HRVATSKA MODERNA - pitanje periodizacije

Povijest hrvatske književnosti, ako je gledamo kao tradicionalnu historiografsku matricu

razdoblje hrvatske moderne čvrsto fiksira:
 1895. god. spaljivanje zastave
 1914. god. smrt A. G. Matoša

S druge strane „književni materijal“ hrvatske moderne često se određuje kao stilski raznolik,
heterogen; upućuje na prekid s tradicijom, ali analizom se otkriva da su granice moderne
meke granice. Granice moderne očitavaju se tako kao granične crte koje ujedno razdvajaju i
spajaju ono što se nalazi s obiju vremenskih strana. Načini na koji se granice između moderne
i realizma s jedne strane, te moderne i modernizma/ekspresionizma s druge strane omekšavaju
gledano iz čisto književnopovijesnog materijala nisu isti. Granica moderne prema realizmu
mekana je iznutra iz razloga prisutnosti realističnog koncepta književnosti u razdoblju
moderne na više razina:
1. vremensko kašnjenje hrvatskog realizma u odnosu na europski i i nedovoljni
stupanj realizacije
2. kontinuirano djelovanje pisaca u oba razdoblja: fenomen dezintegracije
realističkog romana koji premošćuje realizam i modernu u Gjalskog i Leskovara
3. diferencijacija književnih opredjeljenja unutar moderne na prašku i bečku skupinu
gdje predstavnici 'Pražana' zagovaraju realistički koncept književnosti
4. prisutnost zahtjeva za socijalnom ulogom književnosti i u pisaca artističke
orijentacije (Dežman: O hrvatskim književnim prilikama 1975. g. – piše: „Kod nas
je doduše nešto teže riješiti pitanje o zadaći književnosti, jer ima više zadaća, ne
smije biti samo 'l' art pour l' art'. Mora da odgaja narod, naravno ne neposredno,
nego preko inteligencije. Ona stvara ili utječe na reforme. Ona mijenja javno
shvaćanje, utječe na socijalne prilike ili bi barem morala.“

Teren hrvatske povijesti i književne povijesti

Za početak moderne Marjanović i Prohaska se odlučuju za 1895. god. (povijesni događaj).
Marjanović u užem smislu identificira događaje s pokretom studenata 1897.-1903., dok
Prohaska kao gornju granicu određuje 1915. kad nastupa novi naraštaj. Zanimljive su
Prohaskine razdjelnice 1880.-1890.;1890.-1895. – realizam, između realizma i moderne i
suvremena književnost od 1895. Premda Prohaska vezuje početak razdoblja s izrazom
neslaganja s aktualnom politikom i spaljivanjem zastave u listopadu 1895. i odlaskom naših
studenata u Prag i Beč, uvodi i jednu novost jer uočava modernističke akcente već sredinom
80ih godina u Iva Vojnovića, Kranjčevića i Tresića Pavičića, nazivajući taj period do 1895.
simbolističkim realizmom (ili kako smo naveli 1890.-1895. između realizma i moderne).

Ježić (Hrvatska književnost od početaka do danas) utvrđuje 1895. kao početnu te govori o
kontinuitetu pisaca koji stvaraju djela do 1918.

Barac pak govori o pokretu na razmeđu 19. u 20. stoljeće. Frangeš u svojoj Povijesti iz 1987.
uzima kronološki kontinuitet od spaljivanja mađarske zastave 1895. i Matoševe smrti 1914.
Svojim estetskim sudom izdvaja pojedine opuse u kojima se identificira obilježje moderne:
Leskovar, Matoš, Vojnović, Nazor, Vidrić, Domjanić, Kozarac, Kamov, Kosor, Čerina i dr.
Šicel uzima 1892. god. (A. G. Matoš se prvi put javio u književnosti novelom Moć savjesti
koja je objavljena u Vijencu). No, Šicel govori i o nekim modernističkim pomacima u
hrvatskih realista:
 Kovačića koji unosi u romanu U registraturi neke elemente moderne proze – elemente
groteske i sna kao motivacijskog postupka
 u mističnim temama Gjalskog (1890. San doktora Mišića, 1893. Notturno)
 u pripovijestima Janka Leskovara (1891. Misao na vječnost, 1892. Katastrofa)
intoniranima već posve modernistički: kao početak freudovskog istraživanja
nedostupnih, tajnovitih, ljudskom umu nepristupačnih unutarnjih čovjekovih
intenziteta, onog „nečeg“ ili onog „nešto“ što je racionalno nespoznatljivo – ravna
čovjekom i njegovom sudbinom

Šicel: Moderna (kao odjek srednjoeuropskih umjetničkih kretanja) je bila shvaćena u

najznačajnijih naših pisaca i kritičara slično kao što su je doživljavali stvaraoci i u ostalim
literaturama: nazivaju se ta moderna strujanja, stilovi i pravci dekadansa, simbolizam,
impresionizam ili neoromantizam. Bitna je novost prema tradicionalnom shvaćanju smisla
umjetnosti bila u spoznaji da se književnost ne može svoditi samo na nacionalnu ili socijalnu
funkciju, već joj se autonomni njezin karakter očituje u specifičnim vlastitim zakonitostima,
te u temeljnoj zadaći da izražava općeljudske probleme, i primarno služi ljepoti, dakle
estetskom doživljaju koji se – bez obzira na temu – ostvaruje novim stilskim postupcima i
nijansama.
Flaker 1976. ističe: „Moderna se književnost počela naime razvijati prije nego što su napisani
manifesti i prije nego što su se pojavili časopisi moderne kao nosioci programatskih težnji.
Leskovarov impresionizam i Vojnovićeva simbolika javljaju se kao produkt dezintegracije
realizma, a Matoševe prve, zaista moderne, novele pojavljuju se također prije nego što
počinju izlaziti, bečki i praški, časopisi hrvatske moderne. - Šicel se slaže
Moderna i modernizam u Leksikonu hrvatske književnosti iz 1998: „Moderna naziv kojim se u
hrvatskoj književnosti označuje stilsko raznoliko razdoblje na prijelomu 19. u 20. stoljeće
koje svoje temeljne estetske nazore i stvaralačke poticaje crpi iz europskih književnosti,
posebno iz srednjoeuropskih i francuske. Granica je omeđena god 1890.-92. /novele Kozarca i
Leskovara, a za kraj se uzima 1914. zbog izlaska Hrvatske mlade lirike ili 1916./1917., zbog
prevladavanja ekspresionističkih utjecaja. U razdoblju moderne mogu se identificirati različiti
stilski pravci impresionizam, secesija, dekadentizam, simbolizam, realizam, naturalizam,
neoromantizam. → modernizam obuhvaća vrijeme od pojave ekspresionizma (polovica
drugog desetljeća) i traje do postmoderne.

Pojam moderne i utjecaj pojedinih stilova i stilskih pravaca

MODERNA KNJIŽEVNOST - prvenstveno je shvaćamo kao opoziciju novih književnih
pogleda prema realizmu. Prema Flakeru razdoblje ne označava dominaciju cjelovite stilske
formacije, već pojam pokriva s jedne strane nestajanje realističkih struktura, a s druge strane
sve nove tekstove tj. novotvorbe koje se generiraju s:
- napuštanjem nacionalne funkcije književnosti u tradicionalnom shvaćanju takva djelovanja
- odbijanju socijalno-analitičkih uloga i naglašenog priznavanja estetskih funkcija
- ugledanja na moderne modele francuskog pjesništva.
Prihvaćanje parnasovskih modela poklapa se s prihvaćanjem simbolističkih, skandinavske
drame i Nitszcheove beletrizirane filozofije i psihologizma visokog ruskog realizma (Tolstoj,
Dostojevski).

Polifunkcionalizam pjesničkih struktura

Pjesništvo moderne književnosti je i dalje rodoljubno, ali za razliku od preporodnoga ne
toliko u pozitivnom koliko u negativnom smislu. Pjesnik ne uzdiže sentimentalno-idilični
ideal nego niječe stanje u kojem se domovina našla, pa tako i ‘moderno’ rodoljublje postaje
gorko. Npr. Matoš: Oj dome! Kad te ostaviše svi,/ U tmini kojom kinje slabi sni./ Napustio te
nije samo pas.
SIMBOLIZAM - one strukture u kojima se poetika temelji na polisemantičkoj vrijednosti
riječi i na priznavanju dviju zbilja (stvarnosti i ne-stvarnosti) koje se posredstvom simbola
suodnose Primjerice, Matoš Maćuhica, Tajanstvene ruže, Mističan sonet, Mladoj Hrvatskoj...
Stvarnost: Maćuhica cvate, ali ne miriše i ne-stvarnost: Maćuhica ćuti ispod rosne vaze.

Prema Flakeru u poeziji Dubravke Oraić-Tolić prisutni su elementi Matoševe poetike lirskog
sna. Matoš u prvoj tercini svoga soneta ostavlja riječ maćehica, da ne ponavlja standard, a D.
Oraić Tolić smatra da je čudesna ljepota cvijeta prikazana kao concordia discors (načelo
spajanja nespojivog) od sastavnih dijelova njezina imena koji simboliziraju protuslovno
jedinstvo dvaju tipova sna: utopijskog, svijetlog sna (dan) i metafizičkoga tamnog sna (noć).
Na kraju pjesme sve se suprotnosti maćuhice (dan i noć, život i smrt, sjaj i tama, utopijski
‘procvjetali’ san iz prve kitice i metafizički ‘čarobni’ san iz zadnje kitice) ujedinjuju u
univerzalni psihički simbol – tajnu ‘jedne duše’ (pjesnikove drage, pjesnika ili bilo koga).

NATURALIZAM / IMPRESIONIZAM
Opozicija koja donosi strukturu na kojem nastaje veći dio književnih tekstova. Gubitak
ljudskog karaktera predstava okosnicu književne strukture. Pritisak naturalističkih modela
možemo pratiti po liniji unošenja velegradske tematike motiva socijalnog zla (alkoholizam,
prostitucija), skidanje zabrane na području erotskih motiva. Naturalistički modeli na tom
području imat će više uspjeha u vrijeme moderne negoli u 80im godinama.

Impresionizam je estetsko otkrivanje posljedica naše osjetilnosti koja nam pokazuje da nema
zbilje osim osjetilne i da se moramo pomiriti s činjenicom da je posve uzaludno tragati za
nekim bitnostima. Zadovoljstvo možemo pronaći u tome da je sva zbilja, doživljena, slikana,
opisana, naša zbilja, realnost naših mogućnosti da percipiramo svijet koji nas okružuje. Dakle,
nije potrebno, prije nego stanemo pred impresionističku sliku, pročitati Heraklita, Kanta i
Macha. Slika će nas sugestivno uvjeriti u to da u zbiljskom iskustvu nismo suočeni s
transcendentalnim idejama, nego s fluidnim mnoštvom dojmova, s krhkom dinamikom
osjetilnih podataka.

Razvoj impresionizma moći ćemo pratiti unutar proze poetskog realizma, gdje se osobine tog
stila već mogu nazreti, ali još ne tvore stilsku dominantu, ali ćemo ga kao manje ili više
samostalnu stilsku grupaciju moći potvrditi tek u poeziji i širenju njezine zone stilskog
utjecaja na prozno oblikovanje, i to prije svega u manjim proznim oblicima (novela, putopis,
crtica, pjesma u prozi i dr.).
Npr. Matoševa proza Samotna noć iz Novog iverja (1900.) ili pak Cvijet s raskršća i Sjena i
dr. iz Umornih priča (1909.)

Karakteristike impresionističke proze

- racionalna pripovjedna svijest
- krajnje izoštrena i profinjena senzibilnost
- prijemljivost za sve što okružuje opažajuću svijest

Impresionistička redukcija ili selekcija (jer se teži sažetom izrazu) uklanja prije svega
postupke transcendentalnog pripovijedanja, odnosno naracije koju obilježava nazočnost
anonimnog komentatorskog glasa. Impresionistička faktura polazi u načelu od drukčije
iluzije: od pretpostavke da prikazano zbivanje ne dopire k nama preko epskog medija, nego
prividno neposredno; čitatelj je nijem svjedok kojemu dodatna tumačenja nisu potrebna.
Primjer: Matoševa proza koji stoji na početku naše impresionističke kronologije, tekst Kip
domovine leta 188*

SECESIJA
- stilski pokret s kraja19. stoljeća kada završava epoha stilskog pluralizma
- modernistički sinkretizam
- prepoznatljivost stila temelji se na isticanju onih sastojaka umjetničkog objekta (slike,
uporabnog predmeta, književnog teksta) koji ga udaljuju od takozvane realističke simulacije i
naglašavaju samosvojnost estetskih postupaka

odnos prema povijesti:

U secesiju su utkani historicistički sadržaji. Često se ističe neoromantizam, koji se iscrpljuje u
ponovnom otkrivanju estetske privlačnosti prošlosti. Ponajviše daleke prošlosti koja izmiče
iskustvenoj i povijesnoj provjeri, poprimajući crte nestvarnosti, bajkovitosti.
Osnovna značajka romantizma:
 fantastičnost
 sloboda u svrstavanju iskustvenih podataka
 ekscentričnost u smislu čežnje za vremenskom ili prostornom daljinom gdje se očituje
demonstrativan umjetnički odgovor koji se u mnogočemu slagao s bujnom
ornamentikom secesije
SECESIJA I MIT
U nizu umjetničkih opusa naći ćemo poetsku projekciju mita (Vidrić, Nazor, IBM). Mit se
pojavljuje i u likovnih umjetnika (Bela Čikoš Sesija, Vlaho Bukovac, Celestin Medović, Oton
Iveković, Mirko Rački i dr.). Riječ je o književnoj praksi i djelima u doba hrvatske moderne u
kojima se opaža sukladnost težnje za mitom i stilske tendencije prema obličjima secesije.
Ponajviše se odražava u simbolističkim i neoromatičkim oprekama naturalizmu što dovodi do
obnove književne bajke. Preporod bajke u doba oko prijeloma stoljeća, dakle 100ak godina
nakon početka romantizma jedan je od argumenata u korist uporabe naziva neoromantizam.

DEKORATIVNOST
Moderna kao sekundarno stilsko razdoblje koristi se motivima, temama legendama i
mitovima pretprošlih kultura: biblijskim, antičkim, renesansnim, klasičnim, i usmenom
tradicijom. U većini slučajeva radi se o dekorativnoj stilizaciji koju možemo koju možemo
pripisati secesiji kao stilskoj grupaciji s naglašenom estetskom funkcionalnošću. U starim se
motivima traže prvenstveno elementi dekorativni u likovnom smislu podobni za izgradnju
skladne zatvorene strukture (česti soneti) koja se pokušava suprotstaviti nemirnoj stvarnosti.

SLOBODA U STVARANJU
Preduvjet svakog umjetničkog djela je umjetnička sloboda. Ivo Pilar u tekstu Secesija iz 1898.
objašnjava kako secesija nije niti jedan jedinstveni smjer nego je riječ o skupini najrazličitijih
smjerova koji imaju zajednički cilj da stvore novu umjetnost. Pilar razlikuje četiri principa:
1. umjetnik mora imati apsolutnu individualnu slobodu stvaranja
2. vanjske (spoljašne) forme treba pojednostaviti
3. obogatiti sadržaj umjetnosti
4. umjetnost valja raširiti u sve slojeve pučanstva
Pojava secesije znači da mi Hrvati nećemo uvijek zaostajati 20-30 godina za općim razvitkom
ideja nego smo se smjelim skokom stavili u prvi red europskih kulturnih naroda. A to je
mjesto koje dolikuje narodu eminentnih sposobnosti kao što je hrvatski narod.

Političke prilike 90-ih

Hrvatska politika 90-ih je u krizi. Neovisni su smrću Račkog 1894. izgubili vođu, a
Strossmayer se već bio povukao iz politike 1873.
Ježić pol. prilike 90-ih navodi kako pravaši imaju teko nekoliko mandata, a narodna stranka
(‘mađaroni’) je slijepo i pokorno oružje Kuhena koji vlada ‘zoblju i bičem. Također, dolazi do
rascjepa u Stranci prava zbog nezadovoljstva istaknutim ciljem većine pravaša (ujedinjenje
hrvatskog naroda u jedno samostalno državno tijelo, u okviru habsburške monarhije) koji se
protivi pravaškoj misli koja je značila borbu na tri fronte (protiv Austrije, Mađara i Srba).

Pravaši na čelu s Josipom Frankom napuštaju borbu protiv Austrije i rješenje vide u
trijalizmu. Pravaši koji su odbacili okvir Habsburške monarhije, odustaju od borbe protiv Srba
i rješenje hrvatskog pitanja vide izvan Monarhije.

U trenutku najveće krize došlo je do snažnog odgovora mladih, spaljivanje mađarske zastave
16. listopada u trenutku kraljeva posjeta Zagrebu. Prema Ježići to je prva zraka svjetlosti u
mraku kuhenovske noći koja dokazuje da iako su stari klonuli, dolazi novi naraštaj koji će
uliti svježe sokove u osušene grane narodnog debla. Mladi naraštaj koji se nakon 1895.
razasuo po europskim središtima ispunio je svoja glasila novim europskim duhom. Mladi su u
velikoj kampanji koju su pokrenuli krajem 19. st. prenosili iskustva inozemnih literatura
nastojeći preusmjeriti hrvatsku književnost koja se u to doba (još je aktivna generacija
realista) nije mogla uspoređivati s modernim europ. literaturama.

Polazišta pokreta hrvatske moderne 1897.-1903.

 pitanje osobne obrazovanosti i etičke izdržljivosti kao bitnog uvjeta za društveno-
političku akciju
 poštivanje individualne unutrašnje duševne slobode, odbacivanje autoriteta
 potraga za novim tipom modernog europ. intelektualca svjesnog činjenice da se narod
sastoji od različitih, ali jednako vrijednih i važnih socijalnih slojeva
 mladi preuzimaju rješavanje svih pitanja: moderno shvaćanje nacije, modernog
društva s akcentom na socijalne i ekonomske probleme
 mladi pokret nije imao knjiž. karakter; umjetnost se javlja kao izraz ljudskog
djelovanja, kao odrednica naroda i društvenog života, preduvjet je sloboda stvaranja

Utjecaj bečke moderne, događaji u Pragu:

Nakon odlaska u Beč, Prag i Munchen mladi se susreću s modernom književnom praksom. U
Beču je tih godina vodeća pojava Herman Bahr, koji je 1891. napisao knjigu protiv
naturalizma. On govori o individualnoj umjetnost duše i započinje pokret koji se naziva
Moderna. Moderni umjetnik prema Bahru ima protančane osjete i razlikuje se od ostalih ljudi
po tome što prima više dojmova. Umjetnost prema Bahru nastaje ispražnjivanjem viška tih
osjećaja (dojmova).
U Pragu se tih godina razvio pokret čeških realista pod vodstvom Masaryka. Oni se
suprotstavljaju romantičkom shvaćanju povijesti i politike te se zalažu za prosvjetni rad u
narodu bez puno buke i fraza.

PERIODIKA (90-IH)
Ako govorimo o časopisnoj koncepciji knjiž., onda su kao „motori književnosti” bitna
periodična izdanja u kojima se ogledaju programi i manifesti. Mlada generacija najprije
objavljuje svoje tekstove u periodici starih (Vijenac i Nada), ali počinju izdavati i svoje
listove u kojima se zrcale novi pogledi. U Pragu pokreću Hrvatsku misao 1897. (bave se
kulturnim, ekonomskim i socijalnim pitanjima, a knjiž. samo u obliku općih kritičkih
prikaza). Iste godine u Zagrebu mladi pokreću Novu Nadu (1897.-1898.) Surađuju
gimnazijalci, a uređuju je Marjanović, Milčinović i Cihlar-Nehajev. Zanimljivo je da te
godine u listu izlazi drama Prielom, M.C. Nehajeva koju 1898. postavlja na scenu Stjepan pl.
Miletić, premda joj je autor gimnazijalac.

Bečka Mladost
U Splitu 1897. izlazi Novi vijek (tradicionalni pogled). Praška Hrvatska misao postaje 1898.
Novo doba. 1898. god. izlazi prvi književni list mladih u Beču (6 brojeva) Mladost. Urednici
su Vidrić i Dežman. Suradnici su Vidrić, Dežman, Nikolić, Gjalski, Livadić, Begović, prevodi
se D ‘Annunzio, Schnitzler, Hamsun i dr. Godinu poslije izlazi Hrvatski salon (publikacija
hrvatskih lik. umjetnika i književnika, reprodukcije i knjiž. tekstovi). Priprema se pokretanje
Društva hrvatskih književnika, što je i ostvareno 22. travnja 1900. Dok se čekalo pokretanje
Društva, pokreće se smotra Život, 1900., 1901. Urednici su M. Dežman i S. Tucić.

Zagrebački Život
U Životu objavljuju Kranjčević, Domjanić, Lisičar, Nazor, Nikolić, Tresić, Begović, Gjalski,
Matoš, Kozarac, Livadić, Marjanović i dr. Prevode se strani pisci (npr. u knj. II., sv. III, 1901.
prijevod parabole G. D‘Annunzia Raskošnik i Lazar koju je prevela Nina Vavra) i objavljuju
reprodukcije hrvatskih i stranih umjetnika. U Životu Vojnović objavljuje Dubrovačke sonete
(kasnije Lapadski soneti) i dijelove Dubrovačke trilogije. Po opremi je najbolja revija što su je
dotad imali Hrvati. Mladi 1903. osvajaju i Vijenac, uređuju ga Dežman i Gjalski. Nakon krize
periodike kad je ugašen Vijenac (zaključno s 1903.) mladi, odnosno DHK pokreće
Suvremenik 1906. koji postaje središnji časopis hrvatske književnsoti. Stari polemiziraju kroz
Glas Matice hrvatske.

SUKOB STARIH I MLADIH

Nakon gašenja Vijenca redaju se polemike. Zanimljivo je da se još 1906. i 1913. (kada gotovo
završava moderna) pojavljuju oni koji zagovaraju tradicionalne poglede. Tako Natko Nodilo u
članku Sloboda volje u književnika kaže kako nas takva književna sloboda vodi poganstvu.
Još je čvršći u iznošenju tradicionalnog stava Jure Turić (Književnici protiv književnosti) koji
smatra da narod vidi u književnosti glavno oružje obrane, a oslanja se na posredništvo jer
novine su pune rasprava tuđih književnika o tuđim književnim prilikama; o tuđem duhu i
nastojanju, a o nama – mi sami ne govorimo, osim kad se grdimo.

Na oštru kritiku N. Nodila upućenu europskim modernistima i uzorima Matoš zaključuje kako
je oslanjanje na ove autore pravi program razvoja književnosti, a u Nodilovoj hajci ne vidi
samo književnu već i političku namjeru. Smatra ga protivnikom svih velikih artizama koji se
direktno suprotstavlja utjecaju Baudelairea, Verlainea, d’Annunzia i Stecchettija i pošto su mu
antipatične i izvjesne politike i njih proglašava – artističnima. (Matoš, 2014.)

Matoš smatra da tendencije nisu potrebne u literaturi te se zalaže za artizam koji je prema
njemu emancipacija umjetnosti od svih onih elemenata koji nisu umjetnički i koji nisu
oslobođenje umjetnika od svih neumjetničkih obzira. Isto tako, vjeruje da je jedino mjerilo
umjetničke vrijednosti snaga estetičke sugestije. Štoviše, on vjeruje kako djelo u kojem
estetički momenat nije najjači, nije jači od momenta etičkog i intelektualnog, nije čista
umjetnina.
Zadatak: pročitati Matoševe tekstove Crni i bijeli i Realizam i artizam te Dežmanov tekst
Naše težnje i Mladi i stari!

HRVATSKA MODERNA NA JADRANU

književni prostor:
Osim u poznatom četverokutu (Zagreb-Karlovac-Prag-Beč) ili peterokutu (Zagreb-Karlovac-Prag-
Beč-Osijek), pokret se osjetio na cijelom hrvatskom području. Posebno značajna modernistička
književno-politička aktivnost osjetila se duž jadranskog pojasa na potezu od Trsta preko Rijeke, Splita
do Dubrovnika. U jadranskim gradovima snažno se osjeća književno djelovanje poznatih pisaca.
Izlaze značajne publikacije koje u jedinstvenom hrvatskom književnom i kulturnom prostoru
pridonose zajedničkoj izgradnji tadašnjih književnih i kulturnih prilika.
Periodika kao integrativni čimbenik hrvatske kulture u moderni
Proučavanje pisaca i publikacija važan je dio studija hrvatske moderne. Bez poznavanja tih fenomena
ne bi bilo moguće sagledati cjelinu tog razdoblja. Treba naglasiti da je prof. Ivanišin, 1968. prvi
otvorio pitanje hrvatske moderne na Jadranu, a napose su u zadnje vrijeme značajna istraživanja prof.
Maštrovića (Drama i kazalište hrvatske moderne u Zadru, Zadarski Ogledi Antuna Gustava Matoša,
Zadar - metropola hrvatske moderne, Milan Begović i Zadar...), Katarine Ivon (Od Kačića do Svačića,
Zagreb, 2018.). Istraživanju hrvatske moderne na Jadranu posvetio se i voditelj kolegija R. Bacalja,
Književni rad Arsena Wenzelidesa, Zagreb, 2006., članci Recepcija drame Katarina Zrinska Ante
Tresića Pavičića, Recepcija talijanske književnosti u zadarskoj periodici na razmeđu 19. i 20. st. ...

Trst kao jadransko središte

U Trstu je djelovao Ante Tresić Pavičić, u svom tršćanskom Jadranu šalje poziv književnicima poziv
na suradnju. To je doba kada u Hrvatskoj nemamo književnu periodiku, dakle prostor za suradnju.
Vijenac je zaključno s godištem 1903. ugašen, jer se Matica nije slagala s novim uredništvom Vijenca
(Dežman, Gjalski). Obustavljane Vijenca su obrazložili potrebom da se objavljuju zasebne knjige, a ne
periodika. Tresić piše 1903. iz Trsta kako je Nada prestala izlaziti, a Vijencu prijeti ista sudbina te nudi
na raspolaganje svoj Jadran.

U Jadranu surađuju pisci koji dolaze s Jadrana: Božo Lovrić, Dinko Sirovica, Rikard Katalinić
Jeretov, Viktor Car Emin, Ivan Despot, Rikard Nikolić, a nakon Tresićeva poziva objavljuje u Jadranu
i Matoš, Begović i Nazor. Dakle, Jadran se u inače jalovoj godini 1904. ističe kao najznačajnija
književna periodička publikacija. Arsen Wenzelides poznati knj. kritičar iz Dalmacije pozdravlja i
podupire izlaženje Jadrana.

Zadar kao metropola hrvatske književnosti

O djelovanju Matoša u Dalmaciji (prvog imena hrvatske moderne) Tihomil Maštrović navodi kako je
Matoš osobito dobro poznavao i pratio zadarsko izdavaštvo. Surađivao je s urednicima koji su Zadru
priskrbili atribut ,hrvatskog izdavačkog čuda’. Naime, Zadar je poslije Zagreba bio najveće i
najznačajnije izdavačko središte. Matoš je surađivao s uredništvima zadarskih novina Croatia (1900.),
Hrvatska kruna (1904., 1906., 1907.)

U doba hrvatske moderne u Zadru je djelovalo čak 15 tiskara, a ne računajući one što su tiskane na
talijanskom i njemačkom jeziku izišlo je 965 hrvatskih knjiga (83 književnih i 45 s područja
filologije).
MATOŠ I ZADAR
 Narodni list (1910., 1914.), časopisa Lovor (1905.), književnog godišnjaka Svačić (1905.) i
neobjavljenog, a za tisak pripremljenog futurističkog časopisa Zvrk (1914.)
 1904. posredstvom Rikarda Katalinića Jeretova u Zadru tiskao i svoju prvu knjigu članaka
Oglede u izdanju Hrvatske knjižarnice u Zadru

Koledar Svačić i Glasnik Matice dalmatinske u Zadru

Izlaženje Svačića povezuje se s činjenicom prestanka izlaženja Vijenca i Nade i odlukom Hrvatske
knjižarnice da u tom sušnom razdoblju hrvatske periodike započne s izdavanjem ‘godišnjeg zbornika s
izabranim književnim prilogom koji će biti posebno označen od ostalog kalendarskog štiva’.

Hrvatska knjižarnica odlučila je pomoći i Glasnik Matice dalmatinske → dogovor nije postignut;
1904. se gasi

Svačić je okupio vrsne suradnike i dobre urednike: Jakova Čuka, Ivu Vojnovića i Petra Kasandrića.
Svoje stranice otvara vodećim književnicima moderne. U prvom godištu objavljuju Begović i Nazor, a
od radova prvih imena hrvatske moderne treba izdvojiti Marjanovićevu studiju Iza Šenoe. 1905., 1906.
i 1907. suradnju Matoša, Cihlar-Nehajeva, Viktora Cara Emina I. Krnica, Zvonimira Butkovića, a
zanimljiva je studija A. Wenzelidesa o Vojnoviću, 1910. i prevodilaštvo M. Begovića.

Nazor i Begović u Svačiću

- u prvom godištu objavljena je Nazorova Knjiga o kraljevima hrvatskijem (Svačić, 44-53) i dramolet
Milana Begovića Lijepa kneginja (Svačić, 26-32)

Do Savremenika 1906. zadarski kulturni i književni krajolik snažna je podrška razvoju hrvatske
književnosti. Svačić, 1904., izdanja Hrvatske knjižarnice (npr. Milan Begović: Život za cara), te novi
tečaj Lovora 1905. Milutina Cihlara Nehajeva koji tada službuje u Zadru omogućili su kontinuitet
hrvatske književne periodike od Vijenca do Savremenika.
Važno je spomenuti i posredništvo iz romanskih književnosti, napose talijanske. Časopisi, političke
novine, društva, čitaonice, novine, knjižnice, koncerti, gostovanja kazališnih družina (koje često
dolaze iz talijanskih gradova) stvaraju kozmopolitski izgled jadranske obale. Upravo bitan poticaj
posredništvu dolazi s Jadrana, upravo s ciljem da se navođenjem primjera iz „velikih” europskih
književnosti potakne geneza novih ideja, razmišljanja i književne produkcije.

SPLIT I DUBROVNIK
U Splitu djeluje Ante Tresić Pavičić i izdaje Novi vijek 1897.- 1899. Izlaze časopisi Jug i Zvono, brojni
listovi Jedinstvo, Sloboda i dr. U Splitu djeluje i Milan Begović do 1908.
U Dubrovniku izlaze novine i časopisi u kojima objavljuju značajni kritičari i pisci. Posebice se ističe
Supilova Crvena Hrvatska 1891.-1914. (Supilo je urednik 1891. do 1901. kada u Rijeci pokreće Novi
list te na taj način ulazi u politiku u banskoj Hrvatskoj), Prava Crvena Hrvatska i časopis Srđ. Npr.
frekvencija talijanske književnosti u Crvenoj Hrvatskoj u moderni (15 proznih priloga i 4 prijevoda
lirike). Ili duži članak o Carducciju u povodu njegove smrti 1907. te recentni prikaz futurizma (1910, u
br. 81) o tom aktualnom likovnom i književnom pravcu u Europi.
Jadran kao pokretačka snaga u Hrvatskoj na razmeđu 19. i 20. st.
Književnici i kritičari s Jadrana prednjačili ili bili pokretačka snaga hrvatske književnosti na razmeđu
stoljeća: Vojnović, Begović, Nazor, Cihlar-Nehajev, Marjanović, Skok, Car Emin, Polić-Kamov,
Tresić Pavičić, Petravić, Politeo, Wenzelides i dr.
Također „majstori s mora” i u drugim granama umjetnosti snažno participiraju: Medović, Bukovac,
Vidović, Rašica i dr. U likovnim umjetnostima, a u hrvatskoj politici zauzimaju mjesta Supilo, Prodan,
Biankini, Trumbić i dr. Hrvatska književnost je uz Matoševo posredništvo iz francuske kulture kao
bitnu oznaku svoga razvoja, uz srednjoevropski krug, označila i oslanjanjem na romanski utjecaj.

Moderna, otvorenost i Jadran

Ako je razmatramo s književnoteoretskog motrišta, moderna u hrvatsku književnost donosi otvorenost
prema suvremenim europskim književnim zbivanjima i stilskim tokovima.
S književnopovijesnog motrišta u tom je razdoblju došlo do integracijskih procesa u književnom
životu sjevera i juga. Komparatistička istraživanja jasno pokazuju da su na hrvatsku književnost u
doba moderne nezaobilazan utjecaj imale mediteranske književnosti, osobito talijanska i francuska što
je posljedica mediteranskog usmjerenja hrvatske kulture s obzirom na njezin zemljopisni položaj.

O polemičkom tonu i žestini književnih rasprava koje su se vodile u dalmatinskoj periodici svjedoči
feljton ‘Sladke pilule’ A. G. Matoša u zadarskoj Hrvatskoj kruni u br. 228. iz 1906.
Hrvatska književna historiografija više vezuje ovaj naslov (Gospođa Walewska) Begovićeve salonske
drame uz polemiku Matoš-Begović, nego uz samu recepciju ove drame. Konačno se polemici
pridružuju Tucić i Wenzelides.
Kao odgovor Wenzelidesu Tucić u Hrvatskoj kruni objavljuje nekrolog živom kritičaru, a Matoš kaže
za Begovića da ima talenta. Ističe ga kao najvećeg hrvatskog književnog industrijalca i reklamca te
navodi kako u tome leži Begovićev modernizam.
Zanimljivo je da književna historiografija ističe kako je riječ o „negativnoj, ali o neobrazloženoj”
prosudbi Tucića i Matoša o Begovićevoj drami i da je prije prilog intrigama oko Begovićeve osobe
nego ozbiljna posudba jednog dramskog ostvarenja.

KRITIKA: MODERNA, AVANGARDA, SINTETIČKI REALIZAM

Dominacija književno - kritičkih osvrta

U moderni kao heterogenom razdoblju učestali su sukobi zbog obrane vlastitih poetičkih načela.
Suprotstavljaju se stari i mladi, realisti i modernisti. Matoš iz inozemstva prati događaje u Hrvatskoj i
komentira i ocjenjuje na svoj način. Iz političkih pobuda polemiziraju i pojedini kritičari, npr. Tucić,
Begović, Wenzelides i Matoš (Matoš započeo u Hrvatskoj kruni). Također, polemiziraju Matoš i
Marjanović, Matoš i Kamov, Matoš i Pasarić i dr.
Zastupljenost književne kritike
U prvoj fazi moderne književna kritika u najširem smislu tog značenja najbrojnije je zastupljena grana
stvaralaštva. Dominantnija je i od poezije i proze i od dramskog stvaralaštva. Mogla se nasloniti na
potpuno formiranu kritiku hrvatskih realista.
Promjene koje su se događale u europskim književnostima, a i same domaće promjene isprovocirale
su nove stavove kod mladih u shvaćanju zadataka i smisla umjetnosti. Ti stavovi katkad su potpuno
različiti onima što su ih zastupali, teoretski i u praksi, u svojim istupima predstavnici realista.

Pitanje metode
Različiti izvori europske kulture na kojima su se mladi kritičari direktno ili indirektno napajali došli su
do punog izražaja u njihovom kritičarskom djelovanju: od socijalnog realizma Masarykova tipa, preko
bečkog secesionizma do pariškog simbolizma i impresionizma. Sve se to odrazilo u tadašnjoj kritičkoj
misli dajući joj obilježje heterogenosti.
Kritika hrvatske moderne odiše šarenilom i bogatstvom različitih kritičkih pristupa književnom djelu
(ali, na žalost, bez značajnije teoretske i filozofske podloge).

Kritika i kritičari
Posebno je značajan ulaz mlade kritičarske snage u hrvatsku književnost nakon 1900.
Dežman, Šarić i Petar Skok Mikov → napuštaju kritiku
U književnost ulaze mlađi kritičari:

 Ivan Krnic  Mihovil Nikolić  Arsen Wenzelides

 Vladimir Lunaček  Andrija Milčinović  Milan Ogrizović

Posebno se ističe kritičarski diskurs Milutina Cihlara Nehajeva i A.G. Matoša koji će dati osnovni
smjer i obilježje kritici uz Milana Marjanovića sve do I. svj. rata.
Najprisutnija je biografsko-impresionistička kritika kao metoda. Ipak najveći dio kritičara se koristi
eklektičkom metodom u kojoj su prisutni samo pojedini elementi velikog broja recentnih kritičkih
polazišta u europskim literaturama (Bjelinski, Taine, Saint-Beuve, Brandes, Croce i dr.)

Konačno kritičarsko opredjeljenje

Premda se naveliko govorilo o potpunoj slobodi stvaranja, individualnosti itd., društvene prilike u
Hrvatskoj usmjeravaju književnike i kritičare da se bave problemima svoje zemlje i svog naroda.
Kao jedan od uzora na koji se pozivaju kritičari u to doba je Taine sa svojim sociološkim pristupom
književnosti, odnosno uvažavanjem sredine, biološkog faktora i povijesnih zakonitosti, premda se on
nametnuo kao ideolog realizma (čovjek nije sam na svijetu; okružuje ga priroda, a oko njega su drugi
ljudi)
Možemo ustvrditi da duboke razlike između germanskih naroda s jedne strane te helenskih i ostalih
potječu dobrim dijelom od razlike u zemljama odakle ti narodi potječu (sjetite se Pasarića i o onome
da se ne može presaditi biljka naturalizma u hrvatsku književnost - Francez ni Parižlija nisu
univerzalni ljudi da bi se njegove doktrine mogle primijeniti na svaku rasu, pleme i narod)
Dakle, u društvenom kontekstu: nacionalni karakter i okolne prilike ne djeluju na neispisanoj ploči,
nego na ploči gdje su prosudbe već prisutne. Prema tome ako uzimamo ploču u jednom trenutku ili
drugom, prosudba je drugačija.

MATOŠ KAO KRITIČAR

- polazište prosudbe - estetska vrijednost literarnog ostvarenja (originalnost izražavanja,
individualizirani stil) - književnost kao umjetnost u jeziku
- dobar kritičar mora biti filozof, sociolog, psiholog i povjesničar
- kritika – savršeno poznavanje čovjeka; djelo enciklopedijskog umjetnika; postoji samo kao torzo,
slika, dojam, pokušaj
- impresionist - najbolja metoda estetička, biografska i subjektivna