Polazno pitanje: Koje je značenje teorija o ubijanju radi višeg cilja?

Nadalje, koliko se sjećam, razvijam u tom svom članku ideju da su svi...pa, recimo,i zakonodavci i
vođe čovječanstva, počevši od onih najstarijih pa preko Likurga, Solona, Muhameda, Napoleona i
tako dalje, da su svi oni odreda bili zločinci već samim time što su, dajući nov zakon, kršili stari
zakon koji je društvo bilo baštinilo od svojih predaka i poštovalo kao svetinju, pa nisu prezali ni
od krvi, samo ako ima je krv (ponekad posve nedužna i junački prolivena za stari zakon) mogla
pomoći. Značajno je, štoviše, da su ti dobrotvori i vođe čovječanstva mahom bili strašni krvoloci.
Ukratko , dolazim do zaključka da svi, ne samo veliki ljudi nego i oni koji se koliko-toliko izdižu
iznad prosjeka, to jest koji su, štoviše, koliko-toliko sposobni da kažu nešto novo, moraju, po
samoj svojoj prirodi, biti svakako zločinci – tko više, tko manje, naravno.
(...)
Podvrste su tu dabome nebrojene, ali one se dvije vrste razlikuju prilično oštro po svojim
crtama: prva vrsta, to jest materijal, to su uopće ljudi, po svojoj prirodi konzervativni, pristojni,
žive u poslušnosti i vole da budu poslušni. Oni po mom sudu i moraju da budu poslušni, jer je to
njihovo određenje i nikako ih ne ponizuje. Druga vrsta: svi krše zakon, rušioci su ili bar skloni
tome, sudeći po sposobnostima. (...) Prva je vrsta svagda gospodar sadašnjosti, druga vrsta
gospodar budućnosti. Oni prvi čuvaju svijet i množe ga brojem, ovi drugi okreću svijet i vode ga k
cilju. I ovi i oni imaju sasvim jednako pravo, da postoje.

Fjodor Mihajlovič Dostojevski, Zločin i kazna

- Znači, trebalo bi preventivno ubijati da ne budemo ubijeni? – zaključi Melkior s osmijehom

koji mu je lebdio na ustima. – Samo, koga ubijat? Po kakvom kriteriju?
- Po jednostavnom, po medicinskom. Postoje simptomi. Kako kirurg zna gdje treba zarezati?
Zar mu je za to potreban nekakav kriterij? (...) - Po tome bi velik dio čovječanstva išao „pod
nadzor“ – primijeti Melkior zajedljivo. – A tko bi nadzirao? I kojim pravom?
- Pravom većine... – reče don Fernando tromo kao da ni sam mnogo ne vjeruje u to.
- A tko vam kaže da je u većini ljudi „dobar pogled“?
- Historija mi kaže! – živne odjednom don Fernando, okrijepljen nekom novom mišlju. – Na
koncu je svaki historijski nitkov položio račun čovječanstvu! Samo, uvijek prekasno, tek
nakon što se do grla nalokao krvi. Danton i Robespierre, marat i Sant-Just poklali su se
međusobno, a pustili su malog ambicioznog generala da im šmugne između nogu i pokolje
pola svijeta zbog svoje veličine. Hitlera je trebalo ubiti prije deset godina (možda i ranije), a
Mussolinija prije dvadeset dobro izdevetati po stražnjici dok ne zaplače i ne zamoli za
oproštenje. On bi to učinio. Ovako valja s njima ratovati i pobijediti uz tko zna kakvu cijenu
(ako ikako i bude pobjede) da bi se napokon zadavilo ta dva historijska majmuna. Ali opet
prekasno, prekasno...zbog one hamletovske indolencije i naivnosti.
Ranko Marinković, Kiklop