Meša Selimović - Tvrđava

Radnja romana “Tvrđava” odvija se poslije bitke kod Hoćina u kojoj su

Europljani pobijedili Osmanlijsko Carstvo. Glavni junak, Ahmet Šabo, vraća se
iz Rusije u Sarajevo. Ahmet na samom početku romana govori kako ne želi
pričati o ratu u dalekoj zemlji, pa možemo pretpostaviti kakvim je strahotama
i ubijanjima bio svjedok. Dolazi u Sarajevo, gdje je saznao da mu je cijela
obitelj umrla od kuge i da je ostao sam. Iako je početak romana prilično
sumoran, jer Ahmet čitateljima priča o događajima iz rata, on ubrzo pronalazi
ljubav svog života, kršćanku Tijanu. Iako su bili različite vjeroispovijesti,
vjenčali su se i počeli zajedno živjeti u jednoj sobici. Živjeli su u jako teškim
uvjetima, u sobi koja je bila dom ne samo njima već i žoharima. No, Tijana se
nikada nije bunila jer je bila uz Ahmeta, a on je u njoj pronašao svoju mirnu luku. Iako joj j rekao kako s
njim nikada neće imati puno, ostali su zajedno kroz sve nedaće – Ahmetov gubitak posla i Tijaninog
pobačaja, da bi iz toga izašli još jači i s drugim djetetom na putu.

Ahmet je na početku radio kod svoj prijatelja Mule Ibrahima, ali nakon nekoliko krivih rečenica koje je
izgovorio na jednom sijelu, bio je izopćen, te istjeran s posla. Često mu je pomagao Mehmet Neretljak,
koji je i sam imao svojih problema. Unatoč svemu, Ahmet je iznimno pošten čovjek koji je htio sa svojom
ženom pronaći svoje mjesto pod suncem, u nadi da će njihovo dijete živjeti u boljim uvjetima. Naslov
romana “Tvrđava” možemo shvatiti dvojako – kao stvarnu tvrđavu u kojoj je bio zatvoren student Ramiz
i kao simbol pojedinca, ali i cijele zajednice.

Na kraju romana Ahmet nam govori kako ništa nema smisla, ako nema ljubavi. Upravo je njega Tijanina
ljubav puno puta spasila i nudila mu utočište kada su mu svi drugi okrenuli leđa.

Vrsta djela - roman

Tema djela - Život Ahmeta Šabe u poslijeratnom dobu u Sarajevu; odnos samotnog pojedinca i mase
Vrijeme radnje - 17. stoljeće
Mjesto radnje - Sarajevo

Kratak sadržaj

Na samom početku pripovjedač nam govori kako ne želi govoriti o tome što se dogodilo na Hoćinu, jer
“ne vrijedi pričati o strašnom ubijanju, o ljudskom strahu, o zvjerstvima jednih i drugih, ne bi trebalo
pamtiti, ni žaliti ni slaviti.” Govori nam kako se spasio iz rata i vratio kući, a s njime došao i Mula Ibrahim,
vojni pisar s kojim se sprijateljio u vrijeme dok se vraćao kući. Govori nam kako nikome nije htio pričati o
Hoćinu kada se vratio, samo je htio pričati o dva događaja: prvi događaj govori kako je njegova strana
zauzela nasip. Nakon toga je pomislio da je sve to besmisleno – taj rat i ubijanje. Drugi događaj govori
kako su vojnici silovali mladu nevjestu koja je živjela sa svojom djecom. Nakon što je vidio da su je vojnici
silovali, došao je do nje kako bi joj pomogao, a ona je time bila zaprepaštena. Bilo je očito da nije navikla
na pomoć i tu njegovu gestu je smatrala ponižavajućom te ga je pogledala pogledom mržnje.

Upoznajemo Tijanu, “kći pokojnog Miće Bjelotrepića, hriščanina, ubijenog rukom nepoznatih i
nepronađenih ubica, prije dvije godine.” Tijana je bila prva osoba kojoj je Ahmet Šabo, pripovjedač,
ispričao ta dva događaja. Za Tijanu kaže da su se susreli kao ptica i oluja. Kada se vratio u svoj kraj,
saznao je da mu je cijela obitelj umrla od kuge, a kuća u kojoj su živjela bila je zapaljena. Kako sam
govori, nije bio tužan, jer ga je rat naviknuo na ravnodušnost. Potražio je vodu, mjesto koje će ga odvesti
daleko od stanja u kojem se nalazio. Dugo je gledao u vodu i bio je sretan, bilo je to sve što je želio.

Došao je Mula Ibrahim i ponudio mu posao u svojoj pisarskoj radnji. Posao koji su radili bio je pisanje
molbi za zaostale plaće radnicima i za ispravljanje određenih nepravdi. Ahmet je često bio tužan u toj
radnji jer su dolazile majke koje su htjele poslati pisama sinovima od kojih već dugo nisu čule ni riječi.
Ibrahim mu je savjetovao da lovi ribu, jer kako kaže “da je vlast pametna, naredila bi svima: udicu u šake,
pa na rijeku, lovi ribu! Ne bi bilo buna ni nereda.” Jednog dana su im u radnju došli rođaci imama iz sela
Župče. Imam je bio zadavljen s još dvojicom seljaka, zato što vojnicima nisu htjeli dati vojnu pomoć.
Rođaci su htjeli poslati pismo kako bi zatražili izručenje mrtvih tijela. To je bio prvi trenutak kada je
Ahmet vidio da je Mula uznemiren.

Ahmet se prisjećao svoje obitelji, svog oca koji je gubio sve što bi stekao i majke koja je voljela jedino
oca. Sve je to ispričao Tijani, s kojom se našao na ogradi između dvije bašte. Zaljubio se u nju, postali su
potrebni jedan drugome; Ahmet je rekao: “Sve sam više s njom, i kad sam sam.” Zaprosio ju je, iskreno
joj govoreći da on nema ništa i da vrlo vjerojatno nikada neće imati ništa, ali da joj nudi ljubav. Uskoro su
se i vjenčali, a Mula Ibrahim im je bio svjedok.

Kada su došli kući posjetio ih je Ferhad, rođak njegove majke. Ahmet nam priča njegovu priču: prije 20
godina, Ferhad je pobjegao za vrijeme pobune Sari Murata i braće Morić. Ferhad im je rekao da je morao
doći vidjeti svoj kraj. Međutim, to mu je bila velika pogreška. Pronašao ga je serdar Avdaga i odveo ga u
tvrđavu, gdje je bio zadavljen. Nakon nekoliko dana, Ferhadovo ime je ponovno bilo spomenuto.
Spomenuo ga je Šehaga Sočo koji je došao u Ibrahimovu radnju sa Osmanom Vukom. Šehaga je pitao
Ahmeta za Ferhada, znajući da mu je to rođak. Ahmet je počeo pričati kako žive u teškim vremenima i da
svi žive sramotno i jadno.

Ahmet je sreo Mahmuta Neretljaka kada je htio nešto kupiti Tijani. Mahmut mu je pričao da je počeo
prodavati drangulije i poučavati djecu, iako nije znao arapski. Ahmet mu je rekao da će mu pomoći kod
poučavanja djece, jer on zna arapski. Rekao mu je da mu ništa ne treba platiti. Mula mu je rekao da radi
krivo i pitao ga zašto ništa ne naplaćuje. Rekao je da se počeo družiti s čovjekom kojeg nitko ne poštuje,
pa da tako ni njega neće poštivati.

Mula ga je obavijestio da će ići na sijelo kod hadži Duhotine. Hadži Duhotina je prije tucao sol, a sada
priređuje gozbe za sve junake iz rata. Iako je Mula rekao da će ići na sijelo, poziv nije dolazio pa se
Ahmet i uvrijedio, a kada je poziv napokon došao, nevoljko se odazvao. Tijana je bila trudna i iako je
Ahmet htio ostati s njom, ona mu je rekla da mora otići na sijelo, a da će ga ona čekati.

Mula Ibrahim i Ahmet krenuli su na sijelo. Ahmet je bio nesiguran, nije znao što će raditi među svim tim
ljudima i kako bi se trebao ponašati. Mula mu je rekao da se samo drži njega i da će sve biti dobro.
Ahmet je razgovarao sa Zafranijom koji mu se nikako nije svidio. Nije mu se sviđalo njegovo ponašanje ni
njegova hinjena ljubaznost. Htio je otići od njega, ali nije mogao. Rekao mu je da krije neke poroke i
efendija je navaljivao da mu kaže koji su to i zašto ne vjeruje u božju volju. Ahmet mu je rekao “Čovjek
uvijek izmisli razlog izvan sebe, da bi se oslobodio krivice i odgovornost.” Počeo je govoriti sve što mu je
na duši, a Zafranija ga je ušutkivao.

Ahmet je otišao sijela i razmišljao o tome što je govorio. Shvatio je da nije smio piti, ali nije rekao ništa
krivo. Odjednom, dok je hodao kući, netko ga je počeo tući. Onesvijestio se od bolova. Drugo jutro ga je
pronašao Mahmut Neretljak. Ahmet je bio sav istučen i upišan. Odveo ga je kući i pomogao Tijani da ga
dovedu u red. Ahmet je u snu čuo da je Mahmut dolazio i da mu je donio trave za jačanje. Iako je dolazio
kako bi pomogao, Mahmut bi svaki put pri odlasku nešto uzeo. Tijana i Ahmet su se na to navikli jer im je
on pomagao.

Tijana je nagovarala Ahmeta da se pokrene, jer će mu jedino tako postati bolje. Cijelo je vrijeme bila uz
njega. Kada mu je bilo bolje, odlučio je otići na posao. No, tamo ga je dočekalo veliko razočaranje. Mula
mu je rekao da je mislio da je našao neki drugi posao i da se više neće vratiti, pa je zaposlio druge pisare.
Ahmet je znao da Mula laže i da je bio prisiljen izbaciti ga s posla. Ahmet je rekao Tijani da je izgubio
posao, ali ju je uvjerio da će se već nekako snaći i da se ne boji. Ahmet je pokušavao naći posao, ali nitko
ga nije htio primiti zbog onoga što je pričao na sijelu.

Došlo je vruće ljeto. Ahmet i Mahmut krenuli su na brdo i tamo sreli Bećira Tosku koji im je rekao neka
poruče serdar-Avagi da prestane slati svoje uhode. Mahmut je sve ispričao serdar-Avdagi koji ih je
pozvao da dođu s njim.

Jednog se dana Ahmet vraćao kući i nije slutio što se događa. Mahmut mu je priopćio tužnu vijest, Tijana
je pobacila. Ahmet je toliko toga htio reći – da je sve zaboravio i mržnju i rat, sve zbog njene ljubavi; kako
nije imao ništa dok nije nju pronašao i kako jedino što želi učiniti jest vratiti osmijeh na njeno lice – ali je
sve to prešutio. Mahmut i Ahmet zajedno su sahranili dijete na Alifakovcu. Ahmet je sreo Mulu i ispričao
mu što se dogodilo, te mu se ispričao. Mula mu je dao novac i rekao mu da uvijek dođe ako ikada bude u
nevolji. Ahmet se ponovno zamislio i pitao Mulu je li on stvarno kriv zato što je pijan govorio i što je
mislio i što nije. Uz to ga je pitao tko mu je rekao da ga mora otpustiti, na što mu Mula nije htio
odgovoriti, ali mu je rekao: “Da si ukrao, nasilje učinio, štetu nekome nanio, možda bi ti i oprostili. Ali ti i
govorio o onome o čemu svatko pametan šuti. To ne praštaju.”

Situacija se nije mijenjala; Ahmet nije mogao pronaći posao pa je često odlazio u knjižnicu i razgovarao
sa Seadom Mehmetom. Ahmet mu je ispripovjedio jednu svoju pjesmu. Ubrzo je na vratima vidio
studenta Ramiza koji je često s prezirom govorio o ljudima. Ramiz je često u džamiji držao govore. Rekao
je kako u životu postoje tri velike strasti: kocka, alkohol i vlast. Od prve dvije ovisnosti ljudi se mogu
izliječiti, ali od treće nikako. Vlast je jako primamljiva jer uz nju dolazi i moć, pa zato poštene i mudre
vlasti nema: “Niko na vlasti nije pametan, jer i pametni ubrzo izgube razbor, i nitko trpeljiv, jer mrze
promjenu… Bez hljeba narod može ostati, bez vlasti neće. Oni su bolest na narodnom tijelu, kao guke.
Kad jedna guka otpadne, izraste druga grđa. Ne možete bez nas, kažu nam, razbojnici bi se namnožili,
neprijatelj bi nas napao, nered bi u zemlji nastao. A ko drži ovu zemlju, ko je hrani, ko brani? Narod. A
oni nas globe, kažnjavaju, zatvaraju, ubijaju… Oni bez vas ne mogu, vi bez njih morate. Njih je malo, nas
je mnogo. Samo da prstom maknemo, koliko nas ima, te žgadije ne bi bilo.” Ahmet je sve to što je čuo
ispričao Tijani koja je također bila zapanjena studentovom hrabrošću. Ahmet je pozvao Ramiza u svoj
skromni dom, jer je vidio da je on dobar mladić. Kada se vraćao kući, sreo je serdar-Avdagu. Počeo je
ispitivati Ahmeta o Ramizu, a on mu je ispričao o njegovoj obitelji i djevojci te kako je htio imati
prijatelja.

Ahmet i dalje traži posao, ali bez uspjeha. U to vrijeme Tijana je vezla košulje ženama. Mehmet im je
rekao kako poznaje trgovca Husagu, uz čiju pomoć mogu povećati ono što imaju od Tijaninog novca.
Tijana i Ahmet upoznali su Husagu koji im je rekao da će donijeti robu iz Carigrada, a neka mu novac daju
kada se vrati. No oni su mu dali novac prije. Kada se Husaga vratio iz Carigrada, rekao im je kako je sav
novac propao jer je on počeo piti. Obećao im je da će im vratiti sav novac, a oni su mu povjerovali.
Mehmet je čak rekao da će prodati svoj dućan i da će im vratiti novac, ali Tijana i Ahmet nisu htjeli
pristati na to. Mahmut je došao na novu ideju, a to je da bi mogli prodavati svirale za djecu. Ahmet je
ušao u posao s njim, ali nije rekao Tijani.

Ponovno je došao Avdaga i ponudio Ahmetu posao i to Seadovo mjesto. Ahmet nije htio prihvatiti taj
posao jer bi to značilo da će Sead ostati bez posla, a on to nije mogao napraviti. Uz taj posao koji je
odbio, Avdaga je htio da Ahmet zapiše sve što Ramiz govori u džamiji. Ahmet ni na to nije pristao. Ahmet
je prodao svoju kuću i novac dao Mahmutu za posao sa sviralama.

Ahmet je vidio Avdagu u svojoj kući kako razgovara s Tijanom. Tijana je bila ljuta i tražila od Avdage da
im kaže što želi od njih. Avdaga im je rekao da ne razumije zašto je Ahmet odbio posao, a žive u takvoj
sirotinji. Za to vrijeme, dok je Avdaga bio kod Ahmeta, Ramiza su zatvorili u tvrđavu. Ahmet je bio
pozvan u džamiju. Bilo ga je strah, mislio je da će ga zatvoriti kao i Ramiza. Slušao je što su drugi govorili
o Ramizu i nije se slagao s njima, ali je i dalje šutio. Kada je rasprava bila završena, shvatio je da je mogao
spasiti Ramiza samo da je nešto rekao u njegovu korist. Zafranija mu je rekao kako bi on trebao reći
Ramizu da se vrati u džamiju i kaže kako mu je žao, da je pogriješio. Ahmet nije bio siguran da bi ga
mogao uvjeriti u to, a jedino što će dobiti isprikom jest progonstvo.

Posjetio ih je Osman Vuk i rekao Ahmetu da ga traži Šehaga. Ahmet je saznao da je Šehagi umro sin.
Otišao je u vojsku, iako ga je Šehaga pokušao urazumiti govoreći mu da ne ide u rat. Šehaga ga je
zatvorio u kuću, ali mu je sin ipak pobjegao i priključio se vojsci. No, sin je ubrzo shvatio da je otac imao
pravo i da mu rat neće donijeti ništa dobroga, pa je pobjegao. Bio je osuđen na smrt. Ocu su mu javili da
su ga pogubili kao izdajnika. Ahmet je bio vršnjak Šehaginog sina i Šehaga je htio da mu on priča. Odlučili
su spasiti Ramiza.

Bila je noć uoči Bajrama, netko je oteo Ramiza iz tvrđave. Ahmet je došao do zaključka da je Šehaga dao
novac, a Osman je platio ljude koji su Ramizu pomogli u bijegu. Tijana je ponovno bila trudna. Ovoga se
puta svega bojala, jer je već izgubila jedno dijete. Često je Ahmeta pitala što bi uradio u slučaju da ona
umre. Ubili su Avdiju Skakavca pod sumnjom da je pomogao Ramizu u bijegu. Mahmut je bio u
problemima, sin mu je prijetio da će odvesti svoju majku sa sobom kad se oženi, jer se on ne može
brinuti za nju.

Ahmet saznaje od Avdage da je Osman sam, ili uz Šehaginu pomoć, smislio kako će pomoći Ramizu.
Unajmili su Omera i njegove sinove da izvuku Ramiza, a za to vrijeme Mahmut je otišao Dizdaru da pusti
skakavce koji su onda pretukli stražare. Ahmet mu je rekao da mu njegova priča izgleda vrlo sumnjivo.
Osman je shvatio da je Avdaga postao opasan, jer neće odustati dok ne sazna tko je kriv, a onda će
uslijediti osveta.

Avdaga je ubijen kod Darive. Nitko nije znao tko ga je ubio, ali se pretpostavljalo da ga je ubio Bećir
Toska. Osman je došao reći Ahmetu da ga Šehaga opet traži da pođe s njim na put u Venedik. Kao razlog
naveo je da mlad čovjek poput Ahmeta treba vidjeti više svijeta.

Krenuli su na put. Šehaga mu je rekao da voli Venedik, pogotovo za vrijeme karnevala. Osman ih je htio
odvesti u kafić. Kada je došao u Šehaginu sobu, vidio je da on leži na krevetu. Rekao mu je da će on malo
odmoriti i da ne ide van. Ahmet kasnije saznaje da Šehaga ovdje često dolazi, zato što je tu nekada znao
dolaziti sa sinom, a sada prolazi onim mjestima koje je njegov sin volio. Šehaga umire trovanjem.
Ahmet razmišlja o svemu što je vidio: i smrt i borbu, siromaštvo i bijedu. Na kraju se odlučio za ljubav:
“Odlučio sam se za ljubav. Manje je istinito. I manje je vjerojatno, ali je plemenitije. I ljepše: tako sve ima
više smisla. I smrt. I život.”

Likovi - Ahmet Šabo, Tijana Šabo, Mula Ibrahim, Mehmet Neretljak…

Analiza likova

Ahmet Šabo – glavni lik ovog romana i pripovjedač jest Ahmet Šabo. Ahmet se na samom početku
romana vraća u svoje Sarajevo iz daleke Rusije i rata u kojem on nije vidio smisao. Nakon što je njegova
strana osvojila nasip u jednoj bitci, samo zastao i umoran pomislio kako je sve to besmisleno: “Ne znam
kako sam te noći uspio da preživim stravu, u meni i oko mene, i najdublju tugu poraza, poslije pobjede.”
Ahmet se iz jednog groznog mjesta vratio u surovu stvarnost. Saznaje da mu je gotovo cijela obitelj
umrla od kuge, te da je ostao sam. Ahmet je musliman, ali ga to ne sprječava da se zaljubi u kršćanku
Tijanu Bjelotrepić, koja će mu postati sve na svijetu. Kako je on ostao sam, a ni njezini nisu htjeli biti s
njom u kontaktu, ostali su skroz sami, svijet za sebe. Ahmet je dobio posao kod pisara Mule Ibrahima, s
kojim se upoznao na putu kući. Nakon sijela koje se održao i nakon što je tamo rekao što nije smio,
Ahmet je izoliran od društva, pretučen i izgubio je posao kod Ibrahima.

Ahmet je pošten, moralan čovjek koji nije htio prihvatiti posao, ako bi to značilo da će ga druga osoba
izgubiti. Iako ga je društvo izoliralo nakon riječi koje je izgovorio na sijelu, možemo reći da je on sam
sebe izolirao još ranije, živio je u svojoj tvrđavi, jer je prezirao one koji su nametali svoju vlast. Često nije
znao što bi, ni kamo bi sa sobom: “Volio sam sve što nije rat, volio sam mir. A onda me i mir uznemirio.”

Nije optimističan ni pesimističan, nego realna osoba. Uživao je u svojoj ljubavi prema Tijani i veselio se
prvom djetetu kojeg su izgubili, a kasnije i onom drugom koje je bilo na putu. Iako je često gubio ono što
je bilo njegovo: obitelj, posao, novac, on nikada ne biva stvarno poražen, nego uvijek uspijeva ići dalje.

Mula Ibrahim – vojni pisar kojeg je Ahmet sreo na svome putu kući. Mula se u vojsku prijavio kako bi
pobjegao od male plaće. Uz to, nadao se boljem položaju kada se vrati kući iz rata. Kada se vratio kući,
saznao je da mu je dvoje djece umrlo od kuge, a žena mu je rekla da pisar može biti i tu gdje jest, da ne
mora putovati. Tako je otvorio pisarsku radnju i pozvao Ahmeta da radi za njega. Sam Ahmet nije znao
kako bi ga okarakterizirao, u poslu je bio hladan, ali i plemenit. Iznenadio se kada je čuo da se Ahmet
ženi i to baš kršćankom, ali je pristao biti im svjedok na vjenčanju. Mula je više svjestan situacije i svijeta
u kojem žive, puno više nego Ahmet. Nakon Ahmetovih iskrenih riječi na sijelu, bio je prisiljen dati mu
otkaz, a branio se govoreći mu kako je mislio da si je Ahmet našao drugi posao.

Tijana Šabo – živjela je s Ahmetom u jednoj sobici. Ta soba jest bila pristupačna cijenom i bila je topla
zimi, jer je ispod njih bila pekara, ali u njoj je zato bilo jako vruće ljeti i stalno je bila puna žohara kojih se
Tijana jako plašila. Ahmet je za Tijanu rekao da je bila biće koje nije znalo lagati i da je bila nesposobna
sakriti ono što osjeća. Tijana je bila Ahmetova tiha luka, koja je sve podnosila. Iako je bila tiha, znala se
izboriti za sebe. Čak je i radila dok Ahmet nije mogao pronaći posao. Izgubila je prvo dijete, ali je kasnije
opet zatrudnjela. Staložena i mirna osoba, sve je polagala u ljubav koju je imala prema Ahmetu. Nikakve
nedaće nisu je mogle odvojiti od njega, pa ni njegov gubitak posla, ni nemogućnost pronalaženja drugog.
Savjetovala ga je kad je bilo potrebno, te je rijetko burno reagirala. Proživljavala je posebno teške
trenutke kad je ostala drugi put trudna te se svega bojala. Ahmet ju je jako volio i rekao za nju: “Kad mi
je bilo teško, pominjao sam njeno ime kao u molitvi, nalazeći olakšanje.”
Mehmet Neretljak – poučavao je djecu iako nije znao arapski, pa mu je Ahmet pomogao. Uvijek je
sanjao o tome da će uspjeti nešto zaraditi i obogatiti se, ali jedino mu je posao sa sviralama nakratko
uspio. Pomagao je Tijani i Ahmetu kada im nitko nije želio pomoći. Nakon što je našao Ahmeta na cesti
pretučenog, pomogao mu je da dođe kući i pomagao mu cijelo vrijeme dok nije ozdravio. No, svaki put
kada bi došao u njihov stan, na odlasku je nešto uzeo, jednom je uzeo i cipele. Nijedan posao koji je
započeo nije ga uspio obogatiti, ali to njega nije spriječilo da i dalje pokušava. Živio je sa svojom ženom
koja je također pomogla Tijani i Ahmetu.
___________________________________________

Mehmed Meša Selimović rođen je 26. aprila 1910. godine u Tuzli. U rodnom gradu
završio je osnovnu školu i gimnaziju. 1930. godine upisao se na studijsku grupu
srpskohrvatski jezik i jugoslovenska knjizevnost Filozofskog fakulteta u Beogradu.
Diplomirao je 1934. godine, a od 1935. do 1941. godine radi kao profesor Građanske
škole, a potom je (1936) postavljen za suplenta u Realnoj gimnaziji u Tuzli. Prve dvije
godine rata zivi u Tuzli, gdje ga hapse zbog saradnje sa NOP-om, a u maju 1943.
godine prelazi na oslobođenu teritoriju, postaje član KPJ i član Agitprop-a za istočnu
Bosnu, potom je politički komesar Tuzlanskog odreda, a 1944. godine prelazi u
Beograd i obavlja značajne političke i kulturne funkcije.

Od 1947. godine živi u Sarajevu i radi kao profesor Više pedagoške škole, docent Filozofskog fakulteta,
umjetnički direktor "Bosna-filma", direktor drame Narodnog pozorišta, glavni urednik IP "Izdavačko
Preduzeće Svjetlost". 1971. godine penzioniran je i seli u Beograd. Bio je redovni član Srpske akademije
nauka i umjetnosti. Biran je za predsjednika Saveza književnika Jugoslavije, bio je počasni doktor
Sarajevskog univerziteta (1971), redovni član ANUBiH i SANU. Dobitnik je brojnih nagrada od kojih su
najznačajnije NIN-ova nagrada (1967), GORANOVA nagrada (1967), Njegoševa nagrada (1967), potom
Dvadesetsedmojulska SRBiH, nagrada AVNOJ-a, it... Umro je 11. jula 1982. godine u Beogradu.

U svojim romanima Meša Selimović se poziva na Dostojevskog i opštu književnost modernizma 20.
Stoljeća. Međutim, svojim posebnim stilom pisanja, Meša Selimović je izgradio poseban stil koji se ne
može svrstati niti u jednu kategoriju, stoga uistinu možemo govoriti o posebnim Mešinim romanima.
Mešini najpoznatiji romani su Derviš i smrt i Tvrđava, prvi roman piše životnim stilom, u kojemu se
miješaju introspekcija, mudrosni sudovi o životu i ljudska drama derviškog šejha Nurudina, ostvarenje je
univerzalne vrijednosti koje je privuklo pažnju strane čitalačke publike, dijelom i zbog upravo
magnetičnog spoja egzistencijalne drame i opojne rezignacije kojom zrači islamsko-orijentalni milje.
Ovim dijelom on nije nastojati prikazati derviški život, sufizam, islamsku mistiku, već je naprotiv imao za
cilj da općeljudske dileme i muke postavi u bosansko-islamski kontekst i smjesti "univerzalno u lokalno".

Pored djela Derviš i smrt, Meša Selimović je napisao Za i protiv Vuka, Tvrđava, Ostrvo, Krug, Sjećanja...