NASTAJANJE HRVATSKOG (ČAKAVSKOG) SPLITA I TROGIRA U SVJETLU ANTROPONIMA 11. ST.

Autorica u uvodu govori o glavnom cilju rada, a to je detaljnija analiza jezičnih i

etničkih prilika u gradovima Splitu i Trogiru u 11. stoljeću, na temelju antroponima. Splićani i
Trogirani se u dokumentima iz vlastitih gradova javljaju od 11. stoljeća, pa će se putem tih
sačuvan dokumenata pokušati saznati što je više moguće o prilikama u stoljećima prije tog
perioda, a zbog oskudnosti dokumenata to je moguće jedino preko antroponima. Ovom se
temom bavio već K. Jireček koji je u svom radu zaključio kako je slavenski živalj u tim
gradovima još od 8. stoljeća samo onaj koji nosi imena slavenske osnovice. Za kraj piše kako
su navedeni dalmatinski gradovi visoko romanizirani i u 14. stoljeću, a slično mišljenje dijeli i
Vjekoslav Klaić. Za razliku od njih Grga Novak piše kako je slavenizacija dobrano
uznapredovala već u 11. stoljeću. Takav zaključak donosi na temelju samo slavenskih imena
pa ostaje nejasno pravo etničko i jezično lice gradova. Do problema dolazimo čitajući djela
talijanskih povjesničara koji prešućuju dobar dio slavenskih osobnih imena i poriču njihovim
nosiocima mogućnost upotrebe svog jezika pored romanskog do duboko u srednji vijek. Tek
je nakon razmatranja jezičnih pojava od strane Petra Skoka postalo jasno da tek lingvist može
mjerodavno rasuđivati o historijskim antroponimima i na temelju njih obrazlagati etničko-
jezično stanje.1 Uz pomoć njegovog rada znanstvenici znaju kako prepoznati simbiotske
pojave, no i dalje ne možemo razabrati stupanj i razvoj te simbioze. Razlog tomu je prikaz bez
razgraničenja na određeni grad, vrijeme ili društvenu klasu. Glavni prigovor od strane Skoke
je bilo zapostavljanje istraživanja o obiteljima dalmatinskih gradova, a u koštac s tim se
uhvatila I. Mahnken koja je pisala o dubrovačkom patricijatu 13. i 14. stoljeća. Ona je donijela
na vidjelo čvrste dokaze o dosljednosti nasljeđivanja osobnih imena predaka i rodbine s
očeve i majčine strane, što je rimski, pa kasnije bizantski običaj koji se u Dalmaciji održao do
danas. Mahnken je potvrdila slavenski udio u plemićkom sloju, ali isto tako da prema
porijeklu antroponima stanovništvo dalm. gradova ne možemo dijeliti na Romane i Slavene,
jer se u najviše obitelji nalaze i jedni i drugi, a općekršćanskim imenima ne može se u to
vrijeme pridati etnička karakteristika. Sve se ovo potvrdilo i u slučaju zadarskih patricijskih
obitelji u 10. i 11. stoljeću. Dakle, simbioza između Romana i Slavena uzima se kao pouzdan
čin, a određena pravila donijela su uporište i u istraživanju splitske i trogirske antroponimije.
Što se tiče splitskih antroponima u 11. stoljeću, posebnih dokumenata na temelju
kojih je moguća detaljnija analiza sveukupno je deset. Splitski antroponimijski materijal je
brojniji, raznolikiji i svestraniji čak i od zadarskog u to vrijeme, a u njemu nalazimo fiksirane
ne samo etničko-jezične i društvene odnose, nego preko nadimaka, otkrivamo i sam
mentalitet starih Splićana. Iz 1020. očuvan je dokument koji sadrži imena aktera jednog
splitskog čina, a najzanimljiviji primjer su Dobro hrvatskog osobnog imena koji nosi romanski
nadimak Gravalana, te prezbiter Fuskus romanskog imena s hrvatskim nadimkom Grčina. Još
jedan dokument iz 1020. godine otkriva obitelj priora Prestancija (sin Črnjo, sestra Ana,
rođakinja Dobrica). U trećem dokumentu iz te godine u kojem đakon Petar poklanja svoja
dobra sustjepanskom samostanu gotovo posve vladaju općekršćanska i kršćanska bizantska
imena (Petrus, Martinus, Iohannes, Nicodemus, Theodorus), romanska (Ursus, Fuscus), ali se
tu nalazi i đakon Ferno (vjerojatno zapisano umjesto Zerno tj. Černo), a i sam Petar nosi
hrvatski nadimak Mačka. U dokumentu iz 1068. godine o osnutku samostana benediktinki
1
On je 1928. u radu O simbiozi i nestanku starih Romana u Dalmaciji i na Primorju u svjetlu onomastike dao prvi
pokušaj da na osnovu onomastike, ličnih imena i nadimaka okarakterizira slavensko-romansku etnografsku
zajednicu.
nalazimo tvorbom pohrvaćena romanska i kršćanska imena na primjer Katena od Catharina
(sa slav. sufiksom -ena), Petronja od Petrus i druge. Isti dokument oslikava nam i jednu
splitsku obitelj: Duymus i žena mu Mariula, otac mu Dragovit i sinovi Petronja i Drago. Iz
toga zaključujemo da se imena nasljeđuju i da su se u obitelji ukrstili romanski i hrvatski
jezični i antroponimijski faktor, a po svoj prilici i biološka podloga. Na temelju svih sabranih
podataka u Splitu u 11. stoljeću se našlo 187 osobnih imena romanskog, bizantskog i
općekršćanskog porijekla i romanskih nadimaka zajedno, a 96 hrvatskih osobnih imena i
nadimaka i kršćanskih imena sa hrvatskim sufiksima. Ujedno treba istaknuti da se imena prve
grupe ne mogu vezati isključivo uz Romane, a druge uz Hrvate jer se i jedna i druga nalaze u
istim obiteljima. O jakom strujanju hrvatske krvi u uglednim splitskim obiteljima govori i
podatak da se među uglednim Splićankama 11. st. nalazi više imena sa hrvatskim svojstvima
(u osnovi i tvorbi) nego li ostalih. Činjenica o tome kako je hrvatskih sufiksa više nego
romanskih govori i o jeziku u obitelji, no veći broj romanskih nadimaka govori o još jakoj
romanskoj podlozi i o živoj uporabi dalmatinskog jezika. O tom lingvističkom bipartizmu
(hrvatski razvijeniji u obitelji, a dalmatinski u društvenom životu) govorio je Skok. Takvo je
stanje kod uglednijih i utjecajnijih građana, a kod ostalih je hrvatski uz dalmatinski veoma
raširen jezik. Usporedbom dokumenata koji su se odnosili na manje važne stanovnike Splita i
one uglednije znanstvenici su otkrili kako je broj hrvatskih osobnih imena i antroponimijskih
tvorbi među najuglednijim građanima iznosio oko ¼, a broj hrvatskih antroponimijskih
osnova i tvorbi među pučanima iznosi ½. Na temelju zapisa o prodaji i kupovini dijelova
Dioklecijanove palače može se sa sigurnošću reći kako se Hrvati ne nalaze tek izvan zidina, te
da nisu tek stanovnici predgrađa i burga, nego se oni od početka 11. st. nalaze u samom
gradu i posjeduju dijelove Palače, a uz to oni nisu isključivo uvaženi građani s rodbinskim
vezama sa starim Romanima. Tako se antroponimijom potvrdio način nastajanja Splita.
Nastao je od predslavenskih stanovnika Palače, od useljenih stanovnika vikusa Aspalathosa,
od doseljenih Salonitanaca i od Hrvata koji su se ubrzo za njima počeli u grad ulaziti i tamo se
nastanjivati. Toma priča kako su se Salonitanci uz pomoć bizantskih careva uskoro po dolasku
s otoka u Palaču izmirili s Hrvatima, stali s njima prometovati i trgovati, orođavati i
prijateljevati, a o tome imamo potvrde i u najstarijim splitskim antroponimima s kraja 10. i
početka 11. stoljeća. Već u 14. stoljeću je hrvatski etnički element već odavno prevladao i
hrvatski jezik, njegov čakavski govor – davno bio ukorijenjen. Tomu valja pridodati i politički,
te geografski i ekonomski faktor.
Što se tiče Trogira sačuvane su 4 trogirske isprave no unatoč tomu on nam se bogato
otvara i iskazuje. U 11. stoljeću, dakle 5 stoljeća nakon dolaska Hrvata zrcali se davno
prijeđena početna simbioza između Romana i Hrvata u gradu kao slika sastavljena od dvije
etničke i jezične sastojnice, ali gdje je hrvatska već nadmoćna. Romanska se ogleda u
nadimcima (Stagliato, Tridulo, Sepalato) i u osobnim imenima (Biula, Vitalis). Hrvatski se
nameće nadimcima (Bogobojša, Hudi, Krnja, Uzdiša), te pohrvaćenim kršćanskim i
romanskim imenima (Vitača, Petronja), i imenima hrvatske osnove i tvorbe (Drago, Vlčina,
Prvo, Odoljen, Dobrača). Trogir je grad u kojem se sva 4 priorda od 1064. do 1097. godine
nazivaju hrvatskim antroponimima, te u kojem krajem 11. st. cijela priorska obitelj pretežno
nosi hrvatska osobna imena i nadimke (majka Brana, sinovi Drago, Vlčina). U Trogiru su
najugledniji građani nosili pretežno hrvatska imena i nadimke. Prema tome se dade zaključiti
kako je Trogir u 11. stoljeću pretežno hrvatski grad (za to vrijeme mu se može dati odrednica
da je bio hrvatsko-romanski), te je ujedno kroatiziran i više nego Zadar i Split.