Professional Documents
Culture Documents
Makroekonomija
Makroekonomija
Makroekonomija
Bruto domaći proizvod prema dohodovnoj metodi jednak je zbroju sredstava zaposlenih, neto
izdacima na proizvodnju (porezi na proizvodnju minus subvencije na proizvodnju), bruto poslovnog
viška i mješovitog dohotka.
Bruto domaći proizvod po rashodnoj metodi jednak je ukupnoj domaćoj potrošnji i razlici između
izvoza i uvoza s inozemstvom. Domaću potrošnju čine izdaci rezidentnih kućanstava za potrošnju
(nacionalni koncept), izdaci neprofitnih institucija koje služe kućanstvima, izdaci za državnu potrošnju i
bruto investicije. Ova metoda je vrlo često korištena.
Deflator BDP-a u godini t (Pt) definira se implicitno kao odnos nominalnog BDP-a i realnog
BDP-a u godini t:
BDP deflator = nominalni BDP (BDP u tekućim cijenama)
realni BDP (BDP u stalnim cijenama)
Pt = $Yt
Yt
Deflator BDP-a se upotrebljava radi uklanjanja inflacijskog utjecaja iz BDP-a, a definira se
kao prosječna cjenovna promjena svih proizvedenih dobara koja su uključena u BDP.
Stopa inflacije jednaka je stopi promjene BDP deflatora.
Stopa inflacije (%) = (Pt – Pt-1)/Pt-1
Nominalni i realni BDP jednaki su u baznoj godini pa deflator BDP-a za baznu godinu uvijek
iznosi 1, tj. 100 jer se zapravo indeksni brojevi često postavljaju da budu jednaki 100.
Metodološki gledano, stopa inflacije de facto se računa iz baznih indeksa cijena.
Indeks potrošačkih cijena (CPI) još se zove i indeks troškova života te, za razliku od
deflatora BDP-a, mjeri promjenu opće razine cijena potrošnih dobara. Mora se uzeti u obzir
da se dio proizvedenih dobara usmjerava prema poduzećima, a ne u finalnu potrošnju, kao i
da se dio finalne potrošnje namiruje dobrima iz uvoza. Dakle, deflator BDP-a mjeri
promjenu cijena dobara proizvedenih u zemlji, dok CPI mjeri promjenu cijena dobara
koja se troše u zemlji.
CPI indeks prati cijene specifičnog popisa roba i usluga iz tzv. potrošačke košarice
(uključujući stavke poput hrane, stanovanja, odjeće, medicinske skrbi…) koju kupuje tipičan
potrošač tj. mjeri troškove života tipične gradske obitelji. Ponderi koji se dodjeljuju svakom
dobru su udio potrošnje na to dobro.
K.R
8. AGREGATNA POTRAŽNJA – KLJUČNE KOMPONENTE
Ako želimo razumjeti što određuje potražnju za dobrima, dobro je znati što čini strukturu
agregatne proizvodnje (BDP-a).
BDP = Y = C + I + G + (X – IM)
Iz ovoga proizlazi nova jednadžba ravnoteže koja se još naziva „relacija IS“, jer označava
„investicije jednake štednji“. Ono što poduzeća žele investirati mora biti jednako onome
što stanovništvo i vlada uštede.
1
J. M. Keynes – 1936. «Opća teorija kamate, zaposlenosti i novca» iznosi da tezu: da se isti rezultati dobivaju
kada se ponuda izjednači sa potražnjom, kao i kad se investicije izjednače sa štednjom.
Krivulja potražnje za novcem:
Za danu razinu nominalnog dohotka,
niža kamatna stopa povećava
potražnju za novcem.
Pri danoj kamatnoj stopi, rast
nominalnog dohotka pomiče
potražnju za novcem u desno.
Ako kupimo obveznicu danas po cijeni $PB, nominalne vrijednosti $100 i držimo je 1 godinu,
prinos (kamatna stopa i) te obveznice je:
i = $100 - $PB = nominalna cijena – stvarna cijena
$PB stvarna (plaćena) cijena
Znači da cijena obveznice $PB ovisi o kamatnoj stopi i visini nominale ($100):
$PB = 1 * $100
1+i
Što je cijena obveznice niža (znači što je jeftinije platimo) to je kamatna stopa (prinos) viši,
što znači da ćemo više zaraditi. Vrijedi i obratno. Na primjer:
$PB = 95$ $PB = 90$
i = 100$ - $PB = 100-95 = 0,053 ili 5,3% i = 100$ - $PB = 100-90 = 0,111 ili 11,1%
$PB 95 $PB 90
Dakle, platili smo danas 95$ da bi na kraju godine dobili oko 5$, odnosno platili smo 90$ da
bi na kraju godine dobili preko 11$.
Međutim, do sada je model bio pojednostavljen na način da kamatna stopa (i) ne utječe na
potražnju za dobrima. Sada uvodimo kamatnu stopu (i) kao značajnu determinantu investija
(I):
I = f(Y, i)
Dakle, investicije (I) ovise o razini prodaje, odnosno potrebe ulaganja u proizvodnju (Y).
Veća prodaja zbog veće potražnje potiče veću proizvodnju i veća ulaganja. S druge strane, za
ulaganje treba novac, obično kredit. Ako je kamatna stopa (i) veća teže je zadužiti se i
omogućiti isplativost ulaganja. Veće kamate znače manja ulaganja i obrnuto. Sada će uvjet
ranoteže na tržištu dobara (proizvodnja jednaka potražnji) izgledati ovako:
Y = Z = C (Y – T) + I (Y, i) + G
Izvođenje IS krivulje
Pomaci LM krivulje
Promjene (realne) ponude novca M/P, neovisno je li se mijenja nominalna ponuda novca
(M) ili razina cijena (P) dovesti će do pomicanja krivulje LM.
Treće, slijedi tumačenje: Porast poreza T utječe na smanjenje raspoloživog dohotka (Y-T) pa
se smanjuje osobna potrošnja (C). Učinkom multiplikatora smanjuje se proizvodnja ili doho-
dak (sa Y na Y’). Smanjenje dohotka (Y’) utječe na smanjenje potražnje za novcem (Y’L(i)), a
to utječe na pad kamatne stope (sa i na i’). Pad kamatne stope dijelom kompenzira pad po-
tražnje (tako da povećava investicije) i smanjuje dijelom negativne učinke većih poreza na
proizvodnju i dohodak (inače bi pad dohotka bio određen točkom D)!
Pri zadanoj razini dohotka (Y) porast novca (M/P) dovodi do smanjenja kamatne stope (i).
Drugo, kako to utječe na ravnotežu? Nakon pomaka LM krivulje prema dolje, te ne
promijenjenog položaja krivulje IS, ravnoteža (gospodarstvo) se kreće uzduž krivulje IS
prema novoj ravnoteži (iz A u A'). Proizvodnja raste (Y na Y'), a kamatna stopa pada (i na i').
Treće, slijedi tumačenje: Porast ponude novca (M'>M) vodi ka smanjenju kamatnih stopa
(i'<i). Niža kamatna stopa i' vodi ka povećanju investicija (I) putem multiplikatora, a to znači
porasta potražnje i proizvodnje (Y'>Y). Dakle, monetarna ekspanzija dovodi do veće
proizvodnje i nižih kamatnih stopa.
21. POLICY MIX ILI KOMBINACIJA FISKALNE I MONETARNE POLITIKE ( PRIMJER SAD – A)
Kombinacija fiskalne i monetarne politike (policy mix) najčešći je oblik vođenja
ekonomske politike, osobito u vremenu ekonomske krize.
Primjer 1: U nastavku ćemo
prezentirati kombinaciju politika sa
suprotnim smjerovima s početka
1990-tih u SAD kada se tadašnji
predsjednik Clinton suočio s visokim
proračunskih deficitom.
Fiskalnu kontrakciju (smanjenje
deficita) ostvario je kombinacijom
smanjenja potrošnje (G'<G) i
povećanja poreza (T'>T). No, to bi
vodilo ka smanjenju outputa (Y'<Y)
ukoliko se istovremeno ne bi poduzela
politika monetarne ekspanzije.
A to znači povećanje ponude novca (M'/P>M/P), posljedično pad kamata (i'<i) što je
rezultiralo većim investicijama i popunjavanjem jaza u potrošnji. Dakle, da nije bilo
„monetarne ekspanzije“ ravnoteža bi se preselila iz A u B, uz nižu razinu proizvodnje ili
dohotka. U kombinaciji politika, ravnoteža je postignuta u točki A' kojoj odgovara, u kratkom
roku, jednaka razina proizvodnje Y'=Y, a u dugom roku osigurani su temelji za daljnji rast.
Uz malo ekonomske sreće, rezultat ovakvog policy-mixa bilo je postupno smanjenje deficita i
postupno povećanje proizvodnje tijekom desetljeća, a što je i bio cilj.
S.R
22. RADNA SNAGA, STOPA PARTICIPACIJE, ZAPOSLENOST I STOPA NEZAPOSLENOSTI
Poduzeća na povećanje potražnje odgovaraju povećanjem proizvodnje. To vodi ka
zapošljavanju, odnosno nižoj razini nezaposlenosti. Niža razina nezaposlenosti utječe na rast
nadnica. Veće nadnice znače i veće troškove proizvodnje, te rast cijena proizvoda. Više
cijene navode radnike da traže veće nadnice. A to znači opet rast troškova i cijena….
Ključni termini na tržištu rada (primjer SAD): Ukupan broj stanovnika 2006. iznosio je
301 milijun. Kad se odbije od toga broj mlađih od 16 godina, vojsku, policiju, zatvorenike
dobije se neinstitucionalno civilno stanovništvo (228 milijuna) ili broj ljudi potencijalnih za
civilno zapošljavanje. Unutar toga je (civilna) radna snaga (151,4) kao zbroj onih koji rade
(zaposleni – 144,4) i onih koji traže posao (nezaposleni- 7,0). Razliku čine oni koji niti ne
rade niti traže posao, a zovu se „izvan radne snage“ (77,4).
Stopa nezaposlenosti (u): Znak negacije pokazuje da porast stope nezaposlenosti smanjuje
nadnice. Veća nezaposlenost slabi pregovaračku snagu radnika.
Ostali čimbenici (z): Uz danu razinu cijena (P) i stopu nezaposlenosti (u) na nadnice varijabla
z predstavlja sve čimbenike koji dodatno pozitivno utječu na visinu nadnica. Na primjer,
naknada u slučaj nezaposlenosti – postojanje tih naknada štiti radnike od pritiska poslodavca
da pristanu raditi za ekstremno niske nadnice. Veća naknada znači i više nadnice (+), uz danu
stopu nezaposlenosti. Primjer minimalne plaće je sličan. Viša minimalna plaća biti će
povećati pregovaračku moć radnika za ostvarenje viših nadnica (plaća).
više nadnice.
2. W P - porast nominalnih nadnica znači i rast troškova što
dovodi do porasta cijena.
Krivulja AS
1. Ima pozitivan nagib. Porast proizvodnje
Y vodi ka porastu razine cijena P.
2. Krivulja AS prolazi točkom A u kojoj je
Y=Yn, odnosno P=Pe. Kada je proizvodnja
jednaka svojoj prirodnoj razini Yn, razina
cijena u potpunosti odgovara očekivanoj
razini cijena Pe.
Iz toga proizlazi i da kada je proizvodnja
iznad svoje prirodne razine (Y>Yn) slijedi
da je razina cijena viša od očekivane
(P>Pe).
3. Porast očekivane razine cijena Pe
pomiče krivulju AS prema gore. Vrijedi i
obrnuto. Porast očekivane razine cijena
Pe dovodi do porasta nadnica, što dovodi
do porasta razine cijena P. Dakle, pri bilo
kojoj razini proizvodnje cijene će biti više
nego što su bile. Krivulja AS se pomakla
prema gore i sada prolazi kroz točku A'.
IS relation: Y C ( Y T ) I ( Y , i ) G
M
L M relatio n: Y L (i )
P
Prisjetimo se da je na lijevoj strani jednadžbe LM “realna ponuda novca” M/P. U poglavlju 4.
bavili smo se samo promjenom nominalne ponude novca M. Međutim, promjena M/P može
se dogoditi i zbog promjene cijena P. Npr. porast cijena za 10% ima isti učinak na M/P kao
i smanjenje nominalne ponude novca M za 10%.
Krivulja AD
Povećanje razine cijena (P) vodi k
smanjenju proizvodnje (Y). Krivulja AD zato
ima negativan nagib.
Na grafikonu je prikazano izvođenje krivulje
AD iz IS-LM modela. Ponovimo:
IS krivulja pokazuje da rast kamatne stope
vodi ka smanjenju proizvodnje. LM krivulja
pokazuje da porast Y povećava potražnju za
novcem, a to vodi ka povećanju kamatne
stope.
Što se događa kada dođe do porasta cijena
sa P na P'? Uz danu nominalnu ponudu
novca M, realna ponuda M/P se smanjuje.
LM krivulja pomjera se prema gore. Za
danu razinu proizvodnje Y niži M/P utječe
na rast kamatnih stopa (i). Dolazi do
smanjenja potražnje za dobrima (npr.
Investicijskim) i proizvodnja (Y) pada.
M
P i dem and Y
P
Treba znati da bilo koja promjena varijabli koje utječu na pomak krivulja IS i LM (varijable
monetarne i fiskalne politike) utječu i na pomak krivulje agregatne potražnje AD.
M
Y Y ,G,T
P Pomaci krivulje agregatne potražnje
Y Yn P P e
hoće li se Y tijekom vremena vratiti na svoju
„prirodnu razinu“? Kako će do toga doći?
M
Y Y ,G,T
P
Krivulja agregatne potražnje pomiče se
udesno, sa AD na AD’. U kratkom roku
ravnoteža ide uz točke A u A’.
Proizvodnja i razina cijena se povećavaju.
Tijekom vremena razlika između Y i Yn dovodi do
prilagodbe očekivanih cijena. Sobzirom da je
Y>Yn to znači da je P>Pe. Poslodavci mijenjaju
svoja očekivanja bliže P, a to znači da se krivulja
Gospodarstvo se sada kreće uzduž krivulje agreagatne potražnje AD'. Proces prilagodbe se
završava kada se proizvodnja Y vrati na
U srednjem roku, dakle, AS krivulja se pomiče
svoju „prirodnu razinu“ Yn.
do AS’’ i ekonomija se vraća u ravnotežu na Yn.
U toj točki razina cijena P’’ jednaka je
očekivanoj razini Pe.
Struktura proizvodnje (outputa) je drukčija nego što je bila prije smanjenja deficita.
IS relatio n: Y n C ( Y n T ) I ( Y n , i ) G
Dohodak (Yn) i porezi (T) ostaju nepromijenjeni, dakle, potrošnja je ista kao prije. Državna
potrošnja (G) je niža nego prije. Slijedi, smanjenje kamatne stope (i''<i) definitivno utječe
pozitivno na investicije (I) koje moraju biti više nego prije smanjenja deficita—više točno za
iznos jednak smanjenju G.
Zaključno, u srednjem roku, smanjenje budžetskog deficita (G-T) vodi do smanjenja
kamatne stope (i) i povećanja investicija (I).
No, važno je istaknuti da u kratkom roku fiskalnu politiku (smanjenje deficita) treba
kombinirati sa (ekspanzivnom) monetarnom politikom koja ide u smjeru smanjenja ka-
matnih stopa, a kako bi se povećale investicije i kompenzirao očekivani negativni utjecaj
smanjenja javne potrošnje na proizvodnju. Time se izbjegava da smanjenje deficita u kratkom
roku ne dovede do recesije.
32. PHILIPSOVA KRIVULJA – IZVORNA I IZMJENJENA I 33. PITANJE ( PRIRODNA STOPA NEZP
I P. KRIVULJA TE NAIRU – PRIRODNA STOPA NEZAPOSLENOSTI KOJA NE UBRZAVA INFLACIJU
Ovo je negativan odnos između nezaposlenosti i inflacije koji je Phillips otkrio za
Ujedinjeno Kraljevstvo, a Solow i Samuelson za SAD (ili originalna Phillipsova krivulja).
Znači, uz danu očekivanu razinu cijena, niža nezaposlenost vodi većim nominalnim nadni-
cama, a to vodi do više razine cijena.
Ako se to ponavlja iz godine u godinu imamo: spirala nadnice-cijene: utrka između rasta nad-
nica i cijena rezultira stalnom inflacijom nadnica i cijena.
Mutacije: Negativan odnos između nezaposlenosti i inflacije se održao tijekom 1960-ih, ali je
nestao nakon toga zbog dva razloga:
povećanja cijene nafte, ali važnije, promjena u načinu na koji pregovaratelji nadnica formiraju
očekivanja zbog promjene ponašanja stope inflacije. Stopa inflacije je iza 1960-tih postala
stalno pozitivna i inflacija je postala dugotrajnija. U skladu s tim, ljudi su pri oblikovanju
svojih očekivanja počeli računati s prisustvom inflacije. A to je promjenilo i prirodu odnosa
između nezaposlenosti i inflacije.
Formiranje očekivanja:
π t - πt- 1 = 6% - 1.0ut
U slučaju niske nezaposlenosti (npr.
ispod 6%) „promjena inflacije“ će biti
pozitivna, a u slučaju visoke
Izvorna Phillipsova krivulja ide u smjeru da kada bi nositelji ekonomske politike bili voljni
tolerirati višu razinu inflacije mogli bi stopu nezaposlenosti držati vječno niskom.
Friedman i Phelps su proučavali “trade-off” između nezaposlenosti i inflacije. Tvrdili su da
stopa nezaposlenosti ne može biti održiva ispod određene razine, a tu razinu su nazvali
“prirodna stopa nezaposlenosti”. Prirodna stopa nezaposlenosti je stopa nezaposlenosti pri
kojoj je stvarna stopa inflacije jednaka očekivanoj stopi inflacije (t -t-1=0). Slijedi:
z
0 ( z ) u n , onda vrijedi un αu n = μ + z
, odnosno
e
Ako je
π = π e + ( μ + z ) - α u , onda vrijedi π t - π t = αun - α ut
34. OKUNOV ZAKON ILI KAKO RAST PROIZVODNJE UTJEČE NA PROMJENU STOPE
NEZAPOSLENOSTI
Do sada smo ovu ovisnost promatrali uz dvije pretpostavke: Y=N, tj. da se proizvodnja i
zaposlenost kreću u omjeru 1:1; te da je radna snaga (L) konstantna, odnosno L=N+U.
Posljedica toga bi bila da bi promjena stope nezaposlenosti trebala biti jednaka negativnoj
vrijednosti stope rasta outputa. Na primjer, ako je rast outputa 4%, tada bi stopa nezapo-
slenosti trebala pasti za 4%.
u t u t 1 g yt
No, stvarna relacija između rasta outputa i „promjene“ stope nezaposlenosti je poznata kao
Okunov zakon. Upotrebljavajući trideset godina podataka za SAD, krivulja koja najbolje
odgovara tim podacima je dana sa:
u t u t 1 0 .4 ( g yt 3 % )
Naš cilj je vidjeti što te tri relacije znače kada je riječ o učincima „nominalnog rasta
novca“ na proizvodnju, nezaposlenost i inflaciju!
Ako je inflacija konstantna, tada je t = t-1, što kod Phillipsove krivulje implicira da je ut =
un. Stoga, u srednjem roku, stopa nezaposlenosti mora biti jednaka prirodnoj stopi
nezaposlenosti.
Zaključno, u srednjem roku je rast proizvodnje jednak „normalnoj stopi rasta proizvodnje“.
Nezaposlenost je jednaka „prirodnoj stopi nezaposlenosti“. I jedno i drugo je neovisno o
nominalnom rastu novca! To smo pokazali i u 6. poglavlju, samo je tada bilo riječi o
„promjeni razine novca“ a sada govorimo o „promjeni stope rasta novca“.
Već smo naučili da niža inflacija zahtjeva niži rast novca. Niži rast novca znači povećanje
nezaposlenosti na neko vrijeme. U takvim uvjetima, pitanje je kojom brzinom središnja
banka treba djelovati kako bi postigla optimalne rezultate?
Prvi pokušaj: Za postizanje niže inflacije, stopa rasta nominalnog novca mora biti smanjena.
Phillipsova krivulja sama po sebi pokazuje da se smanjenje inflacije može postići jedino uz
povećanje stope nezaposlenosti. Odnosno, lijeva strana će biti negativna samo ako je ut>ut-1.
π t - π t- 1 = - α( ut - u n )
Idući nalaz kaže: „ukupni iznos nezaposlenosti“ potreban za smanjenje inflacije ne ovisi o
brzini kojom je dezinflacija postignuta. To znači, da se dezinflacija može postići u kraćem
roku uz veliki porast nezaposlenosti, ili se može postići u duljem roku uz manji porast
nezaposlenosti – ali kumulativno, u nizu godina, učinak na nezaposlenost će biti isti.
Ovaj odjeljak istražuje kako promjene u formiranju očekivanja mogu utjecati na trošak
dezinflacije izražen u nezaposlenosti. Lucasova kritika kaže da je nerealna pretpostavka da
pregovaratelji nadnica neće uzeti u obzir promjene u politici kada formiraju svoja očekivanja.
Nerealno je da će oni koji određuju nadnice nastaviti očekivati da će inflacija u budućnosti
biti jednaka onoj u prošlosti!
Dakle, ako bi se pregovaratelje nadnica moglo uvjeriti da će inflacija uistinu biti niža
nego u prošlosti, oni bi smanjili svoja očekivanja inflacije što bi povratno smanjilo
stvarnu inflaciju bez potrebe za povećanjem stope nezaposlenosti (bez troška prilagodbe,
odnosno bez produljenja recesije).
Na ovom obliku Phillipsove krivulje se može vidjeti o čemu se radi. Ako su očekivanja
inflacije (πte) bazirana na prošlogodišnjoj inflaciji (πte = πt-1) jedini način smanjivanja inflacije
je uz povećanje nezaposlenosti na određeno vrijeme.
π t = π et - α( ut - un )
No, ako se uvjeri subjekte koji određuju nadnice da će inflacija biti manja od prošlogodišnje
(πte < πt-1), smanjena očekivanja će smanjiti trenutačnu inflaciju, bez (ili uz manje) promjene
nezaposlenosti.
Thomas Sargent, koji je radio sa Robertom Lucasom, tvrdio je da u cilju postizanja
dezinflacije svako povećanje nezaposlenosti bi trebalo biti samo maleno. Osnovni sastojak
uspješne dezinflacije, tvrdio je, jest kredibilitet monetarne politike—vjerovanje subjekata
koji određuju nadnice da je središnja banka uistinu posvećena smanjenju inflacije. Središnja
banka bi trebala težiti brzoj dezinflaciji, jer to znači veći kredibilitet.
Suprotni pogled su zauzeli Stanley Fischer i John Taylor. Oni su istaknuli prisutnost
nominalne rigidnosti ili činjenicu da se mnoge nadnice i cijene postavljaju za neko vrijeme i
ne prilagođavaju se prilikom promjena u politici. To znači da bi inflacija već bila ugrađena u
postojeće ugovore o nadnicama, te ne bi mogla biti smanjena istoga trenutka i bez troška
(povećanja nezaposlenosti).
Taylor tvrdi da nemogućnost kontrole odluka o nadnicama predstavlja strogu granicu
mogućoj brzini dezinflacije. Put smanjenja troška dezinflacije izraženog u nezaposlenosti je u
davanju pregovarateljima nadnica vremena da uzmu u obzir promjene u politici. Spora, ali
vjerodostojna dezinflacija mogla bi imati niži trošak. Središnja banka bi trebala težiti sporoj,
ali kredibilnoj dezinflaciji. Prebrzo smanjenje nominalnog novca, bez nužnog vremena
prilagodbe, neće dovesti do proporcionanog smanjena inflacije, nego će smanjiti realnu
količinu novca, te pokrenuti reseciju i rast nezaposlenosti.
D.R
39. KAKO SE MJERI ŽIVOTNI STANDARD KLJUČNI POKAZATELJI
Ključni razlog zašto nas rast zanima je kretanje životnog standarda. Želimo znati kroz
vrijeme koliko se životni standard povećao, te koliko je standard veći u jednoj zemlji u
odnosu na drugu. Pri tome se baziramo na varijablu „proizvodnja po stanovniku“ (output ili
BDP per capita).
No, problem je, kada želimo uspoređivati različite zemlje, usporedivost iskaza proizvodnje,
posebno sobzirom na različite valute. Na primjer, ako želimo usporediti BDP po stanovniku u
Indiji i SAD-u, morat ćemo indijski BDP izražen u rupijima na bazi službenog tečaja
preračunati u dolare. Međutim, tu su najmanje dva problema: prvo, tečajevi mogu jako
fluktuirati pa ne mogu realno iskazati odnos stvarnog životnog standarda u tim zemljama, a
drugo, ako je BDP po stanovniku 2006. u Indiji iznosio 790 $, a u SAD-u 44.000 $ teško se
može reći da je životni standard toliko puta (56) viši u SAD-u u odnosu na Indiju. Razlog je
razlika u cijenama ključnih dobara koja se koriste u osobnoj potrošnji.
Iz prethodnog primjera izvodi se metodologija bazirana na mjerama kupovne moći tijekom
vremena u različitim zemljama. Za usporedbu BDP-a kroz zemlje, upotrebljava se jednaka
skupina cijena za sve zemlje. Prilagođeni realni BDP brojevi su mjere kupovne moći kroz
zemlje, a također su poznati kao brojevi pariteta kupovne moći (purchasing power parity –
PPP). U našem primjeru za Indiju i SAD, omjer BDP-a po stanovniku „temeljem tečaja“ i
„temeljem PPP“ se znatno razlikuju, umjesto prvog koji je iznosi 56, u drugom slučaju taj
omjer je 12.
Iz prethodnog se može zaključiti da je za blagostanje ljudi važna njihova potrošnja, a manje
proizvodnja – pa bi se kao mjera životnog standarda mogla koristiti i varijabla: „potrošnja po
stanovniku“.
Ako razmišljamo u terminima „proizvodnje“ onda bi se razlike među zemljama mogle
tumačiti različitom produktivnosti – kao mjerom „proizvodnje po radniku“ ili „proizvodnje po
satu rada“. Ipak, primjetno je da u zemljama slične prosječne produktivnosti ukupan broj sati
rada čini razliku u životnom standardu (na primjer: njemački i američki radnici imaju sličnu
produktivnost, ali američki rade više sati pa su im zarade i životni standard viši).
Konačno, pitanje je: da li viši životni standard dovodi i do višeg intenziteta osjećaja sreće?
Istraživanja su pokazala da je odgovor „da“ u zemljama s BDP per capita ispod 20.000 dolara,
ali taj odnos nije potvrđen u bogatijim zemljama!
40. ŠTO ODREĐUJE GOSP. RAST KOJA JE ULOGA AKUMULACIJE KAPITALA, A KOJA
TEHNOLOŠKOG KONGRESA
Za razmišljanje o činjenicama navedenim u prethodnom poglavlju koristi se analiza Roberta
Solowa, s MIT-a, kasnih 1950.-ih. Točnije:
Što određuje rast?
Kakva je uloga akumulacije kapitala?
Kakva je uloga tehnološkog napretka?
Konstantna ekonomija obujma je svojstvo ekonomije prema kojem - ako se količina kapitala
i rada udvostruči – tada se output također udvostručuje.
2 Y F ( 2 K ,2 N )
Ili općenitije,
xY F ( xK , xN )
Sad možemo postaviti pitanje kako će se mijenjati proizvodnja ako povećavamo samo jedan
od inputa, kapital ili rad? Opadajući povrati na kapital odnose se na svojstvo prema kojem
rast kapitala vodi sve manjem i manjem rastu outputa kako razina kapitala raste. Opadajući
povrati na rad odnose se na svojstvo prema kojem povećanje rada, uz dan kapital, vodi sve
manjem i manjem rastu outputa kako razina rada raste.
Y K N K
F , F ,1
N N N N
Iznos outputa po radniku, Y/N ovisi o
iznosu kapitala po radniku, K/N. Kako
kapital po radniku raste, tako raste i
output po radniku.
Izvori rasta
Vratimo se na ključno pitanje: odakle dolazi rast? Zašto proizvodnja po radniku, odnosno
proizvodnja po stanovniku raste tijekom vremena?
Stopa štednje je dio dohotka koji je ušteđen. Viša stopa štednje povećava rast outputa,
međutim ne trajno. Ipak, zemlje s višim stopama štednje će imati više razine outputa per
capita.
Kontinuirani rast zahtjeva kontinuirani razvoj tehnologije. Održivi rast zahtjeva održivi
tehnološki progres. Stopa rasta outputa per capita je na kraju određena ekonomskom stopom
tehnološkog progresa. To znači da će gospodarstvo koje u dugom roku održava višu stopu
tehnološkog progresa u konačnici preteći druga gospodarstva.
Rast stope štednje (u slučaju kada nema utjecaja tehnološkog progresa) vodi razdoblju višeg
rasta sve dok output ne dostigne svoju novu, višu steady-state razinu.
Rast stope štednje (u slučaju kada postoji utjecaj tehnološkog progresa) vodi razdoblju višeg
rasta sve dok output ne dostigne novu putanju na višoj razini (naglasak je na „putanju“, a ne
„razinu“ što je efekt tehnološkog progresa). To ujedno znači da gospodarstvo u kojem djeluje
tehnološki progres ima pozitivnu stopu rasta outputa po radniku i u dugom roku. Međutim,
dugoročna stopa rasta neovisna je o stopi štednje.
Sada je pitanje: Kolika je razina investicija po efektivnom radniku (I/AN) potrebna kako bi
se zadržala postojeća razina kapitala po efektivnom radniku (K/AN)?
U modelu bez tehnološkog napretka investicije su morale biti jednake amortizaciji , a kako bi
kapital ostao konstantan. Međutim, sada je to nešto drugačije: postojanje tehnološkog
napretka utječe na rast broja efektivnih radnika (AN) tijekom vremena. To znači da bi kapital
po efektivnom radniku (K/AN) ostao konstantan, kapital (K) mora rasti proporcionalno
rastu broja efektivnih radnika (AN).
Ako je stopa rasta broja efektivnih radnika (AN) jednaka: gA + gN , a δ - stopa amortizacije
kapitala, potrebne investicije za održavanje konstantne razine kapitala po efektivnom radniku
određene su izrazom:
( g A g N ) K
Iznos δK potreban je tek kako bi razina kapitala ostala ista (investicije=amortizacija). A
dodatni iznos (gA + gN)*K treba osigurati kako bi kapital rastao po stopi po kojoj raste i
efektivni rad (AN). Znači ako je amortizacija 10%, te ako je stopa rasta efektivnog rada 3%
(koja integrira tehnološki napredak), investicije moraju iznositi 13% kapitala kako bi razina
kapitala po efektivnom radniku ostala konstantna.
Iznos investicija po efektivnom radniku (I/AN) potrebnih za održavanje konstante razine
„kapitala po efektivnom radniku“ (K/AN) je:
K
( g A g N )
AN
Međutim, još uvijek nismo sigurni kako to utječe na zaposlenost? To će ovisiti o tome
povećava li se proizvodnja razmjerno više ili manje u odnosu na produktivnost!? Dakle, u
kratkom roku povećanje produktivnosti može ali ne mora dovesti do povećanja
nezaposlenosti.
Realna nadnica, koju poduzeća plaćaju, W/P, raste jedan za jedan s produktivnošću A. Viša
produktivnost vodi k nižim cijenama, koje postavljaju poduzeća; stoga realna nadnica raste.
W A
P 1
Pod uvjetom da su očekivanja ispravna, tada je Pe=P i Ae=A, wage-setting jednadžba postaje:
W
AF (u, z)
P ( , )
Realna nadnica ovisi i o razini produktivnosti i o stopi nezaposlenosti.
Logika je da povećanje produktivnosti za npr. 3%
navodi poduzeća da smanje cijene za istih 3%. Efekti povećanja produktivnosti na
Uz danu razinu nadnica, realne nadnice rastu za prirodnu stopu nezaposlenosti
3%, pa prirodna nezaposlenosti ostaje ista.
Primjer Kenije: Godine 2004. BDP per capita prema PPP iznosio je u Keniji tek 1/30 onoga
ostvarenog u SAD-u. U skladu s tim, višestruko je niža razina kapitala po radniku, niska
razina tehnologije (1/15 one u SAD), i slično. Zašto Kenija ne usvoji nove tehnologije i ne
ubrza rast? Mogući odgovori su geografske značajke, klima, kultura… No, ekonomisti
postavljaju pitanje loših institucija, kao što su vlasnička prava i zaštita ulaganja, zaštita
patenata, sloboda tržišta, borba protiv trustova i monopola, korupcija, općenito poslovno
okruženje… Zašto siromašne zemlje sporo napreduju u jačanju institucija? Odgovor glasi – to
nije jednostavno. Zašto je Kina uspjela, a zašto većina afričkih zemalja u tome ne uspijeva?
Primjer Kine: Nakon 1949. godine kada je osnovana Narodna Republika Kina pa do kraja
1970-tih kineski ekonomski sustav se bazirao na „centralnom planiranju“. To je razdoblje
izrazitog siromaštva, gladi i propadanja. Nakon smrti predsjednika Maoa 1976. godine novi su
vođe odlučili postupno u gospodarstvo uvoditi tržišne mehanizme. Poljoprivrednici su
reformom dobili mogućnost samostalne proizvodnje, a državne farme su pale na 1%
proizvodnje. Državna poduzeća su također povećala samostalnost u vođenju, počelo se
razvijati privatno poduzetništvo, a poreznim i drugim olakšicama počelo se privlačiti strane
investitore.
Promjene su bile drastične. Proizvodna po radniku počela je rasti 8% godišnje. Za razliku od
mnogih tranzicijskih zemalja u kojima je prelazak sa centralno-planskog na tržišni sustav bio
popraćen krahom državnog sektora i sporim oporavkom, u Kini se državni sektor smanjivao
sporije, a njegov je pad bio više nego nadomješten snažnim rastom privatnog sektora. No, i
dalje je pitanje kako je Kina uspjela postići tu mirnu i uspješnu tranziciju?
Dio promatrača ističe kulturološke specifičnosti Kine i „konfucijansku tradiciju“ koja
prevladava u koneskim vrijednostima: težak rad, poštovanje tuđih djela i povjerenje među
prijateljima. To su značajke na kojima su Kinezi gradili svoje institucije. Neki promatrači
ističu povijesno naslijeđe u kojemu je centralno planiranje u Kini trajalo ograničeno, nekoliko
desetljeća, da bi nakon toga nastupio povratak na tržišno gospodarstvo. Pri tome, ističe se i
snažna kontrola procesa tranzicije od strane vladajućih, a za razliku od zemalja srednje i
istočne Europe. To je omogućilo i snažne garancije stranim investitorima u zaštiti vlasničkih
prava, a s druge strane to je rezultiralo transferom tehnologija i znanja u domaća poduzeća što
je u konačnici i najsnažniji čimbenik ubrzanog rasta.