Jorge Amado

Mrtvo more

Mar morto

2
 Sadržaj

IEMANJÁ, VLADARICA MORA I ŠALUPA

Oluja
Kanconijer s gata
Krajevi beskraja
Uspavanka Rose Palmeirão
Zakon
Iemanjá, petoimena
Brod se usidrio na pristaništu
Marta, Margarida, Raquel
Vikonti, grofovi, markizi i Bumbar
Melodija
Lívijina otmica
Svadbena koračnica

LETEĆA LAĐA

Putovanje u Mar Grande

Esmeralda
Bilo je petero djece
Mirno more
Junak
Sin
Arapin Toufick
Krijumčar
Zemlja Aiocá

MRTVO MORE

More je drag prijatelj

Noć je stvorena za ljubav
Noćni sat
Zvijezda

Stvaranje Bahije (Ana Maria Machado)

Kronologija

3
 Za
Matildu, kojoj posvećujem
ovaj roman iz četvrti
Gamboa de Cima.1

Za
Rachel de Queiroz,
Érica Veríssima i
Álvara Moreyru.

Sada bih želio ispričati priče s gatova Bahije. Stari mornari što krpaju jedra, kapetani
šalupa, tetovirani crnci i probisvijeti poznaju te priče i pjesme. Ja sam ih slušao u noćima
punim mjesečine na gatu kod tržnice, na sajmištima, u lučicama Recôncava,2 kraj golemih
švedskih brodova na dokovima Ilhéusa. Iemanjáin3 narod ima mnogo toga ispričati. Dođite
čuti te priče i pjesme. Dođite čuti priču o Gumi i Líviji, priču o životu i ljubavi na moru. I ako
vam se ona ne učini lijepom, za to neće biti krivi priprosti ljudi koji su je ispričali. To je zato
što ste je čuli iz usta čovjeka s kopna, a ljudi s kopna rijetko razumiju srce mornara. Čak i kad
taj čovjek s kopna voli te priče i pjesme i pohodi svetkovine u čast Dona Janaíne,4 još uvijek
ne poznaje sve tajne mora. Jer more je misterij koji čak ni stari mornari ne razumiju.

1
Četvrt u Salvadoru da Bahiji (neslužbeno ime grada koje se u nekim dokumentima
pojavljuje čak do sredine 20. st. bilo je Bahia) u kojoj je Jorge Amado počeo pisati ovaj
roman.
2
Regija oko Zaljeva Svih svetih (port. Bahía de Todos os Santos).
3
U afrobrazilskim religijama umbanda i candomblé Iemanjá je zaštitnica mornara i
brodolomaca, utjelovljenje ženskog principa, majčinstva i plodnosti. U susretu s
kršćanstvom dogodio se sinkretizam s katoličkom Gospom od Mora.
4
Jedno od brojnih Iemanjáinih imena.

4
 IEMANJÁ, VLADARICA MORA I ŠALUPA

Oluja
Noć se spustila prije vremena. Nitko je još nije očekivao kad se nadvila nad gradom sa
svojim olovnim oblacima. Još se nisu upalila svjetla na pristaništu, u krčmi "Zvjezdani
svjetionik" sirotinjske svjetiljke još nisu osvjetljavale čaše cachaçe5 a mnoge šalupe6 još su
rezale valove kad je vjetar donio noć punu tamnih oblaka.
Muškarci su se upitno pogledavali promatrajući plavetnilo oceana kao da se pitaju odakle
dolazi ta preuranjena noć. Još nije bilo vrijeme za nju. Pa ipak, dolazila je bremenita
oblacima, naviještena hladnim vjetrom sumraka, zaklanjajući sunce kao da će se upravo
dogoditi neko užasno čudo.
Tog dana noć se spustila a da je najprije nije pozdravila glazba. Gradom nije odjekivao
jasan zvuk predvečemjih zvona. Nijedan crnac s gitarom nije se pojavio na pješčanom sprudu.
Nijedna usna harmonika nije pozdravljala noć s pramca šalupe. Čak ni bubnjevi candombléa i
macumbe7 nisu odjekivali strmim uličicama grada. Zašto se, dakle, noć spustila ne čekajući
glazbu, ne čekajući upozorenje zvona, suzvučje gitara i usnih harmonika, tajnovito pulsiranje
vjerskih glazbala? Zašto je stigla toliko preuranjeno, toliko ranije nego uobičajeno?
Bila je to drugačija, tjeskobna noć. Da, jer u muškarce se uvukao neki nemir, a mornar
koji je pio sam u "Zvjezdanom svjetioniku" otrčao je prema svom brodu kao da će ga tako
spasiti od neke nepopravljive katastrofe. A žena koja je na malenom gatu kod tržnice čekala
šalupu na kojoj će doći njezin ljubljeni počela se tresti, ne od hladnoće koju su donosili vjetar
ili kiša, već od one koja je dolazila iz zaljubljenog srca prepunog zlih slutnji o noći koja se
spustila tako iznenadno.
Jer oni, mornar i cmokosa žena, poznavali su more i dobro su znali da prijevremeni
dolazak noći znači da će mnogi muškarci umrijeti na pučini, da brodovi neće doploviti do
odredišta, da će udovice plakati nad glavama svoje dječice. Znali su da nije stigla ona prava
noć i sa sobom donijela mjesec, zvijezde, glazbu i ljubav. Ona bi stizala u točno određeno
vrijeme kad bi zazvonila zvona, a crnac na gatu uz gitaru zapjevao svoju sjetnu pjesmu. Noć
koja se spustila bremenita oblacima i nošena vjetrom bila je oluja koja je prevrtala brodove i
ubijala ljude. Oluja je lažna noć.
Kiša se spustila bijesno i oprala gatove, ispremiješala pijesak, zaljuljala privezane
brodove, raspalila elemente, rastjerala sve koji su čekali dolazak prekooceanskog broda.
Lučki radnik rekao je kolegi da dolazi oluja. Poput kakvog neobičnog čudovišta, jedna
dizalica podigla je teret kroz kišu i vjetar. Kiša je nemilosrdno šibala crne radnike koji su
izašli iz skladišta. Snažan vjetar fijukao je rušeći stvari i utjerujući ženama strah u kosti. Ništa
se nije vidjelo od kiše, toliko je pljuštala da je sklapala oči čak i radnicima. Jedino što se
naziralo bili su tamni obrisi dizalica iznad njih. Jedna šalupa prevrnula se i dvojica muškaraca
pala su u more. Jedan je bio mlad i snažan. Možda je u tom krajnjem času promrmljao jedno
ime. Sasvim sigurno to nije bila kletva jer je njegov zvuk blago odjeknuo sred oluje.
Vjetar je otrgnuo jedro sa šalupe i odnio ga sve do gata poput kakve tragične vijesti. More
je nabreklo i valovi su udarali o kameni gat. Kanui u pristaništu na koje se dovozilo drvo za
ogrjev ljuljali su se i kanuaši su odlučili ne vratiti se te noći u mjestašca Recôncava. Jedro
potonule šalupe palo je na gat i nakon toga su se ugasila sva svjetla na šalupama, žene su se

5
Jako alkoholno piće koje se dobiva destilacijom svježe šećerne trske.
6
Vrsta jedrenjaka s jednim jarbolom. Među našim nautičarima često se upotrebljava engleski
naziv sloop.
7
Candomblé i macumba - srodni afrobrazilski kultovi.

5
pomolile za mrtve, a muškarci su svoje poglede uperili prema pučini.
Crnac Rufino više se nije smiješio nad svojom čašom cachaçe. Uz ovakvu oluju
Esmeralda sigurno neće doći.
Svjetla su se upalila, ali bila su slaba i treperava. Muškarci koji su čekali prekooceanski
brod nisu vidjeli ništa. Sklonili su se u skladišta jedva nazirući obrise dizalica i radnika koji su
pognuti koračali na kiši. Ali nisu vidjeli očekivani brod kojim su trebali stići prijatelji,
roditelji i braća ili, možda, zaručnice. Nisu vidjeli muškarca iz treće klase koji je plakao. Na
licu čovjeka koji je stigao u kabini treće klase logera koji je dotad stao u dvadeset različitih
luka kiša se miješala sa suzama, a sjećanje na svjetla njegova sela miješalo se s mutnim
svjetlima olujna grada.
Barba Manuel, mornar koji je najbolje poznavao te vode, odlučio je da te noći neće
isploviti sa svojom šalupom. U olujnim noćima nema ničeg ljepšeg od vođenja ljubavi, a put
Marije Clare imala je okus po moru.
Svjetla na tvrđavi bila su ugašena, baš kao i svjetiljke na šalupama. U tom trenutku
nestalo je struje u cijelome gradu. Čak su se i dizalice zaustavile, a lučki radnici pobjegli u
skladišta. Sa svoje šalupe po imenu Junak Guma je vidio da je nestalo svjetla i uplašio se.
Držao je ruku na kormilu, a šalupa se sva nagnula na jednu stranu. Oni što su prije čekali
prekooceanski brod otišli su automobilima na živahnija mjesta.
Ostao je samo jedan muškarac koji je stisnuo ruku drugom što je sišao s prekooceanskog
broda:
- Kako si?
- Dobro - nasmiješio se ovaj drugi.
Onaj koji ga je čekao pozvao je automobil i zatim su njih dvojica otišla u tišini. Prijatelji
su ih zasigurno već očekivali.
Muškarac koji je stigao u kabini treće klase bacio je pogled na grad u kojem su običaji i
jezik bili različiti od njegovih. Stisnuo je uz grudi gotovo praznu lisnicu i sa svojom putnom
vrećom počeo se penjati prvom ulicom na koju je naišao. Pristanište se ubrzo ispraznilo.
Samo je Lívia, mršava djevojka tanke kose prilijepljene uz lice od kiše, ostala na gatu za
šalupe očiju uprtih prema pučini. Čula je ljubavne uzdahe Marije Clare. Ali njezine misli i
njezin pogled bili su na pučini. Vjetar ju je tresao kao da je trska, kiša ju je šibala po licu,
rukama i nogama. No ona je i dalje bila nepomična, nagnuta naprijed, pogleda koji je kroz
tminu nastojao nazreti crvenu svjetiljku Junaka kako se probija kroz oluju osvjetljavajući noć
bez zvijezda i najavljujući Gumin dolazak.

Kanconijer s gata
Iznenada kao što je i došla, oluja se zaputila prema drugim morima gdje će potapati druge
brodove. Lívia je sada slušala uzdahe Marije Clare. Ali nisu to više bili oštri uzdasi
zadovoljstva i boli nalik krikovima ranjene životinje koji su parali olujnu noć poput kakva
izazova. Sada se nad gradom, nad lukom, nad morem spustila ona prava noć, noć ljubavi i
glazbe, zvijezda i mjeseca, i ljubav na šalupi barbe Manuela bila je blaga i umirujuća. Uzdasi
koje je ispuštala Maria Clara sada su bili poput uzvika veselja, gotovo prigušeni, gotovo poput
pjesme. Lívia je na trenutak odvratila pogled s mirnog mora slušajući njezine uzdahe. Uskoro
će stići Guma, njegov Junak prijeći će zaljev, ona će ga uzeti u svoje tamno naručje i zajedno
će uzdisati od ljubavi. Sad kad je oluja prestala više je nije bilo strah. Neće proći dugo dok ne
ugleda crvenu svjetiljku šalupe kako svijetli u morskoj tmini. Valovi su lagano udarali o
kameni gat blago ljuljkajući šalupe. U daljini blistala su svjetla nad mokrim gradskim
asfaltom. Skupine ljudi kojima se više nikamo nije žurilo niti ih je bilo strah kretale su se
prema velikom dizalu.8 Lívia se okrenula prema moru. Već osam dana nije vidjela Gumu.
Ostala je u staroj kućici blizu luke. Ovaj put nije se upustila s njim u uvijek različitu
pustolovinu koju je predstavljalo putovanje preko zaljeva i uzduž mirne rijeke. Bilo bi bolje

8 Dizalo Lacerda visine 63 metra izgrađeno je 1873. u Salvadoru da Bahia te još i danas
spaja njegov Donji s Gornjim gradom.

6
da je bila na šalupi kad je izbila oluja. On bi se bojao za život družice, ali Líviju ne bi bilo
nimalo strah jer bi bila s njim, a on poznaje sve morske putove, njegove oči vrijedile su poput
svjetiljki, a njegove ruke čvrsto su držale kormilo. Neće mu trebati dugo. Stići će mokar do
kože od oluje pričajući priče, mišićav i nasmiješen, s Lívijinim imenom i strelicom
tetoviranima na podlaktici. Nasmiješila se. Njezino dugo, tamnoputo tijelo potpuno se
okrenulo u smjeru odakle su stizali uzdasi Marije Clare. Bilo je mračno u luci, tek pokoja
svjetiljka svijetlila je sa šalupa, ali ona je savršeno mogla razaznati onu barbe Manuela s koje
su dolazili uzdasi. Eno je ondje privezane uz gat kako se ljuljuška na valovima. Ondje su
muškarac i žena vodili ljubav i njihovi uzdasi stizali su do Lívije. Poslije, neće proći dugo,
doći će red na nju i ona će na pramcu šalupe priviti uza se Gumino snažno tijelo, ljubiti
njegovu crnu kosu, osjetiti okus mora na njegovu tijelu, nazreti ostatke smrti u njegovim
očima tek pristiglim iz oluje. I njezini ljubavni uzdasi bit će slađi od onih Marije Clare jer će
biti ispunjeni dugim čekanjem i strahom koji ju je prožeo. Maria Clara prestat će voditi ljubav
da bi poslušala glazbu uzdaha i smijeha koja će izaći iz njezina grla kad je Guma privije uza
se i stisne u svoje naručje mokro od mora. U prolazu joj je kapetan jedne od šalupa zaželio
dobru večer. Malo dalje, skupina muškaraca pregledava jedra šalupe koja se prevrnula. Bijelo
je, poderano, našli su ga kod gata. Jedna šalupa već je otplovila po tijela. Ali Lívia misli na
Gumu koji dolazi, na ljubav koja je očekuje. Bit će sretnija od Marije Clare koja nije morala
čekati niti ju je bilo strah.
- Znaš li tko je poginuo, Lívia?
Lívia se uplašila. Ali to nije bilo Junakovo jedro. Njegovo jedro bilo je mnogo veće i ne
bi se tako lako poderalo. Lívia se okrene i upita Rufina:
- Tko?
- Raimundo i njegov sin. Stigli su gotovo nadomak gradu. Oluja je bila gadna.
Ove noći, pomislila je Lívia, za Judith nema ljubavi u njezinoj kućici ni na šalupi njezina
muža. Jacques, Raimundov sin, poginuo je. Otići će onamo. Ali tek kad stigne Guma, tek kad
se zasite jedno drugoga, tek nakon što vode ljubav. Rufino gleda u mjesec koji izlazi:
- Otišli su po njihova tijela.
- Judith već zna?
- Upravo joj idem reći...
Lívia promatra crnca. Golem je i zaudara na cachaçu. Sigurno je pio u "Zvjezdanom
svjetioniku". Zašto sada promatra pun mjesec koji izlazi prema pučini i osvjetljava sve
svojom srebrnastom zrakom? Maria Clara još uvijek uzdiše od ljubavi. Za Judith ove noći
nema ljubavi. Lívia će voditi ljubav kad stigne Guma, mokar od oluje, s okusom mora. Kako
je lijepo more kad mjesec baca bijelo svjetlo svuda uokolo! Rufino stoji kao ukopan. Iz stare
tvrđave čuje se glazba. Netko svira usnu harmoniku i pjeva:

Noć je stvorena za ljubav...

Bio je to snažan crnački glas. Rufino promatra mjesec. Možda i on razmišlja o tome kako
za Judith ove noći nema ljubavi. A i nikad više... njezin muškarac poginuo je na moru.

Dođi, voljet ćemo se nad vodom osvijetljenom mjesečinom...

Lívia pita Rufina:

- Judith još uvijek živi s majkom?
- Ne. Starica je otplovila u Cachoeiru ...
9

Rekao je to bezvoljno i dalje gledajući u mjesec. Crnac pjeva na staroj tvrđavi, ali njegova
pjesma neće utješiti Judith. Rufino je ispružio ruku:
- Idem ja...
- Poslije ću i ja navratiti...
Nakon nekoliko koraka, Rufino staje:

9 Cachoeira je gradić u unutrašnjosti države Bahia smješten na rijeci Paraguagu.

7
 - Tužno je to... teško je izgovoriti ...reći da je umro...
Češe se po glavi. Lívia je tužna jer za Judith više nema ljubavi. Nikad više neće voditi
ljubav na moru u onaj sat kad blista mjesečina. Za nju noć više nije stvorena za ljubav nego za
suze. Rufino pruža obje ruke:
- Pođi sa mnom, Lívia. Ti znaš što treba reći...
Ali ljubav je čeka, uskoro će stići Guma na Junaku, crvenoj svjetiljci neće trebati još dugo
da zasvijetli, neće proći još dugo prije nego što se tijela stisnu jedno uz drugo. Neće proći
dugo prije nego što on prođe tragom svjetla koje je mjesec ispružio po moru. Ljubav je čeka,
Lívia ne može ići. Tog dana, nakon straha, nakon slike Gume kako se utapa, ona želi ljubav,
želi radost, želi ljubavne uzdahe. Ne može ići plakati s Judith za koju više nema ljubavi.
- Samo da vidim kad će stići Guma, Rufino.
Hoće li crnac pomisliti kako je grozna? Ali Guma će brzo stići. Lívia kaže:
- Navratit ću poslije...
Rufino odmahuje rukama:
- U redu, laku noć.
- Vidimo se poslije...
Rufino bezvoljno čini još nekoliko koraka. Gleda u mjesec. Sluša glas koji pjeva:

Dođi, voljet ćemo se nad vodom osvijetljenom mjesečinom...

Okreće se prema Líviji:

- Znaš li da je trudna?
- Judith?
- Da...
Rufino odlazi. Još uvijek gleda u mjesec. Iz stare tvrđave čuje se:

Noć je stvorena za ljubav...

Maria Clara uzdiše i smije se u naručju svog muškarca. Gotovo trčeći, Lívia kreće za
Rufinom čija se sjena vidi u daljini i viče:
- Idem s tobom...
Hodaju. Ona još uvijek zuri prema pučini. Tko zna, ona svjetiljka što svijetli u daljini
mogla bi pripadati Junaku.
Judith je mulatkinja i već joj se vidi trbuh ispod pamučne suknje. Svi sjede u tišini. Crnac
Rufino maše rukama, ne zna kamo bi s njima, pogledava druge uplašeno. Lívia je oličenje
utjehe, Judithina glava počiva u njezinu naručju. Ostali su već stigli. Izrazili su sućut i sada,
posjedavši po sobi, čekaju da donesu tijela za kojima su drugi otišli u potragu. Iz Judithina
smjera dopiru isprekidani jecaji i Lívijine ruke podižu se prema njoj pune nježnosti. Potom
ulaze barba Manuel i Maria Clara, ona očiju nabreklih od plača.
Ništa više ne podsjeća na oluju. Ni Maria Clara više ne uzdiše od ljubavi. Zašto onda
Judith plače? Judith je udovica, svi čekaju da donesu dva mrtva tijela. Kako bi samo crnac
Rufino želio otići, pobjeći odande, potražiti radost u Esmeraldinu naručju. Osjeća tugu u kući,
Judithinu bol, ne zna kamo bi s rukama, ali zna da će mu biti još teže kad donesu tijelo i kad
se Judith oprosti od muškarca kojeg je voljela, koji joj je napravio dijete, za kojim je žudjelo
njezino tijelo.
Zato je Lívia hrabra. To je čini još ljepšom. Tko se ne bi htio oženiti Lívijom, tko ne bi
želio da ga ona oplakuje kad umre na moru? U tom trenutku ona je poput Judithine sestre.
Naravno, i ona bi htjela pobjeći i otići do ruba mola čekati Gumu prije nego što zajedno
provedu noć pod zvijezdama. Judithina bol ostavlja trag na svima i Maria Clara razmišlja da
će jedne olujne noći barba Manuel možda ostati na moru, a Lívia doći s pristaništa gdje je
čekala Gumu da joj priopći vijest. Čvrsto stišće za ruku barbu Manuela koji je pita:
- Što je?
Ali ona plače i on se predaje šutnji. Netko je donio bocu cachaçe. Lívia vodi Judith u
njezinu sobu. Maria Clara ide za njima, preuzima Lívijinu ulogu i sad ona plače s udovicom,

8
plače zbog sebe same.
Lívia se vraća u dnevnu sobu. Muškarci tiho razgovaraju o oluji, o ocu i sinu koji su
poginuli te noći. Jedan crnac kaže:
- Stari je bio dobar čovjek... Hrabar poput trojice...
Drugi započinje pripovijedati:
- Sjećate li se one oluje u lipnju? Raimundo je, dakle...
Netko je otvorio bocu cachaçe, a Lívia prolazi između okupljenih i dolazi do vrata...
Ondje osluškuje šum mirnog mora, isti šum kao i svakog dana. Guma bi trebao uskoro stići i
sigurno će je potražiti kod Judith. Među sjenama u luci razaznaje jedra šalupa. Iznenada je
spopada isti strah koji je obuzeo Mariju Claru. Što ako joj jedne noći priopće kako je Guma
završio na dnu mora, a Junak besciljno pluta bez ikoga za kormilom? Tek tada osjetila je svu
Judithinu bol, do kraja je osjetila da joj je Judith poput sestre, i ne samo ona nego i Maria
Clara i sve žene s mora, žene s kojima je dijelila istu sudbinu: da će im jedne olujne noći
netko donijeti vijest o smrti njihova muškarca.
Iz sobe dopiru Judithini jecaji. Ostala je s djetetom u utrobi. Možda će jednoga dana
oplakati i njegovu smrt na moru. U dnevnoj sobi netko pripovijeda:
- Te noći spasio je petoricu...Činilo se kao kraj svijeta... Mnogi su vidjeli majku svih voda
te noći. Raimundo...
Judith jeca u sobi. To je sudbina svih njih. Za muškarce iz luke postoji samo jedan životni
put: onaj koji vodi na more. Kreću tim putem jer je to njihova sudbina. More je njihov
gospodar. S mora dolazi sva radost i sva tuga jer more je misterij koji ni najstariji mornari ne
razumiju, čak ni oni stari kapetani šalupa koji više ne izlaze na more, već samo krpaju jedra i
pripovijedaju priče. Tko je uspio odgonetnuti misterij mora? S mora dolazi glazba, dolazi
ljubav i dolazi smrt. Zar mjesec nije najljepši nad morem? More je nepostojano. Baš kao i
život mornara sa šalupa. Kome je od njih ikad bilo suđeno doživjeti starost poput ljudi s kraja
koji miluju unuke u naručju i okupljaju obitelj na ručkovima i večerama? Nitko od njih ne
hoda onim čvrstim korakom ljudi s kraja. Svatko ima nešto svoje na dnu mora: sina, brata,
ruku, šalupu koja se prevmula, jedro koje je olujni vjetar rastrgao na komadiće. Ali isto tako,
tko od njih ne zna pjevati ljubavne pjesme noću u luci? Tko od njih ne zna voditi ljubav
istodobno neobuzdano i nježno? Jer svaki put kad pjevaju ili vode ljubav može biti posljednji.
Kad se opraštaju od žena ne daju im brze poljupce poput ljudi s kraja koji idu za svojim
poslom. Opraštaju se dugo mašući im kao da ih dozivaju k sebi.
Lívia promatra ljude koji se uspinju uskom uličicom. Dolaze u dvjema skupinama.
Svjetiljke pogrebnoj povorci daju sablastan izgled. Kao da predosjeća njihov dolazak, Judith
počinje jecati još glasnije. Dovoljno je vidjeti gologlave muškarce da bi bilo jasno da donose
tijela oca i sina poginulih u oluji. Nema sumnje da je jedan pokušao spasiti drugoga i obojica
su se utopila. U pozadini, s tvrđave, iz luke, sa šalupa, odnekud daleko, tko zna odakle, čuje
se utješna pjesma koja kao da prati tijela. Kaže da je slatko umrijeti u moru...
Lívia jeca. Privija Judith na grudi, ali i sama jeca, i to zato što zna da će jednoga dana
doći red na nju, na Mariju Claru i na sve ostale. Glazba prelazi preko gatova i stiže do njih:

Slatko je umrijeti u moru...

U tom trenutku ni Gumina nazočnost, Gume koji je došao s povorkom jer je upravo on
pronašao tijela, ne može utješiti Lívijino srce.
Tek ih pjesma koja do njih dopire tko zna odakle (možda doista sa stare tvrđave) i koja
kaže da je slatko umrijeti u moru podsjeća na smrt Judithina muža. Tijela su polegli u dnevnu
sobu, Judith kleči uz tijelo supruga i plače, muškarci stoje oko njih, a Maria Clara strepi da će
se i Manuel jednoga dana utopiti.
Ali zašto razmišljati o svemu tome, o smrti, o tuzi, kad Líviju čeka ljubav? Jer evo ih na
pramcu Junaka, Lívia ispružena na daskama ispod smotanog jedra promatra svog muškarca
koji mirno puši lulu. Zašto razmišljati o smrti, o ljudima koji se bore s valovima, kad njezin
muškarac ondje, na sigurnom od oluje, puši lulu koja je trenutačno vjerojatno najljepša
zvijezda na ovome moru? No, Lívia razmišlja o svemu tome. Tužna je jer je on ne dolazi

9
zagrliti svojim tetoviranim rukama. Podmetnula je ruke pod glavu i čeka. Njezine grudi
pomaljaju se ispod suknje koju blagi noćni povjetarac podiže i ljulja. I šalupa se blago ljulja.
Lívia čeka i to čekanje je čini još ljepšom, ona je najljepša žena u luci i najljepša među
ženama kapetana šalupa. Nitko nema takvu ženu kao Guma. Svi to govore i svi joj se smiješe.
Svi bije željeli držati u naručjima mišićavim od toliko boravka na moru. Ali ona pripada samo
Gumi, vjenčali su se u crkvi Monte Serrat u kojoj se vjenčavaju ribari, kanuaši, kapetani
šalupa. Čak i mornari koji plove po dalekim morima u velikim parobrodima dolaze se vjenčati
u crkvu Monte Serrat jer je ta crkva koja se uzdiže na brijegu nad morem njihova crkva.
Ondje se udala za Gumu i otada su se voljeli noću, na dokovima, u njegovoj šalupi, u sobama
"Zvjezdanog svjetionika", u pijesku, ispreplećući tijela nad vodom i pod mjesečinom.
A danas kad ga je toliko čekala tijekom oluje, danas kad ga toliko želi jednostavno zato
što se toliko bojala za njega, on puši i ni ne misli na nju. Zato joj u misli dolazi Judith za koju
više nema ljubavi i za koju će noć zauvijek biti vrijeme za suze. Lívia se prisjeća: Judith je
legla kraj muža. Promatrala je njegovo lice, nepomično lice koje se više nije smiješilo, lice
koje je već prošlo kroz valove, oči koje su već vidjele Iemanjáu, majku svih voda.
Lívia bijesno razmišlja o Iemanjái. Ona je majka svih voda, vladarica mora i zato je se svi
muškarci koji provode život na valovima boje i vole je. Ona kažnjava. Nikad se ne pokazuje
muškarcima osim ako ne poginu na moru. Najdraži su joj oni koji poginu u oluji. A oni koji
poginu spašavajući druge, oni odlaze s njom na pučinu i poput nekog broda zaustavljaju se u
svakoj luci, plove svim morima i oceanima. Njihova tijela nikad ne budu pronađena jer ih je
uzela Iemanjá. Mnogi su se s osmijehom bacili u more želeći vidjeti majku svih voda i više se
nikad nisu pojavili. Je li moguće da spava sa svima njima na dnu mora? Lívia bijesno
razmišlja o njoj. U ovom trenutku ona je vjerojatno s ocem i sinom koji su poginuli u oluji i
oni se možda bore za nju, oni koji su cijeli život bili prijatelji. Iako na samrti, otac je još
uvijek pokušavao spasiti sina. Kad je Guma pronašao njihova tijela, starčeva ruka čvrsto se
držala za sinovu košulju. Umrli su kao prijatelji, a sada, tko zna? Možda se zbog nje,
vladarice mora, žene koju samo mrtvi vide, njih dvojica sada bore. Raimundo je možda
izvukao nož koji mu nisu pronašli za pojasom jer ga je ponio sa sobom. Možda se bore na dnu
mora oko toga tko će s njom putovati morima i posjetiti gradove na drugom kraju svijeta. A
Judith koja plače, Judith koja nosi dijete u svojoj utrobi, Judith koja će morati teško raditi za
život, Judith koja više nikad neće voljeti muškarca, nju su vjerojatno već zaboravili jer majka
svih voda ima dugu, plavu kosu i hoda gola pod valovima, ogrnuta samo svojom kosom koju
ljudi vide kad mjesec prolazi nad morem.
Ljudi s kopna (što znaju ljudi s kopna?) kažu da se to mjesečina ogleda u moru. Ali
mornari, kanuaši i kapetani šalupa smiju se ljudima s kopna koji ne znaju ništa. Oni dobro
znaju da je to kosa majke svih voda koja dolazi promatrati pun mjesec. To Iemanjá dolazi
gledati mjesec. Zato muškarci ostaju tako zagledani u srebrnasto more u noćima punim
mjesečine. Znaju da je ondje majka svih voda. Crnci sviraju gitare, usne harmonike, udaraju u
bubnjeve i pjevaju. To je dar koji prinose vladarici mora. Drugi puše lulu kako bi joj
osvijetlili put da Iemanjá bolje vidi. Svi je vole i čak zaboravljaju na svoje žene kad se kosa
majke svih voda rasprostre po površini mora.
Tako i Guma, dok promatra srebmastu površinu nabrekle vode i sluša crnčevu pjesmu
koja poziva na smrt. Pjesma kaže kako je slatko umrijeti u moru jer će ondje susresti majku
svih voda koja je najljepša žena na svijetu. Guma promatra njezinu kosu zaboravivši da ga
ondje čeka ispružena Lívia, njezine grudi koje mu se nude, Lívia koja je tako dugo čekala na
ovaj trenutak ljubavi, Lívia koja je vidjela kako oluja uništava sve, prevrće šalupe, ubija ljude.
Lívia koja se toliko bojala. Kako bi ga samo željela uzeti u naručje, poljubiti njegova usta i
tako otkriti je li ga bilo strah kad su se svjetla ugasila, privući svoje tijelo uz njegovo i saznati
je li ga smočilo more. Ali on je zaboravio na Líviju i samo misli na Iemanjáu, vladaricu mora.
Možda je ljubomoran na oca i sina koji su poginuli u oluji i koji sada plove morima koja
poznaju mornari na velikim brodovima. Lívia je mrzi, htjela bi zaplakati, otići s mora, pobjeći
daleko.
Prolazi neka šalupa. Lívia se podiže na jednu ruku da bolje vidi. Odande viču:
- Laku noć, Guma...

10
 Guma im maše:
- Sretan put...
Lívia ga promatra. Sad kad je oblak pokrio mjesec, a Iemanjá otišla, ugasio je lulu i
nasmiješio se. Ona se sva stisla od nagovještaja užitka, osjećajući već njegove ruke. Guma
reče:
- Tko zna odakle dolazi crnčeva pjesma
- Nemam pojma... Čini se s tvrđave.
- Lijepa pjesma...
- Jadna Judith...
Guma promatra more:
- Doista... Bit će joj teško. I to još s djetetom u trbuhu...
Lice mu se grči i on pogledava prema Líviji. Lijepa je kad se tako nudi. Ona nema ruke za
težak rad. Ako ga uzme more, morat će pripasti drugome da bi preživjela. Ona nema ruke za
težak rad. Na tu pomisao obuzima ga slijepi bijes. Pod suknjom joj se naziru grudi. Svi u luci
je žele. Svi bije htjeli imati jer je najljepša. A što kad i on ode s Iemanjáom? Dođe mu da je
na licu mjesta ubije kako nikad ne bi mogla pripasti drugome.
- A što ako se jednoga dana i ja prevrnem i postanem hrana ribama? - usiljeno se
nasmijao.
Cmčev glas ponovo odjekuje kroz noć:

Slatko je umrijeti u moru...

- Hoćeš li i ti morati teško raditi? Ili ćeš otići s drugim?

Lívia jeca jer ju je strah. I ona se boji da će jednog dana njezin muž ostati na dnu mora, da
se više nikad neće vratiti, da će ga uzeti Iemanjá, vladarica mora, majka svih voda, s kojom će
ploviti morima i dalekim krajevima. Ustaje i obavija ruke oko Gumina vrata:
- Danas sam se toliko bojala. Čekala sam te na kraju mola. Već sam mislila da se više
nikad nećeš vratiti...
On joj prilazi. Da, zna koliko je Lívia čekala, koliko se bojala. Dolazi u naručje, dolazi po
njezinu ljubav. Iz daljine se čuje pjesma:

Slatko je umrijeti u moru...

Sada više na mjesečini ne blista kosa Janaíne, vladarice mora. Crnčevu pjesmu utišali su
Lívijini ljubavni uzdasi.
Lívia, žena iz luke za kojom svi žude, na pramcu Junaka snažno se privila uz svog
muškarca za kojeg se toliko bojala i za kojeg se još uvijek boji.
Olujni vjetrovi već su daleko. Voda iz oblaka lažne noći sad pada u drugim lukama.
Iemanjá će putovati s drugim tijelima u druge zemlje. Sada je more mirno i blago. More je
prijatelj kapetana šalupa. Jer, nije li more cesta, staza, njihov zajednički dom? Ne vole li se i
ne prave li svoju djecu upravo nad morem, na pramcu šalupa?
Da, Guma voli more i Lívia ga također voli. More je lijepo ovako noću u svom plavetnilu,
beskrajnom plavetnilu u kojem se zrcale zvijezde, ispunjenom svjetlima sa šalupa od
svjetiljaka i žara lula, ispunjenom ljubavnih uzdisajima.
More je prijatelj, dragi prijatelj svih onih koji žive na njemu. Lívia osjeća okus mora na
Guminoj puti. Junak se ljulja poput mreže za ljuljanje.

Krajevi beskraja
Dubok i snažan glas raspršuje sve druge zvukove u noći. Dolazi sa stare tvrđave i nadvija
se nad morem i nad gradom. Nije ono o čemu govori to što dira ljude u srce već blaga i sjetna
melodija zbog koje njihovi razgovori postaju tiši. Riječi te stare pjesme kažu da je nesretna
svaka žena koja pođe za muškarca s mora. Za nju nema sreće, nesretna je njezina sudba.
Njezine oči uvijek će suze liti i ubrzo će usahnuti od tolikog gledanja prema pučini i čekanja

11
da se pojavi jedro. Crnčev glas razliježe se u noći.
Stari Francisco zna tu pjesmu i to široko zvjezdano prostranstvo koje se odražava u moru.
Jer što bi inače vrijedilo četrdeset godina provedenih na šalupi! I ne poznaje samo zvijezde.
Poznaje također sve sprudove, zavoje, kanale zaljeva i rijeke Paraguaçu, sve luke u tom kraju
i sve pjesme koje se ondje pjevaju. Svi koji žive na tom dijelu rijeke i uz pristaništa njegovi su
prijatelji pa se čak priča da mu se jedne noći kad je spasio cijelu posadu ribarske brodice za
nagradu ukazalo Iemanjáino lice. Kad se o tome priča (a svaki mladi kapetan šalupe uvijek ga
pita je li to istina), on se samo osmjehne i kaže:
- Svašta se priča na ovome svijetu, mladiću...
I tako nitko ne zna je li to istina ili nije. A mogla bi biti. Iemanjá ima svoje hirove i ako je
netko zaslužio vidjeti je i voljeti, onda je to sigurno stari Francisco koji se na dokovima nalazi
već toliko dugo da to nitko i ne pamti. A čak bolje i od svih sprudova, trgovaca i kanala
poznaje priče o tim vodama, Janaíninim svetkovinama, olujama i brodolomima. Postoji li
priča koju stari Francisco ne zna?
Kad se spusti noć, on izlazi iz svoje kućice i odlazi na dokove. Gazi kroz blato koje
pokriva cement, ulazi u vodu i skače na pramac neke od šalupa. Tada ga mole da ispriča koju
priču ili zgodu. Nitko ne zna toliko zgoda koliko ih zna on.
Danas živi od krpanja jedara i od onoga što mu da Guma, njegov nećak. Nekoć je imao tri
šalupe koje su odnijeli vjetrovi oluja. Ali nisu mogli odnijeti staroga Francisca. Uvijek se
vraćao u svoju luku, a imena svojih triju šalupa tetovirao je na desnu ruku zajedno s imenom
svoga brata kojeg je također uzela oluja. Možda jednoga dana ondje upiše i Gumino, ako
Iemanjá odluči voljeti njegova nećaka. Istina je da se stari Francisco svemu tome smije.
Sudbina svih njih je prevrnuti se na moru. Ako to nije zadesilo i njega, onda je to zato što
Janaína nije željela tako, radije ga je ostavila na životu da razgovara s dječacima, uči ih
spravljati lijekove i priča im priče. A što mu vrijedi što je završio tako, krpajući jedra i brinući
se za nećaka, kad više ne može isploviti jer su mu ruke oslabjele, a oči više ništa ne razaznaju
u mraku? Bilo bi bolje da je završio na dnu mora kao i Jutarnja zvijezda, njegova najbrža
šalupa koja se prevmula jedne Ivanjske noći. Sad gleda kako drugi isplovljavaju, a on ne ide s
njima. Poput kakve žene ostaje na kopnu promatrajući Líviju, tresući se u olujama, pomažući
da se pokopaju oni koji poginu. Prošlo je dugo otkako je posljednji put prošao zaljevom ruke
na kormilu, pogleda uprta u tminu, s vjetrom koji mu je milovao lice, dok su on i njegova
šalupa jurili prema zvuku daleke glazbe.
Cmac i danas pjeva. Kaže da je nesretna sudba koja snađe ženu mornara. Stari Francisco
se smiješi. Pokopao je svoju ženu, liječnik je rekao da ju je izdalo srce. Umrla je iznenada
jedne noći dok se vraćao iz oluje. Bacila mu se u naručje i trenutak zatim osjetio je da se više
ne miče - bila je mrtva. Umrla je od sreće što se vratio, liječnik je rekao da ju je izdalo srce.
Te noći poginuo je Frederico, Gumin otac. Nikad nisu pronašli njegovo tijelo jer je poginuo
spašavajući Francisca i zato ga je Iemanjá odvela u prekrasne, daleke krajeve. Iste noći umrli
su mu brat i žena. Nakon toga odgojio je Gumu za život na šalupi, na moru, zato da ga nikada
ne bude strah. Gumina majka, za koju nitko nije znao tko je, pojavila se jednoga dana pitajući
za dječaka:
- Vi ste gos’n Francisco?
- Glavom i bradom, šjora, sluga pokoran...
- Vi me ne poznajete...
- Ne prepoznajem vas, ne... - Položio je ruku na glavu pokušavajući se prisjetiti ljudi koje
je upoznao u prošlosti. - Ne prepoznajem vas, oprostite.
- Ali Frederico me vrlo dobro poznavao...
- Moguće, on je dosta putovao parobrodima kompanije Baiana. Gdje ste ga upoznali?
- Gore kod Aracajua, gos’n Francisco. Stigao je jednoga dana brodom koji je imao toliku
rupu na trupu da je pravo čudo daje uopće pristao...
- Ah, da, sjećam se, bio je to Maraú... Gadno putovanje, Frederico mi je pričao o tome.
Tamo ste ga upoznali?
- Brod je bio ondje usidren mjesec dana. On se sav nalickao za mene...
- Bio je velik ženskar, gori od kakva jarca...

12
 Ona se nasmiješila pokazujući rijetke zube:
- Pričao mi je svašta, da će me odvesti sa sobom, pružiti dom, dati odjeću i hranu. Znate
kako je to...
Stari Francisco napravio je pokret rukom. Stajali su na gatu, a u blizini, na tržnici,
prodavale su se naranče i ananasi. Sjeli su na neke sanduke. Žena je nastavila:
- Obeščastio me uvjerivši me da se neće vratiti tim brodom. Ali kad su popravili rupu,
nije htio čuti ni riječi, popeo se na brod i zbogom...
- Ne kažem daje postupio kako treba, šjora. Bio je moja krv, ali...
Prekinula ga je:
- Nisam rekla da je bio zao. Bila je to moja sudbina i pošla bih s njim čak i da sam znala
da će biti nezahvalan. Bila sam luda za njim.
Stari Francisco bolje ju je promotrio. Pitao se zašto je došla poslije tolikih godina. Možda
ga je došla tražiti novac, a on je bio bez prebijenog novčića, nije joj mogao ništa dati.
Frederico je uvijek bio ženskar...
- Rekao je da će poslati po mene. I je li gospodin poslao? - nasmiješila se. - Eto, to mi je
učinio. Kad mi je narastao trbuh, počela sam povraćati i moja majka se razbjesnila. Moj otac
bio je moralan čovjek i kad je saznao za to krenuo je na mene nožem. Samo je želio znati tko
je to učinio kako bi ga dokrajčio. Ali ostavio mije ovaj ožiljak iznad koljena jer mu je
iskliznuo nož.
Zašto mu je pokazivala bedra? Francisco nikad ne bi bio sa ženom koja je bila s njegovim
bratom jer bi to bilo pokvareno i zbog toga bi na kraju mogao ispaštati.
- Ostala sam na cesti. Obitelj mog kuma dala mi je posao. Jednog dana dok sam
posluživala za stolom osjetila sam trudove...
Tad je Francisco napokon shvatio:
- Guma?
- Da, rodio se Gumercindo. Moj kum mu je dao ime. Nazvao ga je po sebi. Uštedjela sam
nešto novca i odvela ga Fredericu. On je već bio s drugom, uzeo je dječaka, ali za mene više
nije htio ni čuti.
Ponovo je nastupila tišina. Francisco ju je promatrao pokušavajući shvatiti što želi. Novca
nije imao, ne samo tog dana nego i inače. A nikad ne bi spavao sa ženom vlastitog brata.
- I tako sam ostala ovdje jer sam se sramila vratiti. I siromašni imaju ponos, zar ne?
Nisam htjela da u mom rodnom gradu saznaju da sam postala prostitutka... Moj otac je ondje
bio cijenjen, čak je jednog mog brata uspio školovati za liječnika. Zatim sam lutala uokolo.
Bilo je to davno...
Ispružila je ruku prema šalupama. Iza njih, s tržnice, dopirao je žamor razgovora, svađa,
smijeha.
- Tek prije tri dana došla sam iz Recifea. Došla sam vidjeti dječaka, jedan poznanik rekao
mi je da je Frederico umro prije dvije godine. Sad sam došla po sina... Ja ću se brinuti o
njemu...
Francisco više nije čuo žamor koji je dolazio s tržnice. Čuo je samo tu ženu koja je rekla
da je Gumina majka i da je došla po njega. Nije se volio svađati sa ženama. Svađa sa ženama
trajala bi unedogled, ali on se morao svađati jer nije želio dati Gumu koji je već tako dobro
upravljao kormilom šalupe i mogao ponijeti cijelu vreću brašna na svojim dječačkim plećima.
Francisco je bio naviknut svađati se s grubijanima iz luke, s mišićavim kapetanima šalupa
koje je mogao uvrijediti jer su se znali braniti i ako bi mu pred njima i pobjegla kakva ružna
riječ to i nije bilo tako strašno. Ali sa ženom, i to ovakvom kakva je bila Gumina majka, koja
je lijepo mirisala, bila odjevena u svilu, nosila kišobran u ruci i imala zlatan zub, s takvom
ženom nije se znao svađati. Da mu pred njom pobjegne kakva psovka, ona bi možda briznula
u plač, a njemu se nije sviđalo kad žene plaču. Osim toga, njegov brat nije postupio časno
prema njoj. No, mogu li mornari živjeti razmišljajući o svakoj ženi koju ostave u luci? I nije li
gore kad se ožene i žene im ostanu udovice ili umru od srca kad im se muž vrati živ i zdrav iz
oluje? Sigurno je gore. Guma se nikad neće oženiti. Uvijek će biti slobodan na svojoj šalupi.
Iemanjá će ga uzeti kad god joj se to prohtije. Neće imati ništa što će ga vezati uz kopno.
Čovjek koji živi na moru mora biti slobodan. Ali ako ova žena odvede Gumu, što će biti s

13
dječakom? Postat će stolar, klesar, možda liječnik ili čak svećenik i odijevati se poput žene,
tko zna! A stari Francisco morao bi pokriti lice od srama zbog sudbine svog nećaka i ne bi mu
preostalo ništa drugo nego da jedne noći sam krene na more ususret Janaíni. Ne, ni u kojem
slučaju neće toj ženi dopustiti da odvede Gumu.
Ženi se već ta tišina činila čudnom. S tržnice su dopirali glasovi:
- Ovo je zastrašujuće skupo...
Izdaleka se čuo razgovor:
- I onda su odjeknula dva pucnja i trebali ste vidjeti tipa kako bježi. Ali muškarac je
muškarac, skupio sam hrabrost i bacio se...
Stari Francisco se nasmijao:
- Znate što, šjora? Nikamo vi nećete odvesti dječaka. Što biste vi s njim?
Zagledao se u ženu očekujući odgovor. Ali na njegovu se licu moglo pročitati da nema te
sile na svijetu koja će ga natjerati da preda Gumu. Žena je ponovo ispružila ruku učinivši isti
onaj neodređeni pokret kao i maloprije i odgovorila:
- Ne znam ni sama... Želim ga odvesti jer je moj sin i nema oca... Znate i sami kakav je
život prostitutki... Danas ste ovdje, sutra ondje... Ako ostane, skončat će poput oca, jednog
dana će se utopiti...
- A ako ode s vama, šjora?
- Dat ću ga u privatnu školu, naučit će čitati, možda postane liječnik kao njegov ujak, moj
brat... Barem se neće utopiti...
- Šjora moja, o sudbini se odlučuje tamo gore. A ako je njegova da pripadne Janaíni, nema
toga tko će ga od nje osloboditi. Ako ostane ovdje, postat će pravi muškarac. Ako ode s vama,
pretvorit će se u mlakonju kao oni koji nastupaju u kabareu...
- To vi kažete...
- Odakle vam novac za njegovo školovanje? Dobro poznajem život prostitutki: danas
imaju, sutra nemaju... I sami ste rekli da ste danas ovdje, sutra ondje... A sin prostitutke gori
je od psa, to i sami znate...
Pognula je glavu jer je znala da je to istina. Odvesti sina značilo bi izložiti ga krajnjem
poniženju da svi znaju da je sin prostitutke. Kamo god išao, na ulici, u školi, bilo gdje, neće
moći reći ni riječi a da mu ne zatvore usta tom najgorom mogućom uvredom. S tržnice je
dopirao glas muškarca koji je pripovijedao:
- I onda sam ugledao sječivo noža koje je sjajilo kao da se njime upravo sprema očistiti
ribu. Podigao sam lakat i izbacio koljeno. Bilo je gadno...
(Bilo bi mnogo bolje da ostane ovdje, nauči kako dovesti šalupu iz luke u luku, pravi
djecu nepoznatim ženama, izbija iz ruku noževe, pije po krčmama, tetovira srca na nadlakticu,
plovi po oluji, ode s Janaínom kad kucne njegov čas. Ovdje ga nitko neće pitati tko mu je
majka.)
- Ali smijem li ga povremeno viđati?
- Kad god vam to srce zaželi...
Francisco se sažalio na nju. Nema majke, ma kako god zla bila, koja ne voli svoju djecu.
Čak i ženka kita, koji je životinja i kao takav nije obdaren razumom, brani svoju djecu od
ribara i spremna je umrijeti za nju.
- Možete ga vidjeti još danas. Večeras će se vratiti šalupom s Itaparice. Možemo ga onda..
Lice joj je poprimilo zabrinut izraz:
- Zar već plovi sam na šalupi?
- Samo do Itaparice i natrag. Tako će najbolje naučiti. Osim toga, već je pravi muškarac.
Njezino lice zasjalo je od ponosa. Njezin sin koji je imao tek jedanaest godina već je znao
upravljati šalupom, već je plovio morem, već se mogao smatrati muškarcem. Upitala ga je
dječjim glasom koji je dolazio iz dubine njezina srca:
- Nalikuje li na mene?
Stari Francisco promotrio je ženu. Unatoč trulim zubima, bila je lijepa. Imala je jedan
zlatni zub koji je sve to trebao nadoknaditi. Iz nje se širio miris neobičan za gatove koji su
zaudarali po ribi. Usne namazane ružem crvenim poput krvi izgledale su kao da ih je netko
ugrizao. Njezine oble ruke opušteno su joj visjele uz bokove. Život je nije mazio, ali još je

14
uvijek bila mlada i nitko ne bi rekao da je Gumina majka. Međutim, već se jedanaest godina
bavila tim zanatom, upoznala je mnoge muškarce, s mnogima spavala, mnogi su je tukli. Bez
obzira na sve to, još je uvijek bila privlačna. Da nije spavala s Fredericom...
- Nalikuje, kako ne. Ima iste oči kao i vi. A bogme i nos...
Nasmiješila se i to joj je bez sumnje bio jedan od najljepših trenutaka u životu. Jednoga
dana, kad je ljepota potpuno napusti, kad je muškarci do kraja potroše, tad će joj biti
osigurana starost i vratit će se sinu, kuhati za njega i čekati ga da se vrati iz oluja. Pred njim
joj neće trebati nikakve isprike. Sinovi mogu sve oprostiti starim i umornim majkama koje se
pojave iznenada. Žena se uljuljkala u taj osjećaj sreće. Usta su joj se razvukla u osmijeh,
smiješila se i očima, pokreti su joj postali razdragani, a čak je nestao i taj neobični miris koji
je podsjećao na kabare i ostao je samo vonj mora i slane ribe.

Oko devet sati Guma je stigao sa svojom šalupom zvanom Junak. Pristao je uz maleni
gat, položio ruke uz usta i viknuo:
- Striče! O, striče!...
- Dolazim...
Guma je čuo glasove koji su mu se približavali. Netko je dolazio sa stricem, očito netko
nepoznat, jer bi Guma inače već izdaleka prepoznao o kome se radi. Barba Manuel viknuo mu
je sa svoje šalupe:
- Imaš posjet, dječače.
Tko je to dolazio sa stricem? Po glasu se činilo da je riječ o ženi. Je li mu to stric doveo
ženu da spava s njim? Već neko vrijeme Francisco i drugi muškarci s gata zadirkivali su ga
oko toga i stric mu je zaprijetio da će dovesti jednu i ostaviti je s njim u šalupi nasred mora...
- Baš me zanima što ćeš učiniti, ti vraže...
Muškarci su prasnuli u smijeh namigujući jedan drugome.
- Naš Guma je već muškarac - rekao je Antonico, kapetan šalupe Vjera u Boga, koji kao
da nije znao što bi drugo rekao.
- Mora to i dokazati - rekao je Raimundo pljesnuvši rukama i ne prestajući se smijati. -
Moj Jacques je već okusio voćku...
Guma je znao da je bila riječ o spavanju sa ženama, o zadovoljenju onih želja koje su mu
ulazile u snove nakon čega bi se uvijek osjećao kao pretučen. U gradićima u kojima bi se
ponekad zaustavljali mnogo puta prošao je kraj ulica s prostitutkama, ali bi mu uvijek
uzmanjkalo hrabrosti ući u njih. Imao je samo jedanaest godina, ali nitko mu ne bi dao manje
od petnaest. S te strane nije se ničega morao bojati. Ali bojao se nečeg drugog. Bio je siguran
da bi umro od srama kad bi žena shvatila da mu je to prvi put. Osim toga, bojao se da bi ga
odbila, da bi se prema njemu počela ponašati kao prema djetetu bez oca koje se izgubilo na
ulici. A nikad ne bi pogodila da on već upravlja šalupom i može sam podignuti vreću brašna.
Možda bi mu se smijala. I tako nikad nije onamo otišao. A sad mu je stric, kao što je i obećao,
dovodio ženu. Kad je vidi, odsjeći će mu se noge od straha. Ali Francisco joj je zasigurno
rekao da on nikad nije bio sa ženom, da je naivan, da je strašljivac unatoč nožu koji nosi o
pojasu. Kad ostanu sami, neće znati što da radi. A ako stric odluči tomu prisustvovati, samo
da bi se zabavio, samo da bi se narugao njegovoj nespretnosti, onda će otići, pobjeći od
sramote iz luke i nikad više neće ploviti ovim vodama. Guma s istinskim strahom sluša
glasove koji mu se približavaju. Tijelo mu drhti, ali bez obzira na to želi da što prije dođu,
tako da može što prije postati muškarac i svojim Junakom sam krenuti svim rijekama, svim
lukama, svim kanalima.
Glasovi su se približili. Da, bila je to žena. Njegov stric održao je obećanje. Bez sumnje
se već srami nećaka koji još nije postao muškarac, koji još nikad nije bio sa ženom. A budući
da Guma nema hrabrosti ući u kuću neke od njih, stric je dovodi k njemu baš kao što se
slijepcima donosi hrana ili sakatima prinosi voda do usta. To je ponižavajuće, ali on sada ne
želi razmišljati o tome. Misli na to kako će uskoro kraj sebe imati žensko tijelo, tijelo koje zna
sve tajne. Zamolit će strica da ode, da ga ostavi nasamo s njom, i odvest će šalupu nasred
zaljeva. Sa stare tvrđave ili s neke druge šalupe dopire glazba. Vodit će ljubav, razotkrit će mu
se tajna svega i tada će moći otploviti svojom šalupom do lučica Recôncava, moći će, kad

15
kucne njegov čas, bez straha pogledati Iemanjái u lice i voljeti je jer je već spoznao tajne o
kojima ljudi toliko govore. Zato mu je i pomalo hladno iako je noć topla, a topao je i vjetar
koji puše, povjetarac koji jedva daje i zaljuljao šalupu. Zapravo ga je strah. Glasovi mu se sve
više približavaju. Već može razaznati o čemu govore:
- Još uvijek je dječak, ali već ima lice odrasla muškarca...
To govori njegov stric. Naravno, žena želi znati kakav je. Želi znati kako da se ponaša
prema njemu. Ali on će joj pokazati daje snažan muškarac, privit će je uza se sve dok joj suze
ne dođu na oči, sve dok ne kaže daje poput drugih muškaraca s kojima je bila. Sada čuje i
ženin glas:
- Želim da bude privlačan i srčan muškarac...
Gumino srce ispunjava se radošću. On već voli tu ženu koju i ne poznaje, ženu koju mu
stric dovodi u krevet i već sanja o tome da će je odvesti u sve luke Recôncava i s njom
oploviti sve rijeke u tom kraju. Neće joj dopustiti da se vrati na ulicu. Bit će zauvijek njegova.
Mora biti lijepa jer njegov stric se razumije u žene, barem tako kažu svi muškarci u luci. Žene
koje dovodi da s njim provedu ljubavnu noć na šalupi uvijek su lijepe. Tih noći Guma bi
osluškivao pokrete njihovih tijela, uzdahe, poljupce, smijeh. Mnogo puta bi pobjegao, ali
ponekad bi ostao stajati ondje naćuljenih ušiju jer ga je zadržavao strah i neka luda želja da
proviri u brodicu. Jedne noći začuo je prodoran i bolan krik. Pojurio je prema njima siguran u
to da je Francisco udario ženu, ali otpravili su ga natrag. Tek mnogo poslije doznao je što
znači ona krvava mrlja na palubi šalupe. Ista mala mulatkinja vratila se još mnogo puta i više
nikad nije čuo krik iz njezinih usta. Njezini uzdasi postali su nalik uzdasima drugih žena.
Žena koja dolazi zasigurno neće kriknuti. Za nju to neće biti prvi put. Jednoga dana, međutim,
on će natjerati neku ženu na palubi svoje šalupe da krikne isto onako kao što je to stric učinio
maloj mulatkinji. Francisco viče:
- Guma!
- Evo me...
Šalupa se nalazi uz gat. Treba samo prijeći kroz blato i zateći će sidro kojim je privezana.
Njegov stric i žena dolaze. On uskače u šalupu, pruža ruku ženi i ona uskače razotkrivši
bedra. Guma je promatra i obuzima ga snažna želja. Da, lijepa je. Sad Francisco može otići,
može ih ostaviti nasamo i bolje mu je da se ne miješa jer će Guma pokazati da je dorastao
zadatku. Žena ga promatra, Guma joj se doista sviđa. Da, on već izgleda poput muškarca iako
mu je samo jedanaest godina. Guma se smiješi pokazujući svoje bijele zube. Francisco ne zna
što bi, samo maše rukama. Žena se smiješi. Guma ih promatra i zadovoljno se smiješi. Žena
ga pita:
- Prepoznaješ li me?
Da, prepoznao ju je. Već je dugo čeka. Tražio ju je po ulicama izgubljenih žena, po
gatovima, u svim ženama koje su ga ikad pogledale. Sad ju je pronašao. Ona je njegova žena.
Već odavna je poznaje, još otkako su mu one želje prodrle u živce i uzburkale snove.
Francisco reče:
- Ovo je tvoja majka, Guma.
Želja nije nestala. Nije moguće da je to njegova majka, majka o kojoj mu nitko nikada
nije govorio, majka o kojoj nikad nije razmišljao. Bez sumnje je to stričeva psina. Ovo je bila
neka prostitutka koja je došla spavati s njim. Francisco je nije smio usporediti s njegovom
majkom koja je zasigurno bila dobra i blaga, miljama daleko od onoga o čemu je upravo
razmišljao. Ali žena mu prilazi i ljubi ga kao što to majke vjerojatno čine. Poljubac prostitutke
sigurno je drugačiji. Njezin glas je bistar:
- Davno sam te ostavila... Nikada te više neću ostaviti...
Guma počinje jecati ni sam ne znajući je li to zato što je pronašao majku ili zato što je
izgubio ženu koju je čekao.

Promatrao je ženu ne znajući što da kaže. Te noći nadao se nečem mnogo drugačijem od
majke. Ona ga je ganutljivo gledala, pričala mnogo o Fredericu i svako malo ponavljala:
- Sad ću ostati s tobom...
Nije shvaćao zašto mu je to govorila. Zašto je došla? Odakle je došla, zašto ga je ovako

16
grlila? Za njega je bila strankinja. Nije se sjećao svoje majke. U ovih jedanaest godina nisu
mu je nijednom spomenuli. A sad je stigla pomiješana sa žudnjom, sa željom za onom
drugom ženom koju mu je istodobno i oduzimala. Bila je to njegova majka, a ipak je više
nalikovala ženi koju je čekao jer je i mirisala poput tih žena, a usto, koliko god da se
pokušavala suzdržati, ponekad bi je odala riječ kakvu nije želio čuti iz usta majke ili pokret
kakav nije vidio kod drugih žena iz luke. Bila je to njegova majka, ali Francisco nije prestajao
zuriti u nju, u dijelove njezine bijele puti koji su se nazirali iz dekoltea, u bedra koja su
izvirivala iz suknje kad bi je podigao vjetar. Guma je želio samo jedno: plakati. Ali muškarci
ne plaču, tko to još ne zna? Mornar to zna bolje od bilo koga drugog. Žene već dovoljno
plaču. Mornar ne smije plakati. Zato Guma grize usne, ne govori ništa i čeka da ona ode i taj
san završi. Francisco je u iskušenju. Zna da je spavala s njegovim bratom, da je Gumina
majka, ali promatra njezinu put i proganja ga samo jedna misao. Počinje govoriti brzo, kaže
daje već kasno i da moraju krenuti:
- Još se morate vratiti preko svih dokova. A već je pala noć...
Ona se oprašta od Gume:
- Doći ću te posjetiti, sine...
Francisco odlazi s njom. Guma ih promatra iz šalupe. Ni trenutka je nije osjetio kao
majku. A sad će s njom spavati stari Francisco. Ostavši sam u šalupi, briznuo je u plač. Tada
je prvi put čuo pjesmu koja kaže kako je "slatko umrijeti u moru”. I prvi put mu je palo na um
poći ususret Iemanjái, Dona Janaíni, koja je istodobno majka i žena svih koji žive na moru.

Stari Francisco vratio se bijesan kao ris, zgrčena lica i stisnutih očiju. Uskočio je u šalupu,
bez riječi se ispružio na palubi, upalio lulu i zagledao se u more. Guma se osmjehnuo: te noći
ni on neće spavati sa ženom. Fredericova žena nije htjela imati posla s njegovim bratom. I one
imaju svoj kodeks časti. Tek tada Guma je osjetio neku nježnost prema toj ženi.
No, izašao je mjesec i Janaínina kosa rasprostrla se po moru. Zatim je stigla glazba sa
šalupa, iz stare tvrđave, iz kanua, s gatova, u čast majke svih voda, vladarice mora koje su se
svi bojali i koju su svi obožavali. Ona je bila majka i žena. Samo je ona poznavala njihove
želje i samo ih je ona mogla utješiti. Žene su se molile Iemanjái. Svatko je nešto tražio. Guma
je zatražio lijepu i dobru ženu koja neće nositi miris koji je njegova majka nosila na vratu,
zamolio je Janaínu da mu dovede mladu ženu, djevicu poput njega, lijepu gotovo kao ona
sama. Možda će tako potisnuti sliku izgubljene majke, majke koja se predaje muškarcima
dovodeći u napast njegova strica, pa i samog Gumu, svoga sina.
Iemanjá, koju kanuaši zovu Dona Janaína, dobra je prema onima koji žive na moru i
uslišava njihove želje.

Njegova majka nikad se više nije vratila. Zasigurno je otišla u druge krajeve jer za
prijateljicu noći vrijedi isto kao i za mornara, ni ona nikad ne ostaje dugo na jednom mjestu,
odlazi iz luke u luku u potrazi za novcem. Njezina slika i njezin neobičan miris, međutim,
dugo su Gumi uznemiravali san. Želio je da se vrati, ali ne kao njegova majka, ne s blagim
riječima punim ljubavi, već kao prostitutka, usana raširenih u očekivanju poljupca. Više nije
imao mira. U svome tako mladom srcu pomiješao je sliku onoga što su svi smatrali oličenjem
same čistoće, sliku majke, sa slikom žena koje su se podavale za novac, žena koje su od
ljubavi učinile zanat. Ali on nikad nije imao majku, sreo ju je da bi je odmah potom izgubio,
želio ju je a da je nije volio, gotovo se moglo reći da ju je mrzio. Ima samo jedna majka koja
može istodobno biti i supruga: to je Iemanjá, i zato je muškarci iz luke toliko vole. A da bi se
nju voljelo, valja umrijeti. Mnogo puta Guma je razmišljao o tome da se za olujnog dana baci
u more sa svoje šalupe. Tada bi mogao putovati s Janaínom i u njoj voljeti ženu i majku.
Jedne noći, međutim, stari Francisco u njegovoj je odsutnosti na šalupi ostavio jednu
mulatkinju. Kad je stigao Guma zavrnutih hlača i nogu prljavih od lučkog blata, ona je ležala
izazovno ispružena, pogleda uprta u Mjesec. Shvatio je o čemu se radi. Već su prošle dvije
godine otkako se pojavila njegova majka. Umjesto nje trebala je doći ova djevojka koja je
sada ležala pred njim. Bilo bi to mnogo bolje.
Kad su veliki oblaci progutali mjesec, odjedrio je do sredine zaljeva praćen vjetrom i

17
glazbom sa stare tvrđave. Ponosno je kriknuo iz punih pluća. Nije mu bilo važno što su se
stari Francisco i ostali smijali i dobacivali mu s obale. Sad je bio muškarac, kraj njegovih
nogu ležala je sklupčana žena. Sad je mogao sam ploviti Junakom do svih luka, sam kao pravi
pravcati kapetan šalupe. Vratio se usred oluje koja je izbila. Mulatkinja mu se prestrašeno
privila uz grudi. On se osmjehnuo pomislivši kako je Iemanjá vjerojatno ljubomorna kad šalje
na njega vjetrove i munje.
Jednoga dana, prošlo je otad još nešto godina i žena, stari Francisco gotovo je udario
Junakom u kameni sprud. Da Guma tada nije zgrabio kormilo, bilo bi zbogom šalupo. Starac
je pognuo glavu i više se tijekom cijelog putovanja nijednom nije nasmiješio. Nije zbijao šale
u baru u Maragogipeu, nije pripovijedao zgode po krčmama u Cachoeiri. Na povratku je
predao kormilo u ruke Gumi i ispružio se koliko je dug i širok po palubi šalupe. Prepustio se
toplini ranog prijepodnevnog sunca. Obratio se Gumi:
- Plovim ovim vodama već više od trideset godina...
Guma je pogledao strica. Starac je otresao pepeo s lule:
- Nikad nisam otišao odavde, nisam htio ploviti nikamo drugdje. Frederico nije bio takav.
Nije se zadovoljio plovidbom rijekom. Mislio je da treba biti mornar na velikom brodu,
upoznati druge krajeve, nismo svi jednaki.
Sunce je udaralo po mirnoj površini vode. Uokolo su se bljeskali kameni sprudovi. Guma
je tješio starca:
- Imao si četiri šalupe, striče...
- Napravio te baš tijekom jednog takvog putovanja. Ima tomu već osamnaest godina...
radio je kao mornar, najprije na onim olupinama kompanije Baiana, a zatim se zaputio u svijet
na jednom od onih velikih brodova. Ti si ostao s nama sve dok se jednoga dana nije vratio...
- Sjećam se, striče. Vratio se iznenada jedne noći.
- Nije htio reći zašto se vratio. Pretpostavljam da je to bilo zbog neke žene. Pričalo se da
je nekom tipu izvadio utrobu. Bio je snažan mulat. Nije trpio uvrede...
Guma se nasmiješio sjetivši se oca odjevenog u crnu kabanicu s koje su se cijedile kišne
kapi kako grli Francisca: - Stigao sam, brate...
Isprva se Guma bojao. Čak se izmicao očevim poljupcima i njegovim velikim brkovima.
Sada se s velikim zadovoljstvom sjećao tog prizora, oca koji se iznenada pojavio nakon što je
nekom tipu izvadio utrobu zbog jedne mulatkinje. Oca koji je upoznao daleke zemlje ploveći
velikim brodovima.
Stari Francisco je nastavio:
- Nakon toga ostao je sa mnom na šalupama. Njegova se zvala Jutarnja zvijezda...
- Sjećam se... Bio je vrlo okretan!
- Sve do one olujne kolovoške noći. Čak se smijao trenutak prije nego što je ispustio
dušu. Bio je hrabar mornar. I moja stara je otišla te noći. Umrla je od srca. Čak sam pozvao
liječnika. Nije pomoglo. Umrla je od srca.
Guma je razmišljao o tome zašto se sad stari Francisco prisjeća svega toga. Znao je
mnogo priča, zašto je želio ispripovijedati upravo vlastitu? To mu se činilo neprikladnim i
pomalo tužnim.
- Trebao sam prestati ploviti tog dana. Nakon toga više nije imalo smisla. Ali ti si ostao sa
mnom i morao sam te naučiti upravljati brodom... Sad već možeš i sam...
Starac se nasmiješio. I Guma također. Već je znao sam upravljati brodom. Onaj tko to
više nije znao bio je stari Francisco koji je sve svoje znanje dao nećaku.
- Star sam čovjek... na izmaku snaga... Ni ribe me više neće jer sam sav samo kost i
koža...
Zašutio je na trenutak kao da prikuplja snagu:
- Jesi li vidio? Na dolasku sam umalo udario Junakom u stijenje...
- Koješta, striče, nisi bio ni blizu.
- To je zato što si ti zgrabio kormilo. Oči su mi se istrošile. Odraz svjetla u moru izjeda
oči...
Promatrao je Gumu kao da mu ima nešto vrlo važno reći. Sunce ga je žeglo, ali bio je
nalik staroj životinji koja uživa u njegovoj toplini. Podigao je ruku:

18
 - Star sam, za mene je svršeno. Ali neću da mi se smiju crnci s gata. Nakon trideset
godina stari Francisco udario šalupom u stijenu. Ni ribe me više neće...
Glas mu je bio pun tjeskobe. Bilo je u njemu nečeg konačnog, neke neizrecive tjeskobe.
Guma nije znao što bi mu rekao. Stari Francisco je nastavio:
- Da nisi nikome ništa rekao... Nitko neće imati koristi od moje sramote...
Ostatak putovanja protekao je u tišini. Bilo je to posljednje putovanje starog Francisca.

Sada je samo Guma plovio Junakom po tim sinjim vodama. Stari Francisco krpao je
jedra, pio cachaçu, pripovijedao zgode. Za njega je sve bilo gotovo, koliko god hrabar bio,
more ga nije htjelo. Već je vidio Iemanjáino nasmiješeno lice i nije trebao umrijeti da bi ga
ponovo vidio.
Guma je ostao ploviti na šalupama, ostao je na gatu, ali ga je privlačio i očev životni put,
očaravali su ga veliki brodovi koji bi pristajali na gat, ushićeno je slušao zvukove stranih
jezika kojima su govorili plavokosi mornari i priče koje su pripovijedali crni ložači pa je
rekao sam sebi da će jednoga dana i on otploviti najednom takvom brodu s kojeg će
promatrati drugi mjesec i druge zvijezde te pjevati pjesme s vlastitoga gata u lukama u kojima
ljudi neće razumjeti njegov jezik, ali će zamuknuti da bi slušali njegovu pjesmu, i to samo
zbog glazbe, samo zato što znaju da pjesma mornara, na kojem god jeziku bila, govori o
moru, o nesreći, o ljubavi. Jednoga dana ukrcat će se na jedan od tih brodova, s njega
promatrati sićušne šalupe, a potom zamijeniti mirne vode zaljeva i rijeke Paraguaçu
uzburkanim vodama beskonačnog mora, cestom bez kraja koja vodi do dalekih zemalja. Ali,
više od svega želio je otploviti crnim brodom, proživjeti sve ono o čemu je slušao u pričama.
Nekolicina njih sa šalupa već je otišla. Ponekad bi se vraćali i pripovijedali o strahotama, o
ljubavnim pustolovinama, o olujama i brodolomima, o borbama s ljudima žute rase na
drugome kraju svijeta, i to na nekoj mješavini različitih jezika. No, ponekad se i ne bi vratili.
Chico Tristeza (tko ga se još ne sjeća?) još se kao dječak ukrcao na neki njemački teretni
brod. Bio je krupan crnac koji se nikad nije smiješio. Provodio je dane promatrajući valove i
brodove i nije govorio ni o čemu drugome osim o odlasku. Kao da mu domovina nije bila
ondje, već negdje na drugom kraju svijeta. Jedne noći brod na koji se Chico Tristeza ukrcao
vratio se s putovanja. Svi su pohrlili sa svojih šalupa vidjeti Chica Tristezu. Došla je čak i
njegova stara majka koja je prodavala kolačiće od kokosa u središtu grada, iako nitko nije
znao kako je do nje dospjela vijest o dolasku broda. Ali svi su se vratili odakle su i došli jer
Chico Tristeza nije došao tim brodom. Prebacio se na drugi i ondje radio kao ložač. S tog
drugog, govorili su Nijemci, već je prešao na neki treći i sad više nitko nije znao po kojem je
dijelu svijeta plovio Chico Tristeza. Kad god bi ga spominjali netko bi ustvrdio da je umro, ali
nitko u to nije vjerovao. Mornar se vraća umrijeti u svoju luku, kraj svojih šalupa i svojeg
mora. Osim ako ne umre na moru. Čak i tada ga Iemanjá odmah dovede da vidi Mjesec nad
svojim gatom i sluša pjesme svoga naroda. Chico Tristeza nije bio mrtav.
Guma ga je jedva poznavao jer je bio dječak kad je ovaj otišao, ali ga voli i želi biti poput
njega. Ti crni brodovi ga neodoljivo privlače. Ima neka tajna u njima, u njihovoj sireni, sidru,
u njihovim jarbolima. Jednoga dana i on će otputovati u Krajeve beskraja. Samo stari
Francisco ga veže za njegov gat, on je njegovo sidro. Mora zarađivati i za život strica koji ga
je svemu poučio. A kad se starac zasiti gata, kad ga odvede Iemanjá, tada će otploviti i on,
njegova cesta neće imati kraja, njegova šalupa postat će golemi, crni brod i na gatovima će
pričati priče o njemu.

Time što je ostao sam na Junaku, smatrao je, završilo se njegovo mladenaštvo. Vrlo rano
završilo se i njegovo djetinjstvo jer je već odavna bio muškarac, čak i prije nego što je vodio
ljubav s onom malom mulatkinjom koju je stari Francisco ostavio da se izležava na pramcu
šalupe. Jednoga dana posjetila ga je majka, ali to je bilo prije male mulatkinje, godinama
prije, i tog dana je ploveći šalupom do Itaparice u tijelu već osjetio želju muškarca. Tog dana
grubo mu je povrijeđena muškost; tog dana u njegovo srce ušao je grijeh i u njemu je
zaživjela želja za putovanjem. Od toga dana bio je muškarac.
Malo toga ponio je iz djetinjstva koje je bilo djetinjstvo jednog sina mora čija je sudbina

19
već bila zacrtana onom očevom, stričevom, pa i sudbinom njegovih drugova i svih ostalih u
luci: njegova sudbina bila je more i bila je to herojska sudbina. Možda ni on sam nije bio
svjestan toga, možda mu nikada nije palo na um da je i on, poput svih onih koji su danju
uzvikivali psovke iz svojih šalupa, a noću pjevali ljubavne pjesme blagim glasom, junak koji
izlaže život opasnosti na moru bez obzira kišilo ili sijalo sunce na nebu iznad Zaljeva Svih
svetih. Nikad nije smatrao svoju sudbinu herojskom ili mislio da će mu život biti lijep.
Djetinjstvo mu nije bilo bezbrižno, naprotiv, već zarana bačen na pramac broda morao je
navikavati oči na grebene koji su se jedva nazirali ispod površine vode, a ruke su mu ubrzo
postale žuljevite od ribarskog konopa i drvenog kormila.
Da, pohađao je školu. Bila je to priprosta građevina iza pristaništa u kojoj je učiteljica
pisala ljubavne sonete (možda joj je ljubav došla noću, uvijek tajnovitoj na moru, možda joj
nikad nije došla i ona je bila puna čežnje, a njezin je glas bio staložen poput nekoga tko je
izgubio sve iluzije), dječurlija prepričavala pustolovine iz ribolova, pričala na čudnom jeziku
mornara i kladila se na utrke barki.
Proveo je ondje kratko vrijeme. Njega i ostalu djecu kapetana šalupa i kanuaša onamo su
puštali tek toliko koliko im je trebalo da nauče sricajući pročitati obično pismo i načrčkati
kratku poruku, pri čemu bi osobito velik trud ulagali u kićenje posljednjeg slova svog potpisa.
No, odlazili bi čim bi se nagomilale obveze kod kuće ili na moru. I kad bi ih učiteljica (zvala
se Dulce) ponovo susretala, ne bi ih više prepoznavala onako krupne, razdrljenih košulja i
pocrvenjele od sunca. Oni bi prolazili kraj nje sramežljivo i pognute glave, ali su je voljeli jer
je bila dobra i umorna od svega što je vidjela u luci. A vidjela je mnogo tužnih stvari ta
djevojka koja je završivši učiteljsku školu došla predavati onamo kako bi pomogla siromašnoj
majci koja je izgubila bogatstvo i bratu pijancu u kojeg je majka nekoć polagala velike nade,
baš kao i otac, brkati gospodin duboka glasa koji je umro prije nego što je sve postalo toliko
ružno u njegovom malom svijetu. Stigla je kao zamjena za usidjelicu koja je djecu tukla po
dlanovima i histerično vikala na njih, i željela je da njezina učionica postane dom veselja za
djecu iz luke. Ali vidjela je toliko toga tužnog uz brodove, u priprostim domovima ribara, na
pramcima šalupa, vidjela je bijedu iz tolike blizine da je izgubila svu hrabrost i veselje, više
nije očarano promatrala more kao u prvim danima, više nije čekala mladića, više nije imala
rima za svoje stihove. A kako je bila pobožna, molila se da Bog, koji je dobar, stane na kraj
toj bijedi jer u suprotnom bi to značilo kraj svijeta. S prozora učionice učiteljica je promatrala
sve te pohabane dječake prljave od blata kako izlaze iz škole bez knjiga i bosi, dječake koji su
odande išli na posao, u krčme na cachaçu, promatrala ih je pitajući se kako je to moguće. Svi
su joj govorili da je dobra i ona je toga bila svjesna. Unatoč svemu, samo u početku se
osjećala dostojnom te riječi, i to kad bi izgovarala riječi utjehe i nade u Boga tim razočaranim
ljudima. Ali ta nada je već godinama u njima zapravo bila mrtva, od nje je preostala samo
formula, samo ono izvanjsko, ništa više nije moglo izaći iz tako ranjenih srdaca. A i ona se
umorila od čekanja. I više nije imala riječi utjehe ni nježnih riječi nade. Ništa nije mogla
učiniti za te ljude koji su joj slali djecu na šest mjeseci. Nije zasluživala da je smatraju
dobrom jer im ni u čemu nije pomagala niti bi išta što im je govorila za njih imalo smisla. I
ako se ne dogodi neko čudo, iznenada kao što dolaze oluje, ona će umrijeti od tuge, od tuge
što nije mogla učiniti ništa za ljude koji su živjeli uz more.
U njezinoj školi Guma je naučio čitati i napisati svoje ime. Željela ga je poučiti mnogo
više od toga i on je želio naučiti mnogo više. Ali stari Francisco ga je zvao na šalupu jer je
njegova sudbina bila ondje. Iz luke nikad nije izašao nijedan liječnik, ali jesu strojari, ložači, a
jedan je čak napredovao do telegrafista na putničkom brodu.
Nije napustio školu tužan, ali ni sretan. Volio je učiteljicu, nije mu bilo teško naučiti
čitati, bio mu je drag Rufino, crnčić koji je radio tetovaže vrškom pera i nikad ne bi znao
lekciju. Ali mu se isto tako sviđalo ploviti morem i slijediti svoju sudbinu. Na dan kad je
otišao Dulce mu je dala medalju.
Gledala ga je s prozora kako odlazi. Imao je jedanaest godina i odlazio, spreman za život
baš kao što su to bili mladi liječnici ili odvjetnici u dobi od dvadeset tri ili dvadeset pet
godina. I on je ulazio u život, započinjao s obavljanjem svog zvanja, ali za njega nitko nije
priredio zabavu, nije bilo svečanosti, samo olakšanje da mu više ne treba toliko puta prati

20
odjeću jer je u školu, kad god je to bilo moguće, ipak trebalo doći čist. Nikakva nada nije
tinjala u tim grudima. Nikakav san o velikim osvajanjima, velikim otkrićima, čudesnim
izumima, rječitim ili milozvučnim pjesmama. Znala je da je Guma inteligentan. Među
njezinim kolegama iz učiteljske škole ili drugim fakultetski obrazovanim prijateljima rijetki
su bili inteligentni poput njega. Oni su, međutim, uvijek sanjali o velikim postignućima,
razmišljali o tome kako zacrtati vlastitu sudbinu. Ali djecu koja bi napuštala školu nikad nisu
zaokupljale takve misli, njihova sudbina je već bila zacrtana. Bio je to pramac šalupe, vesla
kanua, u najboljem slučaju strojarnica nekog broda, što je bio veličanstveni ideal o kojem su
rijetki sanjali. More pred njom već je progutalo mnogo njezinih učenika, a progutalo je i
njezine djevojačke snove. More je prekrasno i užasno. Kažu da more znači slobodu i da su oni
koji žive na njemu slobodni. Ali Dulce je dobro znala da to nije bilo tako, ti muškarci, te žene,
ta djeca, nisu bili slobodni, bili su prikovani uz more poput robova, iako nije znala gdje su ti
lanci koji su ih vezivali, gdje su okovi tog ropstva.
Otišao je Guma koji je tako brzo naučio čitati. Mogao se upisati u politehničku školu,
postati sjajan inženjer i možda izumiti stroj koji bi poboljšao sudbinu mornara na nestalnom
moru. Ali djeca iz luke ne idu na fakultete. Odlaze na šalupe i kanue. Noću pjevaju i neki
imaju doista prekrasan glas. No njihove pjesme tužne su poput njihovih života. Dulce to ne
razumije.
Ali Dulce se nada čudu. Dogodit će se tek tako, iznenada, poput oluje. Sve će se
promijeniti i život će postati lijep. Lijep poput mora. A što ako jednoga dana upravo ona
sazna tu riječ što izaziva čudo i ako je prenese ljudima iz luke? Tek tada će uistinu zaslužiti da
je zovu dobrom i da iznesu na stol ono najbolje što imaju kad im dođe u posjet.

Kad god bi vidio Dulce, ili kad bi vjetar zaljuljao medalju koju je nosio oko vrata, Guma
bi se sjetio škole i djetinjstva koje je brzo prošlo. Toliko brzo da se nije stigao ni osvrnuti.
Jednoga dana, davno, dok je kišilo nad gradom, a šalupe bile usidrene u luci, stari Francisco
pripovijedao je ženi i Gumi priču o nekom brodolomu, kad su se iznenada otvorila vrata i
ušao je muškarac ogrnut u kabanicu od voštanog platna s koje se cijedila voda. Gotovo jedino
što je Guma vidio bili su njegovi veliki brkovi, ali nikada nije zaboravio glas kojim se obratio
starom Franciscu:
- Stigao sam, brate...
Gumu je bilo strah. Ali muškarac je dokoračao do njega, poljubio ga bocnuvši ga svojim
velikim brkovima i zadovoljno se nasmijao gledajući u Gumino lice. Zatim je starom
Francisco ispričao o svađi i kako je "tog tipa poslao u pakao..." Tako se njegov otac vratio s
putovanja proputovavši dalekim zemljama i nepoznatim morima. Vratio se s nečijim životom
na oštrici svog bodeža i više nije mogao nikamo putovati. No, budući da je njegov otac volio
putovati, a to više nije mogao, nije dugo izdržao na šalupi, nakon što je spasio brata, sa
svojom Jutarnjom zvijezdom završio je na dnu mora. Samo tako mogao je nesmetano nastaviti
putovanje pa je pošao s Janaínom koja voli hrabre ljude.
Guma se mutno sjećao oca, ali nikad nije zaboravio kako se te olujne noći vratio kući u
kabanici od voštanog platna s koje se cijedila voda, još uvijek noseći sa sobom bodež koji je
nekome oduzeo život. Sigurno je to bilo zbog neke žene, govorio je stari Francisco svaki put
kad bi mu to netko spomenuo. Frederico je uvijek bio ženskar...
Te noći kad je umro, umrla je i Rita, Franciscova žena. Kad je izbila oluja, otrčala je na
gat i sa sobom povela Gumu kojeg je omotala u svoju maramu. Čekali su ondje uzalud.
Zatim su se vratili kući jer se već bližilo vrijeme za večeru. Pripremila je ribu za muškarce.
Tko zna, možda su za to vrijeme oni postali večera ribama. Čekala je, hodala gore-dolje,
molila se Gospi od Monte Serrata, mrmljala zavjete Iemanjái. Obećala je da će odnijeti sapun
na svetkovinu Donajanaine i dvije svijeće na oltar Gospe od Monte Serrata. Sred noći stigao
je Francisco. Pohrlila mu je u naručje i u njemu ostavila svoj život. Nije imala hrabrosti za
toliku radost. Kad je stigao liječnik, već je bilo kasno. Srce joj je puklo i Guma je ostao sam
sa starim Franciscom.

21
 Išao je na svetkovine Dona Janaíne, upoznao Anselma, vračara s Brane, koji je imao moć
10

posredovanja kod vladarke mora, upoznao je Chica Tristezu, koji je poslije otplovio na onome
brodu. Još je bio vrlo malen kad je crnac pobjegao od kuće, ali mnogo puta prije toga viđao ga je
kako stoji na gatu gledajući prema kraju svega, prema plavoj crti gdje sve završava. Chicova
domovina bez sumnje bila je veoma daleko, tamo prema Krajevima beskraja kamo je naposljetku
i otišao. Još je i danas traži, a jednoga dana sigurno će se vratiti jer on je bio mornar iz ove luke i u
njoj mora i umrijeti. Još mora vidjeti i učiteljicu Dulce koja ga je naučila čitati i koja ga je uvijek
spominjala. Kad se vrati, imat će mnogo toga ispričati i oko njega će sjesti svi muškarci, čak i oni
najstariji u luci, kako bi slušali njegove priče. A u to da će se vratiti nije bilo sumnje. Na krmi,
iznad propelera, uvijek je napisano ime luke kojoj pripada brod. Tako i mornari imaju upisano
ime svoga gata u srcu. Neki ga čak tetoviraju na prsima odmah kraj imena svojih dragana.
Ponekad brod potone daleko od svoje luke. Isto tako mornar može umrijeti daleko od svoga gata,
ali ga Iemanjá, koja zna odakle su svi mornari, vodi da još jednom vidi svoje ljude i svoj
Mjesec prije nego što se zajedno zapute u nepoznato. Chico Tristeza će se vratiti. Tada će
Guma od njega saznati mnoge stvari prije nego što se i sam zaputi na putovanje jer su ga
mamile beskrajne morske staze.
Od svih uspomena iz djetinjstva najčešće se prisjećao onoga dana kad je Chico Tristeza
iznenada otišao tim brodom. Jednoga dana i on će učiniti isto.
U djetinjstvu je često spavao na krmenoj palubi šalupe privezane uz mali gat. S jedne
strane, osvijetljen tisućama električnih svjetiljaka, nalazio se golemi grad. Ondje na brdu
zvonila su njegova zvona, iz njega je dopirala vesela glazba, smijeh ljudi, zvuk automobila.
Svjetlo dizala spuštalo se i dizalo nalik na golemu igračku. S druge strane bilo je more,
Mjesec i zvijezde i ni tamo nije manjkalo svjetla. Glazba koja je odande dopirala bila je tužna
i prodirala je dublje u dušu. Šalupe i kanui dolazili bi bešumno, ribe bi prolazile ispod
površine vode. Međutim, užurbani grad ipak je bio mnogo mirniji. U njemu je bilo svega i
svačega, lijepih žena, kina i kazališta, krčmi i mnoštvo ljudi. Na moru nije bilo ništa od toga.
Glazba s mora bila je tužna i govorila je o smrti i izgubljenim ljubavima. U gradu je sve jasno
i bez misterija kao svjetlo njegovih svjetiljki. Na moru je sve tajanstveno poput sjaja njegovih
zvijezda. U gradu ima mnogo cesta i mnoge od njih su popločane. Na moru je samo jedna i
ona je nestalna, opasna. Gradske ceste već su dugo osvojene. Onu morsku treba svakodnevno
nanovo osvajati. Svako putovanje nova je pustolovina. A i kopnom ne vlada Iemanjá, nema
svetkovina Dona Janaíne, nema tako tužne glazbe. Gumino srce nikad nije privlačila glazba s
kopna ili život na kopnu. Nikad u povijesti gata nije zabilježeno da je sina mornara privukao
miran gradski život. Da to netko spomene starim jedrarima, ne bi ga razumjeli i sigurno bi mu
se nasmijali u brk. Čovjek lako može doći u iskušenje otploviti u druge zemlje, to da. Ali da
bi netko zamijenio svoju šalupu životom na kopnu, kad čovjek to čuje, ne preostaje mu ništa
nego prasnuti u smijeh i potegnuti malo cachaçe.
Gumu nikad nije privlačilo kopno. Ondje nije bilo pustolovina. Privlačila ga je široka i
nestalna morska cesta koja će ga jednoga dana bez sumnje odvesti ususret onome što mu je
nedostajalo, ljubavi, smrti, ni sam nije točno znao čemu. Njegova sudbina bila je more.
Jedne takve noći došla je njegova majka. Nitko mu nikad nije pričao o njoj, došla je s
kopna, pripadala je ondje, nije imala ništa zajedničko sa ženama s mora, nije imala ništa
zajedničko s njim, mislio je da je prostitutka jer je prostitutku i očekivao. Došla je samo da
mu nanese patnju. I nikad se više nije vratila. Poslije su druge žene došle s kopna na njegov
brod, najprije prostitutke koje su dolazile zbog novca, zatim mulatkinje i mlade crnkinje iz
kuća kraj luke koje su dolazile jer su vidjele da je snažan i znale da će im pružiti zadovoljstvo.
One prve podsjećale su ga na majku. Nosile su isti parfem, govorile poput nje, jedino se nisu
znale smiješiti kao što se te noći smiješila njegova majka. Njegova majka smiješila mu se kao
što se žene iz luke smiješe svojim sinovima i to ju je činilo pola majkom pola prostitutkom, a

10 Riječ je o Dique do Tororó ili skraćeno Dique (port. brana), što je naziv za branu koju su u
18. stoljeću izgradili Nizozemci u gradu Salvador da Bahia i uz koju se nalazi jezero od
110 tisuća prostornih metara vode. Sljedbenici candombléa to mjesto smatraju svetim.

22
zbog toga je Guma još više patio.
Nikad se više nije vratila. Vjerojatno je u drugim lukama bila s drugim muškarcima. Tko
zna sjeti li se noću, kad i posljednji muškarac ode i ostavi je samu, sina koji živi na šalupi i te
noći joj nije mogao uputiti ni riječi? Tko zna nije li opijena ljubavlju prema tome sinu koji je
za nju izgubljen?
Ali ako bi glazba dolazila s mora, ako bi se čula od tvrđave sve do šalupa i kanua i ako bi
govorila o ljubavi, Guma bi zaboravljao na sve i prepustio se blagom ritmu te prekrasne
uspavanke.

Djetinjstvo mu je bilo kratko i gotovo da nije imao igračaka, ali već tada je počeo osjećati
svoju snagu. Veliki ožiljak na ruci zaradio je u tučnjavi kad je imao četrnaest godina. Ostali
sudionici bili su Jacques, Rodolfo, Razroki i Jednoruki Maneca11. Guma je bio s Rufinom i
tučnjava je izbila zbog gluposti, zbog toga što je Maneca gledao u bedra Rufinovoj sestri,
crnčici od jedva deset godina. Raspravljali su o nekim tričarijama, kad je dotrčala Maricota
plačući:
- Gledao mi je ispod suknje...
Rufino je krenuo za jednorukim. Guma nije bio netko tko bi ostavio prijatelja u nevolji, a
to ne bi bilo ni u skladu sa zakonom gata. Otišli su zajedno i zatekli četvoricu koja su se još
uvijek smijala. Rufino je zamahanuo šakom, jer on nije trošio riječi na rasprave ili psovke, i
postalo je ružno. Jutarnje sunce zažarilo je pješak u kojem su se valjali međusobno se
udarajući. Jednoruki Maneca, dječak usahle ruke, ispružio se po tlu nakon Rufinova udarca.
Ali još uvijek su bila trojica na dvojicu i usred svog tog meteža Rodolfo, koji je bio prava
ništarija, povukao je bodež i potekla je krv. Rufina je posjekao po bradi, a Gumi koji se
umiješao nakon toga preostalo je samo rukom odmaknuti oštricu koja je već putovala prema
njegovu licu. Unatoč bodežu i odnosu snaga, trojica su se razbježala. Crnac Rufino obrisao je
krv i obećao:
- Taj Rodolfo će mi platiti. Jednoga dana naučit ću ga pameti...
Guma nije rekao ništa. Sviđao mu se zakon gata koji nije dopuštao da se izvlači bodež
osim ako protivnik nije bio brojčano premoćan. Tko se nije držao zakona gata, u njegovim
očima nije ništa vrijedio.
Tjedan poslije, Rodolfa su pronašli razbijena lica, ispružena u pijesku, bez bodeža i bez
hlača. Rufino je ispunio obećanje.
Rufino mu je bio drag još od školskih dana. Dječak bez oca kojeg je odgojila majka nije
dugo izdržao u školi. Gotovo jedino što je ondje naučio bilo je tetovirati na prijatelje sidra i
srca perom i plavom tintom. Učiteljica Dulce bi ga zbog toga korila, ali on bi je samo
pogledao svojim blagim očima i nasmijao se pokazujući svoje široke zube pa ni njoj nije
preostalo ništa nego se nasmiješiti. Napustio je školu da bi izdržavao majku i sestru. Svoje
divovske ruke davao je u najam kanuašima. Veslao je srčano, kao nitko drugi na gatu, jer
nitko drugi nije imao više vjere u Janaínu od njega. Jednoga dana imat će vlastiti kanu, u to
nije bilo sumnje, jer je već zamolio za njega na svetkovini kod Brane i poslao bočicu parfema
Kraljevni od Aiocá (tako su crnci zvali Janaínu) kako bi uvijek imala mirisnu kosu. Ona će
mu zauzvrat dati kanu jer je od svih pokazivao najviše oduševljenja na njezinim
svetkovinama i jednoga dana će sigurno postati ogã12 njezina candombléa. Smijao se mnogo
crnac Rufino. Također je mnogo pio, a kad bi zapjevao svojim tihim glasom, svi bi se smjesta
utišali.
Što se tiče Rodolfa, on uopće nije izgledao kao da je odande. Njegov otac je stigao
jednoga dana i otvorio trgovinu koja je propala. Unatoč tome, nije otišao iz luke, već je
otvorio štand na tržnici, a prodavao je i na sajmu na plaži Àgua dos Meninos. Zatim se rodio
Rodolfo, zgodan bijeli dječak ravne kose koju je vrlo rano počeo zalizivati briljantinom. Kad
je odrastao ostavio je kormilo šalupe koju mu je otac nabavio i otišao s mora, da bi se nakon

11 Maneca (port.)= krojački model.

12 Osoba od ugleda koja pomaže i štiti svetište candombléa, ali ne sudjeluje aktivno u
ritualima.

23
toga povremeno vraćao i odmah zatim nestajao. Ponekad bi dolazio s mnogo novca, plaćao
svima cachaçu, bio stalan gost "Zvjezdanog svjetionika". Drugi put bi se vraćao bez ičega,
moljakao uokolo da mu posude sitan novac, pio na tuđi račun. U luci su na njega gledali s
određenom podozrivošću i govorili da nije "dobroga soja".
Jacques je odrastao na šalupi, baš kao i Guma. Oženio se i zatim poginuo jedne olujne
noći. Umro je poput oca ostavivši ženu s djetetom u utrobi.
Jednoruki Maneca još uvijekje bio na šalupi i jedne sakate ruke plovio bolje od mnogih.
Poštovao ga je i barba Manuel koji je, iako već toliko dugo na gatu, još uvijek izgledao
mladoliko.
To su bili njegovi prijatelji iz djetinjstva. Bilo je mnogo dječaka poput njega u luci koji su
sada bili odrasli muškarci i plovili svojim šalupama. Nisu mnogo očekivali od života: ploviti
po valovima, imati vlastitu šalupu, piti u "Zvjezdanom svjetioniku", napraviti sina koji će
slijediti njihovu sudbinu i jednoga dana otići s Janaínom. Baš kao što kaže pjesma koja se
čuje na gatu za prekrasnih noći:

Slatko je umrijeti u moru...

Učiteljica Dulce, koja već polako stari i već nosi naočale, sluša pjesmu znajući da će ti
ljudi umrijeti bez straha. Bez obzira na to osjeća gorčinu u srcu. Strepi za te ljude, osjeća
sažaljenje prema njima. I stari Francisco, koji više ne plovi, već na gatu iščekuje mirnu smrt,
slobodan od oluja i izdajničkih valova, zna da će oni umrijeti bez straha. Ali za razliku od
učiteljice Dulce, stari Francisco im zavidi. Jer kažu da podvodno putovanje u Krajeve
beskraja na koje Iemanjá vodi brodolomce brže od najbržih brodova vrijedi mnogo više od
ovog bijednog života koji provode na gatu.

Uspavanka Rose Palmeirão

Rosa Palmeirão ime je koje ima dobar prizvuk za sve u luci. Mnoge priče pripovijedaju se
o toj mulatkinji. Stari Francisco zna ih bezbroj, u prozi ili stihu, jer o Rosi Palmeirão već su se
pjevale balade u kojima je svaki stih počinjao sljedećim slovom abecede i čak su slijepci iz
pustare prepričavali njezine zgode i nezgode. Muškarci iz luke poznaju je i poštuju i nijedan
joj neće uskratiti vatre za njezinu lulu i dugačak stisak ruke. U nazočnosti Rose Palmeirão
nitko ne pripovijeda o junačkim djelima.
U noćima u kojima ne isplovljavaju mnoge šalupe, stari Francisco pripovijeda priče.
Istina je da stari Francisco ponekad pretjeruje u onome što priča, a ponekad izmišlja cijele
ulomke. No, koliko god pretjerivao, nikad neće moći ispričati cijelu istinu o Rosi Palmeirão.
Nijedan pripovjedač na svijetu (a najbolji se mogu naći na gatovima Bahije) ne može
ispripovijedati sve što je Rosa Palmeirão dosad učinila. Učinila je mnogo toga, toliko da stari
Francisco uz gitaru pjeva okupljenima:

Rosa Palmeirão bodež skrila međ’grudi.

Minđuša na uhu, pod suknjom nož joj se nađe.
Ne boji se ničeg, tako kažu ljudi.
Rosa Palmeirão je savršene građe.

Ah! Pitanje je što bi bilo s njom da nije bila savršene građe. Glas o njoj već se proširio
cijelim svijetom, nema mornara koji nije čuo za nju. Svi se boje noža pod suknjom, bodeža
među grudima, stisnute šake. Ali najviše se boje njezine savršene građe. Jer ona je vrlo
varljiva. Dok onako prolazi ljuljajući bokovima, zapravo zazivajući, čovjek ne bi rekao da je
to ona. Mornar kreće za njom jer pijesak je mekan, a mjesec lijep uz more. Na gatu pjevaju da
je noć stvorena za ljubav. Ona tako ljulja bokovima, njiše se amo-tamo kao da je i sama s
mora. Nesvjestan bilo čega, mornar je prati. Pijesak čeka na njih. I jao njemu ako joj se ne
svidi ili ako joj se te noći ne vodi ljubav. Rosa Palmeirão nosi nož pod suknjom i bodež među
grudima. Rosa Palmeirão već je prebila šestoricu žandara i bila dvadeset puta zatvarana. Rosa

24
Palmeirão istukla je mnogo muškaraca. Stari Francisco pjeva:

Prebila je šest žandara.

Jedne Ivanjske noći.
Zvali im komandanta.
A on će - ne želim tamo poći.

Skupe se žandari svi.

Rosa potegne bodež.
Noć da se život izgubi.
I nastane potpuni metež.

Tukla je muškarce, pred njom bi se razbježala sva policija. Bila je hrabra i lijepa. Stari
Francisco pjeva o junaštvima Rose Palmeirão i svi plješću:

Dobili nalog žandari

Da je u lance stave...
Ali se pred njom razbježali
Kao muhe bez glave...

Svi slušaju i plješću, a Guma najviše. On se ne sjeća Rose Palmeirão. Ima već mnogo
godina otkako je otišla iz luke. Najprije je prokrstarila cijeli Recôncavo, zatim otputovala na
jug države, ondje je neko vrijeme bila u vezi s jednim zemljoposjednikom a zatim, prebivši ga
na mrtvo ime, nestala bez traga u bijelome svijetu. Jednoga dana ponovo se vratila u Bahiju, a
oni rijetki koji su je primijetili - jer je stigla jednim brodom, a otišla već sljedećim - kažu da
nije nimalo ostarjela, da je ostala ista. I dalje je, u skladu sa svojim imenom,13 nosila ružu na
haljini. Ali potom je ponovo nestala i sve što je od nje preostalo u takvim noćima bile su
balade i priče koje su o njoj pripovijedali muškarci u sjeni pod nadstrešnicom na tržnici. Imala
je lijepo tijelo i još ga nije izgubila. Kad bi se zaljubila u nekog muškarca, voljela bi kao što
nijedna žena ne voli. Tad bi njezina ruža postala još ljepša, a njezin miris bi joj se još snažnije
osjećao u kosi. Kad bi nekog izabrala, s njom nije bilo šale. Rosa Palmeirão bila je žena za
samo jednog muškarca. Stari Francisco pjevao je:

Ako je danju bila srčana,

Kao što to samo ona zna...
Noću bi se promijenila,
Na muškarce bi se sažalila...

Lik Rose Palmeirão još je uvijek bio svjež u sjećanju ljudi iz luke. Neki koji su još uvijek
bili ondje, poput Brígida Ronde, voljeli su je. A gotovo svi su u nekom trenutku bili nazočni
tučnjavi u kojoj je sudjelovala i zato su voljeli slušati balade i priče o njoj i njezinim
pothvatima. Gdje sad luta Rosa Palmeirao? Rodila se na tom gatu, a zatim putovala svijetom
jer nije voljela biti najednom mjestu. Nitko ne zna gdje sad luta. Ali gdje god bila, tu je i
nevolja. Zato što nosi nož pod suknjom, bodež među grudima i zato što je savršene građe.

Jedne noći stigla je u kabini treće klase broda koji je dolazio iz Rija. Nosač broj 35 uzeo
joj je prtljagu i besplatno je odnio u jednu od soba "Zvjezdanog svjetionika". Pet minuta
poslije svi na gatu znali su da se vratila Rosa Palmeirão i da izgleda isto kao i uvijek, da nije
nimalo ostarjela. Rosa Palmeirão je savršene građe, moglo se i dalje pjevati. Te noći nije
isplovila nijedna šalupa. Tovari crjepova, naranči, ananasa i sapote pričekali su do idućeg
jutra. Rosa Palmeirão vratila se nakon mnogo godina odsutnosti. Mornari kompanije Baiana
dotrčali su u "Zvjezdani svjetionik". Došli su i kanuaši. Stari Francisco doveo je Gumu.

13 Rosa (port.)= Ruža.

25
 Iz krčme se čulo zveckanje čaša. Na vratima je bio naslikan svjetionik obasjan slabim
crvenkastim svjetlom ulične svjetiljke. Kad su ušli, Rosa Palmeirão sjedila je za šankom
raširenih ruku (u jednoj je držala čašu) i smijala se. Primijetivši Francisca u hipu mu se bacila
u zagrljaj:
- Vidi ti starog Francisca... Vidi ti starog Francisca. Dobro kaže poslovica da neće grom u
koprive...
- Zato smo oboje još živi...
Nasmijala se i prodrmala starog Francisca:
- Nisi završio na dnu mora, stara nesrećo? Tko bi rekao...
Primijetila je Gumu:
- A tko je ovaj mali od palube? Nalik je tebi...
- Ovo je moj nećak Gumercindo kojeg svi zovemo Guma. Vidjela si ga kad je bio jako
mali...
Nasmiješila se čim ga se sjetila:
- Fredericov sin? Ruku amo, dječače... Tvoj otac je bio prava ljudina...
- Bio je moj brat - nasmijao se Francisco.
- Bili ste kao nebo i zemlja. On bar nije izgledao kao mrtva riba!
Svi su se nasmijali jer je Rosa Palmeirão imala smisla za humor, mahala je rukama,
govorila poput muškarca, a mogla popiti kao malo tko. Stari Francisco pljesnuo je rukama i
rekao:
- Dobri ljudi, nazdravimo u čast ove stare vještice koja se vratila... Ova runda je na moj
račun.
- A sljedeća na moj... - uzviknuo je barba Manuel koji u to vrijeme još nije živio s
Marijom Clarom.
Sjeli su i iskapili čaše cachaçe. Babau, vlasnik "Zvjezdanog svjetionika", išao je gore-
dolje s bocom u ruci brojeći ispijene čaše. Rosa Palmeirão sjela je kraj Gume za maleni stol u
kutu. Promatrao ju je: doista je bila savršene građe. Njezina velika stražnjica ljuljala se poput
pramca kakve šalupe. Ispila je čašu i napravila grimasu:
- Poznavala sam ti oca, ali nisam baš toliko stara...
Guma se nasmijao gledajući je u oči. Zašto se ni u jednoj baladi nisu spominjale te
duboke, zelene oči nalik kamenu s morskog dna? Više od bodeža, noža, savršene građe,
stražnjice poput šalupe, te oči duboke i zelene poput mora izazivale su strah. Tko zna, možda
su i one poput mora mijenjale boju iz plave u zelenu pa zatim u olovnu za onih teških noći
kad vlada potpuna bonaca.
- I ja sam upoznao starog Frederica, a tek mi je dvadeset...
- U redu, nisam baš ni toliko mlada... Ali mogu ti reći da sam puno pišala po njegovim
hlačama. Ti si pljunuti on ...
Sad je bio red na barbu Manuela da plati piće. Viknuo je Rosi Palmeirão:
- Ovu rundu ja plaćam, ti vražja ženo...
Okrenula se na stolici:
- A zar ja to ne zaslužujem?
- Postala si mrzovoljna baba, Rosa - nasmijao se stari Francisco.
- Ti šuti, stara olupino. Što ti znaš o tome...
- Tako je, Rosa, samo mu reci. Još ti možeš zavrtjeti glavom mnogima - podržao ju je
Severiano.
Rosa Palmeirão okrenula se prema Gumi:
- Jesam li uistinu postala baba kao što to tvoj stric kaže? - smijala se i gledala ga ravno u
oči. I u njima je imala bodež.
- Koješta... Tko bi ti mogao odoljeti...
Oči Rose Palmeirão smiješe se. Čemu ova krčma kad je pijesak na obali mekan, a vjetar
blag? Oči Rose Palmeirão boje su mora. Ali sada Rosa Palmeirão ne pripada samo jednom
muškarcu. Pripada svima onima koji su se okupili da bi čuli što je radila sve to vrijeme koje je
izbivala iz svoga kraja. Kamo je putovala, s kim se tukla, u kojim je zatvorima bila. Sa svih
strana traže od nje da im ispriča.

26
 - Reći ću vam samo jedno... Bog mi je dao da putujem po bijelom svijetu. Bila sam na
toliko mjesta da se ni sama više ne sjećam. Vidjela sam veliki grad, deset puta veći od
Bahije...
- Bila si u Rio de Janeiru?
- Tri puta... Upravo dolazim odande.
- Je li lijep?
- Prekrasan. Ima mnogo svjetla i ljudi, toliko je lijep da boli...
- A velikih brodova?
- Svaki je toliko velik da ne bi stao ovdje. Ima ih koji su toliko dugački koliko ovdje ima
od gata do lukobrana...
- Nije li to malo previše?
- Jesi li ih ti vidio? Ja jesam. Treba samo pitati pravog pomorca. Ili ti kanuaše smatraš
pomorcima?
Barba Manuel je presjekao:
- I ja sam čuo da o tome govore.. Kažu da je to glupost.
- Jesi li ondje slomila srce kojem muškarcu, Rosa? - upitao je Francisco.
- Ondje nema pravih muškaraca. Nisu vrijedni truda. Živjela sam u jednoj faveli i ondje
su me poštovali. Ništa me ne pitajte. Jednom mi se neki žutokljunac ispriječio na putu u
plesnoj dvorani. Objesila sam mu svoje sidro za vrat i samo se stropoštao na tlo. Svi su
prasnuli u smijeh...
Muškarci su sad bili zadovoljni. Čak i u dalekim krajevima, dolje u Riju, svima je
pokazala tko je Rosa Palmeirão. Pogledala je Gumu i rekla:
- Čak su rekli: ako je žena iz Bahije takva, kakvi su tek muškarci?
- Ostavila si traga, zar ne, Rosa?
- Imala sam susjeda u kojega je jednoga dana ušao neki vrag pa je skočio na mene. Ja sam
u to vrijeme bila luda za jednim mulatom sambistom i ničim ga nisam potaknula na takvo što.
Jedne noći došao je pod nekim izgovorom u moju sobu. Sve vrijeme pogledavao je prema
krevetu, a onda je usred razgovora skočio na njega. Rekla sam mu: "Kume, diži sidro i briši
odavde." A on ništa, usidrio se ondje kao da je u svojoj luci. Gleda u mene, oči mu iskočile.
Upozorila sam ga da uskoro dolazi moj muškarac... A on da ga nije strah nikakvog muškarca.
Pitam ga ja: a žene, je li te strah žene? Samo ženskih vradžbina, kaže on i gleda me tim
svojim raskolačenim očima. Ja mu kažem da bi bilo bolje da ode kući. On ni makac. A kad je
počeo svlačiti hlače, onda mi je prekipjelo, znate?
Muškarci su se smiješili, unaprijed se naslađujući onime što slijedi.
- I što je onda bilo?
- Zgrabila sam ga za gušu i izbacila van. Neko vrijeme ostao je ležati i glupavo me
pogledavati s tla.
- Tako treba, curo...
- Niste vidjeli što je poslije bilo. I ja sam pomislila da je tu priči kraj. Ali ni slučajno. Kad
je moj mulat stigao kući, nisam mu ništa rekla. Međutim, onaj čovječuljak se gadno naljutio i
oko ponoći upao mi u kuću s još pet-šest tipova. Moj mulat je bio pravi muškarac i nismo
časili ni časa... Siroti tipovi mislili su da će tek tako prebiti Jucu, zgrabiti mene i dati petama
vjetra. Ali potegnem ja stari ratni nož i, dok si rekao britva, jednom je već lice bilo razrezano.
Bilo je krvi do koljena, kao da smo išli u ribolov harpunom. A kad smo se najmanje nadali,
eto ti policije na vrata. Onda su nas sve odveli u postaju.
- Bila si u zatvoru u Riju?
- Ni slučajno. Kad su me doveli u postaju, sve sam ispričala inspektoru, rekla sam mu da
nitko ne diže ruku na Rosu Palmeirão, a ne, dragi moj. Inspektor koji je bio pravnik iz Bahije
samo se nasmijao, rekao da je čuo za mene i pustio me. Zamolila sam ga da pusti i Jucu i to je
i učinio. Ostale je zadržao, osim jednoga kojeg su odveli u bolnicu sveg izranjavanog.
- Imala si sreće s tim inspektorom!
- Ali zato je Juca pobjegao, više mu nije bilo ni traga ni glasa. Nikad ga više nisam
vidjela. Utjerala sam mu strah u kosti...
Mornari su se nasmijali. Čaše cachaçe ispraznile su se u trenutku. Barba Manuelje platio

27
račun. Tko je rekao da je Rosa Palmeirão baba? Guma ju je sav gutao očima. Pjevali su
balade o njoj i znala se tući. Ali bila je savršene građe i imala je duboke oči. Rosa Palmeirão
mu je rekla:
- Nikad nisam tukla one koji su mi se sviđali... Pitaj bilo koga... - Ali nije vidjela nimalo
straha u njegovim očima.
Izašli su iz krčme kasno. Stari Francisco je otišao, a čak je i barbi Manuelu dojadilo
čekanje. Babau je upitao Rosu Palmeirão:
- Ne ideš spavati?
- Još ću malo razgledati uokolo...
Već dugo nije vodila ljubav s muškarcem na tom pijesku. Mnogi su smatrali da se samo
zna tući, da je život za nju tučnjava, vršak noža, oštrica bodeža. Da se hrabri ljudi prevaraju u
zvijezde na nebu, zasigurno bi se ondje jednoga dana našlo mjesta i za nju. Ali život za Rosu
Palmeirão nije bio samo tučnjava. Više od svega, od tučnjave, od cachaçe, od razgovora,
uživala je ovako ispružena na pijesku, u Guminu naručju, svladana, ženstvena, više nego ikad
ženstvena, priljubivši se uz njega i prolazeći mu prstima kroz kosu. Njezine oči duboke su
poput mora i poput mora mijenjaju boju. Sad su zelene, zelene od vođenja ljubavi noću na
plaži. Za mirnih dana su plave, a postaju boje olova kad su ti mirni dani tek nagovještaj oluje.
Njezine oči svijetle. Njezine ruke, iste one kojima barata noževima i bodežima, sad su blage i
na njima počiva Gumina glava. Usta iz kojih obično izlaze psovke sad su nježna i smiješe se
od ljubavi. Nikad je nitko nije volio onako kako bi to ona htjela. Svi su je se bojali, njezina
bodeža, noža, njezine savršene građe. Jednom kad se naljuti, mislili su, nestat će njezino
savršeno tijelo, a pojaviti se bodež i nož.
Nikad je nisu voljeli bez straha. Nikad nije vidjela oči tako bistre poput Guminih. On joj
se divio, nije je se bojao. Čak i oni koji su unatoč nožu i bodežu imali dovoljno hrabrosti
susresti se s njezinim savršenim tijelom nikad je nisu gledali u oči, nikad u tim očima boje
mora nisu pronašli nježnost, želju za ljubavlju, nikad u njima nisu vidjeli oči žene. Guma je
pogledao u njih i shvatio. Zato mu sada Rosa Palmeirão prstima prolazi kroz kosu, njezine
usne se osmjehuju, a tijelo drhti.

Tri noći poslije Junak je klizio vodama rijeke Paraguaçu. S njegove palube širio se miris
voća. Vjetar je polako gurao šalupu, a rijeka je bila toliko mirna da nije trebalo držati kormilo
broda. Zvijezde su sjale na nebu i u moru. Iemanjá je došla vidjeti mjesec i rasprostrla svoju
kosu po mirnoj vodi.
Rosa Palmeirão, s nožem pod suknjom i bodežom među grudima, šapnula je Gumi na
uho:
- Smijat ćeš mi se, mislit ćeš da sam budalasta... Ali znaš li što bih htjela?
- Što?
Zagledala se u rijeku. Sramežljivo se pokušala osmjehnuti:
- Kunem ti se da bih jako željela sina, sinčića o kojem bih se brinula i kojega bih odgojila.
Nemoj se smijati, molim te...
I nije ju bilo sram suza koje su se slile niz bodež među grudima i nož pod suknjom.

Zakon
Ribarske brodice vratile su se na gat. Neke su tek počele s ribolovom i još nisu uspjele ni
pokriti troškove. Rufino se vratio kanuom iako je već došao do sredine zaljeva. Šalupe koje su
se već spremile za plovidbu spustile su sidra i namotale jedra. Sve to vrijeme nebo je bilo
plavo, a more mirno. Bilo je vedro, možda čak i previše vedro. Unatoč svemu tome, ribarske
brodice vratile su se na gat, Rufino je odveslao do pristaništa na koje se dovozilo drvo za
ogrjev, šalupe su spustile jedra. More je promijenilo boju, od plavog postalo je olovnosivo.
Severiano, energični kanuaš, došao je do gata uz koji su bile privezane šalupe. Vidjevši da
šalupe ne isplovljavaju, mnogi su napustili tržnicu i popeli se dizalom u grad. Većina je
međutim ostala jer je vrijeme bilo lijepo, nebo plavo, more mirno, a sunce blistavo. Što se njih
tiče, ništa se nije trebalo dogoditi.

28
 Severiano je prišao barbi Manuelu i Gumi i rekao:
- Danas će biti gadno...
- Lud je tko isplovi...
Povukli su dim iz lula. Ljudi su ulazili i izlazili iz tržnice Modelo. Kamenčići u pločniku
svjetlucali su na suncu. Na prozoru jedne kuće žena je vjesila ručnik na konop. Mornari su
ribali palubu broda. A onda je počeo puhati vjetar i raznositi uokolo pijesak. Severiano je
upitao:
- Jesu li još mnogi na moru?
Barba Manuel ogledao se oko sebe. Šalupe su se ljuljale na laganim valovima.
- Koliko ja znam, ne... Tko ostane, može se skloniti u Itaparici ili Mar Grandeu...
14

- Ne bih želio biti na moru po takvom vremenu...

Stari Francisco pridružio se skupini koja je sve više rasla:
- Upravo jednog ovakvog dana Ivan Mali napio se vode...
Dakle, Ivan Mali bio je kapetan šalupe koji je temeljitije od bilo koga na gatu poznavao
svoje zvanje. Glas o njemu pronio se daleko. Spominjali su ga u Penedu, Caravelasu,
Aracajuu. Njegova šalupa plovila je najdalje od svih i nije se bojao oluja. Ivan Mali toliko je
dobro poznavao luku da su ga jednoga dana pozvali da bude lučki peljar. Za olujnih noći
dovodio bi brodove u luku. Odlazio bi po njih penjući se i spuštajući po valovima i dovodio
izbjegavajući sve opasnosti s kojima se brod suočava pri ulasku u luku tijekom oluje.
Jedne slične večeri, osim što je more bilo bakrene boje, on se odvažio isploviti. Zalutao je
neki brod koji je prvi put dolazio u Bahiju. Ivan Mali nikad se nije vratio iz te pustolovine.
Vlada je najprije njegovoj ženi dodijelila mirovinu, ali poslije ju je uzela zbog ušteda u
proračunu. Danas je on samo uspomena na gatu.
Stari Francisco, koji ga je poznavao, ispričao je priču o Ivanu Malom barem sto puta. Oni
koji je slušaju uvijek to čine s poštovanjem. Kažu da se Ivan Mali pojavljuje u olujnim
noćima. Mnogi su ga već viđali kako lebdi nad šalupama i traži brod koji se izgubio u magli.
Sve do danas Ivan Mali još uvijek traži taj brod i neće imati mira sve dok ga ne dovede u
luku. Tek tada Iemanjá će ga odvesti na zasluženo putovanje prema Krajevima beskraja.
Ova je noć kao stvorena da se pojavi. Kad vjetar uskovitla sve oko sebe i zafijuče toliko
da se zatresu kuće, kad se spusti noć nad gat, pojavit će se on u potrazi za zalutalim brodom.
Lebdjet će nad šalupama utjerujući strah u kosti onima koji se nalaze na pučini.
Jedna šalupa prilazi gatu. Puše jak vjetar i šalupa je potpuno nagnuta u jednu stranu. Jedra
su joj napeta do krajnjih granica. Muškarci znaju da to dolazi Xavier...
Šalupa je već blizu i na njoj se može pročitati crnom bojom napisano ime: Crni ćuk.
- Nikad nisam čuo ružnije ime za barku... – kaže Manuel.
- On sigurno ima svoje razloge – prekinuo gaje Francisco.
- Što mi znamo o tuđim životima?
- Nisam mislio ništa loše. Rekao sam to tek tako...
Vjetar je svakog trena postajao sve jači, a more odavna više nije bilo mirno. Iz daljine je
dopirao fijuk snažnog i nemilosrdnog vjetra. Malo-pomalo bilo je sve manje ljudi na gatu.
Xavier je pristao uz gat, a zatim se pridružio skupini:
- Postaje gadno...
- Ima li još mnogo njih vani?
- Sreo sam samo Otoniela, ali on je već bio blizu Maragogipea...
More je kiptjelo i veliki valovi već su dizali i spuštali šalupe i kanue. Manuel se okrenuo
prema Xavieru:
- Oprosti što te pitam, brate, ali zašto si dao brodu tako čudno ime?
Xavierovo lice se zgrčilo. Bio je robusni mulat zaglađene kose:
- Moja stvar... Sve su to gluposti, znaš.
Oluja se sručila nad grad i more. Sad se više nikoga nije moglo vidjeti kod tržnice osim
njih, skupine muškaraca ogrnute u kabanice od voštanog platna po kojima se slijevala kiša.
Vjetar je bio zaglušujući i morali su govoriti glasno. Manuel je viknuo:

14 Itaparica i Mar Grande, gradići su na otoku Itaparici koji se nalazi nasuprot Salvadoru.

29
 - Što si rekao?
- Baš hoćeš znati? Radilo se o ženi... ima tome već dugo, na drugoj obali, dolje na jugu.
Ali sve su to gluposti, nije vrijedno truda, znaš. Nitko ne može shvatiti žene. Zašto me zvala
Crni Ćuk? To samo ona zna, ali mi nikad nije rekla, samo se smijala, puno se smijala... Da
čovjek poludi, kažem ti...
Vjetar je nosio njegove riječi. Muškarci su se nagnuli prema njemu da ga bolje čuju.
Xavier je nastavio malo tiše:
- Zvala me Crni Ćuk... Nikad nisam saznao zašto. Uvijek bi prasnula u smijeh kad bih je
pitao... Tako je brod dobio ime...
Nisu imali razloga biti iznenađeni. Napravio je ljutit izraz lica i uzviknuo:
- Što je, zar nikad niste voljeli ženu? Onda ne znate kakva je to nesreća... Neka mi Bog
oprosti - pokrio je rukom usta - ali tisuću puta radije bih oluju poput ove nego dvoličnu ženu
koja ti se stalno smije... Zvala me Crni Ćuk, tko zna zašto. Zašto je otišla? Nisam joj ništa
učinio. Jednoga dana kad sam se vratio više je nije bilo, kao da ju je zemlja progutala, ostavila
je sve svoje stvari... Čak sam je tražio i po moru, mislio sam da se možda utopila... Hajdemo
na piće.
Uputili su se prema "Zvjezdanom svjetioniku". Odatle se čuo glas Rose Palmeirão koja je
pjevala. Vjetar je kovitlao pijesak. Xavier je rekao:
- Nije vrijedno truda... Ali čovjek se zamisli... Nazvao sam barku Crni ćuk. Ona me zvala
Crni Ćuk. Čak mi je, nedugo prije toga, rekla da nosi moje dijete... Otišla je s djetetom u
trbuhu.
- Jednoga dana će se vratiti... - tješio ga je Guma.
- Ah, mladiću, ti kao da nisi odavde... Ako se vrati, raščetvorit ću je...
- Nazvao si brod... Mislio sam...
- Da to ne učinim, pobjegao bih odavde od srama...
Rekao je još nešto, ali njegove riječi odnio je vjetar. Više nisu čuli glas Rose Palmeirão
kako pjeva. Zavladala je tama. Ponovo su čuli glasove iz krčme tek kad su stigli pred njezina
vrata.
Muškarac u kaputu viknuo je prema Babauu:
- Mislio sam da ovdje ima muškaraca... A zapravo same kukavice.
Krčma je bila gotovo prazna. Samo je Rosa Palmeirão pažljivo slušala. Babau je raširio
ruke ne pronalazeći riječi izlike:
- Ali oluja nije šala, gos’n Godofredo...
- Same kukavice. Više nema hrabrih ljudi u ovoj luci. Gdje su takvi kao što je bio Ivan
Mali?
Prišli su mu. Bio je to Godofredo iz kompanije Baiana koji je urlao kao da je sam vrag
ušao u njega.
- Što se događa, Godofredo? - upitao je Manuel.
- Što se događa? Zar ne znate? Canavieiras je tamo vani i ne može ući u luku...
- Zar kapetan ne zna put?
- Ne zna on kako se zove... To je neki Englez koji je tek stigao. Još ništa ne zna. Tražim
nekoga tko bi se ponudio da mu bude peljar...
Bijesno je pljunuo:
- Ali u ovoj luci više nema hrabrih muškaraca na šalupama...
Xavier je stupio korak naprijed. Francisco, koji je pomislio da će se Xavier ponuditi,
povukao ga je za kabanicu.
- Spomenuli ste Ivana Malog? A što je on time dobio? Ni vječni počinak u paklu. Još
uvijek lebdi uokolo i plaši ljude. Što je on time dobio? Ženi su dali mjesečnu mirovinu samo
da zataškaju stvar... Da bi je odmah zatim uzeli... Ljudi postaju junaci tek kad poginu...
- Ali na brodu su obitelji...
- I mi imamo obitelji... Što će one time dobiti?
Godofredo je pokušao promijeniti smjer u kojem se kretao razgovor:

30
 - Tvrtka daje dvjesto milréisa onome tko ode...
15

- Život je jeftin, zar ne? - Xavier je sjeo i naručio cachaçu.

Rosa Palmeirão se glasno nasmijala:
- Dolazi li tvoja žena tim brodom, Godo ? Ili možda ljubavnica?
- Začepi, ženo, zar ne vidiš da je riječ o punom brodu?
U luci nisu voljeli Godofreda. Počeo je kao vježbenik na trajektu kompanije Baiana i
nitko ne zna kako je dogurao do kapetana. Nikad nije potpuno svladao pomorske vještine, ali
je zato zagorčavao život svojim mornarima Nakon što je gotovo nasukao brod Marau u luci
grada Ilheusa, tvrtka mu je dala dobro činovničko mjesto u jednom svojemu uredu. A odande
je nastavio zagorčavati život kapetanima šalupa, kanuašima i lučkim radnicima koliko je god
mogao.
- Brod je pun ljudi. Gdje su hrabri muškarci iz luke? Nekada se ne bi moglo dogoditi da
se brod tako izgubi...
- Imate li nekoga na Canavieirasu?
Pogledao je u Francisca:
- Znam da me mrzite... - Osmjehnuo se. - Bio bih sposoban moliti vas tako nešto samo za
nekog svog, zar ne? Ali ja vas ne molim, ne. Ja vas plaćam. Dvjesto milréisa onome tko ode...
Počelo je pristizati još ljudi. Godofredo je ponovio svoj prijedlog. Gledali su ga s
nevjericom. Xavier je pio za jednim stolom:
- Nitko se ovdje ne želi ubiti, gos’n Godofredo. Pustite Engleza da se sam snađe.
Guma je upitao:
- Zašto ne pošalju tegljač?
Godofredo je zadrhtao:
- Da, trebali bi... Ali tvrtka kaže da je to jako skupo... Treba mi netko hrabar. Tvrtka plaća
dvjesto milréisa...
Vjetar je zatresao vrata "Zvjezdanog svjetionika". Zatim su prvi put čuli sirenu broda koji
je zvao u pomoć. Godofredo je podigao ruke (izgledao je tako nizak u tom prevelikom
kaputu) i obratio se muškarcima gotovo s nježnošću:
- Dajem još sto iz vlastitog džepa... I kunem se da ću se pobrinuti za onoga tko ode...
Bili su zapanjeni, ali nitko se nije pomaknuo. Godofredo se okrenuo prema Rosi
Palmeirão:
- Rosa, vi ste žena, ali hrabra poput tisuću muškaraca... Slušajte, Rosa, moja dva sina su
na brodu. Bili su na praznicima u Ilheusu...Vi nikad niste imali djece, Rosa?
Francisco je prošaptao Gumi na uho:
- Jesam li ti rekao da ima nekoga na brodu...
Godofredo je ispružio ruke prema Rosi. Izgledao je smiješno onako nizak u svom skupom
kaputu, tjeskobna izraza lica i plačljiva glasa:
- Zamolite ih da odu, Rosa... Dajem dvjesto milréisa onom tko ode... Brinut ću se za
njega do kraja života... Znam da me ne volite... Ali to su moja djeca...
- Vaša djeca - rekla je Rosa Palmeirão gledajući nekud odsutno kroz popodnevnu tminu.
Godofredo je sjeo za stol. Naslonio je glavu na svoje lijepo uređene ruke i ramena su mu
se počela dizati i spuštati nalik šalupama na moru.
- Plače... - rekao je Manuel.
Rosa Palmeirão je ustala. Ali Guma je već bio kraj Godofireda:
- Ne brinite se, idem ja...
Stari Francisco se osmjehnuo. Pogledao je u podlakticu na kojoj su bila tetovirana imena
njegova brata i njegovih šalupa. Još je bilo mjesta za Gumino ime. Xavier je spustio čašu:
- Poludio je... Nikakve koristi od toga...
Guma je izašao u tminu. Oči Rose Palmeirão sjale su od ljubavi. Godofredo je ispružio
ruku:
- Dovedite mi moje sinove...
Nestao je u noći koja se spustila. Podigao je jedra i okrenuo šalupu prema vjetru. Još

15 Milréis je bio novčana jedinica u Brazilu do 1942. kad ga je zamijenio cruzeiro.

31
uvijek je vidio obrise onih koji su ga dopratili do gata. Rosa Palmeirão i stari Francisco su mu
mahali. Xavier je viknuo:
- Pozdravi Janaínu...
Barba Manuel okrenuo se prema njemu s mržnjom:
- Nikad se ne govori čovjeku da ide u susret sa smrću...
Podigao je pogled i, promatrajući obrise šalupe koja se udaljavala po olovnom moru,
promrmljao:
- A još uvijek je dijete...

Zvijezde su nestale. Te noći nije izašao ni Mjesec i zato se uz more nije pjevalo ni
razgovaralo o ljubavi. Valovi su se valjali jedan preko drugog. I sve to unutar zaljeva, čak i
prije lukobrana. Kako je onda tek moralo biti vani, prije ulaza u luku, na otvorenom moru?
Junak se s mukom odmiče od gata. Guma pokušava razaznati put pred sobom, ali sve oko
njega je tmina. Najteže će biti prijeći ovaj prvi dio s vjetrom u pramac. Poslije će krenuti u
ludu utrku s vjetrom u krmu morem koje više ne pripada šalupama i kanuima, nego velikim
brodovima.
Guma još uvijek nazire obrise ljudi na gatu. Onaj koji mu maše pripada Rosi Palmeirão,
najhrabrijoj i najljupkijoj ženi koju je upoznao. Guma ima samo dvadeset godina, ali već je
volio razne žene. Ipak, nijedna nije bila tako nježna u njegovu naručju kao Rosa Palmeirão.
More je kao Rosa Palmeirão za njezinih divljih dana. More je olovne boje. Riba skače preko
valova. Njoj oluja ne smeta. Štoviše, onemogućuje ribare u obavljanju svojih zadaća. Šalupa
se brzo odvaja od dokova. Lukobran je već blizu. Vjetar fijuče oko stare tvrđave, ulazi kroz
napuštene prozore, igra se s beskorisnim, starim topovima. Guma više ne razaznaje obrise na
gatu. Možda Rosa Palmeirão plače. Ona nije bila soj žene koji plače, ali željela je dijete
zaboravivši da je prekasno za to. Od Gume je učinila svog ljubavnika i sina. Ali zašto u ovom
času kad mu prijeti smrt razmišlja o majci koja je otišla? Guma ne želi razmišljati o njoj. U
ljubavi Rose Palmeirão bilo je nečeg majčinskog. Nije više bila mlada, a i često bi ga
milovala poput sina i, zaboravljajući na poljupce koji se rađaju iz strasti, nježno ljubila svojim
majčinskim usnama. Šalupa poskakuje po valovima. Napreduje sporo, lukobran kao da je
stalno na jednakoj udaljenosti. Tako blizu, a tako daleko. Guma svlači košulju potpuno
natopljenu vodom. Val prelazi po cijeloj dužini šalupe. Kako je tek izvan luke? Rosa
Palmeirão želi sina. Zasitila se tučnjave sa žandarima, zatvora, noža pod suknjom, bodeža
među grudima. Želi sina kojeg će milovati i kojem će pjevati uspavanke. Jednom je Guma
zaspao u njezinu naručju i Rosa je zapjevala:

Spavaj, spavaj, djetešce,

Babaroga odlazi...

Zaboravila je da je njezin ljubavnik učinivši ga sinom kojega je ljuljala u naručju. Možda

je čak i to razbuktalo Iemanjáin gnjev. Samo Janaína može biti istodobno majka i supruga.
Ona je to za sve muškarce u luci, dok je ženama zaštitnica. Sada joj se Rosa Palmeirão
zavjetuje zato da se Guma vrati živ. Možda joj je (za što sve nije sposobna ljubav) čak
obećala da će se odreći noža pod suknjom i bodeža među grudima. Još jedan val zalio je
šalupu. Činjenica jest, razmišljao je Guma, da će biti teško vratiti se živ. Došao je i taj dan.
Razmišlja o tome bez straha. Došao je ranije nego što se nadao, ali morao je doći, to se nije
moglo izbjeći. Jedino mu je bilo žao što nije upoznao ženu za koju je one noći zamolio
Janaínu da mu je pošalje, ženu koja bi mu podarila sina koji bi naslijedio njegovu šalupu i
slušao priče starog Francisca. Niti je plovio do drugih luka kao što je mislio. Nije poput Chica
Tristeze plovio dalekim morima u potrazi za Krajevima beskraja. A sad će ga Iemanjá, Dona
Janaína za kanuaše, Kraljevna Aiocá za crnce, odvesti na putovanje podmorjem. Možda ga
odvede u zemlju zvanu Aiocá koja je njegova domovina. To je domovina svih pomoraca u
kojoj je Janaína kraljevna. Daleka zemlja Aiocá, izgubljena na crti obzora, odakle Iemanjá
dolazi u noćima punim mjesečine.
Gdje je taj lukobran do kojeg šalupa nikako da doplovi? Guma čvrsto drži kormilo, ali

32
bez obzira na to teško je održavati brod protiv vjetra. Prolazi ispod sjene stare tvrđave. Vani,
pred ulazom u luku trubi brod. Vjetar donosi taj krik broda krcatog putnicima. Novac nije
razlog zašto Guma na svom Junaku pokušava dovesti brod do luke. Ni on sam ne zna zašto je
odlučio izazvati oluju. Sasvim sigurno ne zbog novca. Što će učiniti s onih dvjesto milréisa,
ili čak i više, ako Godofredo održi svoje obećanje? Kupit će darove za Rosu Palmeirão, novu
odjeću za Francisca i možda novo jedro za Junaka. Ali otišao bi ionako jer ne ide čovjek u
smrt zbog dvjesto milréisa. Nije to ni zato što Godofredo ima dva sina na Canavieirasu i
plače poput napuštena djeteta. Ne, nije ni zbog toga. To je jednostavno zato što s broda dolazi
taj tužni zvuk sirene koji traži pomoć, a zakon gata nalaže da se uvijek pomogne onome tko
na moru zove u pomoć. Tako će Iemanjá biti zadovoljna njime i, ako se vrati živ, dati mu
ženu koju je od nje zatražio. Guma ne može odgovoriti na poziv broda koji sad sigurno čeka
pomoć kod lučkog svjetionika, a muškarci na njemu pokušavaju utješiti ženu i djecu. Broda
koji je skrenuo s kursa i zalutao blizu luke. Zato je Guma otišao. Jer brod, kanu, šalupa,
daska, što god plutalo po površini mora, dom je ljudi iz luke, Iemanjáina naroda. A čak ni oni
ne znaju da se u drvu brodova i u slomljenim jedrima šalupa nalazi zemlja Aiocá u kojoj je
Janaína kraljevna.
Došao je do lukobrana. U staroj tvrđavi podrhtava svjetlo pomičući se kroz nju poput
utvare. Guma viče:
- Jeremiase! Oj, Jeremiase!
Jeremias izlazi sa svjetiljkom. Svjetlo pada na vodu i ljulja se s valovima. Jeremias pita:
- Tko je to?
- Guma...
- Što te spopalo, mladiću?
- Idem po Canavieiras koji se nalazi pred lukom...
- Zar to ne može pričekati do sutra...
- Trubi za pomoć...
Prošao je lukobran. Jeremias još uvijek viče i maše svjetiljkom:
- Sretno! Sretno!
Guma okreće kormilo. Ni Jeremias se više ne nada da će ga vidjeti. Više se ne nada da će
vidjeti Junaka kako prolazi kraj lukobrana. Nikad više Jeremias neće pjevati Gumi, jer upravo
je Jeremias taj koji noću pjeva kako je "slatko umrijeti u moru". A sad mu predstoji luda
utrka. Imat će vjetar u krmu. Šalupa se gotovo prevrće dok mijenja smjer. Sada vjetar vuče za
sobom šalupu, šeće gore-dolje po njezinoj dužini i polijeva je, natapa mu kosu, pjeva mu na
uši, gasi mu svjetiljku. Svjetla grada brzo prolaze i sve su dalje od njega. Predstoji mu
beskonačna plovidba u položaju u kojem je nagnut posve u jednu stranu i čvrsto se drži za
kormilo. Kamo ga vuče taj vjetar? Kiša mu zalijeva tijelo i šiba lice. Ne razaznaje ništa u
tmini. Jedini putokaz mu je brodska sirena. Možda promaši brod za mnogo, udari u Itaparicu
ili u kakvu stijenu nasred mora. Nitko nije imao hrabrosti isploviti. Čak mu se i Jeremias
čudio dok je prolazio. A Jeremias je stari vojnik. Živi u tvrđavi sam poput štakora otkako je
otpušten iz vojske zbog starosti. Došao je živjeti sred vode, u napuštenu tvrđavu, kako bi
uvijek bio blizu topova i svega ostalog što ga je podsjećalo na vojarnu i oružje. Slijedio je
svoju sudbinu do kraja. Tako je i Guma slijedio svoju, a ona je bila upustiti se šalupom u ovu
vrtoglavu utrku. Možda nikad ne stigne na cilj i možda će sutradan tražiti njegovo tijelo. Stari
Francisco tetovirat će njegovo ime na ruku, pripovijedati o njegovoj ludosti drugima na gatu.
Rosa Palmeirão će ga zaboraviti, zaljubiti se u nekog drugog i s njim razmišljati o djetetu. No,
unatoč svemu, zakon gata bit će ispunjen, a priča o njemu poslužit će kao uzor u drugim
vremenima.
Nije više čuo brodsku sirenu. Gradska svjetla već su bila gotovo nevidljiva. Unatoč
njegovim naporima šalupa se udaljila od kursa koji je trebala slijediti. Već je duboko na
pučini, obala Itaparice već bi trebala biti blizu. Čvrsto pritišće kormilo i nastavlja plovidbu
pokušavajući se orijentirati. Koliko će to trajati, koliki će sati ovako proći? Već je bilo
vrijeme da se ovo završi. Zašto smjesta ne stigne čas u kojem će se pojaviti Iemanjá, kad već
ne može pronaći Canavieiras?
Još je bio premlad da umre. Još je uvijek žudio za mladom ženom, onakvom kakva je bila

33
učiteljica Dulce dok je on pohađao školu, koja bi bila samo njegova. Neće iza sebe ostaviti
sina i njegova šalupa će se smrskati u komadiće. Ne boji se smrti, ali misli kako je još prerano
da umre. Želio bi umrijeti nakon što ostavi priču koje će se sjećati svi u luci. Još je bilo
prerano da umre. Još je bilo prerano da ga odvede Janaína. Još nije postao ogã njezina
candombléa, još nije pjevao njezine pjesme, još ne može nositi oko vrata zeleni kamen.
Zato oko vrata nosi medalju koju mu je dala učiteljica Dulce. Ona će biti tužna kad čuje
da je poginuo. Ona ne razumije njihov život koji je težak i svakoga dana na rubu smrti, ona
još uvijek čeka da se dogodi čudo. Tko zna, možda se jednom i dogodi. Zato Guma ne želi
umrijeti. Jer tog dana kad se dogodi to čudo sve će biti ljepše, neće biti toliko bijede u luci i
nitko neće morati izlagati život pogibelji za dvjesto milréisa.
Ponovo je na pravom kursu. Čuje brodsku sirenu kako ga doziva. Ali val koji dolazi je
snažan i izbacuje Gumu s broda. Guma pliva prema šalupi koja se bezglavo vrti na vjetru.
Možda je svemu stigao kraj, a on nema imena koje bi u ovom trenutku mogao zazvati. Ali
nije kucnuo njegov čas, i to zato što još nije stigla njegova žena. Očajnički pliva, hvata se za
jedan kraj šalupe, grabi kormilo i okreće je prema brodu koji se već nazire u daljini. Bori se
protiv vjetra, protiv mora, protiv vlastitog tijela koje drhti od hladnoće.
Ponovo počinje utrka. Stisnuo je zube. Ne osjeća nikakav strah. Želi da se to već jednom
završi. Blizu, već vrlo blizu, blista osvijetljeni brod. Kiša još jače pada. Vjetar mu trga jedra,
ali on je već blizu trupa Canavieirasa i viče:
- Ljestve!
Mornari mu priskaču u pomoć. Bacaju mu uže koje on privezuje za Junaka. Nakon toga
bila je prava avantura zakoračiti sa šalupe na nestabilne ljestve za ukrcaj. Dvaput je gotovo
pao, a onda mu ne bi bilo spasa, jer bi se našao prignječen između šalupe i broda.
Smiješi se. Mokar je do kože, ali je sretan. U luci sada vjerojatno misle da je već mrtav i
da njegovo tijelo putuje sa Janaínom.
Penje se na komandni most, Englez mu prepušta kormilo broda. Strojari pokreću strojeve,
ložači pojačavaju vatru, mornari manevriraju. Guma je njihov nadređeni. On izdaje
zapovijedi. Samo tako netko s gata može dogurati do kapetana nekog broda. Bila je to
Iemanjáina lukavština. Ali trajat će samo jednu noć. Sutra će se i Englez i gos'n Godofredo
praviti da ga ne poznaju kad prođe kraj njih na svome Junaku. Nitko ga neće zvati herojem.
Guma to zna. Ali zna da je uvijek bilo tako i da samo čudo, kao ono na koje čeka učiteljica
Dulce, može promijeniti taj zakon.
Dva sata poslije - oluja je još uvijek bjesnjela nad gradom i morem - Canavieiras je
pristao uz gat. Junakova jedra bila su poderana, trup oštećen od udaranja po brodu, kormilo u
komadićima.
Priča se na gatu da se Ivan Mali više nikad nije pojavio jer je brod napokon pronašao put
prema luci. A od tog dana se u luci Bahije počelo pričati o Gumi.

Iemanjá, petoimena
Nitko na gatu nema samo jedno ime. Svi imaju nadimak, ponekad se koriste skraćenim,
ponekad produljenim imenom, ili na njega dodaju nešto što podsjeća na neku priču, borbu ili
ljubav.
Iemanjá, vladarica gata, šalupa, ljudskih života, ima pet imena, pet slatkih imena koja
znaju svi. Zove se Iemanjá, uvijek su je tako nazivali i to je njezino istinsko ime vladarice
voda i gospodarice oceana. Kanuaši je međutim vole zvati Dona Janaína, a crnci, njezina
najdraža djeca, oni koji plešu za nju i najviše je se pribojavaju, zovu je s privrženošću Inaê, a
kad joj se mole, svoje molitve upućuju Kraljevni Aiocái, vladarki tajanstvenih krajeva koji se
skrivaju iza plave crte što ih razdvaja od ovih naših krajeva. Ali, žene iz luke, jednostavne i
hrabre kao što je Rosa Palmeirão ili prostitutke, udane žene te mlade djevojke koje čekaju
zaručnike oslovljavaju je s Dona Maria, jer Maria je lijepo ime, najljepše od svih,
najcjenjenije, i one ga Iemanjái daju poput dara, baš kao što bi odnijele kutijicu sapuna do
njezine stijene na obali. Ona je sirena, majka svih voda, vladarica mora, Iemanjá, Dona
Janaína, Dona Maria, Inaê, Kraljevna Aiocá. Ona vlada morima, obožava mjesec koji dolazi

34
promatrati za vedrih noći, voli crnačku glazbu. Svake godine njezina svetkovina slavi se kod
Brane i na Monte Serratu. Tada je zovu sa svih njezinih pet imena, daju joj sve njezine titule,
nose joj darove i pjevaju pjesme.
Ocean je golem, more je cesta bez kraja, voda čini mnogo više od polovice svijeta,
zapravo tri četvrtine, i sve to pripada Iemanjái. Ona međutim stanuje u stijeni na obali Bahije
ili u svojoj spilji kod Monte Serrata. Isto tako mogla bi stanovati u nekom od mediteranskih
gradova, u kineskim morima, u Kalifomiji, u Egejskom moru, u Meksičkom zaljevu. Nekoć
davno stanovala je uz afričku obalu gdje se, kažu, nalazi zemlja Aiocá. Ali došla je u Bahiju
vidjeti vode rijeke Paraguagu. I ostala je živjeti ondje, na obali Bahije, u stijeni koja je sveta.
Ondje češlja svoju kosu (prekrasne robinje dolaze s češljevima od srebra i bjelokosti), sluša
molitve žena s mora, priprema oluje, bira muškarce koje će povesti na beskrajno putovanje
morskim dnom. Ondje se održava njezina svetkovina, najljepša od svih povorki u Bahiji,
ljepša od svih rituala macumbe16, jer ona je moćni orixá17, jedan od prvih, jedan od onih iz
kojeg su proistekli svi ostali. Kad to ne bi bilo previše opasno, čak bi se moglo reći da je
njezina svetkovina ljepša i od one Oxolufãa, starog Oxaláa18, najvećeg i najmoćnijeg orixáa.
Jer nema ničeg ljepšeg od noći u kojoj se održava Iemanjáina svetkovina. Tih noći more
dobiva neku plavo-zelenu boju, mjesec ne silazi s neba, zvijezde prate svjetiljke na šalupama,
Iemanjá lijeno rasprostire kosu po moru i nema ničeg ljepšeg na ovom svijetu (barem tako
kažu mornari koji plove svijetom na onim velikim brodovima) od boje koja nastane kad se
Iemanjáina kosa izmiješa s morem.
Pai de santo19 Anselmo bio je glasnogovornik mornara kod Iemanjáe. Macumbeiro20 svih
ljudi s obale, bivši mornar, proputovao je afričkim zemljama učeći jezik i pravo značenje tih
svetaca i svetkovina. Kad se vratio, ostavio je jednom za svagda svoj brod i ostao u luci kao
zamjena za Agostinha koji je preminuo. Sad je on bio zadužen za Iemanjáine svetkovine,
predvodio rituale macumbe na Monte Serratu, po nalogu Dona Janaíne liječio bolesti, slao
dobar vjetar šalupama i rastjerivao česte oluje. Nije bilo nikoga u luci ili na morskim
prostranstvima tko ne bi poštovao Anselma koji je već bio u Africi i molio se na jeziku nago.
Pred njegovom sijedom kosom skidali bi kape svi mornari i kanuaši.
Nije bilo lako pripadati Anselmovoj macumbi, svaki crnac najprije je trebao biti vrstan
pomorac prije nego što je mogao sjesti među Iemanjáine ogãs oko kojih plešu feitas, inicirane
djevojke. Guma, svijetli mulat duge, crne kose, uskoro će sjesti na jednu od stolica poredanih
oko svog duhovnog vođe u odaji svetišta candombléa. Otkad je one olujne noći doveo
Canavieiras do luke, glas o njemu počeo se širiti od usta do usta jer to je bio dokaz da je
Iemanjáin miljenik. Neće, dakle, proći dugo prije nego što sjedne među ogãs okružene
iniciranim djevojkama. Već na idućoj svetkovini nosit će svoj kamen (koji je zelene boje i
koji mora donijeti s morskoga dna) i zajedno s ostalim ogãs prisustvovati inicijaciji djevojaka
u feitas i iôs, crne svećenice.
I crnac Rufino će poput njega nositi Iemanjáin kamen. Zajedno će biti posvećeni vladarki
mora, ženi s pet imena, majci svih njih koja na jedan dan, ali samo na jedan dan u njihovim
životima, postaje i njihova supruga. Crnac Rufino pjevao je veslajući svojim snažnim rukama
uz rijeku u svom kanuu do vrha natovarenom robom:

Moje ime je Ogum Delê21

To je moja priroda
Sin sam bistrih voda
Moja baka je Iemanjá...

16 Macumba = vrsta afrobrazilskog kulta srodnog candombléu.

17 Orixá = božanstvo iz različitih afrobrazilskih religija, personifikacija sila prirode. Iemanjá
je samo jedno od njih.
18 Oxolufa ili Oxala = stvoritelj, mudri starac, simbol mira, tišine i vedrine.
19 Pai de santo = duhovni vođa svetišta candombléa
20 Macumbeiro — duhovni vođa macumbe
21 Ogum de Lei ili Ogum Delê - orixá izvršitelj božanskih zakona.

35
 Bio je crn kao ugljen, ali izašao je iz bistrih voda, Iemanjá mu je bila baka, majka njegova
oca koji je bio mornar poput njegova djeda i ostalih predaka na koje se sjećanje izgubilo. Bliži
se Iemanjáina svetkovina. Tog dana Guma će od nje zatražiti ženu, djevicu lijepu poput nje
koja će zavrtjeti glavom svima u ovom dijelu Zaljeva Svih svetih. Jer Rosa Palmeirão već
govori o odlasku, o tome kako će dići sidro i otići u druge krajeve. Od ovog odvažnog momka
nadala se sinu kojeg bi zibala u svojim rukama naviknutim na tučnjave i kojem bi pjevala
uspavanke usnama naučenim na psovke. Ali Rosa Palmeirão zaboravila je da je već prekasno
za to, da je potrošila mladost na tučnjave i da joj je preostala samo nježnost, sva ona nježnost
koju nije iskoristila, sva ona želja za milovanjima. Budući da više nije mogla imati sina
odlučila je potražiti nevolju u drugim gradovima, piti cachaçu u drugim krčmama, ploviti
drugim morima. Ali, ne prije Iemanjáine svetkovine, razumije se, jer je tako ne bi pratio dobar
vjetar i na svakom koraku bi je zatekla oluja.
Zato će, sad kad Rosa Palmeirão odlazi, Guma podsjetiti Janaínu da je stigao čas da mu
dade ono što je obećala. Osim češlja za njezine uvojke, odnijet će joj na dar komadić
Junakova jedra, istog onog jedra koje se poderalo one noći kad je spasio Canavieiras.
Približava se Iemanjáina svetkovina. Tog dana gat će biti prazan, u moru neće biti nijednog
kanua, nijedne šalupe koja prenosi teret, nijednog mornara koji ne bi uspio na trenutak ostaviti
svoj brod. Svi će se uputiti prema mjestu gdje stanuje Dona Janaína, petoimena.

Dođi Janaíno...
izađi iz mora...

Tako se pjeva u Iemanjáinoj noći. Najprije dolaze na plažu Agua dos Meninos gdje se
održava najveći sajam u Bahiji. Malo dalje, u Itapagipeu, nalazi se pristanište na koje se
dovozi drvo za ogrjev na kojem se nalaze kanuaši. A između jednoga i drugoga je Iemanjáin
dom, u jednoj stijeni uz more. Pijesak čuva ostatke trupova šalupa. Raznobojne školjke
svjetlucaju na mjesečini. U pozadini se nalazi slabo osvijetljena ulica. Glasovi koji dopiru iz
daljine pjevaju:

Sireno, naša mati,

Na pijesak se dođi igrati...

Noć je Iemanjáine svetkovine. Zato je narod zove da se dođe igrati na pijesku. Na

mjesečini se dobro vidi njezina spilja, sva ogrnuta Iemanjáinom kosom koja se rasprostire po
moru. Ako ona ne dođe, oni će otići onamo po nju. Noćas je njezina noć, vrijeme da se
Janaína izađe igrati:

Izašla je sirena iz mora...

Morska sirena želi se igrati.

Iemanja se igra u moru. Nekoć davno, najstariji se toga još uvijek sjećaju, njezin bijes bio
je strašan. U to vrijeme nije se igrala. Kanui i šalupe nisu imali predaha, život je bio tegoban.
Oluje su harale lukom i prelijevale rijeku iz njezina korita. U to vrijeme bi joj čak prinosili
djecu i mlade djevojke kao žrtve. Ona bi ih vodila na dno mora i njihova tijela se više nikada
ne bi pojavljivala. Bile su to njezine godine užasa u kojima nije htjela pjesme, napjeve,
glazbu, sapun i češljeve. Htjela je ljude, njihova tijela. Svi su se užasavali Iemanjáina gnjeva.
Dovodili bi joj djecu, mlade djevojke, jedna slijepa djevojka sama se ponudila i otišla joj sa
smiješkom (jer bez sumnje će vidjeti prekrasne stvari!), dok je jedno dijete plakalo u noći kad
su ga odvodili zazivajući majku i oca jer nije htjelo umrijeti. Bilo je to također u noći
Iemanjáine svetkovine. Prošlo je otad već mnogo godina. Bila je to strašna godina, zima je
uništila polovinu šalupa, samo su se rijetki kanui uspjeli oduprijeti južnom vjetru, a Iemanjáin
bijes nije jenjavao. Agostinho, macumbeiro koji je u to vrijeme predvodio Iemanjáinu
svetkovinu, rekao je da Iemanjá želi ljudsko meso. Zato su joj odveli to dijete koje je bilo

36
najljepše u luci i zbog svojih plavih očiju čak podsjećalo na Janaínu. Oluja je bjesnjela
gatovima, a valovi su oplakivali Iemanjáinu stijenu. Do šalupa koje su plovile uz obalu
dopirali su krici djeteta koje su vodili zavezanih očiju. Te noći počinjen je zločin i stari
Francisco još se uvijek trese dok priča tu priču. Policija je doznala za sve i uhitila neke od
sudionika. Agostinho je pobjegao. Djetetova majka izgubila je razum. Tek tada splasnuo je
Iemanjáin gnjev. Njezina svetkovina na neko vrijeme je zabranjena, a zamijenila ju je povorka
Dobrog Isusa od Pomoraca. Ali tim vodama vladala je Iemanjá i uskoro je vraćena njezina
svetkovina, a prošao ju je i bijes pa više nije željela djecu i djevice. Njezinom robinjom
postajalo bi se tek stjecajem okolnosti, kao što je to bio slučaj sa ženom onog slijepca čiju
priču zna stari Francisco.
Iemanja je tako strašna zato što je istodobno majka i supruga. Te vode rodile su se iz nje
onoga dana kad ju je obljubio vlastiti sin. Nema mnogo onih koji znaju priču o Iemanjái i
Orungãu, njezinu sinu. Ali zna je Anselmo, a također i stari Francisco. Oni je, međutim, ne
pričaju često jer bi to moglo izazvati Janaínin bijes. Dogodilo se tako da je Iemanjá rodila
Aganjuu, bogu kopna, sina Orungãa koji je postao bog zraka, odnosno svega što se nalazilo
između neba i zemlje. Orungã je prošao cijelu zemlju i zrak oko nje, ali nije mogao odvratiti
misli od majke, prekrasne kraljice svih voda. Bila je najljepša od svih i ni za kim nije toliko
žudio koliko za njom. Jednoga dana više nije izdržao i silovao ju je. Iemanjá je pobjegla i u
bijegu su joj se rastvorile grudi iz kojih su izašle sve vode, a među njima i ovaj Zaljev Svih
svetih. A iz utrobe koju je oplodio sin rodili su se strašni orixás, oni koji upravljaju munjama,
gromovima i olujama.
Tako je Iemanjá istodobno majka i supruga. Sve dok su mornari živi i dok pate, voli ih
poput majke. Ali onoga dana kad umru postaju kao njezin sin Orungã, puni žudnje za
njezinim tijelom.
Jednoga dana Guma je čuo ovu priču iz usta starog Francisca i sjetio se da je one noći kad
mu je došla majka i on nju poželio. Bio je kao Orungã, njegova patnja neprestano se
ponavljala. Možda ga je baš zato Iemanjá voljela i štitila dok je plovio šalupom. I zato, da ne
bi postao kao Orungã, trebala mu je dati ženu lijepu gotovo kao što je sama Dona Janaína.
Noćas je Iemanjáina svetkovina. Kod Brane, gdje ona provodi određeni dio godine,
svetkovina se održava 2. veljače. Na isti dan slave je i u mjestima Cabeceiras da Ponteu, Mar
Grandeu, Gameleiri, Bom Despachu i Amoreiri. Ali u Monte Serratu, gdje je njezina
svetkovina još i veća jer se održava u samoj spilji majke svih voda, Iemanjá se štuje 20.
listopada. Dolaze onamo duhovni vođe pais de santo s Brane, iz Amoreire, Bom Despacha,
Gameleire, s cijelog otoka Itaparice. Te godine čak je i pai Deusdedit došao iz Cabeceire da
Ponte da bi prisustvovao inicijaciji djevojaka koje su postale Iemanjáine feitas.
Bijeli pijesak sad je crn od nogu koje po njemu gaze. Dolazi narod mora koji zaziva svoju
vladaricu. Svi oni podanici su Kraljevne Aiocáe, svi oni raseljeni su po drugim zemljama i
zato žive na moru pokušavajući odande stići u zemlju svoje vladarice. Pjesma se širi plažom,
prelazi preko mora, kanua i šalupa do užurbanog grada u daljini, a zasigurno dopire i do te
nepoznate zemlje u kojoj se ona skriva:

Dodi Janaíno...
izađi iz mora...

Golema masa ljudi kreće se po pijesku. Crkva Monte Serrat nazire se na litici, ali nije se
onamo uputila ta gomila tetoviranih udova, već prema moru, istom onom moru iz kojeg će
izaći Iemanjá, gospodarica njihovih života. Danas je dan kad se ona igra na pijesku, kad
proslavlja svoje vjenčanje s mornarima, kad prima darove koje joj donose njezini grubi
mladoženje, kad je pozdravljaju one koje će uskoro postati njezinim svećenicama. Danas je
dan kad ona ustaje, rasprostire svoju kosu po pijesku, igra se s njima, obećava im dobre
vjetrove, bogate terete, lijepe žene. Oni je dozivaju:

Dođi Janaíno...
izađi iz mora...

37
 Izaći će iz mora sa svojom dugom kosom tajanstvene boje. Doći će ruku punih školjki i
nasmiješena lica. Tada će se igrati s njima, ući u tijelo neke crnkinje i postati poput njih, crna
poput kanuaša i kapetana šalupa, žena kao i sve ostale u luci, supruga tih muškaraca. Nestat
će tada crni gatovi Bahije koje osvjetljavaju slabe električne svjetiljke i kojima odzvanja
sjetna glazba i svi će se naći u zemlji Aiocái gdje se govori jezikom nagô i gdje se nalaze svi
koji su umrli u moru.
Ali nisu dovoljni samo napjevi da bi se Iemanjá pojavila. Treba otići po nju, odnijeti joj
darove. I svi se tada ukrcavaju u šalupe, kanui su prepuni ljudi, Gumina šalupa ih jedva toliko
može izdržati, barba Manuel zagrljen je s Marijom Clarom s kojom je nekoliko dana prije
počeo živjeti, žene glasno pjevaju, mjesečina osvjetljava sve uokolo. Tisuće svjetiljaka sijaju
morem poput zvijezda. Guma i crnac Rufino plove na Junaku. I stari Francisco se pridružuje
pjesmi, a Rosa Palmeirão nosi skupi jastuk na kojem će počivati Iemanjáina glava.
Povorka plovi morem. Glasovi se uzdižu iz čamaca i kanua zadobivajući tajanstven
prizvuk, da bi se zatim izgubili u golemom moru u kojem se odmara Iemanjá. Žene jecaju,
nose pisma i darove, svatko ima molbu za majku svih voda. Sve to djeluje pomalo sablasno,
ženska tijela koja se izvijaju dok plešu na šalupama, muškarci koji ritmično veslaju, ta
barbarska glazba koja se širi morem.
Okružuju spilju majke svih voda. Iemanjáina kosa prostire se na mjesečini morskim
plavetnilom. Žene bacaju darove u more, mrmljaju molitve (... ne dopusti da moj muž pogine
u oluji... moramo prehraniti dvoje djece, moja sveta Janaíno...) i gledaju široko otvorenih
očiju hoće li darovi potonuti. Jer ako ostanu plutati, znači da ih Iemanjá nije prihvatila i tu
kuću zadesit će nesreća.
Sada će majka svih voda poći s njima. Dobila je darove, čula molitve i pjesmu crnaca.
Šalupe se pripremaju za povratak. U tom trenutku se s plaže začuje rzanje, a odmah zatim i
njištanje konja. Sa šalupa i kanua vide se obrisi crnog konja na pijesku obasjanom
mjesečinom. Bilo je to obećanje, zavjet dan Iemanjái. Praznih duplja, konj ne vidi more koje
je pred njim i prema kojem ga guraju. Crn je poput ugljena, sjajna repa i guste grive. Ulazi u
more, on je dar za Janaínu. Na njegovim plećima jahat će svojim podmorskim svijetom. Na
plećima crnog konja krstarit će morima i gledati mjesec. Gurnuli su životinju u vodu. Vode ga
muškarci u dva kanua koja plove uz njega jer je slijep. Izvadili su mu oči užarenim željezom i
tako ga obilježili za Janaínu. Puštaju ga kod spilje, žene ponavljaju svoje molitve (... da moj
muž ostavi tu drolju od Ricardine i vrati se meni...) i povorka se vraća. Konj se koprcao, neko
vrijeme besciljno plivao ne razaznajući ništa jer svjetlo više nije prebivalo u njegovim očima
i, naposljetku, otišao Iemanjái. Odsad će za olujnih noći na svom crnom konju jahati lučicama
Recôncava šaljući vjetrove, gromove i munje.
Iskrcavaju se sa šalupa. Iemanjá ih prati. Noćas je njezina svetkovina i ona će plesati u
svetištima candombléa po cijelom Itapagipeu. Čak je i Deusdedit, pai de santo iz mjesta
imena Cabeceiras da Ponte došao na slavlje u čast Inaê. Ona ih prati u galopu na svom konju
kojeg su joj darovali danas. Jaše zrakom, posve blizu Mjeseca, i na plećima svog konja ne
boji se ni da će sresti svoga sina Orungãa koji ju je silovao.
I povorka polako nastavlja svoj put ritmično se njišući poput šalupe na valovima. Vjetar
prema uspavanom gradu nosi miris mora i zvuk divljačkih napjeva.

Zvuk glazbala odjekuje cijelim poluotokom Itapagipeom. Glazbenici su jednako uzbuđeni

kao i svi ostali nazočni ovom ritualu macumbe koji u počast Iemanjái predvodi pai Anselmo.
Ove crne djevojke koje su danas postale feitas već su mjesecima inicirane u candomblé.
Najprije su ih sve okupali u kupki od svetog lišća, obrijali im glave, pazuha i stidne dlake tako
da se orixá22 može lakše spustiti u njih, a zatim je na red došao efun.23 Obojili su im glave i

22 Tijekom rituala candomblea u tijela prisutnih može se spustiti neki orixá (koji se još
naziva i "santo", svetac) i komunicirati kroz njega.
23 Efun ili efum ritualna je svečanost koja se sastoji od toga da se iniciranome oboji glava (ili
tijelo).

38
lica jarkim bojama. Zatim su primili Janaínu koja je u njih ušla kroz glavu, pazuho ili
prepone.
Kroz prepone bi, međutim, ulazila samo u djevice i time bi ih odabirala za svoje robinje
koje će joj češljati uvojke i škakljati je po tijelu.
Poslije toga su provele mjesece odvojene od svijeta. Nisu imale dodira s muškarcima niti
su znale što se događa na ulici i moru. Živjele su samo za Janaínu. Danas je velika svečanost
na kojoj će one postati feitas, Iemanjáine svećenice. Plešu u ludome ritmu, tresu se i izvijaju, i
to čak bolje od Rose Palmeirão koja je feita već dvadeset godina.
Majka svetišta pjeva Iemanjáine napjeve:

A odê ressê
Ôssi é Iemanjá
Acota guê leguê a oiô
É ró fi rilá.

Feitas plešu kao da im se iznenada pomutio razum. Svi ogãs, a sad su među njima Guma i
Rufino, miču ramenima kao da veslaju u kanuu. Usred svečanosti koja ih je već sve obuzela
(Iemanjá je već dugo među njima u tijelu Ricardine), Rufino je trknuo laktom Gumu:
- Netko te promatra.
Guma se okreće, ali ne shvaća o kome to govori Rufino.
- Ona crnka...
- Ona zgodna?
- Sve vrijeme ne skida oči s tebe...
- Ma uopće me ne gleda...
Ramena im se miču uvijek u jednakom ritmu. Iemanjá pozdravlja Gumu, svoga štićenika.
Majka svetišta pjeva:

É iná ará uê
Ô iná marabô
Mabô xarê num
Mabô xarê uá.

Svi plešu kao da su poludjeli. Ali Guma ne odvaja pogled od okupljenih. Eno je, to je bez
sumnje žena koju mu je Iemanjá poslala. Ima ravnu, glatku kosu koja izgleda kao da je
mokra, svijetle oči boje vode, crvene usne. Lijepa je gotovo kao Janaína i mlada, vrlo mlada,
jer joj se grudi jedva naziru ispod jarkocrvene pamučne suknje. Ljude sve više obuzima ples,
Iemanjá pleše više nego itko, ali samo ona ne pleše, povremeno pogledava Gumu svojim
svijetlim očima boje vode, ima dugu, glatku kosu i grudi koje još uvijek rastu. Iemanjá mu je
poslala ženu koju je od nje zatražio kao dječak onoga dana kad ga je posjetila majka. I ni na
trenutak on ne sumnja da će biti njegova, da će spavati na njegovoj šalupi i biti mu družica na
putovanjima. I pjeva Iemanjái petoimenoj, majci i supruzi svih muškaraca u luci koja im
dolazi u tijelima žena koje se ovako iznenada pojavljuju na ritualima macumbe.

Odakle je došla? Potražio ju je nakon svečanosti, ali je više nije pronašao. Krenuo je za
Rufinom koji se već s gitarom spuštao prema "Zvjezdanom svjetioniku":
- Tko je ona djevojka?
- Koja?
- Ona za koju si rekao da me gleda.
- A zar nije? Svaki njezin pogled kao da je bio reflektor ...
- Odakle je poznaješ?...
- Prvi put sam je vidio u životu. Ali je bogme prava. Jesi li joj vidio stražnjicu?
Guma se razbjesnio:
- Ne govori tako o djevojci koju i ne poznaješ.
Rufino se nasmijao:

39
 - Nisam rekao ništa loše... Zbilja ima lijepo dupe...
- Saznaj tko je pa mi javi.
- Htio bi znati, je li?
- Ne smije mi se sviđati?
- Ako Palmeirão sazna za to, gotov si...
Guma se nasmijao. Ušli su u "Zvjezdani svjetionik". Rosa Palmeirão pila je čašu za
čašom:
- A sada odlazim, dobri moji ljudi, ovdje me više ništa ne drži...
Barba Manuel, koji je vidno ponosan na Mariju Claru sjedio s njom i pio, ugledavši
Gumu kako ulazi, viknuo je prema Rosi:
- Nekom ćeš nedostajati, curo...
- Tko me voli, ići će sa mnom... - rekla je osmjehnuvši se Gumi.
Ali Guma je sjeo daleko od nje. Osjećao je kao da već pripada drugoj, kao da je Rosa
Palmeirão već otputovala. Sjela je do njega:
- Danas si tužan?
- Zar ne odlaziš?
- Ako želiš, ostat ću...
Nije stigao nikakav odgovor. Zagledao se u noć koja se nadvila nad gatom. Rosa
Palmeirão znala je što to znači. Već je to prošla s mnogim muškarcima, neki su čak i dobili
batina. Bila je stara, nije više bila žena za mladića poput ovog. Još uvijek je bila lijepo
građena, ali to više nije bilo tijelo mlade žene, već neostvarene majke. Oboje su uronili u
uspomene.
Gumu je posljednji put uznemirila uspomena na majku prostitutku. Velike grudi Rose
Palmeirão i bodež među njima podsjetile su ga na one majčine, također istrošene
milovanjima. Ali od tog trenutka nova slika uobličila mu se pred očima. Bile su to nedorasle
grudi djevojke koja je bila nazočna na ritualu candombléa, njezine bistre, svijetle oči boje
vode, tako različite od onih Rose Palmeirao. Ta djevojka o kojoj se nisu pjevale balade ili
pričale priče gledala je Gumu ne skrivajući ono što osjeća...
- Postao si važan u luci... - rekla je Rosa Palmeirão. - Od onog pothvata s Canavieirasom...
Ona djevojka je sigurno znala da je on Guma, isti onaj koji je one olujne noći sam na
svojoj šalupi spasio brod pun ljudi. Guma se nasmiješio...
I Rosa Palmeirão se nasmiješila. Otići će i nikada više nikoga neće voljeti. Ostatak života
želi provesti u tučnjavama i razmiricama. Zablistat će bodež među grudima i nož pod
suknjom, nestat će njezino lijepo građeno tijelo. A ako se vrati u svoju luku, umorna od
tučnjava i razmirica, možda posvoji dijete, napušteno dijete neke žene, kojem će pričati priče i
naučiti ga da bude hrabar muškarac kakav mornar i mora biti. Odgojit će ga kao sina, kao što
bi odgojila onoga koji se rodio mrtav, sina kojeg je imala sa svojim prvim muškarcem,
mulatom Rosalvom. Otišla je s njim kao vrlo mlada jer ljubav ne zna za godine. Otišla je u
svijet s kletvom stare majke. On je bio probisvijet, putovao je besplatno na šalupama i svirao
gitaru na proslavama po cijelom Recôncavu. Rosa Palmeirão bila je zaljubljena do ušiju u
njega. Imala je samo petnaest godina kad ga je upoznala. A s njim je podnosila glad, jer on
nikad nije imao novaca, podnosila je batine kad god bi se on napio cachaçe, podnosila je čak i
njegove avanture s drugim ženama. Ali kad je saznala da se dijete rodilo mrtvo zbog toga što
joj je on dao neki gorki napitak, kad je shvatila da on nije želio da se dijete rodi živo,
pretvorila se u drugu osobu, postala je Rosa Palmeirão koja barata nožem i bodežom i ostavila
ga je mrtvog kraj njegove gitare. Sve na njemu bilo je lažno, njegove pjesme, njegovi pogledi,
njegova slatkorječivost. Iznenadio se tek kad ga je izbola u krevetu. Morao je platiti za dijete
koje je ubio. Nakon mjeseci u zatvoru slijedilo je suđenje na kojem su utvrdili da je bila
pijana. Puštena je. Poslije toga odala se pustolovnom životu jer i nije imala drugog izbora
zbog glasa koji ju je pratio. Otada su prošle mnoge godine, a i mnogi muškarci. Tek joj se s
Gumom vratila želja za drugim sinom, za djetetom koje bi mahalo ručicama i zvalo je mama.
Zato je toliko voljela Gumu, njega koji je više ne želi ovako staru. Ni on joj nije dao sina, ali
za to je kriva bila ona jer je već bila stara i beskorisna. Otići će zato što je on više ne želi.
Izašli su iz "Zvjezdanog svjetionika". Padala je sitna kiša. Zagrlio ju je oko pojasa misleći

40
kako zaslužuje još jednu ljubavnu noć zbog svega što mu je pružila, noć rastanka, posljednju
noć pod oblačnim nebom, nad morem naboranim kišom. Prošetali su do Junaka. Pomogao joj
je ući, a zatim se ispružio kraj nje. Posegnuo je prema njoj, ali Rosa Palmeirão ga je
zaustavila (Hoće li izvaditi nož ispod suknje? Ili možda bodež iz grudi?) i rekla:
- Ja odlazim, Guma...
Kiša ih je polako močila, a ni s mora nije dolazila nikakva glazba.
- Jednog dana ćeš se oženiti, doći će ti žena... Lijepa, kakvu i zaslužuješ... Ali želim da mi
nešto daš...
- Što to?
- Htjela bih sina, ali sam prestara.
- Koješta...
Počela je padati krupnija kiša.
- Stara sam, tvoje dijete se nije uhvatilo u meni... Ali ti ćeš se oženiti i, kad se oženiš i
dobiješ sina, ja ću se vratiti. Stara sam i sijeda, već sam jako stara, Guma, i kunem ti se da se
više ni s kim neću tući, neću potezati oružje, neću tražiti nevolju.
Guma je gleda i čini mu se drugačijom, kao da ga moli svojim dubokim očima boje mora
koje je prikovala uz njega, majčinskim očima punim ljubavi.
- Neću se više tući... Želim da u kući svoje žene ostaviš mjesto za ovu staricu... Ali ona
neće znati ništa o nama. Ni ja više ne želim ništa, neću se svađati s njom. Ali želim pomoći
odgajati tvog sina kao što bih odgojila tebe... Dovoljno sam stara da ti budem majka... Hoćeš
li mi to dopustiti?
Sada na nebu sjaje zvijezde, pojavio se i mjesec, a s mora dolazi blaga glazba. Rosa
Palmeirão miluje lice svoga sina. Bilo je to u noći svetkovine Iemanjáe, petoimene.

Brod se usidrio na pristaništu

Rosa Palmeirão ukrcala se na brod koji se usidrio na pristaništu i otišla. Guma ju je
promatrao kako s palube treće klase maše rupčićem. Išla je u svoje posljednje pustolovine.
Kad se vrati, zateći će dijete o kojem će se brinuti, nekoga kome će biti baka. Već je bila
daleko, ali je još uvijek mahala rupčićem, a muškarci iz luke odgovarali su na njezine
pozdrave. Netko je rekao iza Gume:
- Ah, luda li stvora... Cijeli život samo putuje...
Guma se uputio gatom. Već je bio sumrak, a još ga je čekao teret robe koji je morao
odvesti do Cachoeire. Ali nije imao nimalo volje otići iz luke i preploviti zaljev. Već nekoliko
dana, od Iemanjáine svetkovine, nije mislio ni na što drugo osim na djevojku koja ga je
promatrala. Nije uspio ništa saznati o njoj jer je te noći na svečanost pai Anselma došlo
mnogo ljudi izdaleka, neki čak s plantaža oko gradića Conceição da Feira. Prošao je svim
ulicama u blizini luke pitajući za nju od kuće do kuće, ali je nije pronašao. Nitko nije znao
odakle dolazi, tko je ili bilo što o njezinu životu. Sasvim sigurno nije stanovala u luci jer su se
ondje svi poznavali. Ni crnac Rufino nije uspio ništa saznati o njoj. Ali Guma nije klonuo
duhom. Zna da će je jednom pronaći.
Čeka ga teret robe. Kad ga ukrca na šalupu, isplovit će za Cachoeiru. Još jednom će
zaploviti njome uzvodno. Kapetani šalupa izloženi su tolikim pogibeljima da više nitko ne
smatra pustolovinom ploviti uzvodno i nizvodno rijekom te nakon toga preploviti zaljev. To
je njihova svakodnevnica, nešto čega se više nitko ne boji. Zato Guma i ne razmišlja o tome.
Razmišlja o tome kako bi dao sve da ponovo sretne djevojku s Iemanjáine svetkovine. Sad
kad je otišla Rosa, on je ponovo bio slobodan. Guma hoda obalom tiho zviždukajući. Na
tržnici netko pjeva. Guma ugleda skupinu mornara i lučkih radnika. U sredini neki mulat
pleše i pjeva:

Mulat sam i što se može

Ne poričem tko sam
I da hoću, smiluj mi se Bože,
Izdala bi me moja kosa.

41
 Ostali lupaju dlanovima. Usne su im razvučene u osmijeh, njihova tijela miču se u ritmu
embolade24. Mulat nastavlja s pjesmom:

I da hoću, i da hoću
Izdala bi me kosa...

Guma im prilazi. Prvi koga je spazio, vrlo elegantan u tamnoplavom suknenom odijelu,
bio je Rodolfo koji se nije pojavljivao ondje već mjesecima. Rodolfo je sjedio na sanduku i
smijao se mulatu koji je pjevao. Bili su ondje i Xavier, Jednoruki Maneca, Jacques i
Severiano. Stari Francisco sjedio je straga i pušio lulu.
Ugledavši Gumu, Rodolfo mu je mahnuo:
- Moram ti nešto reći...
- U redu...
Mulat je završio s pjesmom i nasmiješio se skupini. Još uvijek je bio zadihan od plesa, ali
je imao slavodobitan izraz lica. Bio je to Jesuino, vlasnik batela Morska sirena kojim je
putovao od Bahije do Santo Amara. Osmjehnuo se Gumi i pozdravio ga:
- Zdravo, stari prijatelju...
Jednoruki Maneca na to se narugao:
- Bolje da se i ne obraćaš Gumi, Jesu... Dečko je potpuno izgubio kompas...
- Kako to misliš?
- Izgubio je glavu. Vidio je utvaru...
Ostali su se nasmijali. Maneca je nastavio:
- Kažu da muškarac kad izgubi glavu za ženom kao da je već doživio brodolom. Znate li
da je gotovo udario Junakom u veliki greben?
Gumu je obuzeo bijes. Nikad mu nije smetalo zadirkivanje, ali ovaj put, ni on sam nije
znao zašto, obuzeo ga je bijes. Da Jednoruki Maneca nije bogalj... Ali pridružili su mu se i
Severiano i Jacques:
- Kakvu si to rugobu pronašao? - upitao je Jacques.
- Neku vješticu bez budućnosti koja će uskoro otegnuti papke... - odgovorio je Severiano
glasno se nasmijavši.
Vidjevši da je Guma spreman potući se, Rufino se umiješao:
- Sad je bilo dosta, momci. Neka svatko gleda svoja posla.
- Ti si s ovom ženicom, prijatelju? - nasmijao se Severiano još glasnije. I svi oko njega su
se nasmijali.
Ali nisu se dugo smijali jer je Guma već bio na Severianu. Jacques ih je krenuo razdvojiti,
ali Rufino ga je zgrabio:
- Neka se potuku jedan na jedan, kao pravi muškarci...
- A što ti hoćeš, crnče, kao da si ti muškarac... Kanuašu u suknjici...
A onda je nasrnuo na crnca. Rufino se izmaknuo i otpjevao:

Slabiću, ako si snažan

Dođi, ne pravi se važan...

Izbjegao je Jacquesov udarac, napravio kružni pokret nogama i mladić se ispružio po tlu
koliko je dug i širok. Za to vrijeme Guma je udarao Severiana. Ostali su sve promatrali ne
shvaćajući što se točno događa. Severiano se oslobodio i povukao nož. Stari Francisco je
povikao:
- Ubit će Gumu...
S nožem u ruci, Severiano se naslonio na zid tržnice i viknuo prema Gumi:
- Pošalji Rosu da se bori sa mnom jer ti nisi muškarac.

24 Glazbeno-pjesnička forma tipična za brazilski Sjeveroistok u kojoj pjevači improviziraju

stihove prema zadanom ritmu često se natjećući jedan protiv drugoga.

42
 Guma je skočio u stranu, ali Severianova noga pogodila ga je u trbuh. Svinuo se u grču i
pao na tlo. Severiano je zamahnuo prema njemu nožem. Ali u tom trenutku ga je Rodolfo,
koji je dotad zviždukao emboladu što ju je maloprije otpjevao Rufino, zgrabio za ruku i čvrsto
je držao sve dok ovom nije ispao nož. Guma se pridigao s tla i udario Severiana tako da se
ovaj opružio po tlu:
- Hrabar je samo s nožem u ruci...
Sada je Rufino slavodobitno pjevao:

Žutokljunče natečene usnice,

Lica nalik krumpiru,
Stavi sramotu na to lice,
A moje ime pusti na miru.

Skupina se polako razišla. Nekolicina je odnijela Severiana do njegova kanua, Jacques je

otišao kući zaklinjući se na osvetu. Guma i Rufino otišli su do šalupe. Guma je već uskočio na
šalupu kad je začuo Rodolfa kako viče:
- Kamo ideš?
Okrenuo se prema njemu:
- Da nije bilo tebe, sad bih bio mrtav...
- Pusti sad to...
Rodolfo se prisjetio...
- Gotovo da je bilo nalik onom kad smo se potukli kao djeca. Samo sam sad bio na vašoj
strani...
Svukao je svoje ulaštene cipele i zagazio u blato gata šalupa:
- Želio bih ti nešto ispričati...
- Što?
- Jesi li zauzet?
- Ne... - Guma je bio siguran da će od njega tražiti novac.
- Onda sjedi, jer ti moram nešto reći.
- Doviđenja - rekao je Rufino i otišao.
Rodolfo je prešao rukom po svojoj zaglađenoj kosi. Mirisao je na jeftin briljantin. Guma
je razmišljao o tome gdje je mogao provesti posljednje mjesece. U nekom drugom gradu? U
zatvoru zbog krađe? Svi su govorili kako nije bio dobroga soja. Džepario je, varao, a u
Pitangueirasu je jednom čakubo nožem čovjeka od kojeg je tražio novac. Tad je prvi put
završio u zatvoru. Ali ovaj put Rodolfo nije bio bez novca, nije došao moliti Gumu da mu ga
posudi.
- Isplovit ćeš večeras?
- Vozim teret u Cachoeiru...
- Nešto hitno?
- Prilično. To je roba koju je gos'n Rangel držao u skladištu. Želi da je dostavim na
vrijeme za karneval...
Guma je slagao teret na palubu.
- Ove se godine sprema sjajan karneval...
- Samo ti pričaj, slušam te.
Rodolfo je pomislio kako je možda ovako i bolje. Ako ništa drugo, barem je bilo lakše.
Mogao je govoriti a da ne gleda Gumu.
- Duga je to priča. Najbolje da počnem ispočetka...
- Samo naprijed...
- Sjećaš li se moga oca?
- Starog Concordije? Da, sjećam se... Imao je štand na tržnici.
- Upravo tako. Ali ne sjećaš se moje majke. Umrla je kad sam se rodio.
Zagledao se u more. Krajičkom oka gledao je Gumu kako se kreće po palubi.
- Slušam te.
- Dakle, stvar je u ovome: stari Concordia nikad je nije oženio...

43
 Guma je iznenađeno pogledao prema njemu. Vidio je Rodolfa kako zamišljeno gleda u
more. Zašto mu je to pripovijedao?
- Njegova prava žena stanovala je na Gornjem gradu, u jednoj ulici tu u blizini. Ispričao
mi je to na samrti... I kao što vidiš, nisam ništa učinio po tom pitanju, nisam je otišao posjetiti
jer to nije imalo nikakve veze sa mnom. Ostao sam ovdje s ovom olupinom od šalupe koju mi
je stari ostavio, a onda otišao u novi život. Ovaj na gatovima mi se ne sviđa.
Rasporedivši teret po palubi, Guma je sjeo nasuprot Rodolfu:
- To je kruh sa sedam kora... Ali što se može...
- Istina... Otišao sam iz luke i živio od danas do sutra.
Pognuo je glavu.
- Dobro znaš da sam bio i u zatvoru... Uglavnom, neki dan idem ja za svojim poslom,
imao sam nešto sitniša u džepu jer sam obavio neki poslić za jednog pukovnika iz Bonfima...
Kad naletim na svoju sestru...
- Zar imaš sestru?
- Ni ja to nisam znao. Stari mi je zaboravio spomenuti da je imao kćer. Rekao mi je samo
da potražim njegovu ženu koja je znala za mene i koja bi me odgojila poput vlastitog sina.
- A ona je imala kćer...
- Slučajno smo se sreli tog dana. Ona me tražila otkako je znala da postojim, a posebno
otkako joj je majka umrla prije godinu dana.
- I gdje je bila sve to vrijeme?
- Kod neke rodbine.
- Rodbine starog Concordije?
- Ne, kod majčine. Kod nekog svog ujaka i ujne, što ja znam.
Guma jedino nije razumio kakve on veze ima s tim i zašto mu Rodolfo sve to pripovijeda.
- Uglavnom, da ti ne pričam, stari moj. Djevojka je rekla da će se pobrinuti za mene,
razgovarati sa mnom, vratiti me na pravi put. Ali reći ću ti jednu stvar: ona je dobra u duši,
kunem ti se Bogom da nikad nisam upoznao nekog tako dobrog... Mlađa je od mene, ima
osamnaest godina. Ali da će me vratiti na pravi put... neće. Ja sam već izgubio svaki sram.
Kad čovjek zaglibi u ovakvom životu, nema mu više povratka...
Zastao je i zapalio cigaretu:
- Odvikne se od bilo kakva rada...
Guma je počeo tiho zviždati. Sad mu je bilo žao Rodolfa. Pričalo se toliko lošeg o njemu
u luci. Pričalo se da nije dobroga soja, da je lopov i ništarija. Zaglibio je u takav život i sad se
ne može iz njega izvući, čak ni uz pomoć dobre sestre.
- Stalo joj je do mene, a meni je nje žao, kunem ti se. Kaže da ću loše završiti i ima pravo.
Raširio je ruke kao da želi gurnuti u stranu sav taj razgovor, a zatim je prešao na stvar:
- Moja sestra želi da te dovedem...
- Mene?! - zaprepastio se Guma.
- Upravo tako... ta njezina rodbina dolazila je na Canavieirasu one noći kad si otišao po
brod. Bilo je to pravo junaštvo. Ti njezini su se vraćali s puta u Ilheus kamo su otišli vidjeti
mogu li ondje pokrenuti kakav posao. Nisu uspjeli i vratili su se ovamo. Imaju malu
voćarnicu u Ulici Ruija Barbose. Putovali su trećom klasom. Već su mislili da je sve gotovo.
Ona bi ti htjela zahvaliti...
- Glupost. Svatko bi učinio isto na mom mjestu. Imao sam sreće da more nije bilo još
uzburkanije...
- Već te vidjela prije neki dan, došla je samo zbog tebe. Bilo je to na Janaíninoj
svetkovini. Bila je na candombléu starog Anselma.
- Djevojka ravne, crne kose?
- Upravo tako...
Guma nije znao što bi rekao. Zapanjeno je gledao u Rodolfa, u šalupu, u more. Došlo mu
je da pjeva, viče, skače od radosti. Rodolfo ga je upitao:
- Što te spopalo?
- Ništa. Ja već znam tko je.
- Tako je. Spremi se otići onamo kad se vratiš. Ja ću joj reći da si obećao da ćeš doći.

44
Guma je bijesno pogledao u šalupu natovarenu robom. Najradije bi otišao onamo već iste
noći:
- U redu, otići ću.
- Onda, doviđenja. Sretan put...
Rodolfo je skočio s broda držeći cipele u ruci. Guma je viknuo za njim:
- Kako joj je ime?
- Lívia!

* * *

Guma je digao sidro, razvio jedra i iskoristio dobar vjetar. Barba Manuel je na svom
Mornaru bez luke upravo prolazio kraj lukobrana. Nitko u to vrijeme nije imao bržu šalupu od
barbe Manuela. Guma je promotrio Mornara bez luke. Išao je brzo, jedra su mu nabrekla na
vjetru. Spustila se noć. Guma je zapalio lulu, a zatim i svjetiljku na Junaku koji je mirno
klizio vodom.
Kod Itaparice sustigao je šalupu barbe Manuela:
- Želiš li se utrkivati, Manuele?
- Kamo ideš?
- Najprije u Maragogipe, a onda u Cachoeiru.
- Onda ćemo se utrkivati do Maragogipea.
- Hoćemo li za pet milréisa?
- I još deset, ako nemaš ništa protiv - viknuo je crnac Antonio Balduino koji je bio na
Manuelovoj šalupi.
- Vrijedi.
Dvije šalupe krenule su istovremeno mirno sijekući valove. Na Mornaru bez luke Maria
Clara je pjevala. U tom trenutku Guma je shvatio da će izgubiti okladu. Nema tog vjetra koji
se može oduprijeti lijepoj pjesmi. A ova koju pjeva Maria Clara jedna je od najljepših. Šalupa
barbe Manuela mu se približava. Junak kao da polako gubi volju jer je Guma sav opčinjen
pjesmom Marije Clare. Već se vide svjetla Maragogipea na riječnoj obali. Mornar bez luke
prolazi kraj njega, Guma baca petnaest milréisa na šalupu, a barba Manuel mu viče:
- Sretan put!
Barba Manuel odlazi zadovoljan jer je pobijedio u još jednoj utrci i time još više učvrstio
svoj ugled. I Guma uživa ugled u luci. Dobar je kapetan šalupe, ima čvrstu ruku kojom
upravlja kormilom i nitko nije hrabar poput njega. One noći kad je spasio Canavieiras nitko
nije htio isploviti, samo je on imao dovoljno hrabrosti za to. Čak ni barba Manuel nije htio
isploviti. Ni Xavier, koji se razočarao u život. Samo on. Od te noći glas o njemu proširio se
obalom. On je jedan od onih koji će za sobom ostaviti priču, nešto o čemu će drugi ljudi
razmišljati.
Noć je blaga i šalupa mirno plovi rijekom. Dolazi na veliki zavoj pred Maragogipeom.
Guma je sretan. Njezino ime je Lívia. Dosad nije upoznao ženu takva imena. Kad ona bude s
njim, barba Manuel će izgubiti sve utrke jer će ona poput Marije Clare pjevati stare pjesme iz
luke. Iemanjá ga je čula i poslala mu ženu.
Ima jedna pjesma koja kaže da je nesretna sudba koja snađe ženu mornara. Također kaže
da je srce mornara prevrtljivo poput vjetra, poput brodova koji ne ostaju dugo ni u jednoj luci.
Ali svaki brod ima ime svoje luke otisnuto na krmi. Može se zaustaviti u mnogim lukama,
ploviti godinama, ali ne zaboravlja na onu vlastitu kojoj će se jednoga dana vratiti. Takvo je i
srce mornara. Nikad ne zaboravljaju ženu koja pripada samo njima. Xavier, koji je pokupio
toliko žena s ulice, nikada nije zaboravio onu koja ga je zvala Crnim Ćukom i jedne noći
ostavila trudna. Tako ni Guma nikad neće zaboraviti Líviju, Líviju koju je jedva imao prilike
vidjeti. Uplovljava u Maragogipe.
Na gatu ga čeka čovjek s kojim se dogovara oko tereta cigara koje će šalupa preuzeti na
povratku. Guma odlazi u obližnju krčmu na jednu cachaçu i zatim ponovo isplovljava
Junakom.
Idući dio puta mora prijeći brže. Jer na tom dijelu se pojavljuje bijeli konj. Ima već

45
mnogo godina, toliko da im se više ne zna ni broj, da bijeli konj trči onuda bez prestanka.
Nitko ne zna zašto prolazi baš tim šumama uz rijeku. Ruševine starih feudalnih dvoraca,
uništene plantaže šećerne trske, sve to danas pripada bijelome konju, utvari koja onuda juri.
Tko ga ugleda, nikad više neće napustiti taj kraj. Istina je, doduše, da se on najradije
pojavljuje ondje u svibnju. Guma plovi na svojoj šalupi i nehotice tu i tamo virne prema šumi
kojom vlada ta utvara.
Kažu da je riječ o napaćenoj duši, o zlom zemljoposjedniku koji je ubijao ljude i
izrabljivao životinje dok ne bi uginule. A onda se pretvorio u bijelog konja kako bi platio za
sve što je učinio. Na plećima nosi težak teret kao što su ga nekoć nosili njegovi konji. Škripi
kožno remenje kojim je privezan teret dok on tako grabi kroz šumu. Kud god prođe, trese se
zemlja poput kornjačine kože. Tko ga ugleda, nikad više neće napustiti taj kraj. A on će
prestati juriti tim krajem koji je nekad bio njegova plantaža tek kad mu se netko smiluje i
skine s njegovih pleća teret, pletene košare pune kamenja za izgradnju njegova dvorca. Juri on
tako već mnogo godina.
Buka koju čuje Guma topot je kopita bijeloga konja. Danas bi Guma rado otišao u šumu i
oslobodio zemljoposjednika njegova ropstva. Guma je sretan. Šalupa plovi rijekom.
Plovi brzo, a prati je topot kopita konja-utvare. Plovi brzo i zato što se Guma želi vratiti
do sutra, želi se vratiti u svoju luku da bi vidio Líviju.
Nikad mu se putovanje nije činilo toliko dugim. Ali još uvijek ima mnogo posla. Mora
ostaviti teret u Cachoeiri, ukrcati novi u Maragogipeu i zatim se spustiti prema Bahiji.
Dugačak je to put za nekoga tko se želi što prije vratiti. Uskoro će ona biti s njim na šalupi i
pjevati tako lijepo da Junak više neće izgubiti nijednu utrku. Zato mora ići brže jer ovo
putovanje traje dugo, cijela dva dana.

Sa svih strana pozdravljaju Gumu. Krčma vrvi ljudima. Na gatovima u Cachoeiri je

uvijek živahno, onamo stižu brodovi sa svih strana. Danas je ondje pristao brod kompanije
Baiana. Isplovit će oko tri ujutro i zato mornari ne spavaju, svi su u krčmi, piju cachaçu i
ljube žene. Guma sjeda među skupinu ljudi i naručuje cachaçu. Kraj vrata slijepac svira
gitaru. Žene se često smiju, čak i kad za to nema razloga, samo da bi ugodile muškarcima.
Jedna se međutim žali nekom mornaru:
- Jad i bijeda... Nema posla. Nema čak ni dovoljno za jelo.
Pripovijedaju Gumi o čarki koja se dogodila prethodne noći između nekih kanuaša i
mjesnih momaka. Bilo je to u javnoj kući. Momci su popili čašicu previše i jedan od njih, koji
je želio ući u sobu žene koja je bila s Traírom, kanuašem sa "Svete Marije od Milosrđa",
počeo je lupati nogama po vratima. Traíra je ustao, iznenada otvorio vrata i tip se strovalio
unutra. Podigao se s tla, počeo ga nazivati raznim imenima, vikati kako je ta žena njegova te
neka se "prljava crnčuga" gubi van ako ne želi završtiti smrskana lica. Bilo ih je šestorica,
smijali su mu se u lice i vikali neka se gubi ako ne želi dobiti batine. Traíri je krv navrla u
glavu i nasrnuo je na jednoga od njih:
- Bio je sam protiv šestorice... Mogao je pobijediti samo čudom nebeskim - objašnjava
Josué, debeli crnac.
- Borio se kao muškarac, dobio je batina, ali je sačuvao čast. A onda se skupila nekolicina
nas i otišla tamo, nastao je pravi metež... Momci se razbježali kao zečevi. Jedan se čak sakrio
ispod kreveta jedne od žena...
Svi su se veselo nasmijali, a s njima i Guma:
- Tako treba... da ih se nauči pameti.
- Nisi čuo ono najbolje. Svi oni rade po raznim tvrtkama u gradu. Danas su među njima
kolale vijesti kao lude. Toliko se pričalo po uglovima da ne možeš vjerovati. Šaptali su poput
žena. Teško je to bilo rasplesti. Ukratko, svi oni pohađaju vojnu akademiju i priča se da su se
dogovorili da nas danas poslije vojne vježbe čekaju u javnoj kući.
- Znači, traže nevolju...
- Misle da je dovoljno odjenuti odoru da bi se postalo muškarac - nasmijao se jedan visoki
albino.
- Uskoro krećemo u javnu kuću. A i ti s nama.

46
 Guma je niječno odmahnuo rukom. U bilo kojoj drugoj prigodi ne bi ni trenutka
razmišljao jer nikad nije odbijao takve pozive. Ali sada je želio ostati na šalupi, slušati koju
god mu pjesmu donese more i misliti na Líviju.
- Što? Ti da ne ideš? - začudio se Josué. - To nisam očekivao od tebe. Od našeg srčanog
drugara.
- Ja nemam ništa s tim - pokušao mu je objasniti Guma.
- Tko to kaže? Znači, ti nisi pomorac?
Guma je uvidio da nema izbora. Kad ne bi pošao s njima, nitko u luci mu više ne bi htio
stisnuti ruku.
- U redu, nagovorio si me. Pristajem.
- Odmah sam znao da hoćeš.
Nedugo zatim stigao je Traíra, već pomalo pripit. Pozdravili su ga uzvicima:
- Dolazi Traíra! Pravi muškarac!
Traira ih je pozdravio:
- Dobra večer svima. I živjeli mornari...
Guma ga je površno poznavao. On gotovo da i nije dolazio u Bahiju, najviše vremena
provodio je raznoseći duhan po lučicama Recôncava. Mulat crvenkaste kože poput mrava,
imao je uređene brčiće i obrijanu glavu. Josué ga je predstavio Gumi:
- Ovo je Guma, istinski crnački junak.
- Već se znamo - rekao je Traíra.
Smiješio se otvorenih usta, s čačkalicom u kutu usana. Nosio je prugastu košulju. Nagnuo
se prema njima na komičan način:
- Već sam čuo za tebe... Nisi li to bio ti?
- Da, to je bio on. Ukrcao se na barčicu, otisnuo se u oluju kakvu još nisi vidio i doveo
Canavieiras u luku.
- Danas imamo jednu malu poslasticu za našega junaka.
- Josué mi je baš pričao...
- Najprije sam bio samo ja. Potpuno su me razbili, bio sam poput broda koji je udario o
stijenje. A onda se vjetar promijenio.
- A onda smo ih... - Josué je stisnutom šakom udario o stol. To je značilo da su smlavili
momke.
- A sad se oni žele obračunati. Kažu da svi idu onamo...
S ulice je dopirao ritmičan topot vojničkih koraka. Bio je to vod s vojne akademije koji je
onuda prolazio. Zatim se začuo uzvik:
- Nalijevo krug.
I zatim zvuk stopala koja se vuku po tlu. Josué je naručio još jednu cachaçu.
Traíra je predložio:
- Hoćemo li polako, ljudi? Već je kasno, reći će da smo pobjegli.
Ostavili su kovanice na stolu i izašli. Bilo ih je dvanaest. Mornari s broda kompanije
Baiana nisu pošli s njima jer je brod trebao isploviti u zoru. Jedan od njih se požalio:
- Kvragu, da propustim ovako nešto. Dao bih sve za dobru tučnjavu... kakva smola.
Izašli su i uputili se prema ulici prostitutki zadubljeni u svoje razgovore. Kao da su već
zaboravili na prepirku, razgovarali su o mnogim temama. Prepričavali su doživljaje iz
ribolova, a jedan mršavko je bez kraja i konca mljeo o moqueci25 koju je pojeo kod nekog
prijatelja u Sao Felixu. Traíra je sve to slušao nagnut prema onome tko bi govorio, a obrijana
lubanja zasvijetlila bi mu svaki put kad bi prošli ispod ulične svjetiljke. No, stigavši u ulicu s
prostitutkama, počeli su vikati:
- Evo nas, dolazimo.
Prolaznici su ih promatrali u strahu. Bila je to neobična skupina. Već izdaleka se vidjelo
da se radilo o mornarima jer su dolazili onim svojim dugim i nesigurnim korakom toliko
tipičnim za nekoga tko život provodi na brodu. Teturali su kao da ih je uhvatio snažan vjetar.

25 Moqueca = tipično jelo iz Bahije, vrsta gulaša od ribe ili morskih plodova u koji se dodaju
peršin, limun, luk, kokosovo mlijeko i palmino ulje.

47
Dječak od svojih šesnaest godina rekao je starijem kolegi:
- Dolaze mornari. Bježimo odavde.
Ovaj drugi zauzeo je nekakvu pozu, povukao dim iz cigarete i rekao:
- Što je tebi? Zar mornari nisu ljudi? Ja se ne bojim.
Ostali su vidjeti što će se dogoditi. Jedan starac je promrmljao u prolazu:
- Gdje je policija kad je trebaš... Hrpa propalica. Običan čovjek više nigdje nije siguran - a
zatim se čeznutljivo zagledao u žene koje su se naginjale s prozora.
Skupina je prošla kraj dvojice dječaka. Onaj koji je zauzeo pozu otpuhnuo je oblak dima
koji je otišao ravno u Josuéovo lice:
- Je li to bilo namjerno, šljame jedan?
Nije bilo. Dječak mu je to pokušao objasniti drhtavim glasom, a pomagao mu je i njegov
prijatelj. Josué ih je ružno gledao. Skupina se zaustavila malo dalje od njih.
- Da ti nisi možda njihova uhoda?
- Upravo smo na odlasku. Nemamo nikakve veze s time, šefe.
- Nisam ja ničiji šef, je l’ se ti to meni rugaš?
Traíra je viknuo prema Josuéu:
- Pljusni ga već jednom pa da idemo, za Boga miloga! Vidiš da već kasnimo.
Nato ga je dječak zamolio:
- Nemoj me udariti, kao Boga te molim. Nisam ništa učinio.
Josué je spustio ruku:
- Onda briši odavde.
Dječaci su se dali u bijeg. Guma je upitao Josuéa:
- Što je bilo?
- Ništa. Samo neka mlađarija koja je zamalo umrla od straha...
Došli su do jedne od kuća. Na vratima ih je dočekala debela mulatkinja njišući bokovima:
- Što želite?
Josué ju je uhvatio za bradu:
- Kako ide, majčice?
- Kakva vražja majka! Zašto ste došli? Praviti nered kao jučer? Poslije se ja moram
objašnjavati s policijom. Gubite se odavde...
- Ma hajde, Tibérijo. Došli smo se samo malo proveseliti s djevojkama. Čovjek više ne
smije ni u javnu kuću?
Madam ih je sumnjičavo pogledala:
- Znam ja zašto ste vi došli. Znate samo stvarati neprilike. Mislite da živimo previše
mirno pa ste nam odlučili donijeti svrab da bismo se stalno morali češati...
- Htjeli bismo samo popiti pivo, Tibérijo.
Ušli su. Za stolom u dnevnoj sobi sjedile su žene i uplašeno ih promatrale. Netko iz
skupine okrenuo se prema Gumi rekavši:
- Zar misle da smo zvijeri? Ili duše s onoga svijeta?
Jedna prerano ostarjela plavokosa žena obratila se Traíri:
- Opet si došao izazivati nered, nesrećo jedna?
- Samo sam došao dovršiti ono što smo jučer započeli, Lulu.
Sjeli su za stol. Stiglo je i pivo. No, bilo je samo pet žena.
Tibéria ih je upozorila:
- Nemam dovoljno žena za sve. Samo za petoricu...
- Ostali neka idu u druge kuće - predložio je Traíra.
- Ali najprije ćemo svi zajedno popiti pivo - rekao je Josué udarivši po stolu, što je bio
znak da mu hitno daju pivo. Poslije su neki od njih otišli u druge kuće. Čim čuju da dolaze oni
s vojne akademije, izaći će i u blizini Tibérijine kuće čekati da kucne čas za obračun. Od
dvanaestorice za stolom ostali su samo Traíra, Josué, jedan mršavi mulat, mornar s ožiljkom
na usnici i Guma uz kojeg se, sad već potpuno pijan, privinuo Josué govoreći mu:
- Nisi ni svjestan kakvog prijatelja imaš u meni... U luci nitko ne smije reći ni riječ protiv
tebe ako sam ja prisutan.
Onaj s ožiljkom na usnici rekao je:

48
 - Poznavao sam tvog oca. Priča se da je ubio jednog...
Guma nije ništa odgovorio. Jedna od žena donijela je fonograf.26 Josué je odvukao malu
mulatkinju u sobu. Traíra je otišao s ostarjelom plavušom. Tibéria je prebrojila popijene boce
piva. Onome s ožiljkom klonula je glava na stolu. Žena ga je prodrmala:
- A ja? Ostat ću bez muškarca?
No, on je već potpuno klonuo. Mršavi mulat je rekao:
- Došao sam zbog tučnjave. Ali kad sam već ovdje... - i otišao s drugom ženom u sobu.
Gumi je pripala mlada crnokosa djevojka. Nije mogla biti predugo u tom poslu. U sobi se
odmah počela svlačiti.
- Hoćeš li mi platiti konjak, šećeru?
- U redu...
- Tibérijo! Donesi jedan konjak.
Bila je već u kombineu kad je kroz poluotvorena vrata uzela čašu. Najprije je ponudila
Gumi, a kad je ovaj odbio coknuvši jezikom i zahvalivši se, ispila je sve u jednom gutljaju.
Legla je na trbuh i rekla:
- No, što čekaš? (Guma je sjedio u podnožju kreveta). - Zar ne želiš?
Guma je svukao cipele i jaknu. Ona mu je rekla:
- Čini mi se kao da ste svi vi došli ovamo zbog nečeg drugog.
- Ma kakvi. Došli smo samo zbog ovog.
U sobi je bila upaljena svijeća. Ona mu je objasnila da je žarulja pregorjela zato što je
"Cachoeira bila vrlo slabo opskrbljena električnom energijom..." Ispružen na krevetu, Guma
ju je promatrao dok je govorila. Bila je još mlada, ali neće proći dugo prije nego što ostari.
Takav život vodila je i njegova majka. Užasna je to sudbina. Upitao ju je:
- Kako se zoveš?
- Rita. - okrenula se prema njemu. - Rita Maria da Encarnação.
- Lijepo ime. A i dugačko. Nisi odavde, zar ne?
Rita je napravila grimasu:
- Vidiš... ovdje sam zato što... - završila je rečenicu nejasnim pokretom ruke i tužnim
pogledom. - Ali sam iz glavnoga grada.
- Iz Bahije, zar ne?
- A zašto ne? Zar ti izgledam kao seljančica?
- Izgledaš mi kao netko tko je premlad da bi se ovime bavio...
- Nesreća ne pita za godine.
- Koliko imaš godina?
Svjetlo svijeće crtalo je sablasne sjene po zidovima od ćerpiča. Djevojka je ispružila nogu
i pogledala Gumu:
- Šesnaest. Zašto, ako smijem pitati?
- Vrlo si mlada i već si zaglibila u ovo. Znaš, poznavao sam jednu ženu - sjetio se svoje
majke - koja je brzo ostarjela.
- Došao si mi davati savjete? Ti si mornar ili svećenik?
Guma se nasmiješio:
- Rekao sam to tek tako... Žao mi te je, ništa drugo.
Djevojka je sjela na krevet. Ruke su joj drhtale:
- Poštedi me svoje sućuti. Reci mi zašto si ovdje?
I (tko zna zašto?) pokrila se plahtom od iznenadnog srama. Guma je sada bio tužan i ne bi
mu smetalo ni da ga uvrijedi.
Smatrao ju je lijepom djevojkom od šesnaest godina koja je, razmišljao je, izgledala kao
nekoć njegova majka. Sažalio se nad njom, a još ga je više rastužilo ono što mu je rekla.
Stavio joj je ruku na rame, i to toliko nježno da ga je pogledala i rekla:
- Oprosti...
- Znaš li tko je ta žena koju sam poznavao? Moja majka. Kad sam je upoznao bila je još
uvijek mlada, ali oronula poput olupine nekog broda... Ti si lijepa, ti si još mlada. Što radiš

26 Najraniji poznati uređaj za snimanje i reprodukciju zvučnih zapisa, preteča gramofona.

49
ovdje? - povikao je a da ni sam nije znao zašto. - Nemaš zašto biti ovdje. Na prvi pogled se
vidi da nisi odavde.
Još se više pokrila plahtom. Tresla se kao da joj je hladno, kao da su je upravo izbičevali.
Gumi je bilo žao što je vikao na nju:
- Nemaš zašto biti ovdje. Zašto ne odeš odavde? - glas mu je bio pun ljubavi, nalik glasu
sina koji razgovara s majkom. Govorio joj je sve što je htio reći svojoj majci.
- A kamo? Kad jednom zaglibiš ovdje, kao da si upao u živo blato. Nema drveta za koje
se možeš uhvatiti. Samo trska...
Izgledala je kao da će se rasplakati:
- Zašto si mi to morao reći? Bilo mi je dobro u životu. Došao si me mučiti. Ti nemaš ništa
od toga.
Plamen svijeće svako malo bi se gasio, da bi se odmah zatim ponovo palio.
- Nisam iz Bahije. Nikad nisam ondje nogom kročila. Iz Alagoinhasa sam. Ovdje sam iz
srama. Bilo je to zbog jednog trgovačkog putnika. Otišla sam iz svog kraja zbog sramote. Moj
sinčić je umro...
Položio joj je ruke na glavu. Ona je tiho jecala privivši mu se uz grudi:
- Reci mi što da radim?
Začulo se lupanje po vratima. Josué je viknuo:
- Guma!
- Što je?
- Dolaze... Odmah izađi.
Izvana, s ulice, čula se graja i zvuk koraka. Djevojka je zgrabila Gumu za ruku:
- Što se događa?
- To su ovi iz vojne akademije. Bit će gužve... - napravio je pokret kao da će ustati iz
kreveta.
Uhvatila ga je objema rukama, prestrašena izraza lica i očiju još uvijek punih suza.
Uhvatila ga je kao netko tko se hvata za posljednju slamku, za drvo na rubu ponora:
- Nemoj ići...
Pomilovao ju je:
- Ništa se neće dogoditi. Pusti me...
Gledala je u njega ne shvaćajući:
- A ja? Što će biti sa mnom? Ne ideš nikamo, neću te pustiti... Ti si moj, ne možeš sada ići
u smrt... Ako pogineš, ubit ću se...
Izjurio je iz sobe i na hodniku je, unatoč glasnim povicima onih momaka, još uvijek čuo
njezine jecaje i glas:
- A ja? Onda ću i ja umrijeti...

Došlo je sedamdesetak momaka iz vojne akademije, isključujući one oženjene koji su

ostali kod kuće. Samo zato je prepirka imala takav završetak. Nahrupili su u sobe napadajući i
muškarce i žene i mornari su im se suprotstavili. Nitko ne zna je li Traíra najprije povukao
nož ili je najprije onaj momak pucao. Kad je stigla policija, mornari su već pobjegli kroz
dvorište, preskočili zid i nestali u smjeru dokova, što je opasno mjesto da se onamo ide tražiti
mornara. Izbodeni mladić je umro. Ozljeda onog drugog bila je manje ozbiljna, bio je uboden
u ruku. Krvavi trag govorio je u prilog činjenici da je Traíra nastrijeljen, a narednik iz vojne
akademije tvrdio je da je vidio kad je onaj mladić pucao i da je Traíra pogođen u grudi:
- Bez obzira na to mulat ga je uspio probosti nožem. Nakon toga izašao je pognut poput
starca. Pogođen je u grudi, siguran sam u to. Neće izdržati do dokova...
I djevojka je bila mrtva. Stala je između Gume i metka koji je narednik ispalio, ali nitko
nije obraćao pozornost na Ritu jer nitko nije mario za običnu prostitutku. Za mladića već da,
bio je iz ugledne obitelji, vrlo cijenjene u gradu, sin odvjetnika. Inspektor se počešao po glavi
(spavao je kad su ga pozvali), pogledao u Ritin leš, odgurnuo ga nogom i upitao:
- A ona? Što je s njom?
I plavuša je bila zapanjena:
- Ne znam što ju je spopalo. Izašla je iz sobe, izgledala je kao da je poludjela, zgrabila je

50
momka koji je bio s njom i htjela ga odvući u sobu. Kad je počela pucnjava, stala je pred
njega i primila metak...
- Bila mu je ljubavnica?
- Ne, tek su se upoznali... - odmahnula je glavom. - Ne znam što ju je spopalo...
Ni drugim ženama nije bilo jasno zašto. Nikome nije bilo jasno. Nitko nije shvaćao da se
pročistila odrekavši se života za koji nije bila rođena. Da ju je pročistila njezina ljubav. A
onda je Tibéria, njezina madam, ponovila s užasom u očima:
- Ne znam što ju je spopalo...

Guma je skočio u vodu prilično daleko od Junaka. Otplivao je do šalupe i popeo se u nju.
Pred sobom je ugledao nečiji obris, a zatim ga je netko zazvao tihim glasom:
- Guma?
Bio je to Josué. Bio je gol do pojasa. Rijeka je bujala pa je šalupa ostala daleko od gata.
- Kakva paklena noć... Traíra je ovdje. Dovukao sam ga ovamo. Gotovo sam ispustio
dušu.
- Zašto ovamo?
- Loše mu je, Guma. Treba ga odvesti do Bahije. Ako ga uhvate ovdje, gotov je. Osim
toga, dobio je metak u trbuh...
Gat je bio pust. Rijetki putnici ukrcavali su se na brod kompanije Baiana. Svi kanui već
su otišli. Josué je objasnio:
- Kad sam ga doveo, svi su već bili otplovili. Samo je ostao Junak. Da imam šalupu,
poveo bih ga ja. Ali ne mogu ga povesti u svom kanuu.
- Gdje si ga smjestio?
- Polegao sam ga na dno. Već sam podvezao ranu, čini se da sad spava...
- Što da radim s njim?
- Odvedi ga dr. Rodrigu, on je dobar čovjek i pobrinut će se za njega. A onda neka ide
svojim putem.
- U redu.
Guma je posvijetlio po dnu broda i ondje ugledao ispruženog Traíru. Prestao je krvariti.
Izgledao je mrtav. Tek malo bolje pogledavši, moglo se vidjeti da još uvijek diše. Bio je
blijed. Njegova obrijana glava svjetlucala je na svjetlu svjetiljke. Josué je rekao:
- Požuri,momče, policija bi trebala stići svakoga trena.
Pomogao je Gumi u manevrima i, kad je šalupa bila spremna za polazak, skočio u vodu.
Mahnuo mu je i rekao:
- Do druge prigode... Uvijek možeš računati na mene.
Izlazeći iz luke, Guma je primijetio neuobičajeno komešanje na brodu kompanije Baiana.
Nekoliko ljudi ukrcalo se nešto uzvikujući. Bili su to, bez sumnje, policajci.
S Gumom za kormilom, šalupa je išla najbrže što je mogla. Ugasio je svjetiljku i plovio
oprezno jer je noć bila mračna, a rijeka puna sprudova. Začuo je prvi poziv za ukrcaj na brod
kompanije Baiana. "Imam sat vremena", pomislio je. Sat vremena da izbjegne pregled šalupe.
Morat će se sakriti u nekom kutku rijeke sve dok brod ne prođe. Jer ako pretraže šalupu i
pronađu Traíru na samrti, utrka je završena. Vjerojatno ga ne bi strpali u zatvor. To nije bilo
uobičajeno u ovim krajevima. Vjerojatno bi ga pronašli kako za primjer ostalima pluta u vodi
s nožem u leđima. Nije imalo smisla osvećivati se Traíri koji je ionako bio na samrti, ali
nekome su se morali osvetiti. Onaj momak bio je iz obitelji uglednih ljudi... Guma se ogledao
oko sebe. More je bilo mirno, puhao je vjetar, ugodni povjetarac koji je nosio šalupu. More
pomaže svojima. More je prijatelj, drag prijatelj. Šalupa klizi plavičastim valovima. Guma
izbjegava jedan sprud. Sad plovi uskim kanalom. Pozorno gleda pred sebe i čvrsto drži
kormilo. Traíra stenje na podu. Guma ga zaziva:
- Traíra... čuješ li me, Traíra?
Umjesto odgovora, Traíra stenje još jače. Guma ne može sada napustiti kormilo. Previše
je opasno to učiniti u ovakvom kanalu.
- Stižem... Samo trenutak.
Trairino stenjanje postaje još jače i bolnije. Gumi se čini kao da će Traíra umrijeti.

51
Umrijet će na njegovoj šalupi i ondje će ga pronaći policija. Onda će se osvetiti Gumi. To ga
ne plaši. Jedino ne želi imati na plećima teret čovjeka koji je umro zbog gluposti. Traíra nije
smio potegnuti nož. Kad ih je već bilo onoliko, nije bila sramota pobjeći, napustiti bojno
polje. Ali Guma razmišlja. Tko od njih ne bi učinio isto, tko od njih ne bi potegnuo nož?
Traíra je na samrti, sada nema smisla umovati o tome. Najprije treba izbjeći pregled broda, a
zatim odnijeti tijelo u luku i predati ga onima koji će ga oplakati.
Prošli su kanal. Guma pali svjetiljku i odlazi pogledati kako je Traíra. On se uspio
okrenuti i sad leži na boku. Iz rane teče tanak mlaz krvi. Guma ga pita:
- Treba li ti što, brate? Plovimo prema Bahiji.
Traira upire prema njemu svoj tupi pogled:
- Vode...
Guma donosi bocu od tikve punu vode, spušta se i prinosi grlić ustima ranjenika. Traíra
pije s mukom. Zatim se okreće na leđa. Netremice gleda u Gumu:
- To si ti, Guma?
- Glavom i bradom
- Onaj drugi je mrtav, zar ne?
- Tako je...
- Nikad nisam ubio čovjeka. To uvijek donosi nesreću...
- Nije bilo druge.
- Što će sad biti s mojom ženom?
- Oženjen si?
- Imam ženu u Santo Amaru i tri kćeri. Što će biti s njima?
- Ništa neće biti. Kad se oporaviš, vratit ćeš im se.
- Prati li nas policija?
- Da, ali umaći ćemo im.
- Onda se vrati za kormilo.
Guma se vraća. Zamislio se jer Traíra ima ženu i tri kćeri. Tko će prehraniti tolika usta?
Dobro kaže stari Francisco da se mornari ne bi smjeli ženiti. Jednoga dana nesreća pokuca na
vrata, neko iskušenje kojem je teško odoljeti i, eto ti sad, djeca ostanu gladna. Bez obzira na
to, Guma se želi oženiti. Želi dovesti Líviju na šalupu, imati s njom sina. Traíra ga ponovo
zove prigušenim glasom:
- Guma! Dođi.
Traira pokušava podići glavu.
- Jesi li čuo brodsku sirenu?
- Nisam.
- Ja jesam. Svakog trenutka će isploviti. Nema više svrhe. Oni dolaze na njemu, zar ne?
Guma zna da pod "oni" misli na policiju. Ni ne pokušava to zanijekati. Traíra nastavlja:
- Uhvatit će nas. Ubit će nas na licu mjesta.
Nastupila je tišina. Svjetiljka obasjava Traírino lice zgrčeno u bolnu grimasu.
- Ima samo jedan način. Ja ću ionako umrijeti. Pomozi mi da se uspravim i bacit ću se u
vodu. Kad stignu, neće me zateći ovdje.
- Buncaš, čovječe. Ja još uvijek znam upravljati šalupom.
- Daj mi vode.
Guma mu daje vode i vraća se za kormilo. Da, sad i on čuje sirenu broda kompanije
Baiana. Brod isplovljava iz luke i kreće za njima. Kad s broda spuste čamac s ljudima, svemu
će doći kraj. Brod će nastaviti dalje, a naoružani ljudi će se pobrinuti za njih. Poslije će reći da
su se odupirali uhićenju. Kako bi se Guma i mogao oduprijeti? Nož služi samo u borbi prsa o
prsa. Kad uskoče na šalupu, bit će to s pištoljima u ruci i pucajući iz pušaka. Ove noći vidjet
će Janaínu. Nikad više neće vidjeti Líviju, nikad više neće vidjeti starog Francisca. Šalupa
plovi niz vjetar. Junak daje sve od sebe, ali ovo je njegova posljednja utrka. Izbušit će ga
mecima i možda će potonuti zajedno sa svojim vlasnikom. Njegova svjetiljka više neće
svijetliti po ovom zaljevu, više neće ploviti rijekom, više se neće utrkivati s barbom
Manuelom. Onaj momak ostao je ležati mrtav u dnevnoj sobi, baš kao i djevojka. Tek tada
Guma se sjetio djevojke. Umrla je da bi njega spasila, bila je lijepa i mlada. Odrekla se života

52
za koji nije bila rođena. Da nije umrla, bila bi ovisna o cachaçi i prerano bi ostarjela. Umrla je
kao žena mornara. Nije bila prostitutka koja je umrla od metka. Bila je Gumina žena, Iemanjá
to zna i sigurno će je povesti sa sobom u zemlju Aiocáu, sigurno će je učiniti svojom
robinjom kod stijene uz Branu. Bila je mlada i lijepa. Dala je život za mornara. Njezino tijelo
odnijet će na groblje, ali Iemanjá će sigurno otići po nju da bije učinila svojom robinjom.
Guma će tu priču ispričati Líviji. I ako im se rodi kći, nazvat će je Rita. Začula se brodska
sirena. Brod prolazi kroz kanal. Uskoro će im se približiti, spustiti čamac i nestati u tmini. I
tada će svemu biti kraj. Junak plovi najbrže što može. Plovi u smrt jer kucnuo je njegov čas.
Na njemu će otploviti do zemlje Aiocáe, od koje nema ljepše na svijetu. Ondje će ih čekati
Rita.
Guma začuje neki zvuk. Kao da netko puzi po palubi. Da, tako je. Netko veoma tiho puzi
prema kraju šalupe. Ostavlja kormilo i odlazi pogledati. To je Traíra koji se želi baciti u more.
Guma skače na njega i Traíra se bori jer želi skončati sve jednom za svagda, jer ne želi da
Guma strada zbog njega. Njegova obrijana glava svijetli na svjetlu svjetiljke. Guma ga vuče
natrag na dno šalupe. On ga gleda sa zahvalnošću i ponosom. I on zna da je to zakon gata i da
ga Guma zna poštovati. Umrijet će obojica. A onda moli Gumu:
- Imaš li možda nož viška?
- Imam. Zašto?
- Daj mi ga. Želim umrijeti kao muškarac. Još mogu povući jednoga od njih sa sobom... -
smiješi mu se s mukom.
Guma mu daje nož i vraća se. I on će se braniti. Neće se dati ubiti poput tek ulovljene
svježe ribe. Ispustit će nož tek kad ga sruše na palubu. Neće vidjeti Líviju, ona će se udati za
drugoga, drugome će roditi djecu. Ali njezino ime bit će posljednje što će izgovoriti. Šteta što
Rufino nije s njim. Da je taj crnac ondje, tetovirao bi mu Lívijino ime na ruku. U tom trenutku
ugleda svjetiljku s neke šalupe. Tko to dolazi? Uskoro će saznati. Ako je prijatelj, možda još
ima nade. Šalupa se približava. To je Jacques. Još jutros su se potukli na gatu. Ali Guma zna
da može računati na njega jer tako nalaže zakon gata.
Na znak Gumine svjetiljke Jacquesova šalupa se zaustavlja. Jacques je zaprepašten.
Čekao je na trenutak kad će se osvetiti Gumi. Ali ovaj mu objašnjava što se dogodilo, da ih
prate, da Traíra ondje leži ranjen, i Jacques se ne prepire. Prebacuju Traíru na njegovu šalupu.
Ovaj teško diše, na rubu je smrti. Guma reče:
- Čekat ću u Maragogipeu.
- U redu.
- Sretan put...
Šalupe se razdvajaju. Sada se ništa neće dogoditi. Nitko neće posumnjati u Jacquesa koji
ide za Cachoeiru. A na Junaku neće pronaći ništa. Nitko ne može potvrditi da je Guma
sudjelovao u onom sukobu osim prostitutki, ali u takvim trenucima one ne gledaju muškarcu
u lice. Bit će slobodan.

Pretražili su mu šalupu (u međuvremenu je oprao krvave mrlje s palube) i ostavili ga na

miru. Jacquesu nije trebalo dugo da se vrati. Guma je ukrcao pošiljku cigara, a zatim su dvije
šalupe isplovile zajedno. Jacquesu je već propalo njegovo putovanje i odlučio je Gumu
ispratiti do kraja. Traíra nije umro. Stenjao je na dnu Jacquesove šalupe. Bilo je vedro jutro
kad su doplovili u Bahiju. Brod kompanije Baiana već je odavna pristao. Na gatu su već znali
za sukob. Jacques je ostao na šalupi, a Guma je otišao po dr. Rodriga. Traíra je stenjao u
šalupi. I buncao o ženi, obitelji, o trima kćerima. U svom bunilu vidio je golemi
prekooceanski brod usidren uz gat koji je došao po njega da ga odvede na dno mora, a onda to
više nije bio brod nego crni olujni oblak koji se također usidrio uz gat. Oluja je došla po
Traíra27 koji je ubio čovjeka. Gdje mu je žena, gdje su mu kćeri da se oproste od njega?
Ukrcava se na brod, ukrcava se na oblak. Ne, ne želi ići jer nije došla njegova žena, nisu došle
njegove kćeri da se oproste s njime. Već na brodu, već na oblaku, u središtu oluje, još uvijek

27 Traíra je inače vrsta slatkovodne ribe grabljivice, a u razgovornom portugalskom jeziku

koji se govori u Brazilu može značiti i "izdajica".

53
spominje ženu, obitelj i tri kćeri: Martu, Margaridu i Raquel.

Marta, Margarida, Raquel

Ako se nešto u luci može tvrditi sa sigurnošću, ali s apsolutnom, nepokolebljivom
sigurnošću, onda je to činjenica da dr. Rodrigo pripada obitelji pomoraca. Njegov otac, djed i
drugi preci plovili su morima na raznim brodovima i tako zarađivali za kruh. Jer to je jedino
objašnjenje zašto bi jedan liječnik s uokvirenom diplomom na zidu ostavio za sobom lijepe
gradske ulice i preselio se u priprostu kuću u luci zajedno sa svojim knjigama, mačkom i
bocama pića. Zasigurno to ne bi učinio zbog nesretne ljubavi. Dr. Rodrigo bio je još premlad
da bi u grudima patio od te neizlječive bolesti. Sasvim sigurno - ponavljali su kanuaši - vratio
se na more zato što pripada obitelji pomoraca. A budući da je bio mršav i slabunjav, preslab
da bi izveo šalupu na more ili nosio vreće, liječio je mornare od bolesti i davao život onima
koji bi dolazili polumrtvi iz oluja. Osim toga plaćao je pogreb onim najsiromašnijima i
pomagao njihovim udovicama. Izvlačio je iz zatvora one koji bi bili uhićeni zbog pijanstva.
Činio je mnogo za ljude i bio vrlo cijenjen u luci, a glas o njemu pronio se čak i do onih
mjesta u kojima se pričalo samo o najhrabrijim mornarima. Bavio se i drugim stvarima o
kojima mornari nisu imali pojma. Možda je samo učiteljica Dulce bila upoznata s činjenicom
da je pisao pjesme o moru jer je on sam smatrao svoje pjesništvo nedostojnim te teme. Ni
Dulce nije potpuno shvaćala zašto bi ondje živio netko tko je bogat i cijenjen gore u gradu.
Nosio je iznošena odijela bez kravate, a kad ne bi obilazio pacijente (mnogi od njih nisu mu
plaćali ni novčića) pušio bi lulu i promatrao uvijek nov i drugačiji krajolik morske pučine.
Imao je radijski uređaj i mnogi su dolazili noću k njemu slušati glazbu iz dalekih zemalja.
Više ne bi onamo ulazili s nepovjerenjem, sad već navikli na gomile lijepih, debelih knjiga
koje su razdvajale njihova dva svijeta i isprva ih pomalo plašile, i to bi gotovo uvijek
završavalo tako da bi gasili radio i za doktora pjevali pjesme iz luke.
Njegov boravak u luci i njegov život među njima i isključivo posvećen njima nisu bili
tajna samo za starog Francisca koji ga je jednom upitao:
- Vaš otac je bio pomorac, zar ne, dr. Rodrigo?
- Koliko ja znam, ne, Francisco.
- Ali vaš djed...
- Nikad ga nisam upoznao, a otac mi nije imao vremena pričati o njegovu životu... -
nasmiješio se Rodrigo.
- Ali bio je pomorac - ustrajao je Francisco. - Poznavao sam ga. Bio je kapetan broda.
Dobar čovjek. Svi su ga voljeli.
Francisco je to izmislio, ali je unatoč tome bio gotovo siguran da je poznavao Rodrigova
djeda. Odatle i ona već spomenuta sigurnost koju su dijelili svi u luci. Svi su se isto tako
nadali da će jednoga dana dr. Rodrigo oženiti učiteljicu Dulce. Njih dvoje su se sastajali,
šetali, razgovarali. Ali nikad nisu spominjali brak. Ima već dugo, međutim, kako se u luci
govori o onoj noći kad se održala svetkovina. Rodrigovi najprisniji prijatelji s vremena na
vrijeme nešto bi mu natuknuli, ali on bi se samo osmjehnuo, dublje utonuo u svoje otrcano
odijelo i zatim promijenio temu. Vratio bi se svojim knjigama, svojim pacijentima (ima
jednog sušičavog dječaka koji zaokuplja gotovo sve njegovo vrijeme), promatranju mora.
U početku je dr. Rodrigo često odlazio u grad. Htio je provesti higijenske mjere za kuće u
luci. Nitko ga nije htio primiti. Prestao je odlaziti. Učiteljica Dulce spomenula mu je čudo
kojem se nada i nakon kojeg će sve biti ljepše u luci. Možda će tada dr. Rodrigo napokon
moći mirno pisati svoje stihove lijepe poput mora.

* * *

Guma ulazi u prostoriju koja služi kao ordinacija. Debela žena sluša majku sušičava
dječaka koja ga čvrsto drži za ruku. Dječak je sav kost i koža, povremeno se zakašlje i to
toliko snažno da ga to natjera u plač. Sve to iz jednog kuta prestrašeno promatra neka
djevojka prekrivajući usta maramicom. Majka pripovjeda:

54
 - Ponekad čak pomislim, neka mi Bog oprosti - stavlja ruku preko usta - da bi bilo bolje
da ga Bog odmah uzme k sebi...ne možete ni zamisliti kakva je to patnja, patnja za sve nas, po
cijele noći samo kašlje... Što ima od života, jadničak, kad se ne može ni igrati... Ponekad
pomislim da bi mi Bog pomogao kad bi mi ga uzeo - briše rukavom suze i privija uza se
malenoga koji kašlje i čini se miljama daleko od svega toga.
Debela žena kima glavom u znak slaganja. Djevojka pita iz kuta:
- Kako se zarazio?
- Sve je počelo od prehlade koja se sve više pogoršavala, a onda pretvorila u bolest.
Debela žena ju je posavjetovala: - Jeste li ga već odveli pai Anselmu? Kažu da...
- Nije pomoglo... a i dr. Rodrigo također nam je bio poput oca...
- Iemanjá ga zove - zaključila je debela žena.
Guma je upitao:
- Hoće li dr. Rodrigo još dugo, gospođo Francisca?
- Ne znam, gos'n Guma. Unutra je s Tibúrcijem koji je ozlijedio nogu... Bolesni ste?
- Ne. Nešto je drugo u pitanju...
Dječak je zakašljao. Debela žena je nastavila:
- Poznajete Marianu, zar ne? Zé Pedrinhovu ženu...
- Ah, da!
- I njoj je bilo tako. Osušila se kao bakalar. Kašljala je toliko krvi da se činilo da će
iskašljati dušu. A onda joj je pai Anselmo dao napitak od kore nekog drveta.
- Mundinhu nije uspio pomoći. On nas je i poslao dr. Rodrigu. I još mu nije bolje. A
doktor je sve pokušao...
Otvorila su se vrata i Tibúrcio je izašao šepajući. Dr. Rodrigo, mršava i koščata lica,
pojavio se na vratima. Pozdravio je Gumu:
- Jesi li bolestan, Guma?
- Moram s vama razgovarati. Hitno je.
- Uđi. - Okrenuo se prema ženama. - Pričekajte trenutak.
Ubrzo su izašli, Rodrigo u jakni i s torbom u ruci. Okrenuo se prema ženi i rekao:
- Vratite se za dva sata. Imam hitan slučaj.
Još uvijek na vratima, dodao je:
- Ne zaboravite prije ručka dječaku dati lijek, gospođo Francisca...
Na putu prema gatu Rodrigo je zamolio Gumu:
- A sad mi ispričaj sve što se dogodilo.
Guma mu je ispričao. Znao je da se može potpuno pouzdati u Rodriga. Bio je jedan od
njih, kao da je i on bio mornar. Prepričao mu je cijeli sukob, Ritinu smrt, Traírino ranjavanje:
- Momak je umro. A Traíri je jako loše.
Ušli su u blato kod gata i uskočili u Jacquesovu šalupu. Dr. Rodrigo spustio se do Traíre.
Traíra je bio u bunilu i dozivao kćeri Martu, Margaridu i Raquel. Tako su saznali da je Marta
mlada žena koja ima već lijepih osamnaest godina, Margarida je skakala s kamena na kamen,
plivala u rijeci, imala četrnaest godina, dugu kosu i polako izrastala u djevojku, ali najviše mu
je nedostajala Raquel koja još nije navršila četiri i koja nije znala pravilno izgovarati riječi.
Jacques je rekao:
- Bunca...
Nastavio je uporno dozivati Martu, Margaridu i Raquel. Marta je šila odjeću, već je
počela šiti svadbenu opremu jer svakog trenutka bi se mogli pojaviti prosci, Margarida je
skakala s kamena na kamen, plivala kao riba, dok je Raquel lomila jezik razgovarajući sa
starom lutkom, jedinom koja je razumjela što joj govori. Najviše je dozivao Raquel jer mu je
ona najviše nedostajala. Raquel je razgovarala sa starom lutkom. Rekla joj je da će morati
ostati u kutu jer će joj tata s ovog putovanja donijeti novu lutku plave kose. A otac na samrti
dozivao je Raquel, dozivao je Martu i Margaridu, dozivao je čak i svoju staru, svoju ženu,
koja ga je kod kuće sigurno očekivala s ribljim gulašem.
Rodrigo je pregledao ranu. Pacijent više ništa nije čuo, nije bio svjestan njihove
prisutnosti. Vidio je samo tri kćeri koje su plesale oko njega, veselo poskakivale i smijale se.
Marta, Margarida, Raquel. Raquel je u naručju držala novu lutku s kojom je razgovarala,

55
lutku koju joj je donio s ovog putovanja. On odlazi na brodu, on odlazi na oblaku, a Marta,
Margarida i Raquel plešu na gatu držeći se za ruke kao u onim sretnim danima kad bi se
Traíra vraćao s dugih putovanja i stavljao na stol darove koje im je donio. Marta se odijeva u
najnovije komade svadbene opreme, Margarida pleše po kamenju koje je donijela s riječne
obale, Raquel privija lutku uz grudi.
- Jedino ako ga operiram.
- Što ste rekli, doktore?
- Može se spasiti jedino ako izvučem metak... Jedino tako... Moramo ga odnijeti do moje
kuće. On ima obitelj, zar ne?
Traíra je rekao:
- Marta, Margarida, Raquel.
- Ali kako ćemo ga odnijeti? - upitao je Jacques.
Ali uspjeli su. Odnijeli su ga u mreži. Najprije je Jacques doveo šalupu na sam kraj gata
gdje nije bilo nikoga, položili su Traíra u mrežu, kroz nju provukli motku i odnijeli ga na
ramenima. Kod kuće je Rodrigo već imao spremne sve instrumente pa je operacija mogla
odmah započeti. Guma i Jacques su mu pomagali. Promatrali su ga kako otvara meso, vadi
metak iz tijela i zatim šiva ranu. Bilo je to kao da je netko čistio ribu. Sad je Traíra spavao,
više nije spominjao kćeri, više ih nije dozivao.
Kad je sve bilo gotovo, Guma je upitao:
- Hoće li se izvući, doktore?
- Mislim da neće, Guma. Bilo je prekasno. - Rodrigo je prao rake.
Guma i Jacques promatrali su svoga draga. Blijeda lica, obrijane glave, golema tijela,
ranjena trbuha, izgledalo je kao da ih je već napustio, kao da više nije pripadao ovom svijetu.
Guma je rekao:
- Ima obitelj. Ženu i tri kćeri. Mornari se ne bi smjeli ženiti.
Jacques je pognuo glavu jer se on trebao oženiti za mjesec dana. Dr. Rodrigo upitao je:
- Odakle mu je obitelj?
- Žive u okolici Santo Amara...
- Treba ih obavijestiti...
- Sigurno već znaju... Loše vijesti brzo putuju.
- Policija im je već sigurno pokucala na vrata.
Dr. Rodrigo je rekao:
- Pođite svojim poslom, ja ću se pobrinuti za njega.
Izašli su. Guma je prije toga još jednom pogledao u muškarca koji je hroptao. Ostavši
sam, dr. Rodrigo pogledao je kroz prozor prema moru. Težak je život mornara. Guma je rekao
da se ne bi smjeli ženiti. Uvijek dođe taj dan kad obitelj zadesi bijeda, uvijek su tu neke
Marte, Margaride i Raquele koje ostanu gladovati. Učiteljica Dulce čekala je čudo. Rodrigo se
želio vratiti svojim stihovima, ali čovjek koji je ležao u agoniji jednostavno se nije uklapao u
pjesničke opise mora. Rodrigu je tada prvi put palo na um napisati pjesmu koja bi govorila o
patnjama i bijedi života u luci.
Smrt je donijela mir. Traíra se više nije ukrcavao na brod. Rodrigo je pozvao Gumu i
Jacquesa. Traíra ih je promatrao kako stoje oko njegova kreveta. Više nije stenjao. Ispružio je
ruku, ali pred sobom nije vidio liječnika i dvojicu prijatelja. Vidio je tri kćeri oko svoje
postelje, tri kćeri koje su ga budile zato što je jutro već odmaklo (sunce je preplavilo sobu) i
trebalo je izaći s kanuom. Ispružio je ruku, nasmiješio se s ljubavlju (Rodrigo ga je držao za
ruku), promrmljao imena Marta, Margarida, Raquel, ponovio Raquel, ukrcao se u svoj kanu i
otišao.
Ukrcao se u svoj kanu i otišao.

Vikonti, grofovi, markizi i Bumbar

Gradić Santo Amaro, u kojem je Guma sada usidren sa svojom šalupom, bio je dom
različitog carskog plemstva, baruna, vikonta, grofova, markiza, ali on je, dragi prijatelji s gata,

56
također i Bumbarov28 rodni grad. Zato i isključivo zato, ne zato što odande dolaze šećer,
grofovi, vikonti, baruni, markizi, cachaça, ljudi iz luke vole Santo Amaro. U tom se gradiću
rodio Bumbar, njegovim ulicama je trčao, ondje je prolijevao krv, borio se nožem, pucao,
prakticirao capoeiru29, pjevao sambe. Ondje u blizini, u Maracangalhi, isjekli su ga
mačetama, ondje je potekla njegova krv i ondje sija njegova zvijezda, svijetla i velika, gotovo
jednako velika kao i ona Lucasa da Feire.30 Nakon toga pretvorio se u zvijezdu, velikog
crnačkog junaka.
Santo Amaro Bumbarov je rodni grad. O tome u ovom trenutku razmišlja Guma ispružen
na svojoj šalupi. Prije tri dana na pameti su mu bile posve druge stvari. Onoga dana kad je
umro Traíra spremao se posjetiti Líviju i to je bilo jedino o čemu je razmišljao. Ali po tko zna
koji put progonilo ga je ono što je jednom rekao stari Francisco ("Mornari se ne bi smjeli
ženiti".), zatim ona pjesma sa stare tvrđave ("Nesretna je ona žena koja pođe za muškarca s
mora"...), kao i ono čemu je svakodnevno mogao posvjedočiti, poput Traírina primjera, koji je
za sobom ostavio ženu s troje djece. Mornar mora biti slobodan, kaže stari Francisco, kaže to i
pjesma, a kao da to potvrđuje i svakodnevni život. Ali ne da voli, da živi punim plućima, već
da umre, da se može vjenčati s Janaínom, vladaricom mora. Slobodni su umrijeti jer oni za tu
smrt i žive, za smrt koja im je toliko bliska, toliko sigurna da je i ne čekaju niti o njoj previše
razmišljaju. Nijedan mornar nema pravo žrtvovati ženu. Ne zbog siromašnog života, bijednih
domova, svakodnevnih obroka od ribe, vječnog nedostatka novca. Svaka od njih bi to
podnijela, budući da su uglavnom navikle na takav život jer su sve one ili iz luke ili su kćeri
jednako toliko siromašnih radnika. Na siromaštvo su naviknute, a često i na mnogo toga goreg
od samog siromaštva. Ali nisu navikle na smrt koja dolazi iznenada, na to da odjednom mogu
ostati bez muža, bez krova nad glavom, bez zaštite, bez hrane i nakon toga zaglibiti u nekoj
tvornici ili, ako su mlađe, u prostituciji. Gumu prestravljuje i sama pomisao na to da bi Lívia,
najljepša žena u luci, jednoga dana mogla pozivati muškarce s prozora i podavati im se jer
drugačije ne može uzdržavati sina koji će kad odraste također postati mornar i priuštiti
jednaku nesreću nekoj drugoj ženi. Na prozor s rešetkama (poput onih iza kojih se nalaze
zatočenici i osuđenici) naslonila bi svoje lice bez tajni, bez tjeskobe, i dozivala muškarce u
prolazu. Gumin sin, sin mora, možda bi se sakrio da ne mora plakati za majkom. Ona bi
rastvorila svoje tijelo da priušti sinu ručak, a on bi sutradan ostavio neku drugu ženu (jer to je
sudbina svih) kad ga Iemanjá odvede u Krajeve beskraja zemlje Aiocáa. Zemlje Aiocáe, rodne
grude svih mornara, u kojoj se nalazi jedina koja im zapravo mora biti žena: Janaína,
tajanstvena petoimena, Janaína koja je majka i istodobno supruga i koja je baš zato strašna.
Nitko nikada nije čuo za oženjena čovjeka koji bi ostario na svojoj šalupi ili kanuu. Iemanjá je
ljubomorna, a tada joj je ime Inaê i stvara oluje. Nema koristi tada nuditi joj darove, nuditi joj
kćeri za robinje, jer ona želi muškarce, njihove sinove i supruge.
Iz tog razloga, zato što nije želio Lívijinu sudbinu učiniti nesretnom, Guma je te noći
pobjegao iz luke s malenim teretom za Santo Amaro i obećanjem da će se na povratku vratiti
s bocama cachaçe. Pobjegao je da ne bi s Rodolfom morao posjetiti Líviju, da ne bi morao
pogledati u njezine svijetle oči i da je zato ne bi još više želio. Zato sada leži na svojoj šalupi
usidrenoj uz gat u Santo Amaru, gradu grofova, vikonta, baruna, markiza i Bumbarovu gradu.
Dragi prijatelji sa svih gatova ovoga svijeta, ovdje se rodio Bumbar. Guma gleda prema
nebu na kojem svijetli njegova zvijezda. Iako je mjesec veći i sjajniji, iako mornari svoje
poglede najprije usmjeravaju prema njemu, odmah potom traže Bumbarovu zvijezdu jer je on

28 Manoel Henrique Pereira (1895.-1924.), poznatiji kao Besouro Manganga (Bumbar),

legendarni kapoeirist iz Bahije.
29 Danas je capoeira umjetnička forma koja uključuje elemente borilačkih vještina, igre,
glazbe i plesa. Capoeira koju je prakticirao Bumbar u to vrijeme bila je naglašenije
borilačka vještina.
30 Lucas da Feira (1807.-1849.) bio je sin robova koji se pobjegavši s plantaže odmetnuo u
razbojnike u šumama oko grada Feire de Santane gdje je i ubijen. Neki povjesničari
nazivaju ga i "Robinom Hoodom iz Bahije" .

57
najveći crnački junak na obali. Nebo je puno hrabrih ljudi: Zumbi,31 Lucas da Feira, Zé
Ninck,32 Bumbar. Ondje između mjeseca i Lucasove zvijezde nalazi se prazno mjesto koje će
popuniti Virgulino Ferreira Lampião33, ali on sigurno neće umrijeti tako skoro.
Ali nitko od njih nije bio čovjek s gata, sin mornara, nitko od njih nije plovio na brzim
šalupama. Samo Bumbar. Taj je bio čovjek s mora, znao je kako upravljati kormilom, izvući
kanu, ploviti uz vjetar i uz glazbu. Od svih njih samo on zna gdje se nalazi zemlja Aiocá, a to
je na samom kraju svijeta. Zato je ljudima iz luke od svih njih on najomiljeniji. I upravo je
Santo Amaro, o, svi mornari ovoga svijeta, nosači, lučki radnici, kanuaši, dr. Rodrigo,
učiteljice Dulce, svi vi koji radite na moru, upravo je Santo Amaro njegov rodni grad. I ovdje
u blizini, u Maracangalhi, isjekli su ga mačetama, pretvorili su ga u kosano meso, no, pazite
dobro, mornari ovoga svijeta, bio je izdan, dogodilo se to dok je spavao u mreži, a znamo da
od svega na ovome svijetu ona najviše podsjeća na šalupu jer se ljulja kao da se nalazi na
valovima.
Rođenje ovdje. U Recôncavu se rađaju hrabri pomorci. U Bahiji, glavnome gradu, gradu
sa sedam vrata, rađaju se najljepše žene na obali. I Lívia se ondje rodila. Da je vidi Bumbar -
razmišlja Guma pušeći lulu na svome Junaku, izgubio bi glavu za njom i zbog nje izbo nožem
barem trojicu ili četvoricu. Bio je odvažan čovjek, taj mornar Bumbar. A na cijeloj obali nije
bilo ljepše djevojke od Lívije koja je došla na Iemanjáinu svetkovinu samo da bi vidjela
njega, Gumu, koji je također odvažan i već je prošao kroz mnoge pustolovine i jednoga dana
će ploviti dalekim zemljama na velikim brodovima. On je želi, ona je žena koju već dugo
čeka, a i ona njega želi, došla ga je pozvati svojim očima u kojima nema tajni, očima u kojima
nema nikakve himbenosti. Osim toga, Guma ima obvezu prema Rosi Palmeirão, a to je imati
sina s Lívijom kojeg će Rosa pomoći odgojiti, s kojim će se igrati i koji će joj pomoći da
zaboravi na život pun tučnjava, sukoba, smrti. Točno je da se Bumbar nikad nije oženio. Ali
isto tako je točno da nije poznavao Líviju koja se tada još nije ni rodila. Za ženu poput Lívije
mornar će zaboraviti na sve, čak će zaboraviti da je jednoga dana može ostaviti u bijedi sa
sinom ili s tri kćeri, kao što je Traíra ostavio Martu, Margaridu i Raquel.
Guma i ne čuje glazbu koja dolazi s gata, tekje osjeća, ona mu upravlja mislima, a to nije
ništa drugo nego ona stara pjesma koja govori kako je noć stvorena za ljubav. Noći Bumbaru
nisu uvijek služile za ljubav. Mnogo puta služile su mu za tučnjave, za zločine. Druge, pak,
služile su mu za opasne bjegove, kao onaj put kad je, onesposobivši četiri i ranivši još mnoge
druge žandare, pobjegao u šumu s dva metka u čeljusti i jednim u ruci. Noć je bila mračna i
oni su krenuli u potjeru i opkolili šumu, ali on se bacio u vodu i tako ranjen plivao poput
dobrog mornara kakav je bio, sve dok ga nije pokupio neki kanu, a zatim se jedan pai de
santo pobrinuo za njegove rane. No, bez sumnje, neke su mu noći sigurno služile za ljubav. U
noćima obasjanim mjesečinom, u noćima kad bi svirala glazba a rijeka poprimila plavu boju,
u tim noćima ljubio je ponekad Mariju José, ponekad Josefu da Fonte, ponekad Alipiju, ili
neku drugu ženu koju bi sreo. Ali nikad nije imao samo jednu ženu, ženu čija bi se sudbina
vezala uz njegovu, ženu koja bi nakon njegove smrti okusila bijedu tegobnog života. Mnoge
su ga žene oplakivale, ali oplakivao ga je i cijeli narod uz obalu. Nijedan barun, grof, vikont
ili markiz iz Santo Amara nije imao takav sprovod. Oplakivali su ga jer je bio dobar, uvijek
pružao ruku siromašnima, uvijek bio spreman potegnuti bodež u obranu prava mornara. Ali
nijedna ga žena nije oplakala ne misleći na njegovu hrabrost, na njegovu dobrotu, na njegova
junačka djela, nijedna ga nije oplakala kao svog muškarca, zato jer je izgubila vlastitu sreću,
vlastiti oslonac. Jer, kako kažu stari, kako kaže i pjesma, mornari se ne bi smjeli ženiti. Guma
se nemirno okreće. Noć je stvorena za ljubav, ali za usputnu ljubav s bilo kojom malom

31 Zumbi (1655.-1695.), veliki crnački vođa, predvodio je Quilombo dos Palmares, najveću
zajednicu odbjeglih robova u to vrijeme.
32 Zé Ninck (ili Zé Nick), legendarni razbojnik s početka 20. st. poznat po svojim okršajima
s policijom. U nekim pričama spominje se i kao borac za prava potlačenih radnika na
plantažama.
33 Virgulino Ferreira da Silva, zvan Lampião (1898.-1938.), znameniti razbojnik čije su
pustolovine opjevane u narodnoj književnosti.

58
mulatkinjom koju se slučajno sretne na gatu, na obali rijeke, na tržnici.
Noć je stvorena za ljubav, pjeva crnac na gatu u Santo Amaru. Druga pjesma (povijest
luke sva je u stihu: balade, sambe, pjesme, embolade) tvrdi kako je nesretna sudba koja snađe
ženu mornara. Čekati na gatu da se pojavi jedro, a u olujnim noćima da donesu tijelo. Bumbar
se nikad nije oženio, osim mornara bio je i razbojnik, osim vesla imao je i pušku, osim
mornarskoga imao je i džepni nož. Ni Rosa Palmeirão, žena iz luke koja je vrijedila za
dvojicu muškaraca, ni ona nije imala sina. Jacques, koji se tog mjeseca trebao oženiti s Judith,
mulatkinjom koja je izgubila oca, pokolebao se nakon Traírine smrti. I on je pobjegao, ali u
Cachoeiru, da razmisli, ovako kao što Guma sada razmišlja ispružen na svojoj šalupi dok puši
lulu i sluša glazbu. Lívia nema tajni, njezine oči ne očekuju ništa loše od života. Vezati svoj
život uz mornara značilo bi unesrećiti se do kraja života. Guma je bijesan, dođe mu da viče,
da se baci u more, jer slatko je umrijeti u moru, da poput Bumbara provede život u
tučnjavama.
Bumbarova zvijezda treperi na nebu. Velika je i svijetla. Žene kažu da promatra zlodjela
ljudi (baruna, grofova, vikonta, markiza) iz Santo Amara. On vidi sve nepravde koje trpe
mornari. Jednoga dana vratit će se i osvetiti ih.
Vratit će se prerušen, nitko neće znati da je to Bumbar. Njegova zvijezda nestat će s neba
jer će on zasjati na zemlji. Možda je to ono čudo koje čeka učiteljica Dulce, onaj dan o kojem
govore stihovi dr. Rodriga. Možda će od tog dana mornari, kad se ožene, svojim ženama moći
pružiti bolji život i moći im zajamčiti da neće umrijeti od gladi nakon njihove smrti niti će se
morati baviti prostitucijom. Kad će doći taj dan? - pita Guma Mjesec i zvijezde.
Bumbar je bio junak i uspjeli su ga ubiti tek na prijevaru. Isjekli su ga na komadiće koje
su poslije morali skupljati da bi ga mogli pokopati. Borio se protiv baruna, grofova, vikonta,
markiza koji su bili i još uvijek su vlasnici plantaža, zelenih polja trske i koji su nametali
niske vozarine šalupama i kanuima. Napadao je njihove plantaže, uzimao malo od onog što je
bilo njihovo i dijelio to udovicama i djeci čiji su očevi poginuli na moru. Baruni, vikonti,
markizi i grofovi držali su govore u parlamentu, razgovarali s D. Pedrom II., ispijali skupa
vina, razdjevičavali robinje, pljuskali crnce, a prema kapetanima šalupa i kanuašima ponašali
se kao prema slugama. Ali Bumbara su se bojali, za njih je bio sam vrag, njegovog imena su
se užasavali. Poslali su za njim policiju, a zatim još ljudi, pa još ljudi. I nisu mu mogli ništa
zato što nije bilo žene u luci, uz rijeku, u bilo kojem gradu Recôncava koja se ne bi molila za
njega Janaíni. I nije bilo šalupe, kanua i batela koji mu ne bi pružili sklonište. Tresli su se
baruni, tresli su se vikonti iz Santo Amara, preklinjali su Bumbara Bogom da im poštedi
zemlju, a zautvrat su oni poštedjeli neke crnce, crnkinje i mornare. Jer gospodi je Bumbar
utjerao strah u kosti.
Jednoga dana Bumbar će se vratiti... Guma treba pričekati taj dan da se oženi. Nitko ne
zna kako će se vratiti. Možda se vrati kao mnoštvo ljudi, kao cijela obala koja se diže u znak
prosvjeda tražeći nove vozarine, nove zakone, zaštitu udovica i siročadi.
Lívia ga čeka, on to zna. Noć je stvorena za ljubav i ona ga čeka. Rodolfo se vjerojatno
naljutio kad nije zatekao Gumu. On ne zna da je Guma pobjegao, da ne želi unesrećiti Líviju
do kraja života. Ali sada je u iskušenju da se vrati, obuzima ga želja da je ponovo vidi, da
stane pred nju. Lívia će poći s njim i provesti mnoge noći na toj šalupi. I ako on umre, ona
mora skupiti hrabrosti da se ne oda prostituciji. Noć je stvorena za ljubav, a ljubav za Gumu
znači Lívia. On ne želi usputnu, slučajnu ljubav s bilo kojom mulatkinjom. Iemanjá mu je
poslala Líviju i on ne može protiv njezinih zapovijedi. Kanuaši, ribari, kapetani šalupa, svi se
oni boje ljubavi. Tko zna što je odlučio Jacques koji je otišao u Cachoeiru porazmisliti o
svemu? Guma ne želi Líviji nesretnu sudbinu, ali on tu ništa ne može. Sudbina je gotova
stvar, nitko je ne može promijeniti. A Lívia dijeli svoju sa svim ostalim ženama iz luke.
Nitko, ni ona, ni Guma, pa čak ni Bumbar koji se pretvorio u zvijezdu, nitko to ne može
promijeniti. Guma će poći po nju, nije trebao od nje bježati, jer ova noć puna mjesečine i
zvijezda je stvorena za ljubav. Za takvih noći nitko ne razmišlja o olujama, nevremenu,
tučnjavi, smrti. Guma misli da je Lívia lijepa i želi je.
Santo Amaro je Bumbarov rodni grad. Nema veze što su se ondje rodili carski plemići,
gospodari bezbrojnih robova. Nema veze, o, mornari. Ovdje se rodio Bumbar, najhrabriji

59
mornar koji je plovio ovim vodama. Baruni, grofovi, vikonti i markizi spavaju zajedno na
ruševinama feudalnih dvoraca, u zatvorenim grobnicama koje izjeda vrijeme. Ali Bumbar
sjaji na nebu, on je zvijezda koja prosipa svoje svjetlo po Guminoj šalupi koja upravo leti
natrag prema Líviji. Jednoga dana Bumbar će se vratiti, o, mornari ovoga svijeta, i tada će
svaka noć biti stvorena za ljubav i nastat će nove pjesme u luci i u ženskim srcima.

Melodija
More mu je poslalo najbrže vjetrove, poslalo mu je sjeveroistočnjak koji sada gura
Junaka prema gatovima Bahije. Kanui koji prolaze, šalupe koje se s njim mimoilaze, splavovi
koji nose ribare, bateli koji prevoze drvo, svi mu žele sretan put:
- Sretan put, Guma...
I bit će sretan, jer odlazi po Líviju. Mjesec mu osvjetljava put, more je široka i lijepa
cesta. Puše sjeveroistočnjak, strašni sjeveroistočnjak iz oluja. Ali sada je on prijatelj koji mu
pomaže da brže prođe ovaj riječni rukavac. Vjetar sa sobom nosi pjesme s riječne obale,
pjesme pralja i ribara. Na ulazu u zaljev morski psi skaču kroz valove. Na osvijetljenom
brodu koji se približava ljudi plešu. Jedan par razgovara na mjesečini. "Sretan put", viče
Guma i maše im. Oni mu odgovaraju i s osmijehom raspravljaju o pozdravu nepoznata
mornara.
Odlazi po Líviju, odlazi po lijepu ženu koju će ponuditi moru. Neće proći dugo, a njezina
put imat će okus po slanoj vodi oceana i njezina kosa bit će mokra od prskanja valova. I
pjevat će na Junaku pjesme iz luke. Znat će priču o Bumbaru, o začaranom konju i sve priče o
brodolomima. Bit će poput šalupe, poput trupa kakva kanua, jedra, pjesme, jednostavno još
jedna stvar koja pripada moru.
Puše sjeveroistočnjak i nadima jedra Junaka. Juri, šalupo, juri, jer već se naziru svjetla
Bahije, već se čuju bubnjevi candombléa, glazba gitara, tužni jecaji usnih harmonika. Guma
kao da već čuje Lívijin zvonki smijeh. Juri, šalupo, juri.

Lívijina otmica
Prošlo je šest mjeseci snažne žudnje za njom. Junak je plovio morem i rijekom, dolazio i
odlazio iz luke, ali Gumu nije prolazila žudnja. Vidio ju je istog dana kad se vratio iz Santo
Amara. Posjetio ju je s Rodolfom i, dok ga je gledala onim svojim svijetlim očima, učinila mu
se još ljepšom, još sramežljivijom. Njezina rodbina, onaj ujak i ujna koji su imali malu
voćarnicu i u Lívijinu ljepotu polagali svu svoju nadu (mogla bi se dobro udati), odmah nakon
što se zahvalila Gumi, više ga nije blagonaklono gledala. Od njega su očekivali da dođe, primi
njihovu zahvalnost i pođe svojim putem ne osvrćući se više za sobom. Što bi Lívia mogla
očekivati od mornara? I što bi oni mogli očekivati od nekoga tko je čak siromašniji i od njih?
Šest mjeseci u kojima su svaki posjet i ono malo riječi s njegove strane (uglavnom je ona
govorila dok bi je on šutke slušao) prolazili pred budnim pogledima ujaka i ujne. Pogledima u
kojima je mogao pročitati bijes, odbojnost, prezir. Spasio im je život, a sad im je htio uzeti
jedinu nadu koja im je ostala u bolji život. Ali unatoč pogledima i riječima promrmljanim
dovoljno glasno da ih može čuti, Guma se uvijek vraćao odjeven u odijelo od kašmira, jedino
koje je imao, u kojem se osjećao nelagodno i nezgrapno.
Već prvog tjedna napisao je Líviji pismo. Najprije je pomislio zamoliti učiteljicu Dulce
da ispravi pogreške, ali ga je bilo sram pa ga je poslao onako kako gaje napisao:

Cijenjena moja L... čiste duše.

Zdravo.
Drhtavom rukom i srca luda i zaljubljena u tebe pišem ti ove nespretne retke.
Lívijo ljubavi moja dijete moje molim te pozorno pročitaj ovo pismo i žurno mi na
njega odgovori, ali neka taj odgovor iskreno izađe iz tvog srca prema mome.
Lívijo znaš li da svaka ljubav počinje s poljupcem i završava žalosnom suzom? Pa
ipak dijete moje mislim da će ova naša ako mi je uzvratiš biti suprotna tome jer se već
rodila iz pogleda, narast će poljupcem i više nikad neće završiti nije li tako ljubavi

60
 moja? Molim te da mi odgovoriš na sva pitanja koja ti postavim u redu? Dijete moje
mislim da je tvoje srce zlatna školjka u kojoj se skriva riječ DOBROTA.
Lívijo ljubavi moja volim te od rođenja i budući da više ne mogu skrivati tu tajnu i
više ne mogu podnijeti tu silnu bol koju osjeća moje srce izjavljujem da je to istina,
moj voljeni anđele razumiješ?
Ti ćeš biti meni moja jedina nada, predajem tebi svoje srce da te prati na tvom putu,
mislim da ti se ne sviđam ali je moje srce u tvojim rukama uvijek bilo i bit će do kraja
mog života.
Kad sam te ugledao anđele moj toliko sam poludio za tobom da sam ti već tada htio
reći istinu, ali sam je sačuvao još malo za sebe sve dok nije stigao trenutak da čuješ
moje preklinjanje.
Pišem ti da si olakšam dušu, ne volim nikoga osim tebe, cijenim te i volim te, za svoju
vječnu sreću.
Molim te za veliku uslugu da nikome ne pokažeš ovo pismo da ne bi poslužilo za
smicalice protiv zaljubljenog srca jer ja mogu razbiti kormilo bilo kome tko mi se
bude smijao. Nadam se tvome potvrdnom odgovoru i nikome neću otkriti tu tajnu
koja ostaje samo između nas dvoje.
Molim te za žuran odgovor da znam uzvraćaš li ti ovom zaljubljenom srcu, ali neka
taj odgovor iskreno izađe iz tvog srca prema mome, razumiješ?
Tvoj odgovor bit će melem za moje bolno srce, razumiješ? Oprosti na pogreškama i
na rukopisu.
Primijetit ćeš promjene u rukopisu jer sam promijenio pero razumiješ? Sastavio sam
ovo pismo sam samcat kod kuće pišem ti i mislim na tebe razumiješ?
Na kraju primi zagrljaj od tvog G... koji te puno voli i cijeni od sveg srca razumiješ?
Gumercindo. ŽURNO

Valja reći da je to pismo gotovo izazvalo veliku svađu i prepirku. Činjenica je da ga je

počeo pisati doktor Filadelfio. Gotovo ga nitko nije zvao Filadelfio, svima je bio poznat kao
doktor. Pisao je priče u stihu, balade s gata, pjesme. Bio je uvijek polupijan, kroza zube bi
mrmljao neke učene fraze (proveo je godinu dana u nekom sjemeništu), a povremeno bi
zaradio novčić pišući za druge pisma njihovim obiteljima, zaručnicama, suprugama i
mogućim ljubavnicama. Držao je govore na krštenjima, vjenčanjima, na otvaranju svih
trgovina na tržnici i na krštenju svih šalupa. Cijenili su ga u cijeloj luci i davali mu hranu i
piće. Nosio je nalivpero za uhom, u džepu zamotanu tintarnicu, žuti kišobran, svitak papira i
knjigu Allana Kardeca34 pod rukom. Vječito je čitao tu knjigu i nikad nije stigao do kraja.
Nije došao dalje od tridesete stranice, ali se nazivao spiritistom. Nikad, međutim, nije bio ni
na jednoj seansi jer su ga užasavale duše s onoga svijeta. Svakog poslijepodneva sjeo bi na
sanduk pred tržnicom i pretvorio se u ljubavnog posrednika u luci, preuveličavao bolesti i
nedostatak novca u pismima namijenjenim obiteljima kanuaša, pisao pisma Janaíni i znao sve
o svakome. Kad bi mu dolazio Rufino, on bi se zahihotao, slegnuo ramenima i upitao ga:
- Kako je ime novoj?
Rufino bi mu rekao neko ime i on bi pisao uvijek isto pismo. A kad bi sreo nekog
poznanika, obavijestio bi ga:
- Elisa je slobodna. Rufino je pustio ptičicu iz ruke.
Zatim bi i za njega napisao pismo.Tako je zarađivao za život i za piće. Jednom je za deset
novčića Jacquesu napisao remek-djelo na koje je bio osobito ponosan, akrostih koji je Judith
sad nosila u njedrima:

Z auvijek ću te voljeti
B og mi je svjedok
O vu dušu ti dajem
G lazba si za moje uši
O vaj čovjek je samo tvoj
M oja ljubav si zauvijek.

34 Allan Kardec (1804.-1869.), pravim imenom Hippolyte Léon Denizard Rivail, u svojoj
"Knjizi duhova"(1858.) izložio je načela spiritističkog pokreta.

61
 Naslovio je pjesmu "Zbogom" i uputio Jacquesu ganut pogled:
- Trebao sam se baviti politikom, mladiću. Život u luci nije za mene. Ali vidiš da ni Rui
35

nije izdržao u politici.

Pročitao je naglas akrostih, prepisao ga svojim krasopisom, uzeo deset novčića i rekao:
- Ako je ovo ne obori s nogu refundirat ću ti tvojih deset novčića...
- Što ćete?
- Vratiti ti... Dati ti ih natrag... Upravo tako...
Kad bi došlo vrijeme svetkovina u Cachoeiri i Sao Felixu, prijatelj bi ga poveo onamo na
svojoj šalupi i on bi pisao pisma, akrostihove i pjesme na tržnicama i sajmovima tih gradova u
koje je glas o njemu već odavna stigao.
Nije bilo onoga tko mu se nije povjerio. Mnogo puta je odgovarao na pisma koja je sam
napisao. Uz njegovo posredovanje rodilo se mnogo djece uz obalu i mnoge djevojke su se
udale. Također je obitelji iz udaljenih gradova obavještavao o smrti mornara koji se nisu
vratili u svoju luku. Tih dana još bi više pio.
Guma je čekao trenutak kad neće biti previše zauzet da bi razgovarao s njim. Tog
poslijepodneva doktor nije imao mnogo klijenata i čačkao je zube razmišljajući tko će mu
platiti večeru. Guma mu je prišao:
- Dobar dan, doktore.
- Neka te uvijek prate dobri vjetrovi, sinko - zadovoljio je doktor svoju strast prema
kićenom jeziku.
Guma je zamuknuo ne znajući kako prijeći na stvar. Doktor ga je potaknuo:
- Zar nisi našao neku koja će zauzeti Rosino mjesto? Pišem pjesmu kojoj nijedna neće
moći odoljeti.
- Baš zato...
- Tko je riba koju treba uloviti?
- E, to ne želim reći...
Doktor se uvrijedio:
- U dvanaest godina koliko sam ovdje nitko mi nije iskazao nepovjerenje. Uvijek sam bio
nijem poput sefa zatvorenog sa sedam ključeva.
- Nije riječ o nepovjerenju, doktore. Poslije ćete saznati...
- Sigurno bi želio jednu lijepu ljubavnu epistolu, zar ne?
- Želio bih da mi sastavite pismo kojim bih rekao neke stvari...
- O kakvoj je vrsti djevojke riječ?
- Pa, vrlo je lijepa...
- Pitam - rekao je ljutito jer je hio reći "inkviriram", ali se nije toga dosjetio sve dok nije
bilo prekasno - gospođica, prijateljica noći ili mornarka. - Pod "mornarkama" je mislio na
mlade konobarice mulatkinje koje su bile s mornarima isključivo iz ljubavi i ne tražeći ništa
zauzvrat.
- To je ozbiljna djevojka, želim se oženiti njome.
- Znači da moraš nabaviti narančine cvjetove koje ćeš staviti u kuvertu. I papir s dva
vezana srca.
Guma je otišao nabaviti sve potrebno. Doktor ga je upozorio:
- Takav papir stoji dva cruzadosa. Ali pismo će biti da prste poližeš.
Kad se Guma vratio, doktor je započeo pismo čitajući naglas ono što je napisao. Umjesto
imena ljubljene stavio je samo L... kako gaje Guma zamolio.
Svađa je nastala oko sljedećeg ulomka: "Dijete moje mislim da je tvoje srce zlatna školjka
u kojoj se skriva riječ dobrota." Jer on je napisao da je njezino srce zlatni sef. Guma se nije
složio s tim i predložio je školjku. Smatrao je da nema ničeg ljepšeg od školjke. Sef je bio
nešto ružno. No doktor nije dopuštao nikakve rasprave. Rekao je da će biti ili sef ili ništa. U

35 Rui Barbosa de Oliveira (1849.-1923.), jedan od najvećih brazilskih intelektualaca svoga

vremena, zastupnik i senator, kratko je obnašao funkciju ministra financija u vladi Deodora
da Fonsece, prvog predsjednika Brazila.

62
suprotnom on neće napisati "epistolu". Guma mu je istrgnuo pismo iz ruke, a zatim i
nalivpero i tintarnicu, i otišao na šalupu. Prekrižio je sef i napisao školjka. Potom je s velikim
veseljem sam napisao ostatak pisma. Na kraju je dodao ono objašnjenje o dva različita
rukopisa i vratio se doktoru:
- Izvolite svoje stvari...
- Ne želiš da nastavim?
- Ne. Ali platit ću vam... - rekao je i dao mu osamsto réisa.
Doktor je stavio novac u džep, začepio tintarnicu i pogledao ga sumnjičavo:
- Jesi li ikad vidio sef?
- Čak sam prevezao jedan veliki zeleni na svojoj šalupi u Maragogipe...
- Ali nikad nisi vidio zlatni sef?
- Ne.
- Zato kažeš da je školjka ljepša. Ali da si vidio zlatni sef, ne bi ti uopće padalo na pamet
o tome raspravljati.
Ali u pismu je ostala školjka. Guma ga je odnio iste večeri i na kraju posjeta rekao je
Líviji:
- Imam nešto za tebe. Ali zakuni se da ćeš ga pročitati tek kad ostaneš nasamo?
- Kunem se!...
Predao joj je pismo i otišao gotovo trčeći. Zaustavio se tek na gatu i proveo noć u agoniji
razmišljajući o odgovoru koji će mu dati.
Odgovorila mu je usmeno kad se vratio onamo:
- Pripremam svadbenu opremu...
Njezin ujak i ujna imali su velika očekivanja od njezine svadbe. Kad su saznali za sve,
posvađali su se s Gumom i rekli mu da ga više ne žele vidjeti u svojoj kući. Nitko nije znao
gdje je Rodolfo. Guma se nije imao kome obratiti. Kad nije bio na putu, ostajao bi dokasna
kraj njezine kuće ne bi li uhvatio trenutak daje vidi, razmijeni s njom nekoliko riječi, dogovori
sastanak. A za to vrijeme žudnja u njemu sve je više rasla. Naposljetku se povjerio Rufinu.
Crnac je zagrebao po tlu komadom drva i rekao:
- Vidim samo jedan način...
- Koji?
- Da otmeš curu.
- Ali...
- Ništa lakše. Dogovori se s njom, odaberi noć. Odvedi je na šalupi u Cachoeiru. Kad se
vrati, morat će se udati za tebe.
- A s kim će ostati u Cachoeiri?
- S majkom Jacquesove žene – rekao je Rufino razmislivši na trenutak.
- Da vidimo što će na to reći Jacques.
Jacques se oženio prije nekoliko mjeseci. Njegova punica živjela je u Cachoeiri. Lívia je
mogla ostati kod nje dok Guma ne dogovori vjenčanje s njezinima. Jacques se složio. Guma
je stao razmišljati kako da to pripoći Líviji.

Uspio je razgovarati s Lívijom i ona se složila, i ona je to željela. Dogovorili su sve za

idući tjedan, subotu uvečer, kad njezini ujak i ujna budu u nekom posjetu. Ona će smisliti
izgovor da ostane kod kuće i tada će pobjeći. Te noći u "Zvjezdanom svjetioniku" Guma je
svima platio cachaçu i složio se s doktorom da je sef ljepši od školjke. Ali samo onaj zlatni.

Bio je lipanj, mjesec južnog vjetra i oluja. U lipnju Iemanjá pušta strašni južni vjetar. U
tom razdoblju vrlo je opasno prelaziti zaljev, a oluje koje tada buknu su užasne. To je najgori
mjesec za ribare i kapetane šalupa. Lipanj je opasan čak i za brodove kompanije Baiana, čak i
za velike parobrode.
Te lipanjske noći nebo su prekrili oblaci i Iemanjá je uzalud došla promatrati mjesec.
Južni vjetar puhao je hladnim i vlažnim gatom tjerajući ljude da hodaju pognuti i da se još
više zamotaju u svoje kabanice od voštanog platna. Guma je već dugo stajao na uglu Ulice
Ruija Barbose. S njim je bio i Rufino i njih dvojica nisu skidali pogleda s Lívijine kuće.

63
Voćarnica se zatvorila, nakon toga čuli su zvuk pribora za jelo, a dosta vremena poslije
ugledali su Lívijina ujaka i ujnu kako izlaze iz kuće. Guma je odahnuo. Uspjela se izvući.
Guma je pratio starca i staricu sve do tramvaja. Starica se smiješila, a on je čitao novine.
Zatim je Rufino otišao po Líviju. Guma je ostao na uglu. Baš kad je Rufino zakucao na vrata,
susjeda je dozvala Líviju:
- Nisi htjela ići s njima, Lívia? Onda skokni do mene da malo porazgovaramo.
Lívia je ugledala Rufina na vratima, nešto mu prošaptala i okrenula se prema susjedi:
- Ujnica je zaboravila torbicu... Poslala je nekog da me zamoli da joj je donesem.
Ušla je, uzela torbicu i kišobran i rekla susjedi:
- Čeka me na tramvajskoj postaji. Odnijet ću joj i kišobran jer će kišiti.
Susjeda je spustila pogled:
- A ja bih se zaklela da je nosila kišobran... Da, kišit će.
I Lívia je otišla. Prešli su trg, spustili se dizalom i ona se zatekla pred gatovima i morem,
svojim novim domom. Guma ju je ogrnuo svojom kabanicom od voštanog platna, Rufino je
hodao ispred njih kako bi na sebe skrenuo pozornost eventualnih poznanika, počela je padati
sitna kiša. Kod šalupe Rufino se oprostio od njih.
U lipnju, mjesecu južnog vjetra, Lívia se preselila na more. Šalupa je, nagnuta u stranu,
plovila protiv vjetra, a crveno svjetlo svjetiljke osvjetljavalo joj je put. Kanuaš koji je ulazio u
luku zaželio je Gumi sretan put. Tada je Lívia prvi put odgovorila na pozdrav kojim se
pozdravljaju mornari:
- Sretan put...
Južni vjetar nosio joj je kosu, Guma se pognuo za kormilom, s mora je dolazio neki ni s
čim usporediv miris, a iz nje radost zbog koje je zapjevala oceanu. Lívia je pozdravila more
najljepšom pjesmom koju je znala i tako je šalupa brzo prošla kraj lukobrana i ušla u zaljev
jer se lijepim pjesmama kad ih pjevaju žene mogu pridobiti vjetrovi i more. Lívia je bila
sretna, a Guma toliko da prvi put nije primijetio da dolazi oluja. Lívia se ispružila kraj
njegovih nogu, a kosa joj je lepršala na vjetru. Više nije pjevala. Plovili su u tišini. Samo je
južni vjetar fijukao svoju pjesmu smrti.

Oluja se spustila brzo, kako je to i običaj s lipanjskim olujama. Južni vjetar tresao je
Junakova jedra. Svjetiljka je bacala svjetlo na velike valove na ulazu u zaljev. Nisu bile
rijetke oluje kroz koje je Guma prošao za svih ovih godina na moru. Neke su tragično završile
za mnoge kanuaše i kapetane šalupa. Jedne noći isplovio je sam. Oluja je bila toliko jaka da se
nitko nije usudio poći spasiti brod. I nikad ga nije bilo strah. Naviknuo se na smrt, na
mogućnost da jednoga dana završi na dnu mora. I ova oluja danas bit će snažna. Veliki valovi
valjali su se jedni preko drugih natječući se koji je veći. No, on je već bio i usred gorih oluja i
nikad ga nije bilo strah. Zašto ga je strah danas, zašto se boji da će se svjetiljka ugasiti? Prvi
put u životu srce mu je brže zakucalo sred oluje. Lívia je umorna od cjelodnevnog čekanja, od
tjeskobe da je u posljednji trenutak sve moglo poći po zlu da su njezini ujak i ujna ustrajali
povesti je sa sobom, pa liježe na palubu šalupe, uz noge Gumi koji je za kormilom i koji
osjeća milovanje njezine kose. Toliko je želi, a možda je nikad neće imati. Možda oboje krenu
prema zemlji Aiocái a da se njihova tijela nikad nisu sjedinila. Još nije kucnuo čas smrti jer se
još uvijek nisu voljeli, još uvijek im plamti žudnja u tijelima koja drhte od uzbuđenja kad god
se okrznu, unatoč oluji, unatoč uzburkanom moru oko njih. Guma ne želi umrijeti jer će inače
morati provesti vječnost u potrazi za njezinim tijelom.
Lívia ne poznaje život na moru i zato ga prestrašeno pita:
- Je li uvijek ovako, Guma?
- Da je uvijek ovako, nitko nikada ne bi dobio drugu priliku isploviti.
Zatim je ustala i privila se uz njega:
- Hoćemo li umrijeti?
- Ne mora značiti... Junak je dobar brod. A i ja se ponešto razumijem u ovo - nasmiješio
se unatoč oluji.
Ona se još čvršće privija uz njega i šapće mu:
- Ako shvatiš da ćemo umrijeti, dođi odmah k meni. Tako će biti najbolje.

64
 To i Guma želi. Tako će umrijeti nakon što su napokon pripali jedno drugome, nakon što
su im se tijela susrela utaživši žudnju jedno za drugim. Tako će umrijeti u miru. Ali isto tako
zna da će, uspiju li prijeći zaljev i uploviti u rijeku, biti spašeni jer će se tada moći skloniti
negdje na obali. Bilo bi nemoguće nastaviti putovanje protiv južnog vjetra koji bi ih odnio
prema moru. Svjetiljka još gori, ništa još nije izgubljeno. Valovi šibaju Líviju, natapaju
Guminu odjeću, ispiru palubu. Jedra su puna vjetra, Junak se naginje, želi se vratiti, odlazi u
stranu, u smjeru pučine, prema moru koje više ne pripada šalupama, već prekooceanskim
brodovima i crnim teretnjacima. Guma svom snagom drži kormilo i usmjerava brod unatoč
bijesu vjetra i valova. Lívia se privija uz njega i moli ga:
- Ako ćemo umrijeti, dođi k meni...
- Možda ipak uspijemo...
Bez ijedne zvijezde na nebu, ova noć nije stvorena za ljubav. Zato nitko i ne pjeva na
gatu, čuje se samo fijuk vjetra. Pa ipak, oni žele voditi ljubav te noći jer bi im mogla biti
posljednja. Život na moru je brz i nesiguran. Čak se i ljubavi nekamo žuri. Valovi zapljuskuju
njihova tijela i šalupu. Sve to vrijeme nisu se previše pomakli. Sve što je Guma uspio bilo je
da ga vjetar ne odvuče na pučinu, daleko od ušća. Dolazi brod. Osvjetljavaju ga tisuće
svjetala. Valovi se razbijaju o njegov trup nemoćni da mu ikako naude. Ali nisu nemoćni
protiv Gumine male šalupe koja s vremena na vrijeme pod njima nestane i ponovo se pojavi.
Samo mu Lívia ulijeva hrabrost, žudnja za njom, za zajedničkim životom tjera ga da nastavi.
Nikad se nije bojao oluje. Danas je prvi put. Boji se da će umrijeti a da se nije susreo s
njezinim tijelom.
Uspjeli su uploviti u rijeku. Ali ni ondje oluja nije bila ništa slabija. Svjetiljka na Junaku
ugasila se nakon jednog naleta vjetra. Lívia ju je pokušavala upaliti, ali je na bezuspješne
pokušaje potrošila cijelu kutiju šibica. Guma traži neku uvalu u kojoj bi mogao usidriti
šalupu. Vrlo ih je malo na ovom dijelu rijeke blizu ušća. Tek na dijelu obale po kojem trči
začarani bijeli konj postoji jedna. Ali za mornara je bolje ostati usred oluje nego se zaustaviti
ondje i osluškivati galop bivšeg vlasnika plantaže. Već su blizu. Već se jasno čuje taj čudni
topot kopita. Konj prolazi, vraća se, pletene košare mu lupaju o pleća, a onda zabljesne munja
i na trenutak se pojavljuje njegov obris.
Lívia tiho pjeva pjesmu kojom kao da želi potaknuti Gumu. Ali bijeli konj juri, bolje je
umrijeti u oluji. Kako bi bilo dobro voditi ljubav s njom, stisnuti se uz Lívijino djevičansko
tijelo! Bljesak munje koja je prošarala nebo otkriva joj malenu uvalu:
- Pogledaj, Guma... Možeš usidriti brod ondje.
Pa što onda ako je tamo bijeli konj? Guma neće dopustiti da Lívia umre njihove prve
bračne noći. Bijeli konj juri, ali Lívia pjeva i ne boji ga se. Ona se boji oluje, južnog vjetra,
grmljavine, jer ona je glasjanaine kad se razljuti, i munja, jer one su bljesak njezinih očiju.
Guma usmjerava šalupu prema malenoj uvali.

Mnogo godina poslije jedan muškarac (toliko star da više nitko nije znao koliko mu je
godina) govorio je da nisu samo noći pune mjesečine stvorene za ljubav. I one olujne, noći u
kojima je bjesnjela Iemanjá, bile su dobre za ljubav. Ljubavni uzdisaji bili su najljepša glazba
za uši, bljeskovi munja zaustavljali bi se na nebu i postajali zvijezde, a veliki valovi tek
kapljice koje bi prskale ljubavnike na pijesku. I olujne noći dobre su za ljubav. Jer u ljubavi
već postoji glazba, zvijezde i bonaca.
Bilo je glazbe i u Lívijinim kricima boli. Dok su munje šarale nebom, zvijezde su se
preselile u njezine oči. Gumin ponosni krik ušutkao je grmljavinu. Valovi su blago
zapljuskivali pijesak male uvale. A oni su bili toliko sretni, toliko je bila lijepa ta mračna noć
bez mjeseca i zvijezda, toliko puna ljubavi da je začarani konj osjetio kako mu skidaju teret s
pleća i kako njegova kletva prestaje. I više nikad nije jurio stazama uz rijeku kojima danas
prolaze samo mornari kad dolaze voditi ljubav.

Svadbena koračnica

Ujak i ujna rekli su da će ga ubiti i da ih nitko u tome neće moći zaustaviti. Guma je

65
ostavio Líviju kod Jacquesove punice i vratio se u Bahiju. Rodolfo koji se, kao i obično,
pojavio iznenada, smirio je ujaka i ujnu i spriječio ih da odu na policiju. Guma ga je već sreo
u luci. Rodolfo je pokušao namjestiti ljutit izraz lica, ali mu to nije uspjelo. Zagrlio je Gumu i
upozorio ga:
- Doista volim svoju sestru. Ti znaš da sam propalica, ali želim da bude sretna. Pazi dobro
što ćeš učiniti...
Guma je rekao:
- Samo se želim oženiti. Ako sam to učinio ovako, za to su krivi ti starci koji mi nisu
ostavili drugog izbora...
Rodolfo se nasmijao:
- Znam. Upravo ih pokušavam smiriti. Imaš li novaca za sve papire?
Guma je sve povjerio Rodolfu koji ga je sljedećeg dana obavijestio da će se vjenčanje
održati za dvanaest dana u crkvi Monte Serrat i kod matičara. No, zato se naljutio stari
Francisco. Oduvijek je smatrao da se mornari ne bi smjeli ženiti. Žena im samo može unijeti
zbrku u život. Nije rekao ništa jer je Guma već bio odrastao muškarac i on je bio posljednji
koji bi mu se miješao u život. Ali to ni u kojem slučaju nije odobravao. Osobito sad kad je
život bio tako težak i kad su vozarine na šalupama i kanuima bile niže nego ikad...
Obavijestio je Gumu da se namjerava preseliti:
- Potražit ću sidrište malo dalje...
- Poludio si... Ne ideš nikamo, ostat ćeš ovdje.
- Tvojoj ženi se to neće svidjeti...
- Nazivaš li me to ti papučarom? Tko je imao zadnju riječ u tvojoj kući, ti ili strina?
Stari Francisco nešto je promrmljao. Guma je nastavio:
- Svidjet će ti se. Doista je draga.
Stari Francisco nastavio je krpati jedra. Zatim se prisjetio vlastitog vjenčanja:
- Bila je to bogovska gozba. Došli su ljudi sa svih strana pogostiti se ribljim gulašem. Čak
se i tvoj otac, ta propalica za koju nitko nikada nije znao gdje je, pojavio tog dana. Više ljudi
bilo je samo na njezinu sprovodu.
Zamislio se i, još uvijek držeći iglu u ruci, rekao:
- Nikakve koristi od braka. Uvijek završi loše. Ne želim biti zloguki gavran, to nikako...
Guma je znao da je tako i da stari Francisco ima pravo. Njegova strina umrla je od radosti
kad se stari Francisco jedne noći vratio živ iz oluje. Ona je možda umrla od radosti, ali su sve
ostale umirale od tuge jer im se muževi nisu vraćali živi.
Zato ga je dr. Rodrigo iznenađeno pogledao kad ga je Guma pozvao na vjenčanje. Guma
je vrlo dobro znao o čemu je dr. Rodrigo razmišljao dok ga je tako gledao. Bez sumnje se
sjetio onoga dana kad je Traíra umro, kad je otplovio na brodu ili na oblaku zazivajući u
agoniji svoje kćeri. Raquel je dobila lutku, istina. Ali ne iz ruke svog oca, ne na njegovu
povratku s putovanja. Guma se sjetio i ostalih. Umirali su na moru ili u tučnjavama i nakon
toga putovali prema Krajevima beskraja. Kako da žena iz luke živi bez muža? Neke peru
rublje obiteljima iz Gornjega grada, druge se prostituiraju i piju u "Zvjezdanom svjetioniku".
Tužne su ijedne i druge, pralje koje plaču i prostitutke koje se smiju s čašom u ruci u stanci
između pjesama. Dr. Rodrigo pružio mu je ruku i rekao:
- Doći ću te zagrliti... - ali rekao je to bez oduševljenja, bez veselja. Razmišljao je o Traíri
i svima ostalima koji su prošli kroz njegovu ordinaciju.
Samo mu se učiteljica Dulce veselo i razdragano nasmiješila:
- Znam da će vam život biti težak. Ali voliš je, zar ne? Dobro je što se ženiš. To ne može
trajati cijeli život. Ponekad pomislim, Guma... - u glasu joj se osjećala neka djetinja nada.
Nadala se čudu. Guma je to znao, znali su to svi u luci. I voljeli su je, voljeli su njezino
ispijeno lice s naočalama, njezino mršavo i ostarjelo tijelo. I davali bi joj sinove na pet-šest
mjeseci. A ona bi neumorno tražila riječ koju bi ih mogla naučiti, riječ koja bi napokon
donijela čudo.
Stisnula je Gumi ruku i zamolila ga:
- Dovedi je ovamo da se upoznamo...
Doktor Filadelfio gurnuo je prste pod svoj prljavi prsluk i zahihotao se:

66
 - Idemo na čašicu to proslaviti...
A zatim se sjetio:
- Da si napisao "sef, ne bi to toliko potrajalo...
Nazdravio je u "Zvjezdanom svjetioniku" u Gumino zdravlje i u zdravlje njegove buduće
mlade. Cijela krčma je nazdravila. Neki su već bili oženjeni, drugi su se spremali na to. Velik
dio, međutim, nije imao hrabrosti žrtvovati ženu svom načinu života.

Lívia je došla upoznati se s Dulce. Posjetili su je i ujak i ujna koji su se već pomirili sa
sudbinom. Donijeli su svadbenu opremu i pripreme za proslavu mogle su početi. Stari
Francisco bio je očaran Lívijom. Bio je toliko sretan, da se činilo kao da se sprema njegovo
vjenčanje. U luci se nije govorilo ni o čemu drugom nego o Guminu vjenčanju, a ono se
održalo jedne subote, najprije kod matičara s malobrojnim uzvanicima (Rufino je bio kum i
trebalo mu je pola sata da se potpiše), a zatim u cvijećem ispunjenoj crkvi Monte Serrat. Svi s
gata došli su onamo vidjeti Gumu i njegovu mladu. Svi su je smatrali lijepom. Mnogi su
gledali Gumu sa zavišću. U jednoj skupini razgovor je tekao ovako:
- Imao je sreće, kakva ljepotica... Da mogu, ja bih je oženio.
Nasmijali su se:
- Ali sad je kasno...
A onda je netko rekao:
- Samo moraš malo pričekati. Neće proći dugo prije nego postane udovica...
Nitko se više nije smijao. Tek je jedan stari mornar mahnuo rukom prema mladićima
rekavši im:
- Takve stvari se ne govore.
Onaj koji je to rekao posramljeno je pognuo glavu, a kroz kralješnicu onog oženjenog
prostrujali su hladni žmarci kao da je upravo zapuhao južni vjetar.
Lívia je bila lijepa i Guma se smiješio svima ne znajući ni sam zašto. Nad grad se polako
spuštala hladna lipanjska večer. U luci su se već upalila svjetla. Povorka se počela spuštati
strmom uličicom.
Večer je bila vlažna i maglovita. Muškarci su hodali ogrnuti u kabanice jer je počela
padati sitna, hladna kiša. Iako je još uvijek bilo rano, upalila su se svjetla i na brodovima.
Jarboli šalupa s kojih su bila spuštena jedra bili su upereni prema olovnom nebu... More je
bilo mirno te vlažne večeri kad se oženio Guma. Stari Francisco pripovijedao je Rufinu o
vlastitom vjenčanju, a ovaj ga je, već pomalo pripit, slušao i uzvraćao mu nedoličnim
opaskama. Filadelfio je razmišljao o govoru koji će uskoro održati za Guminim stolom i o
pljesku koji će primiti. Kiša je padala na svadbenu povorku dok su zvona crkve Monte Serrat
najavljivala dolazak večeri. Pijesak oko gatova pretvorio se u blato, a brod koji je upravo
isplovljavao izgledao je tužno u to sivo predvečerje.
Na kraju povorke učiteljica Dulce razgovarala je s dr. Rodrigom. Hodali su pod ruku
poput zaručnika, ali ona je već bila pomalo pogrbljena i loše je vidjela, unatoč naočalama. On
je pušio lulu.
- Mundinho je umro... - rekao je.
- Jadna njegova majka..
- Učinio sam sve, ali nisam ga mogao spasiti ovdje. Bez higijenskih uvjeta i medicinskih
potrepština...
- Išao je u školu. Bio je dobar učenik. Daleko bi dogurao...
- U svakom slučaju, nije trebao ostati ovdje.
- Ovi ljudi ne mogu drugačije, doktore. Trebaju im djeca da im pomognu zarađivati za
kruh. A mnoga od njih su toliko inteligentna da je to prava milina. Guma, na primjer...
- Već mnogo godina ste ovdje, zar ne, dona Dulce?
Malo se zacrvenjela i odgovorila:
- Da, već dugo. To je jako tužno...
Dr. Rodrigo nije znao odnosi li se to na njezinu vlastitu životnu priču ili na život u luci.
Hodala je pogrbljeno dok joj je kosa blistala na kiši.
- Ponekad pomislim... Već sam mogla otići odavde, pronaći bolje namještenje... Ali žao

67
mije tih ljudi koji me toliko vole. Uostalom, ne znam što bih im rekla...
- Kako to mislite?
- Nikad vas nije posjetila uplakana žena, neka koja je odnedavna postala udovica? Bila
sam na mnogim vjenčanjima poput ovog Lívijinog. A zatim bi te djevojke došle k meni u
suzama zato što im je muž poginuo na moru. A ja ne znam što bih im rekla...
- Nedavno je u mojoj ordinaciji, ako se to može nazvati ordinacijom, umro
muškarac...Imao je metak u trbuhu. Neprestano je govorio o svojim kćerima. Bio je kanuaš...
- Ne znam što bih im rekla... U početku sam imala vjere, još uvijek sam bila sretna.
Vjerovala sam da će se Bog smilovati tim ljudima. Do danas sam se toliko toga nagledala da
još uvijek ne mogu vjerovati da je to istina. Ali u to vrijeme barem sam ih mogla utješiti...
- Kad sam stigao ovamo, Dulce (na trenutak ga je pogledala zato što ju je oslovio s Dulce,
ali onda je shvatila da su braća), i ja sam vjerovao. Vjerovao sam u znanost, došao sam ovamo
pomoći ovim ljudima...
- Danas...
- Ni ja ne znam što bih im rekao. Govoriti o higijeni gdje ne postoji ništa osim bijede,
govoriti o utjesi gdje ne postoji ništa osim smrtne opasnosti... Mislim da sam ih iznevjerio...
- Ja čekam da se dogodi čudo. Ne znam kakvo, ali još uvijek ga čekam.
Sprijeda se Lívia smiješila Dulce. Dr. Rodrigo podigao je ovratnik kabanice:
- Još ih samo čudo može spasiti. To dokazuje da još niste izgubili vjeru u svog Boga. To
je već nešto. Ja sam, međutim, izgubio vjeru u svoju božicu.
Ispred njih čuo se žamor razgovora i smijeh starog Francisca nakon neke Rufinove
opaske. Na Guminu licu bio je sretan osmijeh. Lívia im je mahnula da se priključe. Učiteljica
Dulce zatim je rekla:
- Više se ne nadam čudu s nebesa. Već sam se toliko molila svecima, a ljudi i djeca i dalje
umiru. Ali da, još uvijek imam vjere. Vjere, Rodrigo, u ove ljude. Nešto mi govori da su oni ti
od kojih će doći to čudo...
Dr. Rodrigo pogledao je učiteljicu Dulce. Njezine oči smiješile su mu se pune dobrote.
Liječnikje pomislio na svoje neuspjele stihove, na svoju neuspješnu znanost. Vidio je kako se
svi oko njega smiješe. Barba Manuel i Maria Clara iskočili su iz Mornara bez luke i potrčali
prema mladencima. Manuel je zakasnio na vjenčanje i sada im se uz smijeh ispričavao. Dr.
Rodrigo upitao je:
- Kakvo čudo, Dulce? Kakvo čudo?
Izgledala je preobraženo, poput kakve svetice. Svoj blagi pogled usmjerila je prema moru.
Prišlo joj je neko dijete i ona je položila koščatu ruku na njegovu glavu:
- Da, čudo.
Dijete je koračalo uz njih kroz vlažnu noć koja se spuštala nad grad. Dulce je nastavila:
- Jeste li ikad zamišljali ovo more puno čistih šalupa s dobro uhranjenim mornarima koji
zarađuju onoliko koliko zaslužuju, njihove supruge imaju zajamčenu budućnost, a djeca
ostaju u školi, ne samo šest mjeseci već sve vrijeme, dok oni najdarovitiji odlaze na fakultet?
Jeste li razmišljali o spasilačkim postajama uz rijeku i na ušću u zaljev? Ponekad ja tako
zamišljam život na obali...
Dijete je slušalo u tišini, ne shvaćajući ništa. Vlažna večer, mirno more. Sve je tužno i bez
ljepote. Dulce je nastavila:
- Čudo koje će donijeti ovi ljudi, Rodrigo...Baš kao Mjesec koji će ove zimske noći sve
obasjati i uljepšati svojom mjesečinom.
Rodrigo je pogledao u Mjesec koji se penjao po nebu. Bio je pun i svuda uokolo bacao
svoju mjesečinu preobražavajući more i noć. Pojavile su se i zvijezde, začula se pjesma sa
stare tvrđave, ljudi više nisu hodali pognuti, svadbena povorka ponovo je bila lijepa. Vlaga se
povukla, noć se spustila, suha i hladna. Mjesec je svijetlio nad morem. Barba Manuel hodao
je zagrljen s Marijom Clarom, a Guma se smiješio Líviji. Dr. Rodrigo je promatrao čudo koje
je nosila noć. Dijete je gledalo u Mjesec i smiješilo se. Tada je dr. Rodrigo shvatio o čemu je
govorila Dulce. Uzeo je dijete u naručje. Bila je to istina. Jednoga dana ti ljudi ostvarit će
čudo. Rekao je tiho učiteljici:
- Vjerujem u to.

68
 Povorka je ulazila u Guminu kuću. Stari Francisco je viknuo:
- Uđite, dobri ljudi, danas ova kuća pripada svima. Siromašna je, ali vam želim
dobrodošlicu od srca.
Kad je došao red na dr. Rodriga i učiteljicu, upitao ih je:
- Razgovarate li možda o idućem vjenčanju?
Dr. Rodrigo je odgovorio:
- Razgovarali smo o čudu.
- Već je prošlo vrijeme čuda... - nasmijao se Francisco.
- Još nije - odvratila je Dulce. - Ali sad je riječ o drugoj vrsti čuda.
Mjesečina je ulazila kroz prozor.

Jeremias je donio gitaru, Rufino također, dok su drugi donijeli usne harmonike. Maria
Clara je bila ondje sa svojim lijepim glasom. Pjevali su pjesme o moru, od one koja kaže da je
noć stvorena za ljubav (svi su se smiješili prema Gumi i Líviji) do one koja kaže da je slatko
umrijeti u moru. I plesali su, svi su htjeli plesati s mladom, pili su cachaçu, jeli kolače koje je
poslala učiteljica Dulce i feijoadu36 koju je pripremio stari Francisco uz Rufinovu pomoć.
Često su se smijali, zaboravivši na vlažnu noć, na južni vjetar, na mjesec lipanj. Uskoro će
Ivanje i širom obale zapucketat će krijesovi.
Guma je jedva čekao da svi odu. Osjećao se kao što su se u početku osjećali Lívijin ujak i
ujna. Od one noći kad ju je oteo i koju su zajedno proveli u oluji nije više imao prilike držati
je u naručju. A otad je njegova žudnja svakim danom sve više rasla. Pogledavao je u druge
koji su se smijali, pili i razgovarali. Bilo je očito da se neće razići tako skoro. Barba Manuel
pripovijedao je o nekoj tučnjavi:
- Bio je to udarac, i to kakav. Zviznuo ga je da se ovaj ispružio po tlu koliko je dug i
širok...
Zatim su zamolili Rufina za jednu emboladu. Lívia je naslonila glavu Gumi na rame.
Francisco je sve zamolio za tišinu. Rufino je počeo prebirati po gitari, a njegov glas
odzvanjao je kućom:

Novac vlada svijetom.

Nitko drugi nego on.

Embolada se nastavila. Riječi su iz njega izlazile poput olujnih valova. Stihovi su se

izmijenjivali jedan za drugim:

Stalno vrt okopavaš

Zar ti je vrt toliko mio ?
Pusti sad tu motiku
I raspusti kosu, Marijo.

Dok je pjevao, promatrao je djevojke u sobi jer ih je volio često mijenjati, a one su se,
pak, voljele s njim valjati u pijesku. O njemu se u luci govorilo kako je bio toliko dobar
kanuaš da je, kad bi "usmjerio pramac prema vjetru i čvrsto uhvatio veslo, kanu sam išao u
tom smjeru". A to je bila rijetka vještina, znati gurnuti kanu pramcem u vodu, vještina kojom
su se dičili samo najstariji kanuaši.

On me naučio što je ljubav

Prije to nisam znao.
Zmija grize, jaguar žrtvi ne da mira,
A stočar, on zna bolje,
On bira dragu iz šešira.

36 Tipično brazilsko jelo od crnog graha koji se kuha s kobasicama i mesom, a poslužuje uz
rižu, farofu (prilog na bazi maniokina brašna) i komadiće naranče.

69
 Svi su prasnuli u smijeh, a mulatkinje su proždirale očima Rufina. Barba Manuel lupao je
dlanovima o koljena prateći ritam. Rufino je pjevao:

Da ranjenog boli,
To valjda zna svak
Dok kovač udara željezo,
U zvona udara crkvenjak.

Nastavio je prebirati po gitari. Líviji se to sviđalo, ali bez sumnje bi radije čula neku od
onih starih pjesama koje su se pjevale u luci. Embolada joj nije govorila mnogo. Znala je da
se pjesmom uvijek može izraziti mnogo više. Rufino je privodio svoj nastup kraju:

Ja sam poput zubobolje,

Ona oštra, prodorna bol.
Za juhu ne trebam papar,
A za umak brašno...
Nisam kao šećerna trska
Čija klica prvo umre,
A onda oživi.

Nakon toliko hvalisanja, odložio je gitaru na tlo i namignuo:

- Zaplešimo, ljudi, danas je sretan dan...
I zaplesali su. Usne harmonike zasvirale su u frenetičnom ritmu poput valova koji su
dolazili, a zatim se povlačili. Barba Manuel govorio je dr. Rodrigu:
- Vrijeme je loše, doktore. Ljudi se jako muče na putovanjima. Ove zime mnogi će otići s
Janaínom...
Glazba se čula sve do susjednog gata. Došao je Babau i donio nekoliko boca pića kao dar
mladencima. Zatvorio je "Zvjezdani svjetionik", ionako nitko te večeri nije otišao onamo. I
odmah je uhvatio jednu damu i zaplesao s njom. Ritam sambe bio je sve jači, tlo je odjekivalo
od topota nogu. A onda je Maria Clara zapjevala. Njezin glas širio se kroz noć kao šum mora,
melodiozan i dubok. Pjevala je:

One noći kad nije došao

Tuga je ovladala mnome...

Njezin glas bio je nježan. Dolazio je iz najdubljih morskih bezdana utjelovljen u mirisu
luke, u mirisu slane ribe. Svi su je pozorno slušali. Pjesma koju je pjevala bila je njihova, bila
je pjesma o moru.

Ostao je u valovima
U njima se utopio.

Bila je to stara moda37 o moru. Zašto su te pjesme toliko tužne i samo govore o smrti? Jer
more je lijepo, modro, a mjesec žut. Ali te pjesme, te mode o moru su toliko tužne, da tjeraju
suze na oči i ubijaju veselje svima.

Putujem u daleke krajeve

Kamo je moja ljubav već otišla,
U zelene morske valove.

Svi će oni jednoga dana završiti u zelenim morskim valovima. Maria Clara pjeva, ali i
njezin muškarac živi na moru. No, ona se na moru rodila, s njega je došla i od njega živi. Njoj

37 Moda ili modinha = čeznutljiva popijevka koja se izvodi uz gitaru.

70
ova pjesma ne govori ništa novo, od nje joj srce nije zadrhtalo kao ono Lívijino kad je čula:

U zelene morske valove...

Zašto Maria Clara pjeva tu pjesmu na njezinoj svadbi? - pita se Lívia. Ona joj je poput
neprijateljice, njezin glas je kao oluja. Starica s punđom koja je prije mnogo godina izgubila
muža plače na drugom kraju sobe. Morski valovi odnose sve sa sobom. More koje im sve
daje, sve im i uzima. Maria Clara pjeva:

Putujem u daleke krajeve...

U te daleke krajeve putuju svi mornari, u daleku zemlju Aiocáu. Guma se smiješi
poluotvorenih usta. Naslonjena na njegovo rame, Lívia prvi put strepi za život svog muža.
Ako se jednoga dana i on utopi, što će biti s njom? Pjesma kaže da će svi jednoga dana
završiti u zelenim morskim valovima. I nitko u sobi tome ne proturječi, nitko se čak ni ne
buni. Samo Lívia glasno jeca, želi pobjeći odande i odvesti Gumu daleko, na kraj svijeta, na
neko mjesto na kojem ih neće dozivati "zeleni morski valovi".
Lívia jedva diše. Pjesma je završila. Ali u hladnoj lipanjskoj noći njezin glas se širi do
brodova, do šalupa, cijelim gatom. I odjekuje u srcima svih ljudi. Da bi zaboravili na nju,
počinju plesati, a oni koji ne plešu piju.
Jednoruki Maneca diže svoju debelu čašu i viče:
- I ta vražja rakija. Kao da je od olova.
Vani pada kiša. Oblaci su pokrili mjesec.

Njezina svadbena koračnica bila je ta nesretna pjesma koja je u sebi sažimala život u luci.
"Ostao je u valovima", nije li to ono čega se pribojava svaka od njih kad god njezin muž
isplovi? Nesretna je njezina sudba. Njezin brat je dolazio i odlazio, nitko nije znao ništa o
njemu. Nije došao na vjenčanje, nije ga vidjela već danima. On se pobrinuo za sve papire,
ugovorio datum i nakon toga nestao. Nitko nije znao ništa o njegovu životu, gdje je boravio,
jeo, gdje je počivala ta lijepa glava zalizane kose. Njezin muž će svakoga dana otići ususret
zelenim morskim valovima. Jednoga dana će se umjesto njega vratiti njegovo tijelo, a on će
otploviti prema Krajevima beskraja zemlje Aiocáe.
Lívia svlači suknju i briše suze. U njezinu tijelu sad nema žudnje za ljubavlju, iako se
ljubavi još nije zasitilo jer je osjetilo ono muževo samo jedanput. Danas su se vjenčali, danas
je dan kad bi se trebali voljeti, a ona pjesma joj je zatomila svaku želju u njezinu tijelu. Kad
ga zagrli, zamišljat će njegovo tijelo kad ga donesu iz valova. Mislit će na muža koji je ostao
u valovima. Osjećala bi želju i mogla ga potpuno voljeti samo kad bi te noći mogli pobjeći
nekamo daleko od mora, otići u divljinu pustare, pobjeći od opčinjenosti valovima. Muškarci i
žene ondje cijeli život sanjaju o moru. Ne znaju da je more okrutni gospodar koji ubija ljude.
Pjesma iz tog kraja kaže da je Lampiãova žena, a on je ondje bog i batina, plakala jer nije
mogla imati haljinu od parobrodskog dima. Parobrod pripada moru, a na moru nitko ne vlada,
čak ni odvažni razbojnik kao što je Lampião. More je gospodar života i smrti, more je užasno,
more je tajanstveno. Sve što živi na moru okruženo je misterijem. Lívia se skriva ispod
pokrivača i plače. Njezini dani odsad će biti ispunjeni tragedijom. Svakoga dana strepit će
hoće li se njezin muž utopiti u zelenim morskim valovima.
Zatim iznenada donosi odluku. Uvijek će ići s njim. I ona će postati mornar, pjevat će
pjesme o moru, upoznati vjetrove, riječne sprudove, tajne mora. I ona će poput Marije Clare
svojim glasom utišavati oluje. Okladit će se na to da će njezina šalupa biti brža i zatim svojom
pjesmom dobiti okladu. Ako jednog dana on završi na dnu mora, i ona će poći s njim i
zajedno će otputovati u nepoznatu zemlju Aiocáu.
Guma je pred vratima i pita smije li ući. Ona briše oči i govori mu da uđe. Plamen svijeće
se gasi, ljubavni uzdasi postaju sve jači kako se zora bliži. On će se utopiti, odnijet će ga
zeleni morski valovi. Ona jeca ljubeći ga, vole se ludo kao da smrt kruži oko postelje i vreba
priliku, vole se kao da im je to posljednji put.

71
 Sviće zora i Lívia se zaklinje da njezin sin neće biti mornar, da neće ploviti na šalupi,
slušati ovu glazbu, voljeti prevrtljivo more. U zoru neki crnac pjeva kako je more drag
prijatelj.
Lívijin sin neće pripadati moru. Bit će čovjek s kopna i imat će miran život, njegova žena
neće morati patiti kao Lívia. On se neće utopiti u zelenim morskim valovima.
Sviće zora i Guma razmišlja kako će njegov sin biti mornar i upravljati šalupom bolje od
barbe Manuela, voziti kanu bolje od Rufina, a jednoga dana na velikom brodu ploviti u daleke
zemlje u kojima čak ni Chico Tristeza još nije bio. More je drag prijatelj i on će ploviti njime.
Sviće zora i ponovo sa sobom donosi ljubavne uzdahe.

LETEĆA LAĐA

Putovanje u Mar Grande

Bili su to loši mjeseci za sve u luci. Šalupe su rijetko isplovljavale, vozarine su još više
pale, mnogi su odlazili u ribolov jer su jedva uspijevali sastavljati kraj s krajem. Guma je bio
aktivan, prevozio je bilo koji teret koji bi mu ponudili, prihvaćao bilo kakav rizik. Lívia ga je
gotovo uvijek pratila. Ostavši vjerna svom obećanju, pokušavala je uvijek biti uz muža. Ali
jedne olujne noći Guma joj je priznao da su mu putovanja postala znatno teža s njom na
brodu. On koji se nikad nije bojao, osjećao je istinski užas kad bi se popodne naoblačilo, a oni
bi bili na moru. Bojazan za njezin život ponovo je u njemu izazvala strah od oluja i vjetrova.
Zato je ona prorijedila svoja putovanja i samo ga pratila kad je bio dobre volje. Ponekad bi je,
opazivši žar u njezinim očima, i sam pozivao da mu se pridruži:
- Želiš li poći sa mnom, moja mala crnkinjo?
Zvao ju je "crnikinja" od milja. Ona bi se s osmijehom otišla spremiti, a kad bi je on pitao
zašto ga toliko voli pratiti na putovanjima, nikad mu ne bi odgovorila da je to zato što se boji
za njegov život. Odgovarala mu je da je ljubomorna i da se boji da će je varati s drugim
ženama. Guma bi se nasmiješio, povukao dim iz lule i rekao:
- Baš si luckasta, curo. Uvijek ostanem na brodu i mislim na tebe.
Kad ne bi išla s njim, kad bi ostala kod kuće i slušala starog Francisca kako pripovijeda
stare priče iz luke o brodolomima, o smrti, o ljudima koji su se utopili, obuzimao bi je užas.
Znala je da joj je muž na moru, na krhkom plovilu prepuštenom na milost i nemilost
vjetrovima. Mogao se ne vratiti ili se vratiti kao mrtvac kojeg će u mreži donijeti dvojica
krupnih muškaraca. Ili bi se mogao vratiti tijela pokrivena rakovima koji škljocaju škarama,
baš kao gos’n Andrade o kojem pripovijeda stari Francisco dok mu Lívia pomaže krpati jedra.
Nikad nije zaboravila pjesmu koju je Maria Clara pjevala one noći na svadbi u kojoj se pjeva
da je muškarac "otišao u zelene morske valove". A sada je, nesposobna za bilo kakvu gestu,
nesposobna zaustaviti ga, gledala muža kako ujutro ili navečer ide u susret smrti. Druge žene
iz luke ravnodušno su gledale muževe kako odlaze. Ali one su se rodile ondje, one su bile
ondje kad bi donosili očevo, bratovo ili stričevo tijelo. Znale su da je to tako, da je to zakon
gata. Ali u luci postoji još nešto gore od bijede u tvornicama ili na plantažama; to je sigurnost
u to da će kraj doći iznenada i neočekivano jedne noći na moru. One su to znale, bila je to
tisućljetna sudbina žena prije njih, sudbina koja im je već bila zacrtana. Ali nijedna se nije
bunila. Oplakivale bi očeve, čupale kosu kad bi ostajale bez muževa i svom snagom se
posvećivale fizičkom radu ili prostituciji sve dok im sinovi ne bi odrasli i dok ne bi na njih
došao red da isplove na more. One su bile iz luke i njihova srca već su nosila njezin pečat.

72
 No, Lívia nije bila iz luke. Došla je onamo zbog muškarca kojeg je voljela. Bojala se za
njega, pokušavala ga spasiti ili, ako ništa drugo, umrijeti s njim da ga ne bi morala oplakivati.
Ako se on utopi, i ona je željela poći za njim. Stari Francisco zna samo priče s mora. Po cijele
dane pripovijeda, ali njegove priče su pune brodoloma i oluja. S ponosom pripovijeda o tome
kako su hrabro poginuli kapetani šalupa koje je poznavao, a uvijek pljune na spomen imena
Ito koji je, da bi sebe spasio, ostavio četiri osobe s kojima je bio na šalupi da umru. I to pljune
s gađenjem. Jer to ne bi učinio nijedan kapetan šalupe. Takve su sve priče koje pripovijeda
stari Francisco. One ne tješe Lívijino srce, već ga, naprotiv, još više ispunjavaju gorčinom
često je tjerajući u plač. A stari Francisco uvijek ima nove priče koje mora ispričati, nove
nesreće koje mora objaviti. Lívia često plače i odlazi u svoju sobu da ih ne bi morala slušati.
Stari Francisco, koji se već pomalo počeo gubiti, tada ih, suzdržan u gestama kao i na
riječima, nastavlja pričati samome sebi.
Zbog svega toga Líviji je bilo drago kad se Esmeralda, Rufinova djevojka, doselila u
susjedstvo. Bila je to lijepa mulatkinja velikih grudi i oblih bokova, oličenje ženstvenosti.
Govorila je mnogo, smijala se širom otvorenih usta, nije ju zabrinjavalo što se može dogoditi
Rufinu koji se prilično zagrijao za tu mulatkinju. Nije pričala ni o čemu osim o novim
haljinama, kremama, sandalama koje je vidjela u izlogu, ali ti razgovori zabavljali bi Líviju i
odvraćali joj pozornost od razmišljanja o smrti. Ponekad bi dolazila i Maria Clara, ali Maria
Clara koja je rođena ondje i cijeli je život provela na šalupama voljela je more iznad svega, a
barbu Manuela još i više. Sve što je željela bilo je da on i dalje bude najbolji kapetan šalupe u
tom kraju, da joj napravi sina i da hrabro ode k Iemanjái kad kucne njegov čas.
Poslije nastave navratila bi na razgovor i učiteljica Dulce, ali najviše bi ih sve razonodila
Esmeralda sa svojim razigranim glasom, zavodljivim pokretima tijela i besmislenim
razgovorima. Neprestano bi dolazila nešto posuđivati, upadala im u kuću raspitujući se o
svemu i svačemu (Stari Francisco bi se oblizivao i namigivao joj, a ona bi mu se nasmiješila i
govorila: "Ma, vidi ti smiješne stare raže...") Rufino je krstario rijekom gore-dolje, jednu noć
bi prespavao kod kuće, zatim ga ne bi bilo po tjedan dana, a njoj kao da je bilo svejedno.
Jednoga dana kad je zatekla Líviju kako plače, rekla je:
- Poludjela si. Pridaješ preveliku važnost muškarcima... Pusti ih neka se zabavljaju sa
svojim ljubavnicama. Pogledaj mene... Ja se ne obazirem na to.
- Nije to, Esmeralda. Bojim se da će na nekom od tih putovanja umrijeti.
- Nećemo li svi mi jednoga dana? Ja se oko toga ne uzbuđujem. Ako moj muškarac umre,
pronaći ću drugoga.
Lívia to nije mogla razumjeti. Da umre Guma, umrla bi i ona s njim jer, osim što bi joj
nedostajao, nije bila sposobna za težak rad, a nije namjeravala ni prodavati svoje tijelo kako
bi zarađivala za život.
Esmeralda se s tim nije slagala. Da Rufino umre, pronašla bi nekog drugog i nastavila sa
životom. On joj ionako nije bio prvi. Jedan se utopio, njezin muž otplovio je teretnim brodom
u druge zemlje, a treći je pobjegao s drugom u kanuu. Ona se nije obazirala na to, već je
nastavila sa životom. Što je ona znala što će Rufino raditi jednoga dana i kako će završiti?
Htjela je kremu za kosu, sandale u kojima će hodati po gatu i lijepu haljinu koja će pokriti
njezine bokove. Lívia se smijala, pucala od smijeha. Esmeralda ju je zabavljala. Sreća njezina
da joj je bila susjeda. Jer kako bi inače izgledali njezini dani kad bi samo slušala Franciscove
tragične priče i razmišljala o tome hoće li se njezin muž utopiti?

Ali kad bi Rufino dolazio u svom kanuu, Esmeralda bi se preobrazila. Sjedala bi mu u

krilo i vikala Líviji:
- Susjedo, stigao je moj crnjo! Danas imamo bolju klopu!
Rufino je bio lud za njom, a čak se pričalo da je na njega dala baciti snažnu vradžbinu i da
je zbog toga pisala poruke Dona Janaíni. Rufino ju je vodio u kino, zatim u cirkus kad god bi
ovaj došao u grad, a ponekad bi išli na ples u Nogometni klub "Ocean" koji nije imao
nogometnu momčad, ali je zato svake subote i nedjelje priređivao ples za ljude iz luke.
Doimali su se sretno i Lívia bi često zavidjela Esmeraldi, bez obzira na to što bi je Rufino,
kad bi se napio, kojiput znao i udariti. Esmeralda se nije bojala za njega. Njoj je srce bilo na

73
mjestu.

Ponekad bi čekajući Gumu stajala na gatu i među jedrima koja bi se približavala luci
pokušavala prepoznati ono Junakovo. Kad bi ugledala koje slično, srce bi joj poskočilo od
radosti. Zamolila je Rufina da joj na mekanoj podlaktici tetovira imena Guma i Junak.
Pogledavala bi malo u ruku, malo prema moru, sve dok joj ne bi postalo jasno da se prevarila,
da to nije njegova šalupa.Trebalo je čekati da se pojavi iduće jedro. Ono koje se upravo
pojavljuje, je li to njegovo jedro? I srce bi joj se ispunilo nadom. Ali nije bilo. Ponekad bi
tako provodila cijelo popodne i dio večeri. A kad se on ne bi pojavio na dogovoreni dan jer ga
je zadržalo ovo ili ono, vraćala bi se kući s gorčinom u srcu. Nije pomagalo ni kad bi
Esmeralda govorila:
- Za nesreću se odmah pročuje. Da se nešto dogodilo, već bismo to doznali...
Nije pomagalo ni kad bi stari Francisco po svom umornom sjećanju pretraživao slučajeve
kad bi mornari kasnili u luku. Ponekad bi prolazili mjeseci a da se nije znalo gdje su i onda bi
se jednog dana iznenada vratili. Tada ne bi mogla zaspati, hodala bi gore-dolje po sobi, često
slušajući, jer kuće su bile jedna uz drugu, Esmeraldine ljubavne uzdahe dok se izvijala u
Rufinovu naručju. Ne bi mogla zaspati i u fijuku vjetra činilo bi joj se da čuje glas Marije
Clare kako pjeva:

Ostao je u valovima
U njima se utopio.
Putujem u daleke krajeve
Kamo je moja ljubav već otišla
U zelene morske valove.

A kad bi je svladao san, kad bi umorna legla u postelju, njezini snovi postajali bi noćne
more pune oluja i mrtvih tijela prekrivenih rakovima koji su škljocali škarama.
Tek bi joj pao kamen sa srca kad bi usred noći ili nekog vedrog jutra začula njegov glas
kako pun djetinje radosti viče:
- Lívia! Lívia! Dođi vidjeti što sam ti donio...
Ali gotovo uvijek bi prva osoba koju bi ugledao bila Esmeralda koja bi se pojavljivala na
vratima svoje kuće, snažno privila Gumu u zagrljaj trljajući se o njega grudima i upitala:
- A meni nisi ništa donio?
- Tebi donosi Rufino...
- On? Ma taj se ne bi sjetio donijeti suhi riblji rep...
Lívia, koja bi dotad već obrisala suze, ne bi mogla vjerovati da je to on jer ga je prethodne
noći već toliko puta vidjela mrtva.

Jednog petka ju je pozvao:

- Želiš li ići sa mnom, moja mala crnkinjo? Prevozim neke pločice u Mar Grande. Ide i
Manuel. Imamo nekih nerazriješenih dugova od prošlog puta...
- Kakvih dugova? - upitala je Lívia pribojavajući se tučnjave.
- Riječ je o okladi. Prošli put smo se okladili tko će biti brži i on je pobijedio. Ima tome
već dugo. A sad je prilika za revanš. Ti ćeš pjevati da Junak brže plovi...
- A pjevanje pomaže? - nasmiješila se.
- Zar ne znaš? Vjetar pomaže onom tko ljepše pjeva. Prošli put je pobijedio samo zato jer
je Maria Clara pjevala jednu lijepu pjesmu. Meni nije imao tko pjevati.
Zagrlio je ženu oko struka, pogledao je u oči i upitao:
- Zašto uvijek plačeš kad me nema?
- Nije istina. Tko ti je to rekao?
- Esmeralda, a i stari Francisco me već upozorio. Je li sve u redu?
Njezine oči bile su bez tajni, svijetle i bistre poput riječne vode. Lívia je prošla rukom
kroz Guminu dugu kosu:
- Da je po mome, išla bih stalno s tobom...

74
 - Bojiš se za mene? Ja znam upravljati barkom.
- Ali svi na kraju završe ondje...
- I tamo gore - pokazao je prema gradu - ljudi umiru, takav je život.
Lívia ga je zagrlila. Polegnuo ju je na krevet i pritisnuo svoje usne uz njezine s jednakom
užurbanošću kao i uvijek, s užurbanošću čovjeka koji ne zna gdje će biti sutra. Ali Esmeraldin
glas iz kuhinje prekinuo je njegove izraze nježnosti.
Guma je izašao ukrcati teret u šalupu. Poslijepodne je Lívia odjenula najbolju odjeću i
uspela se dizalom u grad. Otišla je posjetiti ujaka i ujnu. Bila je zadovoljna jer će idućeg dana
otputovati s Gumom i provesti s njim iduća dva dana, od čega polovicu na šalupi jer će poslije
Mar Grandea otploviti za Maragogipe.
Guma se vratio predvečer. Znao je da je Lívia izašla pa nije žurio kući. Popio je cachaçu
u "Zvjezdanom svjetioniku" (gos’n Babau je šepuckao uokolo, a doktor Filadelfio pisao
pismo za Jednorukog Manecu i pio čašu za čašom), a sad ga je zaustavila Esmeralda koja se,
sva dotjerana, kočoperila na prozoru.
- Ne želiš li ući, susjede?
- Ne, hvala, susjedo.
Pozvala ga je s osmijehom:
- Uđi. Sjedni malo i odmori.
Odbio je. Želio je odmah poći kući jer se uskoro trebala vratiti Lívia. Esmeralda je rekla:
- Koga se bojiš, nje ili Rufina? Rufino je na putu...
Guma ju je zapanjeno pogledao. Bilo je točno da ga je grlila trljajući se grudima o njega i
dopuštala si štošta, ali nikad nije bila ovako izravna. Pozivala ga je k sebi, u to nije moglo biti
sumnje. Bila je tek jedna od mulatkinja, ali bila je i Rufinova djevojka. A Rufino je bio
njegov prijatelj i nije ga mogao tako iznevjeriti. Ni njega ni Líviju. Guma se odlučio praviti
kao da nije razumio, ali nije ni trebalo. Lívia se već uspinjala ulicom. Esmeralda je rekla:
- Onda drugi put...
- U redu.
Sad je želio ljubav, ljubav koju nije mogao dobiti ujutro jer ga je u tome spriječila
Esmeralda, ljubav koju nije mogao dobiti sada jer ga je u tome spriječilo prijateljstvo.
Prijateljstvo ili Lívia koja se uspinjala ulicom? Guma je utonuo u misli. Esmeralda je bila
mulatkinja koja je tjerala vodu na usta. Nudila mu se, i to izravno. Bila je Rufinova djevojka,
a Rufino je bio Gumin prijatelj koji je učinio mnogo za njega, uz to što mu je bio i vjenčani
kum. Osim toga, Guma ima najljepšu ženu u luci i ne treba mu druga. Ima ženu koja ga voli.
Što će mu Esmeraldino gipko tijelo? Esmeralda njiše bokovima, njezine grudi mulatkinje
poskakuju pod suknjom. I ima zelene oči, ona je mulatkinja sa zelenim očima. Što bi učinio
Rufino da ga Esmeralda prevari s Gumom? Ubio bi ih oboje, u to nema sumnje, a zatim
otplovio na otvoreno more. Lívia bi popila otrov. Esmeraldine oči su zelene. Lívia ga doziva:
- Ohladit će se večera.
- Neka se ohladi.
On je vodi u sobu:
- Pokaži mi nešto.
Ona drhti u krevetu. On ima najljepšu ženu u luci. Nikad neće iznevjeriti prijatelja.

Jutro je lijepo i puno sunca. Listopad je najljepši mjesec na tom dijelu obale. Sunce još ne
prži, jutra su vedra i svježa, u njima nema nikakvih tajni. S obližnjih šalupa dopire miris
zrelog voća i širi se sve do tržnice. Babau kupuje ananase da proizvede ukusnu cachaçu za
svoje goste u "Zvjezdanom svjetioniku". Prolazi crnkinja s limenkama maniokine kaše. Druga
prodaje mungunzáu38 skupini ljudi. Stari Francisco kupuje maniokine kaše za dva novčića.
Isplovljava šalupa krcata teretom. Ribarske barke s ribarima golim do pasa izlaze u ribolov.
Tržnica se budi, pristižu ljudi dizalom koje spaja dva grada, gornji i donji.
Barba Manuel već je na gatu. Maria Clara ima crvenu pamučnu suknju i vrpcu u kosi.

38 Mungunzá = slastica od kukuruza koji se kuha u zaslađenom kokosovu ili kravljem

mlijeku.

75
Stari Francisco koji uvijek ustaje u cik zore prilazi im i pita:
- Isplovit ćeš, barba?
- Čekam Gumu. Tek se oženio pa kasni...
- Ima tome već pet mjeseci...
- Kao da je bilo jučer – rekla je Maria Clara.
- Dobro žive, to jo ono najvažnije.
Dolaze, Lívia natečenih očiju od besane noći, a Guma umornih ruku, siguran da će
izgubiti okladu:
- Izgubit ću okladu. Iscrpljen sam.
Nasmijala se bez zlobe i stisnula ga za ruku:
- Nema veze...
Barba Manuel gaje pozdravio:
- Tebi kao da se nikamo ne žuri...
Lívia je razgovarala s Marijom Clarom koja je rekla:
- Malo si se udebljala. Vidi ti to.
- Ne, nije to ništa.
- Tko nam to dolazi, novi kapetan šalupe.
Lívia se zacrvenjela:
- Ni kapetan šalupe ni kanuaš. Uopće ne razmišljamo o tome... Jedva ima dovoljno novca
za nas dvoje.
Maria Clara priznala je:
- Upravo tako. Ali čim Manuel bude htio, i ja to želim. Samo me strah da ne bude
žensko...
Barba Manuel već se ukrcao. Stari Francisco pridružio se skupini na tržnici. Ali prije je
savjetovao Gumi:
- Kad prođete otok pokušaj steći prednost. Manuel je slab u takvim manevrima.
- Svakako. - Ali Guma je bio siguran da će izgubiti. Na tržnici su se kladili. Mnogi su se
kladili na barbu Manuela, ali je i Guma nakon spašavanja Canavieirasa, a osobito nakon onog
slučaja s Traírom (o čemu se odmah pročulo u luci), stekao svoje pobornike.
Mornar bez luke isplovio je prvi. Vjetar je bio povoljan i šalupa je punom brzinom jurila
prema lukobranu. Guma je digao sidro. Lívia se držala za jedra. Blizu lukobrana već se čuo
glas Marije Clare:

Juri, juri, moja šalupo,

Juri, juri s vjetrom.

Kod lukobrana ih je čekao Mornar bez luke. Odande će krenuti utrka. Junak je počeo s
prvim manevrima. S gata ih je promatrala skupina ljudi. Gumina šalupa uhvatila je vjetar,
njezina jedra su nabrekla i ubrzo je stigao uz bok Mornara bez luke. Isplovili su istodobno.
Barba Manuel bio je u laganoj prednosti. Maria Clara je pjevala, Guma je osjećao kako su mu
umorne ne samo ruke već i cijelo tijelo. Lívia se ispružila kraj njega. Vjetar je nosio glas
Marije Clare:

Juri, juri, moja šalupo,

Juri, juri s vjetrom.

I Lívia je zapjevala. Samo glazbom se može pridobiti vjetar i more. Njihovi glasovi bili su
lijepi, glasovi s doka koji su se nudili vjetru. Lívia je pjevala:

Juri, juri, moja šalupo,

Juri, juri brže od vjetra.

Lívia miluje Junaka. Vedro jutro igra se odrazima u modroj vodi. Guma uskoro prestaje
osjećati umor nakon ljubavne noći i pomaže šalupi, pomaže vjetru. Gotovo su izjednačeni i

76
sada barba Manuel govori:
- Bit će teško, momče...
Otok Itaparica zelena je mrlja u modrome moru koje je toliko plitko da se na mjestima
čak vidi kamenje s njegova dna. Sigurno ima i školjki. Zbog školjke i sefa jednom se gotovo
posvađao s Filadelfijem. Tad se udvarao Líviji, nije razmišljao ni o čemu drugome osim o
trenutku kad će prvi put voditi ljubav s njom. Razmišlja li danas o nečem drugom? Proveli su
noć zajedno, a on uopće ne razmišlja o pobjedi u utrci, već samo o tome da je što prije ponovo
uzme u naručje i snažno privije uza se. Guma je zove k sebi. Glas Marije Clare širi se
tjesnacem.
- Lezi ovamo, Lívia.
- Tek kad pobijediš.
Zna da, ako legne do njega, on neće misliti na upravljanje brodom, na utrku, na dobar glas
šalupe. Jedino će mu biti na pameti ljubav.
Šalupe plove u istoj crti. Nosi ih vjetar, a njihovi kapetani mu pomažu. Tko će stići prvi?
Nitko to ne zna. Guma daje sve od sebe. Maria Clara pjeva. I Lívia opet pjeva. Junak je u
maloj prednosti. Ali barba Manuel naginje se u stranu i Mornar bez luke preuzima vođstvo.
Vrijeme je za okret oko kamenog spruda. Barba Manuel okreće udesno kako bi zauzeo
bolju putanju. Zasad je u prednosti. Ali Guma čini nešto nečuveno, okreće šalupu ravno na
sprud i prelazi preko njega zagrebavši dnom o njegov vrh. I dok je barba Manuel okrenuo
svoju šalupu, ona Gumina već je bila u tolikoj prednosti da su na siromašnom gatu Mar
Grandea ribari već počeli slaviti junaka tako teškog pothvata. Nikad nisu vidjeli takvo što, da
netko napravi takav okret preko spruda. Samo se jedan stari ribar nije složio s time:
- Pobijedio je, ali ovaj drugi je bolji pomorac. Mornar nikad ne smije tako izlagati
opasnosti svoj brod.
Ali mladići ne žele slušati te razborite riječi i plješću Gumi. Starac nešto mrmlja i odlazi.
Gumina šalupa pristaje. Odmah zatim stiže i barba Manuel i kaže kroz smijeh:
- Sad smo izjednačeni. Onoga dana sam ja pobijedio, a sad ti. Možda ćemo jednoga dana
obojica prestati biti toliko tvrdoglavi.
Zatim stavlja ruku Gumi na rame:
- Ali ne zaboravi da čovjek ne može dvaput napraviti ono što si ti napravio danas. Idući
put to neće tako završiti.
Ali Guma ga ne sluša:
- Ništa lakše od toga...
Lívia se smiješi, a Maria Clara je zadirkuje:
- Hoće li ovaj koji dolazi jednoga dana pokušati isto?
Lívia se uozbiljila. Pomislila je da njezin sin nikada neće činiti takve stvari. Međutim, i ne
htijući, iznenada joj se sav taj život učini nekako lijepim, a ta sudbina dostojna pravog
muškarca.

Guma i barba Manuel počeli su iskrcavati teret sa šalupa. Poslije će ukrcati novi i
otploviti za Maragogipe, odakle će se vratiti s cigarama i duhanom za Bahiju. Preuzeli su tu
narudžbu zajedno, što je bila lijepa novost u tim mjesecima kad je bilo malo posla.
Maria Clara i Lívia hodaju jedinom ulicom Mar Grandea koja je ustvari plaža. Ondje su
kuće od sijena. Prolaze muškarci podvmutih hlača i tetoviranih ruku koji prodaju ribu.
Svetišta candombléa ovdje u Mar Grandeu su na osobitu glasu, a njihovi svećenici, pais de
santo, vrlo cijenjeni. Ima i nekoliko kuća od kamena u koje ljeti dolaze turisti. U mjestu
mahom žive ribari. Odatle svakog jutra isplovljavaju brodice u ribolov i vraćaju se popodne
oko četiri sata. Nekoć su prevozile i turiste iz grada, ali danas tu uslugu obavlja trajekt.
Listopad je i još uvijek puše jugoistočnjak. Ali u ljeto će zapuhati povjetarac, slab
sjeveroistočnjak. Kad stignu turisti, ribari ih prenesu na rukama između stijenja kamo trajekt
ne može ući. Onuda mogu proći samo šalupe. Nigdje u zaljevu oluje nisu jake kao ovdje, u
Mar Grandeu.
O tome razmišlja Lívia dok šeće plažom, jedinom ulicom u mjestu. Maria Clara hoda
šutke i ponekad pokupi školjku s plaže.

77
 - To je za okvir za sliku - objašnjava.
Iznenada susreću Ciganke. Već je kraj njih prošao muškarac koji je lupao loncima. I on je
bio Ciganin. Sad su ugledale skupinu od četiri Ciganke. Bile su prljave, razgovarale su na
nepoznatom jeziku i zvučalo je kao da se svađaju. Maria Clara upita:
- Hoćeš li da nam čitaju iz dlana?
- Zašto? - upita Lívia koju je strah. Ali ova je već otrčala prema Cigankama i ne čuvši
Lívijin odgovor. Jedna od njih, starica, hvata Mariju Claru za ruku i kaže:
- Daj mi četiristo réisa i reći ću ti sve: sadašnjost, prošlost i budućnost.
Druga pita Líviju:
- Hoćeš li da ti čitam iz dlana?
- Ne.
Maria Clara je ohrabruje:
- Ali to je samo jedan cruzado, ludice, a saznat ćeš sve...
Lívia joj pruža kovanicu, a zatim i dlan. Starica za to vrijeme govori Mariji Clari:
- Vidim putovanja. Mnogo ćeš putovati. Imat ćeš mnogo djece...
- Dabogda vas čula Janaína... - smije se Maria Clara.
Druga Ciganka, koja je trudna i ima velike naušnice, upozorava Líviju:
- Prolaziš kroz teško razdoblje što se tiče novca, a bit će još i gore. Poslije će se situacija
tvog muža znantno poboljšati, ali uz veliku pogibelj.
Lívia je prestrašena. Ciganka nastavlja:
- Ali ako mi daš deset novčića, skinut ću ti urok.
Lívia nema novca, okreće se prema Mariji Clari. Ova da je novac Ciganki koja mrmlja
neku čudnu molitvu. Zatim sve četiri odlaze nastavljajući prekinutu svađu na tom neobičnom
jeziku. Mara Clara se smije:
- Rekla mi je da ću imati desetero djece. Manuel bi poludio, ali ja bih baš htjela. Stavila
bih sve na Mornara i putovala s njima uokolo.
Lívia ponavlja Cigankine riječi:
- Ali uz veliku pogibelj...
Kakvoj će se to pogibelji izložiti Guma? Bez sumnje je mislila na sam život u luci. Plaža
u Mar Grandeu proteže se unedogled. Lívia i Maria Clara vraćaju se u luku. Guma i Manuel
već su iskrcali teret sa šalupa. Žene pripremaju hranu, prže ribu. Guma i barba Manuel se
smiju dok im vjetar donosi miris pržene ribe. Nakon jela počinju ukrcavati teret na šalupe.
Navečer isplovljavaju. More je i dalje mirno na teškoj ruti za Mar Grande. Sa šalupa čuju
glazbu na tom neobičnom jeziku Cigana. Lijepa je, ali tužna. Guma kaže Líviji:
- Doima se kao da ova glazba naviješta nekakvu nesreću...
Lívia je pognula glavu i nije ništa odgovorila. Na nebu sja bezbroj zvijezda.

Ruta za Mar Grande vrlo je teška. Zato šalupe ondje vrlo oprezno prolaze između
sprudova. Mnogi su tu stradali. Mnogo dana poslije, jedne olujne noći, ovdje su stradali
Jacques i Raimundo, njegov otac. Guma je pronašao njihova tijela kad se vraćao iz Cachoeire.
Starac je držao sina za košulju, bez sumnje ga je pokušavao spasiti. Te noći Judith je ostala
udovica. Lívia je čekala Gumu na gatu. Rufino ju je obavijestio da je Jacques poginuo.
Upravo Jacquesova punica ugostila ju je kad je pobjegla od kuće s Gumom.
A onda su sprudovi kod Mar Grandea progutali Jacquesa i njegova oca. Ruta za Mar
Grande vrlo je teška. Po njoj svakodnevno prođu deseci brodova. Ciganka je rekla Líviji da će
doći velika pogibelj. Kakva nova ruta za Mar Grande očekuje Gumu? U Lívijinu životu već
ima dovoljno očaja, već je ionako pun tjeskobe. Kad god on zaplovi s Junakom za Mar
Grande, njezino srce samo misli na nesreću. Maria Clara već joj je rekla da tako samo zaziva
zlo.
Ruta za Mar Grande vrlo je teška, koliko je samo tijela dosad progutala! Jednoga dana
doći će red i na Gumu, ali prije toga - kako je rekla Ciganka - očekuje ga velika pogibelj. Zar
će do kraja života ploviti samo za Mar Grande? Tko zna što će biti s njim. Ne znaju to ni
Ciganke, Ciganke za koje nitko ne zna odakle dolaze ni kamo idu, Ciganke koje čuju šum
mora u školjci. Ni one to ne znaju.

78
 Lívia je iz Mar Grandea doniijela šaku školjaka i u njih uokvirila Guminu fotografiju, onu
koja ga prikazuje naslonjena na stablo u parku ispod dizala. Drugu, onu snimljenu na Junaku,
poslala je u kuverti Janaíni zamolivši je da ne uzme sa sobom onoga tko je otac njezina
djeteta. Jer Maria Clara ima pravo. U Lívijinoj utrobi nalazi se biće. Biće koje će jednoga
dana - jer takva mu je sudbina - također ploviti rutom za Mar Grande.

Esmeralda
Lívia je otišla dr. Rodrigu. On je svim ženama iz luke preporučivao da ga posjete čim
posumnjaju da bi mogle biti trudne. To ih nije stajalo ni novčića, a i porod je uvijek bio
mnogo lakši. Govorilo se da čak nije odbijao "praviti anđele”. Mnoge žene pobacile su uz
pomoć dr. Rodriga. Čak ga je i učiteljica Dulce jednom upitala je li to istina:
- Istina je. Te jadnice prisiljene su gladovati i gledati kako im muževi umiru. Normalno je
da mnoge ne žele više djece. Ponekad ih već imaju osam ili deset, a nemaju nikoga tko bi im
pomogao prehraniti ih. Kad me dođu zamoliti, što da radim? Da ih pustim da odu onim
nadriliječnicama? Bilo bi to mnogo gore...
Učiteljica Dulce zaustila je nešto kazati, ali se zaustavila. Ustvari je imao pravo. Pognula
je glavu. Dobro je znala da žene iz luke nisu pobacivale iz hira. Činile su to da ih ne bi morale
ostavljati po lučkim krčmama, da ih ne moraju slati na posao kad navrše osam godina.
Uvijekje manjkalo novca. Dr. Rodrigo imao je pravo. Samo što je kroz Dulce progovarao
njezin neostvareni majčinski nagon. U mislima je vidjela plavokosu dječicu kako mašu
ručicama i tepaju. Dr. Rodrigo rekao je:
- Treba se suočiti sa stvarnošću kakva ona uistinu jest. Ja ne čekam nikakva čuda...
Nasmiješila se:
- U svakom slučaju, imate pravo. Ali je svejedno prava šteta...
Lívia, međutim, nije onamo otišla izvaditi dijete iz utrobe. Prije svega, otišla je kako bi se
uvjerila da je uistinu trudna jer, ako jest, onda je to najvjerojatnije bila tek odnedavna s
obzirom na to da joj se trbuh još uvijek nije zaoblio. Dr. Rodrigo potvrdio joj je da je gotovo
potpuno siguran u to. Zatim joj je rekao da će joj pomoći da porod prođe što lakše i da se
dijete rodi zdravo. Bio je siguran da ne želi pobaciti. Dr. Rodrigo dobro je znao da žene iz
luke nikada ne pobacuju prvo dijete.
Guma je stigao u ponoć. Spustio je stvari koje je nosio na tlo i pokazao Líviji dar koji joj
je donio. Na okladi s jednim mornarom broda Brazilskog Lloyda koji je bio usidren u luci
dobio je tkaninu. Brodu su se pokvarili motori i mornar je iskoristio priliku da posjeti obitelj u
Cachoeiri. Prije tri dana poveo ga je Guma na svojoj šalupi i ovaj se s njime okladio da neće
presjeći put brodu kompanije Bahiana koji je išao u istom smjeru. Guma je dobio okladu:
- Bio je to rizičan potez, ali mi se tkanina učinila lijepom. Nosio ju je nekoj svojoj
poznanici...
Lívia je rekla:
- Više nikad nećeš učiniti takvo što.
- Nije to ništa...
- I te kako jest.
Tek tada Guma je shvatio da se nije šalila.
- Što te spopalo?
- I ja imam dar za tebe.
- Kakav?
- Prvo plati pa ću ti reći...
Izvukao je dvjesto réisa iz džepa:
- Izvoli.
Onda mu je prišla i rekla:
- Dobit ćemo dijete...
Guma je skočio s kreveta, još se nije bio posve razodjenuo, i izjurio kroz vrata.
Lívia je upitala:
- Kamo ćeš?

79
 Počeo je snažno lupati po Rufinovim vratima. Iznutra je začuo šumove koji su mu dali do
znanja da su se Rufino i Esmeralda probudili i iznenada se posramio što ih je probudio u taj
sat samo kako bi im priopćio da je Lívia trudna. Rufino je upitao:
- Tko je?
- Ja sam. Guma.
Rufino je otvorio vrata. Oči su mu bile natečene od sna. Esmeralda se pojavila na vratima
sobe omotana u plahtu.
- Nešto se dogodilo? - upitao je Rufino.
Gumi je splasnulo raspoloženje. Kako mu je samo palo na um zbog takve gluposti
probuditi ljude? Rufino je ponovio:
- Što je bilo, brate?
- Ništa. Upravo sam stigao pa sam vas došao pozdraviti.
Rufinu nije bilo jasno:
- U redu, ako nam ne želiš reći...
- Glupo je...
Esmeralda se nije htjela pomiriti s tim:
- No, gukni već jednom, golube.
- Líva će dobiti dijete...
- Sad? - upitao je Rufino.
Guma se razljutio:
- Ne, tek za neko vrijeme. Ali danas je saznala da je trudna.
- Ah!
Rufino je pogledao van u noć. Esmeralda je mahnula Gumi i rekla:
- Reći ću ja sutra toj lažljivici. Mene je pokušala uvjeriti da nije.
Rufino je izašao. Hodao je šutke kraj Gume, a onda rekao:
- Proslavimo to čašicom u "Svjetioniku".
I jesu. Ali ne sa samo jednom, već mnoštvom čašica. Krčma je bila puna. Bilo je tu
mornara, kanuaša, prostitutki, lučkih radnika. Potkraj večeri, već potpuno pijan, Rufino je
predložio zdravicu:
- Dobri ljudi, popijmo ovu čašu u čast onoga što će se dogoditi mom pobratimu Gumi.
Svi su ga pogledali i napunili čaše. Gumi je prišla mršava žena i upitala ga:
- O čemu se radi?
Nije bila pijana. Guma je rekao:
- Moja žena dobit će dijete.
- Baš lijepo... - rekla je, otpila malo piva iz čaše, a zatim se vratila u svoj kut muškarcu
koji joj je platio za tu noć. Pri odlasku još se jednom nasmiješila Gumi i rekla:
- Želim joj sve najbolje u životu.
Vratili su se kući u zoru.

Guma je priopćio vijest svim svojim poznanicima, a njih je bilo mnogo i bili su razasuti
širom Recôncava. Neki su poslali svoj dar, dok mu je većina samo čestitala. Idućeg jutra
posjetila ih je Esmeralda.
Digla je mnogo buke oko svega, ispričala im mnoštvo intimnih detalja o sebi, bila je
toliko sretna kao da se radi o njoj samoj, ali kad je Lívia otišla u kuhinju skuhati kavu,
odvažila se:
- Samo ja ne mogu naći muškarca koji će mi napraviti dijete, čak ni u tome nemam sreće.
Onaj moj mi ga neće napraviti.
Prekrižila je noge pokazavši mu dio bedra. Guma se nasmijao:
- Trebaš samo pitati Rufina.
- Njega? Kao da meni treba crnčevo dijete! Meni treba dijete nekoga tko je bjelji od mene
da mi poboljša lozu...
Gledala je Gumu kao da mu želi dati do znanja da je on taj koji bi joj mogao napraviti
dijete. Govorile su mu to njezine zelene oči koje su ga gledale čudno, gotovo izazivački. Usne
su joj bile poluotvorene, a grudi podrhtavale. Guma je na trenutak osjetio napetost, a onda ju

80
je poželio cijelim svojim tijelom. Ali sjetio se Rufina, sjetio se Uvije:
- A Rufino?
Esmeralda je skočila kao oparena. Viknula je Líviji:
- Moram ići, susjedo. Imam mnogo posla. Poslije ću skoknuti do vas.
Lice joj je bilo puno bijesa i srama. Užurbano je izašla, ali je prije toga šapnula Gumi:
- Slabiću...
Ostao je sjediti s glavom među rukama. Ta vražja žena. Htjela ga je prisiliti da napravi
zlo. A što bi poslije bilo s Rufinom? Trebao bi mu sve ispričati, reći mu istinu. Ali možda mu
on ne bi povjerovao, možda bi ga napao. Rufino je bio lud za tom mulatkinjom. Ne bi time
ništa postigao. Ali isto tako neće otići s njom u krevet i iznevjeriti prijatelja. Najgore od svega
bilo je da, kad bi ga ona tako iskušavala, kad bi ga pogledala tim svojim zelenim očima, on
više ne bi vidio ništa, ne bi vidio Rufina koji mu je učinio toliko dobra ni trudnu Líviju, vidio
bi samo zavodljivo tijelo te mulatkinje, njezine izbočene grudi, njezine bokove koji se ljuljaju,
njezino tijelo koje ga doziva, njezine zelene oči koje ga zavode. Jedna pjesma iz luke govori o
mornarima koji će se utopiti u zelenim morskim valovima. Upravo takve su Esmeraldine oči.
Guma kao da se utapao u njezinim zelenim očima. Ona ga mami, ona ga želi. Njezino tijelo
plesalo je pred Guminim očima. I nazvala gaje "slabićem", očito ga smatrajući nesposobnim
da je obori na krevet i učini da njezino tijelo zastenje od tolike ljubavi. Ah, Guma joj je morao
pokazati. Uzdisat će i izvijati se u njegovu naručju sve dok ne prizna da je bila u krivu. Što
Rufino ima s time ako ga ona želi? A Lívia, ona nikad ne smije saznati za to. Dolazi Lívia sa
šalicom kave i primijećuje da mu se izraz lica promijenio:
- Jesi li dobro?
Ona je trudna, njezin trbuh svakim danom sve je obliji. Nosi njegova sina, ona ne
zaslužuje da je prevari. A jadni Rufino, koji je tako dobar i koji je još od malih nogu uvijek
bio uz njega? U šalici kave vidi Esmeraldine zelene oči. Njezine grudi uspravne su kao i one
Rose Palmeirao. Razmišlja o tome kako bi trebao pisati Rosi Palmeirão i obavijestiti je da će
mu se roditi sin. Ali ništa mu ne može odvratiti misli. Esmeraldin lik mu je pred očima. I
Guma bježi na gat gdje prihvaća dovesti duhan iz Maragogipea iako nije bilo nikakvog tereta
koji je tamo trebalo prevesti.

* * *

Iz Maragogipea otišao je u Cachoeiru. Lívia ga je uzalud čekala. Provela je mnogo

vremena na gatu, cijeli dan i cijelu noć. I Esmeralda ga je čekala. Ona tvrdoglavo želi tog
mornara gotovo bijele puti za kojeg govore da je toliko hrabar.
Želi ga prije svega zato što je Lívia toliko sretna, toliko drugačija od nje, toliko zabrinuta
za dobrobit svoga muža da je želi povrijediti do u dubinu njezine duše. Ona zna da će Guma
doći. Učinit će sve da se pobrine za to. Dovodit će ga u iskušenje na sve moguće načine.
Guma je stigao s dva dana zakašnjenja.
Esmeralda ga je dočekala na prozoru:
- Nestao si...
- Bio sam na putu, prevozio sam duhan.
- Tvoja žena je pomislila kako si dao petama vjetra...
Guma se bezvoljno nasmijao.
- A ja sam pomislila da te strah...
- Čega?
- Da me vidiš..
- Ne vidim zašto.
- Zar se ne sjećaš kako si me uvrijedio? - izrez na njezinoj suknji otkrivao je početak
njezinih bujnih grudi.
- Jednoga dana ćemo vidjeti...
- Što to?
Ali Guma je ponovo pobjegao. Inače bi istog trenutka ušao u kuću i ne bi je pustio da
izađe iz sobe, uzeo bije ondje na licu mjesta. Lívia ga je čekala:

81
 - Zadržao si se. Trebalo ti je gotovo tjedan dana za odlazak u Maragogipe...
- Mislila si da sam pobjegao?
- Ne budi smiješan.
- Tako sam čuo.
- Tko ti je to slagao?
- Esmeralda mi je rekla.
- Sad prije no što dođeš kući zastaneš porazgovarati sa susjedom, zar ne?
Najgore od svega bilo je to što u njezinu glasu nije bilo ni truna bijesa. Samo tuge.
Iznenada, a da ni sam nije znao zašto, počeo je braniti Esmeraldu:
- Samo se šalila. Pozdravili smo se i ona mi je počela govoriti lijepe stvari o tebi. Čini se
da ti je baš privržena. Baš mi je drago zbog toga jer mi je Rufino vrlo prirastao srcu.
- Čini se da njoj uopće nije.
- Primijetio sam... - rekao je Guma zlovoljno. Više se nije sjećao da govori o istoj onoj
Esmeraldi koja mu je zamalo postala ljubavnica. Bio je ljut na mulatkinju zato što nije Rufinu
uzvraćala osjećaje. - Primijetio sam, a kada to primijeti i Rufino, gotova je.
- Prestani ogovarati... - rekao je stari Francisco ulazeći. Bio je pijan, što je bila rijetkost, i
dovodio je Filadelfia na večeru. Zatekao je doktora u "Zvjezdanom svjetioniku" bez novčića i,
nakon što su ondje potrošili sav novac koji je starac imao, doveo ga je kući na večeru:
- Ima li hrane za još jedna usta? I to gladna.
Filadelfio je stisnuo Gumi ruku:
- Ono što imate bit će dovoljno. Ne morate dodavati vodu u grah - i nasmijao se na
vlastitu dosjetku. I drugi su se nasmijali.
Lívia je poslužila večeru: uobičajenu ribu i grah sa suhim mesom. Filadelfio je tijekom
večere ispričao Líviji o svađi koja je izbila zbog školjke i sefa. A zatim ju je upitao:
- Ne misliš li da je sef mnogo ljepši?
Stala je na Guminu stranu:
- Mislim da je ljepša školjka...
Guma je bio posramljen. Lívia nije znala da su napisali pismo zajedno. Filadelfio je
ustrajao:
- Ne zaboravi da je riječ o zlatnom sefu. Jesi li ikada vidjela zlatni sef?
Kad su otišli, Guma joj je pokušao objasniti cijelu tu stvar oko pisma. Lívia mu je skočila
u naručje i rekla:
- Šuti, nesrećo jedna. Nikad ti se nisam sviđala...
Odnio ju je u sobu. Prosvjedovala je:
- Ne poslije večere.

* * *

Ali usred noći Líviji je pozlillo. Nešto nije bilo u redu, u želucu joj se zakovitlao vrtlog,
mislila je da će umrijeti. Pokušala je povraćati, ali nije uspjela. Prevrtala se po krevetu, ostala
je bez zraka, osjećala je snažne bolove u cijelom trbuhu.
- Neću valjda pobaciti?
Guma je bezglavo izjurio van. Probudio je Esmeraldu (jer Rufino je bio na putu) snažnim
udarcima na vrata. Upitala je tko je, a on je odgovorio:
- Guma.
Otvorila je vrata, zgrabila ga za ruku i počela vući unutra:
- Lívia umire, Esmeralda. Nešto joj se dogodilo. Umire.
- Što? - Esmeralda se vratila u kuću. - Idem k njoj. Samo da se odjenem.
- Budi uz nju, a ja idem po dr. Rodriga.
- Bez brige, bit ću uz nju.
S ugla je krajičkom oka vidio Esmeraldu kako prelazi uskim pojasom ilovače koji je
razdvajao dvije kuće. Dok se odijevao, dr. Rodrigo zamolio je Gumu da mu ispriča sve što su
te noći radili, a zatim ga je utješio:
- Vjerojatno nije ništa ozbiljno...Takve stvari se znaju događati u trudnoći.

82
 Guma je zatekao starog Francisca za stolom u "Zvjezdanom svjetioniku" kako pije s
Filadelfijem i pripovijeda priče nekim mornarima. Neki slijepac svirao je gitaru. Guma je
prenuo Francisca iz njegova pijanstva:
- Lívia umire.
Stari Francisco razrogačio je oči i htio smjesta izjuriti iz krčme. Guma ga je zaustavio:
- Ne, doktor je već otišao k njoj. Ti pođi gore k njezinima. Požuri.
- Želim je vidjeti. - rekao je stari Francisco stisnuta grla.
- Doktor kaže da možda nije ništa.
Stari Francisco je otišao. Guma se sav u strahu vratio kući. Katkad bi potrčao, katkad bi
usporio korak bojeći se da će zateći mrtve i nju i sina. Ušao je u kuću poput lopova. Svjetiljka
se nalazila u sobi iz koje su dopirali glasovi. Esmeralda je užurbano izašla iz sobe i zatim se
vratila s lavorom vode i krpom. Nije imao hrabrosti ući. Kad je dr. Rodrigo izašao u hodnik,
Guma mu je prišao:
- Kako joj je, doktore?
- Nije ništa ozbiljno, ali moglo je biti da me nisi odmah pozvao. Mogla je pobaciti. Sad
joj treba odmora. Sutra svrati po lijek koji ću ti dati za nju.
Guma se smijao i očima i ustima:
- Znači, neće joj biti ništa?
- Možeš biti miran. Samo joj treba odmora.
Guma je ušao u sobu. Esmeralda je stavila prst na usta dajući mu do znanja da ništa ne
govori. Sjedila je na rubu kreveta i milovala Líviju po kosi. Lívia je okrenula glavu, ugledala
Gumu i nasmiješila se:
- Mislila sam da ću umrijeti.
- Liječnik kaže da nije ništa ozbiljno, ali se moraš odmarati.
Esmeralda mu je pokretom ruke pokazala da izađe iz sobe.
Odlazeći, osjetio je drugačiju vrstu nježnosti prema Esmeraldi, želju da je pomiluje koja
nije imala veze s tjelesnom žudnjom. Noćas je bila dobra prema Líviji.
Ušao je u mračnu dnevnu sobu. Ondje je s jedne na drugu stranu bila razapeta mreža.
Guma je legao u nju i zapalio lulu. Čuo je Esmeraldu kako tiho izlazi iz sobe. Nosila je
svjetiljku u ruci. Mogao se zakleti da je hodala na vršcima prstiju. Njezino čvrsto tijelo
sigurno se njihalo poput šalupe dok je hodala na vršcima prstiju. I sigurno je vrtjela
stražnjicom poput mornara koji se gega. Bila je prava mulatkinja. Odložila je svjetiljku u
blagovaonici. Sad polako prilazi Gumi. On čuje njezine prigušene korake. I, malo-pomalo,
obuzima ga žudnja. Iz dnevne sobe oboje čuju kako Lívia teško diše. Ali Esmeralda je sve
bliže i zvuk njezinih koraka prekriva Lívijino disanje.
- Spava - prošaptala je.
Naslonila se na konopce mreže:
- Večeras si se prestrašio, zar ne?
- Jesi li umorna? Probudio sam te...
- Za tebe sam to učinila od srca.
Sjela je u mrežu. Sada njezine noge dodiruju Gumine. Iznenada ona se baca na njega i
grize ga za usnu. Valjaju se u mreži i on je uzima bez razmišljanja, ni ne pokušavajući je
najprije razodjenuti. Mreža škripi i Lívia se budi:
- Guma!
Stresao je sa sebe Esmeraldu koja je sjedila na njegovim nogama i otrčao u sobu. Lívia je
upitala:
- Ovdje si?
- Tu sam.
Krenuo ju je pomilovati po kosi, ali na njegovoj ruci još je uvijek bilo topline
Esmeraldina tijela pa ju je povukao. Lívia ga zove:
- Dođi u krevet sa mnom...
Guma ne zna što da kaže. U drugoj sobi ga Esmeralda čeka da završe što su započeli.
Onda mu padaju na pamet ujak i ujna:
- Samo ti spavaj. Ja ću pričekati tvog ujaka i ujnu po koje sam poslao starog Francisca...

83
 - Sigurno si ih uplašio.
- I ja sam se uplašio.
Ponovo povlači ruku kojom ju je mislio pomilovati. Ponovo mu kroz glavu prolazi
Esmeralda i steže ga u grlu. A Rufino? Lívia se okrenula na drugu stranu i sklopila oči. Vraća
se u dnevnu sobu. Esmeralda leži u mreži raskopčane suknje iz koje su joj iskočile grudi. On
stoji ondje ukopan poput idiota. Ona pruža ruku i doziva ga k sebi. Zatim ga privlači k sebi i
privija se uz njega. Ali on se čini toliko odsutnim da ga pita:
- Zar sam ti toliko odbojna?
Nastavljaju gdje su stali. Njemu se pomutio razum, više ne zna što radi, više ne razmišlja,
ne sjeća se ničega, samo tijela koje privija uza se u nečemu što je više nalik borbi na život i
smrt. A kad su na kraju pali jedno na drugo, Esmeralda je tiho rekla:
- Da Rufino vidi ovo...
Guma dolazi k sebi. Ovo kraj njega je Esmeralda, Rufinova djevojka. A njegova žena
spava bolesna u drugoj sobi. Esmeralda ponovo spominje Rufina. Guma više ništa ne čuje.
Njegove oči su krvave, usta suha, a ruke mu traže Esmeraldin vrat i počinju ga pritiskati. Ona
kaže:
- Dosta je bilo šale...
Ali nije šala. Ubit će je i nakon toga poći u susret Janaíni na dnu mora. Esmeralda je već
gotovo vrisnula, ali je Guma pušta jer čuje glasove Lívijinih ujaka i ujne koji razgovaraju sa
starim Frandscom. Skače s mreže, Esmeralda užurbano popravlja suknju, ali Lívijina ujna već
zabrinuto proviruje u dnevnu sobu. Guma maše rukama jer ne zna što bi drugo. Zatim kaže:
- Lívia se osjeća bolje.

Bilo je petero djece

Čim je Líviji bilo bolje, otišao je na put. Bježao je od Esmeralde koja ga je progonila,
koja mu je zakazivala sastanke na pustim, pješčanim dijelovima luke, koja je prijetila da će
mu prirediti skandal. Ali prije svega želio je izbjeći Rufina koji je za nekoliko dana trebao
doći s teretom za sajam na plaži Água dos Meninos iduće subote.
Prihvatio je narudžbu za Santo Amaro i ondje se zadržao. Protivno vlastitom običaju
obilazio je krčme i gotovo da uopće nije provodio vrijeme na šalupi promatrajući mjesec i
zvijezde na nebu. Jer u njima je uvijek vidio Rufina, zaprepaštenje na njegovu licu kad bi
saznao što se dogodilo. U njima je vidio vlastiti nesretni život. Još od malih nogu nad njim se
nadvila kletva. Jednoga dana došla je njegova majka za kojom je on, očekujući prostitutku,
osjetio želju. Tog dana mislio se baciti u more, otići s Iemanjáom na putovanje bez kraja
morima zemlje Aiocáe. Bilo bi bolje da se tada ubio. Nikome ne bi nedostajao. Stari
Francisco možda bi neko vrijeme bio tužan, ali bi se brzo utješio. Dao bi tetovirati Gumino
ime na ruku, odmah uz imena četiriju šalupa koje je posjedovao, a priča o tom dječaku bila bi
tek jedna od mnogih koje je znao pripovijedati:
- Imao sam nećaka kojeg je htjela Janaína. I jedne noći punog mjeseca odvela ga je sa
sobom. Bio je još dječak, ali već je upravljao šalupom i mogao podići vreću brašna. Janaína
ga je htjela za sebe...
Tako bi stari Francisco pripovijedao priču o njemu. No, sad je bilo drugačije. Sad se nije
mogao ubiti i ostaviti Líviju u bijedi s djetetom u trbuhu. Kakvu bi priču tada mogao ispričati
stari Francisco? O tome kako je iznevjerio prijatelja, kako je bio s djevojkom nekoga tko je
uvijek bio dobar prema njemu. A zatim se bacio u more u strahu od prijatelja i ostavio trudnu
ženu da gladuje. Stari Francisco dodao bi da se ponio kao istinski potomak prostitutke, kao
pravi kurvin sin. I ne bi dao tetovirati njegovo ime odmah uz imena četiriju šalupa, već bi ga
se sramio.
Guma ne promatra mjesec. Prekršio je zakon gata. Nije to strah od Rufina. Osjećao bi isto
i da nisu prijatelji. Guma se srami zbog sebe i zbog Lívije. Želio bi ubiti Esmeraldu i zatim i
sam umrijeti nakon što se zabije Junakom u kakav kameni sprud. Zavela ga je nijednog
trenutka ne misleći na Rufina, njegova prijatelja, ili na Líviju koja je bolesna ležala u
susjednoj sobi. A ujna, kako ih je samo sumnjičavo pogledala, nikad je više neće moći

84
pogledati u oči. Ali možda nije ništa posumnjala, doimala se vrlo zahvalnom Esmeraldi na
tome kako se pobrinula za Líviju. Najgore od svega bilo je što joj je i Lívia bila zahvalna, čak
joj je naručila i dar, a mulatkinja je to iskorištavala tako da je sve svoje vrijeme provodila
ondje nadajući se da će zateći Gumu. A on bi izlazio, odlazio bi u "Zvjezdani svjetionik" i
toliko pio da se to već pročulo u luci. Ona ga je progonila i svaki put kad bi uspjela
razgovarati s njim od njega bi tražila da zakažu sastanak govoreći mu kako zna za mnoga
pusta mjesta na pješčanim dijelovima luke. I Guma je znao za njih. Mnoge mulatkinje i
mnoge crnkinje vodio bi onamo u noćima punog mjeseca. Ali Esmeraldu nije htio onamo
voditi, nije ju htio više nikada vidjeti, htio je ubiti najprije nju, a onda i sebe. Ali nije mogao
ostaviti Líviju s djetetom u trbuhu. Ono što je učinio, učinio je ne razmišljajući, jer žudnja ne
vidi ništa pred sobom. U tom trenutku nije vidio nikoga, ni Rufina ni Líviju, nikoga. Vidio je
samo tamnoputo Esmeraldino tijelo, njezine bujne grudi, blistave zelene oči. A sada pati.
Jednoga dana, prije ili kasnije, susrest će Rufina, razgovarati s njime, smijati se, zagrliti ga
kao što se grle prijatelji koji su bili dobri prema nama. A iza Rufinovih leđa Esmeralda će mu
davati znakove, zakazivati sastanke, smiješiti se.
A što je s Lívijom koja toliko pati kad je on na putu, koja se toliko boji za njega? Ni ona
to ne zaslužuje, ona koja se zbog njega razboljela, ona koja nosi njegovo dijete u trbuhu. Iz
dnevne sobe čuo ju je kako teško diše, ali mu to tada ništa nije značilo. Esmeralda se naslonila
na mrežu, vidio je samo njezino tijelo, njezine zavodljive oči. Zatim ju je htio ubiti. I u tome
bi uspio da nisu stigli Lívijini ujak i ujna.
Noć u Santo Amaru je vedra. Uz obale rijeke na mjesečini se zelene polja šećerne trske.
Bumbar svijetli na nebu. Bio je hrabar čovjek, a osim toga, nitko za njega nikad nije rekao da
je spavao sa ženom nekog prijatelja. Bio je čovjek od riječi i odan prijatelj. Guma se, s druge
strane, odrekao svega i sad mu ne preostaje ništa drugo nego otići na putovanje podmorskim
svijetom. Jer kako će inače izgledati njegov život? Susretat će Esmeraldu svakoga dana, a
ponekad će morati leći s njom i zajedno s njom uzdisati od ljubavi. Istovremeno će gledati
trudnu Líviju kako obavlja kućanske poslove i plače zbog njega dok razmišlja o danu kad se
više neće vratiti s mora. Slušat će Rufinov zvonki smijeh i njega kako govori "brate moj, brate
moj“ dok mu stavlja ruku na rame. Gledat će sve one koje je izdao, jer i Esmeraldu je izdao,
više je nije želio, više nije želio njezino zavodljivo tijelo. Sve ih je izdao, izdao je i svog još
nerođenog sina kojem neće ostaviti časno ime u luci. Nitko neće upirati prstom u njega i
ponosno reći:
- Evo Gumina sina. Njegov otac bio je odvažan momak koji je plovio ovim vodama...
Ne. Bio je izdajnik jednak onom koji je zabio Bumbaru nož u leđa. Taj koji se
predstavljao kao razbojnikov prijatelj zabio mu je nož u leđa i onda pozvao ostale da ga
isjeckaju na komadiće. Dobio je niži čin u policiji, ali danas pijunu kad god ga spomenu da
njegovo ime ne bi okaljalo usta koja ga izgovaraju. Tako će biti i s Gumom. Ispružio se na
palubi i gurnuo ruku u hladnu vodu. U luci još uvijek nitko ne zna. Čude se tek što toliko pije,
on koji nije bio poznat po tome. Ali ne znaju pravi razlog, misle da je to od veselja što će mu
se roditi sin.
U ovom trenutku Lívia vjerojatno misli na njega i pati zato što je na moru. Žena starog
Francisca umrla je od radosti one noći kad se vratio iz oluje. Tako i Lívia vjerojatno uvijek
čeka da se on vrati s putovanja. Njoj bi sigurno bilo drago kad bi on napustio šalupu, otišao u
grad i počeo se baviti nekim drugim zanimanjem. Ali nikad mu to nije spominjala jer dobro
zna da oni koji žive na moru nikad ne odlaze na kopno baviti se nekim drugim zanimanjem.
Čak i oni koji poput učiteljice Dulce dođu živjeti na more nikad s njega ne odlaze. Iemanjáina
čarolija vrlo je snažna. Ali on bi mogao otići. Otići će s Lívijom daleko odande, netko mu je
rekao da se u Ilheusu može zaraditi mnogo novca. Promijenit će zanat, pobjeći će odande.
Gleda Junaka. Dobra šalupa. Pripadala je starom Franciscu, bila je peta koju je starac
posjedovao. Više nije bila toliko nova, već je godinama plovila tim vodama. Bezbroj puta
preplovila je zaljev i onaj dio rijeke uzvodno i nizvodno, sudjelovala je u Guminu spašavanju
Canavieirasa, nekoliko puta gotovo potonula, a jednom je imala i pukotinu u trupu. Na njoj se
izmijenilo već tko zna koliko jedara, uglavnom, bila je to šalupa s tradicijom. A sada je Guma
spreman raskrstiti s njom, prodati je nekom kapetanu i otići: to bi bilo najbolje rješenje.

85
Kazna je to kakvu zaslužuje: otići iz luke, napustiti more, otputovati u druge krajeve. Nekoć
je sanjao o tome da će ploviti morima na velikom brodu poput Chica Tristeze. Nakon toga
upoznao je Líviju, odrekao se svojih snova o putovanjima, ostao s njom, doveo je u tužnu
lučku svakodnevicu, priuštio joj patnju da ga svakodnevno zamišlja mrtvog. A zatim ju je još
i izdao, nju i Rufina, svog prijatelja. Guma pokriva rukama lice. Da nije mornar, rasplakao bi
se poput djeteta ili žene.
Sad mu samo preostaje čekati na pustolovinu koja će odnijeti i njega i Junaka. Radije to
nego da ga prepusti nekom drugom. Jer znao je da nikada neće pobjeći iz luke i otići u druge
krajeve. Samo oni koji žive na moru svjesni su toga da ga je nemoguće napustiti. Čak ni
onima koji ne mogu pogledati prijatelja u oči ili promatrati mjesec kako svijetli na nebu.
Da nije mornar, rasplakao bi se poput djeteta, poput žene, poput zatvorenika u mračnoj
tamnici.

* * *

Sreo je Rufina na pučini i tako je bilo bolje. Rufinov kanu propuštao je vodu, a on je
isplovio iz luke ne primijetivši to. Guma mu je pomogao zabrtviti pukotinu. Dio tereta bio je
izgubljen jer je Rufino prevozio šećer. Vreće na dnu smočile su se i šećer se počeo rastapati.
Guma ih je prenio na Junaka i ostavio ih da leže na suncu. Pokušavao je ne gledati u Rufina
koji je bio zabrinut zbog štete:
- Ako mi ne plate vozarinu neću imati čime platiti štetu.
- Možda neće biti prevelika. Kad se osuše vreće vidjet ćemo koliko nedostaje. Ne čini mi
se mnogo.
- I ne znam kako se to dogodilo. Uvijek jako pazim na takve stvari. Ali budući da je
pukovnik Tinoco poslao svoje ljude da ukrcaju šećer, nisam imao što raditi pa sam otišao na
čašicu da se ugrijem i sklonim od kiše. Kad sam se vratio, već su ukrcali sav teret. Tek na
pola puta primijetio sam da se nešto događa. Kanu je bio toliko težak da sam jedva njime
upravljao. Pogledao sam što je, a kad ono prodire voda...
- Ne bi mu trebao ništa platiti, već mu i naplati za pukotinu. Bez sumnje su je napravili
njegovi ljudi...
- Ali nisam siguran. Na dolasku sam zagrebao po vrhu kamenog spruda na ušću rijeke. U
tome je stvar.
Nastavili su još malo razgovarati. Ali ubrzo se šalupa udaljila. Rufino je veslao bliže krmi
kako bi lakše upravljao kanuom. Nakon nekog vremena nestao je Gumi iz vidokruga. Nije mu
bilo jasno kako je mogao razgovarati s njim, izdržati njegov pogled, smijati se kad se i on
smijao. Trebao mu je sve ispričati i dopustiti da ga Rufino udari veslom po glavi. Vjetar puše
i šalupa juri morem.
Lívia ga čeka na gatu. S njom je i Esmeralda koja ga nevino pita:
- Jesi li sreo moga crnju?
- Dolazi u kanuu. Preuzeo sam nekoliko vreća šećera od njega jer mu kanu propušta
vodu...
Lívia se zabrinula:
- Ali ništa se nije dogodilo?
Esmeralda promatra Gumu:
- Je li mu to netko učinio? - Guma shvaća da se boji da je između njih dvojice došlo do
nekakve svađe.
- Čini se da je pri dolasku ogrebao kanu o kameni sprud. Uskoro će pristati. Zabrinut je
zbog štete.
Usidrio je šalupu i uputio se s Lívijom kući. Esmeralda ga je obavijestila:
- Idem ga pričekati na pristaništu za drvo.
- Reci mu da su vreće ovdje.
- U redu.
Promatrala je par kako se uspinje uličicom. Guma je bježao od nje. Je li se bojao Rufina,
Lívije ili mu se jednostavno nije sviđala? Mnogi muškarci u luci bili su ludi za njom. Bojali

86
su se Rufina, ali su joj svejedno dobacivali, udvarali se, slali darove. Samo je Guma bježao od
nje, a ona ga je željela jer je bio svijetle puti, imao crnu kosu gotovo do vrata i usne crvene
poput dječjih. Isprsila se i čeznutljivo pogledala muškarca koji se uspinjao ulicom. Zašto je
bježao? Nije smatrala da se radilo o grizodušju. Napisat će pismo Janaíni pa će saznati.
Uputila se prema pristaništu za drvo. Kanuaši su je pozdravljali, a mornar koji je bojio trup
teretnog broda prekinuo je rad i zadivljeno zazviždao. Samo je Guma bježao od nje. Toliko
toga je trebala učiniti da bi spavala s njim taj jedan jedini put, praktički se bacila na njega i
podala mu se poput kakve prostitutke, a on ju je još poslije htio ubiti. Esmeraldini bokovi
vrijede zlata, govorilo se u luci. Ali Guma ih nije primjećivao, Guma je bježao od njih, bježao
je od njezina tijela, njezinih očiju. Nije vidio nikoga drugog osim tu mršavu plačljivicu Líviju.
Esmeralda je čula mornarov tihi zvižduk. Pogledala je prema njemu i nasmiješila se. On joj je
prstima pokazao da je slobodan u šest sati i zatim uperio prst u pijesak. Nasmiješila se.
Zastoje Guma bježao od nje? Sasvim sigurno iz straha od Rufinove osvete, od njegovih
mišićavih ruku snažnih od cjelodnevnog veslanja. Esmeraldi nije padalo na um grizodušje.
Možda nije ni znala što ta riječ znači. Hladan vjetar zapuhao je obalom. U daljini je ugledala
Rufinov kanu kako grabi prema obali.

Spustila se svježa večer, vjetar je kovitlao pijesak i mreškao more. Neke šalupe su
isplovile. Ovakav vjetar rijetko bi donosio oluju. Sitni pijesak letio je po luci dopirući čak do
gradskih ulica. U crkvi Gospe od začeća bilo je proštenje. Žene su kretale onamo omotane u
marame, sa svih strana muškarci su se spuštali strmim uličicama. Šibao ih je vjetar. Zvonila
su zvona. Trgovine su se zatvorile, Donji grad je opustio.
Stari Francisco poslije večere izašao je u šetnju. Uputio se pred crkvu gdje će
pripovijedati i slušati priče. Guma je zapalio lulu. Planirao je otići do gata vidjeti jesu li već
iskrcali teret sa šalupe i možda dogovoriti kakvo putovanje za idući dan. Lívia je prala
posuđe, već joj je narastao trbuh, s njezina lica nestalo je rumenila i ono je postalo blijedo,
čak i sivo. Nosila je sina u trbuhu, redovito odlazila dr. Rodrigu, imala mučnine. Guma ju je
promatrao. Išla je amo-tamo, prala limene tanjure i čaše od debela stakla. Mali, crni mješanac
jeo je riblje kosti na zemljanom podu u kuhinji. Prazna šalica ležala je na rubu stola. Guma je
čuo kako je Rufino ustao od stola u susjednoj kući. Nema sumnje da je upravo završio s
večerom. Razgovarao je s Esmeraldom, ali bilo je kao da se nalazi u istoj prostoriji s Gumom
koji je čuo svaku njegovu riječ:
- Idem porazgovarati s pukovnikom Tinocom o onim vrećama koje su se smočile. Bit će
burno.
Esmeralda je rekla glasno:
- Mogu li otići na proštenje Gospe od Začeća? Crkva je tako lijepo ukrašena i ona je jedna
od mojih omiljenih svetica.
- Idi, ali vrati se rano, umoran sam, htio bih rano u krpe.
Esmeralda je govorila glasno. Naravno, tako da je on može čuti, misli Guma. Ali on neće
ići do Gospe od Začeća. S prozora vidi crkvu koja je osvijetljena poput kakvoga putničkog
broda. A ako i ode, otići će s Lívijom koja se bez sumnje želi pomoliti za sina. Zvone zvona
pozivajući vjernike. Vjetar ulazi kroz prozor, Guma promatra sivo nebo. Popodne je bilo tako
lijepo! Ali noć nije obećavala ništa dobro. Opadajući mjesec je tanka, žuta crta na nebu.
Začuo je Rufinov glas s druge strane zida:
- Jesi li tu, brate?
- Jesam.
- Idem se razračunati sa starim Tinocom.
- Nisi ti bio kriv.
- Ali on je tvrdoglav kao kornjača kad joj odrežeš glavu, a ona se još uvijek miče jer želi
živjeti.
- Objasni mu.
- Očitat ću mu takvu bukvicu da će zapamtiti.
S druge strane Esmeralda se opraštala:
- Brzo se vraćam.

87
 Rufinov glas stigao je do njega prigušen:
- Daj da te poljubim u vrat, curo.
Guma se osjetio loše. Nije želio imati ništa s njom, nije ju želio više vidjeti, ali to ga je
pogodilo kao da mu je Rufino upravo nešto ukrao. A zapravo je on bio taj koji je njemu nešto
ukrao, on je bio taj koji je njega izdao. Esmeraldini koraci bili su sve tiši. Rufino je rekao
glasno:
- Ide u crkvu...
A zatim je viknuo za njom:
- Dovraga, zašto nisi pozvala Líviju?
- Rekla mi je da ide s Gumom - a zatim je zvuk njezinih koraka postupno iščeznuo.
Rufino je hodao po sobi. Guma je ponovo pogledao u nebo. Vjetar je bio sve jači, a
rijetke zvijezde pojavljivale su se između oblaka. "Bit će oluje", pomislio je. Lívia je završila
s pranjem posuđa i upitala ga:
- Želiš li ići na proštenje?
Bila je blijeda, vrlo blijeda. Trbuh joj je stršao kroz haljinu. Možda je izgledala smiješno,
ali Guma to nije primjećivao. Znao je samo da je nosila njegovo dijete, da joj je zbog toga
bilo mučno i da ju je on prevario. Čuo je kako Rufino odlazi. Lívia je stajala i čekala njegov
odgovor.
- Presvući se - rekao je.
Otišla je u sobu, ali se odmah vratila jer je netko pokucao na vrata.
- Tko je?
- Domaći.
Glas im je, međutim, zvučao nepoznato, nisu se sjećali da su ga dotada čuli. Lívia je
pogledala Gumu i u njezinim očima vidio je strah. Ustao je i rekao:
- Zar te strah?
- Tko je to?
Ponovo se začulo kucanje:
- Zar nema nikoga? Zar je ovo groblje ili brod duhova?
Bez sumnje se radilo o mornaru. Guma je otvorio vrata. U tami ulice zasvijetlila je lula, a
iza nje pojavio se obris muškarca ogrnutog u dugačku kabanicu:
- Gdje je Francisco? Gdje je ta nesreća? Znam da nije umro, taj je toliko truo da bi ga i
vrag ispljunuo...
- Izašao je.
Lívia je virila iza Guminih leđa. Obris se pomaknuo, izgledalo je kao da želi zakoračiti u
hodnik. Tako je i bilo. Prvo je isturio glavu i zavirio unutra. Činilo se daje tek u tom trenutku
primijetio Gumu:
- A tko si ti?
- Guma.
- A tko je, dovraga, Guma? Misliš li da meni to nešto znači?
Guma se razljutio:
- A tko ste vi?
Umjesto odgovora muškarac je zakoračio unutra, ali mu je Guma rukom zapriječio
prolaz:
- Što želite?
Starac je odgurnuo njegovu ruku i prislonio ga uza zid tako da se Guma nije mogao ni
pomaknuti. Bio je snažan poput dvadesetorice. Lívia mu se primaknula i rekla:
- Što želite, gospodine?
Muškarac je pustio Gumu i ušao u prostoriju osvijetljenu kerozinskom svjetiljkom. Guma
je sada mogao vidjeti da se radilo o starcu bijelih brkova gotovo divovskog rasta. Kabanica
mu se lagano rastvorila i Lívia je ispod nje ugledala bodež. Starac je promotrio kuću na
crvenkastom svjetlu svjetiljke koja je izduživala sjene:
- Znači ovdje živi ta budala od Francisca, zar ne? A tko si ti? - uperio je prstom u Líviju.
Zaustila je odgovoriti, ali se Guma postavio između njih i rekao:
- Najprije recite tko ste vi.

88
 - Ti si Franciscov sin? Nisam znao da ima sina.
- Ja sam Fredericov sin. Franciscov nećak.
Pokajao se što mu je odgovorio. Starac ga je zapanjeno pogledao:
- Fredericov?
Pogledao je Líviju, a odmah zatim i Gumu:
- To je tvoja žena?
Guma je potvrdno kimnuo glavom. Starac je pogledao u Lívijin trbuh, a zatim ponovo u
Gumu:
- Tvoj otac nikad se nije ženio...
Imao je sijedu kosu i izgledalo je da mu je hladno bez obzira na to što je bio ogrnut
kabanicom. Unatoč svemu što mu je rekao, Guma se nije osjećao uvrijeđenim.
- Ima već dugo kako je umro, zar ne?
- Da.
- Samo Francisco nije umro, zar ne?
Pogledao je prema svjetiljci, a zatim prema Gumi:
- Ti ne znaš tko sam ja? Francisco me nikad nije spominjao?
- Nije.
Starac se okrenuo prema Líviji:
- Imaš li cachaçe? Nazdravimo povratku rođaka.
Lívia je otišla po bocu i gotovo u isti trenutak začula krik starog Francisca koji je već
neko vrijeme gledao kroz prozor da vidi tko je posjetitelj:
- Leôncio!
Jurnuo je u kuću. Lívia se vratila s bocom cachaçe u ruci i nepomično ih promatrala.
Francisco još uvijek nije mogao vjerovati:
- Mislio sam da si mrtav. Prošlo je toliko vremena...
Guma je upitao:
- Naposljetku, tko je to?
Stari Francisco, nalik nekome tko je umoran od duge utrke, odgovorio je gotovo šapatom:
- Tvoj stric. Moj brat.
Okrenuo se prema pridošlici i uperio prst u Gumu:
- To je Fredericov sin.
Lívia je poslužila cachaçu. Starac je svoju iskapio i odložio čašu na pod. Francisco je
sjeo.
- Ostaješ li dugo?
- Ne možeš dočekati da mi vidiš leđa, zar ne?
Starcu su drhtali brkovi od smijeha koji je jedva uspio suspregnuti.
- Ovdje više nemaš nikakva posla. Svi te ovdje smatraju mrtvim, nitko te više ne poznaje.
- Svi me smatraju mrtvim, zar ne?
- Da, svi te smatraju mrtvim. Što tražiš ovdje? Ovdje više nemaš nikakva posla, baš
nikakva...
Guma i Lívia zapanjeno su ih promatrali, Lívia još uvijek držeći bocu cachaçe u ruci. Na
licu starog Francisca čitao se umor čovjeka koji se bliži kraju života i koji je suočen s pričom
koju nikad nije ispričao. Leôncio je pogledao kroz prozor prema luci. Kraj prozora je prošla
žena u crnom, s djetetom u naručju. Bila je to Judith. Stanovala je daleko, sad je živjela s
majkom koja joj je pomagala, obje su prale rublje. Sinčić je bio slabašan i govorilo se da neće
preživjeti. Leôncio je upitao:
- Udovica?
- Da, udovica je, pa što? Već sam ti rekao da ovdje više nemaš nikakva posla... Zašto si
došao? Bio si mrtav, zašto si došao?
- Zašto si došao? - ponavljao je starac kao da plače. Ali zapravo se smijao. - Nisi
zadovoljan što me vidiš. Nisi ni zagrlio svog brata.
- Odlazi. Nemaš ovdje što raditi.
Starac je ponovo svrnuo pogled prema luci, prema naoblačenom nebu. Stari mornar kao
da je pokušavao prepoznati luku u koju se vratio, kao da je pokušavao prepoznati sve oko

89
sebe. Dugo je gledao u nebo i u luku koja se gubila u izmaglici. Nad morem se spuštala
hladna noć. Starac se okrenuo prema Franciscu:
- Noćas će biti oluje... Jesi li to već primijetio?
- Odlazi. Ne pripadaš ovamo.
Zatim je uz golem napor nastavio:
- Ovo nije tvoja luka...
Starčeva agresivnost iščezla je. Pognuo je glavu, a njegov glas zazvučao je molećivo, kao
da dolazi odnekud izdaleka:
- Dopusti mi da ostanem barem dvije noći. Bilo je to davno...
Prije nego što je stari Francisco uspio odbiti, Lívia je rekla:
- Ostanite, ovo je vaša kuća.
Francisco ju je tužno pogledao.
- Umoran sam, dolazim izdaleka.
- Ostanite koliko želite - ponovila je Lívia.
- Samo dvije noći... - okrenuo se prema Franciscu. - Ne boj se.
Pogledao je prema nebu, prema moru, prema luci. U cijelom njegovom biću osjećala se
radost zbog povratka. Stari mornar koji se vratio u luku. Francisco je sklopio oči na stolici.
Lice mu se naboralo. Leôncio se okrenuo prema njemu i upitao:
- Imaš li možda očevu fotografiju?
Budući da nije stigao odgovor, neko vrijeme nije rekao ništa. Zatim se obratio Gumi:
- Liježeš li rano?
- Zašto?
- Idem u luku, ostavi vrata pritvorena. Kad se vratim, ja ću ih zatvoriti.
- U redu.
Zakopčao je kabanicu, nataknuo kapu na glavu i uputio se prema vratima. Ali okrenuo se
i prišao Líviji. Položio je ruku na svoja golema prsa, izvadio medalju iz prsluka, pružio joj je i
rekao:
- Ovo je za tebe.
Kad je izašao, stari Francisco je rekao:
- Zašto je došao? Nećeš mu valjda dopustiti da ostane, Lívia?
- Pričaj mi o njemu, striče - zamolio je Guma.
- Ne isplati se dirati u mrtve. Svi ga ovdje smatraju mrtvim.
Ponovo je izašao. Vidjeli su da se uputio prema "Zvjezdanom svjetioniku". Tog dana nije
pristao nijedan brod u luku. Kako je onda došao Leôncio? Te noći nije ni isplovio nijedan
brod, ali on se svejedno nije vratio, ni tada ni ikada više. Medalja koju je dao Líviji bila je od
zlata i bila je iz neke daleke zemlje i iz nekih davnih vremena. A i on je izgledao kao da
dolazi izdaleka i iz nekih drugih vremena.

Otišli su u crkvu Gospe od Začeća. Lívia je upitala Gumu zna li nešto o onome stricu.
Nije znao ništa, stari Franisco nikad nije spominjao tog brata. Nije vidio Esmeraldu u crkvi.
Sigurno se umorila od čekanja i otišla kući. Guma je osjetio olakšanje. Neće morati trpjeti
njezine znakove. Je li se nešto slično dogodilo i Leônciju pa se zato nije smio pojaviti ondje i
zbog toga je izgubio svoju luku? Mornar može izgubiti svoju luku, svoj gat, samo kad učini
nešto uistinu nečasno. Esmeralda nije bila u crkvi koja je mirisala po tamjanu. Pred crkvom se
održavao sajam, a doktor Filadelfio zarađivao je novčiće na svom štandu za kojim je pisao
stihove i pisma. Neki crnac pjevao je nekolicini okupljenih:

Kad se jednog dana probudim

I svijet oko mene stane,
Od banana ću pravit kolače,
A kolače pretvarat u banane.

Vratili su se kući. S druge strane zida, Rufino je upitao:

- Jesi li to ti, brate?

90
 - Da, to smo mi. Upravo smo stigli.
- Proslava je već završila?
- Ona u crkvi jest. Ali još traje sajam na trgu.
- Jesi li vidjela Esmeraldu ondje, Lívia?
- Nisam. Ali bili smo samo kratko.
Rufino je promrmljao neku prijetnju. Guma je upitao:
- Što si dogovorio s pukovnikom?
- Ah, to! Podijelit ćemo troškove...
Poslije nekoliko minuta rekao je:
- Ružna večer. Čini se da će biti gadno.
Guma i Lívia otišli su u sobu. Pogledala je medalju koju joj je Leôncio poklonio. I Guma
ju je pregledao i rekao: "Lijepa je." Čuli su Rufinove korake preko. Esmeralda je možda
negdje s nekim ležala u pijesku. Rufino će postati sumnjičav i ona mu je mogla ispričati da je
i Guma bio njezin ljubavnik. Tad bi doista postalo gadno, gore od bilo koje oluje. On nikad ne
bi mogao podići ruku na Rufina, nikad ga ne bi udario. Dopustio bi mu da ga ubije jer mu je
bio prijatelj. Ali što bi onda bilo s Lívijom, njihovim sinom, starim Franciscom? Bio bi
mornar bez luke i nakon smrti. Mučila ga je ta tjeskoba sve dok nije začuo Esmeraldine
korake i njezin glas kad se obratila Rufinu:
- Malo kasnim, dušo. Ali razgledavala sam uokolo. Mislila sam da ćeš možda i ti doći.
- Gdje si se skitala, kurvo? Nitko te nije vidio ondje.
- Kako i bi, u toj svjetini. Ali ja sam vidjela Líviju...
Zatim se začuo zvuk pljuski. Tukao ju je, nije bilo sumnje u to:
- Ako te uhvatim da me varaš, završit ćeš na dnu mora...
- Da te varam? Nije istina. Nemoj me tući.
Nakon toga prestali su udarci, prestala je svađa. Mulatkinja je imala zelene oči i oble
bokove. Čula se buka, ali više ne od udaraca i svađe. Imala je izbočene grudi i Rufino je bio
lud za njom.

Oluja se spustila usred noći. Taj vjetar obično nije donosio oluju, ali kad bi se to
dogodilo, ona bi bila užasna. Spustila se usred noći i uhvatila mnoge brodove na moru. Gumu
je probudio stari Francisco koji je došao iz "Zvjezdanog svjetionika". Probudio je i Rufina:
- Čini se da su se prevmule tri šalupe. Zovu u pomoć. Neki će isploviti, zovu i vas. Na
nekima su bile cijele obitelji, sve ih je prevrnulo.
- Gdje?
- Blizu. Na ulazu u luku.
Izašli su u trku. Guma je odvezao šalupu, Rufino je pošao za njim. Veliki valovi razbijali
su se o gat. Druge šalupe bile su ispred njih, ali Guma ih je ubrzo sustigao. U mrkloj noći
ugledali su jedro jedne od prevrnutih šalupa. Mornar bez luke plovio je malo ispred njih. Na
svjetlu svjetiljke pojavio se obris barbe Manuela. Guma mu je viknuo:
- Oj! Manuele!
- To si ti, Guma?
Rufino je sjedio. Iznenada je upitao Gumu:
- Jesi li čuo da se u luci priča o Esmeraldi?
- U kojem smislu? - upitao je s naporom Guma.
Valovi su udarali u šalupu. Ispred njih Mornar bez luke nestajao bi sa svakim novim
valom koji bi dolazio.
- To da mi je nevjerna. Meni nitko ništa ne govori...
- Ne, nikad nisam čuo tako nešto.
- Znaš da sam često na putu: Želim da mi obećaš nešto: da ćeš mi reći ako nešto saznaš...
Ne želim ispasti rogonja. Govorim ti to zato što si mi prijatelj. Strah me te mulatkinje.
Guma više nije znao u kojem smjeru plovi šalupa. Rufino je nastavio:
- Najgore od svega je što je volim.
- Nikad nisam čuo tako nešto...
Stigli su do ulaza u luku. Uokolo su plutali ostaci triju šalupa. Oluja je pokušala potopiti i

91
one koji su došli spasiti brodolomce. Ljudi su se držali za komade dasaka i trupove šalupa i
vikali i plakali, svi osim Paula koji je bio kapetan jedne od šalupa i držao dijete u rukama.
Morski psi već su zgrabili dvoje ljudi i odgrizli nogu trećemu. Barba Manuel počeo je primati
ljude na svoju šalupu. I drugi su činili isto, ali to nije uvijek bilo lako, šalupe su dolazile i
odlazile, a neki brodolomci puštali bi daske za koje su se držali i, prije nego što bi se uspjeli
uhvatiti za šalupu, nestajali u dubinama. Paulo je predao dijete Manuelu. Popevši se na
šalupu, rekao je:
- Bilo ih je petero. Ostalo je samo ovo...
Spasili su i djetetovu majku koja je izbezumljeno gledala oko sebe i čvrsto privijala sina
uz grudi. Muškarac kojem je morski pas odgrizao nogu ležao je na Guminoj šalupi i vikao.
Zatim se ukrcao neki starac. Rufino je skočio u more želeći spasiti jednoga koji se nije uspio
na vrijeme uhvatiti za šalupu, ali ga je izgubio iz vidokruga i onda ugledao morskog psa koji
je krenuo za njim, a zatim počeo kružiti oko njega. Kad je to vidio, Guma je pustio kormilo
Junaka i skočio u vodu s nožem u zubima. Zaronio je ispod ribe zabivši joj nož u trbuh.
Rufino se izvukao neozlijeđen. Morski pas je u agoniji toliko lupao repom da je gotovo
onesvijestio Gumu.
Rufino mu je rekao:
- Da nije bilo tebe...
- Ma, nije to ništa.
Zatim su počeli tražiti tijela. Komad ruke mlade žene plutao je uokolo, a ostalo je završilo
kod morskih pasa. Komadi odjeće, tijela. Poginulo je sedmero ljudi. Četvero djece, dva
muškarca i jedna žena. Spašeni brodolomci vraćali su se na šalupama s mrtvim tijelima.
Majka koja je privijala sina uz grudi gledala je u dječaka kovrčave kose polegnutog na šalupi.
Bilo ih je petero, petero djece koje je otac čekao u luci. Vraćali su se s izleta u Cachoeiri, a
onda ih je uhvatila oluja. Dvojica muškaraca koji su poginuli bili su kapetani dviju potonulih
šalupa. Spasio se samo Paulo, i to samo da bi mogao spasiti dijete. Inače bi i on poginuo
zajedno sa svojim putnicima, potonuo bi zajedno sa svojom lađom. Bilo je petero djece i sada
majka privija uza se jedino koje je preživjelo. Tijelo drugoga leži na šalupi. Ostalo troje
odnijeli su morski psi, majka više nikad neće vidjeti ni njihova tijela. Onaj što leži na Junaku
je dječak kovrčave kose. Majka ne plače, tek privija uza se jedino dijete koje joj je ostalo.
Morem se propinju veliki valovi. Šalupe se vraćaju. Polako tone trup posljednje šalupe. Bilo
je petero djece.

Mirno more
Od Leôncijeva povratka i ponovnog nestanka, stari Francisco manji dio vremena
provodio je kod kuće, a većinu razgovarajući na gatovima i pijući u "Zvjezdanom
svjetioniku", odakle bi se u zoru vraćao pijan. Nije želio ispričati Leôncijevu priču i zamolio
je Gumu da ga nikad više ne spominje u njegovoj nazočnosti. Guma se zabrinuo zbog njegova
opijanja, dr. Rodrigo već mu je rekao da starac neće još dugo ako tako nastavi. Htio ga je na
to upozoriti, ali dobio je odgovor koji gaje obeshrabrio...
- Brini se za vlastiti život...
I Rufino se promijenio. U početku je Guma pomislio da je nešto posumnjao. Međutim,
Esmeralda ga je već neko vrijeme puštala na miru, kao da je našla drugoga. Guma je bio malo
bezbrižniji i mirniji. Mislio je samo na njezinu smrt i ni na što drugo, na Esmeraldu koja mu
samo mrtva može skinuti sav taj teret s pleća. Činilo mu se da bi smrću mulatkinje nestali svi
razlozi za tugu i grizodušje. Toliko je razmišljao o tome da je u mislima vidio njezino tijelo
ispruženo na stolu u kuhinji, njezine zelene oči zatvorene, njezina usta žedna poljubaca
zapečaćena smrću. Zamišljao je kako bi Rufino brzo pronašao utjehu u nekoj drugoj. Lívia bi
plakala uz njezin lijes, a muškarci iz luke došli bije vidjeti posljednji put. Bila je lijepa
mulatkinja.
Najgore od svega bilo je što nije umrla, bila je živa i bez sumnje je varala Rufina s
drugim. Guma je i nehotice osjetio ljubomoru. U luci se govorilo da se radilo o nekom
mornaru. Već osam dana u luci je bio usidren teretni brod radi popravaka. Neki mornar

92
gledao je njezine bokove, osjetio njezine poljupce i njezino tijelo uz svoje. Rufino je bio
sumnjičav i držao je na oku mulatkinju.
Jednog popodneva, kad se Guma vratio s putovanja, Rufino ga je potražio. Odmah je
prešao na stvar:
- Nabila mi je rogove!
- Što?
- Rogonja, eto što sam. - A zatim je objasnio: - Već me neko vrijeme izjedao crv sumnje.
Otvorio sam širom oči i razotkrio cijelu prljavštinu. Danas sam pronašao njegovo pismo.
- O kome je riječ?
- O mornaru s Mirande. Brod je isplovio danas, inače bih ga natjerao da proguta željeznu
šipku.
- Što ćeš učiniti?
- Naučit ću je pameti. Poigrala se s mojim osjećajima. Jako sam volio tu mulatkinju,
prijatelju moj.
- Što ćeš učiniti? Nećeš si valjda zbog nje upropastiti život!
- Sve vrijeme znao sam da je laka, od samog početka znao sam da mi neće biti vjerna.
Kad sam je uzeo k sebi, već je bila s drugim muškarcima i bila je na lošem glasu. Ali kad tako
poludiš za nekim, postaneš slijep kraj zdravih očiju.
Gledao je u jednu točku na obzoru. Govorio je tihim i jednoličnim glasom. Nije bio
nimalo nalik onom Rufinu koji je pjevao embolade.
- Mislio sam da će biti kao s drugima, malo zabave, a onda ću krenuti dalje, ali ona me
potpuno zaludjela i to je bila gotova stvar. A sad mi se svi smiju u luci.
Još je više spustio glas:
- A ti si znao i ništa mi nisi rekao.
- Nisam znao. Prvi put to čujem od tebe. Što ćeš učiniti?
- Dođe mi da slomim kosti njoj, a druškana da utopim.
- Nemoj si zbog nje upropastiti život.
- Reći ću ti jednu stvar: nisam siguran što ću učiniti, ali ako se dogodi neka nesreća,
obećaj mi nešto...
- Prestani s tim glupostima. Jednostavno je izbaci iz kuće...
- Svaki mjesec šaljem dvadeset milréisa svojoj majci koja je već stara. Stanuje gore u
Lapi i ne može više raditi. Ako mi se što dogodi, prodaj moj kanu i pošalji joj novac.
Iznenada je izašao, ne davši vremena Gumi da ga zadrži. Uputio se žurno prema gatu. U
susjednoj kući Esmeralda je glasno pjevala. Guma je izašao za Rufinom, ali ga nije uspio
dostići.

Pun mjesec koji se bijeli na nebu sluša Rufinovu pjesmu. "Nedostaje mi ona, nevjerna
žena koja iznevjerila moje srce." Pjesma je bila popularna u luci i Esmeralda se vozila u
kanuu ništa ne sluteći. Odjenula je zelenu suknju jer je on rekao da idu na svetkovinu u Santo
Amaro, a budući da je to bila njegova omiljena suknja, odjenula ju je da bi udovoljila svome
muškarcu. Istina je, nije ga voljela. Ali kad bi crnac zapjevao, malo tko je mogao odoljeti tom
toplom glasu. Esmeralda mu se primakla. Vesla su sjekla vodu, a vjetar je pomagao gurajući
jedro. Rijeka je pusta, sve se više otvara u širinu i zrcali zvijezde poput kakva ogledala.
Rufino nastavlja pjevati svoju pjesmu. Ali kad je kucnuo čas, odložio je vesla i utihnuo.
Esmeralda se privila uz njega:
- Bilo je lijepo...
- Svidjelo ti se?
Pogledao ju je. Zelene oči koje su mamile, usta koja su se otvarala u poljubac. Rufino je
odvratio pogled, možda bi podlegao iskušenju. U ovom trenutku smije mu se onaj mornar s
broda Miranda.
- Znaš li što ću učiniti?
- Što?
- Ubit ću te.
- Okani se takvih šala.

93
 Kanu je plovio sporo, puhao je blag povjetarac. Noć je bila stvorena za ljubav. Rufinov
glas bio je tužan, u njemu nije bilo mržnje:
- Prevarila si me s mornarom s Mirande.
- Tko ti je to rekao?
- Svi to znaju i svi mi se smiju. Ako me nisi voljela, zašto nisi otišla? Ali ti si htjela da mi
se svi smiju. Zato ću te ubiti.
- Guma ti je rekao, zar ne? (Znala je da je očekuje sigurna smrt i htjela ga je mučiti što je
više to moguće.) I što, sad ćeš me ubiti? Strpat će te u zatvor, bolje bi ti bilo da me ne ubiješ.
Bolje me pusti i više se nikad neću pojaviti u ovom kraju.
- Vidjet ćeš Janaínu, pripremi se.
-Guma ti je rekao, zar ne? Bio je ljubomoran, primijetila sam to. Mislio je da sam samo
njegova? Ali bila sam s Gumom samo jednom. Sviđao mi se mornar.
- Ni ne pokušavaj okrenuti me protiv Gume. On me izvukao iz ralja morskog psa, a ti me
hoćeš posvađati s njim.
- Jesi li siguran?
Ispričala mu je sve do najsitnije pojedinosti. Ispričala mu je kako je Guma vodio ljubav s
njom one noći kad je Líviji pozlilo. I za to vrijeme se smijala.
- A sad me ubij. Mnogi će ti se smijati kad te sretnu u prolazu: na primjer Floriano,
Guma...
Rufino je znao da je ono što mu je ispričala bila istina. Njegovo tužno srce tražilo je smrt.
Nije mogao ubiti Gumu koji mu je spasio život. Osim toga, tu je bila i Lívia koja ništa nije
skrivila. Ali njegovo srce tražilo je smrt, a kad to već nije mogla biti Gumina, bit će njegova
vlastita. Veliki mjesec svijetlio je na nebu. Esmeralda se još uvijek smijala. Nastavila se tako
smijati sve dok nije umrla, sve dok joj veslo nije smrskalo glavu. Rufino je promatrao tijelo
koje je tonulo. Morski psi odazvali su se zovu krvi koja je plutala površinom rijeke.
Promatrao je kako tone tijelo koje je volio, lijepo, zavodljivo tijelo zelenih očiju i izbočenih
grudi. To tijelo grijalo je njegovo u zimskim noćima. To tijelo nekoć je pripadalo njemu. Ni u
jednom trenutku nije pomislio na Gumu. Bilo je kao da je njegov prijatelj već odavno umro.
Dugo je milovao trup svoga kanua, onda je posljednji put pogledao udaljena svjetla svoje luke
i voda pod njim otvorila se primiti njegovo tijelo. A u trenutku u kojem je posljednji put
izronio (više nije bio svjestan praznog kanua koji je besciljno plutao uokolo), pred njegovim
očima prošli su svi oni koje je za života volio: ugledao je oca, crnca divovska rasta, i
nasmiješio se; ugledao je majku, pogrbljenu i slabih nogu; ugledao je Líviju na čijem je
vjenčanju bio svjedok i koja je bila na čelu svadbene povorke; ugledao je učiteljicu Dulce,
starog Francisca, dr. Rodriga, barbu Manuela, kapetane šalupa i kanuaše. Ugledao je i Gumu,
ali Guma mu se smijao iza leđa. Njegove sad gotovo beživotne oči gledale su Gumu kako mu
se smije. Umro je tužan.

Junak
Chico Tristeza se vratio! Jednoga dana u luku ga je vratio brod baš kao što ga je prije
mnogo godina iz nje i odveo. Vratio se divovski crnac. Proveo je dva dana u luci, baš kao i
njegov brod, neki skandinavski teretnjak. Nakon toga ponovo se vratio na ocean. Ali te noći
koju je proveo u luci bilo je pravo slavlje. Oni koji su ga poznavali došli su ga pozdraviti, oni
koji ga nisu poznavali došli su ga upoznati. Govorio je neobične jezike i putovao do dalekih
zemalja kao što je Aiocá.
Guma mu je stisnuo ruku, a stari Francisco upitao za novosti. Chico Tristeza se smijao,
donio je svileni šal staroj majci koja je prodavala kolačiće od kokosa. Navečer je došao pred
tržnicu, muškarci su se okupili oko njega i on im je pripovijedao priče iz dalekih krajeva.
Priče o lukama, o mornarima, sad komične, sad sjetne. Ali gotovo sve tužne. Muškarci su ga
slušali pušeći svoje duge lule i zureći u šalupe. Nad njih se nadvila silueta zgrade tržnice u
pozadini. Chico Tristeza pripovijedao je:
- U onim krajevima Afrike u kojima sam bio, narode moj, crnci žive gore nego psi. Bio
sam u crnačkim zemljama koje danas pripadaju Francuzima. Tamo crnci ne vrijede ni pišljiva

94
boba, bijelci ih bičuju, služe im samo kao robovi. A to je njihova zemlja...
- I te kako jest!
Chico Tristeza pogledao je onoga tko ga je prekinuo:
- U svojoj vlastitoj zemlji ne vrijede ništa. Tamo vrijedi samo bijeli čovjek, on je
svemoguć i sve mu je dopušteno. Crnci rade na gatovima, ukrcavaju i iskrcavaju teret. Hodaju
amo-tamo s vrećama na leđima i, ako netko ne hoda dovoljno brzo, bijelac ga tako ošine
bičem da je to teško gledati.
Ostali su ga slušali u tišini. Neki crnac tresao se od bijesa. Chico Tristeza nastavio je:
- Ondje se dogodila priča koju ću vam ispričati, narode moj. Bio sam ondje na brodu
Brazilskog Lloyda. Crnci su ukrcavali teret na brod, bijelčev bič bio je u zraku. Samo je čekao
da neki crnac uspori pa da bič završi na njegovim leđima. U tom trenutku dolazio je crnac po
imenu Bagé koji je bio ložač na brodu i koji se vraćao nakon posjeta jednoj mulatkinji.
Dolazeći, omeo je mjesnog crnca koji se s vrećom na leđima penjao po dasci, jer oni se
ukrcavaju na brod po dasci. Crnac je zastao samo na trenutak, a bijelčev bič već je završio na
njegovim leđima i on se stropoštao na tlo. Bagé nikad nije vidio bič bijelaca na djelu, to je bio
prvi put da je bio u toj zemlji. Kad je vidio kako se crnac previja od bolova, Bagé je istrgnuo
Francuzu bič iz ruke, dobro ga opalio i Francuz je udario nosom o tlo. Francuz je pokušao
ustati, ali Bagé mu je zadao još jedan udarac i ovaj je završio smrskana lica. A onda su mjesni
crnci izašli iz potpalublja i otpjevali sambu jer nikad prije nisu vidjeli takvo što.
Svi su ga pozorno slušali. Jedan crnac nije izdržao i promrmljao je:
- Sviđa mi se taj Bagé...
Ali Chico Tristeza je otišao. Njegov brod zadržao se samo dva dana. Drugog popodneva
dignuo je sidro i otisnuo se na ocean, što je bila sudbina Chica Tristeze.

Guma se od njega oprostio sa sjetom. Nikad neće zaboraviti priču o crncu Bagéu. Tako će
se malo-pomalo ostvarivati ono čudo učiteljice Dulce.
Kad je bio mlađi, i Guma je sanjao o putovanjima. Posjetio bi daleke zemlje, osvetio
potlačene crnce, naučio sve ono što zna Chico Tristeza. Ali ostao je u luci samo zbog Lívije.
Ostao je samo zbog nje, a ipak ju je iznevjerio, kao stoje iznevjerio i Rufina, kao što je
iznevjerio zakon gata. Sad ni Rufino ni Esmeralda više nisu bili živi, pronašli su komadiće
njihovih tijela koja su proždrli morski psi s ušća rijeke. Drugi susjedi uselili su se u susjednu
kuću, nikad se više Esmeralda neće isprsiti na prozoru izazivajući muškarce koji prolaze.
Nikad više neće vidjeti njezine okrugle bokove i na sebi osjetiti njezin zavodljiv pogled. Svu
njezinu privlačnost, njezine zelene oči boje mora, sve to odnijeli su morski psi, vladari ušća
rijeke u ocean. Ponekad mu se činilo da još uvijek čuje Rufinov glas kako govori "brate moj,
brate moj" ili kako se žali: "Jako sam volio tu mulatkinju, bio sam lud za njom." U luci sve
počinje i završava iznenada poput oluje. Sve osim Lívijina straha koji joj se vraća svakoga
dana i kojem kao da nema kraja.
Svakim danom Líviju je sve više strah. Nikad se nije naviknula na ono vječito čekanje na
gatu. Naprotiv, njezin strah sve je veći, čini joj se da se Guma sve više izlaže pogibelji.
Svakog dana ga ondje čeka, a za olujnih dana njezino srce kuca brže. Svih tih mjeseci već je
vidjela mnoga tijela koja su donijeli ribari. Vidjela je kako su donijeli komade mrtvih tijela
Rufina i Esmeralde. Nitko nije znao kako su umrli. Pronašli su kanu kako besciljno pluta po
rijeci i zato su se bacili u potragu za tijelima. Pronašli su samo dijelove ruku i nogu i
Esmeraldinu glavu, njezine zelene oči širom otvorene od užasa.
Lívia je vidjela i kad su donijeli tijela Raimunda i Jacquesa, oca i sina koji su poginuli u
oluji. Jacques je iza sebe ostavio udovicu Judith koja mu je trebala roditi sina i koja je ostala
živjeti u bijedi, praktički od milostinje. Vidjela je kako se Risoleta, koja je više od deset
godina bila s istim muškarcem, prostituira odlazeći u krevet sad s ovim, sad s onim
muškarcem. Ali njezin muž poginuo je u brodolomu Morskog cvijeta, šalupe koja je udarila u
kameni sprud. Svjedočila je mnogim takvim slučajevima. Rijetki kapetani šalupa umiru na
kopnu, u svojoj kući u luci. Rijetki umiru u postelji ne videći u smrtnom času zvjezdano nebo
i sinje more. Lívia se boji. Kad bi se - poput Marije Clare, koja je kći mora - mogla pomiriti s
tim, sve bi bilo u redu. Maria Clara ne nosi tjeskobu u srcu zato što zna da mora biti tako, da

95
je uvijek bilo tako. Ondje se rodila i u oceanu su skončali svi njezini. Samo barba Manuel još
uvijek plovi, a imala je veliku obitelj, roditelje, braću, različitu rodbinu. Ostao joj je još samo
muž, ali kucnut će i njemu čas. Tada će Maria Clara potražiti tvornicu koja će htjeti unajmiti
njezine ruke, pjevat će tiho pjesme o moru uz razboj ili stroj za pravljenje cigareta. Vratit će
se na more kad se približi njezin čas jer se ondje rodila, ondje je njezina luka, ondje mora i
umrijeti. Tako razmišlja Maria Clara. Ali Lívia je došla s kopna, nije se rodila na moru, nitko
iz njezine obitelji nije poginuo u valovima, Iemanjá nikoga od njih nije odvela prema
Krajevima beskraja. Ali zato će otići Guma. To je sudbina luke kojoj ne može pobjeći. Maria
Clara kaže kako Lívia tako samo zaziva zlo, kako će tako on zasigurno umrijeti. Ali Lívia je
toliko sigurna u to da joj se svaki put kad se Guma vrati čini kao da je uskrsnuo.
Lívijini dani puni su tuge i tjeskobna iščekivanja. Luka je lijepa, more udara o stijenje,
nema ljepšeg neba od ovoga. Sa svih šalupa čuje se glazba, a iz usta ljudi smijeh. Ali za
Líviju dani donose samo tugu i patnju.

Jednoga dana pojavio se Rodolfo. Bio je zabrinut i tražio je Gumu. Lívia ga nije pitala
odakle dolazi. Večerao je s njom čekajući da stigne Guma. Očekivali su ga oko devet sati.
Rodolfo je bio veoma nestrpljiv, hodao je gore-dolje po sobi i pušio cigaretu za cigaretom.
Rekao je Líviji koja ga je promatrala:
- Nisam ti došao na vjenčanje, ali ne zato što to nisam htio. Bio sam spriječen. Ali vidim
da je sve u redu, dobit ću nećaka...
- Dokad ćeš voditi ovakav besciljni život, Rodolfo? Mogao bi ostati ovdje i pronaći pošten
posao... Ovakav život nikamo ne vodi, ovako ćeš loše završiti i svima će biti žao...
- Nikome neće biti žao, Lívia. Ja sam bijedna propalica, nikom nije stalo do mene.
Uvidio je da je to bilo nepravedno prema Líviji i da ju je rastužio:
- Pritom ne mislim na tebe. Znam da ti me je žao, ti si moja sestra i uistinu dobra osoba.
Zastao je nasred sobe:
- Već sam mnogo puta razmišljao da napustim takav život otkako sam te sreo. Ali nemam
to u sebi, pronađem posao, dobro plaćen posao, a onda opet spiskam sve što sam imao. Nakon
što sam te upoznao već sam triput pokušao prestati. Provedem deset, petnaest dana na poslu, a
onda dam otkaz. Jednostavno ne mogu izdržati. Ni prije tri mjeseca radio sam u jednoj
kockarnici. Nešto novca sam i sam ostavio, ali zarada nije bila loša.
- Što si radio ondje?
- Bio sam mamac.
Vidjevši da ga nije shvatila, objasnio je:
- Ja bih privlačio naivčine. Kockao bih i uvijek dobivao. Ljudi bi dolazili, vidjeli da imam
sreće i samo bi stavljali uloge. Kockali bi, kockali i, naposljetku, sve izgubili - nasmijao se.
Lívia nije rekla ništa. On se ponovo ushodao po sobi.
- Ali nisam izdržao. Počeo sam se dosađivati. Dao sam otkaz. Ne znam u čemu je stvar,
doista ne znam. To je nešto u meni. Ne mogu raditi ništa a da nije komplicirano i riskantno.
- Moraš život dovesti u red. Jednoga dana mogao bi mi zatrebati.
- Imaš dobroga muža. Guma je pouzdan momak.
- Ali mogao bi umrijeti - pokrila je rukom usta kao da bi istog trena htjela povući to što je
rekla. - A onda neće biti nikoga osim tebe da mi pomogne... - pognula je glavu i promrmljala:
- Meni i sinčiću.
Rodolfo je okrenuo glavu prema njoj i rekao:
- Ispričat ću ti nešto. Znaš li zašto ti nisam došao na vjenčanje? Htio sam, ali mi je trebalo
novca. Želio sam ti kupiti dar. Ali nisam imao ni novčića. A onda sam nabasao na tog
pukovnika, imao je izraz lica kao da još uvijek spava i pokušao sam ga pokrasti.
Zašutio je na trenutak. Doimao se kao da se ispričava:
- Želio sam ti darovati sat. Vidio sam jedan lijep sat u izlogu. Nisam još ni došao k sebi, a
ovaj me već držao za ruku i policajac je bio kraj mene. Dobio sam nekoliko mjeseci... Eto
zašto nisam došao...
- Nisam htjela dar, samo sam htjela da dođeš.
- Čak i praznih ruku? Ti si dobra, ti si svetica. Ali to je jače od mene, tu se ništa ne može.

96
Ali ako me jednoga dana budeš trebala...
Privila je bratovu glavu na svoje grudi. Bio je umoran i nestrpljiv. Guma nikako da dođe.
Sad je bila zabrinuta i za brata i za muža. Nije znala zašto je Rodolfo došao, a on joj to nije
htio reći. Sasvim sigurno je došao tražiti novac. Budući da je tek nedavno izašao iz zatvora,
vjerojatno je bio bez novčića. Ispružio se na prostiraču na podu. Njegova lijepo počešljana
kosa bila je zalizana jeftinim briljantinom. Otpočinuo je u Lívijinu krilu. Pomilovala je rukom
njegovu glavu, glavu umornu od pustolovina i riskantnih krađa, i otpjevala mu uspavanku.
Baš kao što će jednom ljuljati sina u naručju, sad je ljuljala brata. Bio je lopov. Bio je
varalica, prodavao je nepostojeću zemlju, bio član zloglasnih kockarnica, posjećivao najgora
mjesta, prislanjao ljudima bodež uz grudi da bi im uzeo novčanik. Bio je u zatvoru, imao je
ožiljak ispod usnice i na ruci posjekotinu od noža. Ali sada je spavao poput djeteta, bio je
nedužan, baš kao dijete koje je Lívia nosila u trbuhu. Bio je dijete koje je držala u naručju,
novorođenče koje je zaspalo.

Guma je stigao tek poslije jedanaest sati. Lívia je pažljivo položila bratovu glavu na
prostirač i odjurila mužu u zagrljaj. Objasnio joj je da je zakasnio zato što su kasnili s
ukrcajem tereta u Mar Grandeu. Začuvši šurjakov glas, Rodolfo se probudio. Zagrlili su se i
Guma je otišao po cachaçu da popiju čašicu. Da nazdrave Rodolfovu dolasku, objasnio je, a i
zato što je bio mokar od glave do pete:
- Mokar sam do kože.
Lívia je poslužila Gumi večeru. Rodolfo je sjeo uz čašu cachaçe. Guma je brzo jeo ribu.
Smiješio se, sad ženi sad šurjaku, pokazujući glavom prema Lívijinu trbuhu. Rodolfo se
nekud zagledao. Dugo je tako gledao, a zatim odmahnuo glavom, zagladio kosu i popio
ostatak rakije:
- U redu. Idem ja polako.
- Zar već?
- Samo sam vas došao vidjeti...
- Ali nisi li rekao da želiš razgovarati s Gumom? - upitala je Lívia.
- Više sam ga želio vidjeti, već ga odavna nisam vidio.
- Nadajmo se da si sad zapamtio put do naše kuće...
Rodolfo se nasmijao. Pažljivo je stavio šešir da ne pokvari frizuru, pogledao se u zrcalo
koje je izvadio iz džepa, pozdravio ih i izašao zviždučući.
Lívia je promrmljala:
- Ipak je došao s tobom o nečemu razgovarati. Čini se da je htio novac.
Guma je ostavio tanjur i zazvao ga s prozora:
- Rodolfo! Rodolfo!
Rodolfo je već došao do kraja ulice, ali se vratio. Došao je ispod prozora. Guma gaje tiho
upitao:
- Bez novca si? Jesi li o tome htio razgovarati? Mogu ti dati petaka.
Rodolfo je položio ruku na šurjakovo rame, promotrio tetovažu koju je Guma imao na ruci:
- Nije to...izvadio je novac iz džepa i pokazao mu ga. - Pun sam love.
- Što je, onda?
- Ništa, momče. Samo sam vas došao vidjeti. Ozbiljno.
Ponovo se spustio ulicom. Zviždukao je, ali nije mislio na glazbu. Mislio je o tome kako
je došao Gumi predložiti jedan od svojih poslova. Posao koji je obojici mogao donijeti laku
zaradu. Mogao im je donijeti i zatvor. Ugrizao se za svoj dobro potkresan brk i počeo još
glasnije zviždukati. Lívia je bila poput svetice. I on, Rodolfo, dobit će nećaka. Osmjehnuo se
pokušavajući zamisliti djetetovo lice kad plačući dođe na svijet. Udario je nogom kamenčić
na putu, propustio je dobar posao. Ali smjesta je na to zaboravio, zaboravio je na to da je
propustio dobar posao samo zato da ne bi Gumu izložio opasnosti, sve za dobrobit svoje sestre i
svog nećaka. A zatim je krenuo za jednom mulatkinjom koja se također spuštala ulicom.

Ujak i ujna dolazili bi je posjetiti: bili su imućniji, voćarnica je bolje poslovala, starac je
sada nosio prsluk, starica bi Líviji donosila povrće. Kad bi dolazili, stari Francisco bi izašao,

97
nije mu se sviđalo kako su gledali na njihovo siromaštvo. Ujak je dizao nos i govorio Líviji da
"u tom poslu sa šalupama nema budućnosti". Zašto ne nagovori Gumu da se preseli u grad i
jednom zasvagda napusti more? S novcem koji dobije od prodaje šalupe mogao bi mu postati
partner u voćarnici. Proširili bi trgovinu, mogli bi otvoriti trgovinu mješovitom robom i tako
se dovoljno obogatiti da zajamče budućnost sinu koji će se roditi. Bilo je to najbolje što je
mogao učiniti, napustiti taj opasni život na moru i putovanja rijekom i preseliti se k njima u
susjedstvo. Ujna je dodala da se drugo i ne bi trebalo očekivati od Gume ako uistinu voli
Líviju kako to kaže. Lívia je šutke slušala. Duboko u sebi slagala se s tim i željela je da se to
dogodi.
Dala bi sve da Guma ode iz luke. Dobro je znala, međutim, da se mornar teško odvaja od
svoje šalupe i gotovo nikad ne odlazi s mora započeti novi život negdje na kopnu. Tko se rodi
na moru, na moru i umire. Zato nikad s njim nije razgovarala o tome. Ali to bi bilo rješenje za
njihove živote. Prestao bi taj strah koji joj nije dao mira. Osim toga, njezin sin ne bi se rodio
na moru, ne bi se osjetio povezanim s njim. Guma je već počeo planirati kako će voditi dijete
na svoja putovanja i poučiti ga upravljanju barkom. Nakon što je toliko propatila zbog muža,
Lívia će morati patiti noćima i čekajući sina.
Kad bi ujak i ujna otišli, mislila je kako će o tome razgovarati s Gumom. Morala ga je
nagovoriti na to. Prodao bi Junaka (teška srca, bez sumnje, a i njoj samoj bilo bi žao) i
preselili bi se ujaku i ujni u susjedstvo. Ona se više ne bi bojala. Već je mnogo puta odlučila
da će o tome razgovarati s njime, ali kad bi se Guma vraćao mokar od mora i pun dojmova s
plovidbe i putovanja, uvijek bi se obeshrabrila osjećajući da bi ga bilo nemoguće odvojiti od
luke. Zadesit će je ista sudba kao i sve druge žene. Jedne olujne noći ostat će bez muža. A
njezin sin dotad će se već naviknuti na jedra, kobilice brodova, pjesme o moru i brodske
sirene. Ništa ne može promijeniti sudbinu Sinbada Moreplovca.

Nije kišilo. Te noći nisu se nakupili oblaci na nebu. Prosinac je bio mjesec proslava u
gradu i luci. Ali Mjesec se nije pojavio, dolaskom noći pepeljastosiva boja neba nije se
pretvorila u modru. Vjetar je zamračivao sve. Te noći on sam vrijedio je kao kiša, gromovi i
munje zajedno, zamijenio ih je, preuzeo njihovu ulogu. Nitko nije čuo pjesmu koju je pjevao
Jeremias, raspršio ju je vjetar. Stari mornari promatrali su šalupe koje su dolazile na gat.
Dolazile su prebrzo, trebalo je biti dobar kapetan šalupe da bi se pristalo uz gat u noći poput
ove. Mnoge su još bile na pučini, dok su druge, vrativši se s rijeke, već bile na ulazu u luku.
Vjetar je najstrašniji od svih vladara luke. On mreška more i voli se igrati sa šalupama,
prevrtati ih po moru i iščašivati ručne zglobove onima za njihovim kormilima. Ta noć
pripadala je njemu. Započeo je ugasivši svjetiljke i ostavivši more bez njegovih svjetala.
Samo je svjetionik treperio u pozadini pokazujući put. Ali vjetar je nosio šalupe na pogrešne
rute, izbacivao ih iz kursa i odvlačio prema pučini gdje su valovi bili presnažni za šalupe.
Nitko ne čuje pjesmu koju stari vojnik pjeva na napuštenoj tvrđavi.
Nitko ne vidi svjetlo svjetiljke koju je stavio na prsobran gata koji izlazi na more. Vjetar
sve gasi, sve uništava: svjetiljke, pjesme.
Šalupe plove bez nadzora, prepuštene na milost i nemilost vjetru okreću se poput
igračaka. Morski psi proždrljivo čekaju na ulazu u luku. U noćima poput ove plijen im je
zajamčen. Šalupe se okreću.
Lívia se ogrnula maramom (trbuh joj je već bio toliko velik da je obavijestila ujnu) i
spustila se ulicom. Na vratima "Zvjezdanog svjetionika" stari Francisco proučavao je vjetar.
Pošao je s njom. Ostali su pili unutra, ali jednim okom gledajući prema van, u prijeteću noć.
Na gatu ljudi su razgovarali u malim skupinama. Na gatu za prekooceanske brodove
dizalice su se kretale amo-tamo.
I Líviju je nosio vjetar. Stari Francisco priključio se jednoj skupini da sazna novosti.
Dijelovi razgovora dopirali su do Lívije:
- ... treba biti pravi muškarac...
- ... ovaj vjetrić gori je od bilo kakve oluje...

98
 Činilo joj se da dugo čeka, iako vjerojatno nije prošlo ni pola sata, ali za nju je to bilo
dugo. Jedro koje se pojavilo u daljini nije pripadalo Junaku. Činilo se kao da pripada šalupi
barbe Manuela. Dolazila je ludom brzinom, Manuel nagnut nad kormilom pripremao se za
manevar kojim će zaustaviti šalupu, dok je Maria Clara bila nagnuta nad nečim na palubi.
Kosa joj je lepršala na vjetru. Lívia je namjestila maramu koja joj je kliznula s ramena,
pogledala prema muškarcima koji su se spuštali u blato gata i približila se zidu. Šalupa je
pristala, Maria Clara bila je nagnuta nad nečijim tijelom. Čak i prije nego što je barba Manuel
rekao: "Junak je potonuo", ona je već znala da to Guma leži na palubi Mornara bez luke.
Maria Clara bila je nagnuta nad njim. Lívia je bila kao opijena, a odmah zatim završila je u
blatu koje ju je razdvajalo od šalupe.

Sin
Pozvali su dr. Rodriga. Gumi je ozlijeđena glava od udarca u greben. Ali kad je liječnik
stigao, najprije se pobrinuo za Líviju koja je od uzbuđenja požurila rođenje sina za nekoliko
dana. Dječak je već plakao kad se Guma uspio pridignuti zavijene glave i s povezom oko
ruke. Promotrio je sina. Maria Clara mislila je da je pljunuti otac.
- Ne treba mu se ništa ni dodati ni oduzeti. Isti Guma od glave do pete.
Lívia se umorno osmjehnula. Dr. Rodrigo zamolio je sve da izađu, da se ona može
odmoriti. Barba Manuel otišao je kući, a Maria Clara ostala je s Lívijom sve dok joj ne dođe
ujna. Stari Francisco otišao je po nju te obavijestiti poznanike. Ostavši nasamo s Lívijom,
Maria Clara je rekla:
- Danas si dobila sina i muža.
- Ispričaj mi što se dogodilo.
- Ne sad, sad se odmaraj. Poslije ćeš saznati što je bilo. A i vjetar je bio nemoguć...
Guma se ushodao po sobi. Sad kad mu se rodio sin, on više nije imao šalupu. Morat će
zarađivati za život kao kanuaš. Neće imati šalupu koju bi ostavio sinu kad se otputi prema
zemlji Aiocái. Sad će morati iznajmljivati svoje ruke, neće više imati vlastitu šalupu kojom bi
mogao ploviti. Bila je to kazna, razmišljao je. Kazna što je iznevjerio Rufina, kazna što je
iznevjerio Líviju. Bila je to kazna. Vjetar se stuštio na njega i bacio ga na greben. Da ga
Manuel nije primijetio u moru, Guma nikad ne bi vidio sina.
Došli su Lívijini ujak i ujna. Zagrlili su Gumu, stari Francisco im je putem sve ispričao.
Zatim su se uputili k Líviji. Maria Clara je izašla rekavši da će se vratiti poslije. Prije toga
upozorila ih je da Lívija spava i da paze da je ne probude. Ujna je ostala u sobi, a trgovac je
odmah izašao i otišao porazgovarati s Gumom:
- Jesi li uistinu izgubio šalupu?
- Potonula je. Bio je to dobar brod...
- I što ćeš sad?
- Što ja znam... Pronaći posao kao kanuaš ili lučki radnik.
Bio je tužan zato što je izgubio brod i zato što njegov sin nikad neće posjedovati šalupu.
Lívijin ujak ponudio mu je posao u trgovini. Guma bi otišao onamo, preuzeo brigu oko
poslova, pomagao mu. Ujakje planirao proširiti posao:
- Već sam o tome razgovarao s Lívijom. Ti bi pronašao kupca za šalupu i s tim ulogom
ušao u posao kao partner. Sad ne moraš uložiti ništa.
Guma nije odgovorio. Boljelo ga je otići iz luke, priznati poraz. Osim toga, nije htio
nikakve usluge od Lívijina ujaka. Starac se nadao da će se ona dobro udati kako bi on mogao
proširiti posao i otvoriti trgovinu mješovitom robom. Bio je protiv njezina braka s Gumom.
Poslije su se pomirili i on je razmišljao o Gumi kao o partneru. Sad su mu i ti snovi potonuli i
morat će se zadovoljiti onakvom trgovinom kakvu ima, a koja će odsad prehranjivati i Gumu.
Starac je čekao odgovor.
Ušao je Francisco. Na njegovoj ruci blistala je svježa tinta. Dao je tetovirati ime Junak
odmah kraj imena ostalih šalupa koje je imao: Grom, Jutarnja zvijezda, Laguna i Olujni
vjetar, a njima se sad priključio i Junak. Ponosno im je pokazao tetovažu. Odložio je lulu i
upitao Gumu:

99
 - I, što ćeš sad?
- Bit ću trgovac.
- Trgovac?
- Bit će mi partner - rekao je Lívijin ujak prodornim glasom. - Napustit će sve ovo.
Stari Francisco ponovo je uzeo lulu, napunio je duhanom i zapalio. Lívijin ujak nastavio
je:
- Preselit će se gore u grad. I vi možete s nama...
- Još sam dovoljno muškarac da mogu zaraditi za život a da ne moram tražiti milostinju.
Ujna se pojavila na vratima sobe i stavila prst na usta:
- Razgovarajte tiše da je ne probudite - pokazala je prstom prema vratima sobe.
- Nisam vas htio uvrijediti - rekao je Lívijin ujak.
Guma je pomislio na strica. Što će on sam u luci? Uskoro više neće moći ni krpati jedra,
kako će onda zarađivati za život? Stari Francisco povukao je dim i zakašljao se:
- Onda ću reći dr. Rodrigu da više nije potrebno...
- Što?
- João Caçula prodaje Hrkača. Kupio je tri batela i ne treba mu više šalupa. Prodaje je
39

jeftino, dovoljno je dati polovicu novca, dr. Rodrigo rekao je da će ti pomoći... Ali ti ćeš biti
trgovac...
- Dr. Rodrigo dat će mi polovicu novca?
- Posudit će ti. Vratit ćeš mu kad budeš mogao. Druga polovica je na otplatu, plaćat ćeš u
mjesečnim ratama.
- To je lijep brod.
- Nema takvoga u luci - uzbudio se stari Francisco. - Osim možda Mornara bez luke.
Nijedan drugi ne vrijedi toliko. A on ga prodaje jeftino.
Rekao je cijenu i Guma se složio da to nije skupo. Mislio je na sina. Tako bi mu mogao
ostaviti šalupu.
- João Caçula je ovdje?
- Na putu je. Ali kad se vrati, razgovarat ću s njim.
- Nitko ne želi barku?
- A tko je ne bi želio? Ljudi stoje u redu, ali ja ću to srediti s njim. Poznajem Joãa Caçulu
još otkako je bio malo dijete.
Lívijin ujak otišao je u spavaću sobu. Guma je gledao u Francisca kao u spasitelja. Starac
je pušio lulu i držao ruku na stolu da se tetovaža osuši. Primijetio je:
- Od svih mojih brodova, taj je najduže trajao...
- Junak!
- Sjećaš li se kako sam se njime gotovo zabio u stijene? Nasmijao se. I Guma se nasmijao.
Otišao je po bocu cachage.
- Trebao bi promijeniti ime Hrkač.
- Koje ćemo mu ime dati?
- Imam jedno sjajno: Leteća lađa.
Došli su poznanici. Boca cachaçe uskoro se ispraznila. Kućom se raširio miris lavande.

Kad je ostao nasamo s Lívijom, ispričao joj je kako se dogodila nesreća. Slušala ga je
poluzatvorenih očiju. Uz nju spavao je sin. Kad je završio, rekla je:
- Sad kad više nemamo šalupu, potražimo bolji život negdje drugdje.
- Ali ja već pregovaram o kupnji nove...
Ispričao joj je o poslu koji je imao na umu. Sa šalupom kao što je Hrkač novac mu je bio
praktički osiguran. Bio je to velik i brz brod.
- Dobro znaš da ne bih mogao ući u kuću tvoga ujaka praznih ruku. Ali kad zaradimo
dovoljno novca, možemo prodati šalupu i pridružiti im se. Tek tada...
- Sigurno?
- Kunem se.

39 Caçula je najmlađe dijete u obitelji.

100
 - Koliko će to trajati?
- Otplaćivat ću je šest mjeseci... Za još godinu dana uštedjet ćemo dovoljno novca i moći
ćemo prodati barku. Kad tome dodamo novac koji stari ima, moći ćemo otvoriti tu trgovinu
mješovitom robom...
- Kuneš li se?
- Kunem se.
Zatim mu je pokazala sinčića. Njezine oči govorile su mu da pristaje na to samo zbog
njega. Isključivo za njegovo dobro.

Arapin Toufick
Stigao je u kabini treće klase logera koji je dotad stao u dvadeset različitih luka. Došao je
s drugog kraja svijeta i nije imao gotovo ništa u kožnoj lisnici koju je stisnuo uz grudi počevši
se uspinjati Ulicom Montanha.40 Stigao je jedne olujne noći, iste one u kojoj se Jacquesova
šalupa prevmula na ulazu u luku. Te noći, promatrajući iz kabine treće klase nepoznati grad
pred sobom, plakao je. Došao je iz Arabije, iz jednog sela u pustinji, prešavši mora pijeska da
bi zarađivao za život na drugom kraju svijeta. Drugi su došli prije njega; neki su se vratili kao
vlasnici maslinika i prekrasnih domova, kao imućni ljudi. I on je došao zbog toga. Spustio se
s planine, prešao pješčana prostranstva na leđima deve, ukrcao se na loger i proveo mnogo
dana na moru u kabini treće klase.
Nije još ni potpuno svladao jezik, a već je prodavao kišobrane, jeftinu svilu i torbice
sluškinjama i kućnim pomoćnicama u Bahiji. Malo-pomalo upoznao se s gradom, jezikom i
običajima. Stanovao je u arapskoj četvrti, u Ulici Pelourinho, odakle je svakog jutra silazio sa
svojim kovčegom putujućeg trgovca. Zatim mu je krenulo. Bilo je to kad je upoznao F.
Murada, najbogatijeg Arapina u gradu. Veliko skladište svile F. Murada zauzimalo je gotovo
cijeli stambeni blok u Ulici Čilea. Govorilo se da se obogatio na krijumčarenju svile. Mnogi
su ga Arapi mrzili i govorili da ne potpomaže sunarodnjake. Zapravo, F. Murad vodio je
pravu statistiku o broju svojih sunarodnjaka koji su živjeli u Bahiji i kad bi mu se neki od njih
mogao pokazati korisnim, zvao bi ga i zapošljavao na nekom od svojih brojnih poslova. Već
se dugo zanimao za Touficka. Primio je pismo u kojem ga se obavještava o tome da dolazi,
kao i o pravom razlogu njegova dolaska. Toufick nije došao samo u potrazi za bogatstvom.
Napustio je svoju zemlju jer je htio da ga što prije zaborave; ondje je, naime, za sobom
ostavio krvavi trag. F. Murad ga je nekoliko mjeseci držao pod nadzorom i primijetio kako je
brzo napredovao. Bio je to, prije svega, hrabar čovjek, sposoban za bilo kakav posao koji mu
je mogao donijeti zaradu. F. Murad ga je pozvao i zaposlio na najunosnijem od svojih
poslova. Od tog trenutka Toufick je bio zadužen za odnose s brodskim ekonomima,
zapovjednicima broda, peljarima, s bilo kim tko bi mu pomogao da ne plati namete na terete
svile. U tome se pokazao izrazito sposobnim. Poslovi nikad nisu išli tako dobro.
Za nekoliko godina i Toufick će se moći vratiti u svoj kraj, ondje posaditi maslinik i tako
obrisati krvavi trag koji je za sobom ostavio.
Poznavao je luku kao malo tko. Poznavao je kapetane šalupa, a imena njihovih barki znao
je naizust, iako ih je izgovarao na svoj osebujan način. Xavier, kapetan Crnog ćuka, radio je
za njega. I ako Xavier nikad nije uspio staviti barem dio novca na stranu, bilo je to zato što ga
je u životu mučio jad i sav novac koji je zaradio jedva je bio dovoljan da plati sve što bi popio
u "Zvjezdanom svjetioniku" ili prokockao na ruletu u zloglasnim ulicama Gornjega grada.
Sve one bale svile s brodova u muklo doba noći prekrcavali bi upravo na Crnoga ćuka koji bi
ih zatim razvozio na odredišta za koja su samo rijetki znali. Nakon toliko tajnih i opasnih
putovanja Arapin Toufick gotovo je postao pravi kapetan šalupe. Ako išta drugo, barem je
očarano slušao pjesme koje je sa stare tvrđave do duboko u noć pjevao vojnik Jeremias. A
jedne maglovite noći otpjevao je na svome jeziku pjesmu o moru koju je čuo od svojih
sunarodnjaka mornara u luci u kojoj se ukrcao. Bilo je neobično slušati tu melodiju te

40 Ladeira da Montanha - ulica u gradu Salvadoru da Bahiji izgrađena u 19. st. koja spaja
Gornji i Donji grad.

101
maglovite noći. Ali pjesme mornara, koliko god bila različita njihova glazba i jezici na kojima
se pjevaju, govore uvijek o ljubavi i smrti na moru. Zato ih svi mornari razumiju, čak i kad ih
pjeva Arapin s planina koji ih je čuo u nekoj prljavoj azijskoj luci.

Krijumčar
Gumin sin učio je hodati i igrao se s brodovima koje mu je izrađivao stari Francisco. U
kutu je ležala željeznica koju mu je donio Rodolofo, jeftini medvjedić koji mu je kupila Lívia
i klaun koji su mu na dar donijeli Lívijini ujak i ujna. Ništa od toga dječak nije udostojao ni
pogleda. Brod koji mu je starac izradio od komada jarbola vrijedio je više od svega toga. U
lavoru u kojem je Lívia prala rublje brodić bi plovio pred očaranim pogledima dječaka i
starca. Nije imao kormila ni kapetana i zato nikad nije stizao u luku, već bi jednostavno stao
ili izgubljeno plutao po površini vode. Dječak bi tad na jeziku koji je podsjećao na onaj
Arapina Touficka rekao:
- Nono, topi bjod.
Stari Francisco znao je da to znači da želi oluju nad lavorom. Baš kao što bi Iemanjá slala
vjetrove na more, stari Francisco napuhao bi obraze i ispuhao sjeveroistočnjak na vodu u
lavoru. Jadna barka okretala bi se oko sebe prepuštena na milost i nemilost vjetru dok bi
dječak pljeskao svojim prljavim ručicama. Stari Francisco ponovo bi napuhao obraze i
ispuhao još jači vjetar. Za to vrijeme zviždao bi oponašajući pjesmu smrti sjeveroistočnog
vjetra. Mirna poput jezera, voda u lavoru tad bi se uzburkala, a valovi koji bi pritom nastali
počeli bi zapljuskivati barku koja bi se napunila vodom i polako potonula. Dječak bi
zapljeskao dlanovima, ali stari Francisco uvijek bi s tugom gledao brod koji tone. Iako se
radilo o modelu koji je izradio vlastitim rukama, za njega je to na neki način bilo kao da je
potonula još jedna šalupa. Potom bi se valovi u lavoru smirili i površina vode ponovo bi
postala nalik jezeru. Na dnu lavora ležala bi šalupa prevmuta na jednu stranu. Dječak bi
uronio ruku u vodu i izvadio barku. Tada bi igra počinjala iznova i dječak i starac provodili bi
tako cijela poslijepodneva nagnuti nad morem i šalupom koji su bili u smanjenom mjerilu, ali
to ne znači da je sudbina mornara i njihovih barki u njemu zato bila imalo manje stvarna.
Lívia je sa strahom gledala napuštenog medvjedića, klauna i vlak. Nikad dječak nije
učinio da vlak isklizne iz tračnica u hodniku kuće. Nikad nije učinio da medvjed ubije klauna.
Život na kopnu nije ga zanimao. Njegove živahne oči pratile su malenu šalupu u borbi protiv
oluje koja je izlazila iz usta starog Francisca. A medvjeda, klauna ili željeznicu nije ni
pogledao. Jednom se Lívijino srce ispunilo nadom. Tog dana Frederico (tako mu je bilo ime)
odmaknuo se od korita usred žestoke oluje i otišao potražiti klauna. Kad ga je pronašao,
pažljivo ga je uzeo u ruke. Lívia ga je pozorno pratila. Je li moguće da se zasitio oluja i
brodoloma? Je li moguće da je izgubio zanimanje za brod čim je on za njega prestao
predstavljati novost? Hoće li se sada, umoran od svega, vratiti zanemarenim igračkama? Ali
ne. Uzeo je klauna i odnio ga na barku. Htio ga je pretvoriti u kapetana šalupe - istina,
prilično neobičnog kapetana šalupe u širokim žuto-plavim vrećastim hlačama. Ali mnogi se
mornari neobično odijevaju tako da se nitko ne bi čudio nekom u vrećastim hlačama. I od tog
dana svaki put kad bi potonula šalupa s njom bi se utopio i klaun koji bi se do posljednjeg
trenutka borio protiv oluje i umirao kao pravi kapetan. Na dnu lavora njegovo krpeno tijelo
nadimalo bi se kao da su ga prekrili rakovi. Dječak bi pljeskao i nasmijao se djedu. Francisco
bi se također nasmijao i igra bi započinjala iznova.
Toliko puta je potopio barku i njezina kapetana da je krpa počela trunuti i jednoga dana
klaun je ostao bez noge. Ali morski vuk ne traži milostinju. Neobični mornar u vrećastim
hlačama nastavio se boriti protiv oluja bez noge, naslonjen na jarbol. Dječak je rekao
Franciscu:
- Pac gjize nogu.
Stari Francisco shvatio je što mu je htio reći: morski pas odgrizao mu je nogu. Zatim mu
je odgrizao i glavu koja se odvojila od tijela tijekom jedne žestoke oluje. Čak i bez glave (bio
je to najčudniji mornar koji je ikada plovio morem) nastavio je za kormilom svoje šalupe
prolaziti kroz oluje. Dječak se smijao, a s njime i starac. Za njih je more prijatelj, dragi

102
prijatelj.
Samo se Lívia nije smijala. Pogledavala je prema medvjedu i željeznici ostavljenim u
kutu. Za nju je more neprijatelj, najstrašniji od svih neprijatelja. A oni koji žive na moru su
upravo poput tog klauna u žuto-plavim vrećastim hlačama od kojeg je sudbina napravila
mornara: čak i bez noge, čak i kao bogalji bore se protiv pobjesnjelog mora bez trunke
mržnje.
Dječak i starac su se smijali. Nad lavorom je bjesnjela oluja, barka kojom je pokušavao
upravljati mornar bez glave i noge plovila je prepuštena na milost i nemilost vjetru.

Hrkač se pretvorio u Leteću ladu i dobio novi premaz boje. Također je dobio i potrebna
nova jedra i tako postao jedan od najbržih šalupa u luci. Dr. Rodrigo platio je polovicu cijene
što će mu Guma vratiti kad završi s isplatom druge polovice Joãu Caçuli. Taj dio podijeljen je
u deset mjesečnih isplata.
Novac koji je imao kod kuće iskoristio je za popravak barke. Zatim je odlučno isplovio na
more. Rok od godine dana koju je zatražio od Uvije da bi uštedio dovoljno novca kako bi
mogao postati partner Lívijina strica produžio je na dvije godine. Na kraju prve godine,
međutim, još uvijek je dugovao gotovo cjelokupni iznos Joãu Caçuli, a dio koji mu je posudio
dr. Rodrigo još nije ni počeo vraćati. Život kanuaša i kapetana šalupa znatno se pogoršao.
Osim što je bilo manje tereta, bilo je to razdoblje stagnacije jer su vozarine bile vrlo niske
zbog motornih čamaca koji su brže i jeftinije prevozili robu. Zarada je bila mala i nikad se na
gatu nije čulo toliko psovki.
Lívia je već izgubila nadu da će uspjeti nagovoriti Gumu da napusti život na moru do
kraja te godine. Sada je radio da bi isplatio dugove i mogao slobodno raspolagati svojom
šalupom. João Caçula, kojem također nije išlo dobro s batelima koje je kupio, bio mu je za
vratom jer je kasnio s isplatama. Dr. Rodrigo nije se žalio, ali João Caçula im nije davao
mira, gotovo sve vrijeme provodio bi pred Guminim vratima čekajući da se ovaj vrati s
putovanja. Ali njih više nije bilo tako mnogo. Kapetani šalupa i kanuaši prvodili su veći dio
vremena na gatu ispred tržnice raspravljajući o teškom životu i razdoblju stagnacije koje je
trajalo od kraja prošle godine. Kad nisu bili ondje, utapali su brige u "Zvjezdanom
svjetioniku" gdje je Babau još uvijek točio cackaçu na vjeru bilježeći dugove u staroj
bilježnici zelenkastih korica. Guma je prihvaćao sva putovanja, čak i kad je trebalo samo
odvesti teret. Prihvaćao je i kratka putovanja do Itaparice, ali ni tako nije uspijevao uštedjeti
dovoljno novca da bi na kraju mjeseca mogao vratiti Joãu Caçuli. Lívia je pomagala krpati
jedra starom Franciscu. Većinu dana provodila bi s iglom u ruci, sagnuta nad debelim platnom
jedra koje je rastrgala oluja. Ali većina tog posla također je bila na vjeru jer su svi u luci
prolazili kroz teško razdoblje. Došlo je do toga da su lučki radnici čak najavili štrajk. Guma je
provodio vrijeme tražeći posao. Pokušavao je obavljati isporuke u što kraćem vremenu kako
bi zadržao klijente. Mnogi kapetani prodali su svoje šalupe i počeli obavljati raznorazne
poslove u luci: na gatovima, na brodovima duge plovidbe, kao nosači prtljage. A kako je i tu
bilo malo posla, pjevali su i pili.

- Tražio te gos’n João Caçula...

Guma je bacio putnu vreću na krevet. Pogledao je sina koji se igrao s Franciscom. Bio je
kraj mjeseca i on je obećao Joãu Caçuli da će mu isplatiti dio duga. Ali nije mu preostalo
ništa, zarada s putovanja bila je bijedna, bilo je to obično putovanje na Itaparicu. Dječak se
igrao kraj lavora. Guma nije htio večerati, već je odmah izašao. Ni pet minuta poslije João
Caçula je pokucao na vrata:
- Je li stigao Guma, šjora Lívia?
- Stigao je, ali je odmah izašao, gos’n João .
João Caçula sumnjičavo je pogledao unutra:
- Ne znate na koju je stranu otišao?
- Ne znam, gos’n João . Bila sam u kući.
- U redu, laku noć onda.
- Laku noć, gos’n João .

103
 João Caçula spustio se ulicom povlačeći brk. Svijeće su obasjavale sobe sirotinjskih
kuća. Pijani muškarac ušao je u jednu od njih i João Caçula začuo je ženin glas:
- Tako dolaziš kući... Kao da nemamo dosta problema...
Na gatovima muškarci su razgovarali u grupama. João Caçula pitao je za Gumu. Nisu ga
vidjeli. Ispred tržnice, međutim, rekli su mu da je Guma u "Zvjezdanom svjetioniku".
- Utapa brige...
Drugi ga je upitao:
- Kako ide s tvojim batelima, Joãozinho?
- A kako bi išlo? Kome danas dobro ide? To je samo trošak...
Nastavio je dalje i susreo dr. Rodriga koji se spuštao niz ulicu pušeći.
- Dobra večer.
- Dobra večer, doktore. Htio bih porazgovarati s vama...
- O čemu se radi, João ?
- O bolesti moje gospođe. Bili ste kod nas mnogo puta, vratili ste je na noge. Zahvaljujem
Bogu i vama što je ozdravila. A još uvijek vam nisam platio.
- Nema veze, João . Znam da su teška vremena...
- I još kako, doktore. Ali i vi morate nešto zaraditi. Ne možete živjeti od zraka. Čim se
stvari malo poprave...
- Ne birinite se, João . Snaći ću se ja.
- Hvala, doktore.
Rodrigo je otišao sa svojom cigaretom. João Caçula pomislio je na Gumu. Htio se vratiti
(vremena su bila teška), čak se i okrenuo, ali je onda donio odluku i ipak se uputio prema
"Zvjezdanom svjetioniku".
Odmah je za jednim stolom ugledao Gumu s čašom cachaçe. Barba Manuel bio je s njim.
Svisoka, iza šanka, Babau je pospana lica tužno promatrao goste. João Caçula vidio je kako je
barba Manuel obeshrabreno odmahnuo rukom. Gotovo mu je ponestalo hrabrosti da uđe.
Pogledao je Gumu sućutno. Njegova duga, crna kosa padala mu je po licu, a u očima mu se
vidio strah. "Boji se", pomislio je João Caçula i ponovo gotovo uzmaknuo. Ali morao je
platiti svoje kanuaše i zato je ipak ušao. Nekolicina gostiju "Zvjezdanog svjetionika"
pozdravilo ga je. On je odzdravljao pokretima ruku. Sjeo je na stolac kraj Manuela i ovaj ga je
pozdravio:
- Kako ide? - kao daje teškom mukom procijedio taj pozdrav.
- Gos’n João ... - rekao je Guma.
João Caçula povukao je brk i naručio cachaçu. Barba Manuel izgledao je bezvoljno, nije
više rekao ni riječi i cijelo vrijeme samo je zurio u dno prazne čaše. Neko vrijeme proveli su u
tišini. Iz jednog kuta neki gost je viknuo:
- Stiže li to piće ili ne...
Babau je zabilježio imena u bilježnicu. Iznenada, Guma se uspravio, prešao rukom po
glavi, zabacio kosu unatrag i rekao:
- Još ništa, gos’n João . Teška su vremena.
Barba Manuel ponovio je poput jeke:
- Jako teška...
A zatim glasno upitao:
- Koliko će to još potrajati?
Babau gaje pogledao, dignuo ruku s bilježnice i na trenutak ostao stajati s olovkom u
zraku. João Caçula obratio je pozornost na modinhu koju je slijepac pjevao na vratima. Bila je
tužna, u to nije bilo sumnje. Njezin polagani ritam malo-pomalo obuzeo je Joãa Caçulu.
Barba Manuel odgovorio je na vlastito pitanje:
- Mislim da to nikad neće završiti i da ćemo svi pomrijeti od gladi...
Babau je spustio olovku. Počešao se po glavi i nasmiješio a da ni sam nije znao čemu.
Presavinuo je bilježnicu i prestao u nju upisivati troškove. Zatim je podbočio glavu rukom i
naizgled zaspao.
- Spustio je jedra - primijetio je netko.
- Teška vremena... - rekao je João Caçula misleći na protekle mjesece.

104
 Vani je slijepac razvlačio svoju modinhu. Nije se čuo zvuk kovanica koje bi padale u
njegovu limenku. Ali on je i dalje pjevao. I João Cagula, htio ne htio, morao je i dalje slušati
njegovu modinhu. Guma je ponovo progovorio...
- Namjeravao sam vam dati novac ovaj mjesec, ali sam bez prebijena novčića. Nisam
zaradio ništa, baš ništa, gos’n João .
Ušla je žena po imenu Madalena. Pogledala je prema stolovima. Nitko je nije pozvao za
svoj stol. Nasmijala se i povikala iz sveg glasa:
- Zar je ovdje sprovod?
Gotovo svi su je pogledali. Barba Manuel pružio joj je ruku. Nekoć su bili ljubavnici. Ali
pridružila im se za stolom zbog Joãa Caçule.
- Plati mi cachaçu, João .
Dječak joj je donio cachaçu. Modinha u kojoj je slijepac vani pjevao o svom siromaštvu i
molio za milostinju nikako da završi. Guma je nastavio:
- Gos’n João , morate se strpjeti. Pričekajte dok nam krene nabolje...
Barba Manuel je rekao s nevjericom:
- Misliš da će nam ikad krenuti nabolje?
Madalena ih je pogledala. Zatim je viknula prema Babauu:
- Danas nećeš pustiti fonograf, Babau?
Babau je podigao glavu, ogledao se oko sebe i navio stari fonograf. Prostoriju je ispunio
zvuk sambe. Bez obzira na to, João Caçula još je uvijek mogao čuti slijepčevu modinhu.
- Samo što sam i ja u škripcu, Guma. U velikom škripcu. Imam tri kanuaša koja moram
platiti. Bateli mi nisu donijeli ništa, samo trošak.
Pogledao je barbu Manuela pa Madalenu i odmahnuo rukama:
- Samo trošak...
- Znam, gos’n João . I ja želim platiti, ali odakle?
- Ne znam što da radim, Guma. Ili ću odnekud smoći novac ili ću morati prodati u
bescjenje jedan batel ne bih li vratio dugove...
Unatoč sambi, modinha se čula u prostoriji. Guma je pognuo glavu. Babau je ponovo
zaspao nad svojom bilježnicom. Madalena je sa zanimanjem pratila razgovor.
- Mislio sam...
João Cagula je zastao.
- Što?
- Mogli bismo prodati barku, ti bi dobio svoj dio, ja bih se snašao s ostatkom. A ako želiš,
mogli bismo se dogovoriti da dođeš raditi na batelima.
- Da prodam Lađu?
Slijepčeva modinha nadvladala je sambu koja je bila glasnija, ali oni su čuli samo ono što
je slijepac pjevao:

Smilujte se onom
tko je izgubio svjetlo u očima.

Barba Manuel također nije shvaćao:

- Prodati Leteću lađu?
Madalena je položila ruku na stol:
- To je tako lijepa barka...
- Ako ne tako, kako ćemo to drugačije riješiti? - upitao je João Caçula, a zatim ponovio: -
Kako?
- Gos'n João , pričekajte smo još mjesec dana, nabavit ću novac. Pa makar idući mjesec
morao i gladovati...
- Nije stvar u tome, Guma. I ja moram platiti dugove. - bojao se da će pomisliti da je
zelenaš. Slijepčeva pjesma ga je proganjala. - Dobro znaš da nisam netko tko bi se okoristio
tuđom nevoljom. Ali crna su vremena i ne vidim drugi način...
- Samo još mjesec dana...
- Ako sutra ne platim ljude, napustit će kanue.

105
 Barba Manuel upitao je:
- Ne postoji li drugi način?
- Koji?
- Posuditi novac.
Stali su razmišljati tko bi im mogao posuditi novac. Manuelu je pao na pamet dr. Rodrigo.
Ali njemu su dugovali i Guma i João Caçula pa su naposljetku odustali od te zamisli. João
Caçula nastavio se ispričavati:
- Pitaj starog Francisca jesam li ja takav čovjek. On me dugo poznaje... (Došlo mu je da
zamoli slijepca da prestane).
Madalena se sjetila Babaua:
- Tko zna bi li on mogao posuditi?
- Tako je... - rekao je Manuel.
Guma ih je sramežljivo pogledao kao da ih moli da ga spase. A João Caçula se nastavio
ispričavati, gotovo da je poželio darovati Gumi šalupu, a zatim se baciti u more jer nije imao
hrabrosti pogledati u oči kanuašima kojima je dugovao plaću. Barba Manuel je ustao, otišao
do šanka, polako povukao Babaua za ruku i odveo ga do stola. Babau je sjeo:
- Što je?
Guma se počešao po glavi. João Caçula bio je potpuno usredotočen na slijepčevu
modinhu. Barba Manuel je upitao:
- Kako stojiš s novcem?
- Kad mi platite sve što mi dugujete za cachaçu bit ću bogat - nasmijao se Babau.
- No imaš li dovoljno da bi mogao posuditi?
- Koliko želiš?
- Nije za mene. To je za gos’n Joãa i Gumu. - Okrenuo se prema Joãu Caçuli. - Koliko bi
vam bilo potrebno odmah?
João Caçula i dalje je slušao slijepčevu jadikovku. Objasnio je:
- Moram platiti svoje kanuaše. Imam nešto novca kod Gume, ali znaš da posao ide loše...
Guma ga je prekinuo:
- Ja mu dugujem, vratit ću mu čim nabavim nešto novca. Znate kako je teško.
Babau je upitao:
- Ali koliko?
João Caçula izračunao je:
- Izvukao bih se sa sto pedeset...
- Nemam ni polovicu toga. Mogu otvoriti sef pa da vidite...
Razmislio je:
- Da se radi o pedeset milréisa...
- Bi li pedeset zasad bilo dovoljno? - Manuel je pogledao Joãa Caçulu.
- Pedeset je jedva dovoljno za jednoga. Čak i sto pedeset milréisa je dovoljno samo za
dio...
- Koliko bi ti trebao dati, Guma?
- Stotinu mjesečno... Ali kasnim s plaćanjem.
Babau je ustao i otišao u stražnju sobu. Madalena je izjavila:
- Da ja imam...
Fonograf je prestao svirati. Ostali su u tišini slušajući slijepca. Babau se vratio s pedeset
milréisa u novčanicama od deset i pet. Dao ih je Gumi:
- Vratit ćeš mi nakon prvog putovanja, zar ne?
Guma je predao novacJoãu Caçuli. Barba Manuel položio ruku na Madalenino rame:
- Pronađi nekog zemljoposjednika koji bi nam mogao posuditi preostalih sto.
Ona se nasmiješila:
- Bit ću sretna uspijem li skucati petaka...
Guma je rekao Joãu Caçuli:
- Pričekajte nekoliko dana. Pokušat ću nabaviti ostatak.
João Caçula pokazao je rukom da se slaže. Madalena je uzdahnula s olakšanjem i iz nje
je provalila bujica riječi:

106
 - Poznajete li Joanu Docu? Ti je poznaješ, zar ne, Manuele? Danas je bila na prozoru i
vidjela da je neki čovjek gleda. I onda...
Ali Guma ju je prekinuo:
- Vi znate da nemam ništa osim te barke koja zapravo i nije moja jer dugujem gotovo
cjelokupan iznos za nju. Dugujem vama i dr. Rodrigu. Ako ostanem bez nje, što ću ostaviti
sinu? Nećemo dugo poživjeti, jednoga dana svi ćemo završiti u nekoj oluji. Međutim, onaj tko
nema ženu i djecu...
- Zlosretan život - rekao je Manuel. - Zato ne želim djecu. S druge strane, moje žena želi...
- Tvoja je žena lijepa - rekla je Madalena Gumi.
- Poznaješ je?
- Već sam je viđala s tobom.
Slijepac pred vratima nastavio je pjevati. Stiglo je još cachaçe. João Caçula je rekao:
- Kad bih nabavio još deset, mogao bih dati svakome po dvadeset... Možda bi se tada
smirili.
- Sutra ujutro mogu nabaviti deset - odgovorio je Manuel. - Moja žena sigurno ima.
- Tvoja žena malo podsjeća na jednu koja sada stanuje kod nas - rekla je Madalena.
- Neka ždrebica stanuje kod tebe?
- Ako je to ždrebica... Bože me oslobodi.
- Tko je ona?
- Neka starica. Kaže da je bila Xavierova žena.
- Onog Xaviera? Kapetana Crnog ćuka?
- Upravo tako.
- Jednom nam je pričao o njoj - rekao je Guma.
- Sjećam se - potvrdio je barba Manuel.
- Prilično mu se sviđala. Ostavila ga je, ali on je svejedno nazvao barku Crni ćuk... Tako
je ona njega nekad zvala.
- Kakav čudan tip - Madalena je napravila grimasu - nikad nisam vidjela nekog sličnog.
Sav je...
- Ti si bio dobar Rufinov prijatelj, zar ne? - João Caçula okrenuo se prema Gumi.
- Zašto pitate? - slijepčeva pjesma sad se jasno čula.
- Priča se da je ubio ženu jer mu je nabila rogove s mornarom s nekog broda.
- I ja sam to čula - potvrdila je Madalena.
- Prvi put čujem. Ako je to učinio, dobro je učinio. Bio je pošten crnac.
- U ovoj luci nije bilo kanuaša poput njega - rekao je Manuel.
Guma je čuo Rufina kako ponavlja: "Brate moj, brate moj." Ali tješio se da je Rufino
umro a da nije saznao da ga je i on izdao. João Cacula zaključio je razgovor:
- Da sam ja bio na njegovu mjestu, ubio bih i tipa...
Ušao je Jednoruki Maneca. Pridružio se skupini, ali je rekao tako da su ga svi u prostoriji
mogli čuti:
- Znate li što se dogodilo?
Zastali su očekujući da nastavi. Jednoruki Maneca nastavio je:
- Xavier je prodao barku Pedroci u bescjenje i zaposlio se na onom grčkom brodu kojem
je nedostajao mornar.
- Što kažeš?
- Upravo tako. Nikom nije ništa rekao. Otišao je prije pola sata...
- To je zbog te žene - promrmljala je Madalena.
- Kažu daje hrana na grčkim brodovima grozna - primijetio je neki crnac.
Izašli su. Pred vratima je slijepac i dalje pjevao. Ispružio je svoju limenku i João Caçula
spustio je u nju dvije kovanice. Te večeri neće kupiti duhan za lulu.

Arapina Touficka vrlo je uzrujao Xavierov bijeg. Za pet dana stići će brod s velikom
pošiljkom krijumčarene svile. Kako će je iskrcati s broda bez šalupe i bez kapetana u kojeg se
mogao pouzdati? Objasnio je F. Muradu:
- Bio je pijanac, u tome je stvar. Ne možeš računati na nekoga tko pije. Sad moram

107
pronaći ozbiljna čovjeka.
- Pronađite ga što prije, moramo iskrcati teret.
Toufickje došao u luku. Otišao je Babauu raspitati se o financijskom stanju raznih
kapetana šalupa. On mu je ispričao što se dogodilo večer prije, da je Guma od njega posudio
novac, a prije toga gotovo prodao Leteću lađu. Toufick gaje upitao:
- Je li ozbiljan čovjek?
- Guma?
- Da.
- Nema poštenijega u luci.
Otišao je ravno Gumi. Primila gaje Lívia:
- Guma je nakratko izašao, gos’n Toufick. Želite li ga pričekati?
Odgovorio je potvrdno. Sjeo je u dnevnu sobu i počeo prevrtati šešir po rukama
promatrajući dječaka koji se brčkao u nekoj bari iza kuće. Tada se sjetio nečeg što mu je
Rodolfo jednom ispričao (Rodolfo mu je dugovao za jedno odijelo i Toufick ga je tada pitao
bi li se Guma želio uključiti u posao s krijumčarenjem): "Moj šurjak nije čovjek za vas,
Turčine." Rekao mu je da se Guma ne bavi takvim poslovima. I Toufick se zapitao je li to
čekanje vrijedno truda. Morali su hitno pronaći zamjenu za Xaviera. Uputili su ga na Gumu:
bio je u dugovima, bio je jedan od najboljih kapetana šalupe u luci i imao je dobru i brzu
barku. Ali hoće li imati dovoljno hrabrosti upustiti se u takav posao? Toufick nije razmišljao o
skrupulama. Ustao je i pogledao kroz prozor. Guma je dolazio s drugog kraja ulice. Kad ga je
ugledao, ubrzao je korak:
- Kojim dobrom, gos’n Toufick?
- Htio bih razgovarati s vama.
- Stojim vam na raspolaganju...
Lívia je provirila u sobu. Guma ga je upitao:
- Jeste li za čašicu, gos’n Toufick?
- Ali samo kap.
- Jednu cachaçu, Lívia, za gos’n Touficka..
Toufick je pokazao na dječaka u dvorištu:
- Vaš sin?
- Jest.
Lívia je donijela čašu cachaçe. Toufick ju je ispio. Kad je Lívia nestala u unutrašnjosti
kuće, primaknuo je svoj stolac sanduku na kojem je sjedio Guma:
- Oprostite, gos’n Guma, ali kako stojite s novcem?
- Nije dobro, gos’n Toufick, nije dobro. Posao ide loše. Ali zašto pitate?
- Znam, vremena su teška, jako teška. Ali bez obzira na to, odlučan čovjek još uvijek
može zaraditi dosta novca.
- To je jako teško...
- Niste još otplatili novu šalupu.
- Kasnim s plaćanjem. Kako da čovjek danas zaradi?
- Jeste li čuli daje Xavier otišao?
- Čuo sam. Pojavila se njegova žena.
- Kakva žena?
- Njegova. Bio je oženjen.
- Dakle, u tome je stvar. Jeste li znali da je radio za mene?
- Čuo sam.
- Onda znate i da je ostavio Touficka, kako biste vi to ovdje rekli, u nebranom grožđu. A
njegov posao bio je vrlo unosan.
- Primao je krijumčarenu robu.
- Bile su to narudžbe koje su stizale brodom...
- Pričajte vi to nekom drugom, gos’n Toufick. Svi u luci i te kako dobro znaju čime se
bavite. A sad biste htjeli unajmiti mene?
- Mogli biste isplatiti šalupu za dva ili tri mjeseca. To je unosan posao. Odjednom možete
zaraditi i do petsto milréisa.

108
 - Ali ako policija išta posumnja, gotov sam.
- Onako kako mi to radimo, nikad neće ništa otkriti. Jesu li ikad išta otkrili?
Neodlučno je pogledao Gumu:
- U srijedu dolazi njemački brod s velikim tovarom. Taj posao može vam donijeti... -
zaustavio se usred rečenice. - Koliko još dugujete za šalupu? Mnogo novca?
- Otprilike osamsto milréisa.
- Dakle, to je posao koji vam u jednom mahu može donijeti petsto milréisa. Dobar posao
za tri vožnje barkom. U manje od jedne noći sav taj novac može biti vaš.
Posve se primakao Gumi i sve mu to šaptao u povjerenju. U tom trenutku bili su nalik
dvojici urotnika. Guma je pomislio da bi to mogao obaviti dva ili tri puta, dovoljno da otplati
barku, a poslije bi Touficku rekao zbogom. Ali Arapin kao da je pogađao njegove misli:
- S dva ili tri takva poslića možete otplatiti barku i, ako to želite, nakon toga odustati.
Trenutačno nemam nikoga pa biste mene tako riješili briga, a sebe dugova. Osim toga, riječ je
samo o jednom ili dva prekrcaja mjesečno. Ostatak mjeseca možete ići na svoja putovanja i
nitko neće ništa primijetiti.
Toufick je čekao njegov odgovor. Guma je razmišljao. Učinit će to jednom ili dvaput.
Otplatit će barku i nakon toga odustati. I sam Toufick je to rekao. Nije se bojao. Uvijek je
uživao u opasnim pothvatima. Ali bio je zabrinut da se Lívia ne razočara u njega ako ga
uhvate. Njezin brat već joj je zadavao dovoljno boli... Začuo je Toufickov glas:
- Trebate li novca?
Sjetio se Joãa Caçule koji nije mogao platiti kanuaše i koji je zbog toga htio prodati
šalupu.
- Možete li mi dati predujam od sto milréisa? Prihvaćam posao.
Arapin je zavukao ruku u džep hlača i izvukao svežanj papira. Bilo je tu pisama, računa,
mjenica, a među svim tim prljavim papirom, bilo je i novca.
- Znate li gdje je Xavier iskrcavao svilu?
- Gdje?
- U luci Santo Antonio.
- Kod lučkog svjetionika?
- Tako je.
- U redu.
Uzeo je sto milréisa. Ušao je stari Francisco. Toufick se oprostio rekavši tiho Gumi:
- Srijeda u deset sati. Pripremite barku.
Stari Francisco pozdavio ga je u prolazu :
- Dobar dan, gos'n Toufick.
Lívia je upitala:
- Što je htio?
- Raspitivao se o Xavieru koji je otišao. Čini se da mu je dugovao novac.
Stari Francisco pogledao ga je u nevjerici. Lívia je dodala:
- Mislila sam da nikad neće otići.
Dječak je zaplakao u dvorištu. Guma je otišao po njega.

Noć na kopnu bila je vruća. Ali na moru je puhao svjež povjetarac koji bi izazivao
žmarce. Na zvjezdanom nebu bio je golemi, žuti Mjesec. More je bilo mirno i samo su pjesme
koje su dolazile sa svih strana narušavale tišinu. Nedaleko od Leteće lade bio je usidren
Mornar bez luke i Guma je slušao ljubavne uzdahe Marije Clare. Upravo ondje, na svojoj
šalupi usidrenoj uz gat, barba Manuel vodio je ljubav u noćima punim mjesečine. Ispod njih
prostiralo se srebrnasto more. Guma je pomislio na Líviju koja je u tom trenutku kod kuće
strepila za njega. Nikad se nije priviknula na njegov način života. Osobito nakon Junakova
brodoloma živjela je u vječnoj agoniji očekujući svaki put prije nego što bi odlazio na
putovanje da se s njega više neće vratiti živ. Da je znala da se upleo u krijumčarenje svile,
nikad više ne bi imala ni trenutka mira jer se više ne bi samo bojala da će se utopiti nego i da
bi mogao završiti u zatvoru. Guma se zaklinje da će napustiti posao čim otplati šalupu.
Večeras će mu biti prvi put i poslije će dobiti petsto milréisa. Platit će sve što dugujue Joãu

109
Caçuli, reći će mu da je posudio novac. Nakon toga ostao mu je samo dr. Rodrigo, ali on na
njega nije vršio nikakav pritisak. S još dvije vožnje otplatit će barku. Zatim će zaraditi nešto
novca, prodati Leteću lađu i s Lívijinim ujakom otvoriti trgovinu mješovitom robom. Hoće li
doista prodati Leteću lađu? Nakon toliko odricanja da je kupi bila bi šteta prodati je samo zato
da bi mogao postati partner u maloj trgovini mješovite robe. Napustiti more, šalupe, svoju
luku. To je ono što najviše boli mornara, osobito kad je noć ovako lijepa, puna zvijezda i s
ovako lijepim Mjesecom. Već je prošlo deset sati, a Toufick još nije stigao.
Guma je vidio kad je stigao njemački teretnjak. Bila su tri sata popodne i on je bio na
svojoj šalupi. Teretnjak nije pristao uz gat, bio je prevelik za njega, već je ostao vani
ispuštajući kolutove dima. Sa svoje Leteće lađe Guma je promatrao svjetla broda. Lívia misli
da je već otišao, da već plovi rijekom vozeći teret za Mar Grande. Čekat će ga u osvit zore.
Bit će puna tjeskobe i straha, a kad stigne kući pitat će ga kad će otići s mora. Trgovina
mješovitom robom... Prodati svoju barku, otići iz svoje luke. Pomislio je na to kad je izdao
Rufina i izgubio Junaka. Ali sada to ne želi. Na moru se umire kao i na kopnu, to su Lívijine
gluposti. Ali netko upravo pjeva onu staru modu koja kaže kako je "nesretna sudba koja snađe
ženu mornara". Guma miluje trup Leteće lađe. Brza kao nijedna šalupa. U ovoj luci s njom se
može mjeriti još samo Mornar bez luke. I to samo zato što ima kapetana kakav je Manuel. I
Junak je bii dobra šalupa. Ali ne tako dobra kao Leteća lađa. I sam stari Francisco koji je
imao dugogodišnje iskustvo sa šalupama i barkama rekao je da nikad nije vidio nijednu poput
ove. A sad bije trebao prodati...
Toufick uskače na šalupu. S njim je još jedan Arapin koji unatoč vrućini nosi šal omotan
oko vrata. Toufick ih predstavlja jedan drugome:
- Gospodin Haddad.
- Kapetan Guma.
Arapin primiče ruku glavi u znak pozdrava. Guma kaže:
- Dobra večer.
Toufick pregledava šalupu.
- Velika je, zar ne?
- Nema veće u luci.
- Mislim da možete sve prenijeti u dvije vožnje.
Haddad se složio kimnuvši glavom. Guma je upitao:
- Hoćemo li isploviti?
- Pričekajmo. Još je rano.
Dva Arapina sjela su na palubu šalupe i počela razgovarati na svom jeziku. Guma je pušio
i u tišini slušao pjesmu koja je dopirala sa stare tvrđave:

Ostao je u valovima,
U njima se utopio...

Arapi su nastavili razgovor. Guma je mislio na Líviju. Ona je mislila da je na putu, da u

tom trenutku plovi ušćem zaljeva. Iznenada se Toufick okrenuo i rekao:
- Lijepa pjesma, zar ne?
- Jest.
- Uistinu je krasna.
Drugi Arapin nije ništa rekao. Zakopčao je prsluk, a zatim rekao nešto na arapskom.
Toufick se nasmijao. Guma ih je promatrao. Glas sa stare tvrđave se ugasio i sad su savršeno
dobro mogli čuti valjanje tijela na šalupi barbe Manuela. Negdje oko ponoći, Toufick je
rekao:
-Vrijeme je.
Guma je podigao sidro (za to vrijeme Haddad je promatrao njegove tetovaže), a zatim i
jedra. Nakon prvog manevra, šalupa je dobila ubrzanje. Brodska svjetla bila su sve bliže. Sa
stare tvrđave ponovo se čula pjesma. Naravno, noć je bila zvjezdana i Jeremias je pjevao
Mjesecu. Plovili su šutke. Već su se prilično približili brodu kad je Toufick rekao:
- Stanite.

110
 Leteća lađa se zaustavila. Na Toufickovu zapovijed, Guma je spustio jedra. Trup šalupe
lagano se ljuljao. Haddad je zazviždao na osobit način. Nije bilo odgovora. Ponovo je
pokušao. Treći put začuli su zvižduk u znak odgovora.
- Možemo krenuti - rekao je Haddad.
Guma nije podigao jedra, već je uzeo vesla. Šalupa je obišla brod i zaustavila se uz
njegov trup sa strane koja je bila okrenuta prema Itapagipeu. Pojavila se nečija glava. Čovjek
je nešto rekao Haddadu na jeziku koji je Gumi također bio nepoznat, a zatim nestao. Stigao je
drugi. Slijedio je novi razgovor. Haddad je od Gume zatražio da još malo približi šalupu
brodu. Zaustavili su se kraj velikog otvora. Dva muškarca počela su spuštati bale svile koje su
Guma i Toufick raspoređivali po palubi šalupe. Nitko ih nije uznemiravao.
Šalupa se polako odvojila od broda. Tek kad su bili daleko, prošavši lukobran, Guma je
podigao jedra, ali nije upalio svjetiljku. Vjetar je bio povoljan i brzo su stigli u luku Santo
Antonio. Valovi su bili veći i more više nije bilo toliko mirno, ali Leteća lađa bila je velika
šalupa i s lakoćom im se odupirala. Toufick je primijetio:
- Brzo smo stigli.
Skupina muškaraca već ih je očekivala. Iz nje se izdvojio elegantno odjeveni muškarac i
upitao:
- Je li sve u redu?
- Sve je u redu - odgovorio je Toufick.
- Koliko puta još trebate isploviti?
- S ovom šalupom, još samo jedanput.
Elegantno odjeven muškarac pažljivo je promatrao Gumu koji je pomagao pri istovaru.
Svilu su odnosili u jednu kuću koja je imala stražnji ulaz prema luci.
- Je li to taj momak ?
- Jest, gospodine Murade.
Guma je pogledao bogataša. Bio je debeo, glatko izbrijan, odjeven u crno. Stavio je Gumi
ruku na rame:
- Momče, sa mnom možete zaraditi mnogo novca. Samo budite korektni.
Još jednom se uvjerio da istovar teče po planu, a zatim rekao Touficku:
- Pobrinite se da sve bude kako treba. A sad moram ići jer je Antônio bolestan.
Antônio je bio njegov sin, student prava. Jako je volio svog učenog i pomalo razuzdanog
sina. Sve mu je dopuštao. Volio je vidjeti njegovo ime u novinama kad bi ovaj objavio neki
članak. Zato je Haddad rekao:
- Antônio je bolestan? Onda je najbolje da što prije odete k njemu.
Prije nego što je otišao, F. Muradjoš je jednom potapšao Gumu po ramenu:
- Budite korektni prema meni, nećete se pokajati.
- Ništa se ne brinite.
Dvije ulice dalje čekao ga je automobil. Kad su iskrcali svilu, vratili su se do broda.
Ubrzo je paluba šalupe ponovo bila puna bala svile. Guma je već izgubio račun o tome koliko
su ih iskrcali. Toufick je predao svežanj novca jednom od muškaraca koji ga je prebrojio na
svjetlu džepne svjetiljke:
- U redu je - rekao je onaj iza njega s vrlo lošim naglaskom... Udaljili su se od broda,
Guma je podigao jedra, šalupa je uhvatila vjetar i stigli su do luke Santo Antonio bez ikakvih
incidenata. Ovaj put Toufick mu je ponudio čašu cachaçe. Iskrcali su teret. Haddad je nestao
u kući. Guma je zapalio lulu. Toufick mu je prišao:
- Obavijestit ću vas kad ponovo zatrebamo vaše usluge. Izvukao je dvije novčanice od
dvjesto milréisa i dao mu ih je.
- Nikad niste vidjeli ovu kuću, jeste li razumjeli?
- Razgovarate s mornarom.
Toufick se osmjehnuo.
- Baš je bila lijepa ona pjesma, zar ne?
Zakopčao je kaput i ušao u kuću. Guma je stisnuo dvije novčanice koje je držao u ruci.
Pripremio je barku i isplovio u svitanje. Tek je na moru osjetio umor u rukama i nogama.
Ispružio se na palubi i promrmljao:

111
 - Čini se da me sve vrijeme bilo strah.
Lučki svjetionik treperio je u zoru.

João Caçula rekao mu je:

- Ti si pošten čovjek.
- Posudio sam novac od ženina ujaka. Sada dugujem njemu. Budući da voćarnica dobro
posluje, čini se da sad želi otvoriti trgovinu mješovitom robom. Čak me pozvao da mu budem
partner. Vidio sam ga jednom kod tebe.
- Dobar čovjek.
- Vidi se.

Rodolfo se pojavio deset dana poslije. Guma je prethodne noći stigao s putovanja u
Cachoeiru i još je uvijek spavao. Stari Francisco bio je u kupovini. Rodolfo se igrao s
nećakom i razgovarao s Lívijom:
- Još uvijek si jako zabrinuta?
- Jednog dana ću se priviknuti...
- Samo taj dan nikako da dođe.
Pogledao je nećaka koji ga je vukao da vidi malu šalupu u lavoru vode. Zatim je rekao
sestri:
- Nisi li željela da uđe u posao sa starim i starom?
- Da, to bi mi bilo drago.
- Onda bi bilo vrijeme...
- Što hoćeš time reći? - upitala ga je zabrinuto.
Pogledao ju je ispod oka. Da zna, još bi više patila:
- Nisam mislio ništa loše. Mislio sam... zbog dječaka. Raste i uskoro će mu se početi
sviđati ovdje.
Još uvijek je bila nepovjerljiva, ali se malo smirila:
- Mislila sam da se nešto dogodilo.
Iznenada ga je upitala:
- Odakle ti novac koji si posudio Gumi?
- Ja? - ali odmah je shvatio. - Našao sam dobar posao. Ionako bih potrošio taj novac...
Prišla mu je i pogladila ga po kosi:
- Ti si tako dobar.
Guma je ustao. Dokje Lívia pripremala kavu, Rodolfo mu je rekao:
- Upleo si se u posao s krijumčarenjem, zar ne?
- Kako si saznao?
- Znam sve o tome. Jednom me čak Toufick poslao da s tobom razgovaram o tome, ali
nisam rekao ništa jer mi je bilo žao Lívije.
- Onaj put?
- Da.
- Ali neću dugo. Samo dok otplatim šalupu. Nedostaje mi još samo malo.
- Budi oprezan. Ako taj posao propadne, izbit će veliki skandal. Muradu se neće ništa
dogoditi, on ima više od deset milijuna, on će se već nekako snaći. A sve će se sručiti na pleća
siromaha poput tebe. Budi oprezan.
- Neću dugo ostati u tom poslu. Ne želim da Lívia...
- Prije ili kasnije će saznati. Koliko novca sam ti posudio?
Guma se nasmijao:
- Nisi se odao?
- Malo je nedostajalo. Budi oprezan. To su opasne stvari.
Lívia je ušla s kavom i kriškom cuscuza41. Bio joj je sumnjiv njihov povjerljivi razgovor:
- Kakve su to sad tajne?
- Nikakve tajne. Razgovarali smo o dječaku.

41
Kolač od tapioke, rižina ili kukuruznog brašna, mlijeka, kokosova mlijeka i šećera.

112
 - I Rodolfo smatra da bismo se trebali preseliti k ujaku.
- Zbog dječaka - rekao je Rodolfo.
- Strpi se samo dok otplatim Lađu, crnkinjice moja. Zaradit ću nešto novaca i uključiti se
u posao. Još samo malo nam nedostaje.
Zagrlio je ženu oko struka. Ona mu je sjela u krilo:
- Toliko me strah...
Rodolfo je pognuo glavu.

Drugi put se radilo o pošiljci francuskih ženskih čarapa i parfema. Guma je dobio stotinu
milréisa. Sve je prošlo glatko. Ovaj put s njim je na šalupi bio i F. Murad koji se zadržao u
dugačkom razgovoru s nekim muškarcem na brodu. Nakon toga isplatio mu je veliku svotu
novca. Na povratku F. Murad rekao mu je ozbiljnog izraza lica:
- Nikad me niste vidjeli ni na kakvom brodu, momče.
- Ne morate to ni naglašavati.
- Raspitao sam se malo o vama. Kažu da ste hrabar momak. Koliko vam još treba da
otplatite svoju šalupu?
- Bez ovih stotinu, dugujem još samo tristo pedeset milréisa.
- Još nekoliko vožnji i otplatit ćete šalupu. Nakon toga nas namjeravate ostaviti?
- Drugim riječima, prestati raditi za vas? Mislim da je tako.
- Doista?
- To sam rekao i gos'n Touficku. Rekao sam mu da pristajem na ovo, ali da u bilo kojem
trenutku mogu otići. Prihvatio sam posao samo zato jer moram otplatiti barku.
- Nitko vas ne sprječava da odete.
- Ne morate se bojati da ću progovoriti, držat ću usta zatvorena.
- Ne bojim se toga. Znam da ste pošten momak. Ali da ostanete s nama, mogli biste
zaraditi mnogo novca.
Stavio je ruku Gumi na rame:
- Držite li da je posao previše rizičan?
- Imam ženu i sina. Ako nam sutra policija bude puhala za vratom... - (sjetio se
Rodolfovih riječi) - ... vama se neće dogoditi ništa jer ste bogati kao Krez. Sve će se sručiti na
moja pleća.
F. Murad rekao je tiše:
- Mislite da nitko ne zna da se bavim krijumčarenjem? Zato sam morao potplatiti neke
ljude u policiji. Bit će teško pronaći nekog poput vas.
Nastavili su plovidbu u tišini. Netom prije nego što su stigli, F. Murad ga je podsjetio:
- Ako nastavite, zaradit ćete mnogo novca.
- Razmislit ću o tome. Ako se odlučim...
Toufick ga je obavijestio da za mjesec dana stiže velika pošiljka. Na njoj može zaraditi
dvjesto milréisa, a možda i više.

Idućeg dana odnio je sto milréisa dr. Rodrigu. Rekao mu je da ih je zaradio na prošlom
putovanju. Dobio ih je na kocki u Cachoeiri. Uložio je pet milréisa na ruletu i dobio sto
dvadeset. A budući da je već otplatio dio koji je dugovao Joãu Caçuli, sad je došao vratiti dio
i doktoru. Rodrigo isprva nije htio prihvatiti. Rekao je da bi taj novac mogao zatrebati Gumi.
Ali Guma je bio uporan. Što prije otplati šalupu, to bolje.
Odande je otišao dogovoriti putovanje u Santo Amaro. Trebao je otići onamo preuzeti
pošiljku cachaçe. Živio je od takvih putovanja, a novcem od krijumčarenja otplaćivao je
šalupu. Kad sve otplati, ostat će još malo u tom poslu dok ne zaradi otprilike petsto milréisa.
Tad će moći zadovoljiti Lívijinu želju da ode u grad i s njezinim ujakom otvori trgovinu
mješovitom robom. Možda čak neće morati prodati Leteću lađu. Može je dati na korištenje
barbi Manuelu ili Jednorukom Maneci. Bilo kojem od njih bilo bi drago raspolagati s dvjema
šalupama. Jednoruki Maneca je, štoviše, već posjedovao kanu. Bio bi vrlo zadovoljan da se
može brinuti za Leteću lađu s kojom bi zaradio mnogo više novca. A Guma ne bi morao do
kraja napustiti luku. Mogao bi povremeno dolaziti, a možda i sam otići na neko putovanje.

113
Tako bi nastavio biti pomorac, i dalje bi se zanimao za more, i dalje bi njime plovio. To bi
zadovoljilo Líviju, a i njega, jer se ne bi morao potpuno preseliti. Bio je to dobar plan. Ali da
bi ga ostvario, morao je još neko vrijeme ostati u krijumčarskom poslu kako bi skupio
dovoljno novca da može postati partner Lívijinu ujaku. Još nekoliko mjeseci, još nekoliko
putovanja i uštedjet će dovoljno. Bio je to unosan posao. Šteta što je postojala opasnost da se
sve to iznenada prekine i da svi skupa završe u zatvoru. Da se sve to otkrije, izbio bi strašan
skandal. F. Murad imao je deset milijuna, osigurano zaleđe, njemu se ništa neće dogoditi. Ali
Gumi, koji jedva da je posjedovao jednu šalupu...
On se nije bojao. Ako je razmišljao o opasnostima krijumčarskog posla, bilo je to zbog
Lívije i sina. Promatrao je sina kao se igra nad lavorom vode. Igrao se kapetana šalupe.
Sviđalo mu se sve što je imalo veze s morem, bio je pravi sin luke. Kad odraste, i on će
upravljati Letećom lađom, pio vit će istim tim vodama. Reći će da je njegov otac bio jedan od
najboljih kapetana šalupa koji je dotad ondje plovio i da nije prodao šalupu čak ni kad se
preselio u grad, već bi povremeno dolazio u luku i plovio na njoj. Guma s ljubavlju miluje
trup Leteće lađe.
Pregledao je palubu i pronašao kroj svile. Potpuno je zaboravio na njega. Prethodne noći
F. Murad dao mu ga je rekavši:
- Ovo je za vašu suprugu.
Toliko se žurio kući da je zaboravio na svilu. Lívia će biti zadovoljna. Imala je malo
haljina i sve su bile iznošene. Sad će dobiti novu u kojoj će izgledati kao otmjena gospođa.
Privezao je šalupu i uputio se kući. Poslije ručka ponovo mora izaći. Lívia ga je čekala na
prozoru sa sinom u naručju. Odmah joj je pokazao svilu:
- Zaboravio sam je na šalupi.
- Što je to?
- Pogledaj...
Ušao je. Odmaknula se od prozora i spustila sina na tlo. Opipala je svilu:
- Ali ovo je skupa svila - pogledala ga je upitno.
- Zaradio sam je na sajmu u Cachoeiri.
- Lažeš. Zašto mi ne kažeš istinu?
- Što hoćeš da ti kažem? Zaradio sam je na sajmu.
Preklopila je svilu. Neko vrijeme je ostala u tišini, a zatim je iznenada rekla:
- Zašto sam to morala doznati od drugih?
- Ali što?
- To je ono najgore.
- Ti si luda...
- Misliš da ne znam o čemu je riječ? Loše vijesti odmah se doznaju. Upleo si se u
krijumčarenje, zar ne?
- Je li ti to Rodolfo ispričao?
- Već ga neko vrijeme nisam vidjela. Ali svi u luci znaju da si zamijenio Xaviera...
- To je laž.
Ali nije imalo smisla poricati. Bilo je bolje sve priznati:
- Zar ne vidiš da nije bilo drugog načina da se iz svega iščupamo? João Caçula već je htio
prodati Leteću lađu i tako bismo ostali bez ičega. Ja bih morao raditi kao kanuaš i nikad ne
bismo otišli iz luke kao što ti želiš...
Lívia ga je slušala u tišini. Iznenada je dotrčao dječak i zgrabio je za suknju.
Guma je nastavio:
- Gledaj... U samo tri puta što sam za njih obavio posao već sam otplatio gotovo cijelu
šalupu. Za nekoliko mjeseci imat ću dovoljno novca da se preselimo tvom ujaku.
Dodao je s naporom:
- Činim to samo zbog tebe i djeteta.
- Strah me, Guma. To nije pošteno zarađen novac. Jednoga dana sve će se doznati i što
ćemo onda? I dosad sam se jako bojala, ali sada...
- Ali to neće dugo trajati. Nitko neće doznati, tko bi doznao? Osim toga, misliš da to
policija ionako već ne zna? I te kako dobro zna, ali radije stavlja u džep novac gos’n Murada.

114
 - Vjerojatno to znaju jedan ili dvojica ondje, ali što ako ih jednoga dana zamijeni netko
tko predano obavlja svoj posao, za tren oka sve će propasti.
- Dotad ću se povući. Radit ću za njih još samo tri ili četiri mjeseca. Ako se ikad dogodi
nešto slično, dotad ću već zaraditi dovoljno novca...
- Sad se tu ionako više ništa ne može - rekla je obeshrabreno. - Ali obećaj mi da ćeš
prestati s tim čim budeš mogao? Da ćeš otići sa mnom u Gornji grad?
- Obećavam.
Zatim je odmotala svežanj svile. Bio je to lijep kroj. Prislonila je svilu uz tijelo da vidi
kako joj stoji, nasmiješila se i rekla:
- Ali sašit ću je tek kad napustiš taj posao.
- Neću još dugo.
Potom joj je stao pripovijedati zgode i nezgode iz krijumčarskog života.

Nova isporuka Gumi nije donijela zaradu koju mu je obećao Toufick. Količina robe koju
su očekivali nije stigla, objasnio im je čovjek na brodu u beskonačnom razgovoru koji se
vodio na onom Gumi nepoznatom jeziku. Guma je dobio samo sto pedeset milréisa. Toufick
ga je obavijestio da već istog tjedna očekuju novu pošiljku. Ali tada je izbio štrajk lučkih
radnika. Kapetani šalupa i velik dio kanuaša solidarizirao se s njima. Lučki radnici su
pobijedili, vozarine za prijevoz na šalupama i kanuima također su povišene. No, bilo je i
progona pa je lučki radnik po imenu Armando morao pobjeći. Povezao ga je Guma koji je već
te noći prevozio teret prema novoj tarifi. Te zvjezdane noći lučki radnik mu je mnogo toga
ispričao. Za Gumu to više nije bila noć, već zora novog dana koja je svitala.

Dr. Rodrigo mnogo je pomogao lučkim radnicima. Kad je sve završilo, napisao je pjesmu
koja je završavala riječima da se čudo učiteljice Dulce počinje ostvarivati. Ona se složila uz
osmijeh. Bila je sve pogrbljenija, ali se slušajući pjesmu uspravila. I sretno se smiješila.
Naučila je novu riječ koju će ponavljati u sirotinjskim kućama u luci. Sad su je mogli nazivati
dobrom, sad su je mogli smatrati prijateljicom. Znala je kako im zahvaliti. Vratila joj se vjera,
ali ovaj put je bila drugačija.
S neba nad Santo Amarom nestala je Bumbarova zvijezda. Sad je bila među lučkim
radnicima.

Guma je obavio još nekoliko vožnji za Touficka. Otplatio je šalupu i sprijateljio se s

Arapinom koji je uvijek bio vrlo ljubazan. Haddad je i dalje bio šutljiv i nosio onaj svoj šal
oko vrata. Murad se pojavljivao rijetko, samo onda kad bi imao nešto važno raspraviti s
nekim na brodu. Sad je Guma imao dvjesto pedeset milréisa i otplaćene sve dugove. Lívia je
već govorila o danu kad će se preseliti u Gornji grad kao o nečem vrlo skorom. Kad Guma
zaradi tisuću milréisa moći će ući u posao s njezinim ujakom i odmijeniti starca koji više nije
bio sposoban za rad. Šalupa bi ostala Jednorukom Maneci koji bi svaki mjesec isplaćivao
određen iznos starom Franciscu. Líviju gotovo više uopće nije bilo strah, čekala ga je mnogo
mirnija, njezina agonija gotovo je splasnula. U posljednje vrijeme sve je krenulo nabolje.
Vozarine su bile više, život u luci vratio se u normalu, kriza je prošla.
Voljela je ići na šalupu u noćima kad bi dječaka čuvali ujak i ujna. Ispružila bi se kraj
Gume, slušala pjesme iz luke, gledala žuti Mjesec i bezbroj zvijezda na nebu, osjećala
prisutnost Janaíne koja bi rasprostirala svoju kosu po moru. Mislila bi da je more prijatelj,
drag prijatelj. I tada bi joj bilo žao Gume koji će otići iz luke i prestati slijediti svoju sudbinu.
No, neće prodati šalupu, s vremena na vrijeme, kad more bude ovako mirno, pio vit će njome,
promatrati zvijezde i Mjesec nad morem, slušati tužne pjesme iz luke. I tada će ponovo voditi
ljubav na šalupi. Valovi će im zapljuskivati tijela i ljubav će biti još ljepša. Njihova put imat
će okus po moru, do njihovih ušiju dopirat će šum vjetra, žalopojke crnaca na gitarama i
usnim harmonikama, Jeremiasov glas sa stare tvrđave. Jedino neće čuti Rufinov glas jer on se
ubio zbog nevjerne mulatkinje. Promatrat će morske pse kako plivaju uokolo i diviti se
Iemanjáinoj kosi, kosi vladarice mora i šalupa. I osjećat će čežnju, čežnju za svim onim što su
imali. Guma će pomilovati trup vjerne Leteće lađe. Sjetit će se i Junaka. Ali pomisao na sina

115
koji raste na gradskim ulicama i kojeg očekuje bolji život utješit će ih za sva odricanja koja su
morali podnijeti. Bez obzira na to, osjećat će čežnju, veliku čežnju, čežnju koja se uvijek
osjeća za nekim koga se voli. Jer nitko ne može odrasti ili živjeti na moru a da ga ne voli kao
ljubavnika ili prijatelja. Ocean se može voljeti s gorčinom. Ta ljubav može biti prožeta
strahom ili mržnjom. Ali to je ljubav koja se nikad ne može iznevjeriti, koja se nikad ne može
napustiti. Jer more je prijatelj, drag prijatelj. I možda je upravo samo more ona zemlja Aiocá,
domovina svih pomoraca.

Zemlja Aiocá
Rosa Palmeirão ne nosi više nož pod suknjom i bodež među grudima. Gumina poruka
zatekla ju je na sjeveru, u trećerazrednom pansionu u kojem je boravila besplatno zato jer je
se vlasnik bojao. Kad joj je prišao jedan mornar i rekao joj: "Guma ti poručuje da se tvoj unuk
rodio", izvadila je nož ispod suknje i bodež iz grudi. Prije toga ih je, međutim, još jednom
iskoristila da nabavi povratnu kartu.
Lívia ju je primila poput stare prijateljice koju dugo nije vidjela:
- Osjećajte se kao kod kuće.
Rosa je pognula glavu i čvrsto privila uza se dječaka koji je isprva bježao od nje, a onda
se pokušala osmjehnuti:
- Guma je pravi srećković.
Dječak ju je upitao, ako je ona njegova baka, je li onda i Franciscova žena. Tad se mogla
mirno rasplakati jer ionako više nije nosila nož pod suknjom i bodež među grudima. Odjenula
je skromnu odjeću i s dječakom u naručju sjedila na kućnom pragu. U noćima kad bi u luci
pjevali balade o njoj, slušala bi ih zbunjeno kao da se radi o nekom drugom. Samo more daje
svojoj djeci takve darove.

Prvi put tijekom prijevoza krijumčarene robe Guma se trebao suočiti s olujom. Ali vidio
je da Lívia nije zabrinuta (bila je mnogo mirnija otkako je znala da će uskoro sve završiti) i
izašao je zadovoljan. Na šalupi ga je čekao Toufick, a ovaj put, osim Haddada, bio je tu još
jedan mladi Arapin. Bio je to Antônio, sin F. Murada, student i književnik, koji im se
pridružio iz radoznalosti.
Oblaci su se skupljali na nebu, vjetar je bijesno puhao. S palube šalupe nejasno se vidio
brod na pučini. Toufick je upitao:
- Mislite li da će biti oluje?
- I te kakve...
Arapin se okrenuo prema sinu F. Murada:
- Bilo bi bolje da odete kući, gos’n Antônio.
- Ne brinite se. Ovako će biti zanimljivije. Doživljaj će biti potpun. - Okrenuo se prema
Gumi:
- Mislite li da će biti opasno, kapetane?
- Uvijek je opasno.
- Tim bolje.
Šalupa je isplovila, ali još nije stigla ni do lukobrana kad je počela kiša. Unatoč tomu,
Guma je uspio spustiti jedra i pričekati da s broda stigne signal. Približili su se brodu veslajući
s velikim naporom. Toufick je bio nervozan, Haddad je čvrsto stisnuo šal oko vrata, a Antonio
je zviždukao hineći bezbrižnost koju zapravo nije osjećao. Šalupa se približila brodu i počele
su se pojavljivati bale svile. Ali nisu imali laganu zadaću jer su valovi bili visoki, kiša je
nesmiljeno padala, a šalupa se snažno ljuljala sve više se udaljavajući od broda. Naposljetku
su uspjeli prekrcati svilu, Guma je okrenuo šalupu, prošli su kraj lukobrana i zaplovili u
smjeru luke Santo Antonio.
Ali odvlačio ih je snažni vjetar. Na moru nije bilo drugih plovila osim kanua koji je
pristao kod stare tvrđave nemajući hrabrosti nastaviti putovanje. Vjetar je sve više odvlačio
Leteću lađu s kursa. Šalupa je bila krcata teretom i bilo je teško upravljati njome. Guma je
čvrsto držao kormilo dok su valovi udarali o barku.

116
 Haddad je promrmljao:
- Svila će biti neupotrebljiva.
Potražio je nekoliko dasaka s kojima bi mogao pokriti palubu. Nije vidio oluju, nije vidio
smrt, vidio je samo svilu koja se sve više močila. Guma ga je pogledao s divljenjem. Toufick
je bio nervozan, bojao se za gazdina sina. Ovaj je, pak, bio blijed kao krpa i stisnuo se uz
jarbol. U jednom trenutku upitao je Gumu:
- Mislite li da ćemo umrijeti?
- Ponekad se čovjek izvuče. Sve je stvar sudbine.
Nastavili su u tišini. Bili su na dobrom kursu, ali su išli preširoko, previše prema moru
koje više nije pripadalo šalupama. Guma je plovio prema onom moru koje je pripadalo
velikim brodovima i time kao da je ostvario svoj san da poput Chica Tristeze plovi u daleke
zemlje. Ugledali su svjetlo spasa s lučkog svjetionika. Ali vjetar ih je nosio prema pučini,
prema nepoznatom moru, prema onom oceanu iz priča o velikim pustolovinama koje se
pričaju na gatu.
Ravno pred njima je luka Santo Antonio, ali vjetar ih nosi prema pučini. Guma usmjerava
barku prema luci. Malo ispred njih su grebeni prekriveni vodom. Guma izvodi spretan
manevar, ali se more uzdiže u divovske valove koji bacaju šalupu na greben. Bila je preteška.
Prevmula se poput igračke u rukama mora. Odnekud su se pojavili morski psi koji su uvijek
negdje blizu mjesta brodoloma.
Guma je vidio kako se Toufick koprca. Uzeo je Arapina za ruku, prebacio ga preko leđa i
zaplivao prema obali. U luci Santo Antonio vidjelo se slabo svjetlo. Ali trak svjetla s lučkog
svjetionika iznenada je osvijetlio Gumi put. Osvrnuo se iza sebe i ugledao morske pse oko
šalupe i ruke koje su se koprcale nad vodom.
Odložio je Touficka na pijesak i nije još ni ustao kad je začuo glas F. Murada:
- A moj sin? Moj Antonio? On je bio s vama, zar ne?
- Jest.
- Spasite ga. Idite. Dat ću vam sve što poželite.
Guma se jedva držao na nogama. Murad ga je molio sklopljenih ruku:
- I vi imate sina. Idite, za ljubav vašega sina.
Guma se sjetio Godofreda i one noći kad je spasio Canavieiras. Svi koji imaju sina
preklinju na isti način. I on ima sina. Ponovo skače u vodu.
Teško mukom pliva. Već je bio umoran od teške plovidbe po oluji. Zatim je, s Toufickom
na plećima, plivao protiv struje i protiv vjetra. Svakog trenutka sve ga više napušta snaga. Ali
nastavlja. I stiže na vrijeme da vidi kako se Antonio još uvijek drži za trup prevrnute šalupe
koja nalikuje tijelu kita. Grabi mladića za kosu i vraća se. More ga gura prema obali. Za
petama su mu morski psi koji su već proždrli Haddada. Guma nosi nož među zubima i drži
Antonija za kosu. Pred sobom vidi Líviju, gotovo mirnu Líviju koja očekuje da se sve
promijeni nabolje, Líviju koja mu je rodila sina, Líviju koja je najljepša žena u luci. Morski
psi ga slijede, sve su mu bliže, a njega napušta snaga. Čak više i ne vidi Líviju. Zna samo da
mora plivati jer drži za kosu sina, Muradova ili vlastitoga, to više ni sam ne zna. Lívia, Lívia
je pred njim. Valovi su snažni, vjetar fijuče. Ali on pliva, reže valove. Nosi sina, možda
vlastitog?
Doplivavši do prljavog pijeska luke Santo Antonio, više ne može izdržati. Pušta mladića.
Ali već su toliko blizu da valovi nose Antonija u naručje F. Murada koji viče: "Sine moj!" A
zatim:
- Liječnika, brzo...
I Guma bi želio izaći. Ali udarac repom morskog psa tjera ga da se okrene s nožem u ruci.
I još uvijek se bori, čak je jednoga i ranio, krv se širi uzburkanom vodom. Morski psi odvlače
ga do prevrnutog trupa Leteće lađe.

Nešto poslije, oluja se smirila. Pojavio se Mjesec i Iemanjá je rasprostrla svoju kosu
preko mjesta na kojem je nestao Guma. Odvela ga je na tajanstveno putovanje u tajanstvenu
zemlju Aiocáu kamo odlaze samo najhrabriji mornari iz luke.
Vjetar je izbacio Leteću lađu na pijesak.

117
 MRTVO MORE

More je drag prijatelj

Stigli su do mjesta na kojem je nestalo Gumino tijelo. Barba Manuel zaustavlja šalupu,
spušta jedra. Na Mornaru bez luke nalaze se dr. Rodrigo, Manuel, stari Francisco, Jednoruki
Maneca, Maria Clara i Lívia bez suza.
Došli su ujutro i okrenuli Leteću lađu. Imala je malu pukotinu na trupu koju je tesar
popravio za nekoliko sati. Barba Manuel odveo je šalupu do luke. Otišao je do Lívije poslije
ručka. Rosa Palmeirão i Lívijina ujna ostale su s dječakom. Jednoruki Maneca otišao je s
ostalima.
Upravo ondje nestalo je Gumino tijelo. More je sada mirno i modro. Jučer je bilo olujno i
zeleno. Ali u Lívijinim očima ono je uspavano i olovnosivo. Kao da je s Gumom umrlo i
more.
Plove u tišini. Stari Francisco pali svijeću. Pušta da malo voska padne na tanjurić na koji
zatim pričvršćuje svijeću. Potom je pažljivo spušta u more. Sve oči uprte su u nju. Dr.
Rodrigo ne vjeruje da se tijelo utopljenika može pronaći svijećom. Ali ništa ne govori.
Svijeća se polako udaljava od njih. Polako pluta na valovima. Diže se i spušta, izgleda
poput male, sablasne barke. Njihovi pogledi uprti su u nju, njihova usta su nijema. Dr.
Rodrigo u mislima vidi Gumu kako mu dovodi ranjenog Traíra, kako spašava Canavieiras,
spašava ljude iz oluja, prevozi krijumčarenu robu da bi platio dugove. Stari Francisco vidi
nećaka na šalupi koja reže valove. Manuel vidi Gumin lik kako bezbrižno razgovara s njim u
"Zvjezdanom svjetioniku" zabacujući svoju dugu, crnu kosu. Maria Clara ga se sjeća dok se
utrkivao protiv vjetra i njezina glasa. Jednoruki Maneca prisjeća se svih njihovih svađa.
Unatoč svemu, ostali su dobri prijatelji. Samo Lívia ne vidi pred sobom Gumu niti ga se
prisjeća. Samo ona se još uvijek nada da će ga pronaći.
Svijeća pluta po vodi. Za Líviju je to olovna voda mrtvog mora, mora bez valova, bez
života. Svijeća se zaustavlja. Stari Francisco kaže tiho:
- Ovdje je.
Svi gledaju. Barba Manuel svlači košulju i skače u vodu. Jednoruki Maneca također.
Obojica zaranjaju, vraćaju se na površinu i ponovo zaranjaju. Ali svijeća se udaljava,
nastavlja svoju potragu. Obojica se vraćaju na šalupu.
Sutra će stari Francisco tetovirati Gumino ime na ruku. Imena pet šalupa već su ondje,
kao i ime jednog brata, Gumina oca. Sad će im se pridružiti i ono nećakovo. Jedino ime koje
nikad neće tetovirati na rukuje ono drugoga brata, Leôncija, čovjeka koji nema svoje luke na
ovome svijetu. Možda na lijevoj ruci još tetovira ime Gumina sina, novog Frederica. Tada će
na ruci imati dvojicu istoga imena: djeda i unuka. Ali Lívia će ga zasigurno odvesti iz luke,
otići će živjeti s ujakom i ujnom u Gornji grad. Tako da ime Gumina sina neće zajedno s
mnogim drugima završiti na Franciscovoj lijevoj ruci. Svijeća polako pluta.
"Barem Lívia neće ostati potpuno sama", razmišlja dr. Rodrigo. Ima ujaka i ujnu kojima
će pomagati u voćarnici. Druge žene nemaju toliko sreće, njima preostaje samo prostitucija.
Lívia je zaslužila drugačiju sudbinu. Voljela je toliko svog supruga da se zbog te ljubavi
odrekla bolje prilike za brak. Sad je imala sina, beskorisnu šalupu i tražila je muževo tijelo
svijećom. Sunčevo svjetlo odražava se o vodu.
Svijeća kao da ne želi stati. Barba Manuel prati je pogledom. Guma je bio dobar kapetan
šalupe, jedini u luci koji je mogao pobijediti Manuela u utrci. Promrmljao je Mariji Clari:
- Bio je dobar momak. Uistinu odvažan...
Svi ga čuju. Bio je dobar momak, umro je premlad. Jedini koji je mogao pobijediti barbu
Manuela u utrci. Maria Clara se prisjeća:
- Jednom te pobijedio...

118
 - Ali je prvi put izgubio. Bili smo izjednačeni.
Lívia gleda u more. Njezine oči presušile su od suza. U trenutku kad je doznala vijest,
mnogo je plakala. Ali sad su joj oči suhe, ne misli ni na što, ništa ne vidi, ništa ne čuje. Kao
da izdaleka sluša neki razgovor koji je slabo zanima. Promatra svijeću koja luta među
valovima. Osjeća se tupo, gotovo da se i ne sjeća što se dogodilo. Želi vidjeti Gumu posljednji
put, vidjeti njegovo tijelo, pogledati mu u oči, poljubiti usne. Nije važno što će mu tijelo biti
napuhnuto i deformirano, a iznutra će ga gristi rakovi. Nije važno: on je njezin suprug, njezin
muškarac. Iznenada postaje svjesna svega što se dogodilo. Nikad se više neće voljeti na palubi
Leteće lađe. Nikad više neće ga vidjeti kako puši lulu, nikad više neće ga čuti kako joj
odgovara svojim staloženim glasom. Ostat će samo priča o njemu, priča poput mnogih koje
zna stari Francisco. Ništa neće ostati od njega. Ni njegov sin, jer njegova će sudbina biti
drugačija, živjet će na Gornjem gradu i zaboraviti luku, šalupe i ocean koji je njegov otac
toliko volio. Ništa neće ostati od Gume. Samo priča koju će stari Francisco ostaviti u naslijeđe
ljudima iz luke kad i sam ode sa Janaínom. Svijeća se zaustavlja. Jednoruki Maneca skočio je
u vodu, zaplivao, zaronio, ali nije ništa pronašao. Svijeća se, međutim, i dalje nije micala.
Manecina glava pojavila se na površini:
- Ništa nisam pronašao.
Barba Manuel je također zaronio. Ni on ga nije pronašao. Jednoruki Maneca popeo se na
šalupu. Svijeća se još uvijek nije micala. Manuel je plivao, ronio, pretraživao dno mora, ali
nije pronašao Gumino tijelo koje kao da je nestalo bez traga. Stari Francisco rekao je
uvjereno:
- Sigurno je ovdje.
Sad su zaronili Maneca i Manuel. Ništa nisu pronašli i nastavili su roniti oko šalupe. Stari
Francisco svukao je košulju i zatim i on skočio u vodu. Bio je siguran da je ondje. Ali ni on ga
nije pronašao. Valovi koje su napravili pomaknuli su svijeću. Tragači su se vratili na šalupu.
Stari Francisco nije gubio nadu:
- Bio je ovdje, ali je otišao.
Lívijine ruke su klonule. Znala je da moraju pronaći Gumino tijelo. Samo je to znala.
Morala ga je vidjeti posljednji put i oprostiti se od njega. Nakon toga otići će odande, zauvijek
ostaviti iza sebe luku i more.
Svijeća se udaljava. Šalupa je prati. Dr. Rodrigo polako gubi strpljenje zbog te potrage sa
svijećom. On ne vjeruje u to, njemu je sve to smiješno, ali drugi muškarci su toliko sigurni u
to da i on pozorno prati kretanje svijeće. Naposljetku je on taj koji uzvikuje:
- Zaustavila se!
- Ondje je - pokazu je Francisco.
Ponovo zaranjaju bez rezultata, ponovo svijeća ne ostaje na mjestu, već nastavlja put.
Šalupa je polako prati.
Nikad se više neće voljeti na palubi Leteće lađe. Nikad više neće zajedno slušati pjesme o
moru. Moraju pronaći Gumino tijelo kako bi posljednji put s njim plovila na šalupi. Poginuo
je spasivši dvoje ljudi, što se u luci smatra junačkom smrću jer tako umiru samo Iemanjáini
najdraži sinovi. Ostat će u lijepom sjećanju, rijetki su kapetani šalupa poput njega. Ali Lívia
se ne želi sjećati. Njezin pogled uprt je u svijeću koja polako pluta u svojoj uzaludnoj potrazi.
Njihov sin sad kod kuće vjerojatno doziva nju i oca. Oči Rose Palmeirão vjerojatno su
natopljene suzama: voljela je Gumu kao sina. Lívia je oslonila glavu na ruku. Dr. Rodrigo ju
je pomilovao po kosi i ponovo je zavladala tišina.
Barba Manuel pali lulu. Maria Clara grli Líviju i pokušava je utješiti:
- To je naša sudbina.
Ali Maria Clara rodila se na moru i oduvijek ondje živjela. Za nju je to bio zakon usuda:
mornari umiru, a šalupe se prevrću. Njihove žene traže im tijela i čekaju da sinovi odrastu
kako bi i njih ispratile u smrt. Lívia se, međutim, nije rodila u luci. Došla je iz grada, njezina
sudbina je drugačija. Široka morska cesta nije bila i njezina. Zaputila se njome iz ljubavi. Zato
se ne miri s time. Ne prihvaća taj zakon kao nešto sudbonosno poput Marije Clare. Ona se
borila i gotovo pobijedila. Gotovo je pobijedila... Bila je tako blizu. Iz njezinih grudi
prolomili su se jecaji.

119
 Stari Francisco spušta glavu. Maria Clara pruža ruke prema Manuelu kao da ga želi
zaštititi od smrti koja ga vreba. More je mirno. Za Líviju ono je mrtvo.
Još jednom svijeća se zaustavlja. Popodne je pri kraju, sunce polako nestaje. Manuel
skače u vodu, skaču i Maneca i stari Francisco. Izlaze odjeće pripijene uz tijelo. Spušta se
večer. Jednoruki Maneca kaže:
- Možda se vrati noću. Oni se uvijek vraćaju noću.
- Sigurno će se vratiti - potvrdio je stari Francisco.
Dr. Rodrigo daje Líviji injekciju. I ona se vraća kao da je mrtva. Na gatu pjevaju onu
staru modu:

Ostao je u valovima,
U njima se utopio.

Lívija otvara oči. Iz misterija noći koja se polako spušta rađa se tužni glas koji pjeva
pjesmu:

... moja ljubav je otišla

u zelene morske valove.

Lívia sluša. On je otišao u zelene morske valove. Maria Clara je pridržava. Usidrena uz
gat, Leteća lađa lagano se ljulja. Ali njezin kapetan, onaj koji je njome upravljao, otišao je u
zelene morske valove. Glazba se širi gatom, prolazi pokraj ljudi koji iskaču iz šalupe. Pala je
noć.

Noć je stvorena za ljubav

Gumina majka je čeka. Stigla je nenajavljeno. Pripovijeda Líviji da je vidjela sina prije
mnogo godina. Stara je, slaba i poluslijepa.
- Živim gotovo od milostinje. Pomažu mi neki poznanici. Ne želi priznati da je čistačica u
javnoj kući. Stari Francisco primjećuje koliko je ostarjela. Jednoga dana prije gotovo dvadeset
godina došla je u luku po sina. Htjela ga je odvesti sa sobom, ali on joj to nije dopustio.
Možda bi bilo bolje da ga je odvela. Sada Lívia sigurno ne bi plakala, a ono dijete ne bi ostalo
tako rano bez oca. Ali sudbinu se ne može promijeniti.
Rosa Palmeirão dolazi iz sobe i kaže Líviji da bi trebala štogod pojesti. Gumina majka
pita:
- Niste ga pronašli, zar ne?
- Nismo.
- Onda ću se vratiti sutra ujutro. Sad moram ići, ne smijem zakasniti.
Gotovo slijepa, odlazi opipavajući po mraku. Mjesec joj osvjetljava put. Lívia privija sina
uz grudi i dugo ga tako drži. Ujak i ujna je promatraju. Ujna tiho plače. Rosa Palmeirão
poslužuje večeru, ali nitko nije gladan.
Četvrti put toga dana Arapin Toufick posjećuje Lívijin dom. Primila ga je Rosa
Palmeirao:
- Konačno se vratila, gos’n Toufick.
Arapin ulazi u dnevnu sobu. Ondje je pozvao Gumu da prevozi krijumčarenu robu. Ondje
ga je pozvao u smrt. Dolazi Lívia. Toufick ustaje, ne zna što bi joj rekao. Ona stoji i čeka.
- Bio je častan čovjek.
A zatim šuti. Pogled mu je izgubljen, kao da ne vidi ništa, kao da ne čuje ništa. Nakon
toga nastavlja:
- Spasio je život meni i Antôniju. Ni ne znam...
Još mu je teže to reći na jeziku koji nije njegov.
- Treba li vam što, gospođo?
- Ne treba.
- Ovo vam šalje gos’n Murad. Poručuje da ako vam u bilo kojem trenutku nešto zatreba, u

120
njemu imate prijatelja na kojeg možete računati.
Stavlja novac na stol. Drži šešir u rukama, nema hrabrosti zamoliti je da nikome ne govori
o prijevozu krijumčarene robe. Polako uzmiče unatraške prema vratima.
- Laku noć.
Istrčava na ulicu, sudara se s čovjekom koji dolazi, steže mu se u grlu i ima neku ludu
želju da zaplače.

Tijekom večere, u kućama u kojima su podesili radio prijamnike na određenu postaju iz

Bahije, ljudi čuju spikera kako kaže:
- Iz luke mole sve gospođe da izmole jedan Očenaš kako bi se pronašlo tijelo mornara
koji se utopio prošle noći.
Mlada djevojka čiji je zaručnik kormilar iznenada je osjetila trnce, ustala od stola, otišla u
sobu i počela se moliti.

Rodolfo je stigao kad su se spremali isploviti. Doznao je sve tek nekoliko minuta prije
toga jer je prespavao cijeli dan. Pridružio se skupini koja se u tom trenutku ukrcavala na
šalupu. Ovaj put su isplovile dvije šalupe. Jednoruki Maneca uzeo je Leteću lađu i s njim su
se ukrcali Rodolfo i stari Francisco. Ostali su se ukrcali na Mornara bez luke. Uputili su se
prema luci Santo Antonio.
Svijeća je na istom mjestu. Šalupe su jedna uz drugu. U noći tisuću zvijezda praćena
tjeskobnim pogledima jedna svijeća traži tijelo u moru. Ide polako, s jednog mjesta na drugo
bez zaustavljanja. Spustili su jedra. Mjesečina prosipa svoju blagu svjetlost nad njima. Kad su
ovako lijepe, noći u luci stvorene su za ljubav. Za tih noći žene koje su se bojale za svoje
muževe primaju mnogo ljubavi. Koliko takvih noći - prisjeća se Lívia pognute glave - koliko
je takvih noći provela uz Gumu dok joj je njegova glava počivala u krilu, a žar lule koju je
pušio miješao se sa sjajem tisuća zvijezda? Kad bi se za olujne noći, noći pune tjeskobe za
nju, vraćao kući odlazili bi na šalupu i ondje se voljeli po kiši i pod svjetlom munja. Bila je to
žudnja pomiješana sa strahom i neizrecivom tjeskobom. Usto bila je tu i sigurnost da će ga
jednoga dana izgubiti u oluji. Upravo ta sigurnost rasplamsavala bi njezinu ljubav. Bila je
sigurna da će se utopiti. Zato gaje svaki put voljela kao da je posljednji. Olujne noći, noći u
kojima je vladala smrt, za njih su bile noći stvorene za ljubav. Bile su to noći u kojima su
njihovi uzdasi prelazili ocean poput krikova izazova. Voljeli su se tijekom oluja. U noćima
zamračenim oblacima, ogoljenim od zvijezda, lišenim mjesečine pronalazili bijedno drugo i ta
ljubav imala je okus razdvojenosti, okus kraja. Onih noći u kojima je vladao vjetar, kad bi
zapuhao sjeveroistočnjak ili južni vjetar ledeći srca žena u luci, tih noći oni bi se opraštali kao
da se više nikada neće vidjeti. Tako je bilo i prvi put. Još nisu bili vjenčani, a voljeli su se kao
da će ona uskoro ostati udovicom. Bilo je to na rijeci Paraguaçu, kod mjesta na kojem se
pojavljivao začarani konj.
Manuel zaranja, Jednoruki Maneca skače s Leteće lađe. Svijeća je nepomična. Rodolfo
svlači prsluk, skočit će i on. Tri tijela plivaju morem koje je u ovo doba noći zelenkasto.
Manuel se prvi vraća na šalupu.
- Još se nije vratio.
Da se noćas vrati - razmišlja Lívia - voljeli bi se nježno jer je noć lijepa, posuta
zvijezdama, a mjesec prosipa svoju žutu svjetlost svuda uokolo. Za takvih noći on bi na šalupi
pušio svoju lulu. Ona bi se ispružila na palubi i zajedno bi slušali pjesme koje bi dolazile tko
zna odakle, s druge šalupe, možda, ili sa stare tvrđave ili nekog kanua. Zatim bi se ona privila
uz njega i naslonila glavu na njegova široka prsa. Dok bi ga slušala kako pripovijeda o
posljednjim putovanjima i planovima, polako bi ih počela obuzimati žudnja. Gledali bi u
more, mislili da je ono drag prijatelj i da je noć stvorena za ljubav. Njihova tijela sjedinila bi
se bez žestine i bez uzvika, samo uz polagane uzdahe. Nad njima bi se, tužna i čeznutljiva,
nadvila pjesma o moru koju bi pjevao kakav crnac. Tako je to bilo u noćima poput ove. Ali
neće se vratiti jer odlazi na posljednje putovanje na koje odlaze svi hrabri mornari, na
putovanje u zemlju Aiocáu. "Utopio se u valovima", kako kaže pjesma. Sudbina ljudi s mora
sva je zapisana u pjesmama.

121
 Dr. Rodrigo puši cigaretu za cigaretom. Lula starog Francisca se ugasila. Francisco moli
liječnika:
- Možete li mi dati vatre, doktore?
Na palubi Leteće lađe, mokri, razgovaraju barba Manuel, Jednoruki Maneca i Rodolfo.
Rodolfo zatim uskače na Mornara bez luke, prilazi Líviji i miluje ju po licu. Ruka mu je
vlažna od mora.
- Što će biti sada, Lívia?
Ona ga gleda ne shvaćajući. Još nije potpuno svjesna da se sve promijenilo.
- Preselit ćeš se ujaku i ujni, zar ne? Slušaj, barba Manuel i Maneca spremni su iznajmiti
šalupu, a možda je čak i kupiti ako si spremna dati im je na otplatu. To je najbolje što možeš
učiniti.
Ona okreće glavu prema Letećoj lađi, jednoj od najboljih i najbržih šalupa u luci. Malo je
takvih poput nje. S kakvim je ponosom to Guma govorio! Volio je tu šalupu, kupio ju je za
sina i umro je da bi je mogao zadržati. Prodati je značilo bi dati drugome jedino što joj je
preostalo od Gume na moru. Bilo je to kao dati nekome svoje tijelo, podati se drugome.
- Daj mi malo vremena da razmislim.
Ali sjeća se što joj je tog popodneva rekla Rosa Palmeirão. Ne može se promijeniti nečija
sudbina. Zato pita brata:
- Ima li Manuel mnogo tereta?
- Ne putuje prazan...
- Pitaj ga može li pribaviti nešto i za mene.
- Tko će upravljati šalupom?
- Ja.
- Ti?
Rodolfo je ne razumije. Tko bi je i razumio? Razumije ju stari Francisco. I bijesan je što
je tako star i ne može više stati za kormilo barke. Lívia promatra Leteću lađu s velikom
ljubavlju. Prodati je bilo bi kao prodati vlastito tijelo. A ono što je nekoć pripadalo Gumi nije
mogla prodati.

Svijeća se zaustavila. Rodolfo skače u more, a odmah za njim isto čini i stari Francisco jer
i on želi pomoći. Dr. Rodrigo promatra Líviju koja ne skida pogleda s tragača. Još ima mnogo
toga što dr. Rodrigo ne razumije. Ali uviđa da je Lívijina odluka da se ne oda prostituciji već
da se posveti mornarskom poslu također djelić onog čuda na koje čeka učiteljica Dulce. I ono
se polako ostvaruje.
U tom trenutku začuli su daleki zvuk brodske sirene. Manuel reče:
- Zove u pomoć.
Noć je, međutim, bila lijepa i mirna. To što se čulo bio je SOS poziv s nekog izgubljenog
broda. Izgubljenog poput Gumina tijela koje sad pomoću svijeće traže u moru. Bio je to brod
koji ne može pronaći luku, koji je skrenuo s kursa. Njihovi pogledi okreću se u smjeru odakle
se čini da dolazi poziv koji zvuči tužno, poput žalopojke u noći punoj mjesečine.
Tragači se ponovo penju na šalupe. Svijeća se ponovo pokrenula. Dr. Rodrigo grize
cigaretu. U daljini tegljač odlazi u pomoć brodu. Rodolfo razgovara s Manuelom koji je sve
začuđeniji.
Maria Clara ispružila se u jednom kutu. I za nju je sve to vrlo bolno. Sjeća se noći kad je
poginuo Jacques. Tada je plakala zagrljena s Lívijom, bila joj je poput sestre. Kad će doći red
na njezina muža? Kad će tražiti njegovo tijelo u mrtvome moru? Svjetlo tegljača nestaje.
Rodolfo se okreće prema Líviji.
- Manuel pita pristaješ li sutra na putovanje za Itaparicu. Ima veliku pošiljku...
- U redu.
Šalupe se ljuljaju na moru na kojem gotovo nema valova.
Duboko u noć svijeća je otplutala daleko. Šalupe su plovile za njom. Ponovo su skočili u
more Manuel, stari Francisco i Rodolfo. Jednoruki Maneca bio je spreman priskočiti im u
pomoć ako pronađu tijelo. Pomislio je da je Guma sad već vjerojatno pun rakova, napuhnut,
neprepoznatljiv. Stavlja ruku iznad očiju da izoštri vidno polje. Ovdje su valovi veći.

122
Posljednji put čuju brodski poziv u pomoć. Ali sada trubi drugačije, sigurno je već primijetio
tegljača. Muškarci nisu pronašli tijelo i vraćaju se na šalupe. Svijeća pluta, kruži oko barke.
Lívia naslanja glavu na ruke. Obuzima je želja za Gumom, za njegovim glasom, za njegovim
tijelom koje ima okus po moru. Potpuno obuzeta tom željom, Lívia tek tada shvaća da više
nikad neće biti njezin, da noć više nikad neće biti stvorena za ljubav. Tada je briznula u plač. I
Maria Clara, koja ju je krenula utješiti, također plače jer je sigurna da će jednoga dana i ona
ovako patiti.
Svijeća se okreće, dolazi brzi val koji je poklapa, tanjurić se prevrće i tone. Stari
Francisco govori:
- Nema više smisla. Više se neće pojaviti. Kad svijeća potone...
Razapinju jedra na šalupama. Lívia prigiba glavu. Vjetar joj podiže kosu. Suze joj se
miješaju s morem i ono je tako neizbježno njezino jer se u njemu nalazi Guma. Da bi mu se
iznova osjetila blizu, mora opet doći na more. Ondje će ga uvijek sresti u noćima koje su
stvorene za ljubav. Kroz suze promatra površinu mora mirnu poput ulja. Rodolfo je oličenje
utjehe. Dr. Rodrigo je protrljao ruke. Želi da sve to što prije završi kako bi svi što manje
patili. Ali misli da Lívia nikad neće prestati patiti. Žvaće svoju cigaretu.

Na moru će pronaći Gumu u noćima koje su stvorene za ljubav. Na palubi šalupe sjećat će
se takvih noći i njezine suze bit će lišene očaja.

Noćni sat
Lívia sjedi u tišini prekriženih ruku na grudima. Hladnoća joj prodire u tijelo. Glazba koja
se čuje navire poput topline, poput radosti.
Njezin muž je daleko, mrtav u moru. Lívia je hladna kao led, Lívia je prekrasna, onako
mokre kose koja joj pada niz vrat. Nikad neće vidjeti Gumino tijelo jer su se muškarci umorili
tražeći ga svijećom u moru mirnom poput ulja, u moru nepokretnom i zgrčenom poput
Lívijina tijela.
Drugi su vrebali pred njezinim vratima. Vrebali su njezino savršeno tijelo koje nije
pripadalo nikome. Lívia za kojom su svi žudjeli prekrižila je ruke na grudima. Nijedan jecaj
nije protresao njezine tamnopute grudi. Do nje dopire topao crnčev glas:

Slatko je umrijeti u moru...

Nijedan jecaj. Samo hladnoća koja prodire u nju i slika onog uljanog, mrtvog mora. Pod
njegovom površinom putuje Gumino tijelo poput broda bez kormilara. Oko njega vjerojatno
kruže ribe. Doći će mu Iemanjá i pokriti ga svojom kosom. Guma će putovati u daleke zemlje
poput mornara s nekog velikog broda. Iemanjá će ga otpratiti do najtajanstvenijih kutaka
mora. Pratit će do kraja mornara koji pod morem traži svoju luku.
Lívia promatra mrtvo more i njegove olovne vode, more bez valova, teško, uljano more.
Gdje su brodovi, mornari i brodolomi? Mrtvo more puno jecaja, gdje su žene koje ne dolaze
oplakati mrtve muževe? Gdje su djeca koja su poginula u olujnoj noći? Gdje je jedro šalupe
koje je progutalo more? A Gumino tijelo i njegova duga, crna kosa koji su plutali na vodi koja
je jednom bila modra? Pod olovnom, teškom vodom uljanog, mrtvog mora poput sablasti
svijetli svijeća u potrazi za utopljenikom. More je umrlo, postalo je uljano, nepokretno, bez
ijednog vala. Mrtvo more čije vode teške poput olova ne odražavaju zvijezde.
Ako dođe mjesec, razlit će svoju žućkastu svjetlost po površini mrtvoga mora i poput one
svijeće tražiti Gumino tijelo i njegovu dugu, crnu kosu koji su se već uputili morskom cestom
prema Krajevima beskraja, prema obalama zemlje Aiocáe.
Lívia s prozora promatra mrtvo more bez mjesečine. Pomalja se zora. Muškarci koji su
pred vratima vrebali njezino tijelo koje ne pripada nikome vratili su se kućama. Sada je sve
tajna. Glazba je prestala. Malo-pomalo budi se luka, oživljava krajolik, pokreću se ljudi. Sviće
zora nad mrtvim morem. Jedino Lívijino tijelo i srce su hladni. Za Líviju noć i dalje traje, noć
bez zvijezda nad mrtvim morem.

123
 Zvijezda

Učiteljica Dulce gleda iz škole. Noć se još uvijek bori sa zorom. Šalupe isplovljavaju.
Lívijin sin je kod kuće s ujakom i ujnom. Rosa Palmeirão vratila je nož pod suknju i bodež
među grudi. Na Letećoj lađi kao da je neki muškarac. Ali Lívia je žena, krhka žena.
Mornar bez luke prvi je zarezao valove. Maria Clara na njemu pjeva pjesmu iz luke koja
govori o ljubavi i čežnji. Barba Manuel se osvrće da vidi kako se snalazi Lívia. Rosa
Palmeirão je za kormilom. Lívia je razvila jedra svojim krhkim rukama. Stoji uspravno dok
joj vjetar raznosi kosu. Dostigla je Mornara bez luke i barba Manuel je propušta ispred sebe:
on će biti pratnja Letećoj lađi.
Morske ptice kruže oko šalupe, a neke i prolijeću kraj Lívijine glave. Ona stoji uspravno i
razmišlja o tome kako će na iduće putovanje sa sobom povesti sina: njegova sudbina ipak je
na moru. Maria Clara iznenada prekida pjesmu jer se nad tajanstvenim morem u osvit zore
nadvio crnčev glas koji pjeva:

Zdravo, jutarnja zvijezdo.

Jutarnja zvijezda. Na gatu stari Francisco kima glavom. Jednom, kad je učinio nešto što
ne bi učinio nijedan kapetan šalupe, ukazala mu se Iemanjá, vladarica mora. Ne stoji li to ona
na palubi Leteće lađe? Nije li to ona? Jest, to je ona. To je Iemanjá. I stari Francisco viče tako
da ga čuju svi u luci:
- Pogledajte! Pogledajte! To je Janaína.
I oni su je vidjeli. Učiteljica Dulce pogledala je kroz prozor škole. Vidjela je snažnu ženu
koja se borila. Ta borba bila je njezino čudo koje se napokon počelo ostvarivati. U luci su
mornari vidjeli Iemanjáu, petoimenu. Stari Francisco je vikao, bilo je to drugi put da je vidi.
To je priča koju pripovijedaju na gatu.

Rio de Janeiro, lipanj 1936.

Mrtvo more bila je prva knjiga Jorgea Amada koju sam pročitala. Uživala sam u ljubavnoj
priči smještenoj na obali Bahije, u romanu punom poezije koji nas poziva da sanjamo. Nisam
ni slutila da ću jednoga dana upoznati autora, da ćemo se zaljubiti i zajedno doživjeti 56
godina čiste i istinske ljubavi. Ja, Lívia, u naručju svoga Gume Jorgea, uz morski povjetarac i
moquecu s rakovima. Mrtvo more bila je tek prva u nizu Amadovih knjiga koju sam pročitala.
Svaka od njih me na svoj način dirnula, ali ova, prva koju sam pročitala, zauvijek će mi ostati
najdraža.
Zélia Gattai Amado

124
 Pogovor

Stvaranje Bahije
Ana Maria Machado

Roman Mrtvo more zauzima posebno mjesto u stvaralaštvu Jorgea Amada. To je

najlirskiji od njegovih romana koji u prvi plan stavlja ljubavnu priču, dok je veličanje prirode
neizostavna pozadina koja čini sastavni dio te priče. Naravno, među djelima romanopisca iz
Bahije pronaći ćemo brojna druga prožeta senzualnošću i naglašenom sentimentalnošću. Ali
ne može se reći da u njima prevladava lirizam jer ih odlikuje ili neka šira epska vizija (kao u
romanima Krajevi beskraja ili Tereza Batista umorna od rata), ili snažniji naglasak na opis
običaja i političkih sukoba (Gabriela, klinčić i cimet) ili zabavno istraživanje komičnoga
(Noćni pastiri ili Otkriće Amerike od strane Turaka).
Mrtvo more vrlo je različito od svih tih romana. Ustrojeno je poput tragedije i, vjerno
klasičnom modelu, naviješta smrt od samog početka, od naslova. No, riječ je o ljubavnoj
tragediji sa snažnim lirskim nabojem i pridjev "mrtvo" u tom smislu ne bi smio nikoga
zavarati. Svoje mjesto pronašao je ondje najviše zbog zvučnog efekta, zbog toga da poveže
ljubav i smrt42 i tako naglasi kako se ljubav koja se rađa iz mora može pomiješati sa smrću
koja uvijek vreba iz prikrajka. To more je zapravo uvijek živo, pulsirajuće, dahćuće, gotovo
ono "životinjsko more" o kojem govori Rubem Braga. Čak i potkraj romana, kad se njegov
naslov ponavlja u naslovu njegova posljednjeg dijela, to more je življe nego ikada. Ono je
toliko živo da navodi Líviju da dragovoljno krene ususret budućnosti koju je pokušavala
izbjeći: da mu jednoga dana prepusti svoga sina. Jer nalazimo se na Iemanjáinu teritoriju,
mitskom prostoru na kojem oluje stvaraju lažne noći, morski psi se bore za tijela
brodolomaca, pjesme se miješaju s ljubavnim uzdasima, a mjesečina rasprostire po površini
vode kosu dona Janaíne.
Jorge Amado ne piše o bilo kojem moru, već o moru Bahije, odnosno njezine regije
Recôncavo. Nije riječ o dalekom oceanu s kojeg se ne nazire kopno. Riječ je o moru
omeđenom kopnom na kojem žive i rade siromašni mornari, ribari, krpači mreža, kapetani
šalupa i drugi pomorci. Ali i njihove žene. One koje ih čekaju sa žudnjom i zebnjom jer se
jednoga dana možda neće vratiti. One koje ih dočekuju u pansionima i javnim kućama. One
koje ih privlače i varaju. One koje sanjaju o boljem životu poput učiteljice Dulce. One
neustrašive koje se bore kako bi izbjegle nepravednu sudbinu poput Rose Palmeirão.
Jedno od lirskih obilježja Mrtvog mora jest i činjenica da u takvom muškom okružju luke
ženski likovi, koji su zapravo tek naznačeni i kojima je očigledno namijenjena sporedna
uloga, postaju izrazito životni, iako su na prvi pogled uvijek u drugom planu. Kao da je i
samom autoru bilo stalo to naglasiti kad je jednom prigodom spontano priznao:

Tko zna, od svih ženskih likova koje sam stvorio, možda su mi najdraži
dramatični likovi žena iz Mrtvog mora, žena koje neprestano očekuju vijest o
smrti svojih muževa koje je u oluji na moru prigrabila Iemanjá, žena poput Lívije,
Esmeralde, Rose Palmeirão, Marije Clare.

Dvije od njih predstavljaju izrazito rijedak slučaj među Amadovim ženskim likovima.
Već je primijećeno kako, protivno brazilskoj demografskoj stvarnosti, a osobito onoj nižih
klasa među kojima Amado pronalazi svoje likove, žene u Amadovim djelima obično nemaju
djece. Mrtvo more i tu je iznimka. Ono nam donosi dva primjera žena s potomstvom. Lívia
rađa sina, a Rosa Palmeirão ga usvaja kao unuka. Njemu za ljubav, obje će ostvariti čudo -

42 Amor (ljubav) i morte (smrt) u portugalskom jeziku dijele zajednički slog.

125
upravo ono koje je navijestila još jedna žena, učiteljica Dulce.
Još jedna žena, Maria Clara, ima posebno mjesto u Amadovu djelu. Prvi put se pojavljuje
u Mrtvome moru, gdje je upoznajemo kao mladu djevojku koja se udaje za barbu Manuela, da
bi se nakon toga pojavila u još nekoliko romana. Iz romana u roman, čitatelj prati njezin
razvoj, i to uvijek usput, nikad kao protagonistice, sve do starosti u romanu Nestanak svetice.
Obična dosjetka? Više od toga. Prije svjedočanstvo o tome kako je Maria Clara uspjela izbjeći
surovu sudbinu koja kao da se poput kletve nadvila nad ženama iz luke. Unutar Amadova
stvaralaštva Maria Clara i barba Manuel ne samo da uspijevaju preživjeti, već žive sretno do
kraja života. Autor, kojeg je to očigledno zabavljalo, govori o njoj s velikom nježnošću:

Maria Clara, žena barbe Manuela, koja s krme šalupe pjeva sjetne pjesme na
mjesečini, najpostojaniji je od svih ženskih likova koje sam stvorio: ni sam ne
znam u koliko se mojih romana pojavljuje kako plovi mužu uz bok i tako
ispunjava svoju sudbinu.

Međutim, unatoč sponama s objektivnom stvarnošću koje se ostvaruju putem krajolika i

tipskih likova prožetih narodnim duhom, u Mrtvom moru ostvaruje se još jedan paradoks: ono
ide onkraj pukog realizma.
S jedne strane, iako napisan tijekom razdoblja u kojem je autor bio disciplinirani član
brazilske komunističke partije i tijekom kojeg su među njezinim pristašama prevladavale
smjernice socijalnog realizma, u ovom romanu on ih je uspio prevladati. Za razliku od drugih
Amadovih romana iz te faze, u ovom romanu čitatelj nije podvrgnut partijskim tiradama,
sloganima i pamfletističkim govorima. Iako se u govoru nekih likova kao što su liječnik i
učiteljica mogu pronaći odjeci takvih političkih klišeja, njihov ton je manje nezgrapan nego u
drugim slučajevima. Ovdje on nije naštetio romanu i urodio je zauzimanjem mnogo
suptilnijeg stava nego u drugim romanima koje je Amado napisao prije nego što se razišao sa
strankom. Lirizam govori glasnije.
S druge strane, odlučivši se za tragediju, autor je ciljao vrlo visoko, prema cilju bliskom
onom što su u antici nazivali uzvišenim. Vjeran tom izboru, rastvorio je lepezu mogućnosti i
ušao na područje mitskog. More tako postaje boravište božice Iemanjáe, svojevrsna brazilska,
tekuća inačica Olimpa. Time Jorge Amado daje širi smisao kobi koja se sručila na Gumu,
žrtvi koja je naviještena od početka i koja je postala nužnom zato što je na sebe navukao
božansku kaznu. Stupivši u odnos s Esmeraldom i iznevjerivši prijatelja Rufina prekršio je
zakon gata i zapečatio svoju sudbinu: "Sad mu samo preostaje čekati na pustolovinu koja će
ga odnijeti." Više ne može izbjeći smrt, ne preostaje mu ništa nego "nakon toga poći u susret
sa Janaínom na dnu mora". Tim više što je trudnu Líviju, nakon što je umalo pobacila,
probudilo škripanje viseće mreže pa je dozvavši muža nakratko prekinula njegov spolni odnos
sa susjedom. Ali to samo po sebi ne bi bilo dovoljno da se prekrši zakon gata. Neoprostivo u
svemu tome bilo je to što je iznevjerio najboljeg prijatelja. Guma time prestaje biti junak
kakvim ga je ustrojilo pripovijedanje od početka romana. Od tog trenutka njegovu herojsku
funkciju preuzima Lívia i ispunjava je dostojanstveno - prvi Amadov ženski lik koji pokazuje
takvu snagu i ima takvu ulogu.
Drugi mitski aspekt tog mora je njegov simbolički naboj. Život i smrt, nepostojanost i
vječnost, ljubav i rad, zavičaj čudesnog, potreba za junaštvom i solidamošću, prijetnja
pogibelji, svi ti tradicionalni elementi morskog prostora obilježavaju mjesto radnje ovoga
romana. U njemu ne manjka ni morskih čudovišta koja su tijekom književne tradicije
oduvijek obilježavala ograničenja i ranjivost ljudskoga roda. U ovom slučaju to su morski psi
- koji bi se mogli usporediti s biblijskim ili Melvilleovim kitom, divovskom hobotnicom
Julesa Vernea ili Victora Hugoa ili s užasnim bićima koja Neptun šalje na Odiseja. Ali to
more je po nečemu posve jedinstveno: ono je vezano uz grad, i to ne bilo koji - za grad Sao
Salvador da Bahia de Todos-os-Santos.
Nedavno je književnik João Ubaldo Ribeiro napisao da su Bahiju stvorili Jorge Amado i
Dorival Caymmi. Sa svog dvostrukog motrišta romanopisca i stanovnika Bahije, João Ubaldo
potpuno je u pravu. Mit o Bahiji, kako u stihu tako i u prozi, rađa se upravo s tom dvojicom.

126
A roman Mrtvo more njegov je svojevrsni "rodni list".
Glazba koja se za noći punih mjesečine čuje sa stare tvrđave i poput refrena odjekuje
romanom pripada Caymmiju: "Slatko je umrijeti u moru." Grčki kor ove Amadove tragedije
koji naviješta ono što će se dogoditi još je jedan stih tada mlađahnog Dorivala koji je bio na
početku svoje zvjezdane karijere: "Utopio se u zelenim morskim valovima." Zajedno,
Caymmi i Amado začetnici su jednog mita. Cijeli svijet pozvali su u svoj kraj, na sva zvona
razglasili njegove čari, objasnili svima što nude Bajanke, 43 pokrenuli modu koju su poslije
slijedili mnogi drugi, skrenuli pozornost na mjesta i kulturne tvorevine koji su nakon toga
osvojili cijelu domovinu i privukli turiste iz cijeloga svijeta.
Na neki način, sve je počelo s ovom knjigom, djelom koje je uz romane Jubiabá i
Kapetani pješčanog spruda označilo početak stvaranja blistave slike o Bahiji u nacionalnom
imaginariju. Mrtvo more donosi nam te praiskonske slike u svoj njihovoj svježini kao da su
upravo snimljene polaroidnim fotoaparatom zadržavajući istovremeno originalnost koja ih je
još i tada odlikovala. Djelo je to dvadesetčetverogodišnjeg pisca. Nitko tada nije mogao ni
slutiti da će pronijeti sliku o Bahiji svijetom i prenijeti je u toliko različitih kultura i jezika. Ili
da će njegove knjige nadahnuti televizijske serije i filmove posvuda, pa čak i u Hollywoodu.
Ili da će ga 1961. kao svjetski poznata pisca uz sve počasti i pompu primiti u Brazilsku
književnu akademiju.
Sve je počelo upravo s romanom Mrtvo more i drugim djelima iz tog razdoblja. Čitatelj
koji zaroni u to more shvatit će razloge za to.

Ana Maria Machado književnica je i prevoditeljica. Napisala je više od sto

knjiga za djecu, a od 2003. članica je Brazilske književne akademije.

Kronologija
Iz ozračja romana Mrtvo more dalo bi se naslutiti da se njegova radnja odvija početkom
20. stoljeća, otprilike u vrijeme kad je objavljeno njegovo prvo izdanje 1936.Upravo su
stranice Mrtvog mora nadahnule Dorivala Caymmija da napiše pjesmu "E doce morrer no
mar" (Slatko je umrijeti u moru).

1912. - 1919.
Jorge Amado rodio se 10. kolovoza 1912. u Itabuni, Bahia. Godine 1914. njegovi roditelji
sele se u llheus gdje Amado uči svoja prva slova. Između 1914. i 1918. u Europi se vodi Prvi
svjetski rat. Godine 1917. u Rusiji izbija revolucija koja će pod Lenjinovim vodstvom na vlast
dovesti komuniste.

1920. - 1925.
Tjedan moderne umjetnosti 1922. okuplja u São Paulu umjetnike kao što su Heitor Villa-
Lobos, Tarsila do Amaral, Mario i Oswald de Andrade. Iste godine Benito Mussolini sastavlja
vladu u Italiji. U Bahiji, 1923. godine Jorge Amado piše školski sastav pod nazivom "More";
zadivljen, njegov učitelj, otac Luiz Gonzaga Cabral, počinje mu posuđivati knjige
portugalskih autora kao i djela Jonathana Swifta, Charlesa Dickensa i Waltera Scotta. Godine
1925. Jorge Amado bježi iz internata "Antônio Vieira" u Salvadoru i prelazi divljinu u
unutrašnjosti Bahije prema kući djeda po ocu u Sergipeu gdje provodi "dva mjeseca u
prekrasnoj skitnji".

43
Žene odjevene u tipičnu narodnu nošnju koje prodaju tradicionalne kulinarske specijalitete.

127
 1926. - 1930.
Godine 1926. Regionalistički kongres pod vodstvom Gilberta Freyrea osuđuje paulistički
modernizam zbog "oponašanja inozemnih inovacija". Godine 1927., još uvijek polazeći
gimnaziju "Ipiranga" u Salvadoru, Jorge Amado počinje surađivati kao novinar crne kronike s
dnevnicima Diário da Bahia i 0 Imparcial, a u salvadorskom časopisu A Luva objavljuje tekst
"Pjesma ili proza". Godine 1928. Jose Americo de Almeida objavljuje roman A bagaeeira
(Lozovača), prvi regionalistički roman koji se bavi problemima Sjeveroistoka, knjigu koja je,
kako je smatrao Amado, "kao nijedna prije nje progovorila o seoskoj stvarnosti". Jorge
Amado uključio se u "Akademiju pobunjenih", skupinu koja se zalagala za "modernu
umjetnost koja neće biti modernistička". Pad njujorške burze 1929. ubrzao je opadanje ciklusa
kave u Brazilu. Još 1929. godine Jorge Amado objavljuje u dnevniku O Jornal pripovijest
Lenita koju je napisao u suradnji s Edsonom Carneirom i Diasom da Costom. Brasil svjedoči
o kraju politike "kave s mlijekom", tijekom koje su se na položaju predsjednika republike
izmijenjivali političari iz država São Paulo i Minas Gerais: revolucijom iz 1930. s vlasti je
svrgnut Washington Luis, a za predsjednika imenovan Getúlio Vargas.

1931. - 1935.
Godine 1932. izbija ustavna revolucija u São Paulu. Godine 1933. Adolf Hitler dolazi na
vlast u Njemačkoj, a Franklin Delano Roosevelt postaje predsjednik Sjedinjenih Američkih
Država, funkcija na koju će ponovo biti izabran 1936., 1940. i 1944. Još 1933., Jorge Amado
vjenčao se s Matilde Garcia Rosom. Godine 1934. Getúlio Vargas je neizravno izabran za
predsjednika republike. Od 1931. do 1935. Jorge Amado polazi Nacionalni pravni fakultet u
Rio de Janeiru; nakon završetka fakulteta, nikad se neće baviti pravom. Amado se
poistovjećuje sa skupinom Movimento de 30 kojoj su pripadali José Américo de Almeida,
Rachel de Oueiroz i Graciliano Ramos, kao i drugi pisci zabrinuti socijalnim pitanjima i
vrednovanjem regionalnih razlika. Godine 1933. Gilberto Freyre objavljuje knjigu Casa-
grande et senzata /Velika kuća et senzala) koja će ostaviti dubok trag na Jorgea Amada.
Baianski romanopisac objavljuje svoje prve romane: O pais do Carnaval (Zemlja karnevala,
1931.), Cacau (Kakao, 1933.) i Suor (Znoj, 1934.). Godine 1935. rodila mu se kći Eulália
Dalila.

1936. - 1940.
Godine 1936. vojska ustaje protiv španjolske republikanske vlade i pod zapovjedništvom
Francisca Franca započinje građanski rat koji će potrajati sve do 1939. Jorge Amado suočava
se s problemima zbog članstva u brazilskoj komunističkoj partiji. U tom razdoblju objavljuje
romane Jubiabá (1935.), Mar morto (Mrtvo more,1936.) i Capetais da areia (Kapetani
pješčanog spruda,1937.). Godine 1936. uhićen je pod optužbom da je godinu dana prije
sudjelovao u komunističkom puču. Ponovo je uhićen nakon uspostave "Nove države" 1937. U
Salvadoru su njegove knjige javno spaljene. U rujnu 1939. njemačke trupe napadaju Poljsku
čime započinje Drugi svjetski rat. Godine 1940. njemačke trupe okupirale su Pariz. Iste
godine Winston Churchill postaje britanskim premijerom.

1941. - 1945.
Godine 1941., u jeku režima "Nove države", Jorge Amado putuje u Argentinu i Urugvaj
kako bi istražio život Luisa Carlosa Prestesa čiju će biografiju objaviti 1942. u Buenos Airesu
pod naslovom Život Luisa Carlosa Prestesa koju će kasnije preimenovati u Vitez nade. Po
povratku u Brazil uhićen je po treći put i pod nadzorom poslan u Salvador. U lipnju 1941.
Njemačka napada Sovjetski Savez. U prosincu Japan bombardira američku bazu u Pearl
Harbouru i Sjedinjene Države objavljuju rat Silama Osovine. Godine 1942. Brazil ulazi u
Drugi svjetski rat na strani Saveznika. Jorge Amado surađuje s listom Folha da Manhã iz São
Paula, postaje glavnim urednikom dnevnika Hoje koji je izdavala komunistička partija te
tajnikom Brazilsko-sovjetskog kulturnog instituta. Godine 1943. ponovo surađuje s listom O
Imparcial potpisujući u njemu kolumnu "Vrijeme rata" te, nakon šest godina zabrane
objavljivanja svojih djela, objavljuje roman Terras do semfim (Krajevi beskraja). Godine

128
1944. Jorge Amado objavljuje roman São Jorge dos llhéus (Sv. Juraj iz llhéusa). Razvodi se
od Matilde Garcia Rose. Godine 1945. okončan je Drugi svjetski rat, a sa smjenom Getulija
Vargasa doživjela je kraj i njegova "Nova država". Iste godine Jorge Amado vjenčao se sa
Zéliom Gattai iz Sao Paula, izabran je za zastupnika u federalnom parlamentu kao kandidat
komunističke partije te objavljuje vodič Bahia de Todos os Santos. Roman Krajevi beskraja
izlazi u izdanju izdavačke kuće Alfreda A. Knopfa iz New Yorka što će obilježiti početak
prijateljstva s obitelji Knopf koja će Amadova djela izbaciti u cijeli svijet.

1946. - 1950.
Godine 1946. Jorge Amado objavljuje roman Seara vermelha (Crveno polje). Kao
zastupnik u parlamentu predlaže zakone koji jamče slobodu vjeroispovijesti i jačaju autorska
prava. Godine 1947., nedugo nakon što je komunistička partija stavljena izvan zakona,
poništen je njegov zastupnički mandat. Iste godine u Rio de Janeiru rođen je João Jorge,
Amadovo prvo dijete sa Zéliom Gattai. Godine 1948, pod prijetnjom političkog progona,
Jorge Amado odlazi u dobrovoljno izgnanstvo u Pariz. U njegovu kuću u Rio de Janeiru
upada policija i plijeni knjige, fotografije i dokumente. Zélia i João Jorge putuju u Europu da
bi se pridružili Amadu. Godine 1950. u Rio de Janeiru umire Eulália Dalila, najstarija
Amadova kći. Iste godine zbog političkog djelovanja Amado je s obitelji prognan iz
Francuske te odlazi u dvorac Saveza pisaca u Čehoslovaekoj. Nakon toga putuje po
Sovjetskom Savezu i središnjoj Europi učvršćujući veze s tamošnjim socijalističkim
režimima.

1951. - 1955.
Godine 1951. Getúlio Vargas ponovo postaje predsjednikom, ovaj put na neposrednim
izborima. Iste godine Jorge Amado u Moskvi prima Staljinovu nagradu. U Pragu je rođena
njegova kći Paloma. Godine 1952. Jorge Amado vraća se u Brazil nastanivši se u Rio de
Janeiru. Tijekom makartizma zabranjen je ulaz u Sjedinjene Države kako piscu tako i
njegovim djelima. Godine 1954. Getúlio Vargas počinio je samoubojstvo. Iste godine Jorge
Amado izabran je za predsjednika Brazilske udruge pisaca i objavljuje Os subterrãneos da
liberdade (Podzemlje slobode). Udaljuje se od komunističke partije.

1956. - 1960.
Godine 1956, Juscelino Kubitschek postaje predsjednikom republike. U veljači Nikita
Hruščov prokazuje Staljina na 20. kongresu sovjetske komunističke partije. Jorge Amado
izlazi iz brazilske komunističke partije. Godine 1956. Sovjetski Savez lansira u svemir prvi
umjetni satelit "Sputnik". Na polju popularne glazbe pojavljuje se bossa nova s João
Gilbertom, Narom Leão, Antoniom Carlosom Jobimom i Viniciusom de Moraesom.
Objavljivanje Gabriele, klinčića i cimeta donosi autoru razne nagrade. Tim romanom
započinje nova faza u stvaralaštvu Jorgea Amada koju obilježava rasprava o mješanstvu i
sinkretizmu. Godine 1959. počinje rat u Vijetnamu. Jorge Amado prima naslov obá Arolu pri
candomblé svetištu Axe Opó Afonjá. lako uvjereni materijalist, Amado je bio poklonik
candombléa za koji je tvrdio da je "vesela religija u kojoj nema grijeha". Godine 1960.
inauguriran je novi federalni glavni grad, Brazilija.

1961. - 1965.
Godine 1961. Jãnio Ouadros postaje predsjednikom Brazila, ali daje ostavku već u
kolovozu. Nasljeđuje ga João Goulart. Jurij Gagarin prvi je obletio oko Zemlje u svemirskoj
letjelici Vostok. Jorge Amado prodaje filmska prava za Gabrielu, klinčić i cimet tvrtki Metro-
Goldwyn-Mayer, što mu omogućuje da izgradi kuću u salvadorskoj četvrti Rio Vermelho u
kojoj će stanovati s obitelji od 1963. pa sve do svoje smrti. Još 1961. izabran je na stolac 23
Brazilske književne akademije. Iste godine objavljuje zbirku Os velhos marinheiros (Stari
mornari) koja se sastoji od novele A morte e a morte de Quincas Berro Dágua (Smrt te smrt
Ctuineasa Berra Dágue) i romana O capitao-de-longo-curso (Kapetan duge plovidbe).
Godine 1963. ubijene je predsjednik Sjedinjenih Država John Kennedy. Nova brazilska

129
kinematografija oslikava stvarnost brazilskog Sjeveroistoka u filmovima kao što su Vidas
secas (Suhi životi, 1963.) Nelsona Pereire dos Santosa i Deus e o diabo na terra do sol (Bog i
đavao u zemlji sunca, 1964.). Godine 1963. João Goulart je svrgnut nakon državnog udara i
na njegovo mjesto dolazi Humberto Castelo Branco, čime započinje vojna diktatura koja će
potrajati dva desetljeća. Iste godine Jorge Amado objavljuje Os pastores da noite (Pastire
noći).

1966. - 1970.
Godine 1968. Institucionalna odredba br. 5 ograničava građanske slobode i politički život.
U Parizu se studenti i mladi radnici okupljaju na ulicama pod sloganom "Zabranjeno braniti!".
U Bahiji na području popularne glazbe razvija se tropikalizam čiji su najistaknutiji
predstavnici Caetano Veloso, Gilberto Gil, Torquato Neto i Tom Zé. Godine 1966. Jorge
Amado objavljuje roman Dona Flor e seus dois maridos (Gospođa Flor i njezina dva muža), a
1969. Tenda dos Milagres (Šator čuda). Iste te 1969. godine američki astronaut Neil
Armstrong postaje prvi čovjek koji je kročio na Mjesec.

1971. - 1975.
Godine 1971. Jorge Amado pozvan je na Sveučilište u Pennsylvaniji u Sjedinjenim
Država, a gdje ima priliku pratiti kolegij posvećen njegovim djelima. Godine 1972. objavljuje
roman Tereza Batista cansada de guerra (Tereza Batista umorna od rata), a škola sambe Lins
Imperial iz Sao Paula odaje mu počast predstavivši se na karnevalu s temom "Bahia Jorgea
Amada". Godine 1973. iznenadni rast cijene nafte potresa svjetsku ekonomiju. Godine 1975.
TV Globo snima seriju prema Gabrieli, klinčiću i cimetu s Sôniom Bragom u naslovnoj ulozi
i prikazuje se film Os pastores da noite (Pastiri noći) u režiji Marcela Camusa.

1976. - 1980.
Godine 1977. Jorge Amado dobiva naslov počasnog člana Afoxé skupine Filhos de
Gandhy u Salvadoru. Iste godine premijerno se prikazuje film Nelsona Pereire dos Santosa
nadahnut Šatorom čuda. Godine 1978. predsjednik Ernesto Geisel ukida Institucionalnu
odredbu br. 5 i vraća habeas corpus. Godine 1979. predsjednik João Baptista Figueiredo
amnestira političke zatvorenika i egzilante i ponovo uvodi višestranačje. Također 1979.
premijerno se prikazuje dugometražni film Gospođa Flor i njezina dva muža u režiji Bruna
Barreta. Iz tog razdoblja su i knjige Tieta do Agreste (Tieta iz Agrestea, 1977.), Farda,
fardão, camisola de dormir (Uniforma, odora, spavaćica, 1979.) i O gato malhado e a
andorinha Sinhá (Prugasti mačak i lastavica Sinhá, 1976.), knjiga koju je Amado napisao
1948. u Parizu kao dar svome sinu.

1981. - 1985.
Od 1983. Jorge Amado i Zélia Gattai počinju provoditi jedan dio godine u Parizu, a drugi
u Brazilu. Jesen je Amadovo omiljeno godišnje doba u Parizu, a u Bahiji više ne može
pronaći toliko potreban mir za pisanje. U Brazilu raste pokret koji traži neposredne
predsjedničke izbore. Godine 1984. Jorge Amado objavljuje roman Tocaia Grande (Velika
zasjeda). Godine 1985. Tancredo Neves izabran je u Kongresu za predsjednika, ali je
preminuo prije nego što je preuzeo ovlasti. Naslijedio gaje José Sarney.

1986. - 1990.
Godine 1987. u Salvadoru je otvorena fundacija "Casa de Jorge Amado", čime je
započela velika obnova središnje četvrti Pelourinho. Godine 1988. škola sambe Vai-vai
pobjeđuje na karnevalu u São Paulu s temom "Amado Jorge: povijest brazilske rase". Iste
godine donesen je novi brazilski ustav. Jorge Amado objavljuje roman O sumiço da santa
(Nestanak svetice). Godine 1989. pada Berlinski zid.

1991. - 1995.
Godine 1992. Fernando Collor de Mello, prvi predsjednik nakon 1964. izabran na

130
neposrednim izborima, daje ostavku u tijeku procesa za razrješenje. Na njegovo mjesto dolazi
Itamar Franco. Iste godine raspada se Sovjetski Savez. Jorge Amado predsjeda 14.
Međunarodnim kulturnim festivalom u Asilahu, u Maroku, pod nazivom "Mješanstvo,
brazilski primjer", te sudjeluje na Svjetskom umjetničkom forumu u Veneciji. Godine 1992.
objavljuje dvije knjige: Navegação de cabotagem (Plovidba uz obalu) i A deseoberta da
América pelos turcos (Otkriće Amerike od strane Turaka). Godine 1994. Brazil po četvrti put
postaje svjetskim prvakom u nogometu nakon 1958., 1962. i 1970. Godine 1995.
predsjednikom postaje Fernando Henrigue Cardoso, a na isti položaj bit će ponovo izabran
1998. Iste godine Jorge Amado prima nagradu Camões.

1995. - 2000.
Godine 1996., nekoliko godina nakon infarkta i gubitka središnjeg vida, Jorge Amado je u
Parizu dobio plućni edem. Godine 1998. počasni je gost na 18. Salonu knjiga u Parizu čija je
tema Brazil i prima titulu doktora honoris causa sveučilišta Sorbonne Nouvelle i
Universidade Moderna u Lisabonu. U Salvadoru je završena prva faza obnove Pelourinha čiji
trgovi dobivaju imena prema likovima iz Amadovih knjiga.

2001.
Nakon što je nekoliko puta zadržan na bolničkom liječenju, Jorge Amado umire 6.
kolovoza 2001.

131