija! Uslijedio je i
snažan odgovor makroekonomske politike!
FED (nositelj monetarne politike) počeo je povećavati ponudu novca i agresivno smanjivati
stopu obveznih rezervi. Vlada G.W. Busha promovirala je niže poreze. Tada je proračun bio
u suficitu i bilo je prostora za takve mjere.
Ako koristimo IS-LM model cijeli se proces može opisati: smanjenje investicija (I) vodi ka
pomaku krivulje IS ulijevo i padu ravnotežne proizvodnje (Y). Povećanje ponude novca vodi
ka pomaku krivulje LM prema dolje, padaju kamatne stope (i) i dijelom se oporavljaju
investicije (I), a ravnotežna proizvodnja (Y) raste, iako je i dalje manja od inicijalne. Dodatni
poticaj daje smanjenje poreza (T), te povećanje potrošnje (G) zbog čega se IS krivulja
pomjera udesno. Na taj način se kompenzira još jedan dio pada proizvodnje (Y) uslijed
inicijalnog smanjenja investicija.
Konačno, ravnotežni dohodak je manji od inicijalnog, ali njegov pad je značajno ublažen
miksom fiskalne politike vlade G.W. Busha i monetarne politike FED-a na čelu sa
A.Greenspanom.

S.R
22. RADNA SNAGA, STOPA PARTICIPACIJE, ZAPOSLENOST I STOPA NEZAPOSLENOSTI
Poduzeća na povećanje potražnje odgovaraju povećanjem proizvodnje. To vodi ka
zapošljavanju, odnosno nižoj razini nezaposlenosti. Niža razina nezaposlenosti utječe na rast
nadnica. Veće nadnice znače i veće troškove proizvodnje, te rast cijena proizvoda. Više
cijene navode radnike da traže veće nadnice. A to znači opet rast troškova i cijena….

Ključni termini na tržištu rada (primjer SAD): Ukupan broj stanovnika 2006. iznosio je
301 milijun. Kad se odbije od toga broj mlađih od 16 godina, vojsku, policiju, zatvorenike
dobije se neinstitucionalno civilno stanovništvo (228 milijuna) ili broj ljudi potencijalnih za
civilno zapošljavanje. Unutar toga je (civilna) radna snaga (151,4) kao zbroj onih koji rade
(zaposleni – 144,4) i onih koji traže posao (nezaposleni- 7,0). Razliku čine oni koji niti ne
rade niti traže posao, a zovu se „izvan radne snage“ (77,4).

Stopa participacije je odnos radne snage (151,4) i neinstitucionalnog civilnog stanovništva

(228), a koja je u SAD-u 2006. iznosila 66%. Stopa nezaposlenosti je odnos nezaposlenih
(7,0) i radne snage (151,4) i iznosila je 4.6%.
Tržište rada je izuzetno dinamično, priljevi i odljevi radnika iz skupine zaposlenih su
veliki. Netko dobije posao, netko bude otpušten. Za ekonomiju je jako važno koliko
nezaposlenost traje? Tako je u SAD stanje nezaposlenosti puno kraće u prosjeku nego u EU.
Velika dinamika je i na relaciji: radna snaga ↔ izvan radne snage. Osim onih koji
završavaju školovanje i uključuju se u radnu snagu, ili onih koji idu u mirovinu i odlaze iz
radne snage, važni su i oni koji su „izvan radne snage“, a spremni su preuzeti poslove kada im
se to ponudi. Zovu se još i „obeshrabreni radnici“.

Osim toga, tijekom godine na tu dinamiku utječu i sezonske komponente. U razdoblju

duljem od jedne godine utjecaj imaju cikličke komponente povezane s razdobljima rasta i
recesije.

23. ODREĐIVANJE NADNICA – RELACIJA ODREĐIVANJA NADNICA ( WS RELATION)

Agregatna nominalna nadnica (W) definirana je sljedećom jednadžbom:
W  P e F (u, z)
(  , )
te ovisi o tri faktora:
1. Očekivanoj razini cijena - Pe
2. Stopi nezaposlenosti - u
3. varijabli z, koje obuhvaća sve ostale varijable koje mogu utjecati na ishod
postavljanja nadnice.
Očekivana razina cijena (Pe): radnike zanima realna nadnica (plaća), a ne nominalna. Zanima
ga koliko dobara (W/P) realno može kupiti za tu svoju plaću (W). A i poduzeća zanima W/P,
odnosno odnos nadnice koje isplaćuju u cijeni vlastitog proizvoda koji prodaju. I radnici i
poduzetnici zainteresirani su za rast nominalnih nadnica ako raste razina cijena proizvoda
koji kupuju ili prodaju.
Zašto očekivane (Pe), a ne trenutačne cijene (P)? Nadnice se obično određuju u nominalnim
iznosima, ali se definira i njihovo usklađivanje za budućnost (godinu, 3 godine, i slično) u
skladu s očekivanim cijenama.

Stopa nezaposlenosti (u): Znak negacije pokazuje da porast stope nezaposlenosti smanjuje
nadnice. Veća nezaposlenost slabi pregovaračku snagu radnika.
Ostali čimbenici (z): Uz danu razinu cijena (P) i stopu nezaposlenosti (u) na nadnice varijabla
z predstavlja sve čimbenike koji dodatno pozitivno utječu na visinu nadnica. Na primjer,
naknada u slučaj nezaposlenosti – postojanje tih naknada štiti radnike od pritiska poslodavca
da pristanu raditi za ekstremno niske nadnice. Veća naknada znači i više nadnice (+), uz danu
stopu nezaposlenosti. Primjer minimalne plaće je sličan. Viša minimalna plaća biti će
povećati pregovaračku moć radnika za ostvarenje viših nadnica (plaća).

Relacija postavljanja nadnica (The Wage-Setting Relation)

 Ranije smo utvrdili da je nominalna nadnica bila određena kao:

W  P e F (u, z)
Sada, budući da Pe = P, tada:
W  PF (u, z)
Podijelivši obje strane s P, tada:
W
 F (u, z)
P
Odnos realne nadnice (W/P) i stope
nezaposlenosti (u) je negativan, a
to znači što je viša stopa
nezaposlenosti niža je realna
nadnica (radnici imaju manju
pregovaračku moć) i obrnuto.
Relacija nadnica prikazana je na
grafikonu kao opadajuća krivulja
WS (wage setting).

24. ODREĐIVANJE CIJENA – RELACIJA ODREĐIVANJA (PS RELATION)

Cijena koje određuju poduzeća ovise o troškovima s kojima se susreću. A troškovi ovise o
prirodi funkcije proizvodnje. Funkcija proizvodnje je relacija između inputa upotrijebljenih u
proizvodnji (i njihove cijene) i količine proizvedenog outputa.
Pod pretpostavkom da firme mogu proizvesti dobra koristeći samo rad, funkcija proizvodnje
može biti prikazana kao:
Y=A*N
Y = output
N = zaposlenost
A = produktivnost rada, ili output po radniku.
Ovo je krajnje pojednostavljenje jer poduzeća osim rada (N) koriste i druge faktore u
proizvodnji, kao npr. kapital, sirovine, energiju. Veliki utjecaj ima i tehnološki napredak, pa
proizvodnost rada A obično nije konstanta.
Nadalje, pod pretpostavkom da jedan radnike proizvede jednu jedinicu outputa – tako da A =
1, tada, funkcija proizvodnje postaje: Y=N. Ovo pojednostavljenje znači da trošak
proizvodnje za dodatnu jedinicu predstavlja zapravo trošak dodatnog zapošljavanja radnika
uz nadnicu W.
U uvjetima savršene konkurencije, cijena jedinice proizvoda (P) bila i jednaka graničnom
trošku (W). Kako to nije slučaj poduzeća naplaćuju cijenu koja je viša od nadnice (P>W), i to
za iznos marže ( ).
P  ( 1  ) W
U jednadžbi određivanja cijena znak  je marža (markup) - dodatak na cijenu iznad troškova
proizvodnje. Kad bi sva tržišta bila savršeno konkurentna,  = 0, i P = W.

Relacija postavljanja cijena (The Price-Setting Relation)

Jednadžba određivanja cijena je:

P  ( 1  ) W
Ako podijelimo obje strane s nominalnom nadnicom (W), dobijemo:
P
 ( 1  )
W
Kako bismo izrazili ovu jednadžbu putem realne nadnice (W/P) - okrenemo obje strane:
W 1

P ( 1  )
Realna nadnica u postavljanju cijena je neovisna o stopi nezaposlenosti za razliku od realne
nadnice u postavljanju nadnica gdje je ona opadajuća funkcija stope nezaposlenosti. Zato je
relacija određivanja cijena na grafikonu prikazana kao vodoravna linija (PS – price setting).
Suština je u sljedećem: što je marža () koju određuje poduzeće viša realna nadnica (W/P)
bit će niža. Dakle, ako poduzeća odluče povećati maržu () to znači i povećanje cijena (P) nji-
hovih proizvoda, pa iako vaša nadnica nominalno (W) ostane ista, ona će se realno (W/P)
smanjiti.

25. RAVNOTEŽNA REALNA NADNICA I PRIRODNA STOPA NEZAPOSLENOSTI – UTJECAJ

MARŽE I NAKNADA ZA NAZAPOSLENOST NA PRIRODNU STOPU NEZAPOSLENOSTI
Prirodna stopa nezaposlenosti je stopa nezaposlenosti pri kojoj je realna nadnica iz
„relacije postavljanja nadnica“ jednaka realnoj nadnici iz „relacije postavljanja cijene“.
Ukoliko eliminiramo W/P iz WS i PS relacija, dobivamo ravnotežnu stopu nezaposlenosti ili
prirodnu stopu nezaposlenosti, un:
1
F (un , z) 
1 
Na prethodnom grafikonu, ravnoteža je postignuta u točki A, a kojoj odgovara ravnotežna
stopa nezaposlenosti un. No, položaji krivulja WS i PS, a time i ravnotežna stopa
nezaposlenosti ovise o z i , pa slijede primjeri utjecaja tih parametara na ravnotežu!

Primjer 1: Naknade za nezaposlenost (z) i prirodna stopa nezaposlenosti

Veća naknada (povećanje z) znači i više
nadnice (+), uz danu stopu nezaposlenosti
(u). Rast naknada za nezaposlenost vodi ka
pomjeranju krivulje WS prema gore.
Gospodarstvo se kreće uzduž krivulje PS iz
točke A prema točki A'. Prirodna ili
Primjer 2: Marža i prirodna stopa nezaposlenosti

Rast marže () smanjuje realnu nadnicu

koju poduzeća plaćaju, pomjeraju PS-
krivulju prema dolje sa PS na PS'.
Gospodarstvo se kreće uzduž krivulje WS.
Ravnoteža se pomiče iz A u A'. a to vodi
rastu stope nezaposlenosti sa un na un'!

Objašnjenje: Poduzeća povećavaju marže,

odnosno cijene. Rast cijena šire palete
proizvoda utječe na pad realnih nadnica. To
utječe na porast prirodne nezaposlenosti, te
pritisak na radnike da prihvate nižu realnu
nadnicu.

Budući da ravnotežna stopa nezaposlenosti odražava strukturu ekonomije, prigodniji naziv za

prirodnu stopu nezaposlenosti je strukturna stopa nezaposlenosti.

26. RELACIJA AGREGATNE PONUDE IZVEDENA IZ RELACIJA ODREĐIVANJA NADNICA I

CIJENA I GRAFIČKI PRIKAZ
Relacija agregatne ponude pokazuje učinke proizvodnje (outputa Y) na razinu cijena.
Izvodi se iz ponašanja nadnica i cijena. Prisjetimo se jednadžbi za određivanje nadnica i
cijena iz prethodnog poglavlja:
W  P e F (u, z)
P  ( 1  ) W
Uz pretpostavku da je razina cijena P jednaka očekivanoj razini cijena Pe, iz prethodnih
jednadžbi izveli smo „prirodnu stopu nezaposlenosti“ (un) i „prirodnu razinu proizvodnje“
(Yn). Međutim, u nastavku napuštamo tu pretpostavku. Sada iz prethodnih jednadžbi
izvodimo relaciju između razine cijena (P), razine proizvodnje (Y) i očekivane razine
cijena (Pe).
Korak 1: Eliminirajmo nominalnu nadnicu W iz prethodna dva izraza (W iz prve supsti-
tuiramo u drugu jednadžbu):
P  P e ( 1  ) F ( u , z )
Riječima, sada razina cijena P ovisi o očekivanoj razini cijena Pe i stopi nezaposlenosti u.
Pretpostavljamo da su  i z konstantni.
Korak 2: Izrazimo stopu nezaposlenosti u terminima proizvodnje:
U LN N Y
u  1  1
L L L L
Zadnja transformacija N u Y u skladu je s pretpostavkom da je Y=N. U konačnici, za danu
radnu snagu, što je viša proizvodnja, niža je stopa nezaposlenosti.
Korak 3: Zamijenimo stopu nezaposlenosti u jednadžbi iz koraka 1. sa 1-(Y/L):
 Y 
P  P e ( 1  ) F  1  , z 
 L 
Dobili smo relacija agregatne ponude! Riječima, razina cijena P ovisi o očekivanoj razini
cijena Pe, i razini proizvodnje Y (također i , z, i L, ali ih ovdje uzimamo kao konstante).

AS relacija ima dvije važne implikacije:

1. Povećanje outputa Y vodi k povećanju u razini cijena P (AS krivulja je rastuća)!

Ovo je rezultat četiri koraka:
1. Y   N  - porast proizvodnje utječe na porast zaposlenosti.
2. N   u  - porast zaposlenosti utječe na pad nezaposlenosti.
3. u   W  - niža nezaposlenost utječe na rast nominalne nadnice.
4. W   P  - rast nominalne nadnice dovodi do rasta cijena.

2. Povećanje očekivane razine cijena Pe vodi, jedan za jedan, povećanju u stvarnoj

razini cijena P. Ovaj se učinak ostvaruje kroz nadnice :
1. P   W  - ako poslodavci očekuju višu razinu cijena postavit će
e

više nadnice.
2. W   P  - porast nominalnih nadnica znači i rast troškova što
dovodi do porasta cijena.
 Krivulja AS
1. Ima pozitivan nagib. Porast proizvodnje
Y vodi ka porastu razine cijena P.
2. Krivulja AS prolazi točkom A u kojoj je
Y=Yn, odnosno P=Pe. Kada je proizvodnja
jednaka svojoj prirodnoj razini Yn, razina
cijena u potpunosti odgovara očekivanoj
razini cijena Pe.
Iz toga proizlazi i da kada je proizvodnja
iznad svoje prirodne razine (Y>Yn) slijedi
da je razina cijena viša od očekivane
(P>Pe).
3. Porast očekivane razine cijena Pe
pomiče krivulju AS prema gore. Vrijedi i
obrnuto. Porast očekivane razine cijena
Pe dovodi do porasta nadnica, što dovodi
do porasta razine cijena P. Dakle, pri bilo
kojoj razini proizvodnje cijene će biti više
nego što su bile. Krivulja AS se pomakla
prema gore i sada prolazi kroz točku A'.

27. RELACIJA AGREGATNE POTRAŽNJE IZVEDENA IZ IS I LM KRIVULJE I GRAFIČKI PRIKAZ

Relacija agregatne potražnje (AD) pokazuje učinak razine cijena (P) na proizvodnju (Y),
za razliku od AS koja je pokazivala učinak proizvodnje na cijene. Izvodi se iz ravnotežnih
uvjeta na tržištu dobara i financijskom tržištu. Prisjetimo se ravnotežnih uvjeta za tržišta
dobara i financijska tržišta opisanih u poglavlju 4:

IS relation: Y  C ( Y  T )  I ( Y , i )  G
M
L M relatio n:  Y L (i )
P
Prisjetimo se da je na lijevoj strani jednadžbe LM “realna ponuda novca” M/P. U poglavlju 4.
bavili smo se samo promjenom nominalne ponude novca M. Međutim, promjena M/P može
se dogoditi i zbog promjene cijena P. Npr. porast cijena za 10% ima isti učinak na M/P kao
i smanjenje nominalne ponude novca M za 10%.

Krivulja AD
Povećanje razine cijena (P) vodi k
smanjenju proizvodnje (Y). Krivulja AD zato
ima negativan nagib.
Na grafikonu je prikazano izvođenje krivulje
AD iz IS-LM modela. Ponovimo:
IS krivulja pokazuje da rast kamatne stope
vodi ka smanjenju proizvodnje. LM krivulja
pokazuje da porast Y povećava potražnju za
novcem, a to vodi ka povećanju kamatne
stope.
Što se događa kada dođe do porasta cijena
sa P na P'? Uz danu nominalnu ponudu
novca M, realna ponuda M/P se smanjuje.
LM krivulja pomjera se prema gore. Za
danu razinu proizvodnje Y niži M/P utječe
na rast kamatnih stopa (i). Dolazi do
smanjenja potražnje za dobrima (npr.
Investicijskim) i proizvodnja (Y) pada.
M
P  i    dem and   Y
P

Treba znati da bilo koja promjena varijabli koje utječu na pomak krivulja IS i LM (varijable
monetarne i fiskalne politike) utječu i na pomak krivulje agregatne potražnje AD.
M 
Y  Y ,G,T
 P  Pomaci krivulje agregatne potražnje

Primjer: Povećanje u državnoj potrošnji

(G) povećava output Y uz danu razinu
cijena P, pomičući krivulju agregatne
potražnje AD udesno, iz AD u AD’.

Smanjenje nominalnog novca M smanjuje

output Y uz danu razinu cijena P, pomičući
krivulju agregatne potražnje AD ulijevo,
odnosno sa AD na AD’’.

Možemo zaključiti: Proizvodnja Y je

rastuća funkcija realne ponude novca M/P,
rastuća funkcija državne potrošnje G, i
opadajuća funkcija poreza T.
28. AS-AD MODEL I RAVNOTEŽA U KRATKOM I SREDNJEM ROKU

Sljedeći je korak i povezati relacije AS i AD u model AS-AD koji objašnjava postizanje

ravnoteže u kratkom i srednjem roku.
 Y 
A S R elatio n P  P e ( 1  ) F  1  , z 
 L 
M 
A D R elatio n Y  Y  ,G,T
 P 
Ravnoteža ovisi o vrijednosti Pe. Vrijednost Pe određuje poziciju krivulje agregatne ponude
AS, te pozicija AS krivulje utječe na ravnotežu.
Ravnoteža u kratkom roku

U ovom slučaju vrijednost varijable Pe je

konstanta. Ravnoteža je dana presjecištem
krivulja agregatne ponude (AS) i agregatne
potražnje (AD). U točki A, tržište rada, tržište
dobara, i financijsko tržište su sva u ravnoteži
uz Yr =Y i Pr=P.

No, važno je istaknuti da nema razloga da Y

bude u kratkom roku jednak svojoj “prirodnoj”
razini Yn. To ovisi o očekivanoj razini cijena Pe,
ali i o varijablama koje utječu na AD.

Od kratkog do srednjeg roka

Pitanje je što se događa tijekom vremena?

Ako pretpostavimo da je u kratkom roku
proizvodnja Y veća od svoje prirodne razine:

Y  Yn  P  P e
hoće li se Y tijekom vremena vratiti na svoju
„prirodnu razinu“? Kako će do toga doći?

Ako je P>Pe, to znači da su poslodavci ugovarali

nadnice (W) uz niža očekivanja. Vrlo je
vjerojatno da će pregovaratelji nadnica
promijeniti naviše svoja očekivanja buduće
razine cijena (Pe'>Pe). Ovo će uzrokovati pomak
AS krivulje prema gore (drugi grafikon).
Očekivanje više razine cijena također vodi do
Poslodavci će najvjerojatnije svoja očekivanja vezana za nadnice i cijene nastaviti revidirati
prema gore. To će se događati sve dok ravnotežna razina proizvodnje Yr premašuje
prirodnu razinu proizvodnje Yn. Kako „očekivana razina cijena“ Pe raste AS krivulja se i
dalje pomjera prema gore, uzduž krivulje AD. Rezultat je postupno opadanje ravnotežne
proizvodnje koja je sve bliža Yn.
Prilagodba završava kada krivulja AS dođe u položaj AS'' (treći grafikon). U srednjem
roku, output se vraća na prirodnu razinu outputa.
Y  Y n and P  P e
Pregovaratelji nadnica više nemaju razloga da promijene svoja očekivanja.

29. EKONOMSKA POLITIKA – UČINCI MONETARNE EKSPANZIJE

Kakvi su učinci ekspanzivne monetarne politike u kratkom i srednjem roku, odnosno
povećanje nominalne ponude novca sa M na M’?
U jednadžbi agregatne potražnje, možemo vidjeti da povećanje u nominalnom novcu, M, vodi
do povećanja u realnom novcu, M/P, vodeći do povećanja proizvodnje Y.

M 
Y  Y ,G,T
 P 
Krivulja agregatne potražnje pomiče se
udesno, sa AD na AD’. U kratkom roku
ravnoteža ide uz točke A u A’.
Proizvodnja i razina cijena se povećavaju.
Tijekom vremena razlika između Y i Yn dovodi do
prilagodbe očekivanih cijena. Sobzirom da je
Y>Yn to znači da je P>Pe. Poslodavci mijenjaju
svoja očekivanja bliže P, a to znači da se krivulja
Gospodarstvo se sada kreće uzduž krivulje agreagatne potražnje AD'. Proces prilagodbe se
završava kada se proizvodnja Y vrati na
U srednjem roku, dakle, AS krivulja se pomiče
svoju „prirodnu razinu“ Yn.
do AS’’ i ekonomija se vraća u ravnotežu na Yn.
U toj točki razina cijena P’’ jednaka je
očekivanoj razini Pe.

Povećanje cijena je proporcionalno povećanju

količine nominalnog novca.
Ukoliko se proizvodnja vratila na prirodnu
razinu, to znači da se realna ponuda novca
M/P (zbog porasta cijena) također vratila na
početnu razinu.

Monetarna ekspanzija vodi do povećanja

Pogled iza kulisa (IS-LM model)

Utjecaj monetarne ekspanzije, osim na

proizvodnju i cijene, ostvaruje se i na
kamatnu stopu, a to možemo ilustrirati IS-LM
modelom (grafikon lijevo).

Ovdje promatramo prilagođavanje

proizvodnje Y i kamatne stope i uslijed
povećanja nominalne ponude novca M.

Na grafikonu (b) vidimo da se prije promjene

M ravnoteže nalazi u točki A.
Kratkoročni učinak monetarne ekspanzije je
pomak LM krivulje prema dolje u LM’. U točki
A’ kamata je niža, output je veći.
No, dolazi i do porasta cijena sa P na P’
(grafikon a).
Ipak, i u kratkom roku dolazi do porasta cijena (sa P na P'), a to vraća LM krivulju sa LM'' na
LM', te umanjuje utjecaj ekspanzivne monetarne politike. Tijekom vremena (u srednjem roku)
proizvodnja iznad „prirodne“ Y>Yn utječe na rast cijena. To smanjuje realnu ponudu novca
M/P i pomiče LM krivulju prema gore sve do početne razine LM. Gospodarstvo se kreće
uzduž krivulje IS, kamatne stope rastu, a proizvodnja se smanjuje. Nova ravnoteža, nakon
proteka određenog vremena, vraća se u točku A=A''. To znači da je povećanje ponude
novca upravo poništeno proporcionalnim povećanjem razine cijena (P''>P). Realna
ponuda novca je nepromijenjena (M/P=M''/P''). Proizvodnja se vraća na vrijednost Yn,
odnosno Y''=Yn. Kamatna stopa se također vraća na početnu vrijednost (i''=i). Zaključno,
tijekom vremena, razina cijena raste, a učinci monetarne ekspanzije na output i na
kamatnu stopu nestaju.
Neutralnost novca se odnosi na činjenicu da povećanje količine nominalnog novca nema
učinka na output i kamatnu stopu u srednjem roku. Povećanje količine nominalnog novca je
potpuno apsorbirano povećanjem razine cijena.
No, to ne znači da monetarnu politiku ne bi trebali koristiti kao sredstvo utjecaja na proizvod-
nju. Eskpanzivna monetarna politika može pomoći izlasku iz stanja gospodarske recesije i
bržem povratku na prirodnu razinu proizvodnje. Ali treba znati da samo monetarna politika
ne može vječno održavati višu razinu proizvodnje.

30. EKONOMSKA POLITIKA – UČINCI SMANJENJA PRORAČUNSKOG MANJKA

Pretpostavit ćemo da vlada odluči smanjiti svoj proračunski manjak (deficit) tako da smanji
državnu potrošnju (G'<G), uz zadržavanje poreza (T). Kako će to utjecati na gospodarstvo u
kratkom i srednjem roku?
Smanjenje državne potrošnje na G' pomiče
krivulju AD ulijevo na AD'. Ravnoteža je u A'.
Proizvodnja je niža od „prirodne“ (P'<P). Razina
cijena pada sa P na P'.

Što se događa tijekom vremena (srednji rok)?

Sve dok je Y<Yn krivulja agregatne ponude AS će
se pomicati udesno u AS'', a nova ravnoteža iz A u
A''.

Kao i u slučaju povećanja nominalne ponude

Ipak, u točki A’’ nije sve jednako kao prije: Proizvodnja Y se vratila na svoju prirodnu raz-
inu Yn (Y=Yn), ali razina cijena je niža nego prije (P’’<P), a slično je i s kamatnom stopom
(i’’<i). Sada ćemo povezati AS-AD model sa IS-LM modelom:
 Smanjenje G pomiče krivulju IS ulijevo IS'.
Nova ravnoteža je u točki B, s manjim Y i manjom
kamatnom stopom i. Budući da se razina cijena P
smanjuje, kao odgovor na smanjenje outputa,
količina realnog novca se povećava. Ovo
uzrokuje pomak LM krivulje do LM’. Nova
ravnoteža je u točki A’. I output (Y') i kamatna
stopa (i') su niži nego prije fiskalne kontrakcije.
(Ostaje upitno što je s investicijima (I) kada
proizvodnja pada (-) i kada kamatna stopa pada (+)).

Prilagodba: LM krivulja se nastavlja pomicati

prema dolje dok se output (Y) ne vrati na
prirodnu razinu outputa (Yn). Ravnoteža se
uspostavlja u točki A’’. Kamatna stopa i'' je niža
nego je bila prije smanjenja deficita.

Struktura proizvodnje (outputa) je drukčija nego što je bila prije smanjenja deficita.
IS relatio n: Y n  C ( Y n  T )  I ( Y n , i )  G
Dohodak (Yn) i porezi (T) ostaju nepromijenjeni, dakle, potrošnja je ista kao prije. Državna
potrošnja (G) je niža nego prije. Slijedi, smanjenje kamatne stope (i''<i) definitivno utječe
pozitivno na investicije (I) koje moraju biti više nego prije smanjenja deficita—više točno za
iznos jednak smanjenju G.
Zaključno, u srednjem roku, smanjenje budžetskog deficita (G-T) vodi do smanjenja
kamatne stope (i) i povećanja investicija (I).

No, važno je istaknuti da u kratkom roku fiskalnu politiku (smanjenje deficita) treba
kombinirati sa (ekspanzivnom) monetarnom politikom koja ide u smjeru smanjenja ka-
matnih stopa, a kako bi se povećale investicije i kompenzirao očekivani negativni utjecaj
smanjenja javne potrošnje na proizvodnju. Time se izbjegava da smanjenje deficita u kratkom
roku ne dovede do recesije.

31. EKONOMSKA POLITIKA – UČINCI PROMJENE CIJENE NAFTE

Do sada smo promatrali utjecaj promjene varijabli na strani agregatne potražnje: povećanje
nominalne ponude novca (M) i smanjenje proračunske potrošnje (G) i deficita. No, sada se
možemo okrenuti i promjenama na strani agregatne ponude: na primjer, kako porast
cijene nafte utječe na gospodarstvo?
Bilo je više skokova cijene nafte u 1980-im, 1990-im te posebno nakon rata u Iraku, te ti-
jekom velike krize 2007-2008. Visoke cijene zadržale su se praktički cijelo desetljeće. U
međuvremenu je nastala i povećana potražnja za naftom u brzo-rastućim ekonomijama kako
što su Kina i Indija.
Veliko povećanje cijena početkom 1970-tih bilo je povezano s oštrom recesijom i velikom
stopom inflacije. Tu kombinaciju makroekonomisti zovu stagflacijom (stagnacija i inflacija).
Za analizu utjecaja cijena nafte na gospodarstvo treba nam drugačiji model od onog koji
smo do sada koristili. Pretpostavljali smo da je proizvodnja (Y) određena samo radom (N), a
sada nam treba proširenje: rada i drugih inputa (uključivo i energiju – naftu). Pitanje je:
kako rast cijene nafte utječe na cijene (P) koje određuje poduzeće, pa onda i na odnos
proizvodnje i zaposlenosti.
Pojednostavit ćemo problem na način da „povećanje cijene nafte“ izrazimo kroz „povećanje
marže  - odnosno viška cijena (P) iznad nominalne nadnice (W). Dakle, uz zadane nadnice
(W) porast cijena nafte povećava trošak proizvodnje, pa poduzeća povećavaju cijene (P).

Učinci povećanja cijene nafte (marže) na prirodnu stopu nezaposlenosti

Ravnoteža na tržištu rada (iz 5. poglavlja) prikazana je na grafikonu. „Relacija određivanja
nadnica“ WS je opadajuća, a „relacija određivanja cijena“ PS je vodoravna linija na razini
W/P=1/(1+). Početna ravnoteža je u točki A, za prirodnu nezaposlenost un.

Povećanje marže ’>, pomiče pravac

Dinamika prilagodbe
Upravo smo konstatirali da povećanje cijene
nafte smanjuje prirodnu razinu proizvodnje (sa
Yn na Yn’). Što se događa pri tome u
kratkom roku? Pri tome koristimo relaciju
AS:
 Y 
P  P e ( 1  ) F  1  , z 
 L 
Razlog je što u točki A' ekonomija još uvijek
nije dosegla novu prirodnu razinu proizvodnje
PS prema dolje u PS’, jer što je marža
veća realna nadnica W/P je manja.
Ravnoteža se pomiče u A’, a prirodna
stopa nezaposlenosti raste na un’.
Drugim riječima, viša cijena nafte
uzrokuje povećanje marže, smanjenje
realnih nadnica, a to vodi ka višoj
nezaposlenosti
Povećanje marže , uzrokovano
i nižoj stopi prirodne
povećanjem
zaposlenosti,cijene nafte,padu
odnosno uzrokuje povećanje
razine cijena, na bilo kojoj razini outputa, Y.
proizvodnje.
Krivulja agregatne ponude AS se pomiče
prema gore na AS'.
Veličina pomaka AS krivulje određena je i
pravilom da je P=Pe, a to je u ovom slučaju
pomak kod kojeg AS’ prolazi kroz točku B.
Ekonomija se kreće uzduž AD krivulje, iz A u
Yn'. Tek u točci A” ekonomija je dosegnula novu, nižu prirodnu razinu outputa, Y’n, i razina
cijena je viša nego prije naftnog šoka.

32. PHILIPSOVA KRIVULJA – IZVORNA I IZMJENJENA I 33. PITANJE ( PRIRODNA STOPA NEZP
I P. KRIVULJA TE NAIRU – PRIRODNA STOPA NEZAPOSLENOSTI KOJA NE UBRZAVA INFLACIJU
Ovo je negativan odnos između nezaposlenosti i inflacije koji je Phillips otkrio za
Ujedinjeno Kraljevstvo, a Solow i Samuelson za SAD (ili originalna Phillipsova krivulja).
Znači, uz danu očekivanu razinu cijena, niža nezaposlenost vodi većim nominalnim nadni-
cama, a to vodi do više razine cijena.
Ako se to ponavlja iz godine u godinu imamo: spirala nadnice-cijene: utrka između rasta nad-
nica i cijena rezultira stalnom inflacijom nadnica i cijena.

Mutacije: Negativan odnos između nezaposlenosti i inflacije se održao tijekom 1960-ih, ali je
nestao nakon toga zbog dva razloga:
povećanja cijene nafte, ali važnije, promjena u načinu na koji pregovaratelji nadnica formiraju
očekivanja zbog promjene ponašanja stope inflacije. Stopa inflacije je iza 1960-tih postala
stalno pozitivna i inflacija je postala dugotrajnija. U skladu s tim, ljudi su pri oblikovanju
svojih očekivanja počeli računati s prisustvom inflacije. A to je promjenilo i prirodu odnosa
između nezaposlenosti i inflacije.
Formiranje očekivanja:

Pretpostavite da se očekivanja inflacije formiraju s obzirom na:

π et = θπ t- 1
Parametar  sadrži učinak prošlogodišnje stope inflacije t-1, na ovogodišnju očekivanu stopu
inflacije, et. Vrijednost  se postojano povećavala u 1970-im, od nule do jedan. Sada imamo:
π t = θπ t- 1 + ( μ + z ) - αut
U gornjoj jednadžbi, kada je  jednako nula, imamo izvornu Phillipsovu krivulju, a odnos
između stope inflacije i stope nezaposlenosti je:
π t = ( μ + z ) - αut
Kada je  pozitivan broj, stopa inflacije ne ovisi samo o stopi nezaposlenosti već i o
prošlogodišnjoj stopi inflacije:
π t = θπ t- 1 + ( μ + z ) - αut
Kada je  =1, stopa nezaposlenosti ne utječe na stopu inflacije, već na „promjene u stopi
inflacije“.
π t - π t - 1 = ( μ + z ) - αut
Primjer: Promjene stopa inflacije nasuprot nezaposlenosti u SAD-u, 1970-2000
 Od 1970, postoji jasan negativan
odnos između stope nezaposlenosti i
„promjena“ u stopi inflacije u SAD-u.

Pravac koji najbolje odgovara

raspršenosti točaka u razdoblju 1970 -
2000 je:

π t - πt- 1 = 6% - 1.0ut
U slučaju niske nezaposlenosti (npr.
ispod 6%) „promjena inflacije“ će biti
pozitivna, a u slučaju visoke

Izvorna Phillipsova krivulja je:

π t = ( μ + z ) - αut
Izmijenjena Phillipsova krivulja također poznata kao Phillipsova krivulja uvećana za
očekivanja ili Phillipsova krivulja ubrzanja:
π t - π t- 1 = ( μ + z ) - αut

Povratak na prirodnu stopu nezaposlenosti

Izvorna Phillipsova krivulja ide u smjeru da kada bi nositelji ekonomske politike bili voljni
tolerirati višu razinu inflacije mogli bi stopu nezaposlenosti držati vječno niskom.
Friedman i Phelps su proučavali “trade-off” između nezaposlenosti i inflacije. Tvrdili su da
stopa nezaposlenosti ne može biti održiva ispod određene razine, a tu razinu su nazvali
“prirodna stopa nezaposlenosti”. Prirodna stopa nezaposlenosti je stopa nezaposlenosti pri
kojoj je stvarna stopa inflacije jednaka očekivanoj stopi inflacije (t -t-1=0). Slijedi:
 z
0  (   z )  u n , onda vrijedi un  αu n = μ + z
 , odnosno
 e
Ako je
π = π e + ( μ + z ) - α u , onda vrijedi π t - π t = αun - α ut

Konačno, uz pretpostavku da je et dobro aproksimirano t-1, je:

π t - πt- 1 = - α( ut - un )
Ovo je važna relacija jer daje novi uvid u razmišljanjima o Phillipsovoj krivulji u terminima
stvarne (ut) i prirodne stope nezaposlenosti (un), te promjena stope inflacije (t -t-1).
Tumačenje: Promjena stope inflacije ovisi o razlici između stvarne i prirodne stope neza-
poslenosti. Kada je stvarna stopa nezaposlenosti veća od prirodne (ut > un) stopa inflacije
opada, a kada je stvarna stopa nezaposlenosti manja od prirodne (ut < un) stopa inflacije
raste.
Gornja jednadžba omogućava nam drugačiji pogled na prirodnu stopu nezaposlenosti: Stopa
nezaposlenosti koja ne ubrzava inflaciju, (ili NAIRU), je stopa nezaposlenosti potrebna za
održavanje stope inflacije konstantnom.

Primjer: U prethodnom primjeru procjene jednadžbe “izmijenjene Phillipsove krivulje” za

gospodarstvo SAD-a dobili smo:
π t - π t- 1 = 6% - 1.0ut
Uz pretpostavku (t -t-1= 0), odnosno 0-tu “promjenu” stope inflacije, ut = 6%. U SAD-u od
1970-tih “stopa nezaposlenosti koja ne ubrzava inflaciju” iznosi 6%.

34. OKUNOV ZAKON ILI KAKO RAST PROIZVODNJE UTJEČE NA PROMJENU STOPE
NEZAPOSLENOSTI
Do sada smo ovu ovisnost promatrali uz dvije pretpostavke: Y=N, tj. da se proizvodnja i
zaposlenost kreću u omjeru 1:1; te da je radna snaga (L) konstantna, odnosno L=N+U.

Posljedica toga bi bila da bi promjena stope nezaposlenosti trebala biti jednaka negativnoj
vrijednosti stope rasta outputa. Na primjer, ako je rast outputa 4%, tada bi stopa nezapo-
slenosti trebala pasti za 4%.
u t  u t 1   g yt
No, stvarna relacija između rasta outputa i „promjene“ stope nezaposlenosti je poznata kao
Okunov zakon. Upotrebljavajući trideset godina podataka za SAD, krivulja koja najbolje
odgovara tim podacima je dana sa:
u t  u t 1   0 .4 ( g yt  3 % )

Promjene stope nezaposlenosti nasuprot rastu outputa u SAD-u, 1970.-2000.

Visoki „rast“ outputa je povezan sa

S obzirom na gore navedenu jednadžbu, može se smanjenjem stope nezaposlenosti;
reći da (npr. za rast proizvodnje za 1% iznad/ispod niski „rast“ outputa je povezan sa
“normalnog”) vrijedi sljedeće: * Visokipovećanjem stopestope
rast Y – smanjenje nezaposlenosti.
nezaposlenosti
If g yt  3 % , then u t  u t 1   0 .4 (  )  0 * Niski rast Y – povećanje stope nezaposlenosti
If g yt  3 % , then u t  u t 1   0 .4 (  )  0 Kako bi
*„Normalni“ se Yu –danom
rast slučaju SAD-a
nema promjene stope
spriječilo
nezaposlenosti rast stope nezaposlenosti (ut-ut-
1) godišnji rast proizvodnje (gyt) bi trebao
biti najmanje 3%!
If g yt  3 % , then u t  u t 1   0 .4 ( 0 )  0
Dakle, rast/pad proizvodnje od 1% iznad/ispod „normalnog“(3%) vodi samo do 0.4%
smanjenja/povećanja nezaposlenosti (a ne 1% temeljem izraza Y=N) iz dva razloga:
1. Gomilanje rada: tvrtke daju prednost zadržavanju radnika pred njihovim
otpuštanjem kada se proizvodnja smanjuje.
2. Zato, kada proizvodnja i zaposlenost rastu, ne popunjavaju se sva nova radna mjesta
sa nezaposlenima. Obično će poslodavci tražiti da postojeći radnici rade prekovre-
meno.

35. VEZA IZMEĐU RELACIJE AGREGATNE POTRAŽNJE, OKUNOVOG ZAKONA I PHILLIPSOVE

KRIVULJE
Stavimo sada na jedno mjesto tri relacije: onu između inflacije, nezaposlenosti i rasta
proizvodnje.

Okunov zakon: Grafikon: Prvo, putem agregatne potražnje nominalni

ut - ut- 1 = - β( g yt - g y )
Phillipsova krivulja:
π t - π t- 1 = - α( ut - u n )
Relacija agregatne potražnje:
g yt  g m t   t
rast novca i inflacija određuju proizvodnju. Drugo,
putem Okunovog zakona rast proizvodnje određuje
promjenu (ne)zaposlenosti. Treće, putem relacije
Phillipsove krivulje nezaposlenost određuje promjenu
inflacije.

Naš cilj je vidjeti što te tri relacije znače kada je riječ o učincima „nominalnog rasta
novca“ na proizvodnju, nezaposlenost i inflaciju!

36. UČINCI NOMINALNOG RASTA NOVCA NA PROIZVODNJU, NEZAPOSLENOST I INFLACIJU

(SREDNJI ROK)
Pretpostavimo konstantnu stopu rasta nominalnog novca gmt. Kolike će u tom slučaju biti
stope rasta proizvodnje, nezaposlenosti i inflacije u srednjem roku?
U srednjem roku stopa nezaposlenosti mora biti konstantna, (ut=ut-1). Ako to uvrstimo u
Okunov zakon, to podrazumjeva da je stopa rasta proizvodnje (gyt) jednaka “normalnoj”.
S rastom nominalne ponude novca po stopi gm i s rastom proizvodnje jednakim gy, relacija
agregatne potražnje ukazuje da je inflacija konstantna i zadovoljava:
 g y  gm  
  gm  g y
odnosno, u srednjem roku inflacija mora biti jednaka nominalnom rastu novca umanjenom za
normalni rast proizvodnje (prilagođenom rastu nominalnog novca). Na primjer, ako je nomi-
nalni rast novca 8%, a proizvodnja raste po stopi od 3%, razlika se pojavljuje u obliku stope
inflacije od 5%.

Ako je inflacija konstantna, tada je t = t-1, što kod Phillipsove krivulje implicira da je ut =
un. Stoga, u srednjem roku, stopa nezaposlenosti mora biti jednaka prirodnoj stopi
nezaposlenosti.

Zaključno, u srednjem roku je rast proizvodnje jednak „normalnoj stopi rasta proizvodnje“.
Nezaposlenost je jednaka „prirodnoj stopi nezaposlenosti“. I jedno i drugo je neovisno o
nominalnom rastu novca! To smo pokazali i u 6. poglavlju, samo je tada bilo riječi o
„promjeni razine novca“ a sada govorimo o „promjeni stope rasta novca“.

Promjene u rastu nominalnog novca se

odražavaju jedan za jedan u
promjenama stope inflacije.
To znači da je jedina odrednica
inflacije u srednjem roku prilagođeni
nominalni rast novca.

37. DEZINFLACIJA - SMANJENJE INFLACIJE

SAD je 1979. bio u situaciji kada je rast proizvodnje bio na normalnoj razini, stopa
nezaposlenosti na prirodnoj razini, ali stopa inflacije i stopa nominalnog rasta novca bili su
vrlo visoki. Nositelji ekonomske politike su se usuglasili da inflaciju treba smanjiti.

Već smo naučili da niža inflacija zahtjeva niži rast novca. Niži rast novca znači povećanje
nezaposlenosti na neko vrijeme. U takvim uvjetima, pitanje je kojom brzinom središnja
banka treba djelovati kako bi postigla optimalne rezultate?

Prvi pokušaj: Za postizanje niže inflacije, stopa rasta nominalnog novca mora biti smanjena.

Evo što se događa:

 g m  ( g m  )   g y 
U relaciji agregatne potražnje:
gy  u 
Tada, iz Okunovog zakona:
Sobzirom na Phillipsovu relaciju:  u   
No, tijekom vremena:
S obzirom na Phillipsovu relaciju: u  u n   
   gm  g y  g y
U relaciji agregatne potražnje:
gy  gy  u 
Tada, iz Okunovog zakona:
Nakon smanjenja rasta nominalnog novca, nezaposlenost se prvo povećava, ali naposljetku,
tijekom vremena, počinje opadati.

Phillipsova krivulja sama po sebi pokazuje da se smanjenje inflacije može postići jedino uz
povećanje stope nezaposlenosti. Odnosno, lijeva strana će biti negativna samo ako je ut>ut-1.
π t - π t- 1 = - α( ut - u n )
Idući nalaz kaže: „ukupni iznos nezaposlenosti“ potreban za smanjenje inflacije ne ovisi o
brzini kojom je dezinflacija postignuta. To znači, da se dezinflacija može postići u kraćem
roku uz veliki porast nezaposlenosti, ili se može postići u duljem roku uz manji porast
nezaposlenosti – ali kumulativno, u nizu godina, učinak na nezaposlenost će biti isti.

38. R. LUCAS, T. SARGENT, I J. TAYLOR – KAKO PROMJENE U FORMIRANJU OČEKIVANJA

MOGU UTJECATI NA TROŠAK DEZINFLACIJE IZRAŽEN U NEZAPOSLENOSTI
Do sada smo razmatrali tzv. tradicionalni pristup. Dvije odvojene grupe makroekonomista
propituju klasičnu “istinu” da politika može promijeniti „vrijeme“, ali ne i broj „postotnih
bodova prekomjerne nezaposlenosti“.

Ovaj odjeljak istražuje kako promjene u formiranju očekivanja mogu utjecati na trošak
dezinflacije izražen u nezaposlenosti. Lucasova kritika kaže da je nerealna pretpostavka da
pregovaratelji nadnica neće uzeti u obzir promjene u politici kada formiraju svoja očekivanja.
Nerealno je da će oni koji određuju nadnice nastaviti očekivati da će inflacija u budućnosti
biti jednaka onoj u prošlosti!
Dakle, ako bi se pregovaratelje nadnica moglo uvjeriti da će inflacija uistinu biti niža
nego u prošlosti, oni bi smanjili svoja očekivanja inflacije što bi povratno smanjilo
stvarnu inflaciju bez potrebe za povećanjem stope nezaposlenosti (bez troška prilagodbe,
odnosno bez produljenja recesije).
Na ovom obliku Phillipsove krivulje se može vidjeti o čemu se radi. Ako su očekivanja
inflacije (πte) bazirana na prošlogodišnjoj inflaciji (πte = πt-1) jedini način smanjivanja inflacije
je uz povećanje nezaposlenosti na određeno vrijeme.
π t = π et - α( ut - un )
No, ako se uvjeri subjekte koji određuju nadnice da će inflacija biti manja od prošlogodišnje
(πte < πt-1), smanjena očekivanja će smanjiti trenutačnu inflaciju, bez (ili uz manje) promjene
nezaposlenosti.
Thomas Sargent, koji je radio sa Robertom Lucasom, tvrdio je da u cilju postizanja
dezinflacije svako povećanje nezaposlenosti bi trebalo biti samo maleno. Osnovni sastojak
uspješne dezinflacije, tvrdio je, jest kredibilitet monetarne politike—vjerovanje subjekata
koji određuju nadnice da je središnja banka uistinu posvećena smanjenju inflacije. Središnja
banka bi trebala težiti brzoj dezinflaciji, jer to znači veći kredibilitet.
Suprotni pogled su zauzeli Stanley Fischer i John Taylor. Oni su istaknuli prisutnost
nominalne rigidnosti ili činjenicu da se mnoge nadnice i cijene postavljaju za neko vrijeme i
ne prilagođavaju se prilikom promjena u politici. To znači da bi inflacija već bila ugrađena u
postojeće ugovore o nadnicama, te ne bi mogla biti smanjena istoga trenutka i bez troška
(povećanja nezaposlenosti).
Taylor tvrdi da nemogućnost kontrole odluka o nadnicama predstavlja strogu granicu
mogućoj brzini dezinflacije. Put smanjenja troška dezinflacije izraženog u nezaposlenosti je u
davanju pregovarateljima nadnica vremena da uzmu u obzir promjene u politici. Spora, ali
vjerodostojna dezinflacija mogla bi imati niži trošak. Središnja banka bi trebala težiti sporoj,
ali kredibilnoj dezinflaciji. Prebrzo smanjenje nominalnog novca, bez nužnog vremena
prilagodbe, neće dovesti do proporcionanog smanjena inflacije, nego će smanjiti realnu
količinu novca, te pokrenuti reseciju i rast nezaposlenosti.

Dezinflacija bez nezaposlenosti u Taylorovom modelu:

S nemogućnošću kontrole odluka o nadnicama (kaskanje odluka o nadnicama) dezinflacija
mora biti provođena sporo da bi se izbjeglo povećanje nezaposlenosti.

D.R
39. KAKO SE MJERI ŽIVOTNI STANDARD KLJUČNI POKAZATELJI
Ključni razlog zašto nas rast zanima je kretanje životnog standarda. Želimo znati kroz
vrijeme koliko se životni standard povećao, te koliko je standard veći u jednoj zemlji u
odnosu na drugu. Pri tome se baziramo na varijablu „proizvodnja po stanovniku“ (output ili
BDP per capita).
No, problem je, kada želimo uspoređivati različite zemlje, usporedivost iskaza proizvodnje,
posebno sobzirom na različite valute. Na primjer, ako želimo usporediti BDP po stanovniku u
Indiji i SAD-u, morat ćemo indijski BDP izražen u rupijima na bazi službenog tečaja
preračunati u dolare. Međutim, tu su najmanje dva problema: prvo, tečajevi mogu jako
fluktuirati pa ne mogu realno iskazati odnos stvarnog životnog standarda u tim zemljama, a
drugo, ako je BDP po stanovniku 2006. u Indiji iznosio 790 $, a u SAD-u 44.000 $ teško se
može reći da je životni standard toliko puta (56) viši u SAD-u u odnosu na Indiju. Razlog je
razlika u cijenama ključnih dobara koja se koriste u osobnoj potrošnji.
Iz prethodnog primjera izvodi se metodologija bazirana na mjerama kupovne moći tijekom
vremena u različitim zemljama. Za usporedbu BDP-a kroz zemlje, upotrebljava se jednaka
skupina cijena za sve zemlje. Prilagođeni realni BDP brojevi su mjere kupovne moći kroz
zemlje, a također su poznati kao brojevi pariteta kupovne moći (purchasing power parity –
PPP). U našem primjeru za Indiju i SAD, omjer BDP-a po stanovniku „temeljem tečaja“ i
„temeljem PPP“ se znatno razlikuju, umjesto prvog koji je iznosi 56, u drugom slučaju taj
omjer je 12.
Iz prethodnog se može zaključiti da je za blagostanje ljudi važna njihova potrošnja, a manje
proizvodnja – pa bi se kao mjera životnog standarda mogla koristiti i varijabla: „potrošnja po
stanovniku“.
Ako razmišljamo u terminima „proizvodnje“ onda bi se razlike među zemljama mogle
tumačiti različitom produktivnosti – kao mjerom „proizvodnje po radniku“ ili „proizvodnje po
satu rada“. Ipak, primjetno je da u zemljama slične prosječne produktivnosti ukupan broj sati
rada čini razliku u životnom standardu (na primjer: njemački i američki radnici imaju sličnu
produktivnost, ali američki rade više sati pa su im zarade i životni standard viši).
Konačno, pitanje je: da li viši životni standard dovodi i do višeg intenziteta osjećaja sreće?
Istraživanja su pokazala da je odgovor „da“ u zemljama s BDP per capita ispod 20.000 dolara,
ali taj odnos nije potvrđen u bogatijim zemljama!

40. ŠTO ODREĐUJE GOSP. RAST KOJA JE ULOGA AKUMULACIJE KAPITALA, A KOJA
TEHNOLOŠKOG KONGRESA
Za razmišljanje o činjenicama navedenim u prethodnom poglavlju koristi se analiza Roberta
Solowa, s MIT-a, kasnih 1950.-ih. Točnije:
 Što određuje rast?
 Kakva je uloga akumulacije kapitala?
 Kakva je uloga tehnološkog napretka?

Funkcija agregatne proizvodnje

Funkcija agragatne proizvodnje je specifikacija relacije agregiranog outputa (proizvodnje) i

inputa proizvodnje. Do sada smo je definirali na jednostavan način Y=N, kao funkciju rada,
gdje je potpuno bio isključen rast ili barem rast produktivnosti (Y/N). Sada, pretpostavljamo
da postoje najmanje dva inputa: rad (N) i kapital (K).
Y  F (K, N )
Y = agregirani output.
K = kapital – zbroj svih strojeva, postrojenja i zgrada u ekonomiji.
N = rad – broj radnika u ekonomiji.
Funkcija F pokazuje koliko outputa je proizvedeno za danu količinu kapitala i rada.
Agregirana funkcija proizvodnje ovisi o stanju tehnologije. Što je tehnologija bolja, viša je i
proizvodnja Y za dani K i dani N. Stanje tehnologije je skupina nacrta koji definiraju lepezu
proizvoda i tehnika koji su dostupni za njihovu proizvodnju. Šira definicija uključit će kasnije
i utjecaj ostalih čimbenika: unutarnje organizacije, pravnoga sustava, kvalitete provođenja
zakona, političkog sustava i slično.

Povrati na obujam i povrati na faktore proizvodnje

Konstantna ekonomija obujma je svojstvo ekonomije prema kojem - ako se količina kapitala
i rada udvostruči – tada se output također udvostručuje.
2 Y  F ( 2 K ,2 N )
Ili općenitije,
xY  F ( xK , xN )
Sad možemo postaviti pitanje kako će se mijenjati proizvodnja ako povećavamo samo jedan
od inputa, kapital ili rad? Opadajući povrati na kapital odnose se na svojstvo prema kojem
rast kapitala vodi sve manjem i manjem rastu outputa kako razina kapitala raste. Opadajući
povrati na rad odnose se na svojstvo prema kojem povećanje rada, uz dan kapital, vodi sve
manjem i manjem rastu outputa kako razina rada raste.

Output po radniku i kapital po radniku

 Konstantna ekonomija obujma implicira
da agregiranu funkciju proizvodnje
može zapisati na sljedeći način:

Y K N K 
 F  ,   F  ,1
N N N N 
Iznos outputa po radniku, Y/N ovisi o
iznosu kapitala po radniku, K/N. Kako
kapital po radniku raste, tako raste i
output po radniku.

Grafikon pokazuje da rast „kapitala po radniku“

vodi sve manjem i manjem rastu „outputa po radniku“. Rast kapitala po radniku, K/N,
uzrokuje pomicanje po funkciji proizvodnje.

Izvori rasta

Vratimo se na ključno pitanje: odakle dolazi rast? Zašto proizvodnja po radniku, odnosno
proizvodnja po stanovniku raste tijekom vremena?

1. Povećanje proizvodnje po radniku (Y/N) može biti uzrokovano povećanjem kapitala

po radniku (K/N).

2. Poboljšanje stanja tehnologije pomiče

funkciju proizvodnje prema gore, vodeći rastu
outputa po radniku za danu razinu kapitala po
radniku.

Možemo, dakle, reći da rast proizlazi iz

akumulacije kapitala (K/N) i tehnološkog
progresa.

Ipak, zbog opadajućih povrata na kapital,

„akumulacija kapitala“ sama po sebi ne može

Stopa štednje je dio dohotka koji je ušteđen. Viša stopa štednje povećava rast outputa,
međutim ne trajno. Ipak, zemlje s višim stopama štednje će imati više razine outputa per
capita.

Kontinuirani rast zahtjeva kontinuirani razvoj tehnologije. Održivi rast zahtjeva održivi
tehnološki progres. Stopa rasta outputa per capita je na kraju određena ekonomskom stopom
tehnološkog progresa. To znači da će gospodarstvo koje u dugom roku održava višu stopu
tehnološkog progresa u konačnici preteći druga gospodarstva.

41. KAKO KAPITAL UTJEČE NA PROIZVODNJU, A KAKO PROIZVODNJA UTJEČE NA

AKUMULACIJU KAPITALA
Već smo ranije definirali, pod pretpostavkom konstantnih prinosa na obujam, relacija između
outputa i kapitala po radniku može biti zapisana na sljedeći način:
Y K 
 F  ,1
N N 
Proizvodnja po radniku (Y/N) rastuća je funkcija kapitala po radniku (K/N). Međutim, pod
pretpostavkom opadajućih prinosa na obujam, pozitivni učinak rasta K/N na Y/N smanjuje se
kako se razina K/N povećava. Kada je K/N jako visok, daljnje povećanje Y/N svodi se na
neznatnu mjeru.
Y K K K 
 f  f    F  ,1
Pojednostavljujući: N  
N , tada vrijedi  N  N 

Budući da je fokus na ulozi akumulacije kapitala, javljaju se sljedeće pretpostavke:

1. Veličina stanovništva, stopa participacije i stopa nezaposlenosti su konstantni. Iz
toga proizlazi da je i zaposlenost N konstantna. A ako je N konstantno, onda je
kapital K ključni faktor rasta proizvodnje. Također, proizvodnja po radniku (Y/N),
proizvodnja po stanovniku i ukupna proizvodnja kreću se proporcionalno.
2. Nema tehnološkog progresa, a to znači da se funkcija proizvodnje ne mijenja tijekom
vremena. I ovo nam omogućuje da izoliramo utjecaj akumulacije kapitala na
proizvodnju.
Pod ovim pretpostavkama, prva važna relacija koja se mora naglasiti je između outputa i
kapitala po radniku (uz Y i K je vremenski indeks t, a N je tretiran kao konstanta):
Yt  Kt 
 f 
N  N 
Riječima, viši kapital po radniku vodi višem outputu po radniku.

1. Korak: Utjecaj proizvodnje na akumulaciju kapitala

Ovdje ćemo objasniti utjecaj proizvodnje (Y) na investicije (I), te relaciju između investicija
(I) i akumulacije kapitala (K).
Proizvodnja i investicije: Donje jednadžbe opisuju relaciju između osobne štednje (S) i
investicija (I). Investicije su jednake zbroju privatne štednje (S) i javne štednje (T-G). No,
pretpostavit ćemo da je javna štednja nula (T-G=0). Slijedi: I = S – investicije su jednake
privatnoj štednji:
I  S  (T  G ) If T  G  T  G  0  I  S S  sY
Ako je štednja (S) proporcionalna dohotku (Y), malo s je stopa štednje i vrijedi 0<s<1. Ako
povežemo dvije zadnje relacije slijedi da je osobna štednja (S) jednaka investicijama (I) i
proporcionalna u odnosu na dohodak (Y).
I t  sY t
Stoga, investicije su proporcionalne u odnosu na output: Viši output, viša štednja, stoga i
više investicije.

43. RAVNOTEŽNA RAZINA KAPITALA I PROIZVODNJE

Ravnotežna razina (Steady-State) kapitala i proizvodnje
 K t 1 K t  Kt  Kt
 = sf    
N N  N  N
Stanje u kojem se output po radniku (Y/N) i kapital po radniku (K/N) više ne mijenjaju se
zove ravnotežna razina (steady-state) ekonomije. U steady state-u, lijeva strana jednadžbe je
jednaka 0, tada:
 K * K*
sf   
 N  N
Ravnotežna razina kapitala po radniku tolika je da je iznos štednje po radniku (lijeva strana)
dovoljan da pokrije amortizaciju razine kapitala po radniku (desna strana jednadžbe). Pri
danom steady state-u kapital po radniku (K*/N), steady-state vrijednost outputa po radniku
(Y*/N) je dana funkcijom proizvodnje:
 Y *  K *
   f 
 N   N 
44. UTJECAJ STOPE ŠTEDNJE NA PROIZVODNJU UZ TEHNOLOŠKI PROGRES I BEZ
TEHNOLOŠKOG PROGRESA
Utjecaj rasta stope štednje na output po radniku Utjecaj rasta stope štednje na output po radniku
(bez tehnološkog progresa) (sa tehnološkim progresom)

Rast stope štednje (u slučaju kada nema utjecaja tehnološkog progresa) vodi razdoblju višeg
rasta sve dok output ne dostigne svoju novu, višu steady-state razinu.
Rast stope štednje (u slučaju kada postoji utjecaj tehnološkog progresa) vodi razdoblju višeg
rasta sve dok output ne dostigne novu putanju na višoj razini (naglasak je na „putanju“, a ne
„razinu“ što je efekt tehnološkog progresa). To ujedno znači da gospodarstvo u kojem djeluje
tehnološki progres ima pozitivnu stopu rasta outputa po radniku i u dugom roku. Međutim,
dugoročna stopa rasta neovisna je o stopi štednje.

45. STOPA ŠTEDNJE I POTROŠNJA

Stopa štednje i potrošnja
Utjecaj stope štednje na potrošnju po radniku u
steady state-u
Kojoj bi stopi štednje vlada trebala težiti? Pri
tome, treba voditi računa da veća stopa štednje
znači i manju potrošnju. U jednoj godini,
promjena stope štednje ne utječe na kapital, a
niti na proizvodnju (za to je potrebno vrijeme),
već samo na potrošnju.
Rast stope štednje vodi prvo rastu, potom padu potrošnje po radniku u staedy state-u. Ako
stopa štednje iznosi nula, kapital je jednak nuli, proizvodnja i potrošnja također.
Za s=1, ljudi štede sav svoj dohodak pa je potrošnja jednaka nuli. Investicije i kapital, pa
onda i output po radniku su visoki, ali sav output je upotrijebljen da nadomjesti deprecijaciju,
ništa ne ostavljajući za potrošnju (potrošnja je jednaka nuli).
Ove dvije krajnosti govore da mora postojati određena stopa štednje 0<s<1 pri kojoj je
ravnotežna razina potrošnje najviša. Povećanje stope štednje ispod te vrijednosti (s<sG)
dovodi do smanjenja potrošnje na početku, ali i do povećanja potrošnje u dugom roku.
Povećanje stope štednje iznad te vrijednosti (s>sG) dovodi do smanjenja potrošnje, i to ne
samo na početku već i u dugom roku.
Razina kapitala povezana s vrijednošću stope rasta koja ostvaruje najvišu razinu potrošnje u
steady state-u poznata je kao zlatno pravilo razine kapitala (golden-rule level of capital).
Imaju li neke zemlje doista višak kapitala? Empirijske analize pokazale su da su npr. zemlje
OECD-a daleko ispod razine kapitala koja odgovara zlatnom pravilu. To znači da povećanje
stope štednje kod njih vodi ka većoj potrošnji u budućnosti.

46. LJUDSKI KAPITAL U FUNKCIJI PROIZVODNJE

Dosad smo bili usredotočeni na fizički kapital – strojeve, uređaje, poslovne nekretnine i
slično. No, u gospodarstvu važnu ulogu ima ukupnost vještina radnika što se zove ljudski
(human) kapital. U posljednja dva stoljeća zabilježen je intenzivan rast ljudskog kapitala. U
pedeset godina stopa pismenosti se povećala sa 30% na iznad 95% u zemljama OECD-a.
Ekonomija s puno obrazovanih radnika će najvjerojatnije biti produktivnija nego ekonomija u
kojoj većina radnika ne može ni čitati ni pisati.
Na koji način ljudski kapital utječe na proizvodnju? No, zaključci izvedeni o akumulaciji
fizičkog kapitala vrijede i nakon što se ljudski kapital uključi u analizu.

Proširenje funkcije proizvodnje

Kada razina outputa po radniku ovisi i o razini fizičkog kapitala po radniku, K/N, i o razini
ljudskog kapitala po radniku, H/N, funkcija proizvodnje može biti prikazana na sljedeći
način:
Y K H
 f , 
N N N
(, )
Povećanje kapitala po radniku ili prosječne kvalificiranosti (razine vještina) radnika (H/N)
vodi rastu outputa po radniku. Posebno je važno visoko obrazovanje potrebno za ovladavanje
najsloženijim tehnologijama presudnim za višu razinu produktivnosti, višu razinu proizvo-
dnje, ali ne nužno i brži gospodarski rast.
Mjera ljudskog kapitala može biti konstruirana na sljedeći način:
 Pretpostavimo da ekonomija ima 100 radnika, polovica njih je nekvalificirana, a druga
polovica je kvalificirana.
 Relativna nadnica kvalificiranih radnika je dvostruka nadnica nekvalificiranih radnika.
Tada H možemo odrediti kao:
H 1 50
H  [( 5 0  1)  ( 5 0  2 )]  1 50    1.5
N 1 00
Ljudski kapital, fizički kapital i output
Zaključci se sada proširuju i na akumulaciju ljudskog kapitala. Povećanje iznosa kojeg
društvo “štedi” u obliku ljudskog kapitala – kroz obrazovanje i obrazovanje na poslu –
povećava steady-state ljudski kapital po radniku, što vodi rastu outputa po radniku. U dugom
roku, output po radniku ne ovisi samo o tome koliko društvo uštedi nego koliko troši na
obrazovanje.
Kolika je relativna važnost ljudskog kapitala i fizičkog kapitala pri određivanju proizvodnje
po radniku? U SAD-u troškovi obrazovanja (državni i privatni) iznose oko 6,5% BDP-a, u
usporedbi s 16% investicija u fizički kapital. Ova usporedba:
 Uzima u obzir da je obrazovanje djelomično potrošnja, a djelomično investicija. Nama
je posebno važan dio koji je “investicija”, ali u 6,5% i jedno i drugo.
 Ne uzima u obzir oportunitetne troškove obrazovanja, odnosno izgubljene nadnice za
vrijeme visokog obrazovanja. A trebala bi. Brojka 6,5% ne uključuje te nadnice.
 Ne uzima u obzir oportunitetne troškove „obrazovanja na poslu“.
 Uzima u obzir bruto, a ne neto investicije (umanjeno za deprecijaciju). Deprecijacija
ljudskog kapitala je sporija od deprecijacije fizičkog kapitala. I za razliku od fizičkog
kapitala, ljudski kapital sporije slabi što se više (dulje) koristi.
Iz svih ovih razloga jako je teško izmjeriti stvarni ljudski capital, pa znanstvenici procjenjuju
da investicije u obrazovanje (u ljudski capital) imaju gotovo istu ulogu kao i u fizički kapital.
Dakle, zemlje koje više štednje i više ulažu u obrazovanje mogu postići višu ravnotežnu
razinu proizvodnje po radniku.

47. TEHNOLOŠKI NAPREDAK I EFEKTIVNI RAD U FUNKCIJI PROIZVODNJE

Pitanje je: po kojoj će stopi rasti proizvodnja ako dolazi i do akumulacije kapitala i do
tehnološkog napretka? Da bi to saznali moramo proširiti model iz prethodnog poglavlja, a
kako bismo uključili tehnološki napredak.
Tehnološki napredak ima puno dimenzija. Može označavati:
 Veću količinu outputa, uz dane razine kapitala i rada;
 Proizvode bolje kvalitete;
 Nove proizvode;
 Veću lepezu proizvoda.
Tehnološki napredak možemo, dakle, promatrati kao sredstvo koje vodi rastu outputa za danu
količinu kapitala i rada. Tada stanje tehnologije možemo promatrati kao varijablu koja
pokazuje koliko se proizvodnje može realizirati iz danih količina kapitala i rada u bilo kojem
vremenu.

Tehnološki napredak i funkcija proizvodnje

Ukoliko označimo stanje tehnologije s A, tada modicirana funkcija proizvodnje izgleda
ovako:
Y  F ( K , N , A)
(+ + + )
Restriktivniji oblik jednadžbe:
Y  F ( K , AN )
Sada output ovisi o kapitalu, te radu pomnoženim sa stanjem tehnologije.
  Tehnološki napredak smanjuje potrebni broj radnika za ostvarenje dane količine
outputa. Na primjer, dvostruki A zahtjeva upola manje radnika N za isti output.
 Tehnološki napredak povećava output Y koji se može proizvesti za dani broj radnika
N. Izraz A*N predstavlja količinu efektivnog rada, ili rada u “efektivnim jedinicama”
u ekonomiji. Dakle, dva su faktora: kapital K i efektivni rad A*N.
Pretpostavit ćemo konstantne prinose na obujam: uz dano stanje tehnologije A, udvostručenje
kapitala K i količine rada N vjerojatno će dovesti do udvostručenja proizvodnje Y.
2 Y  F ( 2 K ,2 A N )
Općenitije,
xY  F ( xK , xA N )
Do sada smo razmatrali proizvodnju po radniku (Y/N) i kapital po radniku (K/N). Sada ćemo
razmatrati proizvodnju po efektivnom radniku (Y/AN) i kapital po efektivnom radniku (K/AN).
Logika je slična: u ravnotežnom stanju proizvodnja po efektivnom radniku i kapital po
efektivnom radniku su konstantni. Relacija između outputa po efektivnom radniku i kapitala
po efektivnom radniku sada će biti:
Y  K 
 F ,1
AN  AN 
Koju možemo pojednostavljeno definirati kao:
Y  K 
 f 
AN  AN 
Riječima, output po efektivnom radniku
je funkcija kapitala po efektivnom
radniku.

Odnos Y/AN i K/AN je prikazan na slici lijevo.

Vidljivo je da zbog djelovanja zakonitosti

opadajućih prinosa na kapital, rast kapitala
po efektivnom radniku (K/AN) vodi sve
manjem i manjem rastu outputa po
efektivnom radniku (Y/AN).

48. DETERMINANTE POTREBNIH INVESTICIJA PO EFEKTIVNOM RAADNIKU DA BI SE

ODRŽAO KAPITAL PO EF RADNIKU
Sada možemo govoriti o odrednicama rasta. Ranije smo definirali odnos i dinamiku outputa i
kapitala po radniku, a sada se koncentriramo na odnos i dinamiku outputa i kapitala po
efektivnom radniku. Pri tome, uvodimo pretpostavke koje smo definirali u ranijem poglavlju:
Da su investicije I jednake privatnoj štednji S, a stopa privatne štednje s:
I  S  sY
Ukoliko podijelimo obje strane s A*N:
I  Y 
 s 
AN  AN 
Ako sada (Y/AN) zamijenimo izrazom f(K/AN) dobit ćemo:
I  K 
 sf  
AN  AN 
Odnos između investija po efektivnom radniku (I/AN) i kapitala po efektivnom radniku
(K/AN) prikazan je na slici koja slijedi. Ova krivulja je položenija od krivulje outputa po
efektivnom radniku (Y/AN) zbog činjenice da je stopa štednje između 0<s<1.

Sada je pitanje: Kolika je razina investicija po efektivnom radniku (I/AN) potrebna kako bi
se zadržala postojeća razina kapitala po efektivnom radniku (K/AN)?
U modelu bez tehnološkog napretka investicije su morale biti jednake amortizaciji , a kako bi
kapital ostao konstantan. Međutim, sada je to nešto drugačije: postojanje tehnološkog
napretka utječe na rast broja efektivnih radnika (AN) tijekom vremena. To znači da bi kapital
po efektivnom radniku (K/AN) ostao konstantan, kapital (K) mora rasti proporcionalno
rastu broja efektivnih radnika (AN).
Ako je stopa rasta broja efektivnih radnika (AN) jednaka: gA + gN , a δ - stopa amortizacije
kapitala, potrebne investicije za održavanje konstantne razine kapitala po efektivnom radniku
određene su izrazom:
(  g A  g N ) K
Iznos δK potreban je tek kako bi razina kapitala ostala ista (investicije=amortizacija). A
dodatni iznos (gA + gN)*K treba osigurati kako bi kapital rastao po stopi po kojoj raste i
efektivni rad (AN). Znači ako je amortizacija 10%, te ako je stopa rasta efektivnog rada 3%
(koja integrira tehnološki napredak), investicije moraju iznositi 13% kapitala kako bi razina
kapitala po efektivnom radniku ostala konstantna.
Iznos investicija po efektivnom radniku (I/AN) potrebnih za održavanje konstante razine
„kapitala po efektivnom radniku“ (K/AN) je:
K
(  g A  g N )
AN

Dinamika kapitala po efektivnom radniku i

49. UTJECAJ PROMJENE STOPE ŠTEDNJE NA KAP
PO EF RADNIKU I OUTPUT PO EF RADNIKU
Rekli smo da u ravnotežnom stanju „stopa rasta
proizvodnje“ ovisi jedino o stopi rasta
stanovništva i stopi tehnološkog napretka, ali ne
i o stopi štednje.
outputa po efektivnom radniku
Kapital po efektivnom radniku i output po
efektivnom radniku konvergiraju prema
konstantnim vrijednostima u dugom roku.
Pri (K/AN)0, stvarne investicije (s*f(K/AN))
premašuju „potrebne investicije“ (udaljenost
AC veća od AD) za održavanje postojeće razine
kapitala po efektivnom radniku, pa K/AN raste
prema (K/AN)*.
Zaključno: U gospodarstvu s tehnološkim napretkom i rastom stanovništva „proizvodnja“
tijekom vremena raste. U ravnotežnom stanju, „proizvodnja po efektivnom radniku“ i
„kapital po efektivnom radniku“ bit će konstantni. Drugim riječima, „proizvodnja po
radniku“ i „kapital po radniku“ rastu po stopi tehnološkog napretka.
Stopa rasta „proizvodnje“ u ravnotežnom stanju ne ovisi o stopi štednje. Međutim, stopa
štednje utječe na ravnotežnu razinu „proizvodnje po efektivnom radniku“. Povećanje stope
štednje jedno vrijeme (područje većeg nagiba) dovodi do povećanja stope rasta iznad
ravnotežne razine, da bi se na kraju stopa opet vratila na istu veličinu ali na višoj putanji
rasta.

50. DETERMINANTE TEHNOLOŠKOG NAPRETKA: PLODNOST ISTRAŽIVAČKOG PROCESA

Determinante plodnosti se najčešće nalaze izvan područja ekonomije:
 Odnos, tj. uspješna interakcija između osnovnog istraživanja (potraga za općenitim
principima i rezultatima) i primijenjenog istraživanja (upotreba rezultata u specifične
svrhe).
 Postoji razlika po zemljama: neke zemlje su uspješnije u osnovnom istraživanju;
druge u primijenjenom istraživanju i razvoju. Važna determinanta tih razlika je kvaliteta
sustava obrazovanja (posebno za temeljna istraživanja) te „kultura poduzetništva“ koja
je važna za uspješnu organizaciju i marketing u komercijalizaciji novih proizvoda.
 Vrijeme: potrebno je puno godina, a često i dekada, da se puni potencijal velikih
otkrića realizira. Uobičajeni slijed je neko veliko otkriće, zatim istraživanje njegove
primjene, slijedi razvoj novih proizvoda, te njihovo prihvaćanje na tržištu.

51. DET. TEH. NAPRETKA: ISKORISTIVOST ISTRAŽIVAČKIH REZULTATA

Ukoliko kompanije ne mogu ostvariti profit iz razvoja novih proizvoda, neće upotrebljavati
R&D i tehnološki napredak će biti sporiji. Čimbenici iskoristivosti rezultata istraživanja su:
 Priroda istraživačkog procesa. Da li se isplati biti prvi u razvoju novog proizvoda, ako
se zna da bi ubrzo nakon toga drugi ponudili još bolji proizvod na tržištu?
 Zakonska zaštita novih proizvoda. Patenti daju pravo kompaniji koja je otkrila novi
proizvod da isključi bilo koga drugog iz proizvodnje ili upotrebe novog proizvoda u
nekom vremenskom razdoblju. U protivnom, korist od ulaganja u razvoj novog
proizvoda bit će malena, a to će umanjiti motivaciju za ulaganja u R&D. Rijetki su
slučajevi (poput Coca-Cole) kada se proizvod temelji na poslovnoj tajni.
Države koje su tehnološki manje napredne često imaju slabiju zakonsku zaštitu
patenata. To često znači prilagodbu stranih tehnologija bez naknade inozemnim
poduzećima što dovodi i do narušavanja međudržavnih odnosa (primjer sukoba Kine i
SAD-a).

52. KAKO PROIZVODNJA I NEZAPOSLENOST REAGIRAJU NA PORAST PRODUKTIVNOSTI

UVJETOVANNU TEHNOLOŠKIM NAPRETKOM U K. ROKU
Proizvodna funkcija s tehnološkim progresom se može napisati:
¸ Y  F ( K , AN )
Ako kapital ostavimo za trenutak sa strane: Y = AN, output je proizveden samo radom N, a
svaki radnik proizvodi A jedinica outputa. Povećanje A predstavlja tehnološki progres,
odnosno produktivnost rada. Iz gornje jednadžbe slijedi da je zaposlenost jednaka output kroz
produktivnost.
Y
N 
A
Postavlja se pitanje smanjuje li, uz dani output, povećanje produktivnosti razinu zaposlenosti,
budući iz jednadžbe proizlazi da za dani Y povećanje A znači i smanjenje N. Ovo poglavlje
istražuje tu temu, točnije ponašanje outputa, zaposlenosti i nezaposlenosti u kratkom i
srednjem roku.

Tehnološki progres, agregatna

ponuda i agregatna potražnja

Slika: Agregatna ponuda i agregatna

potražnja za danu razinu produktivnosti A

Krivulja agregatne ponude je rastuća.

Povećanje outputa vodi k povećanju
cijena. U pozadini djeluje mehanizam po
kojemu povećanje proizvodnje utječe na
smanjenje nezaposlenosti.
Nadalje, smanjenje nezaposlenosti dovodi do
povećanja nadnica, što dovodi do rasta cijena.
Krivulja agregatne potražnje je opadajuća. Povećanje cijena vodi ka smanjenju potražnje i do
smanjenja outputa. Mehanizam koji djeluje u pozadini polazi od porasta cijena što dovodi do
smanjenja realne količine novca. To dovodi do rasta kamatnih stopa, smanjenja investicija i
agregatne potražnje, a to utječe na smanjenje proizvodnje.
Što se događa s proizvodnjom i zaposlenošću, odnosno nezaposlenošću u kratkom roku,
kada se produktivnost poveća s razine A na A'? Utjecaj povećanja produktivnosti na output i
zaposlenost u kratkom roku ovisi o tome, kako to utječe na krivulje agregatne ponude i
potražnje.
Veća produktivnost smanjuje iznos rada potrebnog za jedinicu proizvodnje, što rezultira
nižim troškovima i nižom cijenom dane razine outputa. Krivulja agregatne ponude se pomiče
prema dolje – desno iz AS u AS' (vidi sliku koja slijedi).
Utjecaj veće produktivnosti na agregatnu potražnju nije posve jasan niti jednoznačan. Taj
utjecaj ovisi o izvoru, odnosno onome što je potaknulo povećanje produktivnosti:
 Tehnološka revolucija ili uvođenje novih tehnologija uzrokovati će veće profite i
boom u novim investicijama. Potražnja za dobrima raste—krivulja agregatne
potražnje se pomiče udesno.
 Efikasnija uporaba postojećih tehnologija (reorganizacija proizvodnje) može
uzrokovati malo ili ništa novih investicija. Konkurencija na tržištu znači pritisak na
rezanje troškova, uključujući i ukidanje nekih radnih mjesta, što povećava
zabrinutost za sigurnost zaposlenja kod radnika te povećanu štednju—krivulja
agregatne potražnje se pomiče ulijevo.
Efekti povećanja produktivnosti na output u
kratkom roku

Pretpostavimo slučaj u kojemu povećanje

produktivnosti pomiče krivulju agregatne
ponude dolje-desno iz AS u AS', a krivulju
agregatne potražnje pomiče udesno iz AD u
AD'. U tom slučaju ravnotežna proizvodnja
se povećava sa Y na Y’. Dakle, porast
produktivnosti nedvojbeno vodi ka
povećanju proizvodnje. Niži troškovi i veća
potražnja vode ka gospodarskoj ekspanziji!

Međutim, još uvijek nismo sigurni kako to utječe na zaposlenost? To će ovisiti o tome
povećava li se proizvodnja razmjerno više ili manje u odnosu na produktivnost!? Dakle, u
kratkom roku povećanje produktivnosti može ali ne mora dovesti do povećanja
nezaposlenosti.

Empirijski dokaz: Istraživanje efekata egzogene promjene rasta produktivnosti na output

pokazuje da:
 Ponekad povećanje produktivnosti vodi k povećanju outputa, dovoljnom za održanje
ili čak povećanje razine zaposlenosti u kratkom roku.
 Ponekad ne, tako da nezaposlenost raste u kratkom roku.
 Produktivnost rada i rast outputa u
SAD-u, 1960.-2000.

Slika pokazuje da postoji jaka

pozitivna veza između rasta
proizvodnje i rasta produktivnosti.
Nadalje, promjene proizvodnje su
u pravilu veće od promjena
produktivnosti. To bi moglo značiti
da se proizvodnja povećava više
nego dovoljno da bi se izbjeglo
negativne učinke smanjenja
zaposlenosti. Međutim to navodi

Kauzalnost u kratkom roku ide od rasta outputa ka rastu produktivnosti, a ne u suprotnom

smjeru. Zašto je tome tako može se objasniti kroz djelovanje Okunovog zakona: u kriznim
vremenima poduzeća ne otpuštaju sve one radnike koje bi inače htjeli otpustiti, a kada dolazi
do rasta potražnje i proizvodnje poduzeća zapošljavaju u postotku manji broj radnika nego što
u postotku raste proizvodnja, a to znači da će porasti produktivnost rada.
Međutim, nas upravo zato zanima što se događa s proizvodnjom i nezaposlenosti kada dođe
do egzogene promjene produktivnosti uzrokovane novom tehnologijom, a ne reakcijom po-
duzeća na krizu ili ekspanziju. A to su zaključci koje smo već istaknuli na početku ovog
odjeljka: empirijski dokaz!

53. KAKO PROIZVODNJA I PRIRODNA STOPA NEZAP -II-

Do sada smo pratili kratkoročne učinke promjene produktivnosti na proizvodnju, a time i na
nezaposlenost. Znamo da se u srednjem roku gospodarstvo vraća na prirodnu razinu
nezaposlenosti. Sada se možemo zapitati: je li i sama prirodna stopa nezaposlenosti pod
utjecajem promjena produktivnosti?
Povijest je pokazala strah radnika da bi tehnološki napredak mogao ukinuti radna mjesta i da
bi zbog toga porasla nezaposlenost. Pokret „luditi“ s početka 19. stoljeća u Engleskoj ili
„sabots“ u Francuskoj. No povijest je pokazala i da argument kako tehnološki napredak
izaziva nezaposlenost baš i ne stoji. Tako se od početka 20. stoljeća BDP per capita u SAD-u
povećao čak 7 puta, a zaposlenost čak 5 puta.
Međutim, postavlja se pitanje da li su razdoblja brzog tehnološkog napretka bila povezana s
višom prirodnom stopom nezaposlenosti, a razdoblja sporijeg tehnološkog napretka s nižom
prirodnom stopom nezaposlenosti.
Ova razmišljanja provjerit ćemo na modelu koji je već ranije definiran, a bazira se na „relaciji
određivanja cijena“ i „relaciji određivanja nadnica“. Kako promjene produktivnosti utječu na
svaku od tih relacija?
Ponovno razmatranje određivanja cijena i nadnica
Ukoliko poduzeća postave cijenu jednaku 1+ puta troškovi, “razina cijena“ je tada dana:
W
P rice setting P  ( 1  )
A
Razlika u odnosu na prije je uvođenje izraza za produktivnosti A. Povećanje produktivnosti
smanjuje troškove, a to smanjuje razinu cijena pri danoj nominalnoj nadnici.

Proširimo li našu raniju wage-setting jednadžbu porastom produktivnosti, dobijamo:

W age setting W  A e P e F ( u , z )
Nadnice sada ovise o očekivanoj razini produktivnosti. Ako je produktivnost u nekom vre-
menu porasla 2 posto godišnje, onda će vjerojatno u ugovore o nadnicama – tijekom prego-
varanja o nadnicama, biti ugrađeno povećanje nadnica od 2 posto godišnje.

Prirodna stopa nezaposlenosti

Realna nadnica, koju poduzeća plaćaju, W/P, raste jedan za jedan s produktivnošću A. Viša
produktivnost vodi k nižim cijenama, koje postavljaju poduzeća; stoga realna nadnica raste.
W A

P 1 
Pod uvjetom da su očekivanja ispravna, tada je Pe=P i Ae=A, wage-setting jednadžba postaje:
W
 AF (u, z)
P (  , )
Realna nadnica ovisi i o razini produktivnosti i o stopi nezaposlenosti.
Logika je da povećanje produktivnosti za npr. 3%
navodi poduzeća da smanje cijene za istih 3%. Efekti povećanja produktivnosti na
Uz danu razinu nadnica, realne nadnice rastu za prirodnu stopu nezaposlenosti
3%, pa prirodna nezaposlenosti ostaje ista.

Povećanje produktivnosti pomiče i wage-

setting i price-setting krivulju u istoj
proporciji, ravnoteža se pomiče iz točke B
u B', a stopa nezaposlenosti ostaje ista.
Znači, izostaje efekt povećanja
produktivnosti na prirodnu stopu
nezaposlenosti.
Efekti usporavanja rasta produktivnosti na
stopu nezaposlenosti kada se očekivanja
rasta produktivnosti prilagođavaju sporo

Ako radnici trebaju vremena za

prilagođavanje svojih očekivanja rasta
produktivnosti, usporavanje rasta
produktivnosti će voditi k povećanju
prirodne stope nezaposlenosti nakon nekog
vremena.
54. TEHNOLOŠKI NAPREDAK I UČINCI NA RASPODJELU: PORAST NEJEDNAKOSTI NADNICA
Tehnološke promjene su razlog velikog porasta nadnične nejednakosti u Sjedinjenim
državama posljednjih 20 godina. Za one u rastućim sektorima koji raspolažu s pravim vješti-
nama tehnološki napredak otvara nove mogućnosti i više nadnice, a za razliku od radnika u
nazadujućim sektorima.
Slika koja slijedi pokazuje kretanje relativnih nadnica za različite skupine radnika prema
razini obrazovanja u razdoblju od 1973. do 1999. u SAD. Zaključci su poprilično zapanjujući.
Od početka 1980-tih godina relativna nadnica s niskim stupnjem obrazovanja se tijekom vre-
mena stalno smanjivala, dok se nadnica visokoobrazovanih radnika stalno povećavala. Pri dnu
obrazovne ljestvice nadnice su se čak i u apsolutnom iznosu smanjivale. Nadnice
visokoobrazovanih su za 20-25% od ranih 80-ih na ovamo.

Razvoj nadnice u relativnom iznosu,

po razini obrazovanja, 1973.-1999.

Od ranih 80-ih, nadnice u relativnom

iznosu radnika s nižom razinom
obrazovanja su opadale; nadnice
radnika s višom razinom obrazovanja
u relativnom su iznosu rasle.

55. UTJECAJ RAZVIJENOSTI INSTITUCIJA NA RAST I TEH NAPREDAK: PRIMJER AFRIČKIH

ZEMALJA I KINE
Za siromašne zemlje tehnološki napredak je u većoj mjeri proces imitacije nego proces
inovacije. Gledajući Kinu i neke druge azijske zemlje to se čini jednostavnim. No, postavlja
se pitanje zašto onda toliko drugih zemalja ne može postići isto? Odgovor na ovo pitanje
traži se u disciplini ekonomije razvoja.

Primjer Kenije: Godine 2004. BDP per capita prema PPP iznosio je u Keniji tek 1/30 onoga
ostvarenog u SAD-u. U skladu s tim, višestruko je niža razina kapitala po radniku, niska
razina tehnologije (1/15 one u SAD), i slično. Zašto Kenija ne usvoji nove tehnologije i ne
ubrza rast? Mogući odgovori su geografske značajke, klima, kultura… No, ekonomisti
postavljaju pitanje loših institucija, kao što su vlasnička prava i zaštita ulaganja, zaštita
patenata, sloboda tržišta, borba protiv trustova i monopola, korupcija, općenito poslovno
okruženje… Zašto siromašne zemlje sporo napreduju u jačanju institucija? Odgovor glasi – to
nije jednostavno. Zašto je Kina uspjela, a zašto većina afričkih zemalja u tome ne uspijeva?

Primjer Kine: Nakon 1949. godine kada je osnovana Narodna Republika Kina pa do kraja
1970-tih kineski ekonomski sustav se bazirao na „centralnom planiranju“. To je razdoblje
izrazitog siromaštva, gladi i propadanja. Nakon smrti predsjednika Maoa 1976. godine novi su
vođe odlučili postupno u gospodarstvo uvoditi tržišne mehanizme. Poljoprivrednici su
reformom dobili mogućnost samostalne proizvodnje, a državne farme su pale na 1%
proizvodnje. Državna poduzeća su također povećala samostalnost u vođenju, počelo se
razvijati privatno poduzetništvo, a poreznim i drugim olakšicama počelo se privlačiti strane
investitore.
Promjene su bile drastične. Proizvodna po radniku počela je rasti 8% godišnje. Za razliku od
mnogih tranzicijskih zemalja u kojima je prelazak sa centralno-planskog na tržišni sustav bio
popraćen krahom državnog sektora i sporim oporavkom, u Kini se državni sektor smanjivao
sporije, a njegov je pad bio više nego nadomješten snažnim rastom privatnog sektora. No, i
dalje je pitanje kako je Kina uspjela postići tu mirnu i uspješnu tranziciju?
Dio promatrača ističe kulturološke specifičnosti Kine i „konfucijansku tradiciju“ koja
prevladava u koneskim vrijednostima: težak rad, poštovanje tuđih djela i povjerenje među
prijateljima. To su značajke na kojima su Kinezi gradili svoje institucije. Neki promatrači
ističu povijesno naslijeđe u kojemu je centralno planiranje u Kini trajalo ograničeno, nekoliko
desetljeća, da bi nakon toga nastupio povratak na tržišno gospodarstvo. Pri tome, ističe se i
snažna kontrola procesa tranzicije od strane vladajućih, a za razliku od zemalja srednje i
istočne Europe. To je omogućilo i snažne garancije stranim investitorima u zaštiti vlasničkih
prava, a s druge strane to je rezultiralo transferom tehnologija i znanja u domaća poduzeća što
je u konačnici i najsnažniji čimbenik ubrzanog rasta.