„Mozgu, ćao“; tekst i režija Sandra Vujović; BUNT Scena i KIC „Budo Tomović“

Ostati - otići
„Mozgu, ćao“ – naziv predstave po tekstu i u režiji Sandre Vujović, koja je premijerno izvedena
24. januara na sceni KIC-a „Budo Tomović“, kolokvijalna je sintagma kojom opisujemo stanje
potpunog odsustva logike. U ovoj predstavi „raskid sa mozgom“ nije individualno iskustvo već
permanentno stanje (naše) zajednice. Društvene konvencije, pravila koja smo ustanovili da
bismo mogli da se orijentišemo, sve što čini logiku funkcionisanja jednog društva – sada više ne
važi. Korupcija se uselila u društvo, abolirala pravila i logiku, i uvela društvo u trajno stanje
apsurda (na ulazu u salu publici su dijeljene prazne lažne diplome za popuniti po želji kao
ulaznice u takav svijet).
To je stanje društva koje se inscenira u ovoj predstavi. Na drugoj strani imamo junake koji
pokušavaju da se orijentišu i prilagode i koji, konačno, kada u tome ne uspiju, izlaz traže u
doslovnom bijegu i napuštanju zajednice (promjena društvenih pravila, kao treća opcija, u ovoj
predstavi se ne pojavljuje kao mogućnost).
Motiv „odliva mladih ljudi“ ovoj predstavi nesumnjivo daje aktuelnost i čini je angažovanom:
iako već neko vrijeme znamo da mladi ljudi sve češće i sa sve manje žala odlaze preko granice,
daleko smo ne samo od toga da sagledamo uzroke i posljedice toga fenomena, već i da se
suočimo sa njegovom realnošću. Predstava „Mozgu, ćao“ nas, međutim, suočava sa njim na
samom izvoru, otkrivajući kroz šta zapravo prolaze mladi ljudi dok sebi postavljaju pitanje –
ostati ili otići? U ovoj predstavi vidimo stanje haosa koje junake goni na bijeg, ali vidimo i
drugu, tamnu stranu te alternative: život „s one strane“ uglavnom se svodi na naporan, rutinirani
rad, birokratsku otuđenost i doživljaj ispraznosti. To što ovaj izbor nije dat u crno-bijelom
koloritu kao da obećava neku vrstu kompleksnosti u pristupu ovoj temi. Ali, to očekivanje se
iznevjerava: „Mozgu, ćao“ je ipak komad sa tezom, situacije i likovi su često pojednostavljeni,
oni se ukrštaju ili ulaze u konflikt prema tematskoj šemi, to jest postavljeni su tako da zatvore
cijeli krug pro et conra pitanja i odgovora koje otvara zadata tema.
Iva (Anđelija Rondović) je mlada žena koja više ne može da izdrži pritisak neoliberalnih diktata,
korporacijskih hijerahija i životnih rutina, što će sve biti okidač za odlazak preko granice. Ali, i
ovaj lik, kao i drugi, ostaje skica bez punoće, koji funkcioniše kao ilustracija zadate teme.
Artificijelnost u glumačkoj igri potcrtava taj utisak, a tu vidimo i klišeiziran prikaz savremenog
neoliberalnog robovlasništva (verbalno zlostavljanje zaposlene od strane njene šefice). Ovaj lik
se, međutim, dodatno usložnjava u sljedećim scenama, kada glumici uspijeva da ubjedljivo
evocira strahove i dileme lika na životnoj prekretnici, dok se ozlojeđenost sistemom konstantno
prožima humorom.
Na odlazak se sprema i mladi pjesnik (Lazar Đurđević) koji je takav kakav jeste, potpuno
okrenut ka duhovnosti, krajnje nefunkcionalan u društvenom i porodičnom smislu. S druge
strane, ovdje vidimo i kako lokalni, provincijalni kontekst dodatno degradira status umjetnika
(senilna žena koja promoviše njegovu poeziju). Propitivanje statusa umjetničkog autorstva u
društvu je i inače tema koja se provlači kroz predstavu u vidu autoreferencijalnih opaski.
Đorđije Tatić igra srednjovječnog čovjeka, oca mladića koji je preminuo u emigraciji, za koga
naknadno saznaje da je tamo bio u partnerskoj vezi sa drugim muškarcem. On se ovdje javlja kao
glas patrijarhata i okorelog tradicionalizma. Ovaj lik krajnje je stereotipno oblikovan, njegov
tradicionalizam i homofobija, koji se u diskusiji o seksualnim slobodama sa mladim i
progresivnim likovima otvoreno artikulišu, karikiraju se i stereotipizuju do krajnosti.
Ove male emigrantske priče inscenirane su u kombinaciji realističke i antinaturalističke
glumačke igre. Glumci često koriste tijela kao scenske znake, izražavaju se pokretima, kreiraju
tjelesne inscenacije. Jelenu Simić u predstavi vidimo kao naratorku, Ivinu šeficu, službenicu
ambasade, kao i u drugim epizodnim ulogama. Ravnodušnost službenice Austrijske ambasade
prema emigrantima ona evocira koristeći slow motion kretnje, sugerišući tako atmosferu sporosti,
ravnodušnosti i nonšalantnost strane birokratije (koja se ovdje ne čini ništa boljom od naše).
Svrha ovih inscenacije je, međutim, uglavnom samo humoristička i karikaturalna. To važi i za
scenu u kojoj šefica jedne korporacije (Jelena Simić) bukvalno sjedi na svojim zaposlenima koji
laju i napadaju svakoga na koga šefica pokaže prstom.
Songovi (tekst Sandra Vujović) unose svježinu i raznovrsnost, vežu pažnju, ali oni često samo
ponavljaju ono što već znamo, predstavljaju višak i narušavaju scensku ekonomiju sve do kraja
predstave kada se u njima pojavljuje sakrazam koji uspijeva da izbaci na površinu kontroverze
diskursa o mladosti (song o „radosti“ zbog odlaska mladosti iz zemlje).
Televizori bez signala, sa smetnjama u prenosu i upaljene crvene lampice koje, kao scenografski
elementi, sugerišu nefunkcionalnost i kolaps društvenog sistema, koliko god bili rabljeni, ovdje
dobro podupiru društveni kontekst, a projekcije pečatiranog pasoša drže u fokusu suštinsku
dilemu junaka – ostati ili otići?
Kostimi (Sandra Vujović i Marija Radusinović) originalno odstupaju od svakodnevnog.
Konceptualno dizajnirani (kao da su skicirani krojačkom kredom), oni ukazuju na namjeru da se
napravi otklon od realističkog i da se istovremeno potencira uniformnost likova i apsurdnosti
situacije u kojoj se nalaze.
Rediteljski pristup u ovoj predstavi zna da bude zanimljiv, prije svega u smislu spremnosti da se
istražuju različita pozorišna sredstva i koristi pozorišna imaginacija. Ali, suviše je u ovoj
predstavi nedovršenih skica, opštih mjesta, stereotipa i karikaturalnih deformacija, i taj utisak ne
uspijeva da potre ni činjenica da povremeno nailazimo na slojevite i uvjerljive scene društvene
neprilagođenosti i na fino osjenčeni sarkazam koji nam se čini kao pravi umjetnički odgovor na
realnost u kojoj živimo zajedno sa junacima ove drame. Povremeno, vidimo sve te potencijale.
Ali, vidimo i da nisu iskorišteni, da je bilo previše kompromisa i odustajanja zarad olakšane
komunikacije, pojednostavljenih i očekivanih (politički korektnih) odgovora na pitanja koja nisu
jednostavna i smijeha „iz prve ruke“.