Vedrana Delonga - Nikola Jakšid - Miljenko Jurkovid

ARHITEKTURA, SKULPTURA I EPIGRAFIKA KAROLINŠKOG DOBA U HRVATSKOJ, SPLIT 2001.

Miljenko Jurkovid
ARHITEKTURA KAROLINŠKOG DOBA

Predmeti umjetničkog obrta, poglavito zlatarstva, poput liturgijskih predmeta i nakita, pa

i primjerci oružja, a napose pisana riječ i iluminirani rukopisi najbolje svjedoče o likovnim
dosezima karolinškog svijeta i razini prihvadanja visokih zahtjeva dvorske umjetnosti.
Nasuprot tome, monumentalne likovne vrste, arhitektura i njezine ancillae, skulptura i zidno
slikarstvo, uvijek su znatnim dijelom duboko ukorijenjen u prostor iz kojeg izrastaju odnosno
na kojem nastaju. U pradenju odnosa između hrvatskih povijesnih prostora i karolinških,
monumentalne se likovne vrste, dakle, moraju proučavati ponešto drukčije od ostalih
umjetničkih djelatnosti koje su izravno povezane uz Karolinge bilo importom, bilo
preuzimanjem uzora iz velikih centara. Upravo se u arhitekturi, naime, s najviše
vjerodostojnosti može procjenjivati koliko su jake tradicije pojedinog područja, a koliko
donose inovacije - one proizašle iz logičnog stilskog razvoja u nekome kraju i one pristigle
utjecajima izvana.
Karolinška arhitektura u centrima carstva heterogenoga je karaktera. Ona, bez sumnje,
odgovara osnovnom poimanju metafore renovatio jer nastoji, gdje god je to mogude,
imitirati antičke (aula regia u Aachenu primjerice) ili kasnoantičke modele (bazilikalne
gradnje, tlocrtne dispozicije crkava). No, pojam renovatio u arhitekturi je shvaden na više
načina: od izravnog fizičkog preuzimanja građe (stupova, kapitela itd), primjerice s rimskih i
ravenskih građevina za ahensku palatinsku kapelu, do sofisticiranog preuzimanja same ideje
kao na monumentalnom ulazu u opatiju Lorsch, koji inače pokazuje jednu posve novu
morfologiju, transformaciju antičkih oblika, novi likovni jezik. No, ideja trijumfalnog luka,
ideja trijumfa, ovog puta Kristova, jasno proizlazi iz antičkog poimanja slave.
Karolinška se arhitektura, poglavito sakralna, opdenito drži tradicionalne tipologije, često
"imitirajudi" rimske uzore. Te su, pak "imitacije" more romano u rasponu od izravnog
preuzimanja rimskog modela bazilike s okretanjem apside prema Zapadu (Fulda) prema
rimskim konstantinskim crkvama, do složenog preuzimanja rimskih liturgijskih formula u
organizaciji drugog, zapadnog svetišta (St. Maurice d'Agaune, katedrala u Kolnu itd),
zadržavajudi i istočnu apsidu. Sve je to, dakako, potencirano uvođenjem jedinstvene rimske
liturgije na cijelom prostoru carstva.
No, istovremeno, karolinška arhitektura unosi i neke inovacije. U prvom redu u
organizaciji prostora stvara "kloazonirani" objekt, u kojemu svaki segment može zasebno
funkcionirati kao posebni augmentum. Iz takvogaje načela proizašla i najveda i
najprepoznatljivija inovacija karolinške arhitekture - westwerk, zaseban prostor na
zapadnom dijelu građevine sa svojimspecifičnim funkcijama. Istovremeno taj prostor
simbolički reflektira i jednu od osnovnih odrednica na kojima počiva franačko carstvo:
spajanje crkve i države.
 Uz tih nekoliko vrlo prepoznatljivih karolinških inovacija, valja ipak naglasiti da je
arhitektura na prostoru carstva prilično heterogena jer slijedi regionalne razvojne puteve, no
ipak odgovara istom stilskom nazivniku - predromanika.

Te opde konstatacije upuduju na ocrtavanje monumentalnog pejzaža istočnojadranskog

prostora u trenucima prvih doticaja s Karolinzima, koji su se uzastopce događali u pojedinim
područjima idudi od sjeverozapada prema jugoistoku, dok su pojedine hrvatske regije
različitim intenzitetom bile u međusobnim odnosima s franačkom državom. Razlike koje se
uočavaju u arhitekturi rezultat su upravo tog vedeg ili manjeg izravnog karolinškog utjecaja,
opredmedenog u funkcijama arhitekture, pa su inovacije jače u onim regijama gdje su i
kontakti bivali jači.
Karolinške su intervencije bile najizrazitije u Istri, koja je s Karolinzima došla u doticaj ved
u posljednjoj četvrtini 8. stoljeda i bila potom uklopljena u carstvo, funkcionirajudi kao rubni
dio imperija, poput Katalonije ili sjeverozapadne Francuske (provincia maritima). Utjecaji u
Dalmaciji bili su kratki, na samom početku 9. stoljeda, u izravnoj vezi s karolinškim
prisustvom u gradovima sve do ahenskog mira 812. godine, poslije kojega se Dalmacija vrada
pod okrilje Bizanta. No, u hrvatskoj kneževini ti su utjecaji bili izrazitiji u tijeku pokrštavanja i
pomaganja uspostavi prve političke strukture.
Govoriti, međutim, o arhitekturi karolinškog doba, vrlo često znači raspravljati tek o
skromnim ostacima, koji izvučeni na svjetlost dana pijucima arheologa, sondiranjima zidova
u mnogo puta pregrađivanim crkvama, traganjima za vijestima skrivenim u arhivima,
proučavanjima starih grafika i nacrta, ipak daju samo fragmentarnu sliku, negdje čvršde
utemeljenu, a negdje znatno više na analogijama i pretpostavkama.
U Hrvatskoj su ta istraživanja bivala različitog intenziteta u različitim razdobljima i na
različitim područjima. U sjevernoj Hrvatskoj gotovo da i nema podataka o arhitekturi
predromanike, jer su kasnija stoljeda i povijesni razvoj gotovo sve izbrisali, a ni arheologija
nije dosad pružila kakva čvrsta nova saznanja. U Istri je u tom pogledu situacija mnogo bolja.
Mnoge su predromaničke crkve do danas ostale u manje više dobrom, doduše ruševnom
stanju, a arheologija posljednjih desetak godina, koristedi suvremene metode istraživanja,
daje vrsne rezultate. Na temelju novih iskopavanja odavno poznati spomenici doživjeli su
reinterpretaciju, pa je korpus predromaničke arhitekture u Istri danas i najkonzistentniji u
Hrvatskoj. U Dalmaciji pak velika vedina predromaničkih crkava odavno je poznata, a k tomu
su mnoge crkve ostale sačuvane do svoda, pa se u tim područjima one najdulje i najviše
proučavaju. Nasuprot tomu, posve je drukčije s arhitekturom hrvatske kneževine, koja je
protijekom vremena ponajviše stradala, i to uglavnom u doba turskih osvajanja. No, od kraja
19. stoljeda, u doba buđenja nacionalne svijesti i u vrijeme nastajanja nacionalne
arheologije, na prostoru hrvatske kneževine izvršena su mnogobrojna iskopavanja, dakako,
temeljena na ondašnjim zahtjevima i ondašnjoj metodologiji. U tim je počecima primaran
zadatak bilo pronalaženje natpisa hrvatskih vladara, pa se dovoljno pažnje nije posvedivalo
arhitekturi. Zato je veoma bitno spoznati kako su naša saznanja o monumentalnoj
arhitekturi 9. stoljeda katkad nepouzdana, jer ne proizlaze, naime, iz sustavnih istraživanja,
pa ta okolnost upozorava na razinu i na preciznost podataka kojima danas raspolažemo.

Monumentalni pejzaž negdašnjih rimskih provincija Dalmacije i Panonije, te Istre, u

stoljedima ranog srednjeg vijeka uvelike je ovisio o kasnoantičkoj baštini i njezinim
nositeljima. To su poglavito bili primorski gradovi, u kojima nikad život nije zamro, premda je
bio vrlo skroman.
 Graditeljska djelatnost u 7. i 8. stoljedu stagnira u odnosu na prethodno razdoblje. To je
posve razumljivo, jer su postojede građevine zadovoljavale potrebe manjeg broja
stanovnika, dok je u unutrašnjosti provincija kršdanska zajednica bila sužena na male
preživjele enklave. U toj su se situaciji potrebe mahom zadovoljavale popravljanjem starih
crkava i njihovim opremanjem novim liturgijskim namještajem. Tek nekoliko značajnijih
adaptacija starih crkava, koje im bitnije izmijeniše prostorni raspored, svjedoče o novijim
težnjama temeljenim na kasnoantičkoj, poglavito justinijanskoj baštini. Tako de vrlo
znakovito biti preuređenje male memorije na otočidu Majsanu u Pelješkom kanalu. Maloj
pravokutnoj prostoriji dodana su, naime, četiri pilastra T oblika, prislonjena uz uzdužne
zidove, podijelivši tako prostor u tri traveja, od kojih je središnji nosio kupolicu. Značaj te
adaptacije važan je za razumijevanje geneze južnodalmatinskog kupolnog tipa
predromaničke arhitekture, a potvrđuje se u još nekoliko primjera adaptacije, poput one u
nešto kasnijem Sv. Petru u Stonskom polju.
U arhitektonskoj djelatnosti 7. i prve polovice 8. stoljeda, doista rijetke bijahu
novogradnje, među kojima bi znakovita mogla biti šesterolisna crkva Sv. Marije u Trogiru,
vjerojatno s početka 8. stoljeda. Tipološki pripadajudi grupi centralnih građevina
predromaničkog doba, vrlo karakterističnog oblika sa šest konhi uokolo središnjeg prostora,
postavlja se - ako je vjerovati vrlo kasnom prijepisu izgubljenog dokumenta - kao spona
između kasnoantičkog izvorišta tipa i predromaničke disperzije. Time de svakako biti još
jedna potvrda važnosti kasnoantičke baštine u formaciji predromaničkog stila na istočnom
Jadranu.

Istra u karolinškom carstvu

Prva je u doticaj s Francima došla Istra, bivajudi u posljednjoj četvrtini 8. stoljeda

uklopljena u sastav karolinške države. Ta Istra, koju su zatekli Franci, bila je uljuđena i
visokocivilizirana pokrajina, kristijanizirana, s gusto raspoređenim antičkim gradovima duž
zapadne obale, u kojima se raspoznaje neprekinut kontinuitet života, kulturna dosegnuda,
visoka razina življenja, kakva je Karolinzima uvijek bila inspirativna. Ideje o renovatio
antičkoga i kasnoantičkoga svijeta tu su bile ved postojede činjenice.
Duboka transformacija gradova ovdje se dogodila još u ranokršdansko doba. Urbani
fokusi, naime, nisu više bili antički forumi, ved uglavnom ekscentrično postavljeni katedralni
sklopovi, kako u ortogonalnom Poreču, tako i u kružnoj urbanoj strukturi Pule. No, osim te,
inače izuzetno bitne promjene, gradovi nisu doživjeli drugih važnijih transformacija. Čini se,
da i opsezi gradova nisu bitno izmijenjeni. Njihov kasnoantički obris ostao je uglavnom isti, iz
doba Justinijana, što pokazuje i kasnije poštivanje urbanog rastera, primjerice Poreča, koji
tijekom čitavog srednjeg vijeka čuva svoj antički lik s vrlo malim modifikacijama urbanog
tkiva. Stare su katedrale i dalje bili najblještaviji iskazi prošlog vremena, modificirane samo
toliko, koliko je trebalo da seprilagode aktualnim liturgijskim potrebama. Nema, na žalost,
uvijek podataka o tim promjenama. Neke su ostale tek naznačene, poput onih koje je biskup
Handegis (kat. br. I, 49) izveo na pulskoj katedrali sredinom 9. stoljeda, no svakako su bile
povezane uz novu franačku vlast i akvilejsku crkvenu jurisdikciju, koju de stare istarske
biskupije priznavati od koncila u Mantovi 827. godine. Drugdje su te promjene bile vidljivije i
više su poznate. Svjedoči ih primjerice, novi mozaik u Poreču (kat. br. I, 46), jedan od rijetkih
sačuvanih ranosrednjovjekovnih mozaika uopde, pa time to značajniji, a k tome blizak
akvilejskim primjerima (M. Baldini, 1996). U sklopu porečke katedrale
sačuvana je, možda, najznačajnija intervencija u arhitektonsko tkivo: tu je, naime, u 9.
stoljedu sjeverna crkva katedralnog kompleksa pregrađena, pa je dobila novo svetište s tri
apside upisane u začelni zid crkve (kat. br. I, 45). To pokazuje da se i u gradovima nekada
jake bizantske tradicije događaju isti procesi kao i na tlu čitave Istre no, vjerojatno, tek
nakon 827. godine.

U relativno gustu mrežu starih istarskih biskupija (Trst, Poreč, Pula, Pedena ili Rovinj)
karolinška se vlast ugurala stvarajudi u sjeverozapadnom dijelu Istre, između Trsta i Poreča,
novigradsku biskupiju, jedinu od svih podložnu akvilejskom patrijarhu. Odatle se širio
karolinški utjecaj po Istri. Mehanizme širenja poticala je svakako i crkvena vlast, čime se
može tumačiti i topografska gustoda karolinške baštine u Istri.
Prije nego su 827. godine na koncilu u Mantovi svi istarski biskupi podvrgnuti akvilejskom
patrijarhu, karolinška se vlast mogla oslanjati na političku upravu u Novigradu, novigradskog
biskupa i, što nikako ne valja zaboraviti, na opate samostana. Oni su se pak rasporedili na
strateške položaje, kontrolirajudi široka područja na moru i na kopnu. Kao što se Novigrad
smjestio između dva stara biskupska središta, Trsta i Poreča, tako su samostani Sv. Andrije
na otočidu kod Rovinja (kat. br. I, 56) i Sv. Marije Velike kod Bala (kat. br. I, 5) gotovo
razdijelili područje između Poreča i Pule. Kad im se pridoda samostan Sv. Mihovila pod
zemljom, koji se spominje 853, godine, i kašteli Dvigrad i Bale, a možda i Vodnjan, uočava se
vertikala koja prati staru rimsku cestu, dijeledi Istru na zapadnu obalu, sa starim romanskim
stanovništvom i istočnu, s uglavnom novim, slavenskim doseljenicima. Kad se pak ovim
ključnim utvrđenim kaštelima i samostanima pridoda novoizgrađene crkve izvan gradova,
uočava se jača koncentracija crkava upravo na liniji Rovinj - Bale, te uokolo Pule, na njezinu
ageru.
To sasvim sigurno pokazuje političke realnosti onoga doba. Kad se pak ovim
spomenutima pridodaju crkve izgrađene u dva stara biskupska sjedišta, koje nose karolinška
obilježja, uočava se izrazita gustoda karolinške graditeljske baštine u Istri, prilično veda nego
u Dalmaciji i kneževini Hrvatskoj.
Ta arhitektura ne nosi osobine arhitekture velikih karolinških centara. Ona reflektira u
tipologiji uglavnom šire regionalno obilježje, počev od crkvenog sijela u Akvileji do širega
sjevernotalijanskog i podalpskog okružja. To je i razumljivo, jer je Istra rubna zona carstva u
kojoj nije do kraja došla do izražaja težnja antičke monumentalnosti toliko karakteristična za
glavna središta imperija.
Ali i u tim okolnostima ideja renovatio bila je prisutna na istarskom tlu i nije se trebalo
odviše domišljati u prenošenju oblika. Naime, u starim centrima, u Poreču i Puli postojali su
veliki arhitektonski sklopovi Justinijanovoga doba, arhitektura koju su gradile carske,
konstantinopolske radionice i koja je u funkciji i punom svom sjaju posve reflektirala težnje
Karolinga.
Stoga i nije čudno da se u pojedinim velikim graditeljskim zahvatima karolinškog doba
ideja renovatio realizira imitiranjem upravo tih, u regiji postojedih uzora. Takva je,
primjerice, Sv. Marija Velika kod Bala, koja do krajnosti imitira justinijanske uzore u, dakako,
novoj morfologiji (kat. br. I, 5).
Istarska je predromanička arhitektura dakle crpila iz nekoliko izvora: carske justinijanske
baštine, uklapajudi se na taj način u ideju karolinške auličke umjetnosti. Istovremeno je
crpila iz političkih i crkvenih centara Cividala i Akvileje, uklapajudi se tako u širu regiju. Pri
tomu gotovo programatskim činom djeluje izgradnja kripte novigradske katedrale, identične
po obliku onoj iz akvilejske matice (kat. br. I, 31).
 Novigrad je, svakako, bio jedno od ključnih središta. Pokazuje to katedrala, (kat. br. I, 31)
koja je, po svemu sudedi, izgrađena upravo u 8. stoljedu. Njezin oblik bazilike s izduženim
korom tipološki je vrlo blizak karolinškim uzorima u središtu carstva. Valja se, shodno tome,
zapitati nije li i baptisterij izgrađen zato da bi primio ciborij biskupa Mauricija? Bilo bi to
utoliko logičnije što se zasad nije još moglo raspoznati postojanje starije ranokršdanske
katedrale, a i položaj na južnom boku, u jugozapadnom uglu (zaključujudi po starim crtežima
dok je još baptisterij postojao), sugeriraju istovremenu izgradnju. Kripta katedrale je sastavni
dio prvog arhitektonskog koncepta, a kako je izravna preslika one u Akvileji, valja
pretpostaviti njezinu izgradnju na razmeđu 8. i 9. stoljeda. Ta je kripta nužno uvjetovala
povišeno svetište i organizaciju prostora kakvo je, dakako, ono u Akvileji. Kripta, sagrađena
da bi primila tijelo sv. Pelagija, jest dvorana na četiri stupa, presvođena križnim svodovima
koje ojačavaju pojasnice između stupova i polustupova na perimetralnom zidu koji prati
zakrivljenje apside. Prilazilo joj se dvama uskim stepeništima s bokova glavnog broda,
vjerojatno isto kao i u patrijarhalnom sjedištu, u Akvileji.

U prvim se desetljedima karolinška vlast oslanjala na svoje istaknute položaje poput

Novigrada i, južnije, na kastrume Dvigrad, Bale, a možda i Vodnjan, te na novo utemeljene
samostane poput onoga Sv. Andrije na otočidu kod Rovinja ili samostan Sv. Marije Velike kod
Bala. Značajno je da se to događa, među ostalim, i na posjedima ravenske crkve, koja je, čini
se, od pada egzarhata bila pod papinom upravom.
Dok se katedrala u Novigradu u graditeljskom pogledu oslanjala na oblike iz svojega
nadređenoga sjedišta, a kastrumi slijedili zakonitosti zadane još u kasnoantičko doba,
samostani i njihova prostorna organizacija uvelike su unosili novosti na istarski poluotok. To
je vidljivo u njihovu statusu, kao primjerice u Sv. Mihovilu pod zemljom, za koji se, po
kasnijim dokumen
tima, može pretpostaviti da je utemeljen kao Eigenkloster, prema karolinškim uzorima. No,
što je još važnije, arhitektonska i prostorna artikulacija samostana bila je po karolinškim
uzorima, i na istarskom tlu predstavlja novinu. Slična je takva sačuvana i u najvedem
samostanu, onome Sv. Marije Velike kod Bala (kat. br. I, 5). Iako istraživanja tamo još traju,
ved se mogu izredi neki zaključci. Naime, s južne strane crkve nalazilo se kvadratno dvorište,
vjerojatno klaustar, koji su sa svih strana flankirali portici, a iza njih razne prostorije. Tako je
zasad raspoznato istočno i južno krilo samostana: istočno s nizom prostorija koje se
portikom otvaraju prema klaustru, a vrlo zatvorenim zidom omeđuju sklop prema vani.
Južno je pak krilo rastvoreno monumentalnim portikatom kojemu se naknadno u
jugozapadnom uglu prigradila memorija. Premda je još rano za donošenje konačnih
zaključaka, sasvim je sigurno da je riječ o jednom uređenom samostanskom sklopu, kakvi su
bili pravilo nakon koncila u Indenu 816. i 817. godine. Tada su po "idealnom planu" St.
Gallena utvrđena pravila organizacije samostanskog prostora, iako su, zasigurno, uzori
postojali i ranije, ved u drugoj polovici 8. stoljeda, pratedi inovacije koje su se događale,
primjerice, u katedralnom sklopu u Metzu.

Na područjima koja se kao klin zabijaju u vertikalu istarskog poluotoka, slijededi staru
rimsku cestu, može se pratiti intenzivna graditeljska djelatnost. Ved prvi, najraniji sloj,
karolinške arhitekture u Istri pokazuje tipološke srodnosti sa susjednim područjem pod
jurisdikcijom akvilejskog patrijarha, pa i udaljenijega, čitavoga sjevernoga talijanskog
prostora. To je najbolje vidljivo u širenju tipa jednobrodne crkve s tri apside, ili pak centralne
križne crkve s tri apside poredane na poprečnome kraku. Kasnoantičke tradicije ogledaju se
u trobrodnim bazilikama s tri izvana poligonalne, a iznutra polukružne apside, poput Sv.
Marije Velike kod Bala: njezini kapiteli izuzetno su važni za pradenje geneze
ranosrednjovjekovnih kapitela jer svi deriviraju iz kasnoantičkih modela iz Justinijanovog
doba sačuvanih u nedalekoj katedrali biskupa Eufrazija u Poreču.
Tip jednobrodne crkve s tri polukružne apside vrlo je karakterističan za alpske dijelove
karolinškog carstva. U Istri se taj tip nalazi u župnoj crkvi u Balama, (kat. br. I, 2) kojoj je
rekonstrukcija prvobitnog izgleda vrlo slična odavno poznatim crkvama u sjevernoj Italiji i
južnoj Švicarskoj poput Sv. Petra u Mistailu, Sv. Spasitelja u Sirmionu, crkvama u Müstairu,
Churu, Disentisu itd. (I. Matejčid, 1996, 133-139). Taj je tip i inače poznat u Istri, ali s
varijantom upisanih apsida. (B. Marušid, 1974).
Troapsidno svetište uklopljeno u ravni začelni zid crkve zapravo je i najčešde tipološko
rješenje koje se susrede u Istri, bilo da se radi o trobrodnim bazilikama, poput one u Guranu
kraj Vodnjana, (kat. br. I, 28) ili onoj Sv. Foške kraj Peroja, ili pak o dvoranama s troapsidnim
svetištem, poput Sv. Šimuna u Guranu, (kat. br. I, 30) Sv. Stjepana u Peroju, Sv. Andrije u
kompleksu porečke katedrale, (kat. br. I, 45) Sv. Gervazija u Pižanovcu kraj Bala (kat. br. I,
44). Pri tome je ovaj drugi tip daleko brojniji pa postaje regionalna osobitost. Svi analogni
primjeri, poglavito dvoranske crkve s troapsidnim svetištem, nalaze se na području sjeverne
Italije i južne Švicarske, pod upravom akvilejskog i milanskog patrijarha. Doduše, župna crkva
Bala zasad je jedina poznata inačica tipa s istaknutim polukružnim apsidama, približavajudi
se tako još više izvorištima. No, čini se, da i tu, u strogosti liturgijskih zahtjeva, geneza oblika
ima lokalna uporišta, očitujudi se od porečke Eufrazijane, preko navedenih Sv. Stjepana u
Peroju ili crkve u Guranu, do čistih karolinških rješenja, poput Sv. Sofije u Dvigradu (kat. br. I,
21) ili župne crkve u Balama (kat. br. I, 2). To bi značilo da i istarski prostor sudjeluje u genezi
oblika kao i susjedna sjeverna Italija. Stoga i kronološko razvrstavanje istarskih
ranosrednjovjekovnih crkava biva često otežanim.
U tipologiji predromaničke arhitekture Istre prevladavaju, dakle, apside utopljene u zidnu
masu začelja crkve, bile one iznutra polukružne ili pak pravokutnog tlocrta, iz kojega su u
kalotu prelazile trompama. Uz primjere s troapsidnim svetištem, takve bijahu i one
jednostavne, s jednom apsidom. U morfologiji te arhitekture također prevladavaju
baštinjeni elementi, potvrđujudi tako još jednom ukorijenjenost oblika: od fasada s
lezenama, toliko karakterističnih "adriobizantskih" svojstava, preko karakterističnih
"ravenskih krilaca" - skošenih dovršetaka fasada pod strehom (kao primjerice u Sv. Foški kod
Žminja ili sv. Stjepanu u Peroju), do tipoloških rješenja s poligonalnom apsidom.
Sukladno zahtjevima kulta sve su crkve u svom interijeru, još po starim kasnoantičkim
pravilima, bile bogato urešene, među ostalim prekrivajudi zidne plohe freskama. Dakako da
su ti interijeri dospjeli do nas gotovo posve ogoljeli, no dade se tu i tamo razaznati izvorni
sjaj tih prostora. Rijetki tragovi fresko-slikarstva, poput izblijedjelih fresaka u Sv. Sofiji u
Dvigradu (kat. br. I, 22) ili onih na otočidu Sv. Andrije pred Rovinjom, iz ranog 9. stoljeda (kat.
br. I, 56), ukazuju .na karolinške odraze mekom obradom i kolorizmom. Njima bi se moglo
pridružiti i ostatke fresaka iz apside Sv. Marije Velike kod Bala, no tek započeta istraživanja
ne pružaju zasad potpunije zaključke.
Sredom su tragovi fresaka sačuvani na različitim tipovima arhitekture: i na onima
dominantnijim, na susjednim karolinškim područjima, i na onima koji se drže tradicionalne
tipologije. To svakako svjedoči da je ukupni rani sloj arhitekture u Istri promoviran iz jednog
centra i s jednom mišlju: uspostave čvrste političke i crkvene organizacije poluotoka. Među
oslikanim građevinama crkva Sv. Andrije na otočidu kod Rovinja (kat. br. I, 56) najslabije je
poznata zbog kasnijih intervencija (B. Fučid, 1965, 107-110). No, raspoznat je središnji dio
centralne građevine, koja je prema dimenzijama prostora i obliku centralnog dijela
vjerojatno bi1a, poput nedalekog Sv. Tome kod Rovinja, križna građevina s tri apside
poredane na istočnoj strani.
Od crkava toga tipa najcjelovitija je upravo ona Sv. Tome kod Rovinja (kat. br. I, 57),
križna građevina s tri izbočene apside od kojih je srednja znatno veda. Prostor križišta bio je
uzdignut i spojen s krakovima velikim otvorima polukružnih lukova. Crkva je svojim oblikom
vrlo slična onima iz šire okolice koje su datirane upravo u drugu polovicu 8. ili u rano 9.
stoljede: S. Pietro u Quarazze kraj Bolzana, S. Maria in Silvis u Sesto al Reghena, prva faza S.
Salvatora u Bresciji (I. Matejčid, 1997, 14). S druge pak strane usporediva je s nestalom
crkvom Sv. Klementa u kompleksu Sv. Mihovila i Sv. Klementa u Puli, jer su obje crkve
zapravo iste veličine. Nije ovdje na odmet pripomenuti kako je u katedralnom kompleksu Sv.
Justa u Trstu južna memorijalna građevina s kupolom, sagrađena u doba biskupa Frugifera,
doživjela, izgleda, pregradnje upravo u karolinško doba, vezujudi se tipološki uz ove
primjere.
Sve to svjedoči kako sekundarne sastavnice stila (oblik apside, artikulacija vanjskog plašta,
oblik otvora, način zidanja), a konačno i osnovni tip, nisu uvijek dobra mjerila datacije ako su
i jedina.
Koliko to u Istri pokazuje dugu perzistenciju graditeljskih oblika (doduše, to je možda u
skladu s principom renovatio), toliko se promjene događaju u liturgijskoj funkciji interijera,
pa de sve to biti važno za Dalmaciju gdje te pretpostavke nisu do danas dovoljno razjašnjene.
Arheološka istraživanja posljednjih godina, a nakon njih i reinterpretacija otprije poznatih
spomenika, bitno su promijenila saznanja o karolinškom prodoru u Istru, a time i o
predromaničkoj (karolinškoj) arhitekturi i skulpturi u toj pokrajini.
Vedina je velikih objekata - trobrodne bazilike - potpuno u tradiciji ranokršdanskih zdanja.
Prednjače u tome pogledu samostan i crkva Sv. Marije Velike kod Bala (kat. br. I, 5).
Trobrodna bazilika s tri iznutra polukružne, a izvana poligonalne apside, sagrađena je krajem
8. stoljeda. Dokazuju to kapiteli njezine kolonade (Caillet, Jurkovid, Matejčid, 1996, 1997,
1998). Riječ je, naime, o dva tipa kapitela, (kat. br. I, 6) oba izrasla iz kasnoantičke tradicije.
Prvi je tip dvozonski kapitel glatkih listova, koji derivira iz korintskog kapitela. Svi su
međusobno različiti, varirajudi oblike ugaonih voluta, kartuše i dekoraciju središnjih dijelova.
Ističe se primjerak kojem je s dvije strane isklesana ptica u profilu. Drugi je tip košarasti
kapitel, dekoriran pleterom. Oba su tipa derivacije kasnoantičkih uzoraka. Dok je to za
dvozonski s glatkim listovima posve jasno, košarasti pripada tipu čija je difuzija u 6. stoljedu
potaknuta Justinijanovom reconquistom. Ne treba idi daleko da bi se pronašli modeli. U Istri
je, naime, justinijanski sloj skulpture prilično dobro predstavljen, pa se sasvim dovoljno
prisjetiti takvih kapitela iz Eufrazijane. Košarasti kapiteli iz Bala su ranosrednjovjekovni
derivat upravo tih kapitela, a rudimentarna pleterna dekoracija gotovo da imitira starije
modele. Upravo ta činjenica da oba tipa kapitela proizlaze iz transformacije kasnoantičke
baštine ima za nas veliku važnost, jer potvrđuje iznesene pretpostavke o postupnoj
transformaciji oblika u neprekinutu slijedu. Čak i onda kad nova morfologija postaje
dominantnom, tradicionalni oblici se i dalje održavaju, otkrivajudi istarski poluotok kao
prostor snažna kontinuiteta između kasne antike i ranoga srednjega vijeka. To je izuzetno
važno uočiti i u tipologiji arhitekture koja, nasljedujudi justinijanske uzore, ostaje
nepromijenjena tijekom čitavog ranoga srednjega vijeka.
I ostale se bazilikalne građevine, možda ne tako eksplicite kao Ve1a Gospa kod Ba1a,
uklapaju u taj koncept, slijededi kasnoantičke tradicije, poput trobrodne crkve Sv. Kvirina
kod Vodnjana (kat. br. I, 69) (B. Marušid, 1986-87, 67). Za razliku od nje, trobrodna bazilika u
Guranu kod Vodnjana (kat. br. I, 28) ima sve tri apside utopljene u ravni začelni zid crkve, a
brodove joj dijeli niz zidanih stubova. Gustodu arhitektonske baštine ranijeg karolinškog
doba oko Vodnjana dopunjuje i crkva Sv. Šimuna u Guranu (kat. br. I, 30) (B. Marušid, 1963,
121-149.), te nekoliko crkava u pulskome ageru poput Sv. Lovre u Šijani (kat. br. I, 64) te
adaptacije ranijih građevina poput crkve u Valbandonu (kat. br. I, 65) i samostana Sv. Andrije
u Betigi kod Barbarige.

Dalmacija i južne sklavinije

Obalni gradovi Dalmacije koji su preživjeli seobene valove s početka 7. stoljeda, bili su
posljednji funkcionirajudi ostatak bizantskih posjeda na Jadranu. Tijekom 7. i vedeg dijela 8.
stoljeda i oni su dijelili sudbinu opde krize, potencirane prekidom trgovinskih veza s
unutrašnjošdu i zamiranjem cestovnog prometa. Time je i njihova lučka komponenta gubila
na važnosti, sabijajudi te nekod u svemu prosperitetne gradove unutar svojih zidina i plitkog
pojasa njihovih astareja. Ponovno oživljavanje graditeljske djelatnosti na razmeđu 8. i 9.
stoljeda, kada se na tim prostorima događaju važna previranja, nužno se moralo očitovati i u
urbanizmu tih gradova. Na žalost, današnja su saznanja o tome minimalna, poglavito zbog
nedostatnih arheoloških istraživanja u gradovima, no, ipak se može ustanoviti kako
uglavnom ni oni, poput istarskih nisu bitno mijenja(i urbani raster. To je sasvim pouzdano u
Zadru, najjačem uporištu Bizanta na Jadranu, gdje sva nova izgradnja još od kasne antike
poštuje zadane antičke parametre. To je razdoblje uglavnom nepoznato za Osor, Krk, Rab,
Trogir, Kotor, a samo su donekle neke promjene poznate u Splitu,koji izrasta u
Dioklecijanovoj palači i Dubrovniku, koji nastaje propašdu Epidaura.
No, ukoliko o urbanističkom razvoju tih gradova u ranom srednjem vijeku za sada nema
dovoljno podataka, o pojedinačnim arhitektonskim zahvatima ipak se ponešto više zna.
Prije svega nužno je ocrtati karakter nove izgradnje. Ranija je baština vrlo tradicionalna,
vrlo jako impregnirana ranobizantskim likovnim iskazom. Zbog političkih implikacija -
potpadanje pod bizantsku upravu, a u južnim sklavinijama pokrštavanje posredstvom
Bizanta - posve je logično očekivati na tim prostorima jači bizantski utjecaj. No, u razvoju
stila, na prostoru jakih poveznica sa susjedima, sasvim je prirodno očekivati i posvemašnju
otvorenost prema stilskim gibanjima na susjednim teritorijima, pa ne treba zanemarivati niti
pojedinačne, uobičajene utjecaje s drugih strana, poput onih iz Rima u točno određenim
političkim trenucima, ili pak onih s venetskog područja. Ta posve prirodna kretanja treba
odvojiti od onih politički usmjerenih, jednokratnih, i ako hodemo programatskih, kako se to
događa i s onima karolinškim koji onda ostavljaju pojedinačno vrlo upečatljiv trag.
Karolinški se utjecaji na području kasnije bizantske teme Dalmacije mogu očekivati
uglavnom u razdoblju prve prisutnosti Karolinga u tim krajevima, dakle na razmeđu 8. i 9.
stoljeda, odnosno do ahenskog mira 812. godine. U prvom redu radi se o njihovom fizičkom
prisustvu u Dalmaciji, potom o boravku zadarskog biskupa Donata na karolinškom dvoru
(mogude veze zadarske rotonde sa Aachenom), i trede - otvaranje tržišta i jača fluktuacija
majstora koji su mogli dodi privučeni franačkim prisustvom, te naravno boravak i rad onih
majstora koji su sa prvim valom izgradnje u hrvatskoj kneževini došli sa drugih područja
carstva i mogli raditi i neke narudžbe unutar bizantske Dalmacije.
Kada je pak riječ o južnim Sklavinijama, onda bi se načelno moglo razmišljati na jednak
način. No karolinški su utjecaji dospjeli u Zahumlje tek u drugoj sekvenci, amalgamirani kroz
iskustvo hrvatske kneževine. Čini se, naime, da je najjači karolinški utjecaj bio prihvadanje
westwerka, no to se dogodilo preko hrvatskih prostora, a ne izravno, čini se u doba jačeg
povezivanja dviju kneževina u ranijem 10. st.
U obalnim gradovima pod bizantskom upravom, kao i na otocima gdje kontinuitet
življenja i kasnoantička baština bijahu jaki, graditelji su se uglavnom oslanjali na provjerene
ranokršdanske modele. Važno je naglasiti da nije bilo monumentalnih graditeljskih zahvata
tijekom čitavog predromaničkoga doba, osim izgradnje crkve Sv.Trojstva u Zadru, upravo u
doba kratke karolinške prisutnosti na tom području. Stare biskupije održavale su svoje
ranokršdanske katedrale, a i po otocima vedi dio ranokršdanskih crkava bijaše u funkciji.
Mnoge od njih zahtijevale su adaptacije koje su im u konačnici i radikalno izmijenile izgled.
Uglavnom se radilo o uspostavi svoda prislanjanjem pilastara i pojasnica na postojede zidove
da bi se ojačali bačvasti svodovi ili pak uspostavila kupola (kako je ved rečeno za Majsan ili
crkvu Sv. Petra u Stonskom polju).
Arhitektonska se djelatnost stoga ograničavala na manje zavjetne, župne, ruralne ili pak
grobišne crkve različitih tipoloških osobitosti, no često se pridržavajudi kasnoantičkih
baštinjenih tradicija, kako je primjerice bilo u južnoj Dalmaciji.Stotinjak različito sačuvanih
crkava pokazuje, unatoč tipološkoj raznovrsnosti, zajedničke osobine, mahom u
sekundarnim sastavnicama stila: gradnja nepravilnim lomljenim kamenom s obilnim
korištenjem vapnenoga veziva, upotreba spolia, zatim oblici otvora - često gljivasti, lezene
na fasadi, gradnja trompi kao elementa za prijelaz iz pravokutne osnove u zakrivljeni oblik
kalote apside, ili kupole.
U tipološkom pogledu te jednostavne crkve uglavnom su jednobrodne s polukružnom ili
četvrtastom apsidom, s unutrašnjošdu često artikuliranom lezenama koje podržavaju
bačvaste svodove, ojačane pojasnicama. Kod onih razvijenijih, u kojih su i na vanjskim
fasadama plitke lezene ili niše, osnovna je značajka nepoklapanje vanjske razrade plašta s
onom iznutra. U ukupnom broju sačuvanih predromaničkih crkava ovaj je tip osnovni, s
mnogim svojim inačicama, i dugo se održava. Tako posve jednostavan kubus s bačvastim
svodom i polukružnom apsidom predstavlja crkva Sv. Jurja na rtu Marjana u Splitu. Druge su
pak dijelile unutrašnji prostor s jednim ili više parova lezena spojenih pojasnicama u traveje
(Sv. Ciprijan na Lastovu, Sv. Ivan na Dugom Otoku). Pritom su neke od tih crkava adaptacije
ranokršdanskih gradnji (Sv. Andrija na Vrgadi). Kod vedine tih jednostavnih građevina, duga
perzistencija oblika, do u 11. stoljede, često onemogudava preciznije datacije. Isto vrijedi i za
razvijenije oblike kojima se lezenama i plitkim nišama artikuliraju i vanjske fasade.
Centralne građevine pokazuju više raznovrsnih tlocrtnih i prostornih rješenja.
Najjednostavniji su male rotonde poput Sv. Marije u Malom Ižu, kružnoga prostora
nadsvođenog kupolom s malom polukružnom apsidom. Kupola zaključuje i konstrukcije
kvadratnog tlocrta s polukružnom apsidom (Sv. Pelegrin na Dugom otoku (kat. br. III, 18)) ili
pak elipsasto razvučena na pravokutnom tlocrtu broda (Sv. Viktor na Dugom otoku i Sv.
Juraju Rovanjskoj (kat. br. IV, 230)). Prijelaz iz kvadratne u kružnu osnovu izvodio se
trompama.
Neki drugi centralni oblici svjedoče o jakoj kasnoantičkoj tradiciji, poput crkava
šesterolisnog oblika i njegovih varijanti. Memorijalnih funkcija, one nisu ovisile o
euharistijskim i liturgijskim datostima, pa ih tako nalazimo kako u bizantskim gradovima
Zadru (Sv. Krševan, Sv. Marija Stomorica), Splitu (Sv. Trojica (kat. br. III, 25 )), i Trogiru (Sv.
Marija) i na prostoru hrvatske kneževine (crkva u Kašidu (kat. br. IV, 145), Sv. Mihovil u
Brnazama kod Sinja (kat. br. IV, 112 ), Sv. Mihovil u Pridrazi (kat. br. IV, 215), crkva u
Škabrnji, i na Bribiru) te u Zahumlju (Ošlje). Funerarnom, memorijalnom funkcijom, te
mahom privatne crkve vežu se za kasnoantička izvorišta, a nije isključeno da su i oblikom
slijedile starije uzore. To se otkriva u duljem vremenskom slijedu njihove izgradnje, od
možebitnih još kasnoantičkih, preko ved spomenute Sv. Marije u Trogiru, koja bi činila sponu
s onim tipično predromaničkim 9. stoljeda, kakve, sudedi po liturgijskoj opremi bijahu Sv.
Trojica u Splitu, te gotovo sve s tla hrvatske kneževine. Ishodišta i veze s funkcijama Beatae
Mariae Rotundae iskazivahu se kako u titularima (vedina ih bijaše posvedena Sv. Mariji ili Sv.
Mihovilu), tako i sarkofazima za koje bijahu predviđene, primjerice trogirska crkva, pa onda i
zadarska Stomorica, ali i funkcijom privatnih oratorija plemenitih rodova ili samostana, te
smještajem gotovo uvijek na mjestu nekog kasnoantičkog sklopa. Najrazvedenija od svih
bijaše osmerokonhna crkva u Ošlju poviše Stona, mjestu koje spominje sredinom 10. stoljeda
bizantski car Konstantin Porfirogenet.
Križnog tlocrta s kupolom na križištu s tri apside na istočnoj strani, koje potenciraju
uzdužnu os, bila je porušena crkva Sv. Vida u Zadru. Bliska je istarskim primjerima poput Sv.
Tome kod Rovinja, što upuduje na mogudi karolinški utjecaj.
Na južnodalmatinskim prostorima uglavnom su Dubrovnik, ali i Kotor, odakle se
posredstvom Bizanta širilo i kršdanstvo, davali poticaje u svim likovnim vrstama. Arhitektura
se oslanjala na kasnoantičku baštinu, osobito justinijanskog doba, što svakako potvrđuje
geneza južnodalmatinskog kupolnog tipa, koji sažima longitudinalni ustroj jednobrodnih
crkvica s centralnim naglaskom kupole u središnjem traveju. Tip se prvotno definirao u
adaptacijama ranokršdanskih zgrada, poput one u Sv. Petru u Stonskom polju, uz pokoju
novu građevinu poput sv. Mihajla nad Stonom, iako vedina crkava tog tipa pripada kasnijem
vremenu. U neprekinutom kontinuitetu života područja, na kojemu je prijelaz iz kasne antike
u srednji vijek bio bezbolniji, adaptacije su doživjele i vede ranokršdanske građevine, poput
Sv. Mandaljene na Gorici kod Stona (kat. br. IV, 238), gdje se uspostavlja nova trobrodna
struktura sa zvonikom na pročelju, vezana uz karolinški prodor na Jadranu. No,uz
raspoznatljivost regionalnog tipa trotravejne kupolne crkve, oslonjene ponajviše na
baštinjene elemente, u južnodalmatinskim prostorima u pojedinim se trenucima očituju i
neki suvremeni utjecaji. Oni karolinški doista su samo epizodni i uglavnom kasniji, poput
predbroda koji je nekod stajao uz crkvu Sv. Mihajla u Stonu.
Vrlo su zanimljive i dvije centralne građevine: vrlo rana devetotravejna crkva Sv. Tripuna
u Kotoru (kat. br. III, 4) i crkva Sv. Tome u Prčnju (u današnjoj Crnoj Gori), jer se isti oblici
javljaju i u memorijalnim crkvama karolinškog zapada i na bizantskom istoku. Na opdoj,
naime, razini proučavanja centralnih građevina ne vrijedi raspravljati o nekom utjecaju
Istoka ili Zapada, jednostavno zato što sve proizlaze iz zajedničkog prototipa - palatinske
kapele, kakvih je bilo i na Istoku i na Zapadu, a što je generički oblik povezan uz funkciju koja
je poznata od najranijeg doba kršdanstva. Iako su obje devetotravejne crkve izgrađene
najvjerojatnije nakon ponovnog učvršdenja bizantske vlasti 809. godine, one svjedoče svojim
oblikom prisutnost opdih kulturnih matrica vezanih uz jaka kršdanska središta onodobnog
svijeta.
Na samom početku 9. stoljeda franačka je prisutnost u dalmatinskim gradovima najočitija
u Zadru, ključnom uporištu bizantske vlasti na istočnom Jadranu. Diplomatske aktivnosti
biskupa Donata i vojvode Pavla bijahu usmjerene na obje sukobljene strane. Njihovo
poslanstvo na franački dvor, gdje priznaju Karlovu vlast, nije bilo i jedino. S puta u Carigrad
Donat donosi relikvije Sv. Anastazije, kojoj de od tada biti posvedena zadarska katedrala.
Doba Donatova biskupovanja obilježeno je izgradnjom jedine monumentalne rotonde na
Jadranu, crkve Sv. Trojstva (Sv. Donata) (kat. br. III, 48). Uz bok San Vitalu u Ravenni i
palatinskoj kapeli Karla Velikog u Aachenu, ona u sebi spaja stara justinijanska izvorišta s
novim impulsima, netom pristiglim iz karolinškog kruga. Građena je u jugoistočnom uglu
katedralnog sklopa, južno od katedrale i njezinih aneksa, te istočno od zgrade biskupije s
kojom je bila izravno povezana zajedničkim predvorjem u prizemlju i direktnim prolazom na
katu. Time jasno ukazuje na svoju funkciju privatne i rezidencijalne kapele biskupa Donata, u
kojoj su se, dakako, odvijale i liturgijske ceremonije crkvene i političke vlasti u gradu. Crkva
je rezultat dvaju građevinskih koncepata, koji su slijedili jedan za drugim u vrlo kratkom
vremenskom razmaku. Prvotno je crkva Sv. Trojstva bila zamišljena i sagrađena kao
slobodnostojeda rotonda pokraj katedralnog sklopa, poput S. Constanze u Rimu ili Sv. Sofije
u Beneventu. Kao i u ostalim građevinama na tom dijelu nekadašnjeg zadarskog foruma, i u
njezinim su temeljima upotrijebljeni brojni fragmenti antičkih spomenika. Kružnu jezgru
građevine od ophoda su odvajali stupovi, a s istočne je strane imala tri apside. Perimetralni
zid s nutarnje je strane bio artikuliran plitkim polukružnim nišama, a izvana lezenama. No,
ubrzo je prevladao novi, posve drukčiji koncept, kojim je oblik građevine potpuno
izmijenjen. Podignut joj je kat s galerijom, predvorje sa zapadne strane i drugi aneksi s juga i
sjevera kojima je bila posve okružena.
Istovremeno s preuređenjem rotonde nastalo je i istočno krilo episkopija izravno
povezano s crkvom zajedničkim predvorjem. Na katu, vrata iz episkopija vode direktno na
polukat kapele vežudi se na kružno stepenište koje sa sjevera okružuje crkvu. S južne strane
u novodograđeni aneks vodila su dva velika dvostruka lučna otvora (bifore) i vrata. Da bi od
ranije postojeda struktura mogla izdržati težinu kata morali su se ojačati zidovi. Tako su
stupovi između središnje jezgre i ophoda zamijenjeni masivnim pilonima, osim dvaju ispred
apsida, a niše na unutarnjoj strani zida crkve zapunjene i to komadima liturgijskog
namještaja prve faze gradnje.
Konačni je rezultat impresivna rotonda koja svojim dimenzijama, posebno promjerom
nadmašuje sve slične građevine ranog srednjeg vijeka na jadranskom prostom. Jedinstvena i
najmonumentalnija u hrvatskim prostorima, crkva Sv. Trojstva ide uz bok palatinskim
kapelama svog doba, poput one najpoznatije Karla Velikog u Aachenu. U čitavoj Europi
ranog 9. stoljeda sačuvalo se tek nekoliko takvih rotondi, među kojima je zadarska, uz onu u
Spoletu, svakako najznačajnija. Ona svjedoči o karolinškim prodorima i stilskim utjecajima u
naše krajeve, ali i više od toga; ona upravo zbog dva koncepta gradnje ukazuje na činjenicu
da su sve palatinske kapele, bilo vladarske ili biskupske, od kasne antike do ranoga srednjega
vijeka imale načelne, a ne izravne uzore, inspirirajudi se kasnoantičkim dvorskim kapelama.
Jedina druga građevina u Zadru, u kojoj se raspoznaje ista morfološka struktura, jest
kripta crkve Sv. Petra Starog (kat. br. III, 51). sagrađena je s istočne strane ranokršdanske
crkve, i dobila je u ranom srednjem vijeku križne svodove koje ojačavaju pojasnice što
počivaju na lezenama duž starijih zidova i tri nosača (dva stupa i stub), koji dijele prostor u
dva broda. Oblikovanje svodova i pojasnica gotovo je identično onome u Sv. Donatu, a i
ovdje se uočava upotreba antičkih spolia (stupovi, baze) na kojima se obavlja "naknadna
kristijanizacija" (urezani križevi na stupovima, baza na mjestu kapitela). Način zidanja,
artikulacija nosivih elemenata i pojasnice odgovaraju vremenu gradnje Sv. Donata, a sama
ideja vanjske kripte je u načelu karolinška, koja je u Zadru mogla biti aktualna upravo na
početku 9. stoljeda.

Hrvatska kneževina

Za razliku od Dalmacije, u kojoj je karolinški utjecaj u arhitekturi bio samo prolazna,

kratkotrajna pojava, u hrvatskoj se kneževini događa upravo suprotno. To je, naime, prostor
s najizrazitijim i najperzistentnijim karolinškim utjecajima, vidljivim u importu ključne
karolinške inovacije - westwerka, što je, dakako, povezano i uz politička događanja u regiji.
Posredstvom Franaka, a iz akvilejske patrijaršije, u ranom 9. stoljedu dolazi do
pokrštavanja Hrvata. Iskrsnuli su tada osnovni zadaci gradnje crkava i skulptorskog
opremanja njihovih interijera, pri čemu de nužno i arhitektonski zahvati biti bliski onima s
područja odakle dolaze misionari. Isto je tako i stanje prethodno izgrađenih crkava, i njihov
broj bitno drugačiji nego u obalnim gradovima. Naime, za razliku od obalnih dalmatinskih
gradova, u kojima se kršdanstvo bilo vrlo rano utemeljilo i rezultiralo mrežom gusto
raspoređenih biskupija, unutrašnjost Dalmacije sustavno je kristijanizirana tek u 6. stoljedu
nastojanjima salonitanskog metropolita i zahtjevima samog Justinijana. Ipak je nužno
napomenuti da gustoda ranokršdanskih sakralnih zdanja tu nije bila onakva, kakva je bila na
obalnom prostoru, a da je fundus koji je dočekao novi etnik i njegovo pokrštavanje bio
mnogo slabiji. Dodatno je on prorijeđen tijekom 7. stoljeda i prve polovice 8. stoljeda, no i
takav je bio dobra baza za novu, od Karolinga potpomognutu crkvenu organizaciju. Uz te
naslijeđene, nekoliko je novoizgrađenih crkava iz prvog doba crkvene organizacije, po svemu
sudedi sve na posjedima velikaša.
Vedi je broj sakralnih zdanja ranijeg doba ostao u funkciji ili barem u takvom stanju koje je
zadovoljavalo potrebe. Ta su zdanja kao izvor arhitektonskih tipova i morfologije (gljivasti
otvori, lezene) mogle biti uzorom graditeljima novih crkava u 9, stoljedu. Od onih za koje
bismo mogli redi da su preuređene u prvom valu je Sv. Martin u Pridrazi kod Novigrada, koja
je i do naših dana došla gotovo neizmijenjena oblika, i to sudedi po liturgijskom namještaju,
koji kao njemu analogni primjeri u Zadru, još uvijek koristi ljudsku figuru (kat. br. IV, 217),
inače izuzetno rijetku u predromaničkoj skulpturi. Njezin de tip, jednobrod sa trikonhalnim
svetištem, postati u drugoj polovici 9. stoljeda vrlo često korišteni tip nove arhitektonske
koncepcije u hrvatskoj kneževini, što je još jedan dokaz da je morala biti prije toga poznata i
u funkciji.
Druga je preuređena ranokršdanska crkva Sv. Bartula u Galovcu, kojoj je liturgijski
namještaj klesao “majstor koljanskog pluteja”, koji djeluje u prvoj polovici 9. stoljeda.
Mnogo je važnije da je njegov opus prepoznat u dvije novoizgrađene crkve: onoj u Koljanima
kod Vrlike (kat. br. IV, 152) i Sv. Mariji na Crkvini u Biskupiji (kat. br. IV, 27) kod Knina.
Otprilike u isto doba, sudedi po djelatnosti jedne druge klesarske radionice, izgleda sa
sjedištem u Trogiru, gradi se, ih pak preuređuje još jedna skupina crkava: Sv. Marta u
Bijadima kod Trogira (kat. br. IV, 2) Sv. Mihovil u Brnazama kod Sinja (kat. br. IV, 112), i nama
danas nepoznate crkve u Morinju u Šibenskom polju, Pađenima kod Knina, Kljacima kod
Drniša. Bez obzira na činjenicu da ove posljednje ne poznajemo, važne su za uspostavljanje
topografske slike izgradnje u prvim desetljedima 9. stoljeda, što može poslužiti boljem
razumijevanju širenja crkvene organizacije, ali i razumijevanju sustava vladarskih i velikaških
posjeda na kojima su uglavnom te crkve nicale, pratedi kristijanizaciju po karolinškom,
zapadnom modelu - od vrha političke vlasti prema niže. No, uočavajudi nekoliko zajedničkih
činilaca, izdvaja se nekoliko zaključaka posve u skladu s povijesnim podacima.
U prvom redu valja naglasiti da se dio crkava gradi na vladarskim posjedima: Sv. Marta u
Bijadima i Sv. Marija na Crkvini, gdje bijaše mauzolej hrvatskih vladara od početka 9. stoljeda.
Sudedi po ukopima možda u tu grupu spadaju i Koljani. Njima pouzdano treba pribrojiti
crkvu Sv. Jurja na Putalju kod Kaštel-Sudurca, zabilježenu u doba kneza Mislava.
Druga je vrlo zanimljiva činjenica da se često kodpreuređenja ranokršdanskih zdanja
biraju položaji na kojima je otprije bio baptisterij, a koji de u prvoj polovici 9. stoljeda
ponovno biti u funkciji: to su Sv. Martin u Pridrazi, Sv. Marta u Bijadima, Sv. Bartul u Galovcu,
a valjda se takav uspostavlja i na Crkvini, sudedi po ciboriju.
Nadalje, za dataciju tih gradnji ili pregradnji dosta je važna činjenica da u nekoliko
primjera na takvim crkvama nailazimo na arhitektonsku plastiku na crkvenom eksterijeru -
okvire vrata. Takve je napravio majstor koljanskog pluteja u Koljanima (kat. br. IV, 151), a
trogirska radionica u Morinju (N. Jakšid - Ž. Krnčevid, 1997). U predromaničkoj arhitekturi,
naime, izuzetno rijetko susredemo artikulaciju fasada, jer je cjelokupna kršdanska filozofija
usmjerena k interijeru kao "nebeskom Jeruzalemu", još u tradiciji ranokršdanske arhitekture,
ostavljajudi vanjski plašt tek pukom ovojnicom. Mogude je stoga ove okvire vrata dovesti u
vezu s karolinškom idejom renovacije antike, i stoga je to još jedan argument za ranu
dataciju tih crkava. Možda bi se ovdje moglo, ah s velikim oprezom, pomišljati i na crkvu Sv.
Križa u Ninu, koja također ima dekoriran nadvratnik (kat. br. IV, 158). Ona ima jedinu
paralelu u Zadru, u crkvi Sv. Vida. Vedina je crkava tog tipa u Istri i sjevernoj Italiji, na
teritoriju pod jurisdikcijom akvilejskog patrijarha, pa je i ova mogla nastati u prvom valu
izgradnje.
Kod novoizgrađenih crkava, o kojima postoje neka saznanja, ipak najviše govori tipologija
i uvođenje inovacija karakterističnih za karolinške prostore.
U prvom, najranijem valu izgradnje, arhitektonski su oblici rijetkih sačuvanih crkava tog
doba povezani za područje akvilejske patrijaršije. Takva je crkva Sv. Marte u Bijadima (kat.
br. IV, 2) koja je tipološki trobrodna bazilika s istaknutom pravokutnom glavnom apsidom i
dvije bočne upisane u začelni zid crkve. Taj tip nije inače poznat na prostorima Dalmacije, ali
je još od ranog kršdanstva poznat u više primjera na akvilejskom prostoru.
Isto vrijedi i za zvonike, poput onoga u Sv. Marti i crkvi u Koljanima (kat. br. IV, 150), koji
su sagrađeni u osi pročelja. Za koljanski s ogradom treba prihvatiti publicirani tlocrt, prema
kojemu se pred trobrodnom crkvom isticala masa zvonika (D. Jelovina, 1984, 227), no
osnovna je ideja raspoznatljiva. Oni nisu samo dijelom opdeg karolinškog utjecaja u
arhitekturi Hrvatske, ved posve suprotno, konačna redukcija ideje westwerka kao oblika iz u
Hrvatskoj ved postojedih primjera.
Takav je na najznačajnijoj novoizgrađenoj crkvi, onoj Sv. Marije na Crkvini u Biskupiji kod
Knina (kat. br. IV, 26). Crkva je trobrodna troapsidna bazilika kojoj se sve najbliže analogije
za tlocrtnu dispoziciju zgrade, sa sve tri apside upisane u začelnom zidu, opet nalaze na
području Istre, sjeverne Italije i južne Švicarske, dakle na području jurisdikcije akvilejskoga i
milanskoga patrijarha. Njezin pak westwerk, kao drugi zapadni element skladno se uklopio u
funkciju građevine koja je mauzolej hrvatskih vladara još od ranog 9. stoljeda. Na žalost,
crkva Sv. Marije na Crkvini u Biskupiji je loše istraživana, tako da ni revizija nije puno
pomogla (S. Gunjača, 1953), tim više što je konzervacija i rekonstrukcija dijela temeljnih i
nadtemeljnih zidova onemogudila bilo kakav daljnji uvid u oblik građevine. No, to ne znači da
se kod rasprave o problemima crkva Sv. Marije ne može koristiti, makar s velikim oprezom.
Sve navedene novoizgrađene crkve hrvatske kneževine u ranijem 9. stoljedu, zajedno s
adaptacijama ranokršdanskih crkava, mogli bismo nazvati "misionarskim slojem" arhitekture.
Uz troapsidno svetište, koje najzornije svjedoči o zapadnom ritusu, zatim westwerk, a
time i usvajanje kultnog ceremonijala povezanog uz karolinški dvor, dokazuje da se i u
Hrvatskoj, u jednom sloju građevina, u zadužbinama kneževa i dostojanstvenika, i u
mauzolejima vladara, organizacija duhovnog života uređivala prema karolinškom uzoru, ved
u prvoj polovici 9. stoljeda.
 U hrvatskoj je kneževini uzlet graditeljske djelatnosti očigledan sredinom 9. stoljeda, u
doba kneza Trpimira, i nastavit de se tijekom cijele druge polovice toga stoljeda. Pratedi
ukupnu arhitektonsku produkciju tijekom tih pedesetak godina, stječe se dojam izuzetne
snage kojom je vladajuda struktura nastojala oplemeniti monumentalni pejzaž Hrvatske.
Velik je broj novoizgrađenih crkava, a gotovo jednak broj je preuređenih starijih
ranokršdanskih zdanja. Vedinom su to privatne crkve, a izgleda da su one ranokršdanske
češde igrale ulogu crkava za širu zajednicu, dakle, župnih. No, ipak, valja naglasiti da se,
barem prema natpisima koje u najvedem broju primjera susredemo na oltarnim pregradama
i potom prema drugim, katkad arhivskim podacima, ipak radi uglavnom o privatnim crkvama
najvišeg upravljačkog sloja ili, pak, o benediktinskim crkvama. Na žalost, podaci o župnim
crkvama toga doba izuzetno su slabi, no možemo pretpostaviti polagano širenje crkvene
organizacije nakon uspostave katedrale i biskupije u Ninu upravo u to doba. U opdim se
crtama za čitavu drugu polovicu 9. stoljeda može ustanoviti nekoliko tipološki srodnih
arhitektonskih grupacija. U prvom su redu to preuređenja ranijih ranokršdanskih, a katkad i
antičkih zdanja. Od novoizgrađenih crkava dominiraju dva tipa - jedan centralne osnove i
drugi longitudinalni. Sve centralne građevine koje možemo kronološki fiksirati su šesterolisti,
uglavnom memorijalnog karaktera ili kao oratoriji u sklopu samostana, a longitudinalne
građevine su vrlo često privatne crkve. Nisu sve potpuno istog tipološkog obrasca, no sve ih
povezuje presvođivanje, obli kontrafori, tri apside i westwerk kao jasan znak njihove funkcije
i privatnog karaktera. Ljudi koji su, naime, investirali u arhitekturu uglavnom su - sudedi
prema natpisima - iz vladajudeg sloja.
Pri ocrtavanju monumentalnog pejzaža hrvatske kneževine druge polovice 9. stoljeda u
prvom redu valja vidjeti one preuređene ranokršdanske ili pak antičke zgrade. To su u doba
kneza Trpimira crkve u Rižinicama i Žažvidu (kat. br. V, 257), u doba Branimira u Mudu te
katedrala u Ninu, benediktinski samostan u istom gradu, i vjerojatno, ved tada crkva Sv.
Marije u Ninu, a možda i crkva u Šopotu kod Benkovca. Navode se, dakako, samo one crkve
za koje se s dovoljno sigurnosti može ustvrditi da su preuređene zapravo u drugoj polovici 9.
stoljeda. Ne valja pri ome zaboraviti ni ostale: ukupnom broju raspoznatih crkava u funkciji u
drugoj polovici 9. stoljeda valja, naime, pribrojiti i one koje se nisu sačuvale, ali pouzdano
datirana skulptura potvrđuje da su tada postojale i bile u funkciji. Riječ je o crkvama u
Vrpolju i Plavnom kod Knina, kojima je skulptorsku opremu radila radionica iz doba kneza
Trpimira (N. Jakšid, 1997) te crkvama u Šopotu kod Benkovca, Ždrapnju kod Bribira, crkvi u
Rapovinama kod Livna, kojima je liturgijski namještaj klesala radionica iz doba kneza
Branimira (N. Jakšid, 1995). Jesu li su te crkve bile ranokršdanske ili novopodignute nije
poznato, osim možda crkve u Šopotu, gdje su iskopavanja ukazala na vjerojatno
ranokršdanski objekt.
Među adaptacijama ranokršdanskih zgrada ističu se one uređene za benediktinske
zajednice. Dok je crkva u Rižinicama, preuređena u doba kneza Trpimira relativno
jednostavna jednobrodna građevina sa širokom apsidom, dotle je crkva u Lepurima kod
Benkovca (kat. br. IV, 164) doživjela nekoliko sukcesivnih transformacija, od kojih neke u
doba kneza Branimira. Iako su istraživanja još u tijeku, mogu se donijeti preliminarna
zapažanja. Uz jednobrodnu crkvu funkcionirala su i dva oratorija koji su sa sjevera i juga
flankirali svetište. Izvana je taj sklop morao izgledati kao križna građevina s izduženim
brodom, poput Sv. Križa u Ninu (kat. br. IV, 485), Sv. Tome u Rovinju (kat. br. I, 57), ili pak
poput još jedne ranokršdanske crkve, adaptirane u 9. stoljedu, one u Begovači kod Kašida
(kat. br. IV, 15). No crkva u Lepurima doživjela je slojevitiju intervenciju: u središnji prostor
broda ubačena su četiri stupa koja su mogla nositi kupolu, a svakako su još jače naglasila
centralnost prostora.
Valja spomenuti da se pri adaptacijama starijih zdanja ne bježi ni od pregradnje zgrada
profanog karaktera iz antičkog doba. Ukoliko za crkvu Sv. Petra u Mudu nije posve sigurno o
kakvom je zdanju riječ, čini se da je u Ninu vrlo zanimljiva situacija. Mogude je, naime, da je
opat Teudebert dao izgraditi prvu samostansku crkvu na mjestu antičkoga hrama, koristedi
neke njegove dijelove, što ne bi bio jedinstven slučaj (N. Jakšid, 1997).
S druge strane, preuređene ranokršdanske crkve ukazuju i na određene vrlo bitne
inovacije u arhitekturi karolinškog doba. Crkva u Žažvidu (kat. br. IV, 257) ranokršdanska je
crkva, preuređena u ranom srednjem vijeku. (T. Burid, 1985, 165; J. Jeličid, 1983., 18). Uz to
što je još jedan primjer u nizu pregradnji starijih zdanja u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj,
crkva u Žažvidu je važna stoga što njezina pregradnja donosi još jednu potvrdu nove
arhitektonske koncepcije u hrvatskoj državi. Nije, na žalost, posve sigurno što je osim
zvonika na pročelju rezultat pregradnje, jer nakon pradavnih istraživanja nije provedena
revizija.
Bez pouzdane dokumentacije teško je tvrditi je li narteks crkve izvorno ranokršdanski, što
je najvjerojatnije, pa je onda gradnjom zvonika podignut na kat i pretvoren funkcionalno u
westwerk. Argumentom toj tvrdnji mogao bi poslužiti jaki kontrafor na južnom zidu kod
spoja broda i narteksa, i to bez obzira je li suvremen pregradnji ili dodan stoljedima kasnije
da bi utvrdio zidove visoke i teške konstrukcije. S druge strane, bududi da crkva ima zvonik
na pročelju, nije strukturalno mogude da negdašnji narteks nije podignut na kat. Što se
datacije tiče, ne može se, dakako, tvrditi da se pregradnja crkve zbila istodobno s
opremanjem novim liturgijskim namještajem, no to je svakako najvjerojatnije.
Centralne su građevine one za koje se raspolaže relativno pouzdanim argumentima za
datiranje. To su šesterolisti i to oni u Kašidu kod Zadra (kat. br. IV, 145) i Pridrazi kod
Novigrada, (kat. br. IV, 215), kojima se liturgijski namještaj veže uz radionicu iz doba kneza
Trpimira. Te su dvije šesterolisne crkve dio ved odavno poznatog korpusa predromaničke
arhitekture na hrvatskim prostorima, kao najkoherentnija tipološka skupina.
Desetak je, naime, šesterolisnih crkava ili njihovih varijanti (s pet ili osam konhi), a
nastalih u ranom srednjem vijeku, poznato do sada u Hrvatskoj kneževini i Dalmaciji. (T.
Marasovid, 1984, 135; I. Petricioli, 1990; P. Vežič, 1991, 323). Jedina posve sačuvana, crkva
Sv. Trojice u Splitu (kat. br. III, 33), omogudava rekonstrukciju ostalih, poznatih uglavnom po
arheološkim ostacima. Sve su crkve uglavnom istih osobina: šest je konhi radijalno
postavljeno oko središnjeg prostora nadsvođenog kupolom na tamburu. Dvije zadarske
crkve ponešto su drukčije. Na mjestu ulazne apside nalazi se pravokutni vestibul nadvišen
tornjem, (Stomorica i Sv. Krševan), no valja naglasiti da sva tri šesterolista u hrvatskoj
kneževini, Brnaze, Pridraga i Kašid, dobivaju naknadno na zapadnoj strani neku vrstu
vestibula. Dimenzije svih crkava približno su jednake. Razlikuju se po razradi vanjskog zidnog
plašta: crkve u Trogiru, Pridrazi, Splitu, Kašidu i Ošlju imaju lezene, preostale imaju glatki
zidni plašt, premda su te sačuvane tek u temeljnim zidovima, pa se uistinu i ne može
ustanoviti eventualna razrada lezenama. Od ovih je podosta drugačija osmerokonhna crkva
u Ošlju, daleko južnije od svih ostalih primjera (T. Marasovid, 1957, 83).
Oblik šesterolista relativno je sličan obliku zadarskog ranokršdanskog baptisterija. Iako
postoji razlika u vanjskom obliku baptisterija i šesterolista, valja naglasiti formalne sličnosti
interijera, topografsko grupiranje crkava u okolicu Zadra i dimenzije vrlo bliske, gotovo
identične zadarskom baptisteriju. No, iako su graditelji srednjovjekovnih crkava mogli uzeti
zadarski baptisterij kao izravan model unutarnjeg prostora i dimenzija, nije sasvim vidljiva
direktna genetska veza, tim više što je razlika u funkciji bitna. Zadarski je baptisterij bio samo
jedna od građevina koja je bila pri ruci srednjovjekovnim graditeljima, a nije nemogude da je
bilo još sličnih, ali drukčijih funkcija.
Po titularima, vidljiva je izravna veza sv. Marije i sv. Mihovila, što je za ove šesteroliste
također važno. Jasno se profiliraju i funkcije centralnih građevina posvedenih sv. Mariji ili
arhanđelu. Uglavnom su to privatne kapele, često memorijalnog ili funerarnog karaktera,
proizlazedi iz antičkih i kasnoantičkih mauzoleja.
Ove crkve izgrađene u 9. stoljedu uglavnom su privatni oratoriji s oltarnom pregradom
koja je dijelila tri apside od ostatka prostora. Crkva u Kašidu je dio velikog posjeda, na
teritoriju koji pripada jednoj od najjačih plemidkih porodica ranoga srednjega vijeka,
Kačidima. Crkva Sv. Mihovila u Pridrazi je oratorij samostana, što su potvrdila arheološka
istraživanja i drugi toponim lokaliteta “Manastirine”.
No lokacija više šesterolista daje zanimljive argumente s motrišta geneze funkcija. Crkva i
samostan Sv. Mihovila u Pridrazi izgrađeni su na antičkom lokalitetu, vjerojatno na jednoj vili
rustici, a među ukrašenim fragmentima pronađeno je nešto ranokršdanske plastike. Isto
vrijedi i za Sv. Mihovila u Brnazima. Crkva u Kašidu daje još više elemenata. Izgrađena je na
ostacima antičke zgrade, u sklopu jedne rustičke vile, nekog vedeg posjeda. Fragmenti
cipusa, titula, nadgrobnih natpisa, ara, iznijeli su pretpostavku o postojanju svetišta -
fanuma, u okviru ville rusticae, a fragmenti ranokršdanske skulpture navode na zaključak da
je tu bio i ranokršdanski oratorij, što očito pokazuje kontinuitet kultnoga mjesta.
Na kraju valja istaknuti još jednu činjenicu. Šesteroliste, naime, susredemo i na području
hrvatske kneževine i bizantske teme Dalmacije. To je bilo mogude upravo zato što
šesterolisne građevine nemaju nikakvu euharistijsku liturgijsku funkciju, dakle ne pripadaju
redovnoj crkvenoj organizaciji župa. Nasuprot, one pokrivaju jedan univerzalni segment
liturgijske prakse, onaj memorijalni, načelno jednak u svim kršdanskim prostorima.
Longitudinalne crkve, pak, imaju vrlo karakterističan oblik, a kakav ne poznajemo na
prostoru bizantske Dalmacije. Riječ je o skupini crkava koje imaju svodove, oble kontrafore i
westwerk, ali su različitih tipoloških karakteristika. Trobrodne troapsidne su crkve Sv. Cecilije
na Stupovima u Biskupiji kod Knina (kat. br. IV, 107) i crkva na Glavici u Biogradu (kat. br. IV,
21), a jednobrodne s trolisnim svetištem crkve Sv. Spasa na vrelu Cetine (kat. br. IV, 116) i
ona na Lopuškoj glavici u Biskupiji kod Knina (kat. br. IV, 106). Njima bi zbog kontrafora
valjalo pridodati i tzv. četvrtu crkvu u Biskupiji kod Knina (kat. br. IV, 25).
Ključni povezujudi faktor svima dosad opisanima, i to: dijelu preuređenih ranokršdanskih
crkava, dijelu šesterolista i praktički svim longitudinalnim crkvama je westwerk. Zato mu
valja posvetiti dužnu pažnju. U tom je pogledu crkva Sv. Spasa na vrelu Cetine nezaobilazan
spomenik, jer je gotovo jedina od monumentalnih novoizgrađenih predromaničkih crkava
sačuvana gotovo do krovišta, a bez bitnih kasnijih intervencija u njeno tkivo.
U tlocrtnoj dispoziciji crkva Sv. Spasa je troapsidna jednobrodna crkva trolisno
postavljenog svetišta, s westwerkom na zapadnoj strani. Kako je crkva prilično dobro
sačuvana, na njoj se mogu razaznati i konstruktivni elementi samog westwerka. U elevaciji je
dio jedinstvenog kubusa same crkve, od koje se u visinu odvaja samo zvonik na pročelju.
Prizemlje westwerka je svodovima i lučnim nadvojima trodijelno segmentirano, i to tako da
su bočni uži prostori bačvasto presvođeni, a središnji, kvadratičan, križnim svodom.
Prizemlje zvonika ima poprečno postavljenu bačvu. (S. Gunjača, 1949, 89). Na katu se
središnji prostor široko lučno otvara prema crkvi. Kat zvonika tješnje je povezan s glavnim
prostorom westwerka, cijelom visinom rastvoren na njegovu stranu. Prilaz katu westwerka
bio je vanjskim stepeništem, koje se uzdizalo duž sjevernog zida crkve i potom okrenulo
prema fasadi, s direktnim ulazom na kat zvonika.
Prizemlje westwerka je presvođena kripta namijenjena postavljanju capse s relikvijama
Sv. Spasitelja, ili ukopu dostojanstvenika kojima svjetovnost ne dozvoljava ukop u koru. Na
Sv. Spasu nije pronađen takav ukop (svi grobovi su kasnijeg postanka, no mogli su biti
nadzemni - sarkofazi, ali je novo uočeni arkosolij uz sjeverni zid westwerka upravo dobar
dokaz da su postojali (kat. br. IV, 117). Takva funkcija westwerka u Hrvatskoj ustanovljena je
najpouzdanije u Sv. Stjepanu na Otoku u Solinu, gdje je smješten sarkofag kraljice Jelene iz
976. godine. Dakako da nema traga nikakvoj capsi s relikvijama Sv. Spasitelja, ali titular
crkve, inače rijedak u Hrvatskoj, sugerira vezu sa štovanjem Spasitelja, premda na tome ne
treba inzistirati s obzirom i na druge konotacije Spasiteljeva kulta = u državnoj promidžbi.
Međutim, kat Sv. Spasa daje
mogudnost jasnije interpretacije westwerka u smislu zasebne crkve za izuzetne liturgijske
funkcije. Naime, u zidnu masu kata zvonika s južne strane upisana je mala polukružna niša,
koja se otvara tek na osamdesetak cm visine od poda i proteže visoko, gotovo do svoda kata
zvonika. Njezin oblik svakako sugerira funkciju prostora za mali prijenosni oltar/relikvijar,
čime bi se potvrdila liturgijska funkcija kata westwerka i na ovdašnjim primjerima, dakako u
reduciranoj formi, oslobađajudi prostor kata i za drugu funkciju westwerka. Iako je niša
uobičajeni element razrade zidnih plašteva predromaničkih crkava u Hrvatskoj, ova ne ide
od poda, ved upravo s visine na kojoj se obično postavljaju oltari. S obzirom da nema svog
pandana na suprotnom zidu, valja odbaciti mogudnost da bi takva niša bila dijelom sustava
artikulacije zidne plohe. Takve su niše k tome uobičajene za postavljanje relikvijara/oltara.
Kada je riječ o drugoj mogudoj funkciji westwerka, onaj na Sv. Spasu opet pruža
zanimljive podatke. Širom je otvoren na katu prema svetištu crkve velikim lučnim otvorom i
s dva manja bočna. To je mjesto s kojega dostojanstvenik, bilo crkveni bilo svjetovni (pri
tome nije nužno da to bude vladar) može pratiti liturgiju koja se odvija na glavnom oltaru
crkve. Time ona dobiva značenje tzv. Kaiserkirche, dakle, prostora za vladara u širem smislu,
ali i Eigenkirche, dakle privatne crkve feudalca.
Ostale crkve bliskog tlocrtnog rasporeda su: crkva na Lopuškoj glavici u Biskupiji, te Sv.
Cecilija u Biskupiji kod Knina. Crkva na Lopuškoj glavici (kat. br. IV, 106) identične je tlocrtne
dispozicije crkvi Sv. Spasa, doduše u manjem mjerilu i bez aksijalnog zvonika u sklopu
westwerka. Karakterističnog je tlocrta, jednobrodna je s troapsidnim svetištem u obliku
trolista i s dokumentirana tri oltara. Njezin jednostavni westwerk na pročelju i obli kontrafori
koji podržavaju svod, elementi su karakteristični za skupinu spomenika nastalih tijekom
druge polovice 9. stoljeda, među kojima je crkva na Lopuškoj glavici izgleda najranija, iz doba
kneza Trpimira, sudedi po liturgijskom namještaju.
Sv. Cecilija je pak trobrodna troapsidna crkva kojoj presvođene brodove dijele križni
piloni, a na zapadu joj je westwerk, u sklopu kojega je aksijalno istaknuti zvonik. Istaci koji u
tlocrtu trodijelno segmentiraju westwerk daju naslutiti da je u elevaciji imao jednaku
razradu prostora kao Sv. Spas, dakako u monumentalnim razmjerima.
Na taj se način relativno pouzdano može utvrditi da prva dva poznata nam westwerka
pripadaju sredini 9. stoljeda (Trpimira), i to jednom novoizgrađenom (Lopuška glavica) i
jednom pregrađenom starijom crkvom (Žažvid), te druga dva dobu kneza Branimira (Sv.
Spas, Sv. Cecilija). Valja naglasiti da su sva četiri vrlo slične tlocrtne koncepcije, pa uz
saznanje da tri ionako pripadaju jednoj graditeljskoj radionici, možemo pretpostaviti da je
svima prostorna koncepcija u elevaciji nalikovala onoj sačuvanoj na Sv. Spasu.
 Arhitektura hrvatske kneževine tijekom 9. stoljeda pokazuje, dakle, sasvim čvrsto
utvrđene parametre. Zbog povijesnih okolnosti to je prostor s najviše pregradnji starih
ranokršdanskih crkava, a istodobno i prostor s najjasnijim, izravnim karolinškim utjecajima. I
u hrvatskoj je kneževini arhitektura 9. stoljeda slijedila tradicije prostora, što pokazuje
morfologija i primjeri druge po brojnosti skupine crkava, šesterolista. Samo na početku, u
prvim desetljedima 9. stoljeda, uočava se u hrvatskoj kneževini prihvat arhitektonskih tipova
šireg okružja, s područja sjeverne Italije, što je također bilo vezano uz vjerska događanja na
ovim prostorima: proces pokrštavanja i dolazak misionara. Ti su pak tipovi samo pojedinačna
arhitektonska rješenja koja nisu ostavila dubljeg traga u kasnijoj izgradnji.

Nikola Jakšid
KLESARSTVO U SLUŽBI EVANGELIZACIJE

Karolinško razdoblje u hrvatskim krajevima zahvada period posljednje četvrtine 8. i

gotovo cijelo 9. stoljede. Obilježeno je novim pojavama u umjetnosti osobito u području
arhitekture i kiparstva, a u hrvatskim je prostorima iskazalo izrazitija regionalna obilježja.
Istra je regija koja je s karolinškim svijetom i njegovom kulturom najranije došla u doticaj,
zahvaljujudi ponajprije njezinom zemljopisnom smještaju u vrhu jadranskog prostora. Stoga
predromaničko kiparstvo u Istri ponajviše ukazuje na stilske oznake rane karolinške
umjetnosti, odnosno rane predromanike. Slijedom povijesnih okolnosti, bizantski gradovi na
istočnoj jadranskoj obali karolinške utjecaje primaju nešto kasnije, a tu se oni znatnije
miješaju s onim nastojanjima u kiparstvu koja iskazivahu obilježja egzarhatske umjetnosti u
lokalnoj "dalmatinskoj" varijanti. Konačno, treda regija znatno izložena karolinškim
utjecajima u cjelini, a u kiparstvu posebno, jest kneževina Hrvatska sa svojim središtem u
Kninu, dakle u dinarskim prostorima koji su neposrednije naslonjeni na jadransku obalu, pa
su slijedom toga znatnije bili izloženi utjecajima koji su iz razvijenih primorskih gradova u nju
stizali. Iako su, dakle, pojedine povijesne hrvatske regije na različite načine i s različitim
intenzitetom bile povezane s karolinškim svijetom, skulptura u njima ipak pokazuje
jedinstvenu stilsku pripadnost umjetnosti predromanike. Umjetnost karolinškog razdoblja,
naime, posebno u pokrajinskim središtima, nosi ponajviše značajki predromaničkog stila, za
razliku od stilskih težnji inače vezanih uz likovni izraz dvorskih središta, gdje su se znatnije
iskazala drugačija nastojanja ugledanja na klasičnu tradiciju, a koja se definiraju pojmom
karolinške renesanse. Zato kada se raspravlja o skulpturi karolinške epohe na hrvatskim
prostorima, onda je prikladnije koristiti se stilskim terminom predromanika nego onim
karolinška umjetnost, kojim se najčešde definira samo onaj njezin likovni iskaz utemeljen na
reinterpretaciji visokih uzora rane kršdanske, pa i poganske klasične umjetnosti Sredozemlja.
Obilježja predromaničkog kiparstva karolinškog razdoblja slijede razvojnu crtu koja je
kiparstvu namijenjena od ranokršdanskog doba, a koja su se znatnije oblikovala tijekom 5. i
6. stoljeda. Kiparstvo je tijekom tog razdoblja znatnije izmijenilo svoj izraz u odnosu na
umjetnost klasične antike. Taj je proces u uskoj vezi s novom ulogom koju je kiparska
djelatnosti preuzela u razdoblju ranog kršdanstva. Od toga se vremena slijedom novih
liturgijskih zahtjeva, kiparstvo neposrednije povezuje za opremu interijera kršdanskog
hrama. Na jednoj se strani obrada kamena najposrednije vezuje uz arhitektonsku plastiku,
preuzima dakle, klasične klesarske zadatke oblikovanja arhitektonskih elemenata kršdanskog
hrama, kao što su klesanje kolona, njihovih baza, kapitela i arhitrava, crkvenih portala i
sličnih sastavnica monumentalne arhitekture; na drugoj strani umijede obrade kamena
preuzima nove zadade koje se ogledaju ponajviše u izradi crkvenog namještaja s izrazito
funkcionalnom namjenom. Novi je kršdanski hram u kasnoantičkom razdoblju slijedom
liturgijskih zahtjeva dobio osmišljenu prostornu raščlambu u kojoj su oltarne ograde
različitih tipova omeđile prostor svetišta, ciboriji nadvisili oltare i krstioničke bazene, a
propovjedaonice su kao nova konstrukcija raskošnog podesta za čitanje Evanđelja i za
nastup propovjednika ušle u naos crkve. Osim toga mnoga su svetišta postala mjestima
posljednjeg ili vječnog počivališta uglednih članova kršdanske zajednice, pa su i sarkofazi
postali sastavnim dijelom crkve ili njezinog neposrednog okruženja, i to kao vrlo zahtjevni
klesarski, pa čak i kiparski proizvodi. Sav taj liturgijski namještaj, ograde, ciboriji,
propovjedaonice, biskupske katedre ili pak krstionički bazeni, po svojoj su naravi
konstrukcije sastavljene od stupida i kapitela, ogradnih ploča različite vrste, klesanih arkada
ili pokrovnih ploča, košara ciborija. Time je kiparska djelatnost bivala sve tješnje povezana uz
opremanje kršdanskog hrama izrazitim klesarskim proizvodima, napuštajudi klasične
kiparske postupke klesanja voluminoznih likova, najčešde ljudskog, ,kako je to bivalo u
vrijeme klasične antike i samo najranijih stoljeda kršdanstva. Tako su arhitektonski sastavci
novih liturgijskih konstrukcija nametnuli klesarstvu ponajviše dekorativnu ulogu. Ta nova
klesarska dekoracija nede dakako biti lišena simboličkih, pa ponekad i figuralnih uprizorenja,
no ona de ostati tijesno povezana uz zadanu arhitektonsku pozadinu, najčešde plohu, te de
ujedno poprimiti i prikladan iskaz imanentan dekoraciji, ponajprije plošnost koja se najviše
ogleda u plitkoreljefnom klesanju zadane teme. S površina njezinih ploha sada progovara
jezik simbola, dakako kršdanskih, koji se znatnije miješaju s ornamentima. Tipični kršdanski
motivi, kao što su križ i1i krizmon, miješaju se s onim vegetabilnim istoga kršdanskog
nadahnuda; s lozicom po kojoj golubice kljucaju grozdove, aludirajudi na vino misnoga stola,
s palmetama koje su simboli mučeništva, s viticama bršljana ili pak ljiljanovog cvijeta. Njihov
raspored i suodnos sve više podliježe zahtjevu osnovne raščlambe plohe, a dopunjuju se
tipičnim geometrijskim ornamentima kao što su kružnice i rozete, kvadrati i pravokutnici,
dijagonalne ili ortogonalne vrpce. Ti se ornamenti raspoređuju na plohi prema zakonima
simetrije i proporcije, upudujudi nas na intelektualno načelo po kojem su u atelieru arhitekta
nastajali u prigodi osmišljavanja i projektiranja ukupnog interijera kršdanskog hrama zajedno
s njegovim liturgijskim namještajem. Jezikom simbola progovara arhitekt, projektant i
konstruktor, ponajprije matematičar koji svoje ornamente na projektnom stolu razrađuje i
raspoređuje uz pomod ravnala i šestara prema strogim geometrijskim načelima i jasnim
logičkim principima.
S tako jasno određenim zadacima, koji su pretežno bili usmjereni opremanju kršdanskog
hrama, kiparska je djelatnost ušla u razdoblje ranog srednjeg vijeka i u karolinšku epohu.
Postupno i sustavno materijalno siromašenje, koje je obilježilo novo razdoblje. rezultiralo je
ipak stanovitim promjenama. One se ponajprije očituju u odabiru materijala iz kojega su
klesani reljefi: mramor i druge skupocjene kamene sirovine postaju sve rjeđe. U jadranski su
bazen primjerice tijekom 6. stoljeda stizali gotovi mramorni proizvodi iz grčkih kamenoloma.
ponajviše u Ravennu, Poreč, Grado, Pulu i Salonu. No kasnije je, u postjustinijanskom
periodu, prestao uvoz dovršenih reljefa iz razvijenih središta carstva što je ranije bio učestali
slučaj. To je posredno uvjetovalo rađanje lokalnih klesarskih radionica u različitim
kršdanskim središtima, osobito u prostorima zapadnog Sredozemlja. Te su se lokalne
radionice, povezane uz pojedina istaknutija gradska središta, ili pak uz pojedinu instituciju,
primjerice uz katedralu ili sustav redovničkih zajednica, bile primorane poslužiti domadom
sirovinom iz kamenoloma koji su im bili na dohvatu. Zato je za klesarsku produkciju u ranom
srednjem vijeku karakteristično korištenje lošijeg kamena. Ukoliko bi se klesari i poslužili
mramorom, onda je to najčešde bio rezultat preklesavanja arhitektonskih ostataka starih
poganskih građevina. Koliko su na zapadu u to doba bili impresionirani skupocjenim
mramorom, ponajbolje svjedoči bogata arhitektonska oprema duždeve kapele Sv. Marka u
Veneciji ili pak palatinske kapele Karla Velikog u Aachenu. No, u oba je primjera
arhitektonska plastika ovih monumentalnih i prestižnih spomenika preuzeta s ranijih
građevina. Mletački su graditelji, primjerice, nalazili način kako se poslužiti reljefima iz
bizantskih radionica, a do njih se dolazilo na različite načine, najčešde pljačkom. No, upravo
spomenuti primjeri, a ima ih još, oni su izuzeci koji na svojevrstan način dokazuju pravilo o
pretežitoj uporabi kamena iz zavičajnih kamenoloma u crkvenim gradnjama šireg okruženja
zapadnog Sredozemlja.
Za kiparstvo karolinškog razdoblja karakteristična je, dakle, pojava umnožavanja
klesarskih ateliera koji djeluju na relativno usko omeđenom prostoru. Takvo de stanje
rezultirati i brojnošdu raznolikih klesarskih rukopisa i, dakako, vrlo različitom kvalitetom
izvedbe. Druga važna činjenica, koja je uvjetovala likovni izraz u k1esarstvu karolinškog
razdoblja, jest redukcija opremanja sakralnog interijera u drugim skupocjenim likovnim
medijima, a to se ponajviše odnosi na mozaik. Samo su rijetke bogatije sredine ili boga6ji
investitori koristili ovaj, nekod uobičajeni medij, kao što je to slučaj Rima ili Venecije, koji su
bili tješnje povezani s bizantskim svijetom, njegovom kulturom i tradicijom. Upravo je zato
kiparstvo u karolinškom razdoblju preuzelo i razradilo dobar dio motiva koji se nekod
imanentno koristilo na mozaicima i to ponajviše u mozaičkim podovima kršdanskih hramova.
Ne treba zaboraviti da vedinu tipično predromaničkih ornamenata susredemo učestalo ved
na ranokršdanskim mozaicima, ponajviše tročlane pletenice, zatim ornamentalne sklopove
od troprute vrpce, kao što su sustavi učvorenih kružnica i medaljona, različite preplete,
gusto umrežene prepletene dijagonale, uzlove i slično. Dostatno de biti upozoriti kako ved
najraniji kršdanski mozaici 4. stoljeda pokazuju sve ovdje nabrojene motive, ponajprije oni iz
aula biskupa Theodora u Akvileji ili, pak, iz mauzoleja Konstance u Rimu. No predromanička
je skulptura osim pojedinačnih motiva od ranokršdanskih mozaika baštinila još nešto što je u
njezinu iskazu vrlo značajno, a to je načelo straha pred praznim prostorom: horror vacui za
koji se uglavnom smatra da je predromanička stečevina. Pri tomu se nije u dovoljnoj mjeri
vodilo računa o utjecajima što su ih iznjedrili ranokršdanski mozaici, ponajprije oni podni, na
kojima je princip straha pred praznim prostorom davno ostvaren ved i samom činjenicom
što su upravo na njima motivi komponirani poglavito na geometrijskoj osnovi. Upravo su taj
dio "starog" likovnog repertoara, a sada izostavljenog u podnicama ranosrednjovjekovnih
kršdanskih hramova, preuzeli, predromanički klesari, prilagođavajudi ga novom mediju.
Njihova geometrijska raščlamba i govor simbola ostali su im zajednički. Zato na
predromaničkim reljefima, pored dominirajudih geometrijskih motiva, susredemo one na
biljnoj osnovi, pa konačno i one zoomorfne u izrazito simboličkim uprizorenjima.
Ranokršdanski paunovi, primjerice, koji kao rajske ptice piju iz kaleža simbolizirajudi na taj
način euharistiju, učestala su tema podnih mozaika diljem bizantskog svijeta. Primjerci u
reljefu su manje brojni. U predromaničkoj umjetnosti ovu siboličku scenu susredemo pak
ponajviše na ciborijima, dakle u drugom likovnom mediju i na drugom mjestu. Učestalo ih
susredemo na arkadama ciborija 8. stoljeda u Rimu, na istočnoj obali Jadrana tijekom 9.
stoljeda u Rabu, Trogiru, Kotoru i Ulcinju, a u pojedinim slučajevima i u postkarolinško doba,
primjerice u zadarskoj katedrali. Slično je i s uprizorenjima drugih životinjskih simbola: lava,
golubice, jelena, psa ili janjeta, koji su nekod bili dekoracija ranokršdanskih mozaika, a u
ranom se srednjem vijeku klešu na plutejima, ambonima i ciborijima. Predromaničko je
kiparstvo s podnih mozaika baštinilo, konačno, još jednu stečevinu koja se najčešde
zaboravlja: to je polikromija. Svi su predromanički reljefi bili obojeni, pretežno trima
osnovnim bojama: plavom, crvenom i okerom (koja je očito zamjenjivala zlatnu). Rijetki i
skromni ostaci polikromije nalaze se na nekim reljefima u Splitu i Zadru, a oni su svakako
dragocjeni kako za promišljanja o samom problemu, tako i za mogudu imaginaciju. Ta
međuovisnost na ikonografskom planu između podnih mozaika i predromaničkih reljefa
ponajbolje se ilustrira u rijetkim primjercima mozaičkih podnica 9. stoljeda otkrivenim u
sjevernom Jadranu. Najilustrativnijim se svakako ukazuje primjer iz crkve S. Ilaria u Veneciji,
gdje mozaičke podnice 9. stoljeda opetuju upravo identične kompozicije s reljefa na
plutejima ogradnih ograda. Tu više nije riječ o preuzimanju pojedinačnih ornamentalnih
motiva, nego o sustavnom kopiranju ukupnog likovnog rješenja s predromaničkih reljefa i
njihovom cjelovitom prevođenju u jezik drugog medija kojem je imanentna polikromija. Ti
mozaici, dapače, dodatno uvelike pomažu postizanju ukupne predodžbe o bojenim
predromaničkim reljefima.
Tako se predromanički reljefi sve više pokazuju kao svojevrstan nadomjestak
ranokršdanskih podnih mozaika. Promjena medija uvjetovana je ponajprije opdim
materijalnim stanjem povijesne epohe, no uprizorenja su ostala ista, čak i s istim temeljnim
načelima u pristupu kompoziciji kao što je to ved isticani primjer straha pred praznim
prostorom. Na taj način se predromaničko kiparstvo ukazuje kao primjer izrazitog duhovnog
i likovnog kontinuiteta, uza sve mogude nedosljednosti i stanovite mutacije koje su rezultat
opisanih promjena i to ponajprije likovnog medija. Ako je neki izrazitiji pomak uočljiv, onda
je to prije svega činjenica da su
ranokršdanski mozaici bili u stilskom smislu više jedinstveni. S izvjesnom mjerom opreza
može se kazati da je umjetnost ranokršdanskih podnih mozaika bila u vedoj mjeri
internacionalna, jer su majstori putovali i razmjenjivali iskustva na širokom prostoru
Istočnog i Zapadnog carstva u skladu s opdenito dinamičnijim protokom prometa toga doba.
U predromaničkom je kiparstvu znatnije naglašen regionalizam, jer su uvjeti djelovanja u
ranom srednjem vijeku bili drugačiji i manje su pogodovali razmjeni iskustava. U tome se
smislu može naglasiti temeljna razlika između jedne i druge epohe; ranokršdanska posjeduje
obilježja internacionalnog izraza, a predromanička očituje naglašeni regionalizam. No oba su
izraza iznikla na sličnoj duhovnoj osnovi, pa je stoga i razumljivo da predromaničko kiparstvo
najvedi dio svojih rješenja duguje upravo ranokršdanskoj umjetnosti u cjelini, a posebno
umjetnosti podnih mozaika.

Predromaničko kiparstvo u Istri

Istra postaje sastavnim dijelom karolinškog svijeta u posljednjoj četvrtini 8. stoljeda.

Istarske su biskupije bile povezane uz gradešku patrijaršiju, a nova franačka vlast, sa
sjedištem u Novigradu, podvrgava najprije novigradsku biskupiju franačkom patrijarhu
Akvileje, koja onda postaje njezinim uporištem za daljnje rješavanje crkvenih prilika.
Konačno de se nakon sabora u Mantovi 827. godine sve istarske biskupije nadi u akvilejskoj
patrijaršiji. Tako zapravo preko tog središta i njezinog novigradskog sufragana započinje
proces znatnije penetracije franačkog utjecaja na crkvene prilike u Istri. Zato se u regiji od
posljednje četvrtine 8. stoljeda zamjeduje novi polet u crkvenom graditeljstvu, pa tako i u
kiparstvu. Nastupom franačke vlasti obnavlja se najprije novigradska katedrala s
neposrednim ugledanjem na onu akvilejsku, što je najbolje razvidno u dijelu crkve koji je do
danas ostao sačuvan, a to je njezina kripta. (kat. br. I, 31) Ona ima posve sukladno prostorno
rješenje kao i patrijaršijska stolnica u Akvileji. Obnovljena je novigradska katedrala dobila
monumentalnu ogradu koja je odjeljivala povišeni prezbiterij od naosa, a ujedno je
usmjeravala kretanje prema dvama bočnim silazima u kriptu. Reljefi na njezinim brojnim
sačuvanim plutejima nose obilježja rane pleterne ornamentike na kojima se tek nasluduje
pojava troprutih sustava u velikim kružnim medaljonima i dijagonalnim troprutim vrpcama.
Novigradska je krstionica istovremeno dobila novi ciborij nad piscinom (kat. br. I, 41). Ove je
velike zahvate poduzeo franački štidenik biskup Mauricije, kojega je ime istaknuto na
posvetnom natpisu šesterostranog ciborija. Ta nova kamena oprema katedralnog sklopa
Novigrada ne naslanja se na istarsku klesarsku tradiciju ved, naprotiv, nalazi svoje uzore na
friulanskome prostoru. To se vrlo dobro uočava upravo na ciboriju krstionice, koje su
majstori neposrednije bili nadahnuti krstioničkim ciborijem patrijarha Callista (712743) u
Cividalu, što je razvidno u izbom i "kopiranju" životinjskih likova na arkadama (paun, jelen,
lav, vol), a još više na biljnim sustavima kojima su ornamentirani lukovi arkada omeđeni
astragalom. Callistov je ciborij nastao prije nastupa franačke vlasti u gradu gdje su
Langobardi ustanovili značajno crkveno žarište koje je tijekom 8. stoljeda bilo i privremenim
sjedištem akvilejskog patrijarha. Tako je zapravo friulanska (langobardska) skulptura u
karolinško doba izvršila znatniji utjecaj na stilske promjene u Istri.
U vrijeme nastupa karolinške vlasti u Istri nastala je i crkva Sv. Tome kod Rovinja, križnog
tlorisa s tri istaknute apside na istočnoj strani (kat. br. I, 57), Oltarna je ograda dijelila
crkveni prostor svom širinom križnog tlorisa, kako to pokazuju sačuvani dijelovi njezina
pločnika s rupama za uglavljivanje pilastara. Reljefi se odlikuju tročlanim geometrijskim
ornamentima, a kapiteli koji su podržavali njezinu trabeaciju vrlo su rustični s mesnatim i
glatkim listovima. Bliski su primjercima iz Bala, baš kao što i motiv gusto ornamentiranog
pluteja ima svoju usporednicu na ved spomenutom mjestu.
Važan je karolinški kaštel bio uspostavljen na prometnici koja je preko Limske drage
povezivala unutrašnju Istru s njezinim priobaljem. Naziv Dvigrad svjedoči o njegovoj
strateškoj ulozi, i tu je bila podignuta tipična istarska (karolinška) troapsidna crkva u čijim su
se konhama sačuvali i tragovi zidnih slikarija (kat. br. I, 22). Pluteje njezine ograde odlikuju
opet tipični geometrijski tropruti uzorci, a trabeacijm je dominirao zabat u vrhu kojega je
monolitni križ (kat. br. I, 23). Ovo je rijedak primjerak sačuvanog križa, koji su inače
posjedovali i drugi zabati oltarnih ograda u tome razdoblju.
Karolinški se utjecaj na istarskom poluotoku širi i uspostavljanjem novih crkvenih središta
te podizanjem ili pak obnavljanjem čitavog niza crkvenih objekata, osobito na prostoru
između Pule i Rovinja, gdje je evidentirano preko trideset lokaliteta. Posebice se značajem
ističu kašteli Ba1e i Vodnjan. Trobrodna samostanska bazilika Sv. Marije Velike kod Bala
odlikuje se troapsidnim svetištem s poligonalnim apsidama po uzoru na raniju ravenatsku
gradnju, ali ju podržava kolonada s nizom ranokarolinških kapitela na stupovima koji su
dijelili trobrodni prostor crkve, Jedna se skupina odlikuje mesnatim listovima u dvije zone s
plitkim volutama u vrhu, dok su drugi kapiteli kubične forme ornamentirani prepletima od
troprute vrpce (kat. br. I, 6). Objekt je još u fazi istraživanja pa se mogu izredi samo
prethodni zaključci. Vidljivo je, naime, da je crkveni prostor s vremenom doživljavao izmjene
u svetištu mijenjanjem položaja oltarne ograde, pa se u skladu s tim zamjeduje sloj rane
predromaničke skulpture, a zatim i drugi sloj zrele predromaničke skulpture na crkvenom
namještaju, koji je bio urešen gustim geometrijskim ornamentima od tročlanih traka i
kružnica (kat. br. I, 12). I župna crkva franačkog kaštela Ba1e posjeduje zanimljive primjere
skulpture ranokarolinškog razdoblja. Posebno se izdvaja u njoj jedan sarkofag čije je pročelje
urešeno nizom arkada pod kojima su jednostavne palmete, a pripadao je valjda kakvom
franačkom crkvenom ili pak vojnom velikodostojniku (kat. br. I, 3). U nedavno istraženoj
crkvici u Valbandonu (kat. br. I, 66) oltarna je ograda dijelila sakralni prostor točno po sredini
objekta. Gotovo u cijelosti sačuvani pluteji prekriveni su ornamentalnim i zoomorfnim
motivima, a posebno izdvajamo onaj na kojem glomazne ptičurine slijedu uz križ u
kompoziciji složenoj po pravilu zlatnog reza. Figuracija ovog pluteja u stilskom je smislu
bliska reljefima na arkadama novigradskog ciborija, pa je posljednja četvrtina 8. stoljeda
najvjerojatnije vrijeme njezina nastanka.
U pulskom se ageru posebno ističu crkveni objekti istraženi u okolici Vodnjana. Dvije
crkve u Guranu s troapsidnim svetištem utopljenim u ravni začeljni zid, pokazuju odlike rane
predromaničke arhitekture, pa tako i reljefi koji su u njima pronađeni. Iz trobrodne bazilike u
Guranu (kat. br. I, 28) podijeljene pilonima izdvajamo dvije zavojite ploče ambona, što je
inače rijedak nalaz. Podijeljene su u četiri kasete na kojima dvočlane i tročlane uzlove
isprepletene rombovima prate biljni motivi i golubice (kat. br. I, 29). I same su prozorske
rešetke bazilike bile proviđene troprutim vrpcama, baš kao i imposti njihovih dvostrukih
prozorskih otvora. U još jednoj trobrodnoj karolinškoj crkvi kod Vodnjana, onoj Sv. Kvirina
(kat. br. I, 69), pluteji su bili ukrašeni sustavima troprutih kružnica, a tvorili su oltarnu ogradu
kojoj je baza i danas sačuvana u podu barokizirane crkve sažete na srednji brod. Iz nedaleke
crkve Sv. Lovre kod Šijana, između Pule i Vodnjana, oltarna ograda posjeduje zanimljivu
trabeaciju koja se nad prolazom u svetište svijala u luk. Njezini su arhitravi ornamentirani
isključivo nizom krupnih voluta na visokoj nozi, što svakako predstavlja arhaičniji pristup
ukrašavanju primjereniji reljefima 8. stoljeda (kat. br. I, 64).
Obnovu je nastupom karolinške vlasti doživjela i ranokršdanska crkva Sv. Andrije u Betiki,
sjeverno od Pule, nedaleko morske obale, dobivši pri kraju 8. stoljeda bočne apside i novu
oltarnu ogradu te četverostrani ciborij. Njezine su arkade urešene biljnim viticama u gustim
kružnim sustavima, nanizanim troprutim osmicama, te konačno kasetama i medaljonima s
biljnim uzorcima (kat. br. I, 13). Astragal na luku i ukrašavanje sitnim rupicama podsjeda
ponovno na tehniku rada onih majstora koji su klesali ciborij u Novigradu.
Za razliku od prethodnog četverostranog, u baptisteriju pulske katedrale bio je u isto
doba podignut šesterostrani ciborij nad njenim krstioničkim zdencem. Njegove tri cjelovitije
očuvane arkade pokazuju pretežito ukrašavanje preplitanjem izrazito gustih troprutih
geometrijskih uzoraka kojima je naglašen sam luk arkade, podsjedajudi ponajviše na neke
rimske primjere iz kraja 8. stoljeda. U cjelini je snažno naglašen horror vacui, što ukazuje na
nakanu njezina klesara u obradi ukupne površine zadanih ploha. Interijer same katedrale
znatnije je obnovljen tijekom 9. stoljeda, nakon što je zaključcima sabora u Mantovi 827.
godine pulska biskupija ušla u sastav akvilejske patrijaršije pod vodstvom Karolinzima odanih
patrijarha. Na sjevernom zidu crkve sačuvan je još uvijek nadvratnik portala u formi plitkog
zabata na kojem golubice podržavaju kartušu s donatorskim natpisom. U njemu se spominje
ime Handegisa koji je u vrijeme Ludovika, kralja Italije, pristupio znatnijoj obnovi građevine
(kat. br. I, 49). Postavljena je nova ograda prezbiterija od koje su sačuvani pluteji izrazito
velikih dimenzija. Karakteriziraju je zreli predromanički reljefi s motivom košarastog dna i
drugi složeni uzorci sa sustavom troprutih koncentričnih kružnica, prepletenih troprutim
medaljonima s golubicama uokolo (kat.
br. I, 50). Tu su i drugi standardni geometrijski motivi u gustim prepletima kružnica i
dijagonala. U svakom slučaju, upravo je pulska katedrala tijekom karolinškog razdoblja
dobila najraskošniju opremu interijera u regiji.
 Zanimljive zaključke glede karolinške skulpture u Istri nudi jedna grupa arhitrava iz Poreča
i Pule. U Poreču, koji se inače ne odlikuje brojnošdu predromaničkih spomenika, čuva se
arhitrav s posvetnim natpisom svedenika Leopardisa u čast novigradskog zaštitnika Sv.
Pelagija (kat. br. I, 48). Natpis teče sredinom arhitrava, pod njim je gusta tročlana pletenica,
a na obodu niz kuka. Sukladno koncipirani arhitravi s natpisnim poljem, koje omeđuju kuke i
pletenica, susredu se u župnoj crkvi u Balama, u Guranu, u Puli i Dvigradu. Ne pripadaju svi
istoj klesarskoj radionici, jer se razlikuju u klesanju pojedinih detalja, ali ukazuju na
ujednačen pristup komponiranju arhitrava kakav je karakterističan za neke spomenike na
venetskom prostoru. Ima ih u Gradu, Akvileji, Veneciji i Muranu. Gradeški je primjer svakako
najznačajniji jer nosi natpis patrijarha Iohannesa juniora, a neposrednije je datiran u prvo
desetljede 9, stoljeda (S. Tavano, 1976). Taj usuglašeni sustav komponiranja arhitrava
ukazuje na čvrste dodirne točke istarskih središta s vjerskim žarištima u jadranskom luku,
kao što i novigradski ciborij upuduje na tješnje dodire s friulanskom umjetničkom baštinom.
Ovakav de sustav komponiranja arhitrava prihvatiti i jedna klesarska radionica koja je
djelovala u Trogiru i okolnim lokalitetima na prostoru hrvatske kneževine, pa se može
zaključiti da su poticaju došli upravo iz sjevernog Jadrana. ti svakom slučaju, natpis
Johannesa Juniora i srodni arhitravi u Istri jedan su od rijetkih čvršdih uporišta za preciznije
datiranje pojedinih pojava u istarskoj predromaničkoj skulpturi upravo kao i ciborij s
natpisom biskupa Mauricija u Novigradu.

Predromaničko kiparstvo u bizantskim gradovima na obali

U trenutku kada je Istra priključena karolinškom svijetu u posljednjoj četvrtini 9. stoljeda,

obalni gradovi Dalmacije zajedno s provincijom Venecijom činili su jedini ostatak bizantskog
posjeda na Jadranu. Poslije pada egzarhata u Ravenni 751. godine, glavna su bizantska
uporišta na Jadranu postali Zadar i Venecija. Sudjelovanje zadarske i mletačke delegacije na
pregovorima s karolinškim carem najbolje ilustrira ovo stanje. Veze jadranskih gradova sa
središtem carstva u Konstantinopolu nisu bile isuviše tijesne, no ti su gradovi činili "ostatak
staroga svijeta", pa su i u crkvenom pogledu potpadali pod Konstantinopol. Zato nije
neobično da biskupe dalmatinskih gradova susredemo i na ekumenskom saboru održanom
786. godine u Niceji. Ta činjenica svjedoči o ustrojenoj crkvenoj hijerarhiji u Dalmaciji od
postjustinijanske epohe do vremena Karlove intervencije na Jadranu u osvit 9, stoljeda.
Opda recesija, koja je kulminirala u Europi na kraju 7. i početkom 8. stoljeda, zasigurno
nije pogodovala znatnijim građevinskim pothvatima na kršdanskim hramovima u tim
bizantskim gradovima koji bi ostavili traga u kiparskoj djelatnosti. No, kada je opda kriza
stala popuštati, od kraja 8. stoljeda zamjedujemo postupno oživljavanje kiparske djelatnosti,
najprije u značajnijim središtima Zadru i Splitu, a uskoro, od prvih desetljeda 9. stoljeda, i u
drugim biskupskim sjedištima u Kotoru, Rabu i Osoru. Stoga najranije primjerke
predromaničke skulpture nastale u posljednjim desetljedima 8. stoljeda susredemo najprije u
zadarskoj i splitskoj katedrali.
Osobito je ilustrativan primjer Splita, u kojemu je tijekom druge polovice 8. stoljeda
djelovala k1esarska radionica vezana uz samu katedralu (Ž. Rapanid, 1987). Njezini su klesari
opremili splitsku stolnicu novim crkvenim namještajem, od kojeg su sačuvani pojedini
dijelovi oltarne ograde i neki sarkofazi, a klesani su u biranom, kvalitetnom kamenu.
Sačuvano je nekoliko ploča i jedan sarkofag s natpisom na kojem se spominje (nad)biskup
čije ime Johannes upuduje na zaključak da bi to mogao biti upravo onaj koji se bilježi u
popisu među sudionicima ved spomenutoga sabora u Niceji (J. Darrouzes, 1975). Klesarska
obrada splitskih reljefa vrlo je karakteristična. Odlikuje se vrlo urednim i preciznim
klesanjem biljnih motiva u plitkom reljefu koji su raspoređeni u kasete složene po
ortogonalnom sustavu, a odijeljene tordiranom vrpcom. U kasetama se izmjenjuju motivi
različitih rozeta. Vedina ih nosi istovjetne motive ukrštenih ljiljana. Stabljike cvijeta su
dijagonale kvadrata koje u središtu učvršduje sidušna šesterolisna rozeta, dok se stilizirani
ljiljanovi trolisti rascvjetavaju u kutovima kasete i međusobno dotiču. Tako se motiv u
cijelosti doima poput rozete, čime se gubi dojam podražavanja prirodnog uzorka s jasnom
tendencijom transformacije u ornamentalni plan. Na četiri su splitska reljefa ti motivi
izvedeni istovjetno, kako na nekim ulomcima sarkofaga i na rekonstruiranom pluteju u
Arheološkom muzeju, tako i na ulomku sarkofaga u oltaru Sv. Dujma u splitskoj stolnici.
Samo se na pluteju izmjenjuju i drugi tipovi rozeta, a njegov je vijenac ukrašen presjecajudim
troprutim arkadama koji samo navješduju pojavu pleterne skulpture. Na sarkofazima
naprotiv, odnosno na njihovim ulomcima, ljiljanova je rozeta isključivi motiv.
Najpoznatiji je primjerak u skupini svakako sarkofag ved spomenutog (nad)biskupa
Johannesa koji se čuva u krstionici katedrale. Sanduk na pročelju ima četiri istovjetne kasete
s rozetama ukrštenih ljiljana, a rub mu je opremljen nadgrobnim natpisom (kat. br. III, 24).
Spomenuti se motiv rozete od četiri ukrštena ljiljana učestalo javlja tijekom 8. stoljeda, na
primjer na sarkofagu Teodote u Paviji i na sarkofagu iz Modene, na urni Sv. Anastazije u
Sesto al Reghena u Friuliju pa i drugdje. Uklesan je i na spomenutom novigradskom ciboriju
biskupa Mauricija iz posljednje četvrtine 8. stoljeda, kao i na ulomku ciborija u friulanskom
gradidu Zuglio. U svakom slučaju, motiv je znatno rasprostranjen u langobardskim
radionicama 8. stoljeda, onima vezanim uz fenomen “liutprandove renesanse”, a susredemo
ga ved oko 320. godine u južnoj auli biskupa Teodora u Akvileji.
I zadarsku skulpturu kraja 8. stoljeda najbolje predstavlja jedan sarkofag nekog
nepoznatog gradskog uglednika, a potječe iz kompleksa katedrale (kat. br. III, 43). Pokriven
je dvostrešnim poklopcem, a stražnjom je stranom bio očito prislonjen uza zid, jer ta jedina
nije ukrašena. Poklopac je ukrašen izmjeničnim križevima i medaljonima u kojima su
četverolatične rozete palmeta, a pročelje je sanduka opremljeno arkadama koje se oslanjaju
na stilizirane kolone s kapitelima. Pod arkadama su križevi, rozete i palmete, srodne onima
na Ivanovom sarkofagu u splitskoj krstionici. Ukrašene su i bočne stranice sanduka koje
zajedno sa zabatima poklopca nad njima tvore jedinstvenu kompoziciju na kojima su uz križ i
golubicu brojni biljni i geometrijski motivi sa zmjetnim kompleksom horror vacui. Srodna
likovna svojstva pokazuje stranica sarkofaga iz Dubrovnika (kat. br. III, 1) osobito u tretmanu
tordiranih stupida, križeva i palmeta što neposrednije upuduje na međusobnu povezanost
obalnih središta bizantske periferije u to doba.
Kao političko-gospodarsko, pa vedim dijelom i vjersko središte bizantskog posjeda na
istočnom Jadranu, Zadar je nedvojbeno imao neobično važnu ulogu u formiranju stila. Ta se
tvrdnja ponajbolje objašnjava prisjedanjem na suvremeno zadarsko graditeljstvo koje na
Jadranu prednjači,
prije svega monumentalnom rotundom Sv. Trojstva (kat. br. III, 48). Njezina se gradnja
tradicionalno povezuje uz biskupa Donata koji je inače zadarskoj katedrali darovao kamenu
škrinju za modi nove lokalne zaštitnice Sv. Anastazije što ih je sam pribavio u
Konstantinopolu (kat. br. III, 42). Njegovo je ime zabilježeno na još nekim suvremenim
zadarskim natpisima pretežno iz katedrale, iz čega je razvidna intenzivnija klesarska
aktivnost u Zadru na početku 9. stoljeda. Opremi zadarske katedrale pripadao je i ambon od
kojega je svinuta ploča pronađena nedavno u fragmentima (kat. br. III, 46). Na njoj su u
kasetama uprizoreni vrlo rustični tetramorfi s evanđeljima pod rukom. Likovi su vrlo srodni
poznatoj ploči patrijarha Sigwalda (762-776) u Cividalu što svakako svjedoči o stanovitom
ugledanju na poznati uzor (I. Petricioli, 199?) Iako posjeduje sve stilske osobine skulpture
sredine 8. stoljeda, dopušteno je zaključiti da je ova ambon nastao nešto poslije, na početku
9, stoljeda, u trenutku kada je Zadar nakratko priznavao franačkog vladara, jer je upravo
tada mogao hiti ostvaren tješnji dodir s jakim vjerskim središtima pod franačkom upravom
kao što su to Cividale ili Akvileja. U 9. stoljedu zadarska je katedrala doživljavala znatnije
preobrazbe u svom interijeru, na što upuduju ostaci oltarne ograde, posebice pluteji. Neki su
od njih i danas ugrađeni u podnožje središnjeg crkvenog oltara, a onaj u zadarskom
Arheološkom muzeju svakako je najreprezentativniji dalmatinski primjerak podijeljen u
pravokutne kasete s križevima i palmetama koje razdvajaju stupidi s rozetama podržavajudi
ujedno vijenac polurozeta (kat. br. III, 46). Iz kompleksa same katedrale potječe i
monumentalni sanduk sarkofaga predviđen da primi par pokojnika (kat. br. III, 44). Pod
arkadama na njegovu pročelju tipični su predromanički motivi s golubicama koje obožavaju
križ, te drugi različiti zoomorfni i geometrijski motivi.
U crkvi zadarskog benediktinskog samostana Sc. Krševana pronađena je arkada
četverostranog ciborija na kojoj dominira intermitirajuda lozica. Tek su u kutovima
postavljene vrlo bogate i plastički naglašenije oblikovane rozete uz koje stoji posve grafički
prikazana golubica (kat. br. III, 53). Pripadao je svakako nekoj vedoj zadarskoj bazilici, možda
i samoj katedrali.
Važnije sli crkve u tim bizantskim gradovima tijekom 9. stoljeda bile opremljene ciborijima
nad oltarom, o čemu svjedoče brojni njihovi ulomci u
muzejima i lokalnim zbirkama. Najviše ih je u Zadru; ali je vrijedno spomenuti i primjerke iz
Trogira i Splita. Više je ulomaka jednog ciborija iz Novalje na otoku Pagu koji je očito stajao
nad oltarom ili u baptisteriju djelomično istražene, vrlo prostrane kasnoantičke bazilike s
podnim mozaicima. Zavidnom su kiparskom vještinom isklesane na njemu golubice koje,
penjudi se po bršljanu, kljucaju njegovo lišde. U katedrali pak grada Raba, čijoj je biskupiji
pripadala Novalja, i danas stoji nad glavnim oltarom šesterostrani ciborij. Arkade su mu
ukrašene gustim troprutim viticama te pojedinačnim kasetama sa životinjskim likovima,
rozetama i križevima. Na jednoj arkadi paunovi piju iz kaleža simbolizirajudi euharistiju.
Predmnijeva se da je pripadao krstionici same katedrale, a da je u svetište postavljen
početkom 16. stoljeda kada su isklesane tri nove arkade za pročelje, dok su predromaničke
arkade ostale samo na začelju. Njegove mramorne kolone i kapiteli pripadali su ciboriju 6.
stoljeda, a kada je postavljen nad oltar u 16. stoljedu, ponovno mu je montiran izvorni
predromanički piramidalni krov u vrhu kojega je izrazito kideni i plastično oblikovan
akroterij. Ovaj ciborij, promjenom svojega mjesta u katedrali i redizajniranjem na kojem se
očituju tri stilska razdoblja, odlično ilustrira sudbinu koju su tijekom stoljeda doživljavali
važni spomenici jadranskih gradova.
Nekoliko je arkada oltarnih ciborija sačuvano u gradovima južnog Jadrana. Dragocjenim
posvetnim natpisom iz doba suvladarstva bizantskih careva Lava i Konstantina (813-820)
opremljen bijaše ciborij iz Ulcinja od kojega su sačuvani različiti dijelovi arkada (kat. br. III,
7). Taj ciborij predvodi jednu koherentnu stilsku skupinu ciborija iz Ulcinja, Kotora i
Dubrovnika. Ulcinjske arkade i stilski posve srodne arkade ciborija iz Kotora pokazuju da je u
drugom desetljedu 9. stoljeda ved posve prevladao pristup ornamentiranja troprutastim
prepletima i pletenicama. Ornamentalni uzorci u svojem rasporedu slijede tektoniku arkade,
a svojim izborom otkrivaju aktivan odnos prema antičkom naslijeđu, posebno zamjetno
zastupljenim astragalom i kimationom. Njih klesar vješto koristi u kombinaciji s ustaljenim
predromaničkim prepletima, što tu skupinu reljefa čini posve posebnom. U kutovima
pojedinih arkada simetrično su isklesani životinjski reljefi u živom pokretu, ponajčešde
sučeljeni par lavova ili par paunova u zamjetnoj ulozi kršdanske simbolike. Lavovi s
razjapljenim čeljustima i repom povijenim nad kralješnicom ponavljaju se na arkadama iz
Ulcinja, Kotora i Dubrovnika. Natpisi na životinjama LAV-VAL ili pak LEO-OEL ukazuju da se
karton-predložak koristio u pozitivu i zrcalnoj inačici što je svojstveno strogo simetričnim
kompozicijama.
Od kotorskog ciborija sačuvane su tri arkade. Prva je s lavovima i natpisom lokalnim
zaštitnicima Petru, Andriji i Lovri, popularno nazvanim u Dubrovniku Petilovrijenci. Druga je
ukrašena bršljanom, a treda ima prikaz pauna s tekstom na vijencu gdje je sačuvano ime
Nikiforivs, koji valja povezati s istoimenim bizantskim carom (umro 811). Ovi životinjski
prizori s kotorskog ciborija imaju neposrednu paralelu u jednoj kamenici iz kotorske
katedrale. Na dužoj je stranici simbolični prikaz euharistije s dvama paunovima koji piju iz
kaleža, a na kradoj stablo života s lavom i paunom. Jedan plutej iz nedaleke Prevlake ima
također lava, sličnog ved opisanima, ali i brojne druge ornamentalne motive: medaljon s
četiri ljiljana, polurozete pod arkadama i križ u vrh intermitirajude lozice. Sve su to motivi
koji su uklesani i na vedoj skupini pluteja nedavno otkrivenih u crkvi Sv. Mihovila u istom
gradu, čime se znatnije obogaduje uvid u repertoar ovih `'kotorskih" klesara. Jedan je od tih
pluteja komponiran poput rozete s osam simboličnih predodžbi euharistije. raspoređenih u
krug. Sapete nizovima astragala i gustih polurozeta iskazuju zavidan osjedaj horror vacui, pa
se cijela kompozicija doima poput guste čipke. Srodne zoomorfne, biljne i geometrijske
motive pokazuju i ulomci nekih reljefa iz Dubrovnika. Reljefi iz Kotora i susjednih
južnojadranskih gradova pripadaju jednoj klesarskoj radionici s jasnim stilskim odlikama koja
je djelovala u prvim desetljedima 9, stoljeda. Znatnija obnova sakralnih objekata u ovim
gradovima može se neposrednije povezati uz vrijeme kada je popustio franački pritisak
prema gradovima na jadranskom jugu nakon što je bizantska flota uplovila u Jadran. Ujedno
su Kotorani 809. godine došli u posjed modi Sv. Tripuna, pa ovaj iscjelitelj postaje gradskim
zaštitnikom u čiju je čast i poduzeta gradnja crkve, što je uvjetovalo i stvaranje klesarskog
ateliera.

Predromaničko kiparstvo u kneževini Hrvatskoj

Kiparska produkcija s prostora hrvatske kneževine ponajbolje je poznata. Nekoliko je

desetaka lokaliteta na kojima su pronađeni predromanički reljefi karolinškog razdoblja,
posebice na prostoru omeđenom rijekama Zrmanjo, i Cetinom, s glavnim središtem u Kninu
Brojnošdu lokaliteta ističe se ponajviše prosto šire okolice Knina, koji je bio i središte
srednjovjekovne kneževine, a zatim prostor današnji Ravnih kotara sa svojim rodovskim
plemstvom, dvanaest uglednih hrvatskih rodova. Cesta koja je povezivala hrvatsku
srednjovjekovnu prijestolnicu Knin pod Dinarom s primorskim gradidem Ninom; prvim
posvjedočenim sjedištem hrvatskog biskupa, bila je najvitalnija prometnica hrvatske
kneževine uz koju je sagrađena vedina srednjovjekovnih sakralnih objekata 9. stoljeda. Sva je
ta ranosrednjovjekovna graditeljska; a s njom usko povezana i kiparska baština, znatno
postradala u vrijeme tursko-mletačkih ratova tijekom 16. i 17. stoljeda. Iako je, dakle.
kiparska produkcija karolinškog razdoblja s prostora hrvatske kneževine sačuvana vrlo
fragmentarno, ona je uglavnom dobro obrađena. Prije svega zahvaljujudi intenzivnijim
arheološkim istraživanjima u tim krajevima. a zatim i nastojanjima da se ta umjetnička
građa, zbog važnosti koju ima za raniju hrvatsku povijest. obradi što sveobuhvatnije.
Hrvatska je likovna kritika izdvojila nekoliko značajnih kiparskih opusa 9 stoljeda od kojih su
neki i preciznije datirani zahvaljujudi sačuvanim natpisima. Ovdje de biti predočene kao
cjeline. Najranije preciznije datirane skupine reljefa potječu tek iz sredine 9. stoljeda, tj. iz
vremena vladavine kneza Trpimira. a više ih je iz druge polovice stoljeda, kada je vladao knez
Branimir (879-892). No, postoje nepobitni dokazi da su pojedine skupine reljefa nastale i
ranije od sredine 9, stoljeda.
Bogatstvom se nalaza ističe lokalitet u Biskupiji kod Knina, gdje su otkriveni temelji crkve
Sv. Marije u kojoj su pokapani prvi hrvatski vladari od početka 9. stoljeda; tome svjedoče
grobovi s bogatim ranokarolinškim nalazima. Crkva je u više navrata bivala opremljena
liturgijskim namještajem, a dva je slučaja mogude preciznije datirati: jedan u vrijeme kneza
Branimira, dakle u drugoj pol. 9. stoljeda, i posljednji u drugoj
polovici 11. stoljeda; kada je postala novim sjedištem hrvatskog biskupa. No i prije toga
imala je oltarnu ogradu, pa i šesterostrani ciborij, najvjerojatnije krstionički. Prema stilskim
odlikama ti se rani reljefi pripisuju majstoru koji je klesao kameni namještaj za crkvu u selu
Koljanima. u široj okolici Knina, uz gornji tok rijeke Cetine, pa je i nazvan Majstor koljanskog
pluteja (kat. br. IV, 152). Najraskošniji među tim reljefima je spomenuti plutej koji pokazuje
mnogo srodnosti s jednim cjelovito sačuvanim plutejem iz Rima ili okolice, danas u
Berlinskom muzeju. Time se očitava stanovita čvršda veza s razvijenim proizvodnim
središtima i otvara rasprava o mogudim neposrednim uzorima koji su na istočnu obalu
Jadrana dolazili s Apeninskog poluotoka. Reljefe je opremao tročlanim izrazito gusto
prepletenim geometrijskim uzorcima koje učestalo opetuje uz biljne (Ijiljan i rozeta) i
zoomorfne (golubice) motive. Karakteristične su njegove golubice na zdepastim i jakim
nogama te sitnom glavicom s krupnim okom i grozdom u kljunu. Izvanredno je svladao
klesanje volumena što se ponajbolje očituje u raskošnim lisnatim kapitelima i akroteriju
ciborija (kat. br. IV, 29) s prošupljenim detaljima, za što su najbliže analogije u jednom
kapitelu iz Capestrana. Kapiteli ovog “Majstora koljanskog kapitela” pronađeni su na tri
lokaliteta: u ved spomenutim Koljanima, u Biskupiji nedaleko Knina te u ruševinama
ranokršdanske crkve Sv. Bartola u srednjovjekovnom selu Tršci, nedaleko od Zadra. Ta je
također bila grobišna crkva nekog člana hrvatske kneževske obitelji, a u njoj pronađeni
brojni kapiteli ovog istog majstora pripadali su oltarnoj ogradi i jednom šesterostranom
ciboriju. Isklesao je konačno i dva sarkofaga uglednih pokojnika, jedan u Biskupiji (kat. br. IV,
38). a drugi u Tršcima (kat. br. IV, 130). U oba je slučaja koristio rimske arhitrave čuvajudi
njihove reljefe kao ukras na pročelju samih sarkofaga. Afirmativni odnos prema poganskim
motivima hipokampa i bogatim ornamentima rimskih arhitrava upuduje na okolnosti u
kojima se baštinjenje rimske poganske umjetnosti uklapalo u duhovne obzore kršdanskih
naručitelja, iz čega se razabire stav koji se na taj način mogao artikulirati samo u opdoj klimi
kakvu bijaše pripremila karolinška renovatio.
Samo su u tri slučaja za sada ustanovljeni ciboriji u crkvama s prostora hrvatske
kneževine. Uz ved spomenuta dva, tredi je primjerak iz ruševina krstionice crkve Sv. Marte
nedaleko od Trogira (kat. br. IV, 13), Na njegovim su arkadama isklesani lavovi koji love
četveronošce, te paunovi, čime su na ikonografskoj razini bliski ciborijima Kotorske radionice
u južnom Jadranu. samoj je crkvi u tri navrata podizana oltarna ograda. Najstariju fazu čine
vrlo rustični reljefi s križevima i palmetama, te sa zanimljivom lozicom koja se opetuje na
pilastrima i na oltarnoj trabeaciji. Plutej istih svojstava pronađen je nedavno i na otoku
Čiovu pokraj Trogira, pa postaje razvidno da je tu riječ o jednoj lokalnoj radionici povezanoj
uz grad Trogir. Ova je oltarna ograda u Sv. Marti uskoro doživjela preinake, isklesana joj je
nova trabeacija s posvetnim natpisom nakojoj je i citat ambrozijanskog Te Deum (kat, br. IV,
5), a pojedini su stari pilastri prekIesani za novu namjenu tako da su reljefi sačuvani na licu i
naličju. Nova je ograda, kao i ona stara, imala tri prolaza kroz svetište. Bočni su prolazi bili
nadvišeni lukovima, a središnji zabatom. Ukras trabeacije karakteriziraju kuke na vijencu po
kojim je natpisno polje, a pri dnu plohe je tročlana pletenica, što je poznato i na prostoru
Veneta i Istre. Isto tako koncipirana trabeacija s ! istim klesarskim odlikama zapaža se još na
nekim reljefima iz Trogira (kat. br. III, 35), zatim na onima pronađenima u ruševinama
šesterolisne crkve Sv. Mihovila u Brnazama kod Sinja (kat. br. IV, 113), na groblju u Kljacima
kod Drniša te ruševinama Sv. Lovre u Morinju kod Šibenika (kat, br. IV, 175). Sve su to
lokaliteti koji su razmjerno nedaleko od Trogira, pa se ova skupina reljefa imenuje
Trogirskom klesarskom radionicom. Srodni reljefi iz Pađena (kat. br. IV, 211) i Golubida kod
Knina, jedini su zasad pronađeni nešto udaljenije. Pluteje Trogirske klesarske radionice
karakterizira učestalo ponavljanje motiva križa s palmetama pod troprutim arkadama
(Trogir, Kljaci, Sv. Mihovil, Pađene), te rjeđe motiv “dna košare” (Trogir, Sv. Mihovil). Pilastri
su pak neizostavno ornamentirani gustom troprutom mrežom (Sv. Mihovil, Sv. Marta,
Trogir, Sv. Lovre). Kapiteli su vrlo jednostavni, nerazvijene forme s plitko uklesanim
ornamentima lišda i voluta (Sv. Marta, Trogir, Sv. Mihovil). Trogirski klesari koriste vrlo
mekani kamen, što je dodatna osobina ove po vrsnodi izrade prosječne klesarske produkcije.
Zamijedena je još jedna zanimljiva pojava kod natpisa na trabeacijama ograde. U Pađenima i
u Sv. Lovri dijelovi natpisa vrlo su uredno otučeni, natpis iz Sv. Marte grubo je ošteden te nije
mogude pročitati ime donatora, a u Sv. Mihovilu arhitrav je otkinut iza formulacije tempore
dom, dakle, na mjestu gdje je bilo ime suvremenog vladara. Možda je u svim tim slučajevima
riječ o pojavi damnatio memorie, što bi značilo da je na svim arhitravima bilo ubilježeno isto
ime vladara. To dodatno povezuje reljefe ove radionice u jednu cjelinu.
Ved je ranije istaknuto da se srodno koncipirane trabeacije učestalo susredu na sjevernom
Jadranu, i to vrlo rano na jednom arhitravu u Gradu s početka 9. stoljeda, zatim u Akvileji,
Muranu, Poreču, Puli, Dvigradu i Novigradu u Istri. U hrvatskoj kneževini samo Trogirska
klesarska radionica ostvaruje ovu koncepciju. Moglo bi to značiti da je u jednom trenutku
ostvaren tješnji doticaj s iskustvima u gornjem Jadranu ili, čak, da su tzv. trogirski majstori
podrijetlom odatle. Mogudi damnatio memorie dobiva time dodatno na značenju. Ovome
valja dodati i činjenicu da sukladno komponirani ulomak arhitrava nalazimo i u Panoniji, na
lokalitetu Sv. Marije Gorske u Loboru (kat. br. II, 13), te da neki reljefi iz Siska, na rubu
Panonije, također pokazuju srodne karakteristike. Znajudi da je patrijarh Fortunat udrugom
desetljedu 9. stoljeda slao majstore Ljudevitu Posavskome, dakle prema Panoniji, a da je
nedugo zatim u bijegu boravio i u Dalmaciji, iznosimo hipotezu da bi djelovanje Trogirske
klesarske radionice moglo biti povezano s njegovom pojavom u tim krajevima.
Još je u jednoj prigodi crkva Sv. Marte dobila nove reljefe. Tu skupinu ponajbolje
predstavljaju dva zabata oltarne ograde, od kojih se ističe onaj s dvama paunovima (kat. br.
IV, 6). Čvrste stilske srodnosti s njim pokazuje jedan zabat iz Bola na otoku Braču s identično
isklesanim paunovima (kat. br. IV, 110), pa se u tim reljefima nasluduje još jedna klesarska
radionica na tome prostoru u 9. stoljedu. Brački je primjerak pritom klesan od kvalitetnog
vapnenca iz kamenoloma koji je u neposrednoj blizini Trogira, gdje se je kamen brao još u
rimsko doba i gdje je pronađen žrtvenik u čast Herakla kao zaštitnika ovih kamenara.
Predmnijeva se da je u Ninu, u razdoblju vladavine kneza Trpimira, utemeljena biskupija
za prostore pod vlašdu hrvatskog kneza. Ta činjenica svakako svjedoči o znatnijoj ulozi što ju
je crkva sredinom 9, stoljeda ved imala u hrvatskom društvu. Nekoliko je potvrda tome da je
upravo Trpimir (oko 840-864) bio tješnje povezan uz zbivanja na karolinškom prostoru.
Njegovo je ime upisano u poznatom Čedadskom evanđelistaru, a ugostio je i benediktinca
Gottschalka koji je putovao diljem karolinškog svijeta širedi svoju teoriju o predestinaciji.
Zato se ne treba čuditi da je ime ovoga kneza bilo ubilježeno na natpisu oltarne ograde neke
skromnije benediktinske zajednice koja je imala svoje sjedište podno Klisa, tada nesumnjivo
važne vladarove utvrde. Dijelovi crkvene trabeacije s imenom vladara pokazuju da su
arhitravi bili opremljeni elegantnim kukama na visokoj nozi, pod kojima je bilo natpisno
polje. Na samom zabatu natpis se nastavljao na luku, a kuke su se oslanjale na kimation. U
središtu je bila kompozicija dviju ptica s dugačkim repom u obliku riblje kosti. Posve su
sukladno ovom primjeru bile obrađene i trabeacije oltarnih ograda na nekoliko lokaliteta u
okolici Knina, na Lopuškoj glavici, u Vrpolju i u Plavnu, neki objekti u sjevernoj Dalmaciji, u
Žažvidu kod Bribira, u Kašidu kod Zadra te u nekoj crkvi u Biogradu, od koje su ulomci reljefa
sačuvani u mjesnoj zbirci. No srodnosti se kod reljefa s navedenih objekata zapažaju i na
drugim dijelovima crkvene ograde, na plutejima, pilastrima i, konačno, na kapitelima.
Navedenu skupinu karakteriziraju pluteji i pilastri čija je površina prekrivena mrežom
učvorenih troprutih medaljona koji su ispunjeni raznolikim rozetama (Rižinice, Klis, Vrpolje,
Plavno, Kašid, Biograd). Poznati su u tri slučaja i kapiteli oltarnih ograda ove radionice
(Plavno. Žažvid, Biograd) koji su isklesani zajedno sa stupidem. Od trupa ih dijeli tordirana
vrpca. nad kojom je red jednostavnih listova koji podržavaju četiri volute podijeljene
tordiranim ukrasom. Sami su kapiteli skromnog plasticiteta i jedva su širi od samog stupa.
Reljefi ove klesarske radionice, uvjetno nazvane Radionica (iz vremena) kneza Trpimira,
ujednačeni su po vrsnodi izrade. Klesani su vrlo vješto i precizno, a izbor ornamenata je
relativno skroman. Svi reljefi potječu s lokaliteta koji su tijekom stoljeda znatnije devastirani,
tako da je ostavština ovih klesara sačuvana vrlo fragmentarno. U svakom slučaju, ova je
radionica djelovala sredinom 9, stoljeda, a neke odlike njezina načina klesanja raspoznaju se
i na reljefima jedne kasnije klesarske radionice koja je djelovala u vrijeme kneza Branimira, u
posljednjoj četvrtini 9. stoljeda. Stoga bi ove reljefe, čini se; trebalo datirati u sredinu i u
tredu četvrtinu 9, stoljeda.
U posljednjoj četvrtini 9. stoljeda djelovala je na istim prostorima klesarska radionica koja
se ponovno odlikuje vrlo vješto klesanim reljefima s ujednačenom artikulacijom trabeacija
oltarnih pregrada. Arhitravima dominira povezani niz troprutih čvorova tzv. “perec motiv”
koji podržava niz zdepastih kuka na obodu s krupnom zavojnicom, te natpisno polje u dnu
arhitrava s posvetnim natpisima. Na primjercima iz Nina (kat. br. IV, 186) i Muda (kat. br. IV,
181) spominje se ime kneza Branimira, za kojega su vladavine bile postavljene dvije oltarne
ograde. I u natpisu na arlutravu iz Otresa kod Bribira (kat. br. IV, 210), koji pokazuje ista
likovna svojstva, čita se oštedeno ime istoga hrvatskog kneza. Nema stoga sumnje da je
vedina reljefa ove klesarske radionice nastala u osamdesetim godinama 9. stoljeda. No,
karakteristično komponirane trabeacije susredemo još na nekim lokalitetima u hrvatskoj
kneževini, na lokalitetu Stupovi u Biskupiji kod Knina, u ruševinama Sv. Martina u Lepurima
kod Benkovca, u Kuli Atlagida kod Benkovca te konačno u bizantskim gradovima, u Zadru
(crkvi Sv. Krševana) te u Splitu oko katedrale.
Temeljno obilježje ove grupe reljefa je, kako smo ved upozorili, motiv beskonačnih
čvorova troprute vrpce. Sve su trabeacije bile opremljene natpisima. Primjerci zabata
poznati su s više lokaliteta: tri ulomka iz Stupova u Biskupiji, dva iz Kule Atlagida, te po jedan
iz Muda, Lepura i Otresa. Uvidom u vedinu inače slabije sačuvanih nabrojenih primjera, dade
se zaključiti da je središtem zabata dominirala kompozicija dviju golubica pod križem
ukrašenim troprutom pletenicom (Biskupija-Stupovi, Kula Atlagida, Lepuri); jedan zabat iz
Kule Atlagida s ostatkom natpisa ..udimer, na mjestu spomenutog klasičnog motiva, ima tri
učvorene rozete (kat. br. IV, 163). U Lepurima je uz ulomak zabata pronađen i ulomak
jednog luka (kat. br. IV, 167), pa je ta trabeacija nad prolazima u svetište bila očito nadvišena
lukovima i zabatima u kombinaciji. Ima još nekih manjih razlika u ukrasima pojedinih
trabeacija; primjerice na onoj iz Lepura inverzni je odnos natpisa i pereca, tako da natpis nije
na donjem polju grede kao kod ostalih primjera, ved je u sredini, a motiv pereca u dnu. Na
zabatu iz Otresa pereci su od dvočlane vrpce, a ne od tročlane vrpce. Isti je slučaj i s jednim
zabatom iz Arheološkog muzeja u Splitu s natpisom ...pastor op.. Uza sve te manje razlike od
slučaja do slučaja, činjenica je da trabeacije sa svih spomenutih lokaliteta pokazuju
jedinstveni stil i jedinstveni kvalitet izrade, vrlo oštro i uredno klesanje osnovnih, preciznih
geometrijskih uzoraka.
Što se tiče drugih dijelova oltarne ograde, posebno pluteja, mogude je također ukazati na
zajednička svojstva. Svi su pluteji ukrašeni gustim troprutim učvorenim kružnicama koje
presijecaju troprute dijagonale. Ima ih u Ninu, Mudu, Kuli Atlagida te na Stupovima u
Biskupiji i, bez sumnje, proizvod su istih klesara što se zaključuje ne samo prema istovjetno
komponiranim ornamentima, ved i po načinu njihove izvedbe, vrlo preciznom, oštrom i
strogom klesanju po zadanom predlošku.
Nakon što je predstavljena i analizirana spomenička građa s ovih lokaliteta (Mud, Nin,
Otres, Lepuri, Kula Atlagida, Biskupija-Stupovi i Zadar-Sv. Krševan, Split-katedrala); ostaje još
kazati nešto o vremenu i okolnostima u kojima je navedena klesarska radionica djelovala. Na
trima je trabeacijama u natpisima ubilježeno ime kneza, odnosno vojvode Branimira
(comes/dux), pa nema sumnje u to da je vedina reljefa nastala u razdoblju njegove
vladavine, dakle uglavnom u osmom desetljedu 9. stoljeda. Može li se još nešto kazati o
okolnostima u kojima su, u Branimirovo vrijeme, djelovali majstori specifičnog klesarskog
izraza? Jesu li imali svoje stalno sjedište i gdje je ono bilo? Na činjenicu da su reljefi ove
radionice utvrđeni ne samo u kneževini Hrvatskoj, nego i u bizantskom gradu, a koja nije
nimalo nevažna, ved je upozoreno. Ona svakako predstavlja novost u odnosu na dosadašnje
spoznaje o tom problemu. Naime, kod drugih klesarskih radionica koje su djelovale po
kneževini Hrvatskoj nisu, za sada, uočeni tragovi njihove nazočnosti u bizantskom gradu,
osim u slučaju Trogira. Iako bududa istraživanja mogu demantirati ovakvo stanovište,
trenutačno, kad se govori o prostorima djelovanja pojedinih klesara, tu činjenicu treba imati
na umu. Krene li se od poznatih činjenica, valja uočiti da se u dvama natpisima, onima iz
Nina i Lepura, pojavljuje titula opata. U Ninu je to Teudebertus abba koji je dao podidi
oltarnu ogradu, najvjerojatnije samostanske crkve ili delije koja nam je iz kasnijih izvora
poznata kao samostan Sv. Ambroza. ti Lepurima je to za sada neimenovani inmeritus abba
(kat. br. IV, 165), kojega se ime pojavljuje na oltarskoj menzi crkve. pronađen je na istom
lokalitetu nedavno još jedan natpis na kojem se spominje ...ertus abba (kat, br. IV, 168), i
samo dodatno potvrđuje značajan udjel redovničkog opata u gradnji i opremanju objekta.
Očito je, dakle, da su se benediktinci nazočni u Branimirovo vrijeme u Hrvatskoj koristili
uslugama klesara o čijim reljefima ovdje raspravljamo. No navedena dva eksplicitna podatka
nisu i jedini koji upuduju na razmišljanja u tom pravcu. Ved je spomenuto da i arhitrav
pronađen u crkvi benediktinskog samostana Sv. Krševana u Zadru (kat. br. III, 54) pokazuje
ista stilska svojstva ( I. Petricioli). To je, dakle, ved tredi objekt na kojemu se očitava veza
između benediktinaca i tih reljefa. Iako je tu riječ o donaciji nekog nepoznatog Zadranina,
najvjerojatnije svjetovne osobe, jer je u natpisu bio spomenut zajedno sa svojom suprugom
Marinom, ostaje činjenica da je učinjena u korist zadarskih benediktinaca koji su majstore
najvjerojatnije sami i odabrali. No, tim se zadarskim natpisom još uvijek ne zatvara
ciklusonih indicija koje upozoravaju na benediktince kao pokretače u klesarskoj djelatnosti
raspravljane radioničke cjeline. Posvetni natpis iz Otresa nudi razmišljanjima u tom pravcu
nova uporišta. Završni dio posvetnog teksta pronađenog u Otresu glasi ...ad honorem beati
Petri, et sancte Marie, sancti Georgii, sancti Stefani, sancti Martini, sancti Grisogoni, sancte
Crucis. Daleko bi odvela rasprava o svim spomenutim titularima i domišljanja o tomu zašto
je taj odabir upravo onakav kakav je zabilježen u tom natpisu. Među nabrojenim
zaštitnicima bez sumnje je, ved na prvi pogled najčudniji odabir svetoga Krševana, zadarskog
zaštitnika, čiji kult nije nigdje drugdje u srednjovjekovnoj Hrvatskoj zapažen osim na ovom
natpisu iz Otresa. Teško bi bilo protumačiti pojavu ovog zadarskog lokalnog kulta, daleko od
gradskog središta, u blizini Ostrovice i Bribira bez pretpostavke o značajnom posredniku,
primjerice nekom Zadraninu, koji bi mogao imati udjela u spomenutoj donaciji. No, takovim
bi se razmišljanjima ipak protivilo ono što znamo o društvenim okolnostima vremena u
kojemu je objekt nastao, pa i ono što je u samom tekstu zabilježeno, a to je, da je neki
(Zdedrag?),bez sumnje Hrvat, a ne Zadranin, dao podidi oltarnu ogradu u vrijeme Branimira,
gospodara Hrvatske. Posrednika pojavi štovanja kulta Sv. Krševana u srcu srednjovjekovne
Hrvatske treba stoga vidjeti u nekom drugom subjektu, kojemu je kult Sv. Krševana nešto
osobito značio, a to može biti samo benediktinska zajednica! Zadarski samostan Sv.
Krševana, naime, matična je ustanova benediktinaca na istočnoj obali Jadrana, ne samo u
Dalmaciji, ved i u Hrvatskoj. Zato na stupnju spoznaja kojima danas raspolaže suvremena
hrvatska historiografija, za pojavu kulta Sv. Krševana u Otresu zaslužni mogu biti samo
benediktinci, i to oni udomadeni u pokrajinskom sjedištu, koje je ujedno i središte u kojemu
se posebno štuje upravo Sv. Krševan.
Djelatnost klesarske radionice koja je u Branimirovo vrijeme opremala crkvenim
namještajem objekte u Dalmaciji i Hrvatskoj, u 50 posto slučajeva može se dovesti u
neposrednu vezu s benediktincima. Internacionalni karakter benediktinaca ujedno postaje
objašnjenjem zašto reljefe klesarske radionice povezane uz njih nalazimo podjednako u
gradskom središtu na dalmatinskoj obali i u Branimirovoj Hrvatskoj kneževini. Zato se u
ovdje iznesenim činjenicama možda krije i odgovor na postavljeno pitanje o tome tko su bili
majstori-klesari koji su u drugoj polovici 9. stoljeda opremili više crkvenih objekata u
Hrvatskoj i Dalmaciji oltarnim ogradama i drugim potrebnim liturgijskim namještajem. Bili su
to najvjerojatnije benediktinci sami, pa se čini opravdanim i imenovati ovu radionicu
Benediktinska klesarska radionica iz vremena kneza Branimira. Činjenica da su misionarili u
tek pokrštenoj zemlji, u kojoj i nije bilo znatnije klesarske tradicije, sigurno ih je primorala da
sami organiziraju atelier u kojemu de se klesati crkveni namještaj za čitav niz objekata koje
su tada, sami ili uz pomod lokalnih velikaša, podizali po Hrvatskoj. Njihovo poslovično geslo
ora et labora kao da samo upuduje na ovakve zaključke.
Istovremeno je na hrvatskim prostorima djelovala i jedna klesarska radionica koja
pokazuje bitno drugačiji kvalitet i stil. Skupinu tih reljefa predvodi ponovno jedan natpis na
kojem je ubilježeno ime kneza Branimira, a pronađen u blizini Benkovca (kat. br. IV, 248).
Arhitravi ovih oltarnih ograda posjeduju rudimentni kimation koji se svodi na niz listida pod
istaknutom letvom što dijeli kuke od natpisnog polja. Takvi su vrlo karakteristični arhitravi
uočeni na širem dinarskom prostoru čije je središte Knin. To su lokaliteti Bukorovida
podvornica i Sv. Marija u Biskupiji kod Knina, Plavno kod Knina, Sv. Spas na izvoru rijeke
Cetine i Rapovine kod Livna, Ždrapanj kod Bribira te Šopot i Sv. Martin u Lepurima kod
Benkovca. Tek jedna arkada ciborija i jedan zabat oltarne ograde, čini se, potječu iz Solina.
Karakteristične arhitrave prate i zabati s istovjetnim ukrasima, a središtem im dominiraju
kompozicije dviju golubica pod križem. Tretirane su vrlo rustično i nadasve shematski s
križevima rastavljenih krakova i primitivnog ukrasa. Ti su reljefi klesani vrlo nevješto, što se
dodatno potvrđuje na plutejima koji su ukrašeni kružnicama. No, te troprute kružnice nisu
čvorovima povezane u beskonačne troprute prepletene sustave, kao što je kod
predromaničkih reljefa uobičajeno. Naprotiv, tu je riječ o nizanju nepovezanih krugova koje
onda preplidu troprute dijagonale u pokušaju oponašanja razigranih predromaničkih
spletova poput onih na plutejima benediktinske radionice, Majstora koljanskog pluteja i
mnogih drugih. Sistemi ovih primitivnih kružnica prelaze ponekad i na zabate i arkade
ciborija. U svakom slučaju, susredemo ih na vedini lokaliteta zajedno s karakterističnim
trabeacijama (Bukorovida podvornica i Sv. Marija u Biskupiji, Plavno, Rapovine, Ždrapanj, Sv.
Martin Lepuri i Solin?). Zamijedeni su i na nekim drugim lokalitetima gdje, za sada, još uvijek
nisu pronađene karakteristične trabeacije (Sv. Trojica u Biskupiji kod Knina, grad Knin,
Biovičino selo kod Knina, Drvar), pa mogu biti tek naznaka da je i na tim mjestima djelovala
ista skupina klesara.
U natpisima na ovim primitivno isklesanim arhitravima susredu se, međutim, imena
vladara (Branimir) i dvorskih župana (Gostiha - Sv. Spas na Cetini i Priština - Ždrapanj kod
Bribira). Ovi su nevješti lapicide sudjelovali u izvršenju donacija hrvatskih velmoža, pa stoga
smatramo da je naziv Dvorska klesarska radionica vrlo prikladan naziv za njezinu definiciju,
tim više što vedina lokaliteta gravitira Kninu kao središtu srednjovjekovne kneževine. Očito
se u uznapredovaloj obnovi crkvene organizacije na tlu srednjovjekovne kneževine i u
intenziviranoj gradnji novih crkvenih objekata u vrijeme kneza Branimira, našlo prostora i za
djelovanje priučenih klesara čija produkcija nije bila čvršde povezana sa značajnijim
klesarskim središtima, kao što je to bilo u vrijeme prije ovoga kneza, kada je poticaj za
gradnju crkvenih objekata na tek pokrštenom prostoru dolazio često sa strane, potaknut
ponajviše od misionara koji su skrbili i o izvođačima. Na to nas upuduje i primjer
Benediktinske klesarske radionice.
U cjelini gledajudi, skulptura na ukupnom hrvatskom prostoru u karolinškom razdoblju
pokazuje one osobine koje su karakteristične za predromaničku skulpturu na području Italije
u 8. i još više tijekom 9. stoljeda. Dodirni su elementi istaknuti u više navrata. Ipak je, samo u
rijetkim slučajevima, mogude uputiti na neposredniju vezu s pojedinim poznatim primjerima
kao što su Callistov ciborij ili pak Sigwaldova ploča iz Cividala, plutej u Berlinskom muzeju ili
kapitel iz Capestrana. No, ti slučajevi više upuduju na tješnje dodire s iskustvima na
talijanskom t1u no što bi upudivali na razmjenu samih klesara. Izdvajanjem jednog broja
klesarskih ateliera koji pokazuju uočljiva individualna svojstva, samo se potvrđuje teza o
izrazitijim regionalnim odlikama koje su karakteristične za predromaničku skulpturu uopde.
Mogude je tako bilo pokazati kako različite hrvatske regije iskazuju zasebne odlike,
participirajudi ravnopravno u zrenju stilskih pojava na širem prostoru. Ono što posebno
izdvaja hrvatsku predromaničku skulpturu u odnosu na srodne pojave u karolinškom svijetu,
jest činjenica da je hrvatska likovna kritika izdvojila zasebne majstorske opuse, da su
raspoznati pojedini rukopisi, te da je time ponuđen jedan metodološki pristup primjenjiv
mnogo šire, za sve prostore na kojima se predromanička skulptura znatnije izrazila, posebice
na talijanske prostore. Izdvajanjem zasebnih kiparskih opusa i raspoznavanjem individualnih
klesarskih rukopisa ostvaruje se nekoliko prednosti u proučavanju predromaničke skulpture;
ostvaruje se čvršda kronologija skupine reljefa atribuirane jednoj radionici; sagledava se
prostorna disperzija skupine srodnih spomenika; omogudavaju se usporedbe pojedinih
opusa na kvalitativnoj razini. Ova je analiza pokazala da na jednom prostoru djeluju
istovremeno klesarske radionice vrlo različite vrsnode, od one vrhunske, kao što je to slučaj
Majstora koljanskog pluteja ili pak Benediktinske klesarske radionice, preko onih vrlo
prosječnih, kao što je to primjerice Trogirska klesarska radionica, do onih koje pokazuju
jedan vrlo nevješti izraz, kao što je to uvjetno nazvana Dvorska klesarska radionica. Neka to
za sada ostane prilogom hrvatske likovne kritike izučavanju predromaničke skulpture na
širem prostoru Sredozemlja.

Vedrana Delonga
PISMENOST KAROLINŠKOG DOBA I NJENI HRVATSKI ODJECI - LATINSKA EPIGRAFIČKA
BAŠTINA U HRVATSKIM KRAJEVIMA

Na razmeđu antike i srednjega vijeka

Svaki pisani izričaj, pa tako i epigrafički, kao dio kulture i visokorazvijeni oblik
komuniciranja, tijesno je povezan s razvojem i stupnjem civilizacije na određenim
prostorima i među pojedinim narodima. Neodvojiv od društva i razdoblja u kojem nastaje,
postao je izvorna memorija povijesti.
Latinski jezik, koji su kao govor male srednjoitalske pokrajine Rimljani proširili čitavim
imperijem među narode različitih jezika, stvorio je golemo jezično jedinstvo - svijet latinske
jezične ekumene, latinski koine, na čitavom europskom kontinentu, od današnje Britanije,
preko Rajne do obala Dunava. Ta pismenost rimske antike, u zemljopisnim koordinatama
istočnoga Jadrana, a na prostoru koji de nakon dubokih etničkih i kulturnih preobrazbi u
ranim stoljedima srednjega vijeka postati središnjim hrvatskim, našla se tu ved prije dva
milenija u službi javnog života i kulturnog stvaranja, položivši temelje pisanoj povijesti tih
krajeva. Kao jezična tekovina starosjedilaca, latinski jezik preživljava u procesu društveno-
političkih prestrukturiranja na tlu Europe tijekom 7. i 8. stoljeda i traje kao konstanta u
ranosrednjovjekovnoj kršdanskoj kulturi latinskoga Zapada. U toj je činjenici ishodište
latinskog epigrafičkog stvaranja u ranom srednjem vijeku među Hrvatima, odnosno pojava
prvih spomenika hrvatskog latinizma (9-12. st.).
Hrvati su naselili kraj jakih antičkih tradicija, pa se ranosrednjovjekovno razdoblje, uz
ostalo, nadovezalo i na tekovine latinske pismenosti. Presudnu ulogu u tom procesu odigrali
su romanski gradovi, stare rimske civitates duž priobalja, od Istre do Boke, gdje je Bizant,
putem svog suvereniteta u ranim stoljedima srednjega vijeka, sačuvao oblike municipalnog
sustava antike, pa time čvršde zadržao naslijeđe antičkih obilježja. Iako se nakon avaro-
slavenskih osvajanja, tijekom 7. i 8. stoljeda, latinska pismenost nastavila u obalnim
gradovima oskudnim tijekom, pruživši samo škrta pisana svjedočanstva, upravo je ta jezična
komponenta uspjela premostiti rascjep koji je razdvajao rani srednji vijek od tekovina
klasične i kasne antike. Taj, u gradovima i među starosjediocima preživjeli latinitet, koji je
imao pozitivne učinke na daljnji razvitak latinske pismenosti zapadnoeuropskoga srednjega
vijeka, uz ostalo i na polju epigrafičkog izraza, odredio je njene kasnije tijekove i na hrvatsko-
dalmatinskim i istarskim te današnjim crnogorskim jadranskim prostorima.
U tome, i za europsku pismenost, dobu dubokoga muka, u kojemu pisana riječ biva
osiromašena i prevladana tekstovima usmene predaje, pjesnici i pisci latinskog izraza, poput
Venancija Fortunata, Eugenija iz Toleda ili Izidora Seviljskoga izdvajaju se kao rijetke iznimke.
Učenost i pismenost predstavljene u osobi Bede Venerabilisa, tada su jedino cvjetale na
Britanskom otočju, među Ircima i Anglosasima, pa su odatle, na prijelazu 7. u 8. stoljede,
pokrenuti prvi poticaji prema njihovoj obnovi na kopnu, u Germaniji, čime su položeni
temelji kasnijoj Karlovoj kulturnoj obnovi. Vjerska latinska književnost pučkog karaktera,
poput raznih svetačkih životopisa i propovijedi, bila je tada u funkciji duhovnih potreba
kršdanskoga puka. U nastojanju da se prilagode intelektualnoj razini neobrazovanih slojeva,
koji zahtijevaju jednostavnost jezika, ved zarana se hotimično napuštaju forme antičkog
književnog izraza, pa riječi Avite, biskupa Vijene, male južnogalske dijeceze da "isuviše malo
njih razumije metriku.... pa nejasnost riječi smeta mnoštvu", tome su zoran primjer. Sve je,
usput, pratila i oskudna razina svedeničke naobrazbe kao i zamrla djelatnost mnogih
samostanskih zajednica, čime je latinski jezik izgubio svoja glavna uporišta. U tom ozračju
rudimentarne obrazovanosti, predodžbe o Augustinovom poimanju kršdanske obuke i
kulture ili o Kasiodorovu Vivariju, kada se u samostanskoj tišini prepisivanjem rukopisa i
knjiga čuvao jezik i "rasađivala" pismenost, bile su nepoznanicama.

Među oblicima materijalno-duhovnog stvaranja, zapisivanje tekstova i uklesavanje u

kamen jedan su od najmarkantnijih oblika pisanog izražavanja. U europski epigrafički
univerzum, u ranim stoljedima srednjega vijeka, ulazi naslijeđe različitih prostora i naroda, a
ono što je presudno jest preuzimanje tekovina kasnorimskog doba, tj. rimska kršdanska
baština. To je temeljni i bitni fenomen u nastajanju europske latinske epigrafike
srednjovjekovnoga doba, u čemu sudjeluje i hrvatski prostor, gdje je kasnoantička baština
bila također važna sastavnica u nastajanju ranosrednjovjekovnih epigrafičkih tekstova.
Motivi pisanja nisu se nimalo izmijenili od vremena kršdanske antike pa, iako su
sepulkralni tekstovi tada bili dominantni, srednjovjekovni kršdani pokazuju se aktivnijima u
postavljanju dedikacijskih natpisa. Perzistiranje epigrafičkih vrsta, poput epitafa, liturgijskih
zapisa ili, u ranom srednjem vijeku, prevladavajudih posvetnih natpisa, koji emaniraju
jezične i grafijske tradicije kršdanskih natpisa kasne antike, potvrđuje da je zapis uklesan u
kamenu gotovo svevremeno i vrlo djelotvorno "društveno i duhovno oruđe". Konačno,
tijekom cijeloga srednjega vijeka kršdanska je religijska svijest određivala tijekove i razvitak
latinske epigrafike, pa de sukladno tome i u nastupajudim stoljedima biti potpuno u službi
vjere.

Karolinška obnova latinske pismenosti

U razdoblju koje obuhvada drugu polovicu 8. i cijelo 9, stoljede, započima dugotrajni

proces društveno-političkog preinačavanja i konsolidacije koje na zapadu Europe nastupa s
epohom Karolinga. Markantno obilježen imenom i djelom Karla Velikoga, stvara se veliki
karolinški imperij na Zapadu, koji de s Karlovom carskom krunom, 800. godine, postati i
obnovljenim Rimskim carstvom. Primičudi se koncu 8. stoljeda, ideja o obnovi Carstva i
njegovoj funkciji u tadašnjem svijetu pružila je poticaj opdoj kulturnoj obnovi, koja de nužno
posegnuti za
antičkom baštinom, poglavito onom kršdanske antike. Tako se u znaku Karlova imena prvi
put nakon sloma antičkog svijeta oživljavaju i objedinjuju stvarne kulturne tekovine Europe
što je upravo prepoznatljiva odrednica epohe Karolinga. Iako jedinstvena u osnovnim
nastojanjima, nedvojbeno je da su pregnuda, kojima je car bio začetnik, bila pradena i
neizbježnim faktorom regionalizma, elementima kulturne samosvojnosti pojedinih
društveno-političkih entiteta što činjahu sastavnice onodobne karolinške ekumene. Upravo
prepoznatljivost osnovne fizionomije u različitih fenomena, ma gdje se oni tada javili u sferi
njena utjecaja tijekom 9. stoljeda, jest poveznica i odrednica čitave epohe.
Karolinško razdoblje pokazuje se osobito plodnim upravo na području pismenosti i
spomenicima pisane riječi, kako u rukopisnim knjigama tako i natpisima u kamenu i metalu.
Jedan od bitnih postulata Karlove kulturne strategije jest jezična emancipacija gdje, u
priznatom, te 813. godine ozakonjenom sustavu dvojezičnosti (narodni govor i latinski jezik),
latinski dobiva oznaku povlaštenog (upravnog, znanstvenog, filozofskog) te obrednog jezika
Rimske crkve s jasnom zadadom konsolidiranja, u burnom rađanju srednjovjekovne Europe,
razrušena kršdanskoga Zapada. Latinski jezik postaje ono što je bio i u antici - lanac jedinstva
- vinculum unitatis - stvorivši pretpostavke šireg povezivanja u prostoru i vremenu. Značajan
korak u tom pravcu je Karlovo udruživanje s papom, tada najjačim vjerskim poglavarom, a u
cilju postizanja crkvenoga zajedništva, reforma rimskoga bogoslužja. Pritom mu je uzorom
bio sam papa Grgur I. Veliki, koji je upravo liturgijskom reformom i uvođenjem latinskog
jezika kao obrednoga, 604. godine, na svoj način anticipirao Karlovo vrijeme i ved tada
položio temelje kršdanskom srednjem vijeku.
Ideja koju je slijedio bilo je tijesno prožimanje državnoga s crkvenim i vjerskim, neka vrsta
"Božje države". Za nj religija nije bila samo stvar duhovnosti, ved je nužno trebala poprimiti
institucionalni, državni karakter. Karlo je nametao u osvojenim područjima kršdanstvo, što
su nastavili provoditi i njegovi nasljednici. Drugim riječima, određujudi smjer Crkve na
Zapadu slijedio je ideju kristijanizirane države, što je u komemorativnom tekstu zapisanom u
pozladenom luku nad njegovim grobom, tvorac epitafa i njegov životopisac Einhard, sažeo u
nekoliko jednostavnih, ali sadržajnih rečenica: Sub hoc conditorio situm est corpus Karoli
Magni atque orthodoxi imperatori. Qui regnum Francorum nobiliter ampliavit et per annos
XLVII feliciter rexit. Decessit septuagenarius anno Domini DCCCXIIIl, indictione VII, V. Kal.
Febr. U prijevodu: Pod ovim kamenom leži tijelo Karla, Velikog i pravovjernog cara. On je
Franačko kraljevstvo slavno proširio i sretno njime vladao 47 godina. Umro je kao
sedamdesetogodišnjak godine Gospodnje 814., indikcije 7, 28. siječnja (Einhard 1992., cap.
31, 98-99).
No, još jedan zapis, ovaj u kamenu, epitaf pape Hadrijana I., kako sadržajem, tako i
okolnostima nastanka, postaje gotovo amblematičan nastojanjima "velikog kršdanskog
vladara". Stoji, naime, kao vjerna slika njegove spone s Rimom, otkrivajudi istodobno onaj
gotovo kultni predznak što je Karlova epoha počela pridavati pisanoj riječi. O tom
nadgrobnom natpisu pape Hadrijana I. Annales Laureshamenses, za 795. godinu, bilježe da
je bio "... ebitaffium aureis litteris in marmore conscriptum iussit in Francia fieri, ut eum
partibus Romae transmitteret ad sepultura summi pontificis Adriani ornandam, tj. da je po
papinoj smrti, epitaf što je trebao komemorirati pokojnikove vrline, ali i Karlovu osobnu
tugu i respekt, umjesto da se napiše i izradi u Rimu, po nalogu Karla Velikoga, bio načinjen u
Franačkoj. Svečan je u formi i sadržaju ugledanjem na klasične natpise, a sastavljen prema
stihovanom predlošku što su ga zacijelo sročili Alkuin i njegov krug, u vodedoj
ranokarolinškoj paleografičkoj školi u Toursu (N. Gray, 1948, 100).
Karolinška civillzacija ved od konca 8. stoljeda, uistinu je jedna od onih koje su u religijskoj
komunikaciji, u sudbeno-zakonodavnoj, u učenju ili bilježenju događaja bile oslonjene na
pisanu riječ. Njeni protagonisti, klerici i vladajudi sloj svjetovnjaka, postigli su široku i
raznoliku razinu, kako učene tako i pragmatične naobrazbe. Taj odnos prema pisanoj riječi
uključuje, uz ostalo, i odnos slike i teksta. Premda u znaku čuvene izreke Grgura Velikoga, da
je slika-prikaz vrsta literature, naobrazbe za neobrazovanog čovjeka (pictura est quaedam
litteratura illiterato), ipak je kod mnogih karolinških naučavatelja zamjetan stav i uvjerenost
u superiornost riječi pred slikom. Jedan pogled na problem odnosa teksta i slikanja izražava
Hraban Maur, nadaleko uvažavani teolog, opat Fulde i nadbiskup Mainza, u jednom pismu
datiranom oko 835. godine. Osim ostaloga, on kaže: "...Pisanje je vrjednije od bezsadržajnih
oblika slika i daje duši više Ijepote nego lažno, isprazno slikanje, što pokazuje oblike stvari u
jednom neodgovarajudem obliku..... Pisanje otkriva istinu samom svojom pojavnošdu, svojim
riječima i njihovim značenjem."
Karolinška recepcija i promocija kršdanske vjeroispovijedi, koja izbija iz knjiga i ostalih
oblika pisanja, taj karolinški odnos prema tekstovima i slikanim prikazima, ključne su
postavke u primjeni, odnosno prihvadanju pisane riječi u novom, ranofeudalnom društvu. To
svakako objašnjava pojave u karolinškom knjiškom slikarstvu: krajnju posvedenost
dekoriranju slova i njegovanju hijerarhije pisma (kapitala, uncijala, reformirana minuskula),
tj. njegovoj znalačkoj i sasvim promišljenoj uporabi. Slikanje se tolerira, čak i potiče, kada je
vezano uz slova ili je vizualni prijevod teksta, što je dovelo do toga da knjiško slikarstvo
postane posebna umjetnička forma (R. McKitterick, 1995, 301-304). To je po svoj prilici ono
što je Hraban Maur imao na umu kada je izrekao svoju, prije spomenutu, misao o pisanju.
Štoviše, u traganju za značenjem riječi išlo se i da+je od formalnih pogleda. Traži se njena
mistična dubina, intrinsecum verbum, jer u sebi sadrži jednu beskrajnost značenja, što je
upravo za karolinške renesanse uvjetovalo procvat egzegetske pismenosti i filozofsko-
teološke učenosti. Tako su ikonoklazam u likovnosti i egzegeza u pisanju i umovanju
iznjedrili bit kulturnog stvaranja karolinške epohe.
Iz takvih, opdih stavova prema pisanoj riječi lakše su shvatljiva i sama pregnuda oko
obnove i uspostave pisanoga latinskog jezika. Nije to bio jezik klasičnoga doba, ved onaj koji
je poštivao osnovna pravila latinske gramatike, nastao na tekovinama i naobrazbi rane
kršdanske antike: srednjovjekovna latinština. Ona se govorila u krugovima klera i vladara,
učila u novoutemeljenim samostanima, u tamošnjim ili katedralnim školama, pisala
pročišdenom minuskulom (karolinom) u skriptorijima koji postaju čuvari pisane kulture.
Ponovno je zaživio onaj stari duh Vivariuma! Tako je latinskom jeziku, kao "ujedinitelju" i
sredstvu "konsolidacije'' te jeziku kršdanskoga Zapada i kvalitativnom pokretaču, priznat
povlašteni položaj što de bitno pridonijeti održavanju jedinstva srednjovjekovne europske
kulture.

Jedinstvo u različitosti

Taj osebujni pokret pisane riječi, putem knjiške proizvodnje i1i uklesavanja poruka u
kamen, kvantitetom i kvalitetom jedna je od nedvojbeno najznatnijih tekovina epohe
Karolinga. Da je zaista našla svoj odjek među Hrvatima možda najrječitije svjedoči latinska
epigrafička baština u hrvatskim zemljama. Kao što brojne napisane, prepisane i iluminirane
knjige, evanđelijari, psaltiri i sakramentari, slave trud marljivih benediktinaca koji su ih
sastavljali i savjesno prepisivah u samostanima i njihovim pisarnicama u matičnim zemljama
Franaka-Karolinga, tako latinski natpisi uklesani u kamenu, u hrvatskim krajevima, u
nedostatku sačuvanih knjiga, svjedoče o blagotvornoj ulozi karolinške obnove na pismenost i
kulturu. Progovaraju, naime, o misionarima i učenim redovnicima benediktinskih samostana,
koji se postupno obnavljaju ili niču duž istočne obale Jadrana. Njihovo de djelovanje imati
golema odjeka na epigrafičku baštinu u hrvatskim zemljama tijekom čitava 9. stoljeda.
Dovoljno sadržajni, iako lapidarni, lišeni knjiške naracije, tekstovi koji su do nas došli zapisani
u kamenu stvaraju izravan dojam o duhovnoj i kulturnoj klimi na hrvatskim prostorima, u
Istri, u krajevima Dalmacije, te u južnoj Panoniji. Omoguduju da se doživi ta "osjetljivost" za
pisanu riječ, za aktualne umjetničke poticaje i vrijednosti, za latinsku baštinu opdenito, ved u
osvit 9, stoljeda. Potrebno je, stoga, smjestiti spomenike te pisane baštine, načiniti neku
vrstu epigrafičke karte, zemljovida; složiti obilne karakteristikone, koji de pokazati da s
Karlom i Karolinzima latinska crkva dobiva svoj identitet u hrvatskim zemljama, a svoju
materijalnu potvrdu, uz ostalo, i u epigrafičkim izvorima. Vrijedno je pokušati u tom
osebujnom korpusu natpisa raspoznati kako elemente i epigrafičke tradicije domadeg
kulturnog sloja, tako i oblike izravno nadahnute idejama karolinško-latinskoga svijeta.
Epigrafički spomenici ranoga hrvatskoga srednjega vijeka nisu jednoliki, ved pokazuju
različitosti uvjetovane prirodnim i društvenim faktorima te povijesnim događanjima. Tri
zemljopisno različite cjeline: primorska, brdskoplaninska i nizinska uvjetovale su i drugačije
tijekove društveno - povijesnoga i kulturnoga razvitka hrvatskih zemalja od Istre, Dalmacije s
obalom. otocima i zaleđem, do južnih predjela Panonije. Na prostoru gdje su se, naime,
sučeljavali i ispreplitali interesi Bizanta i Franaka, te rimskoga pape došlo je do povezivanja
današnjih hrvatskih krajeva s njihovim ozračjem, čemu su podređeni i pravci nastajanja
pisanih tekstova u kamenu na spomenutim prostorima.

Natpisi karolinške Istre

Zemljopisni položaj Istre, koja od 788. godine ulazi u sastav franačke države, kao i
povezanost s povijesnim događajima na Apeninskom poluotoku i srednjoj Europi, izravno
utječu na razvoj toga kraja u 9. stoljedu. Tu se, u Istri, reflektiraju kulturni tijekovi
gornjojadranskoga bazena i furlanskoga područja, a1i se očituju i posebnosti, nedjeljive od
lokalnih uvjeta i tradicije istarskih krajeva. U tome se smjeru pokazuje i sastavljanje natpisa u
kamenu i sveukupna klesarsko-kiparska produkcija.
Izraz što izbija iz tekstova, na primjer iz natpisa biskupa Mauricija na ciboriju krstionice u
Novigradu (Civitas nova), oko 780. godine (kat. br. I, 41), potvrđuje da je vještina sastavljanja
natpisa bila u Istri zamrla u turbulentnim etničkim i društvenim preslojavanjima, zbog
seobenih provala i slavenske kolonizacije, ali i crkvenih razmirica jurisdiktivne naravi. Nakon
zlatnog doba kasnoantičke pismenosti, pisana riječ ostaje i ovdje zapretena, a natpis na
Mauricijevu ciboriju stoji tek kao pojedinačni primjer koji ocrtava nastojanja oko obnove
pismenosti. Stilski srodan ciboriju iz krstionice u Cividaleu, predstavlja prijelazno razdoblje
prema klasičnoj predromanici, podjednako u rudimentarnoj izvedbi natpisa što podsjeda na
obnovu starog baptisterija, kao i u ornamentici koja se, poput pisane riječi, tek priprema na
svoj odlučniji korak naprijed. U grafiji, iako je rustična, pojavljuju se karakteristična slova
koja mogu poslužiti kao dobar datacijski reper, a njihovi se oblici prate i u prvim
desetljedima 9. stoljeda.
Kamene oltarne ograde koje se tada postavljaju u crkvama još su uvijek pretežito
anepigrafičke, s likovnim kompozicijama nevješta izraza, koji teži zrelom obliku. Pritom, škrti
epitafi, tek lakonski izrečeno memoriam honorati, na poklopcu sarkofaga iz Galižane (kat. br.
I, 67), najbolji su znak da je pismenost tek rijetka pojava, svedena na skromne izvedenice,
nekada rječite kasnoantičke epitafistike.
Do stupanja patrijarha Maksencija na čelo akvilejske patrijaršije (811-838.), u društveno-
upravnim te duhovno-vjerskim odnosima Istre osjeda se prilična dihotomija zbog paralelizma
svjetovne vlasti Franaka i vjerske podložnosti gradskih biskupija bizantski orijentiranoj,
gradeškoj crkvi. Nakon što se na sinodu u Mantovi 827. godine akvilejska crkva opet
ujedinila s gradeškom, te sebi podvrgla istarske biskupije, a uskoro potom 832. godine bila
oslobođena i prinošenja u državnu blagajnu, a u korist crkve, tj. svedenstva, otvara se put
pokretanju programskih akcija crkvene obnove, kako duhovne tako i na materijalnom planu.
Naime, akvilejska patrijaršija koja je zahvaljujudi Paklinu, patrijarhu i uvaženom pjesniku
onoga doba (787-802), u liturgiji ved pristala uz rimska načela koja su propagirali Karolinzi,
preko svojih istarskih sufragana otpočinje sustavnu obnovu u pokrajini. Prvi kvalitativni
pomaci u klesarskoj vještini i sastavljanju natpisa osjetili su se tako ved tijekom prva dva
desetljeda 9. stoljeda. Pokazatelj toga prvog vala jest arhitrav s natpisom iz crkve Sv. Ivana
od Nimfeja u Puli (...[Ma]theus est et cum sanctis
m[artiribvs...]) (kat. br. I, 53), nastao prema uzorima iz Grada, iz vremena patrijarha Ivana
mlađeg (Johannes iunior, 803.-810.) (S. Tavano, 1976, 178.-180). Primjetan, međutim, skok u
kvantiteti, kao i disperziji natpisa, nastupa nakon 827. godine, osnaženjem položaja
akvilejske crkve pod Maksencijevim vodstvom, vrlo rano utječudi u okviru jurisdikcije i na
stvaranje u donjopanonskoj (Lobor) (kat. br. II, 13) i hrvatskoj kneževini (Putalj, Bijadi) (kat.
br. IV, 5). Slijededi likovne i tekstualne sheme na sličnim spomenicima koji tada nastaju u
luku gornjega Jadrana, najbolju potvrdu nastupajude konjukture u klesanju natpisa na
oltarnim ogradama pruža dedikacijski natpis svedenikaprezbitera Leopardlisa iz Poreča (kat.
br. I, 48). Glavne, naime, gradske bazilike, ali i crkvice u gradu i okolici ostaju i dalje mjesto
gdje razni crkveni dostojanstvenici rado ostavljaju javni trag o svom dobročinstvu i
darivanju, poput spomenutoga svedenika koji, kako to natpis svjedoči, svoje bogougodno
djelo čini u čast sv. Pelagija, inače zaštitnika novigradske biskupije.
Buđenje interesa za uklesivanje natpisa u kamenu sve više raste! Karlo koji je od početka
poticao svedenstvo u Istri, kao što je to nemalim primjerima pokazao i na franačkom tlu, na
tome izgrađujudi i učvršdujudi vlast, uspio je ojačati i utjecaj Crkve koja se otada postavljala
kao upravitelj u drugim svjetovnim poslovima. K tome, ostajanje Istre u sastavu Italskoga
kraljevstva, gdje se sjedište državne vlasti nalazi izvan njenih zemljopisnih granica, u Milanu,
odredilo je i karakter natpisne produkcije. Različito je to onome što se, za Karolinga,
istovremeno zbiva u hrvatskoj kneževini, gdje središnja svjetovna vlast predstavlja glavnoga
poticatelja, dakle, polazište nastajanju tamošnjih natpisa. Naime, vlast koja ima središte u
vlastitoj kneževini, a koju čine vladar i njegovi župani, multiplicira epigrafičku produkciju. To
je ona vladarska komponenta, izravna ili poticajna, koja pokrede pisanje natpisa, pa i tada
kada se tekstovi ostvaruju u crkvenom krugu; autoritet hrvatskoga kneza i njegovih velikaša
uvijek je u pozadini toga stvaranja. Nasuprot tome, epigrafika karolinške epohe u Istri slijedi
drukčije tijekove, ovisno o specifičnim društvenim datostima, tj. o okolini koja to pisanje
pokrede. Pri tome pokazuje ujednačeni strukturalni izričaj, kakav se u to doba rabi svugdje,
gdje postoji vještina pisanja natpisa; različit je samo sadržaj. Iz tih je natpisa, naime, vidljivo
da su naručitelji uglavnom klerici, u najvedem broju oni što djeluju unutar grada i sjedišta
biskupije, u čemu upravo prednjači Pula, ali ima i onih koji su raspoređeni po crkvama i u
gradskom ageru. Na posljetku, u uvjetima gdje ved od antike postoji neporemedeni crkveni
ustroj, koji nije tek u izgradnji, poput onoga u zaleđu srednjojadranske obale, čini se da je u
Istri pitanje epigrafike karolinškoga doba u najužem smislu pitanje njena svedenstva.
Gradska i opdenito civilna vlast u Istri nisu ostavile značajnijega traga svoga autoriteta u
odnosu na crkvene prelate. Izuzetak je natpis na manjem ulomku luka iz crkve Sv. Elizeja kod
Fažane, za koji se vjeruje da spominje nekog istarskoga tribuna Teodora (kat. br. I, 26), čime
bi i odredba Karlova sina, Ludovika I. Pobožnog (814-840), o vradanju Istri prava izbora
njihova tribuna i ostalih službenika našla svoj materijalni dokaz u tekstu na kamenu. Možda
je i fragmentarni natpis iz sakralnog kompleksa Sv. Andrije u Betigi, jedan od rijetkih zapisa o
donaciji svjetovnjaka tamošnjim benediktincima; čak kakvih dalekih potomaka starih rimskih
obitelji koje, poput uglednih Settidija, od antike baštine posjed u Betigi, u ageru Pole (kat.
br. I, 15). Skroman i nevješto uklesan, udaljio se od osebujnih tekstova koji su nekada, u
klasičnoj antici i ranom kršdanstvu, nastajali u krugu oko Svetog Andrije. Tu se, zacijelo, i u
karolinško doba hodočastilo ad reverenda limina Sancti Andree Apostoli, omiljenom svecu-
mučeniku Akvilejske crkve.
 U ovom razdoblju sveukupno područje poluotoka prilično je dezorganizirano uslijed novih
etničkih doseoba, kao i raspada unutarnje gradske uprave, odnosno državne, bizantske vlasti
na zapadnoj obali Istre, kojoj su gradovi ranije pripadali. Gradska vlast gubi ingerencije nad
agerom koji uglavnom dolazi pod upravu osamostaljenih veleposjednika među kojima je
upravo i crkva, predstavljena biskupima, dijecezanskim svedenstvom i samostanima.
Darivanja samostanima, slično praksi osobito učestaloj u matici Franačkoga carstva ili, pak,
obnavljanje potvrda o nadleštvu akvilejskog patrijarha nad istarskim biskupima, koja
provode Karlo i njegovi nasljednici kao izravni gospodari Istre, anticipirala su pojavu, koja se
u hrvatskoj kneževini, a kasnije kraljevstvu, intenzivnije iskazuje stoljede poslije, u
darovnicama hrvatskih kraljeva benediktinskim samostanima na obali i u zaleđu. Istarski
samostani ved u doba Karolinga pune se novim kandidatima i tijekom vremena pretvaraju u
dobro organizirane posjede poput malih gradova, zamjenjujudi funkciju što ju je dotada, u
doba Bizanta, imao obalni grad (M. Prelog, 1987, 100), ili u hrvatskoj kneževini ranofeudalni
velikaš-župan na svom ruralnom veleposjedu.
Tri epigrafička ulomka zorno svjedoče o udjelu dijecezanskog svedenstva u darivanju i
sastavljanju tekstova koji de se uklesati u kamenu. Čitaju se tako .,.presul... (kat. br. I, 54),
...diacon... (kat. br. I, 16), ...episcopus... kao krnji ostaci nekada vedih cjelina na trabeacijama
oltarnih ograda u crkvama 9. stoljeda s područja Pule i okolice. Superiorno sastavljen tekst iz
857. godine, s podacima o biskupskom curriculumu Handegisa, vodedeg pastira pulske Crkve
u vrijeme italskog kralja Ludovika II., na specifičan način ukazuje na Handegisove zasluge
vezane uz veliki pothvat obnove pulske katedrale u predromanici (kat. br. I, 49). Vjerojatno
su crkvene osobe i dvojica dedikanata, Roctegausus, iz samostana Sv. Andrije u Betigi (kat.
br. I, 14) te anonimni darovatelj iz Sv. Justa u Galižani, što proizlazi iz elemenata zavjetnog
formulara u natpisu, u kojemu su spomenuti (kat. br. I, 27).
U Istri, pod krovovima, sačuvanima još od kasne, ali i klasične antike, žive mnoge stare
kulturne tradicije. O tome svjedoči, na primjer, mali ulomak teksta iz Pule s dobro
raspoznatljivom formulom de donis (sc. Dei...) (kat. br. I, 55). Kao jedan u skupini istovjetnih
izričaja, koji se nižu velikim dijelom jadranskoga priobalja, od Istre preko Cresa i Zadra s
okolicom, do Trogira, potvrđuje nasljedovanje svoga kasnoantičkog prototipa s mozaičkih
podova starokršdanskih crkava u zacijelo još živoj predodžbi o takvim tekstovima. Ta se
tradicija antike prenijela u prvim desetljedima 9. stoljeda na predromaničke ograde kao
jedan stari, ali još aktualni formular, koji poslije u ranosrednjovjekovnim natpisima na
istočnoj obali Jadrana iščezava.
Zanimljivim pak onomastičkim likom iskazuje se grupa natpisa u okolici Pule. Ved
spomenuti Roctegausus, koji se u natpisu označava kao nezaslužan, inmeritus (kat. br. I, 14) i
koji, po svemu sudedi, službuje pri Sv. Andriji, autor je natpisa na trabeaciji tamošnje crkve.
Ime mu je langobardsko, iz germanskog etimološkog fonda, kakvo u 9. stoljedu nosi i
Ractecausus, prezbiter koji na suprotnoj obali Jadrana, u Abruzzima, prinosi dedikacijski
natpis Bogu i sv. Justinu. također i majstor, kamenoklesar i graditelj, Garibert (magister
Garibertus), koji je uz svoga kolegu u struci, majstora Ivana (magister Johannes)
komemoriran u natpisu na jednom kamenom sarkofagu u ranom 9. stoljedu, iz Sv. Silvestra u
Galižani, nosi ime germanskoga porijekla (kat. br. I, 68). Štoviše, slično opatu Teudebertu
(Theudebertus abbas) čije se ime čita na posvetnom natpisu iz Nina, u Branimirovoj
kneževini (kat. br. IV, 186). Slično je germansko ime i na natpisu što ga je nekoliko desetljeda
prije Teudeberta, u sjedištu svoje misije pri Sv. Marti u Bijadima, ostavio misionar Gumpert
(Gumpertus diaconus i presbyter) (kat. br. IV, 3). Germanskog imena je i Hurocus koji je
dospio do krajnjega juga Jadrana, gdje u svojstvu donatora zajedno sa suprugom Danom
postavlja natpis u blizini Kotora (kat. br. III, 40).
U osobama Gariberta i Johannesa valja prepoznati dva imenom znana majstora među
golemim brojem anonimnih, što diljem karolinškoga svijeta, pa tako i u hrvatskim krajevima,
ostaše nepotpisani uz svoja djela (Ž. Rapanid, 1987, 133-137). Možda, prve poznate arhitekte
i klesare-kipare predromaničke Istre, angažirane na izgradnji crkava i njihovom ukrašavanju
na prostoru Galižane, u Sv. Luciji, u Sv. Silvestru, itd. Treba vjerovati da su radili i na gradnji
te opremanju Sv. Justa, u suradnji s tamošnjim svedenikom, koji o tom pothvatu brine i koji
se po obavljenom poslu te radi dobročinstva što ga učini Bogu, ponizno utječe molitvama
vjernika (kat. br. I, 27).
Tako je u skupini imena iz okolice Pule, koja potječu iz germanskoga jezičnog svijeta,
došao do nas jedan ogledni, u kamenu sačuvani onomastički uzorak, kao izvor o franačkim,
zapadnim komponentama koje su prodrle u mnoge pore života karolinške Istre 9. stoljeda.
Na posljetku, zar granice tadašnje Europe nisu bile osobito otvorene, pa se i onodobni
stvaratelji, majstori i svedenici, međusobno susredu i uzajamno prate.

Donatus peccatur episcopus

Zadar, upravno središte bizantskog posjeda u Dalmaciji, naslijedio je latinofonsku podlogu

starokršdanskoga Jadera, a s njom i umijede pisanja. Zbog toga je od početka 9. stoljeda
predstavljao ishodište kulturi pisanja prema hrvatskim krajevima u svom zaleđu. Iako grad
bizantskoga činovništva, grčku je pismenost dosad potvrdio svega jednim tekstom uklesanim
u kamenu (I. Petricioli, 1962, 264) i to sadržajem koji svjedoči da se tu, usporedno s
prevladavajudom rimskom, prakticirala i grčka liturgija, čini se, sve do konca 12. stoljeda (R.
Katičid, 1998, 239). Kao takav Jader je bio spreman dočekati i prihvatiti nova duhovna
nadahnuda, koja su se u posljednja dva desetljeda 8. stoljeda počela osjedati diljem
zapadnolatinskoga svijeta. Za Zadar prijelaz iz 8. u 9. stoljede, a to važi i za druge gradove uz
obalu, jest buđenje iz kulturne pasivnosti, zapretene literarnosti. Događaji, naime, što se
zbivaju oko Zadra početkom 9. stoljeda, povezani su izravno uz diplomatsko-političku
aktivnost vodedih zadarskih odličnika, biskupa Donata i gradskog kneza Pavla, koji kao legati
Dalmatarum predvode poslanstvo dalmatinskih gradova Karlu Velikome u Diedenhofen.
Udaljena od cara na Bosporu, gotovo prepuštena sama sebi, poput drugih bizantskih
gradova u pokrajini, stara jadertinska civitas u to vrijeme otvara širom vrata prvoj pravoj
"europskoj" pismenosti nakon sloma antičkoga svijeta.
Aktualnim vijestima koje u franačkim analima fokusiraju Zadar, a kasnije ih potvrđuje i
Konstantin Porfirogenet, ažurno se pridružuju i natpisi u kamenu, zasad prvi autentični
latinski tekstovi zadarskoga srednjega vijeka. Okosnicu im čini događaj povezan uz prijenos
modi sv. Anastazije (sv. Stošije), sirmijske mučenice, iz Konstantinopola u Zadar 804. godine.
Posvedene relikvije bile su, naime, čudesna pojava što je na poseban način pokretala
tadašnje kršdane, koji su vjerovali u njihovu izuzetnu mod. Tjerale su ljude na hodočašda,
postale obvezatne u svakoj crkvi, samostanu, vladarskom dvoru ili u velikaškoj kudi. Počelo
ih se naveliko kupovati, ali s njima i ozbiljno trgovati, posebno u 9. stoljedu. Dok tako
Einhard vodi knjigu o prinosu što ga fuldski samostan dobiva od trgovine svetačkim modima,
Karlo sjedi na prijestolju prepunom relikvija u šupljinama. Riječju, potreba za posvedenim
relikvijama bila je tada neophodna diljem čitavoga karolinškoga svijeta, gdje je kršdanstvo
doživljavalo svoju renesansu.
 Za modi sv. Stošije biskup Donat je dao izraditi kamenu škrinju-relikvijar i pohranio ga u
katedrali Sv. Petra, koja de kasnije biti nazvana njenim imenom. O tome je ostavio i zapis na
kamenim stranama modnika, komponiran u tri dijela (kat. br. III, 42). Sažeta izraza i naizgled
jednostavan u cijelosti je usklađen, pa je od sadržaja do stila uzoran u svom vremenu: od
zaziva sv. Trojstva, vodede dogme koju favoriziraju Karolinzi, preko De donis Dei, dvaput
ponovljene karakteristične zavjetne formule materijalnog uzvradanja za Božje darove,
potom sintagme iskazivanja grešnosti pred Bogom, peccatur episcopus, do izraza hic
requiescit, raspoznatljive sepulkralne formule ranoga kršdanstva. Grafija kao da je preslikana
s kasnoantičkoga mozaika ili s kakva starokršdanskog epitafa. Grafemi s izduženim hastama
što prelaze osnovnu liniju slova, poput onih kojima se na pilonu u sv. Donatu, nadomak
katedrale, upisao neki Tehoderus (sc. Theodorus) (kat. br. III, 50), podjednakom su
odrednicom vremena kao i jezik natpisa pisan u vulgarnola6nskoj maniri.
Sve to pada u vrijeme, živo i poletno za kulturni i vjerski život grada. Donat donosi
Anastazijine modi ne bi li i tako pokazao kako glavni pastir brine o svome gradu. Provodi u
djelo i akciju obnove zadarske katedrale koja dobiva novi namještaj, prvi nakon
starokršdanskoga, o čemu ostavlja zapis, preslikavajudi svoj ved raspoznatljivi potpis Donatus
peccatur episcopus (kat. br. III, 41), što ga je upisao i na kamenom modniku Sv. Stošije. Kleše
ga na arhitravu sa zanimljivim ukrasom zuboreza, što izvedbom sliči na arhitrave iz crkve Sv.
Ivana od Nimfeja u Puli (kat. br. I, 53). Oba primjera, pak, nalikuju na svoje likovne uzore u
Gradu. Od rotunde Sv. Trojstva, preko modnika sv. Stošije, obnove katedrale te darivanja i
opremanja crkve kod istočnih vrata grada - nemali je zbir zavidne Donatove aktivnosti u
Zadru, početkom 9. stoljeda. Blistava svjedočanstva o ličnosti biskupa koji je, osjetivši bilo
novoga doba što je zapulsiralo s karolinškim carstvom, prihvatio izazov vremena i požnjeo
uspjeh podigavši gradu spomenik aere perennius.
Nakon tih povijesno dokazanih početaka sastavljanja natpisa, razvitak epigrafike u Zadru
ved od ranoga 9. stoljeda tekao je ukorak s usponom vladajudega gradskog sloja. Taj, naime,
pokazuje da ved može udovoljiti potrebama izgradnje i pisanja i izvan grada, u astareji, na
kopnu i otocima, odnosno u ruralnome zaleđu, na tlu hrvatske kneževine, gdje su bili
potrebni gradski majstori i svedenici za gradnju i obnovu crkava.
Ujednačeni ritam pojavnosti natpisa odgovara gospodarskom i vjerskom pulsu
ranosrednjovjekovnoga grada tijekom 9, stoljeda, koji se razmjerno neometano razvija,
udaljen od svoje bizantske ma6ce te ved dovoljno svjestan o nužnosti suradnje s Hrvatima u
zaleđu. Stoga spremno odgovara na izazove vlastite sredine i širega okruženja gdje hrvatski
velikaši omoguduju Zadranima i gradskim klesarskim ateljeima djelovanje na području svojih
županija. Tomu su ved među prvim potvrdama donatorski natpisi iz Begovače u Biljanima
Donjim te u Pridrazi koji se uklesuju na oltarnom septumu obnovljenih starokršdanskih
crkava na nekadašnjim kasnoantičkim posjedima. Tako je i omiljena Donatova formula De
donis Dei, sačuvana u invokaciji posvetnog natpisa iz crkve na Begovači (kat. br. IV, 16), kao i
u Sv. Martinu u Pridrazi (kat. br. IV, 219), našla svoje poklonike i u obiteljima hrvatskih
odličnika. Također i vremenski kasniji tekst natpisa na trabeaciji crkve u Otresu kod Bribira
(kat. br. IV, 210), ukupnim duktusom pisma i dlijeta podsjeda na rad istih autora koji klešu
trabeaciju i natpis s imenom donatorice Marine u crkvi Sv. Krševana u Zadru (kat. br. III, 54).
Na veze, k tome, upuduje i spomen imena sv. Krševana kao jednog od sedam navedenih
crkvenih naslovnika na arhitravu iz Otresa. To upozorava da je i jezgra čuvenoga zadarskog
samostana Sv. Krševana, ved postojala na izmaku 9. stoljeda, razvijajudi se nadalje uspješno
kao zaklada zadarskoga patricijata (M. Ančid, 1998, 132).
 Karolinško očitovanje kršdanske vjere koje izbija iz knjiga i tekstova uklesanih u kamen,
ključno je za razumijevanje primjene i značenja pisane riječi u tom razdoblju. To stoga
objašnjava i različite vrste liturgijskih tekstova koji su uklesani na oltarnim ogradama
zadarskih predromaničkih crkava ranoga 9. stoljeda. Pokornički i hvalospjevni psalmi (himni),
omiljeni u karolinškoj epohi i ovdje su u znaku nastupajude Renovatio imperii. Upravo takve
tekstove, reproducirane u epigrafičkoj inačici na oltarnoj ogradi, nalazimo u Zadru i u
Novalji, na nedalekom otoku Pagu. Tako je jedan izvadak iz omiljenog pokorničkog Psalma
102 (101), inače remek djela vjerničke poezije, ostao zapisan na ulomku trabeacije iz Novalje
(kat. br. III, 11), a ulomak iz himna Canticum trium puerorum, na arhitravu iz crkve koja se
nalazila uz istočna vrata grada Zadra (kat. br. III, 56). Na arhitravu pak iz zadarske crkve Sv.
Marije Velike proniče se u "Zahvalnicu za oslobođenje", tj. stih iz Psalma 66 (65), u kojemu je
sačuvan tek manji dio: Introibo in domo tuo, Domine (kat. br. III, 55). Još tri manja natpisna
ulomka, uglavnom s nepoznatih položaja u gradu, upuduju na psalmičke ili antifonalne
predloške, poput ...misereatur...iz Psalma 67 (66): Deus misereatur nostri (kat. br. III, 60),
zatim (?)sit nobis in refugium, koji podsjeda na dio stiha Domine, refugium factus es nobis...
što pjeva o čovjekovoj krhkosti u Psalmu (90) 89 (kat. br. III, 61). Konačno, tu je i odlomak iz
vrlo stare antifone u čast Bogorodice: Ora pro populo interveni pro clero... (kat. br. III, 59)
To svjedoči da su se zvuci gregorijanskoga korala svednevice, od matutina do vespera,
razlijegali Donatovim Jaderom, od novopodignute rotunde Sv. Trojstva do istočnih vrata
grada, gdje je ved za Donatova biskupovanja postojala mala crkva, danas porušena. Štoviše,
psalamičkih ekspresija u kamenu, osim u Jaderu i u nedalekoj Novalji, u hrvatskim krajevima
dosad nije pronađeno!
Iz porušene crkve Sv. Petra uz istočna vrata Jadera potječu tri vrijedna natpisa uklesana
na nekadašnjoj kamenoj opremi u crkvi. Na jednom arhitravu ostala je vijest o osobnom
zavjetu, što ga je donator, zacijelo Donat, načinio u čast blaženoga Hadrijana i mučenice sv.
Natalije (kat. br. III, 57). Premda krnje, ime donatora i zavjetnika ne bi trebalo više dovoditi u
sumnju, vjerujudi da se iza toga imena krije upravo Donatus peccatur episcopus, onaj
zadarski biskup Donat, koji je svoj grad i svoju biskupiju uveo, s puno optimizma, u 9.
stoljede. Možda je upravo tu, gdje de se nadi i mjesta za još jedan zavjetni tekst, onaj s
formulom De donis D(e)i et ... et peccator D(e)i, bila čak i biskupova obiteljska, zavjetna
crkva (kat. br. VI, 58).
No, ipak najviše pažnje pobuđuje kontekst jednog drugog, nemarno klesanog, no vrlo
vrijednog zapisa u kamenu iste crkve. Taj, sa samo dvije riječi, + Ananias Azari(as)..., kao
dijelom zaziva što je glasio Benedicite, Ananias, Azarias, Misael..., gdje znak križa stoji
umjesto početnoga: Benedicite, otkriva izvadak iz starozavjetnoga himna Canticum trium
puerorum, s imenima prve dvojice, od trojice mladida koji se spominju u Danijelovim
proročkim knjigama (Dan 3, 88) (kat. br. III, 56). Ne smije se zaobidi vrijedan podatak što ga o
tome otkriva i jedna Knjiga molitava iz Kölna (Libellus Coloniensis), sačinjena u ime sv.
Trojstva oko 805, godine, u kojoj se preporuča pjevanje baš ove himne u sklopu dnevnih
molitava, riječima ...et omni tempore sive prosperitatis sive in adversis semper hymnum
trium puerorum decanta, tj. ovaj himan pjevaj u svako doba, i u dobru i u zlu ( D. A.Wilmart,
1940, 50 ).
Da postoji velika odanost Psalmu 102 (101) što moli za Božju pomod u nevolji, tj. njegovu
uvodnu stihu Domine exaudi orationem meam. et clamor meus ad te veniat, može potvrditi
i njegov epigrafički parnjak, koji nije bez opravdana razloga, upravo u to vrijeme dospio na
kamenu gredu predromaničke crkve u Novalji (kat. br. III, 11). Nije slučajnost da ta, među
pukom omiljena tužbalica, ostaje zapisana u ambijentu specifičnoga sakralnoga punkta kao
što je onaj u naselju Navalia, u zaklonjenoj uvali na južnoj strani otoka Paga. Ta, u kasnoj
antici cvatuda 1uka, na plovnom putu duž istočne obale Jadrana bila je odmorište, ali i
hodočasničko mjesto s nekoliko crkava (Z. Brusid, 1993, 231-232). Dok su veze kopnenim
putovima u etničkim provalama prekinute, plovni put hrvatskom obalom Jadrana, održavao
se i dalje kao jedina komunikacija između srednje Europe, Venecije i Sredozemlja. Njome su
se i dalje, tijekom srednjega vijeka, nastavili kretati hodočasnici, koji su putovali u potrazi za
relikvijama, nekim zavjetnim mjestom i sl. Tu su se, štoviše, u svetištu na položaju današnje
Crkve Majke Božje u novaljskoj luci, mogli približiti svetačkim modima koje su unutar oltara
bile zaklonjene prozorčidem (fenestella confessionis) ili smještene u kripti (inferius
oratorium), ako je suditi po jednom neobičnom nalazu kamenog liturgijskog namještaja.
Oblika je malenoga zabata, u sredini s osmerolatičnom rozetom te perforiran, dok je na
poleđini rozete plitko uklesan, ispruženi dlan. Na lučnom rubu ostatak je natpisa
...(*fen+estribus (kat. br. III, 12). Taj osebujni plasticitet davao je "prozorčidu" posebnu
mističnost što je odgovaralo atmosferi ovoga, po svemu, osobita svetišta na Jadranu.
Konačno, svi ti u epigraf pretočeni liturgijski tekstovi, skupa s toliko puta ponovljenom
formulom De donis Dei u crkvama predromaničkoga Zadra, vrlo dobro ocrtavaju pobožnost
karolinškog doba, ali i oživljavanje toga staroga liturgijskog izričaja, široko rasprostranjenoga
u ranom kršdanstvu na obalama Mediterana. Ne smije se zaboraviti kako su, na prijelomu G.
i 7. stoljeda, nastojanja Grgura Velikog oko reforme rimskoga obreda i latinskoga kao
njegova jezika, bila zacijelo jedan od razloga što su se te, imanentno kršdanske formule
uzvradanja za dobro od Boga darovano, ucijepile u memoriju starosjedilaca do u rani srednji
vijek, kad su ih rimski pape još za Karlova života, uvrstivši ih u nacrt svoje vjerske obnove,
ponovno osvježili u sjedanju. No, možda je to i znak da su se neke najvažnije kršdanske
formule na latinskom jeziku učile napamet, a pokoja i zapisala, s ciljem da se trajno usvoje i
da ono, što je toliko puta izrečeno, zaživi kao istina. Tako se ponovno vradamo u krug klišeja
koji se višekratno potvrdio kao temeljni element strukture natpisa ranoga srednjega vijeka, a
implicitno i njegova epigrafičkoga sadržaja.
Taj suodnos uklesana natpisa i predloška, odnos spomenika-objekta i njegova povijesnog
okruženja, ali i slojevita kulturnoga kontinuiteta, dokaz su da kontekst jednoga kamenog
natpisa može uistinu biti neograničen.

Natpisi Splita - crkvenoga grada

Otkako je Karlo, pred papom Hadrijanom I. (772.-795), u bazilici Sv. Petra odjenuo
"rimsku odjedu" (Einhard, 1992, cap. 23, 88-89), ideja o velikom zajedništvu Crkve i
franačkoga vladara ubrzo je dala i prve vidljive rezultate u zapadnom, latinskom svijetu.
Poticaji oživljavanju pismenosti što od tada dolaze izvana, počinju se osjedati i u splitskoj
civitas.
Za Romane u bizantskim obalnim i otočkim gradovima, kao udaljene entitete u latinskom
svijetu, to je vrijeme izlaska na europsku političku i kulturnu scenu. Impulsom koji dolazi kao
rezultat Karlova isplovljavanja na Jadran i suprotstavljanja Bizantu, ostvaren je i kulturni
pomak, vidljiv ved posljednjih desetljeda 8. stoljeda.
Sa svojim latinofonim stanovnicima, Romanima, koji u ranom srednjem vijeku postaju
bitan čimbenik kontinuiteta, kako u jeziku, tako i u drugim oblicima kulturnog stvaranja, Split
živi unutar zidina Dioklecijanove palače kao baštinik urbaniteta stare Salone, tj. njena
upravna i crkvena ustroja. Pečat mu daje sjedište dalmatinske, splitske crkve, tada u
bizantskoj pokrajini. Izgubivši gospodarske resurse na prostoru agera stare Salone, sloj
njegovih građana još uvijek je imovno nedovoljno snažan, te u hrvatskome okruženju,
usmjeren na svoju astareju u malome kopnenom prstenu oko Palače i na posjede na
otocima pred obalom.
Naslijeđeno iskustvo i znatne tradicije kasnoantičke salonitanske epigrafike, neprijeporno
najkvalitetnije na istočnome Jadranu, odredili su i Splitu, više negoli ijednome drugom gradu
na hrvatskoj obali Jadrana, tijekove i razinu sastavljanja natpisa u kamenu u 9. stoljedu.
Za razliku od Zadra, civilnoga središta bizantske Dalmacije, Split je nekoliko desetljeda
ranije, a zasigurno od konca 8. stoljeda, ostvario prva dosad poznata pisana djela u kamenu.
Ta pisana riječ progovorila je naglo i kvalitetno. Bila je to brojčano skromna produkcija, no
znatna za jednu civitas, što poput Splita živi uglavnom u opsegu svoga grada i vrlo male
astareje. U gradu, gdje vlada autoritet biskupa, koji se bori za održava-nje legitimiteta
naslijeđenoga od salonitanskoga metropolite, takav profil epigrafičkoga stvaranja lako je
shvatljiv. Malobrojni patricijat što ga čine potomci građana, bjegunaca iz Salone, nedovoljno
je jak da bi mogao sudjelovati u sintezi urbanog života ravnopravno prelatu kakav je bio
splitski biskup koji očito ima vodedu ulogu i u civilnim poslovima. K tome, car u
Konstantinopolu prepušta grad vlastitoj sudbini, ne daje mu svježi gospodarski poticaj, osim
onoga što, po prirodi stvari, Splitu osigurava plovni put istočnom obalom Jadrana i njegovo
pristanište. U takvim okolnostima vjerojatno istu sudbinu dijeli i biskup koji de, međutim,
prvi dobiti priliku da krene naprijed, s pojavom Karlove figure i zahvaljujudi nastojanjima
pape Hadrijana I. oko crkvene integracije tada rascjepkanih, te Bizantu vrlo podložnih
sufragana u Dalmaciji. Među njima je i splitski (nad)biskup Ivan, sudionik ekumenskoga
koncila u Niceji 787. godine, koji je vjerojatno upokojen u sarkofagu što se danas nalazi u
splitskoj krstionici Sv. Ivana (kat. br. III, 24).
Taj Karlov, očito prvi korak, kao posljedica one "rimske odjede" koju je ved tada obukao,
na traženje summus pontifexa, ostavila je odraza u pisanim oblicima u kamenu. Da li i u
Splitskom evanđelijaru, ne kao lokalnom ostvarenju iz konca 8. i početka 9. stoljeda (V.
Novak, 1923.), ved vrijedne knjige uručene splitskom nadbiskupu poput kakve liturgijske
"relikvije" (D. Kniewald, 1957.),No, postoje i druga mišljenja, koja Splitskom evanđelijaru
pripisuju znatno vedu starinu (G. st.), kao i salonitansku provenijenciju (V. Popovid, 1987;
1990) (kat. br. III, 23)
U Splitu, kako je rečeno, pismenost progovara u kamenu vrlo sofisticiranim izrazom, u
usporedbi s ostalim sredinama duž hrvatskoga Jadrana (Istra), koje pred sam konac 8.
stoljeda zapljuskuje rani karolinški val iz kojega nastaju prvi pisani spomenici. Ta produkcija u
gradu bila je usko splitska, bez vidljivijih umjetničkih i pisanih odraza izvan zidina biskupova
sijela. Očito upudena sama na sebe, bila je isuviše autarhična i elitna da među Hrvatima, u
okolici i zaleđu, s nastupom 9. stoljeda otpočne radikalnije izgrađivati novu, kršdansku vjeru
iz korijena. Tu de se prva, zasad vidljiva pisana svjedočanstva, pokazati u trenutku kad
interesi Karlove imperije budu opdenito usmjereni vjerskoj i političkoj konsolidaciji
jugoistoka i tamošnjim sklavinijama, odnosno izgradnji hrvatske kneževine u primorju. U to
rano vrijeme, međutim, trogirski klesarski i. pisarski krug razvit de, za razliku od splitskoga,
na tlu kneževine plodnu djelatnost.
Prvi pisani spomenici ranokarolinškoga doba u Splitu prate djelatnost jedne kvalitetne
kamenoklesarske radionice koja svojim radovima oprema katedralni sklop i još poneku crkvu
unutar Palače, tijekom druge polovice 8. stoljeda (Ž. Rapanid, 1982. a, 247-251). Grupu
predstavljaju, kao najznačajniji, epitaf biskupa Ivana (tzv. Ravenjanina), označena u natpisu
titulom nadbiskupa (kat. br. III, 24) i tzv. luk iz Kaštel Sudurca (kat. br. III, 20). Jedan, naime,
kameni luk izgledom blizak antičkim rješenjima bio je namijenjen prostoru neke gradske
crkve, najvjerojatnije katedrale. Naknadno je, u 14. stoljedu, kao spolia dospio na posjed
splitskoga nadbiskupa, u Kaštel Sudurac (S. Gunjača, 1973, (1), 293-301). Tekst na njemu,
uklesan kvalitetnom grafijom i njegovanim jezikom: Aspice hunc opus miro quo decore
facto... ("Pogledaj ovo djelo, kakvim je divnim uresom načinjeno..."), otkriva ljepotu
ambijenta na koji se natpis odnosio. U rječniku dijeli oblike izraza, slične onima miro decore
što se rabe u Rimu, u natpisima pontifikalnog kruga u doba Lava III. (795-816.) (Leo gratia
Dei tertius episcopus hoc ingressu s(an)c(t)ae plebi Dei miro decore ornavit) ("Lav Tredi,
Božjom milošdu biskup /sc. rimski; papa/, dao je divno ukrasiti ovaj ulaz za sveti Božji
narod."). Potvrđuje i u tom jezičnom detalju, da poticaje pisanju natpisa splitskome biskupu
daje sam papinski krug, što posredno odražava pregnuda Rima oko jačanja splitske crkvene
organizacije.
U duhu toga rimskog poticaja, što se dobrim dijelom ostvaruje i transmisijom preko
obalne, tada franačke Ravenne, odnosno tamošnjeg dijela papinskoga patrimonium sancti
Petri, možda se može tumačiti i formalni izgled natpisa na spomenutom, tzv. suduračkom
luku, tj. paleografičke odlike uklesana teksta. U natpisu na luku je toliko isticani,
karakteristični rombični oblik slova O, ovdje s produženim hastama, što je u skladu s
ostalima u tekstu, ili pak identičan onome na istovremenom epitafu nadbiskupa Ivana iz
Krstionice. U takvoj grafijskoj maniri, skupa sa sličnim slovima, ovdje postaje i datacijski
reper. No, taj rombični specifikum konkretnog grafema ne bi u pravilu smio biti odlučujudi u
datiranju, jer takav oblik postoji i prije ranoga srednjeg vijeka. U tom paleografičkom
elementu u natpisima predromaničkoga doba skloni smo prepoznati još živi trag fenomena
Dyggveova "adriobizantinizma", točnije odraz bizantske tradicije i grčke grafijske stilistike,
prisutnih u segmentu epigrafičkog stvaranja na jadranskom prostoru. To je oblik koji se prati
od helenističkih natpisa uklesanih grčkom kapitalom, preko starokršdanskih grčkih epitafa,
primjerice u Saloni, do ranoga srednjega vijeka, kada se u različitim inačicama varira osnovni
rombični tip. Javlja se duž istočne jadranske obale, od Osora, Trogira, preko Solina, Splita i
dalje do Dubrovnika, Kotora i Drača, a pokazuje forme istoga grafema koje su, mutatis
mutandis, prešle iz grčkoga u latinski sustav ranoga kršdanstva na Jadranu i obnovom
latinske pismenosti u kasnom 8. stoljedu, pokazale se kao grafijski prežitak u mediju pisanja
u kamenu.
Dok su stanovnici zadarske ranosrednjovjekovne civitas posvedeni pučkoj pobožnosti,
koju očituju psalmi i himni zabilježeni u crkvama ved u Donatovo vrijeme, odnosno dok
klerici i civili klešu zavjetne natpise klasične predromaničke strukture, Split progovara u
kamenu drugačijim jezikom. U Splitu nema u kamenu zapisanih tragova pučke-privatne
pobožnosti svojstvene karolinškim pogledima na vjeru, poput sličnih u zadarskim crkvama.
Možda zato što u gradu ne postoje tako rano, kao u Zadru, utjecajne benediktinske jezgre,
gdje se takva pobožnost inače njegovala. Podršku osnivanju samostana ne daje, stjecajem
okolnosti, ni splitski patricijat, što je razlogom da niti pučka pobožnost, bez samostana,
odnosno sloja građana kao njihovih pokretača i pomagača ne može jače zaživjeti. U obliku,
na primjer, u kojem ved koncem 9. stoljeda, to zadarskim benediktincima omoguduje obitelj
građanke Marine, poznate s natpisa, a doskora u prvoj polovini 10. stoljeda i prior Andrija
svojom oporukom. Bududi da ved posjeduje svetačke modi, Split ne priređuje njihov svečani
prijenos, karakterističan zapadnome, karolinškome viđenju popularizacije kršdanstva, poput
onih sv. Stošije i sv. Krševana u Zadru te sv. Tripuna u Kotoru, koje modi istočni, bizantski
patrijarsi i njihovi samostani inače vrlo lako ustupaju i koje gode mentalitetu tadašnjih
građana.
 Sp1it je s Karolinzima dobio šesterokonhnu crkvu posvedenu sv. Trojstvu (sv. Trojica), u
svojoj astareji, na poluotoku. Sagrađena je na prijelazu iz 8. u 9. stoljede, na prostoru ranijeg
antičkog objekta i imala je oltarnu ogradu s lukovima po sredini crkve. Natpis na ostacima
triju lukova pokazuje vrlo kvalitetnu zanatsku razinu, poglavito u izvedbi slova u tekstu. Luk
što oblikom liči na tzv. sudurački donosi u natpisu, na skošenoj plohi, ime sv. Mihovila
(...Michaheli arc *hangelo...+)D (kat. br. III, 27). Slova, poput karakterističnog A, doimaju se
kao da su prenijeta s natpisa na kakvom karolinškom relikvijaru ili kaležu, poput Tasilova, ili
možda s apsidalnih starokršdanskih mozaika, što samo potvrđuje zajedničke uzore koje su
umjetnici-majstori karolinškoga doba slijedili u datim prilikama. Tekst na drugom luku, što
vjerniku želi duševni mir pri ulasku, odnosno izlasku iz crkve (L..xap su+bitneixe + intrantibus
pa*x...+) (kat. br. III, 26), veoma je neobičan jer je, na lijevoj strani, klesan zrcalno. Pokazuje
nesumnjivi klesarov likovni smisao, želju za oblicima koji nisu stereotipni, no odražava i
sastavljača, obrazovana klerika koji je dobro znao da je virtualnost, povezana uz riječ jedino i
dozvoljena. Jer, sjetimo se opet načela Hrabana Maura i onodobnih egzegeta te marljivih
monaha, što su se iscrpljivali oslikavajudi inicijale karolinških knjiga, o riječi i slovu koji su
mistični u svom značenju i obliku. Konačno, taj zamjetljiv karolinški ukus u pisarskoj vještini
raspoznaje se i u vrlo neobičnoj stilizaciji slova u zavjetnom natpisu na jednom ulomku
arhitrava iz Šopota, u hrvatskoj kneževini (kat. br. IV, 249). Izvedba natpisa s ukrasnim
crticama i rupičastim udubljenjima predviđenim za umetanje olovnog ukrasa u obliku
kuglica, još jedanput je potvrdila da je karolinško doba opdenito vrijeme svestranog
zanimanja za riječ i slovo, bilo da su zapisani u knjigama ili uklesani u kamenu.

Hic requiiscet fragelis.....peccator harchiepiscopus

Pisanje epitafa glavna je odlika i tekovina splitske srednjovjekovne epigrafike, kakvu na

hrvatskoj obali Jadrana nema nijedna druga sredina. Osnovni razlog tome su neugasle
tradicije salonitanske epitafistike, što sežu u klasičnu antiku, a koje drugdje nisu ostavile
dubljih korijena. Svojom prozopografijom ti epitafi svjedoče o crkvenim dostojanstvenicima
u ranim stoljedima srednjega vijeka i tako tvore crkvenu povijest grada Splita.
Najraniji dosad poznati epitaf jest natpis na mramornom sarkofagu splitskog (nad)biskupa
Ivana, koji kao sufragan bizantskoga patrijarha u Konstantinopolu sudjeluje na koncilu u
Niceji 787. godine, u vrijeme u crkvenoj povijesti obilježeno ikonoborstvom (S. Gunjača,
1973. (1), 453) (kat. br. III, 24). Tom razdoblju, u kojem bizantski vladari zamjenjuju Kristovu
sliku pisanim legendama, upravo je svojstvena grčka formula koja odgovara latinskoj
Christus vincit. Uklesana u inačici HCXC NHKA, na poklopcu sarkofaga, ved je transformirana
u uopdeni, kršdanski molitveni poklik, izgubivši prvotna obilježja vojničke, odnosno carske
aklamacije iz kojih se oblika tijekom vremena i razvila (E. Kantorowicz, 1958.). Zamjetno je
da i forma križa, u kompoziciji s kratkom legendom, podsjeda na izgled poklopca jednog
sarkofaga iz Galižane, u Istri, koji je vjerojatno nastao u istom, ikonoklastičkom razdoblju
(kat. br. I, 67). Na pročelju sarkofaga splitskog prelata, uzduž gornjega ruba uklesan je natpis
+Hic requiiscet fragelis ei (sic!) inutelis Iohannis peccator harchiepiscopus ("Ovdje počiva
krhak i beskoristan Ivan, grešni nadbiskup"), a pod njim ukras prekriženih ljiljana u četiri
kazete. Taj epitaf, nakon doba muka, unosi prvo svjetlo u život dalmatinske crkvene
organizacije. Svjedoči i o radu klesarske radionice koja tada izrađuje i namještaj za katedralu,
i sarkofage za splitske crkvene dostojanstvenike, mahom preklesavajudi ranije
starokršdanske, sve u duhu nastupajudeg predromaničkog stila. Pritom motiv prekriženih
ljiljana i kratki epitafi, pisani u duhu suvremenoga vulgarnolatinskoga jezika, te
karakterističnim slovima gdje haste prelaze osnovnu liniju grafema, postali su prepoznatljivi
radionički rukopis (Ž. Rapanid, 1987, 121).
Sa sarkofaga nadbiskupa Ivana izbija jezični izraz kojemu su nedvojbeni predlošci natpisi
uklesani na sarkofazima salonitanskih cemeterija. Slične kršdanske formule, odnosno
klišejizirani jednostavni izrazi s kratkim sadržajem i primjesama vulgarnolatinskih oblika,
kojima započinje epitaf opatice Ivane iz 612. godine (Hic quiescit in pace sancta abbatissa
Johanna Sermenses...) ("Ovdje počiva u miru sveta opatica Ivana, Srijemska..."), ili tekst koji
komemorira prezbitera Ivana, oko 599. godine (+Hic iacit Iohannes peccatur et indignus
presbiter) ("+Ovdje leži Ivan, grešnik i nedostojni svedenik..."), našli su se i u natpisima na
sarkofazima biskupa Ivana, koncem 8. stoljeda te Petra, gradskoga priora (sl. 12), koji je
nastao nešto kasnije po uzoru na Ivanov (M. Matijevid-Sokol, 1997, 248). Sličnost splitskih sa
elementima jezičnog formulara u epitafima dvoje Salonitanaca je odviše uočljiva, da
spomenute formule nisu možda bile čak i prepisana na licu mjesta. Tu su, u Saloni, zacijelo
još dugo poslije njena napuštanja, bila posjedivana zamrla kršdanska groblja, a vidljivi
spomenici, poput navedenih s Manastirina i Marusinca, ostali su vrlo poticajni splitskim
klesarima i epitafistima.
K tome, dva spomenuta epitafa, onaj salonitanskog prezbitera Ivana i splitskog
nadbiskupa iz 8. stoljeda, potvrdili su na osobit način jezični kontinuitet u latinskim
natpisima između kasnoantičke Salone i ranosrednjovjekovnoga Splita. Vezu pogotovo
naglašava izraz peccator zastupljen u oba natpisa, koji je inače novina u kasnom sloju
starokršdanske epitafistike, tj. natpisima na prijelazu 6. u 7. stoljede (E. Marin, 1994, 81-82).
Štoviše, ta je riječ upravo učestala u ranosrednjovjekovnim epitafima splitskih crkvenih i
civilnih odličnika, koji tekstovi u prvom razdoblju još uvijek slijede kratkodu i jednostavnost
epitafa salonitanskih biskupa, dok de kasniji natpisi postati rječitiji, pa i poetski sročeni.
I drugi natpisi 9. stoljeda govore o usponu Splita kao crkvenoga grada, i o tome da je
katedrala glavna osovina života. Splitska je stolnica uz sv. Mariju, sv. Dujma i sv. Staša imala i
četvrtoga titulara, dvojicu ranih kršdanskih svetaca, svete "vrače", Kuzmu i Damjana. No, to
se očito vrlo rano izgubilo u živoj sredini, ostavši tek u pisanoj memoriji. Od samo dvije rane
vijesti, s izuzetkom podatka iz 1015./20., jedna stiže iz druge polovice 9. stoljeda, uklesana u
natpisu na arhitravu oltarne ograde gdje se čita ime sv. Kuzme te nasluduje ime njegova
druga, sv. Damjana ([..sancto]rum Gosme et [Damiani...]) (kat. br. III, 21). Potkrijepljena je
podatkom iz Trpimirove darovnice (852.), gdje se spominje katedrala kao cenobium
sanctorum martirum Domnii, Anastasii, Cosme et Damiani, što posredno ide u prilog
autentičnosti povijesne jezgre te isprave. To je lijep primjer kako zapisi u kamenu, katkad
jedini ili pak rijetki pisani dokumenti prošlosti, imaju vrijednost pouzdana povijesna vrela (R.
Katičid, 1998, 375-376). Možda i nisu prevelike spekulacije ako refleks toga, ranoga
hagiografskog sloja, što u 9. stoljedu živi unutar zidina Splita, prepoznamo i u ranoj
srednjovjekovnoj antroponimiji grada, odnosno u imenu priora Kuzme, spomenuta na
epitafu sina mu Petra, a koji nosi ime jednoga od patrona svoje Crkve.
U tijeku 9. stoljeda grad de polagano izlaziti izvan svojih zidina, u svoju astareju, a natpisi
što su do nas dospjeli to svjedoče. Aspice depictum conscripta legalia Deo dicata...
("Pogledajte naslikano! Po zakonu sastavljeno, Bogu je posvedeno...'') - tekst je uklesan na
nadvratniku predromaničke crkve, koja je tada postojala u splitskom polju (ageru), na
mjestu današnje Crkve Gospe od Pojišana (kat. br. III, 29). Zanimljiv je, jer upozorava na
urešeni, možda i freskama oslikani prostor u crkvi, a pokazuje uvodnim riječima ekshortacije
izričaj tradicionalan u splitskim natpisima u kamenu, koji se prati u dvostoljetnom rasponu,
počevši od druge polovice 8. stoljeda, u uvodu teksta na luku (tzv. suduračkome), do
ekshortacije na natpisima iz splitske katedrale u razdoblju 11./12. stoljeda.
Donatorski natpis Splidanina Gadue, za čiju crkvu pored istočnih vrata Palače klesar
Dominik (Dominicus marmurarius) izrađuje oltarnu ogradu (kat. br. III, 30), pokazat de,
poput epitafa priora Petra, koji s neskrivenim ponosom ističe svoje, ved splitske korijene, jer
je kako kaže "natus, nutrtitus et eruditus in Spalato" (sl. 12), da Split ima bududnost i kao
grad samopouzdanih građana. Taj de sloj svoju punu afirmaciju postidi u
ranosrednjovjekovnim natpisima tek koncem 11, stoljeda i u tome de, nakon puna dva
stoljeda, barem u pisanju natpisa u kamenu, nadmašiti Zadar.
Zadobivši status crkvene metropolije na pokrajinskim saborima 925./928., dokidaju se i
formalno, političke i kulturne barijere između hrvatskoga političkog entiteta i bizantskog
grada. Otvaraju se i širi prostori latinskoj pismenost koja se ved profilirala u okviru splitske
epigrafičke "škole". Ta je svoj karolinški apogej doživjela u natpisu kneza Muncimira (895.) iz
Uzdolja-Knina i još ranije, u natpisu kneza Branimira, iz Muda (888). To su dva za Hrvate
dragocjena svjedočanstva, jer im kršdanska era, po kojoj su natpisi izravno datirani, daje i na
taj način, i u to vrijeme, povijesnu i širu europsku dimenziju koju Hrvati upravo duguju
Karolinzima.

Prvi natpisi ranosrednjovjekovnoga Trogira

Dok su za Salonitance koji su strepjeli pred avaroslavenskim navalama, slutnje ispisane u

poruci na jednom arhitravu, Deus noster propitius esto rei publicae Romanae ("Bože naš,
milostiv budi državi Rimskoj!"), na žalost postale stvarnost, jer su morali zauvijek napustiti
svoj grad, Trogir je, izbjegavši sudbinu nedaleke metropole, kročio u srednji vijek, na istome
mjestu, na otočidu, gdje je još u prapovijesti bilo utemeljeno naselje. Pogodan smještaj na
plovidbenom putu osigurao je antičkom Traguriju opstanak u prijelomnim vremenima te
bududnost u idudem, ranosrednjovjekovnom razdoblju. Oslonjen je bio, k tome, i na svoju
astareju, na malom otoku Čiovu pred obalom i u Malome polju te na prostor u istočnom
dijelu nekadašnjega gradskog agera gdje se, u Bijadima, pružao vladarski predij hrvatskoga
kneza.
Ranosrednjovjekovni Tragurij razvijat de se tada prvenstveno kao civilno naselje, bez
oslonca na crkvene-episkopalne čimbenike u gradu, poput Splita, gdje rezidencijalni biskup
presudno utječe na ukupni razvitak grada što, dakako, ima odraza i na razinu kulturnog te
pisanog izraza. U uvjetima dok plovni put uzduž istočne obale Jadrana funkcionira kao jedina
prava komunikacija između venecijanskog zaljeva i ostaloga Sredozemlja, kao grad bizantske
Dalmacije, Trogir je i dalje važno pristanište (portus). Blagotvornost relativne vitalnosti
osjedali su u prvom redu njegovi stanovnici, onaj autohtoni sloj koji tu živi još od antike te
nemali broj građana doseljenih iz Salone, a s vremenom i Hrvati pridošli iz okolice i zaleđa.
Trogirska luka osiguravala je građanima kakav-takav kontinuirani prihod, a time ujedno i
mogudnost ulaganja u izgradnju i obnovu, na primjer, obiteljskih crkava u gradu, u četvrtima
gdje su obitavali, a koje su i najčešde nazivane po naslovnicima tih crkava.
Poznato je da Trogir nije naslijedio iz antike tradiciju biskupskog sjedišta, premda postoje
pretpostavke da ga je uspio uspostaviti još u najranijem srednjem vijeku, što znači i prije
prvog spomena, koncem 10. stoljeda (N. Klaid, 1985, 22-25; R. Katičid, 1987, 34-35). Možda
je dopušteno hipotetski vidjeti i mogudnost da u Trogiru sjedi i neki sa Salonitancima
prispjeli korepiskop, koji prati brojno građanstvo što tijekom 7. stoljeda napušta carsku
metropolu. Takvi pomodni biskupi, kakav je na primjer salonitanski Eugrafus chorepiscopus,
poznat s epitafa iz početka 7. stoljeda, nisu bili rijetki u kasnoj antici. Je li pribivanje jednog
korepiskopa i u Trogiru bilo polazište kasnijem zahtjevu za stalnim, rezidencijalnim biskupom
u gradu? Možda je djelovanje tih pomodnih biskupa bez stalnoga sjedišta, koji su obilazili
nekod prostranu salonitansku metropoliju iznjedrilo u zaleđu, na prostoru Sinjskoga polja, na
Cetini kao svojevrsnoj međi salonitanskoga kasnoantičkog distrikta, tj. u naseljima Gali,
Otoku, Trilju, a potom u samom Trogiru (sv. Andrija) te u njegovoj blizini, u Bijadima,
karakterističnu grupu kamenih spomenika, nazvanih još i skulpturom "posljednjih
salonitanskih klesara" (T. Burid, 1992). Taj sloj ne prati pisana riječ, kao što de to biti kasnije,
s pojavom predromaničkog stila u klesarstvu. Za natpis pak iz crkve u Bijadima, koji je
rustično uklesan na arhitravu što spada u tu prijelaznu fazu, a spominje nekog imenom
nepoznatog župana (V. Delonga, 1996), postoji pretpostavka da je naknadno zapisan u
razdoblju koje je prethodilo formiranju kneževskog sustava vlasti, dakle prije nego su
misionar Gumpert i hrvatski knez Mislav pokrenuli karolinšku obnovu dotadašnjeg
starokršdanskog kompleksa (T. Burid, 1992, 186).
U Trogiru je nova, karolinška, obnoviteljska politika, naišavši na neugaslu kršdansku
podlogu i na polju latinske pismenosti, mogla lakše zakoraknuti u 9. stoljede. Taj val,
promatran u kontekstu pisanih svjedočanstava u kamenu ne zahvada Trogir u isto vrijeme i
na isti način kao obližnji Split, čemu je razlog rani utjecaj papinskoga Rima na tamošnje
crkvene prilike. U Trogiru prvi natpisi ranoga srednjega vijeka vedinom su iz prve polovice 9.
stoljeda, s izuzetkom jednoga fragmentarnog epitafa, za koji se smatra da potječe iz druge
polovice 8. stoljeda. Riječ je o natpisu na jednom poklopcu kamenog sarkofaga koji
komemorira nekog gradskog odličnika, Pavla. Na temelju ukrasa i skromno sačuvanog teksta
što spominje cara imenom Konstantin, epitaf je datiran u vrijeme bizantskih careva,
Konstantina V. (741-755) ili Konstantina VI. (780-797) (kat. br. III, 37).
Liturgijska obnova koju provodi Rim našla je i ovdje odjeka, pa dospjevši na podlogu
relativno dinamičnoga građanskog sloja, uspjela je ubrzo i zaživjeti. Bio je to podstrek i
gradskim kamenoklesarskim radionicama, koje se uključuju u kršdansku obnovu te uskoro
stvaraju prve predromaničke plohorezbe, uglavnom na oltarnim ogradama, kako za potrebe
grada, tako i za hrvatskoga kneza. Trogirski su kamenoklesarski ateljei, vrlo rano, čak prije i
opsežnije od ostalih obalnih gradova, izašli u hrvatske krajeve i tijekom 9. stoljeda ostavili
svoja djela, likovna i pisana, u crkvama od Bijada, Brnaza i Kljaka do Pađena i Morinja. Stoga,
gledano u širem smislu, za takve natpise se može redi da su prvi natpisi karolinške obnove u
gradu Trogiru, koliko i na prostoru hrvatske kneževine.
Na glavnom gradskom trgu, u četvrti gdje ima svoju obiteljsku-memorijalnu crkvu, neki
ugledni građanin Trogira postavlja oltarnu ogradu čiji su dijelovi otkriveni istraživanjima u
crkvi Sv. Marije de Platea. Na zabatu ograde dao je uklesati i natpis s formulom zagovora +
In Dei nomine intercessione sanctae Marie..., kojim se utječe svojoj nebeskoj zaštitnici, sv.
Mariji, za posredovanje u iskanju Božje milosti (kat. br. III, 34). Taj likovno zanimljivi zabat,
izrađen u duhu ved formiranoga predromaničkog stila, nekim sitnim pojedinostima u ukrasu
upuduje na salonitansku likovnu tradiciju. Pisan uredno, usklađivanjem kapitale sa slovima
uncijale, otkriva solidna majstora angažirana na njegovoj izradi, a također i školovana
sastavljača teksta s dovoljno teološkog znanja. Natpisi sličnoga sadržaja nastali u
ranokršdanskom dobu, otkrivaju da je formula zagovora stari i odranije poznati iskaz osobne
pobožnosti i zavjetovanja (V. Kovačid, 1995), štoviše, odraz oživljavanja kršdanskog kulta
pokojnika u ranom srednjem vijeku. Stoga i zapis te formule na trogirskom spomeniku ne
očituje samo jezični kontinuitet, ved i njenu smislenu, dublju sadržajnu povezanost uz
objekte memorijalnog karaktera, kao što je to prvotno i bila crkva Sv. Marije na Trgu (M.
Jurkovid, 1995, 235) Slične (sc. sepulkralne) konotacije, vezane uz privatni posmrtni kult,
prate i nalaz jednog srebrnog modnika (8. st.), otkrivena na otoku Lopudu, na kojemu je,
poput ranosrednjovjekovnog Trogiranina, jedan ugledni Dubrovčanin dao urezati natpis s
formulom zagovora zatraživši nebesku zaštitu sv. Ivana i ostalih mučenika za svoju dušu na
drugom svijetu (kat. br. III, 10).
U astareji nastaju sakralni objekti primjereni materijalnim mogudnostima građana,
uglavnom kao njihove zavjetne donacije. Takav je i tekst na luku iz crkve sv. Mihovila u
Malome polju grada Trogira koji glasi: +De donis dei et sancti Michaeli archangelique...
(kat. br. III, 35).
Započinje i taj starom kršdanskom formulom ispunjenja zavjeta, prerađenoj prema
anamnezi rimskog kanona mise: offerimus de tuis donis ac datis. Tu, u Trogiru, gdje su još
žive stare tradicije, vjerojatno se s kakva sačuvana mozaičkog poda u crkvi mogao prepisati
taj stari kršdanski izraz koji prati natpise brojnih darovatelja. Možda s istoga čak kopirati i
neke specifične oblike slova koja, poput Q, odaju grafijsku starinu. Da je sintagma De donis
odraz aktualnog religijskog formulara, učestala u natpisima od konca 8. i tijekom prve
polovice 9, stoljeda, dok je kasnije uglavnom sporadična, najbolje potvrđuju primjeri sa
susjednog prostora Italije. Među njima, barem oni najpoznatiji, zabilježeni su ved u prvoj
polovici 8. stoljeda na ciboriju iz crkve S. Giorgio in Valpolicella (Verona), ili 827. godine na
ciboriju iz Bagnacavalla (Ravenna), kao i u dedikacijskom tekstu koji u doba pontifikata Lava
III. (795-816.) bilježi posvetu jedne crkve u Rimu ili negdje u Laciju, a danas je izložen u
berlinskom Kaiser Friedrich Museum ( N. Gray, 1948, 119, 115 ). Spomenute, naime,
usporedbe s natpisima i opdenito spomenicima iz drugih krajeva pokazuju kako je
standardizirano bilo njegovanje liturgijske i literarne kulture, što je našlo odraza i u
elementima epigrafičkih sadržaja.
Trogirskog je podrijetla po svoj prilici i natpis na ulomku oltarne ograde nađen kao spolia
u sklopu nekadašnjeg posjeda trogirskoga biskupa u selu Marini. Tekst u kojem se tek
nasluduje ime sv. Ciprijana i koji upuduje na ljepotu njegova svetišta + Hoc temp*l+um
uenerabilis beati Ce*priani?...+ (kat. br. III, 32) vrlo lako da je nekod pripadao danas
porušenoj crkvici sv. Ciprijana na rtu, na ulazu u Trogirski kanal. Ta je zacijelo ved u 9.
stoljedu, kao i dugo poslije, bila malo svetište, uvelike na glasu zbog obilja relikvija koje su se
štovale na crkvenom oltaru (I. Babid, 1996, 49-50).
U Trogiru je osobito bio omiljen rimski Sanctus. To je vidljivo iz natpisa na jednom
arhitravu gdje se čita .., pleni sunt celli et... (kat. br. III, 38), kao dio poklika Sanctus, Sanctus,
Sanctus, Dominus, Deus Sabaoth, pleni sunt celi et terra gloria tua. Isti molitveni izričaj ili
pak himnodijska inačica preuzeta iz Te deuma (Sanctus, Sanctus, Sanctus, Dominus, Deus
Sabaoth, pleni sunt caeli et terra maiestate gloriae tuae), uklesan je i na trabeaciji iz Sv.
Marte u Bijadima (kat. br. IV, 5). Sličan je vjerojatno bio i na arhitravu pronađenom u crkvi
Sv. Mavra, u Žednom na Čiovu, u kojem se čita riječ ...Savaoth... (kat. br. III, 63). To sve
skupa potvrđuje da su potonji tekstovi, pisani u duhu obnovljene rimske liturgije, izrađeni u
krugu predromaničke radionice Trogira u 9. stoljedu, kao i oltarne ograde na kojima su bili
zapisani, tj. da im je ishodište grad vjekovne kamenoklesarske tradicije, Plinijev Tragurium
marmore notum.

Natpisi južne Dalmacije u 9. stoljedu

Tekstovi u kamenu nastali u osvit 9. stoljeda na krajnjem jugu Dalmacije potvrdili su da je

obnova pisanog stvaranja doista zahvatila svijet latinofonske baštine svugdje gdje je latinitet
otprije postojao kao medij komuniciranja. O tome svjedoče t natpisi Dubrovnika i Kotora,
dva romanska grada na jugu bizantskog posjeda u Dalmaciji, u neslužbenoj podjeli zvan i
Dalmatia Superior. Iako epizodan, i ovdje se kao inicijalan otkriva karolinški kulturni poticaj,
unatoč tome što je zbog zemljopisnog položaja kraj trajno podložan bizantskom ozračju,
otvoren strujanjima iz šireg Sredozemlja, osobito iz prekomorskih strana na talijanskoj obali.
Tako se u latinskim natpisima uočavaju regionalne tradicije i izražena bizantinizirajuda
manira, slično kao i u likovnom izrazu.
Jači zamah u stvaranju natpisa u ovim krajevima uslijedio je nakon smirivanja
bizantskofranačkog sukoba na Jadranu, odnosno ponovnog dolaska Dalmacije 809. godine
pod vlast Bizanta, čemu je prethodilo razdoblje krade franačke nazočnosti u dalmatinskim
gradovima. Čini se da su ved koncem 8. stoljeda, u kontekstu Karlovih ekspedicija protiv
Avara, 791. godine, Franci zaposjeli istočnu obalu Jadrana sve do Lješa, što nasluduje F. Rački
iz jednog izvatka iz pjesme akvilejskog patrijarha Paulina (776-812.) (Panlinus Aquileiensis
"versus de Herico duce'), napisane u povodu pogibije furlanskog markgrofa Erika kod Trsata,
799. godine (F. Rački, 1887, 301-302; V. Koščak, 1997, 27-28).
U tim ranim stoljedima srednjega vijeka Dubrovnik i Kotor bili su vrlo dobro povezani
međusobno kao i s obalnim gradovima bizantskoga dračkog temata (Bar, Ulcinj i Svač) te
slavenskim zaleđem u Zahumlju, Konavlima, Travuniji i Duklji, što je vidljivo u raznim
oblicima kulturnog stvaranja tijekom predromanike i u latinskim natpisima.
Još u vrijeme izgradnje novoga urbanog sustava na istočnoj jadranskoj obali, tijekom 7. i
8. stoljeda, Dubrovnik-Ragusium formirao se kao središte u bizantskoj upravi na jugu
Dalmacije, odnosno civitas s obnovljenom biskupijom, baštinicom epidaurske. Jedan stari,
dubrovački memorijalni zapis iz nekog episkopalnog kataloga ili kronike, nastao vjerojatno u
drugoj polovici 8. stoljeda, svjedoči o prvom dubrovačkom nadbiskupu Ivanu, ali ujedno i o
kontinuitetu latinske pismenosti (R. Katičid, 1988, 34-36). Čini se da je nakon kataklizme 850.
godine, koja je prema pisanim vrelima tada zadesila grad i kate
dralu, biskupsko sjedište prešlo u Kotor, pa de dubrovačka biskupija skupa s kotorskom
ostati u zajednici do splitskih sabora 925./928. godine, kada se dubrovački biskupi ponovno
osamostaljuju (V. Foretid, 1980, I., 22; R. Katičid, 198., 35). Iako su obnova i život u 9.
stoljedu, nakon razdoblja kulturne stagnacije potekli novim tijekom, što s likovnog aspekta
potvrđuje onovremena predromanička skulptura, ipak je epigrafički materijal dosad otkriven
u staroj gradskoj jezgri Dubrovnika količinom i podacima vrlo skroman.
Više svjetla unose pisani spomenici sačuvani na dubrovačkim, Elafitskim otocima, čija
kulturna slika tijekom prošlosti opdenito odražava događaje i povijesne mijene povezane uz
razvitak samoga Grada. Tu je, na otoku Lopudu, neki ugledni posjednik imenom Spiridon,
dao izraditi oltarnu ogradu u svojoj obiteljskoj zadužbini, u drugoj polovici 9. stoljeda, i tom
se prilikom ubilježio kao ktitor u natpisu na arhitravu (kat. br. III, 9). Vjerojatno je riječ o
potomku obitelji koja otprije (7/8. st.) u svom posjedu ima i srebrni modnik na kojem je
urezan natpis s formulom zagovora upudena sv. Ivanu Krstitelju i mučenicima, a glasi:
Domeni beati sancti Battesta Iohannes et Marteris intercedete pro mea peccata aput illum
et per illum qui vos coronavet ("Gospodo, blaženi, sveci, Krstitelju Ivane i mučenici,
posredujte za moje grijehe kod onoga i putem onoga koji Vas je okrunio") (kat. br. III, 10).
Zanimljiv element u grafijskom izgledu natpisa na spomenutom arhitravu sa Spiridonovim
imenom jest rombično slovo O, kakvi su oblici osobito zastupljeni u latinskim natpisima 9.
stoljeda u južnim krajevima, a odraz su "adriobizantizirajudih" tradicija koje se tu izražajnije
zbog blizine bizantskog ozračja i utjecaja grčke epigrafike gdje se te forme prate do 9,
stoljeda (J. Kovačevid, 1953,, 43-44; 1956.; 2). Natpis na jednom predromaničkom arhitravu s
uvodnim tekstom +In nomine Domini..., nađen istraživanjima
dubrovačke katedrale, nastao je u duhu iste bizantizirajude struje, s primjesama grčkih slova
u latinskom grafijskom slogu (sl. 15).
U odnosu na Dubrovnik, latinska pismenost u Kotoru ved u ranom 9. stoljedu ostavila je
znatan broj svjedočanstava u kamenu među kojima je nekoliko natpisa s vrijednim
prozopografskim podacima iz života ranosrednjovjekovnog Kotora i okolice. Ti su spomenici
pokazali u kolikoj su mjeri obnoviteljska nastojanja ujedno bila pradena i sazrijevanjem te
gospodarskim napretkom grada. U Kotoru je, naime, zajednica, pomorstvom i trgovinom
obogadenih građana, koji izgleda ved 809. godine imaju organizirani pomorski ceh (S.
Mijuškovid, 1971), vrlo rano u 9. stoljedu uspjela osmisliti grad arhitektonskim i likovnim
djelima, i to popratiti vrijednim zapisima u kamenu. Najpotpuniji izraz toga stanja postaju
događaji vezani uz prijenos modi maloazijskog mučenika sv. Tripuna kao i predenje prve
katedrale ranosrednjovjekovnog Kotora u dotadašnjoj starokršdanskoj bazilici (Sv. Marija od
Rijeke), što je za ondašnje žitelje personificiralo društvenu i duhovnu okosnicu opstojnosti
grada. Prijenos modiju koji je, slično Zadru, uključio "svedeničku i laičku elitu" predvode
vodede ličnosti: biskup Ivan, prvi poznati kotorski biskup i građanin Andreaci, koji je
vjerojatno i donator relikvija. O djelatnosti, naime, biskupa Ivana svjedoče natpisi iz grada i
okolice. Tako iz Sv. Tripuna potječe biskupov donatorski natpis uklesan na arhitravu oltarne
ograde koji po podacima iz teksta otkriva 809. kao godinu posvedenja crkve (kat. br. III, 6).
Biskupu Ivanu pripisuje se i donatorski natpis iz crkve Sv. Petra u Bijeloj kod Kotora u
području Travunije, episcop(us)...Dominus noster Iohannes ili Dominus Iohannes (sl. 17). U
to vrijeme kleše se i natpis na predromaničkom ciboriju koji je, prema navodima teksta,
izrađen u čast "sv. Andrije i drugova", a za vladanja cara Nicifora (802-811), koji je na
bizantskom prijestolju u vrijeme gradnje crkve Sv. Tripuna (kat. br. III, 7).
Među najranijim natpisima ranosrednjovjekovnog Kotora iz početka 9, stoljeda, jest epitaf
sa sarkofaga građanina Andreacija i njegove žene Marije iz prvotne crkve Sv. Tripuna,
Andreacijeve obiteljske zadužbine, čija je funkcija kasnije prenesena u novu romaničku
katedralu sagrađenu na tom mjestu (J. Martinovid, 1990). Tekst napisan tradicionalnim
rječnikom kršdanskih nadgrobnih natpisa, glasi: (+In nomine Domini ego Andreaci una cum
contiuge mea + Maria edificavimus arca ista et requiimus in ipsa + vos omnes qui legitis
rogatis Deus pro nos pecatoris) ("U ime Gospodnje, ja Andreaci sa svojom suprugom
Marijom, podigli smo ovu grobnicu i počivamo u njoj. Svi vi koji ovo čitate, molite Boga za
nas grešnike") (kat. br. III, 5).
U ovim krajevima latinska pisana baština umnogome se ostvaruje zahvaljujudi
benediktincima kao visokoobrazovanim nositeljima pisana latinskoga izraza. Prekomorske
veze s krajevima južne Italije i tamošnjom benediktinskom maticom kao i poznatim
svetištima, koja su poput Sv. Mihovila na Monte Garganu vrlo rano postala značajno
hodočasničko mjesto, razlog su što su benediktinski samostani u Boki i južno dalmatinsko
primorje postali ved tijekom 9. stoljeda rasadištima latinske pismenosti i kulturnog
djelovanja. To prate i pisane vijesti u kamenu iz samostana Sv. Petra u Bijeloj, iz Sv. Mihovila
na Prevlaci (de Tombe), ali i južno od Boke, iz opatije Sv. Marije u Budvi (de Punta),
sagrađene 840. godine. Benediktinci pišu tekstove nadahnuti vrlo starim biblijskim nazivljem
što potvrđuje natpis ...(*p+ropisiatorium ad onore beat*i Michaelis...+ ("...Pomirilište u čast
blaženog Mihovila...") (kat. br. III, 17), na oltarskom ciboriju benediktinske bazilike Sv.
Mihovila na Prevlaci kod Tivta, čiji se imudni ktitori nasluduju u fragmentarnom natpisu
...cum contiuge mea..., uklesanom na arhitravu oltarne ograde. Iz istoga kraja, a otprilike
desetak kilometara južno od Kotora, iz predromaničke crkve sv. Stjepana u mjestu Vranovidi,
sačuvao se natpis na nadvratniku koji spominje donatore, supružnike Huroka i Danu (kat. br.
III, 40). Prema sadržaju teksta, koji je grafijskim izgledom vrlo sličan Andreacijevu epitafu,
saznaje se da su crkvu sagradili u ime osobnoga zavjeta i dali je opremiti kamenim
namještajem koji se djelomično i sačuvao.
Latinska pismenost u kamenu pružila je i ovdje potvrde o antroponimijskim različitostima,
kao jezičnim pokazateljima koji ocrtavaju populacijsku strukturu u tom ranom razdoblju
srednjega vijeka na jugu Dalmacije. Tu je Andreaci, Roman i bogati starosjedilac, predstavnik
društvene vedine u kotorskoj civitas, koji nosi isto ime kao i Salonitanac (Andreatius, gen.
Andreati) komemoriran u 5. stoljedu na jednom epitafu s cemetrija na Manastirinama. Slijedi
ugledna žena, gore spomenuta Dana, čije je ime hipokoristik nekog slavenskoga dvočlanog
antroponima, poput Prodana, Bogdana i sl. Konačno, tu je i Danin suprug, Hurok (Hurocus) s
imenom koje potječe iz germanskog fonda, a čije su inačice (Unroch, Unroc, Hunrocus...)
poznate u franačkim izvorima i opdenito nisu rijetke u 9. stoljedu u zapadnoj antroponimiji (I.
Nikolajevid, 1978, 92-94).

Natpisi hrvatske kneževine

Prvobitni poticaj pisanju latinskih natpisa u 9. stoljedu među Hrvatima u kneževini

omogudili su zacijelo događaji što uslijediše nakon 803. godine, podvrgavanjem cijele
Hrvatske pod vlast Franaka, gdje su upravu obnašali hrvatski knezovi kao franački vazali, a
crkvenu jurisdikciju akvilejski patrijarh. Izrasli na tekstovnim obrascima i baštinjenoj podlozi
kasnoantičkoga latiniteta, kao bitnom odrednicom u kršdanskoj inkulturaciji Hrvata, natpisi
funkcioniraju u skladu s religijskim, kulturnim i političkim gibanjima na tlu Hrvatske; prate
tijekove vjerske i državne konsolidacije hrvatskog etničkog elementa na srednjojadranskom
prostoru, odnosno razvitak i uspon ranosrednjovjekovne Hrvatske, od kneževine do
kraljevstva. U stvaranju natpisa sudjeluju crkvene i svjetovne strukture okupljene oko
hrvatskog vladarskog dvora kao i školovani misionari te benediktinski, samostanski kler.
Epigrafička baština u Hrvatskoj, do pred sam konac 11. stoljeda, mahom je latinskoga
jezičnog izraza, što znači da je jezikom i pismom jedinstvena, jer je u skladu sa svojim
prvotnim ishodištem i razvitkom sasvim okrenuta zapadnom jezičnom i duhovnom
oblikovanju. Nešto kasnija pojava glagoljice, izvorno slavenskog pisma, ponajviše je prisutna
na Kvarnera i u Istri, a tek sporadično u zaleđu oko Knina. Ona je, barem u okvirima rane
srednjovjekovne pismenosti na tlu Hrvatske, periferna pojava, dokumentirana spomenicima
u kamenu, kao najstarijima, tek od konca 11. stoljeda. Jedan od bitnih čimbenika, koji je
utjecao na takav razvitak, jest zapadni obred i latinsko pismo koji su, zahvaljujudi duhovno-
političkoj strategiji Rima i Karolinga, u ranim razdobljima srednjega vijeka bili prihvadeni kao
službeni oblik izražavanja vjere u vladarskim krugovima i crkvi. To de se, naime, bez
promjena očitovati sve dok u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj bude funkcionirala čvrsta
središnja-vladarova vlast, a to znači do izmaka 11. stoljeda.
U ranosrednjovjekovnoj baštini čitava hrvatskoga prostora, posvetni se natpisi javljaju u
znatnom broju i daju posebno obilježje latinskoj epigrafici, koja se razvija u okviru
predromaničkoga stilskog razdoblja, tijekom 9. stoljeda. Uz nešto manji broj natpisa čisto
liturgijsko-sakralnog sadržaja, primjer sepulkralnog natpisa iz toga ranoga doba nije zasad
otkriven.
Posvetni natpisi i oni liturgijskoga sadržaja, izravno su povezani uz funkciju sakralnog
prostora. Uklesani u velikom broju na oltarnim ogradama, s ciljem prenošenja poruke
vjernicima ili posredovanja u recepciji, inače nefiguralnoga predromaničkog likovnog ukrasa
na kamenim plohama, pridonijeli su da oltarna ograda (cancellus) postane svakako
najizrazitiji medij u skulpturi i epigrafici 9-10. stoljeda.
Osobita kvantitativna disperzija natpisa prati se 6jekom 9. stoljeda, diljem prostora
starohrvatskih županija; najgušde u međurječju Zrmanje i Cetine te u Livanjskom polju gdje
je u to vrijeme bilo jezgreno područje ranosrednjovjekovne vlasti. Tu se, bliže ili dalje od
gradova (civitates) na obali, natpisi javljaju u hrvatskim vladarskim i županijskim središtima
(castra), vladarskim dobrima (praedia, villae regales), privatnim ranofeudalnim zadužbinama
hrvatskih velikaša i u samostanskim crkvama. Promatrani u okviru takve pojavnosti, posebno
sadržajnih karakteristika, vidljivo je da poticaji uklesivanju tekstova u kamen redovito
dolaze, u vedem ili manjem intenzitetu, od vladara, ili se posredno ostvaruju pod njegovim
okriljem što je opdenito glavna odlika epigrafičkoga stvaranja na tlu todobne
ranosrednjovjekovne Hrvatske. Reklo bi se, štoviše, da u svojstvu kakvih biljega markiraju
glavne vladarske i crkvene punktove na krunskim posjedima, od Bijada i Solina, do Nina te
Knina i Biskupije u policentričnoj hrvatskoj kneževini. U dobu što protječe u znaku karolinške
obnove u Europi, ta su središta iznjedrila i najvrjedniji korpus epigrafičkih tekstova. U Istri
epigrafika ima druge protagoniste-subjekte, pa stoga i drukčija obilježja. Slično je i u
dalmatinskim gradovima, no svih spaja strukturalna usklađenost, kao jedinstvena potka u
koju svaki od hrvatskih prostora unosi svoj individualni sadržaj. To omoguduje da se iz
ukupna hrvatskog korpusa 9. stoljeda izluče zajednički elementi, poveznice koje su, u dobu
kad Karolinzi objedinjuju latinski svijet u Europi, očekivane i logične.

Prvi natpisi - plod misionarenja

Latinska epigrafika na tlu kneževine ostavlja ved u ranim desetljedima 9. stoljeda prve
spomenike kao svjedočanstva o misionarenju u procesu kristijanizacije Hrvata. Prvotna
premod Karolinga, koji utvrđuju smjer i prostor djelovanja Crkve na duhovni život hrvatske
kneževine bio je, naime, izrazit do u drugu polovicu 9. stoljeda. Putem misija, a usporedno s
političkim datostima, Karolinzi nastoje okončati ved započeti, ali očigledno nedovršeni
proces evangelizacije. Valja pretpostaviti, naime, da su pokrštavanje poganskog, slavenskog
puka započele još prije provoditi biskupije gradova uz obalu, barem kada je u pitanju prostor
oko Splita, Trogira i Zadra, obuhvativši pritom tek manji prsten uokolo gradova. No,
podataka koji bi to posvjedočili zasad nemamo (R. Katičid, 1998,163-227). Pisani, konkretno,
epigrafički izvori o tome progovaraju tek u prvoj polovici 9. stoljeda, najrječitije među
Hrvatima u primorju kliške županije - u Bijadima. Karolinzi tu, na području između gradova
Splita i Trogira, uspijevaju ukloniti i zadnje ostatke poganstva, kao i drugdje u gravitirajudem
pagusu u kojemu, još od prvih seobenih valova u 7, stoljedu, jamačno egzistira svijet
"barbariziranih kršdana i kršdanskih barbara", s osjetnim poganskim tradicijama te
zamršenim vjerskim odnosima spram Bizanta, koji tada nominalno vlada gradovima.
Ti epigrafički spomenici svjedoče o misijskim akcijama koje su pokrenute prema Hrvatskoj
i njenim županijama, a čije de djelovanje zacijelo biti i potvrđeno u doba kneza Mislava. Tada
se, naime, započelo s izgradnjom sakralnih objekata, češde s obnovom postojedih, koji su
barem dijelom ostali sačuvani, na primjer, u Bijadima, Putalju, Galovcu. Tako se pomalo na
kneževskim posjedima prilagođuju ili grade nove crkve i bazilike (Bijadi, Biskupija), a s
vremenom se i na veleposjedima lokalnih prvaka-župana podižu crkve (privatne, seoske)
koje se kasnije pretvaraju u središta župa (Cetina-Vrh Rika). Sudedi po epigrafičkim zapisima,
ali i drugim kulturnim ostacima toga doba, Nin i Bijadi bit de misijska središta, gdje de do
posebnoga izražaja dodi kako pojedini elementi svojstveni karolinškoj obnovi na polju
liturgije, tako i svetački kultovi njegovani u ozračju franačkoga kršdanstva. Na lokalitetima u
Bijadima, Rižinicama, na Kapitulu u Kninu, u Biskupiji ih u Ninu, knez na svojim vladarskim
imanjima prepušta misionarskim grupama dijelove zemljišta i kude, koje su na prethodnim
kasnoantičkim naseljima i gospodarstvima (villae rusticae). Povjerava im predenje
napuštenih crkava i krstionica (Bijadi, Galovac), o čemu, na primjer, svjedoče tekstovi koji se
klešu u kamenim plohama, i koji su potpuno u duhu vremena.
Da evangelizaciju provode misionari uglavnom prispjeli iz akvilejske patrijaršije svjedoče
natpisi što ih je o svome djelovanju ostavio đakon i svedenik Gumpert (Gumpertus) na
nadvratnicima zgrada crkveno-krstioničkoga sklopa Sv. Marte, u Stombratama u Bijadima
(kat. br. IV, 3). Taj je Langobard, sudedi po njegovu imenu germanske etimologije, po svoj
prilici nakon stupanja u službu karolinškog vladara, u svojstvu vjerovjesnika predvodio misiju
povjerenu akvilejskoj crkvi, stavljajudi se na raspolaganje hrvatskom knezu, vjerojatno
Mislavu. Možda i sam članom neke vede misionarske skupine koje su bile odaslane u raznim
pravcima po kneževini iz akvilejske dijeceze, gdje je u Čedadu, od Lotarova doba, tj. od 825.
godine i sjedište crkvenoga učilišta za Ilirik i Veneto.
Stupajudi na tlo hrvatske kneževine te misije pokušavaju uspostaviti kršdanski red, sada
na temeljima rimske pobožnosti, obnoviti pismo i latinitet koji su tu postojali još otprije,
tijekom antike. Šire i učenost, opismenjuju kneževske sinove, župane i dvorske službenike. Ti
de uskoro, počevši od Trpimira, Branimira sa ženom Marušom, vjerojatno i kninskoga
župana Gostihe, upisati svoja imena u evanđelijar Sv. Marka (Čedadski evanđelijar) u
Akvlleji, poput mnogih drugih hodočasnika iz slavenskih kneževina.
Član misije koja je prva ostavila pisana traga u jednom natpisu jest upravo spomenuti
Gumpert. Sudedi prema podacima o njegovim crkvenim službama koji se čitaju iz teksta
uklesana na nadvratnicima crkvenoga sklopa, taj je u službi pri misiji u Sv. Marti prešao
cursus od đakona do prezbitera. To svjedoči o dužem Gumpertovu službovanju na tome
mjestu gdje je, upravo s obzirom na svoje funkcije (đakon, prezbiter), bio ovlašten obavljati i
krštenje. Za to su tu ved postojah potrebni objekti, tj. sačuvani baptisterij, čijoj se obnovi
tada i prilazi. U natpisu Gumpert ističe da je ved kao đakon, a kasnije i kao prezbiter bio
angažiran (fieri precepi; fieri rogavi) na gradnji crkvenoga sklopa, odnosno zgrada u njegovu
sastavu. Sličan način obilježavanja osobnog udjela u uređenju prvotnoga misionarskoga
punkta uz Svetu Martu u Bijadima nastavlja i prezbiter imenom Gracijozus (Gratiosus) (kat.
br. IV, 4). Tu je, naime, na mjestu nekadašnjega prostranog antičkog imanja, u današnjim
Stombratama, uz starokršdansku baziliku i njenu krstionicu, bila središnja misionarska
postaja, što je funkcionirala pri tadašnjem vladarskom središtu, u kliškoj županiji. Smještena
u donjekaštelanskom polju, a na istočnom prilazu gradu Trogiru, ta je provela, pod egidom
hrvatskoga kneza, glavne akcije u izgradnji crkvenih objekata na vladarskom posjedu u
Bijadima, koje su bile uglavnom završene do druge polovice 9. stoljeda.
Uz potporu kneza ti su misionari također radili na uspostavljanju prvih benediktinskih
monaških zajednica na hrvatskom tlu, na primjer u Rižinicama, podno kliškoga kastruma,
nedaleko Bijada, zatim u Ninu kod Zadra, a čini se i u Kapitulu kod Knina. Bit de to počeci
djelovanja onih benediktinskih zajednica koje de uskoro, u roku od nekoliko desetljeda,
između 50-ih i 80ih godina 9. stoljeda, izrasti u vodede samostane u kneževini (Sv. Ambroz u
Ninu), ili kasnije prerasti u utjecajne kraljevske opatije (Sv. Bartolomej na Kapitulu kod
Knina).
Misionari, dakako, dolaze u kontakt i s lokalnim posjednicima, županima i preko njih
utječu na kršdanski duhovni život puka. Tako de i u kninsku županiju, do plemena kojemu
pripada hrvatski župan Gostiha, poznat s natpisa iz crkve u Vrh Rici (kat. br. IV, 118), vrlo
rano stidi jedan od misionara, s kadionicom izrađenom u nekoj karolinškoj radionici
Bavarske. Ta je nekim kasnijim spletom okolnosti služila možda i pri obredu u privatnoj crkvi
župana Gostihe, izgrađenoj blizu vrela rijeke Cetine, u drugoj polovici 9.
stoljeda. Vjerojatno je ved prije sredine 9. stoljeda na zemljoposjedu, na današnjoj Crkvini u
Galovcu, nadomak Zadra, pod nadzorom nekog klerika, a udovoljavajudi zavjetnim
nakanama naručitelja, lokalnoga posjednika, započela prva faza u višekratnom uređenju
zapuštenoga starokršdanskog kompleksa. O tome je na oltarnoj ogradi crkve ostavio zapis
njen donator, a možda i sam klerik (kat. br. IV, 130).
U isti vremenski i kulturni kontekst spada i prva faza crkvene izgradnje na vladarskom
dobru u Biskupiji kod Knina, koja je dokumentirana ranim slojem predromaničke skulpture
anepigrafičkih odlika. U idudim razdobljima, sve do konca 11. stoljeda, crkveni se namještaj u
dvorskoj bazilici Sv. Marije na Crkvini obnavlja, a na njemu se uklesuju latinski tekstovi.
O tim ranim tijekovima kristijanizacije Hrvata jedna skupina natpisa sasvim jasno svojim
epigrafičkim sadržajem sažima svu bit ovoga važnoga povijesnog procesa. To su
baptisterijalni ciborij (kat. br. IV, 13) i natpis na arhitravu iz crkve Sv. Marte u Bijadima s
izvatkom iz molitvenog Sanctusa, odnosno Te Deuma (kat. br. IV, 5).
Valja, međutim, napomenuti da glasovita Višeslavova krstionica oblikom zdenca za
krštenje uranjanjem (perimmersionem), opdim likovnim i epigrafičkim konceptom,
nedvojbeno predstavlja karolinšku provenijenciju. No, kao izvor o pokrštenju/kristijanizaciji
Hrvata izmiče povijesnoj dokazivosti zbog nejasnoda vezanih prije svega uz prvotno mjesto
njena smještaja (Nin), a zatim i historičnosti kneza Višeslava, spomenuta u natpisu (kat. br.
IV, 200).
Novi dogmatski i opdi vjerski temelj, koji su svojim djelovanjem postavili misionari u
Bijadima te prvi benediktinski redovnici u Rižinicama, Ninu ili Kapitulu, zaključuje se prvo,
misionarsko razdoblje među Hrvatima u kneževini, tj. prva etapa karolinške obnove. Može
se redi da se zapadna crkva u toj prvoj fazi dobro pripremila za svoj kasniji uzlet, dok
hrvatska, lokalna crkva postupno poprima vlastito ustrojstvo što de uskoro, vjerojatno za
Trpimira, oko 860. godine, biti okrunjeno stvaranjem hrvatske biskupije, odnosno institucije
biskupa Hrvata (episcopus Croatorum), u Ninu. Konačno, liturgijski, tipično karolinški natpis
sa spomenom Trpimirova imena, iz malog samostanskog oratorija u Rižinicama (kat. br. IV,
228), uz to potkrijepljen darovnicom istoga kneza iz 852, godine, kao i ved vidljivi primjerci
predromaničke skulpture Trpimirova doba, možda stoje pri tome kao najbolji međaš,
svjedočedi da je kršdanstvo ved zaživjelo na hrvatskom kneževskom dvoru i među
vladarovim županima i podanicima.
Ipak zamašni proces kristijanizacije u kneževini odvijat de se i dalje, postupno, no imat de
drukčiji izraz koji se, poput svojevrsna trijumfa kršdanstva dogodio u drugoj polovici 9.
stoljeda, o čemu najzornije svjedoče latinski natpisi u kamenu iz mnogobrojnih sakralnih
objekata.
Iako se ved početkom druge polovice 9, stoljeda, u okolnostima borbe Karlovih
nasljednika za vlast, dotada izraziti i izravni utjecaj Karolinga ved izgubio, plodonosni
rezultati utrtoga kulturnog pravca dovode pisanu i umjetničku baštinu do punoga cvata. To
je ujedno i apogej "Hrvata i Karolinga" u hrvatskoj kneževini 9. stoljeda. Rušenjem jedinstva
Karolinškoga carstva postupno jenjava i utjecaj Akvilejske crkve u hrvatskoj kneževini, dok
transmisijom preko splitske stolice, od poodmakloga 9. stoljeda sve više snaži utjecaj
papinskog Rima.
 Kultovi su, poznato je, služili kao modno vjersko oruđe i ideološka podloga u
evangelizaciji. Konkretno, njima se raskrivaju i politički ciljevi
Karolinga što prate kršdansku inkulturaciju Hrvata. U opdi repertoar svetaca, prisutan otprije
u kulturnom sloju, kristijanizacija koja stiže sa Zapada unosi nove svece i svetice: sv.
Ambroza, milanskoga biskupa 4. stoljeda i stjegonoše Zapadnoga kršdanskog nauka, sv. Asela
i sv. Marcelu (prikazane na ninskom relikvijaru), zatim sv. Martu i sv. Martina, nekada
omiljena "vojnika" Justinijanove, a sada Karlove rekonkviste, nad čijim su se relikvijama
zaklinjali franački podanici na vjernost. Štoviše, sv. Asela, đakona, a po predaji i prvoga
biskupa u Ninu, bilježi i natpis na kamenom nadvratniku pronađen u Zadru: + Ans*elmus+ +
diac*onus+ + (P. Vežid, 1996, 90) Ti sveci postaju titulari i zaštitnici obnovljenih i sagrađenih
crkava te dio hagiografskog repertoara i svetačkog nazivlja u krugu hrvatske Crkve. Uz pisane
navode u Muncimirovoj darovnici iz 892. godine, autentične potvrde o tome donosi i
epigrafički zapis imena svete Marte na arkadi predromaničkoga ciborija iz Bijada (kat. br. IV,
13). Da se taj svetački sloj, štovan i u širem krugu sjevernotalijanskih dijeceza, proširio
posredstvom Akvileje, sukladno njenoj crkvenoj jurisdikciji nad hrvatskom kneževinom,
pokazuje i prisutnost kulta sv. Florijana, kojega spominje tekst sačuvan na luku
predromaničke oltarne ograde iz crkve Sv. Lovre u šibenskom Donjem polju (kat. br. IV, 175).
Taj natpis evocira biskupa-sveca iz antičkoga Opitergiuma (Oderzo) u sjevernoj Italiji koji je,
odrekavši se biskupske časti u prvom desetljedu 7. stoljeda život posvetio misionarenju i
uklanjanju poganstva u krajevima gdje je kršdanstvo bilo zatrto Seobom naroda.
No, zapis o crkvenoj donaciji zabilježenoj na arhitravu iz crkve u Otresu kod Bribira, koji je
sastavljen u čast šestorice svetaca: sv. Petra, sv. Marije, sv. Jurja, sv. Stjepana, sv. Martina,
sv. Krševana te na kraju sv. Križa, kao simbola kršdanstva, najzornije ocrtava onaj
sintetizirani, tradicionalno kršdanski i novi, s Karolinzima nadošli ili s njima oživjeli svetački
"panteon" (kat. br. IV, 210).

Fides sanctae Trinitatis

Epoha Karolinga namrla je rimskom bogoslužju velike plodove: neke tekovine, uz

neminovne preinake tijekom povijesti, važede su i prakticiraju se do danas u obredu rimske,
katoličke crkve. To je našlo odraza i u epigrafičkim potvrdama koje se prepoznaju u
natpisima na predromaničkom crkvenom namještaju iz prve polovice 9. stoljeda, posebice
onom sačuvanom na kompleksu Sv. Marte u Bijadima.
Najzanimljiviji kiparsko-epigrafički spomenik s tog lokaliteta jest četverostrani, krstionički
ciborij s natpisom što teče vanjskim i unutarnjim plaštem košare i zaokupljajudi pozornost
krštenika/vjernika, upuduje na sve ono što je obnovljeno (nova) u čast svete Marte, novoga
crkvenog patrona (kat. br. IV, 13), Taj ciborij ne predstavlja samo skladnu konstrukciju,
zanimljive predromaničke dekoracije, ved je osobito vrijedan zbog natpisa koji je obilježen
jakim kršdanskim religijskim simbolizmom. Kolikogod se od toga teksta malo sačuvalo, ipak
je u njemu dovoljno podataka da se pokaže kako njegov izvorni sadržaj nije ništa drugo doli
izravni refleks karolinške, zapadne liturgije i dogme. To je natpis maksimalne
koncentriranosti, ali i odnjegovana grafijskog stila, sukladno vremenu i ved spominjanim
postulatima Hrabana Maura. U potpunosti posveden sadržaju objekta, obnovljenoga
starokršdanskog baptisterija Sv. Ivana Krstitelja, gdje je natkrivao ved postojedi križni
krstionički zdenac, donosi sadržaj koji se temelji na osnovnoj kršdanskoj ideji o Trojstvu
(Trinum) i krštenju u Trojstvu. Prenosi, dakle, zapadno-karolinški doživljaj dogme krštenja,
jednu poruku sročenu u duhu obnoviteljske doktrine, prispjele s rimskim bogoslužjem i
Karolinzima.
Također i tekst, sačuvan na dva arhitrava iz Sv. Marte, kojim se neki imenom nepoznati
donator i uglednik materijalnim darivanjem crkvi utječe Bogu, započinje trostrukim
Sanctusom (Sanctus, sanctus, sanctus Dominus Deus Sabaoth...) (kat. br. IV, 5), što taj natpis
čini podjednako dedikacijskim koliko i liturgijskim. Njegov tvorac imao je visoku svijest o
trinitarnim konotacijama rimskoga Sanctusa. Zadovoljavajudi duhovne potrebe naručitelja-
donatora i njegove obitelji, kao i ambijenta kojemu je natpis bio namijenjen, svedenik
svjesno odabire upravo tekst iz rimske mise ili, čak vjerojatnije, iz čuvena hvalospjeva Te
Deum, temelja zapadne himnodije još iz vremena sv. Ambrozija. Očito svjestan da je isti Te
Deum prvi put odjeknuo upravo u prigodi Augustinova obradenja na pravovjerje! Stoga taj
trostruki zaziv, koji je i u ovom natpisu trebao simbolizirati Trojstvo, kao emanaciju novoga,
jest pojava i karolinška i rimska, u najužem smislu. Vjerojatno je tvorac ovoga natpisa onaj
isti školovani klerik koji je sastavio zapis na predromaničkom arhitravu nađenom u Žednome
na trogirskom Čiovu s tekstom Savaoth (kat. br. III, 63), što bi značilo da u istom ozračju, ako
ne i u istom trogirskom, klesarsko-epigrafičkom ateljeu nastaju oba ova zapisa.
Ostale pisane potvrde iz tog doba mogu se nadi među knjiškom gradom, u kojoj upravo
primjeri iz dva sakramentarija, tzv. Drogonova, nastala oko 830. godine, u Fleuryiju i
sakramentarija iz sredine 9. stoljeda, vjerojatno iz Saint Denisa, pokazuju kako je trostruki
Sanctus ispunjavao iluminirane stranice liturgijskih knjiga namijenjenih misnom obredu.
Služe, možda, i kao dokaz kako su se liturgijski predlošci i opdenito pisana teološka grada s
vremenom raširili i mnogo dalje od mjesta gdje su prvotno nastali. Za to su upravo zaslužni
misionari toga vremena. Kao jednu specifičnu epigrafičku potvrdu ove pojave valja
spomenuti i trostruki zaziv Sanctus, upisan skradenicama na ranokarolinškom metalnom
jezičcu 8/9. stoljeda, pronađenom na rubnom području hrvatske kneževine, na arheološkom
lokalitetu u Gornjim Vrbljanima kod Ključa, na rijeci Sani, a djelo je zlatara zapadnofranačkog
podrijetla imenom Tetgis (kat. br. IV, 131).
Takvi liturgijski obilježeni tekstovi, koji su ostavili traga u arheološkom materijalu, ne bi
trebali djelovati neobično s obzirom da je nauk o Trojstvu, našavši u učenom i kreposnom
Alkuinu svog gorljivog ideologa, bio vjerska dominanta ranoga 9. stoljeda. Toliko je bio
ovladao tadašnjom sviješdu čovjeka i društva, da se kršdanska vjera nazivala i fides Sanctae
Trinitatis. To se s vremenom prenijelo i u sadržaje epigrafičkih posveta i invokacije
diplomatičkih isprava (In nomine sancte et unice / individue, summe / trinitatis), a Hraban
Maur ga potvrđuje kao obvezatnog u pjevanom dijelu pučke mise. Također i Gottschalk,
karolinški monah, koji je nedvojbeno za svoga boravka na dvoru kneza Trpimira 846-848.
godine utjecao na mnoga duhovna i kulturna gibanja, osim nauka o predestinaciji, bio je
apologeta i doktrine o Trojstvu Božjem, napisavši o tome i djelo pod nazivom Trina Deitas.
Trojstvu je, dodajmo, naslovio i jednu od pjesama u ciklusu svoje pokajničke poezije, In
laudem ss. Trinitatis. U takvom, dakle, okviru u kojemu Trojstvo izrasta kao temelj vjere, bit
de jasniji i smisao epigrafičkih tekstova s naših prostora.
Na temelju sačuvanih natpisa vidi se da je latinska pismenost upravo u krugu kompleksa
Sv. Marte u Bijadima ostavila svoj prvi, čvrsti i osebujni trag u hrvatskoj kneževini.
Naposljetku, sav značaj latinske epigrafike iz Sv. Marte sadržan je u toj vremenskoj, kulturnoj
i povijesnoj koherentnosti, gdje je misao epohe čitljiva upravo u svojem temelju. Aktualnost
joj, svakako, daje trinitarna shema koja se u natpisima tako pregnantno iskazala, kao izbojak
rimske liturgije, nadošao u hrvatske krajeve ved u prvim desetljedima 9. stoljeda.
 Poruke što ih iščitavamo na natpisima iz Bijada približavaju nas i tekstu sačuvanom na
jednom ulomku predromaničkog arhitrava iz Lobora, u donjoj Panoniji, s natpisom + Summe
(kat. br. II, 13). U deriviranom jezičnom obliku, s početnim križem u funkciji simboličke
invokacije In nomine, u natpisu se Presveto Trojstvo zazivlje skupnim imenom jedine Trojice:
In nomine summe et individue trinitatis, dakle, rečenicom: "U ime presvetog i jedinog
Trojstva", umjesto poimeničnim nabrajanjem božanskih osoba, In nomine Patris et Filii et
Spiritus Sancti, koja je inačica uglavnom uobičajena. Iako se u diplomatici invokacijska
formula zaziva Trojstva skupnim imenom zadržala i dalje tijekom srednjega vijeka, natpisi
zasad pokazuju da takav oblik iščezava u tekstovima u kamenu s prvim karolinškim valom,
što znači nakon sredine 9. stoljeda. U daljnjem razdoblju trinitarni izričaj u natpisima svodi se
uglavnom na abrevijirane invokacije Božjega imena ili, pak, na znak križa, jer su eo ipso
emanacije istoga Triniteta. Štoviše, uvodna formula epitafa splitskoga nadbiskupa Ivana, oko
930. godine, pokazat de da je u epigrafičkoj praksi u Splitu u prvoj polovici 10. stoljeda ved
usvojen oblik In nomine Patris, Filii et Spiritu Sancti.
Natpis iz Lobora svjedoči, dakle, da je i među donjopanonskim Hrvatima koje su
podvlastili Karolinzi, prodirao izraz jedinstvene kršdanske dogme. I tu, slično kao i u hrvatskoj
kneževini u primorju, Karolinzi nastupaju u ime sv. Trojstva, idejnog uporišta u tadašnjem,
franačkom i opderimskom nacrtu kristijanizacije. Iako su slični pisani podaci u ranom
srednjem vijeku u Panoniji inače malobrojni, ipak su čvrsti znak koji u političkom smislu
obilježava prostor karolinške ekspanzije u ovaj dio sjeverozapadnoga Balkana, na istok sve
do Fruške gore. potvrđuju da se i ovdje, nakon gotovo tri stoljeda, tek s Karolinzima, latinska
pisana riječ prvi put pojavljuje uklesana na jednom javnom spomeniku, po svoj prilici po
nacrtu misionara, možda i u izvedbi majstora-klesara prispjelih iz područja Akvilejske crkve.
Mogudnosti pak nesmetanoga djelovanja otvaraju se na tome području nakon 822. godine.
Einhardove vijesti, naime, svjedoče o majstorima i zidarima (artifices et murarii), što ih je
gradeški patrijarh Fortunat poslao u Sisak donjopanonskom knezu Ljudevitu kao pomod u
zidanju utvrda u otporu prema Francima. Ti događaji, kao i franačko osvajanje čitave
Slavonije i Srijema, sve do Fruške gore, oko 845. godine, određuju i vremenski okvir kada je
mogao biti uklesan ovaj skromni, ali povijesno vrijedni zapis na arhitravu crkve u Loboru.
Tako izrazita pojava formule/pojma Trojstva u osvit 9. stoljeda, nakon muka u kojem se
čak činilo da pisanje natpisa na tlu istočnoga Jadrana kako u gradovima, tako i u zaleđu nije
nikada ni bilo poznato, nedvojbeno je potaknuta novom kršdanskom obnovom, koja u znaku
Karolinga zahvada i Hrvate u Panoniji, i Zadar Donatova vremena, i Trogir u ranom 9.
stoljedu, ali i Hrvate u Mislavovoj kneževini. Taj duh Trojstva oznaka je prvoga vala
karolinške vjerske ekspanzije, što ujedno znači i prisutnosti papinsko-karolinške koalicije na
ovim prostorima.
Slažu se tako, kao u kakvom nizu, zajednički elementi - poveznice: od Zadra, gdje je
Trojstvom imenovana novopodignuta rotunda, ispisuje se ono skupnim pojmom trinitas u
invokaciji na kamenom relikvijaru zadarske zaštitnice sv. Stošije, na jednom arhitravu iz
Trogira ističe se Savaoth, kao izvadak iz trostrukog Sanctusa, slično kao i u Bijadima. Unosi se
jasno taj pojam trinum u poruku koja se čita na krstioničkome ciboriju u baptisteriju uz crkvu
Sv. Marte u Bijadima i u tekstu uklesanom na Višeslavovu zdencu. Koliko god povijesni
kontekst toga spomenika bio dvojben, osobito u pogledu njegove pripadnosti ninskom
baptisteriju u ranom srednjem vijeku, neosporno je da je čitav jezični sklop, taj bitan dio
sadržaja što se odnosi na krštenje i posebno naglašavanje Trinuma, sasvim u ozračju koje s
Karolinzima nastupa u poodmaklom 8. stoljedu. Naposljetku, Svetim Trojstvom naslovljava
se i nova šesterokonhna crkva u predgrađu Splita.
 Ukratko, nacrt Alkuinova koncepta Trojstva, u obliku kakav se očituje na natpisima od
Bijada, Trogira, Splita, Zadra, Lobora i na Višeslavovoj krstionici, znak je novoga doba: u
znaku Trojstva nastupa se svugdje gdje se u kršdanskoj vjeri pokazuje novi smjer, kao što je
uostalom to bilo davne 325. godine, u Niceji, kada je trojstvena dogma uspješno nadjačala
arijanstvo.

Posvetni i donacijski natpisi: trijumf kršdanstva u hrvatskoj kneževini. Natpisi vladara,

župana, svedenika

Obnova kršdanske vjere i crkvene organizacije među Hrvatima odrazila se upravo u

rastudem pisanju posvetnih i donacijskih natpisa na latinskom jeziku, što je posljedica
programske izgradnje i materijalnog darivanja sakralnih objekata. Tako su se u cilju
postavljanja trajnog spomena na zaslužne osobe i događaje uklesavali prikladni posvetni
tekstovi, uglavnom na oltarnim ogradama u crkvama, a rijetko na vanjskim dijelovima
arhitekture. Ti tekstovi svjedoče da su od sredine 9. stoljeda nadalje, kneževi i župani, kao
prvaci i uglednici nastavili putem izgradnje vlasti i društvena ugleda s osloncem na Crkvu,
odnosno na benediktinski kler kojega daruju, najčešde gradnjom i uređenjem crkava i
samostana prema običajima toga doba. Pritom su se sastavljači tekstova trudili uskladiti
vjerski i praktični smisao jer je uz iskazivanje kršdanske kreposti valjalo pokazati mod i vlastiti
društveni ugled. Bili su to jednostavni tekstovi, prilagođeni zahtjevima naručitelja, sredini,
prosječnoj, odnosno skromnoj imovnoj modi, no usprkos tome vrijedna sadržaja, s nemalim
brojem podataka. Svjedoče o gradnjama i obnavljanju crkava (tekstovi ih nazivaju: ecclesia i
domus Dei, ali i templum i aula Christi), o darivanju opreme za crkve, što se prepoznaje iz
riječi opus te izradi oltarnih ograda, zvanih cancelli. Strukturirani prema konvencijama u
latinskom pisanju natpisa u kamenu, podjednako su prepoznatljivi i bliski ukusu naručitelja i
primatelja.
Tim se natpisima, uz kakav rijedak izuzetak, poput klesara Dominika u Splitu, gotovo u
pravilu ne znaju izvođači, brojni marmurarii, magistri et artifices toga doba. Njihovi
sastavljači, svedenici, iz kršdanske poniznosti nemalo puta izostavljaju spomenuti svoje ime,
htijudi ostati anonimni, u znaku one, na ranim kršdanskim mozaicima često zapisane
rečenice, "... cuius numen Deus nuvet". I tada to uglavnom čine kao ovlašteni zastupnici na
zamolbu ktitora ili naručitelja natpisa, hrvatskog vladara ili njegova velikaša-župana, ističudi
svoje posredovanje formulama tipa fieri rogavi (precepi, iussi ).
Upravo brojni posvetni tekstovi u kamenu koji se javljaju na hrvatskom
ranosrednjovjekovnom prostom u zaleđu obale, u razdoblju od sredine 9. do druge polovice
10. stoljeda, postaju instrument vjerske i društvene afirmacije vodedih svjetovnih i crkvenih
struktura u hrvatskoj kneževini. U to vrijeme takvi natpisi sažimaju zavjetnu i donatorsku
komponentu. Zavjetna je u smislu podsjedanja na grešnost i poniznost naglašenija u klera,
dok je donatorska imala i pragmatičku, javnu društvenu konotaciju, nešto poput
munificijencija u rimsko doba, te ovisila o materijalnom statusu darovatelja.
Natpisi otkrivaju da su darovatelji uglavnom muškarci, dok su žene rijetko uključene u
darovnice. No, kakvom prigodom se i njihova imena nadu u natpisu, ukoliko je materijalni
udio što ga mirazom prilažu u izgradnju u dovoljnoj mjeri vrijedan trajnijega spomena. Tako
su se uz Nemiru, majku hrvatskoga velikaša iz Cetine (kat. br. IV, 118), u natpisu našle i
Marina, Zadranka (kat. br. III, 52,54), te Dana, supruga nekog "naturaliziranog" Kotoranina,
franačkoga imena Hurocus (kat. br. III, 40).
 U okviru ranofeudalnoga ustroja u kneževini, vjerski se život odvijao uokolo velikaških i
vladarskih posjeda gdje su se gradile ili obnavljale te opremale, uglavnom skromne crkve. To
su bile privatne crkve, tj. obiteljske zadužbine, a knezovi i župani njihovi gospodari. Ta
crkvenopravna institucija bila je u suprotnosti s dotadašnjim, tj. kasnoantičkim ustrojem
rimske crkve, štoviše, primjerena germanskom, franačkom crkvenom pravu, koje je zaživjelo
za Karolinga.
Posvetni i donacijski epigrafički spomenici iz crkava diljem prostora hrvatskih županija,
tijekom druge polovice 9. stoljeda, poput onih u Cetini-Vrh Rici (kat. br. IV, 118), Begovači u
Biljanima Donjim u zaleđu Zadra (kat. br. IV, 16), u Rapovinama kraj Livna (kat. br. IV, 227),
samo su presjek kroz ukupnu epigrafičku ostavštinu koja ocrtava fenomen crkve u privatnom
posjedu (ecclesia propria) te njena značenja u ukupnom procesu zavjetovanja i posvedivanja
u ranom srednjem vijeku.
Zapisi o zavjetima i ktitorskim djelima županijskih prvaka (iuppani) i njihovih obitelji čitaju
se na čitavom nizu natpisa: u kamenom zapisu kninskog župana Gostihe (Gastica huppanus)
koji gradi crkvu Sv. Spasa na vrelu Cetine (kat. br. IV, 118), o bribirskom županu Pristini iz
Ždrapnja (Pristina iupano) (kat. br. IV, 259), potom velikašu Rastimiru iz kninskih Pađena
(kat. br. IV, 211), o donatorima, županima Budimiru i Godidragu iz Kule Atlagida (kat. br. IV,
162, 163). Ta imena slavenske etimologije, s karakterističnim dočecima (-mir, -slav, -goj, -čaj
i s1.) ili njihovi hipokoristici, koja ulaze u latinsku jezičnu sintaksu donacijskih natpisa, daju
tim tekstovima karakterističan biljeg slavenskoga, odnosno hrvatskoga svijeta.
Upravo natpisi s imenima knezova i njihovim vladarskim naslovima, podjednako svjedoče
da je kneževina bila teritorijalno i hijerarhijski uređena ved sredinom 9. stoljeda. Tada, sa
svega nekoliko riječi (Pro duce Trepimero), uklesanih na zabatu oltarne ograde u
benediktinskoj crkvici u Rižinicama (Solin), Trpimir (845.-864.) je bio prvi od hrvatskih
knezova koji je ostavio neprijeporni trag svoga vladarskog legitimiteta (kat. br. IV, 228). To
potkrjepljuje i njegova isprava iz 852. godine u kojoj je tituliran naslovom "dux Chroatorum".
U uvjetima ved potpune političke afirmacije državni prvaci (duces) među žiteljima svoje
kneževine, etnopolitičkog imena Hrvati (Chroati), ističu u natpisima uz svoje ime i puni
latinski vladarski naslov, najčešde sadržan u sintagmi "dux Chroatorum" ("knez Hrvata").
Tome je neprijeporni dokaz ostavio knez Branimir u donatorskom natpisu na septumu
predromaničke crkvice u Šopotu kod Benkovca (Branimiro comes dux Cruatorum
cogitavit...), što je prvi pouzdani, u kamenu sačuvani spomen imena Hrvata (kat. br. IV, 248).
Najmarkantniji dio vladarskog epigrafičkog opusa čine Branimirovi natpisi (879-892) od
kojih dosada pet pronađenih (Mud Gornji, Nin, Ždrapanj kod Skradina, Šopot kod Benkovca,
Otres kod Bribira) uvjerljivo svjedoči o poletu epigrafičkog stvaranja za Branimirova
vladanja. To je odraz zamaha u obnovi crkvene organizacije popradene gradnjom novih ili
preuređenjem starih crkava.
U ovoj grupi donatorskih-vladarskih natpisa postoji jedan broj zapisa u kamenu koji u
punom značenju sintagme u naslovu, označavaju hrvatske odjeke karolinškoga doba. To su,
naime, tekstovi koji nose oznake datiranja po kršdanskoj eri i stoga pružaju izvorne potvrde
o zapadnim obrascima čijem je širenju upravo pridonijela karolinška kancelarija (L. Margetid,
1997; M. Matijevid-Sokol - V. Sokol, 1999). Računanjem vremena po kršdanskoj eri, načinom
što ga je još u 6. stoljedu ustanovio Dionizije Mali, karolinška je obnova i u pogledu
kalendarskoga određivanja posegnula za ranijim kasnoantičkim tekovinama težedi da se,
naspram bizantske, utvrdi jedinstveno kršdansko računanje vremena. Taj način, koji u
kalendarsko središte postavlja godinu kršdanskog datiranja prema utjelovljenju ili inkarnaciji
Kristovoj (tzv. stilus incarnationis), prodirao je postupno u kancelarijsku i epigrafičku praksu
na tlu Hrvatske tijekom druge polovice 9. stoljeda, iz karolinške vladarske kancelarije, kao i
one papinske, poglavito transmisijom preko splitske nadbiskupske stolice, odnosno njenih
loca credibilia. Godinom 888. i VI. indikcijom datiran je po kršdanskoj eri natpis s imenom
kneza Branimira iz Muda (kat. br. IV, 181), a sličnim načinom u 9. stoljedu su datirani isprava
i ktitorski natpis kneza Muncimira iz 892, odnosno iz 895. godine, kao i natpis na luku iz
crkve Sv. Lovre u Morinju (kat. br. IV, 176).

...Za kneza Trpimira... pomolite se Kristu...

Natpisi često ocrtavaju i živi duh pobožnosti karolinškoga doba. U kamen se uklesuju
stihovi iz psalama i himni, što su potvrdili natpisi u Zadru, ali i izvadci iz molitvenih govora
(orationes), svedeničke apologije upudene Bogu i svecima, a sve u cilju snaženja vjere i
poticanja na molitvu.
Odabirali su ih benediktinski duhovnici, monasi i redovnici, oni litterati et docti koji su bili
dovoljno vješti služiti se crkvenim tekstovima, predstavljajudi tako glavnu sponu između
duhovnog života vladajudih slojeva i crkve, te puka. Upravo među monasima prve
benediktinske zajednice u hrvatskoj kneževini, one iz Rižinica, o kojoj su sačuvane pisane
vijesti, nastaje vrijedan nabožni tekst uklesan na oltarnoj ogradi samostanske crkvice.
Poruka koja izbija iz fragmentarnih dijelova teksta: ...pro drvce Trepime*ro…+ *prec+es
Chr(ist)o su(b)mit[tatis] ... [et inclinata hab]ete colla treme[ntes...] ("...Za kneza
Trpimira...pomolite se Kristu...i držite vratove sagnutima, tresudi se...") (kat. br. IV, 228),
vjerni je odraz pobožnosti karolinškoga doba, obuzeta snažnim osjedajem nedostojnosti,
grešnosti i potrebe za pokorom. U ovom se natpisu zrcali disciplina monaške zajednice, ali i
kršdanska molitva s prizvukom poniznosti i preklinjanja. Naliči tekstu kakve svedeničke
apologije, litanije ili pak oratio koja se preporuča prilikom ispovijedi: Tibi inclino cervicem,
tibi genua flecto... ("Tebi priginjem vrat, Tebi sagibam koljena...") ili .,.et genua mea flecto
coram te, deus meus, et cervicem meam curvo... ("...i koljena svoja sagibam pred Tobom,
Bože moj, i vrat svoj savijam..."), zabilježena u Liber Coloniensis, jednoj od brojnih zbirki
(Libelli precum), u kojima su bile prikupljene molitve za različite prigode. Velikom
pokretljivošdu riječi (stoga i nazvane orationes), koje su ispisivali i izgovarali duhovnici u
tišini samostanskih zidina, progovorile su ovdje iz kamena u ambijentu malog monaškoga
oratorija. Natpis su zahvalni benediktinci posvetili zaslugama svoga utemeljitelja, kneza
Trpimira (pro duce Trepimero) s kojim su bili povezani molitvenim zajedništvom. Možda,
pritom nadahnuti i kakvim stihom iz Gottschalkova pokajničkog opusa što ga je ovaj
karolinški teolog i plodan pjesnik slagao dok je 846-848. godine boravio na kneževu dvoru.
Kako pak sam kaže u pjesmi "O križu", taj Ovidije karolinškog doba sricao je svoje nabožne
stihove uz obale jadranskoga Ponta.

Zavjetovatelji i darovatelji (dedikanti i donatori), među njima osobito klerici, sebe

doživljavaju kao grešnike, što proizlazi iz načela kršdanskoga viđenja života u kojemu je
materijalni svijet tek "probna staza" ljudske kreposti. Upravo taj društveni fenomen vrlo
dobro osvjetljuju natpisi 9. stoljeda, poglavito zavjetni. U iznošenju sadržaja njeguje se
koncept klišeja (loci communes), poznat još iz kasne antike. Uz tradicijske, uvode se i novi
stereotipi, nastali u duhu kršdanskoga srednjovjekovlja jer su, u miljeu konzervativnoga i
neukoga svijeta, postizavali svrhovitost zbog brzog razumijevanja i usvajanja opdih činjenica.
Tako se u istom zavjetnom obrascu, raznim formulama devotionis ac humilitatis,
predstavljaju svedenici i svjetovnjaci, donatori u hrvatskoj kneževini, u Istri i dalmatinskim
gradovima, slično kao i mnogi vjernici diljem zapadnog kršdanskog svijeta.
Pritom se zavjetovatelji i darovatelji rado nazivaju poniznim i nedostojnim grešnicima
(...indignus peccator..), poput osobe u natpisu na septumu predromaničke crkve u Brnazama
(kat. br. IV, 113) ili crkvenih prelata u gradovima, kao što su to bili Johannes, nadbiskup
Splita (kat. br. III, 24) ili Donatus, zadarski biskup (kat. br. III, 42). Prožeta istim osjedajem iz
Istre je dedikacija na arhitravu ograde crkve Sv. Justa u Galižani, koju neki svedenik završava
riječima orate pro me peccatore (kat. br. I, 27), kao što to, iz iste kršdanske smjernosti, izriče
i benediktinski opat Theudebert na dedikacijskom natpisu iz Nina (kat. br. IV, 186). U
tekstovima se često nadu i takvi izričaji koji iznose razloge zavjetnoga čina, a pretežito su
usmjereni molbama za spas duše. Najčešda takva formula je pro remedio ili redemptione
animae (suae, suorum) (kat. br. IV, 16, 227, 249).

Glazba kao nadahnude

Duh karolinške obnove odjeknuo je na osobit način i u jadranskom zaleđu, u okolici Knina
i tamošnjeg vladarskog posjeda, u današnjem selu Biskupiji, hrvatskoj villa Cossovo, kako se
nazivala u srednjovjekovnim izvorima.
Odatle su, iz ruševina trobrodne bazilike iz druge polovice 9. stoljeda, za koju se
pretpostavlja da je u naslovu nosila ime sv. Cecilije, doprla dva manja ulomka trabeacije
oltarnoga septuma. Na jednom se čita ...preconis no... dok se na onom drugom, u krnjoj
riječi *...sancta+e Cec*iliae...+ (kat. br. IV, 108) razabire ime svetice. Terminologija
fragmentarno sačuvanoga teksta i izbor titulara ne indiciraju sadržaj koji bi se ved na prvi
pogled mogao svrstati u red tipiziranih izričaja na posvetnim natpisima ili upudivao na sveca
zaštitnika, uobičajenog u hagiografskom repertoaru, na natpisima ranoga srednjega vijeka
na istočnom Jadranu. Ime svetice i starokršdanske mučenice Cecilije, kojoj se po tradiciji
pripisuje i patronat nad crkvenom glazbom, ved namah upuduje na glazbeni kontekst, dok
riječ preconis... ipak pojašnjava da mu predložak potječe od kakva karolinškoga glazbenoga
teksta. Sugestivno pritom usmjerava na primjere što vode od uskrsnoga Praeconiuma
(Exultet ili Praeconium paschale), do glazbenih tropa sanktgalenske provenijencije. Među
potonjima je jedan izvadak koji na poseban način akcentira aktualnost njegova, tek
fragmentarno sačuvana preslika u kamenu.
Nije slučajno da se takav izraz upravo otkriva u tropu Hodie cantandus, djelu glasovitoga
Tuotila, monaha iz St. Gallena (oko 850-913.), koji se prigodno pjevao zajedno s introitusom,
tj. psalmom Puer natus (Is, 9,6) u vrijeme Božidnog slavlja, a glasio je: Hodie cantandus est
nobis puer, quem gignebat ineffabiliter ante tempora pater, et eundem sub tempore
generavit inclita mater, Quis est iste puer, quem tam magnis preconiis dignum vociferatis?
Dicite nobis ut collaudatores esse possimus! ("Danas treba pjevati našu pjesmu za Dijete
kog' Otac stvori neizrecivo prije vremena, a uzvišena majka rodi u ovo vrijeme; Tko je to
Dijete kog' dostojno slavite tako velikim hvalospjevima? Kažite nam da ga možemo slaviti s
Vama!"). Potvrda je to da su psalmi i slični tekstovi bili u karolinško doba vrlo česti u liturgiji,
a njihovi uglazbljeni koralni oblici, prerađeni za bogoslužne priručnike, sezali daleko izvan
kruga matičnih samostana. Tako je, najvjerojatnije, i do benediktinaca ili crkvenog prelata u
hrvatskoj kneževini stiglo iz Sankt Gallena i dvadesetisedam neumatski zapisanih sekvenci
Notkera Balbula (oko 840-912) te jedna koju je spjevao sam Alkuin, a sačuvane su danas u
prijepisu iz 11. stoljeda u liturgijsko-glazbenom priručniku poznatom po imenu Liber
sequentiarum, šibenskog samostana Sv. Frane. (M. Demovid, 1981, 86-87) (kat. br. IV, 246).
Da se jedan takav vrijedan glazbeni kodeks ili neki slični bogoslužni priručnik polagao u tijeku
pjevanja na ukrašeni kameni stalak u bazilici, svjedoči skladno ornamentirana ploča štionika
koja je sačuvana među ruševinama bazilike Sv. Cecilije, u Biskupiji, zajedno s fragmentom
teksta u kojem se čita .. preconis.
Vrlo je vjerojatno da se pod krovom bazilike "na Stupovima" u Biskupiji, o kojoj se brinuo
zbor benediktinaca, pjevala pod okriljem svete Cecilije, suptilna molitva Exulteta, omiljena u
9. stoljedu i upravo u doba Karolinga uvedena u rimsku liturgiju; pjevao ju je đakon o
blagoslovu Uskrsne svijede s pukom ili schola cantorum. Također i psalmi i stihovi pretočeni
u sekvence, trope i prozuale, razne himne i antifone, možda proistekli iz pera samog
Ratberta (+890), ili spomenutoga Tuotila ili, kao što je potvrđeno, Notkera Balbula, odnosno
iz sanktgalenske glazbene radionice, u kojoj se među četvorim umijedima quadriviuma, kao
osobito važna, njegovala upravo ars musica.
Tako su hrvatska kneževina i njeno svedenstvo prinijeli svoj skromni obol svijetu
karolinške glazbe i obnovljena gregorijanskoga korala u obliku tek raspršenih ulomaka
nekada zacijelo bogatog natpisa, koji je svojim tekstovnim varijacijama u kamenu unio
dodatnu ljepotu u inače skladni predromanički likovni opus crkve Sv. Cecilije u Biskupiji. Bit
de to epigrafičke potvrde o začecima crkvene glazbene tradicije u Hrvatskoj tijekom druge
polovice 9, stoljeda, koja de puninu izraza ostvariti dva stoljeda kasnije, u epigrafičkim
stilizacijama nadahnutima glazbom marijanskog obilježja u nedalekoj bazilici Sv. Marije na
Crkvini, u vrijeme crkvene reforme Grgura VII., koncem 11. stoljeda.

Bazilika Sv. Marije: prva zapisana konsekracija

Sagrađena prije sredine 9. stoljeda, u središtu vladarskog posjeda nadomak kninskoga

kastruma, crkva Sv. Marije jedna je od prvih sigurno potvrđenih trobrodnih bazilika u
hrvatskoj kneževini. Doživjela je nekoliko preuređenja u svom interijeru, što se jasno luči u
četiri stilski različita sloja kamenoga namještaja (N. Jakšid, 1980). Ta je crkva na ljestvici
vrijednosti unutar hrvatske predromanike vrlo prepoznatljiva cjelina. U njoj je pronađeno
vrlo vrijednih ostvarenja koja predstavljaju i najkvalitetniju vrstu izraza što ga je starija
hrvatska pismenost ostvarila u zaleđu srednjojadranskih gradova, posebice oko Knina gdje je
bilo središte vlasti tijekom druge polovice 9. stoljeda, tj. u razdoblju kada karolinška
renesansa ved bere zrele plodove po hrvatskim krajevima.
Odlikama sadržaja u natpisima, uklesanima na arhitravima i zabatima oltarnih ograda,
razlikuje se od ostale natpisne produkcije u Hrvatskoj. Njenom se uređenju i održavanju
uvijek prilazilo s punom sviješdu da je osim državne bazilike i vladarski mauzolej. Tu su se,
naime, u kamene sarkofage, pokapali članovi vladarske obitelji, u punom kneževskom
ornatu i s vrijednostima što su ih naslijedili kao obiteljsko blago. Bili su to prerađeni rimski
sarkofazi ili preklesani od nekadašnjih kamenih antičkih arhitrava, bez epitafa, s uklesanim
križem na poklopcu, smješteni u predvorju crkve.
U ukupnom korpusu natpisa iz Sv. Marije izdvaja se skupina tekstova uklesanih na
oltarnoj ogradi koji svjedoče o konsekraciji, odnosno posvedenju crkve nakon njena
preuređenja u drugoj polovici 9. stoljeda. Iako se, pronađeni u fragmentima, izravno ne
spajaju, ti se natpisi smislom prate i u njima se čita: + Tibi almifico Domino...; *...salv+tis
obrvcta sed nunc autem [renovata...]; ;...temporum votum...; ...datus et gratia namque...;
...templum tibi dicat co(n)f[essorvel confessori?]...; (kat. br. IV, 27). Otkrivaju da je ograda,
ako ne i sama crkva, bila ruševna, tj. obructa, te da je obnovljena, tako da je novoizrađena
oltarna ograda zamijenila prvotnu, anepigrafsku (N. Jakšid, 1980., 108). Tom je prigodom i
bazilika stavljena pod zaštitu sv. Marije i sv. Stjepana (...Marie nec non et sancti Stefani..)
(kat. br. IV, 27), sveca zaštitnika vladarske obitelji, koji se titular kasnije prenio na vladarski
mauzolej na Otoku u Solinu, u kojemu se u doba kraljevstva pokopavaju hrvatski vladari.
Ne odražavaju ti tekstovi ni strukturu, niti jezični izraz karakterističan za donatorske
natpise koje postavljaju privatna lica. Najbliži su pak prototipovima iz kasnoantičke epohe,
ali sliče i konsekracijskim tekstovima iz kasnijih stoljeda srednjega vijeka, koje crkveni
poglavari zapisuju prilikom posvedivanja crkava, u trenutku njihove simboličke predaje kultu.
Bila je to, ustvari, prva zabilježena posveta neke hrvatske crkve, ovaj put u jednom, za to
vrijeme karakterističnom obliku. Je li je možda pratila kakva na pergameni ispisana povelja,
to zacijelo nikada nedemo saznati. No, zato je njena druga posveta ostala spomenuta u
ispravi iz Zvonimirova doba, a uslijedila je po dovršenju posljednjega velikog uređenja, što se
započelo provoditi još u doba Krešimira IV. i njegova dvorskoga biskupa. To je bila posveta
kojom se nakon gotovo dva stoljeda obnovila prva predromanička konsekracija, tj. ona što je
ostala zapisana u latinskim tekstovima na kamenoj trabeaciji iz 9. stoljeda.
Ukupni izgled te grupe natpisa, od jezičnog izraza do formalnih osobina, odaje prosječnu
vrsnodu, različitu od tekstova koje pišu i klešu svedenici i klesari, primjerice na ciboriju iz
Bijada, ili klerici splitske "škole" i njihovi suradnici u gradskim radionicama. Možda je
sastavljač ovih natpisa iz bazilike Sv. Marije kakav benediktinac iz obližnjega, tada nevelika
samostana na Kapitulu, čije je temelje položio knez Trpimir, pa de kasniji locus credibilis
kraljevskoga doba biti samo visoki domet ranije tradicije. Taj se svedenik čak mogao
inspirirati i tekstovima kakvi su se zapisivali da bi poslužili pri pjevanju i molitvama, u
prigodama crkvenih konsekracija poput teksta Ymnum in dedicatione templi, zapisanog u
Libellus Turonensis oko 850. godine ( D. A. Wilmart, 1940, 120-121 ).
Iako osposobljeni za sastavljanje predložaka standardne strukture i ustaljenoga leksika, ti
svedenici u krugu Sv. Marije u 9. stoljedu još uvijek ne poznaju umijede slaganja epitafa
kakve, na primjer, u to doba pišu svedenici u Splitu. Epitafistika je, naime, zahtijevala
posebno znanje i literarnu vještinu, ali i kontinuitet ranijih tradicija što se u splitskom
crkvenom miljeu moglo i ostvariti, jer se takve tekovine izravno baštinilo u kršdanskim
epitafima Salone. To je bitan razlog što i prvi vladarski epitafi na hrvatskom tlu nastaju tek
nakon sredine 10. stoljeda, i to u krugu splitske latinske škole. Štoviše, nakon 928. godine
osjedaju se u pravom smislu blagotvorne posljedice uspostavljanja splitske metropolije,
odnosno crkvenoga jedinstva na tlu Hrvatske, što latinskoj pismenosti i pisanju uopde otvara
šire prostore kvalitetnoga djelovanja.
Bazilika Sv. Marije bila je za hrvatskoga vladara pokazatelj udružena vladarskoga
autoriteta i kršdanskoga usmjerenja. Iako na stanovit način ekvivalentna obiteljskoj
vladarskoj zadužbini, jer u duhu vremena simbolizira mod, u njoj nema natpisa kakvi se klešu
u privatnim crkvama hrvatskih velikaša; nema ona karakter privatne zavjetne crkve, ved
obilježje dvorske-državne bazilike. Iako do 11. stoljeda nije bila biskupska stolnica, što se
ostvarilo tek s uspostavljanjem institucije hrvatskog-dvorskog biskupa, bazilika Sv. Marije
uvijek je posjedovala komponente katedrale, i onda kada je tu ulogu juridički imala ninska
crkva sv. Asela. Konačno, to su pokazali i spomenuti natpisi 9. stoljeda sačuvani na
razlomljenim arhitravima oltarne ograde, ali i posvjedočili, slično brojnima, da je baština
karolinškoga doba u hrvatskim krajevima ostala duboko upisana u opsežnom i raznolikom
zbiru, povijesno i kulturno povezanih tekstova u kamenu.
BIBLIOGRAFIJA

Skradenice

Acta Arch.Hung. Acta archaeologica Academiae scientiarum hungaricae,

Budapest
Anali Hist.lnst.JAZU Anali Historijskog institura JAZU u Dubrovniku,
Dubrovnik
Ant.Alt.Adr. Antichità Alto adriatiche, Aquileia
Archeol.Iug. Archaeologia Iugoslavica, Beograd
Arheol.Rad.Raspr. Arheološki radovi i rasprave, Zagreb
Arheol.Vestn. Arheološki vestnik, Ljubljana
Arheol.Pregled Arheološki pregled, Beograd - Ljubljana
Atti Mem. Atti e Memorie della Società Istriana di Archeologia
Storia Patria, Trieste
Atti Rovigno Atti Centro di ricerche storiche, Rovigno
Bull.Dalm. Bullettino di archeologia e storia dalmata, Spalato
Bull.Soc.Ant. France Bulletin de la Société nationale des Antiquaires de
France, Paris
Cod.Dipl. Codex Diplomaticus Regni Croatiae Dalmatiae et
Slavoniae.
/Ed. Jakov Stipišid i Miljen Šamšalovid/, Zagreb, 1967.
Corpus Scultura Corpus della Scultura Altomedievaie, Spoleto
Documenta Documenta Historiae Chroaticae periodum antiquam
illustrantia /Ed. Franjo Rački/, Zagreb, 1877.
Fol.Archeol. Folia archaeologica, Budapest
Glasn.Zem.Muz.Arheol. Glasnik Zemaljskog muzeja Sarajevo (Arheologija),
Sarajevo
God.Grad.Muz. Varaždin Godišnjak Gradskog muzeja Varaždin, Varaždin
God.Akad.BIH. Godišnjak Akademije nauka Bosne i Hercegovine, Sarajevo
God.Pom.Muz. Kotor Godišnjak Pomorskog muzeja u Kotoru, Kotor
God.Zašt.Spom.Kult. Godišnjak zaštite spomenika kulture, Zagreb
Građa i Prilozi Građa i prilozi za povijest Dalmacije, Split
Hist.Zborn. Historijski zbornik, Zagreb
Hort.Art.Med. Hortus artium medievalium, Motovun - Zagreb
Izdanja HAD-a Izdanja Hrvatskog arheološkog društva, Split - Zagreb
Jahrb.Röm.Germ.Mus. Mainz Jahrbuch des Römisch-Germanischen Zentralmuseums,
Mainz
Ljetopis JAZU Ljetopis Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Zagreb
Materijali Materijali Saveza arheoloških društava Jugoslavije,
Beograd /i dr./
Münch.Beitr.Vor-Fruh.Gesch. Münchener Beitrage zur Vor und Frühgeschichte,
München
Obavijesti Obavijesti Hrvatskog arheološkog društva, Zagreb
Opusc.Archeol. Opuscula archaeologica, Zagreb
Pril.Inst.Arh. Prilozi Instituta za arheologiju, Zagreb
Pril.Inst.Pov.Znan. Prilozi Instituta za povijesne znanosti, Odjel za
arheologiju, Zagreb
Pril.Povij.Umj.Dalm. Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, Split
Rad JAZU Rad JAZU, Zagreb
Rad.Fil.Fak. Zadar Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, Zadar
Rad.lnst. JAZU Zadar Radovi Instituta JAZU u Zadru, Zadar
Rad.Inst.Povij.Umj. Radovi Instituta za povijest umjetnosti, Zagreb
Rad.Zav.Pov.Znan. Zadar Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru,
Zadar
Razprave SAZU Razprave SAZU, Razred za zgodovino in društvene
vede, Ljubljana
Settimane Spoleto Settimane di studio del Centro Italiano di studi sull'alto
Medioevo, Spoleto
Spomenik SANU Spomenik Srpske akademije nauka i umetnosti,
Beograd
Starinar Starinar Srpskog arheološkog društva, Beograd
Starine JAZU Starine JAZU, Zagreb
Starohrvatska baština Starohrvatska spomenička baština. Rađanje prvog
hrvatskog kulturnog pejsaža. Zbornik radova
znanstvenog skupa održanog 6-8. listopada 1992. u
Zagrebu, Zagreb, 1996.
Starohrv.Prosvj. Starohrvatska prosvjeta, Knin; n.s., Knin - Zagreb; ser.
3, Split
Vjesn.Bisk.Split.Mak. Vjesnik biskupije Splitsko - Makarske, Split
Vjesn.Dalm. Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, Split
Vjesn.Hrv.Arheol.Društ. Vjesnik hrvatskog arheološkog društva, Zagreb
Vjesn.Zag. Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu
Zborn.Fil.Fak. Beograd Zbornik Filozofskog fakulteta u Beogradu, Beograd
Zborn.Hist.Zav. JAZU Zbomik Historijskog zavoda JAZU, Zagreb
Zborn.Rad.Pravn.Fak. Split Zbomik radova Pravnog fakulteta u Splitu, Split
Zborn.Rad.Viz.Inst. Zbornik radova Vizantološkog instituta, Beograd
Zad.Rev. Zadarska revija, Zadar
Zgod.Čas. Zgodovinski časopis, Ljubljana

ANČID, Mladen
1997. From the Karolingian Official to the Ruller of Croats. Croats and the
Carolingian Empire in the First Half of the 9th Century. Hor.Art. Med.,
3/1997, 7-13 (= Od karolinškoga dužnosnika do hrvatskog vladara.
Hrvati i Karolinško carstvo u prvoj polovici IX. stoljeda,
Rad.Zav.Pov.Znan Zadar, 40/1998, 20-35).
1997.a Srednjovjekovni montaneji, Starohrv.Prosvj., ser. 3, 24/1997, 3-24.
1998. The Wanning of the Empire. The Disintegration of Byzantine Rule on the
Eastem Adriatic in the 9th Century. Hort.Art.Med., 4/1998, 15 -24.
(= Imperij na zalasku. Nestanak bizantske vlasti na istočnoj obali
Jadrana u 9. stoljedu. Rad.Zav.Pov.Znan. Zadar, 41/1999, 1-20).
1998.a Translatio beati Grisogoni martyris kao povijesno vrelo. Starohrv.Prosvj., ser.
3, 25/1998, 127-138.

ANDREOLI, Bruno - MONTANARI, Massimo

1985. L'azienda curtense in Italia. Proprietà della terra e lavoro contadino nei secoli
VIII-XI. Bologna, 1985.

Antička Salona /Ur. N. Cambi/, Split, 1991.

AZZARA, Claudio - MORO, Pierandrea

1998. I capitolari Italici. Roma, 1998.

BABID, Ivo
1984. Prostor izmedu Trogira i Splita. Trogir, 1984.
1996. Predromanički fragment iz Marine kod Trogira s ekskursom o
ranosrednjovjekovnoj skulpturi iz vremena kneza Muncimira. Građa i Prilozi
(Zbornik D. Božid-Bužančid), 12/1996, 43-56.

BASLER, Đuro
1993. Spätantike und frühchristliche Architektur in Bosnien und Herzegowina.
Wien, 1993.

BELOŠEVID, Janko
1974. Die ersten slawischen Urnengräber auf dem Gebiete Jugoslawiens aus dem
Dorfe Kašid bei Zadar. Balcanoslavica, 1, Beograd, 1974, 73-86.
1980 Materijalna kultura Hrvata od 7-9. stoljeda. Zagreb, 1980.
1991-1992. Ishodi pete, završne kampanje istraživanja lokaliteta Crkvina u selu Galovcu
kod Zadra. Rad.Fil.Fak. Zadar, 31(18)1991-1992, 121-142.
1998. Il complesso dell' architettura paleocristiana a Crkvina di Galovac nei pressi di
Zadar. Radovi XIII. međunarodnog kongresa za starokršdansku
arheologiju, vol. III, Vatikan-Split, 1998, 69-104.

BERGMAN, Rudolf
1999 Karolingisch-Ottonische Fibeln aus Westfalen. Verbreitung, Typologie und
Chronologie im Überblick. Kunst und Kultur der Karolingerzeit 3.
Paderborn, 1999, 438-444.

BITENC, Polona - KNIFIC, Timotej

1997. Arheološko najdišče Ljubljanica. ARGO, 40/2, Ljubljana, 1997, 19-32.

BOJANOVSKI, Ivo
1968. Grad, Gornji Vrbljani, Ključ. Arheol.Pregled, 10/1968, 156-159.
1974. Ranosrednjovjekovno utvrđenje u Vrbljanima na Sani.
Glasn.Zem.Muz.Arheol., n.s., 29/1974, 245-255.
1974.a Dolabelin sistem cesta u rimskoj provinciji Dalmaciji. Sarajevo, 1974.
1976. Ranosrednjovjekovno utvrđenje u Vrbljanima na Sani.
Glasn.Zem.Muz.Arheol., n.s., 31/1976,105-125.

BÓNA, Istvan
1971. Ein Vierteljahrhundert Volkerwanderungszeitforschung in Ungam (1945-69).
Acta.Arch.Hung., 23/1971, 256-336.
1990. I Langobardi in Panonia. I Langobardi. Milano, 1990, 14-73.

BOWLUS, Charles R.
1995. Franks, Moravians and Magyars: The Struggle for the Middle Danube, 788-
907. Philadelphia, 1995.

BRANDT, Miroslav
1995. Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka. Zagreb, 1980.

BRATOŽ, Rajko
1986. Razvoj organizacije zgodnjekršdanske cerkve na ozemlju Jugoslavije od 3. do
6. stoletja, Zgod.Čas. 40/1986, 363-395.

BRUNŠMID, Josip
1893. Eranos Vindobonensis, 1893, 331-333.

BRUSID, Zdenko
1993. Starokršdanski objekti uz plovidbenu rutu istočnom obalom Jadrana. Diadora,
15/1993, 223-236.

BUDAK, Neven
1994. Prva stoljeda Hrvatske. Zagreb, 1994.

BUDIMIR, Milojko
1990. Arheološka topografija kninske opdine. Izdanja HAD-a, 15/1990, 23-32.

BULID, Frane
1886. Starinske izkopine u Biskupiji (pokraj Knina). Bull.Dalm., 9/1886, 52-56.
1888. Hrvatski spomenici u kninskoj okolici uz ostale suvremene dalmatinske iz
doba narodne hrvatske dinastije. Zagerb, 1888.
1984. Izabrani spisi. /Ur. N. Cambi/, Split, 1984.

BULID, Frane - BERVALDI, Josip

1912. Kronotaksa solinskih biskupa uz dodatak Kronotaksa spljetskih nadbiskupa.
Prilog Bull.Dalm., 25/1912.

BURID, Tonči
1982. Predromanička skulptura u Trogiru. Starohrv.Prosvj., ser. 3, 12/1982, 127-
160.
1983. Kameni namještaj predromaničke crkve sv. Jurja na Putalju iznad Kaštel-
Sudurca, Starohrv.Prosvj., ser. 3, 13/1983,117-163.
1992. Posljednji salonitanski klesari. Vjesn.Dalm., 85/1992, 177-197.
1992.a Bijadi - Stombrate, starohrvatsko groblje. Kaštel Novi, 1992.
1994. Crkvina u Šopotu kod Benkovca. Benkovački ljetopis 2, Zadar, 1994, 45-50.
1996. Istočnojadranske Sklavinije i Franci u svjetlu arheoloških nalaza. Starohrvatska
baština, 137-144.

Bribir u srednjem vijeku

/Aa.Vv./, Split, 1987.

BUŠKARIOL, Frane - JELID, Luka

1990. O katedrali u Biogradu na moru. Biogradski zbornik 1, Zadar, 1990, 351-372.

CAMBI, Nenad
1988. Antički sarkofazi u Dalmaciji. Split, 1988.

CAPELLE, Torsten
1999. Handwerk in der Karolingerzeit, 799 - Kunst und Kultur der Karolingerzeit,
Karl der Große und Papst Leo III. in Paderborn, Vol. III, Mainz,
1999, 424-429.

CARLETTI, Carlo - OTRANTO, Giorgio

1980. Il Santuario di S. Michele sul Gargano dal VI al IX secolo. Bari, 1980.

CESSI, Roberto
1929. Pacta Veneta II. Dal "pactum Lotharii' al "foedus Ottonis". Archivio Veneto
(Quinta serie, vol. V), Venezia, 7/1929, 1-77.

CETINID, Željka
1998. Stranče Gorica. Starohrvatsko groblje. Rijeka, 1998.

CHEVALIER, Pascale et alii

2000. Sveta Marija Velika (Velika Gospa) près de Bale (Istrie): cinquième campagne
de fouille (1999), HortArt.Med., 6/2000, 183-188.

CUSCITO, Giuseppe
1984. II ciborio e l'epigrafe del vecovo Maurizio a Cittanova d'Istria. Ricerche
religiose del Friuli e dell Istria III, Trieste, 1984.

ČADE, Slobodan
1993. Civitates Dalmatiae u Kozmografiji anonima Ravenjanina. Diadora, 15/1993,
347-439.

ČUBROVID, Zorica
1993-1994. Djela jedne klesarske radionice u kotorskoj crkvi Sv. Mihaila, Godišnjak
Pomorskog muzeja u Kotoru, 41-41/1993-1994, 45-51.

ČILINSKÁ, Zlata
1981. Kov v ranoslovanskom umeni. Bratislava, 1981.
1989-1990. K otázke príchodu Antov na stredny Dunaj. Sbornik praci Filozofické fakultaty
Brnànské Univerzity. Studia minora Facultatis philosophicae
Universitatis Brunensis, 34-35/1989-1990, 19-25.

ČOVID, Borivoje
1976. Od Butmira do Ilira. Sarajevo, 1976.

ČREMOŠNIK, Irma
1969. Die ältesten slawischen Siedlungen und Nekropolen in Bosnien und der
Herzegovina. Simpozijum. Predslavenski etnički elementi na Balkanu
u etnogenezi južnih Slovena. Mostar, 24-26. oktobra 1968. Sarajevo,
1969, 229-232.

ČUČKOVID, Lazar
1994. Ozalj od neolita do Frankopana. Katalog izložbe, Ozalj, 1994.

DUS - RUKONID, Jasminka

1991. Predromanička, protoromanička i ranoromanička skulptura na otocima Cresu
i Lošinju. Cres, 1991.

DAIM Falko - SZAMEIT, Erik

1996. Awaren und Slawen. Frühe Slawen im oberen Donau und Ostalpenraum.
Reitervolker aus dem osten Hunnen und Avaren. Eisenstadt,
1996, 317-320.

DARROUZÈS, Jean
1975. Listes épiscopales du concile de Nicée (787). Revue des études byzantines,
Paris, 33/1975, 5-76.

DEKAN, Ján
1974. Vel'ká Morava. Doba a umenie. Bratislava, 1976.

DELONGA, Vedrana
1980. Nekoliko ranosrednjovjekovnih latinskih natpisa s Crkvine u Biskupiji u
Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu. Gunjačin
zbornik, Zagreb, 1980, 149-161.
1981. Bizantski novac u zbirci Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu.
Starohrv. Prosvj., ser. 3, 11/1981, 201-228.
1990. Starohrvatska crkva na ”Manastirinama” u Kašidu kod Zadra, Starohrv.Prosvj.,
18/1990, 39-90.
1990.a Kameni spomenici s ”Begovače” u Biljanima Donjim kod Zadra. Starohrv.
Prosvj., ser. 3, 20/1990 (1992!), 85-109.
1994. Latinski epigrafički spomenici starohrvatske županije Livno. Zbornik Livanjski
kraj u povijesti, Split-Livno, 1994, 81-88.
1995. Donatorski natpis župana Gostihe iz crkve Sv. Spasa u Cetini (Vrh Rika).
Starohrv. prosvj., ser. 3, 22/1995, 117-140.
1995.a Predromanički spomenici iz crkve Sv. Martina u Lepurima kod Benkovca.
Pril.Povij.Umj.Dalm. (Petriciolijev zbornik 1), 35/1995, 305-
325.
1996. Latinski epigrafički spomenici u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj. Monumenta
medii aevi Croatiae 1, Split, 1996.
1996.a The Latin Epigrafic Monuments of Early Medieval Croatia. Split, 1996.

DELONGA, Vedrana-BURID, Tonči

1984. Šopot kod Benkovca-srednjovjekovni lokalitet. Obavijesti, 16/1984, 3, 47-48.
1987. Crkvina-Šopot kod Benkovca. Obavijesti, 19/1987, 1, 36-38.

DEMO, Željko
1996. Nepotpuna pojasna garnitura Dalj-Bogaljevci. Muzeopis, 1846-1996, Zagreb,
1996, 130.

DEMOVID, Miho
1981. Eine unbekannte Quelle aus Šibenik (Kroatien) zur Erforschung der
Sequenzen vor Notker Balbus. Heiliger Dinst, Salzburg,
35/1981, Helf 2, 84-89.

DIMITRIJEVID, Stojan
1957. Četiri groba iz slavenske nekropole u Otoku kod Vinkovaca. Opuscula
archaeologica, Zagreb, 1/1957, 21-38.

DIZDAR, Marko
1999. Ranji srednji vijek. Vinkovci u svijetu arheologije. Vinkovci, 1999, 65-71.

DOEHAERD, Renee
1978. The early Middle Ages in the West: economy and society. Amsterdam-New
York-Oxford, 1978.

DÖLGER, Franz
1964. Europas Gestaltung im Spiegel der Fränkisch-byzantinischen
Auseinandersetzung des 9. Jahrhunderts. U: Byzantz und die
europäische Staatenwelt. Darmstadt, 1964.

DOMANČID, Davor
1984. Graditeljstvo ranog srednjeg vijeka na Braču. Brač u ranom srednjem vijeku.
Split, 1984, 31.

DORIGO,Wladimiro
1983. Venezia. Origini. Milano, 1983.
Dvornik, Francis
1956. The Slavs. Their early History and Civilizations. Boston, 1956.

DYGGVE, Eynar
1951. History of Salonitan Christianity. Oslo/i dr./, 1951.
1996. Povijest salonitanskog kršdanstva. Split, 1996.

EINHARD
1992. Život Karla Velikog. Letina et Graeca, knj. 34, Zagreb, 1992.

FERLUGA, Jadran
1956. Vizantiska uprava u Dalmaciji. Beograd, 1956.
1978. L' amministrazione bizantina in Dalmazia. Venezia, 1978.
1983. Gli Slavi del sud ed altri gruppi etnici di fronte a Bisanzio. U: Gli Slavi
occidentali e meridionali nell alto Medioevo. Settimane studio,
30/1983, 303-343.
1987. Pota in metode bizantinske politične in kulturne ekspanzije na Balkanu od
srede VII. do prvih desetletij. XI. Stoletja, Zgod. Čas., 41/1987, 4,
573-583.

FISKOVID, Cvito
1941. Krstionica iz VII. Stoljeda u Kotoru. Alma Mater Croatica, Zagreb, 5/1941, 2,
69-72.

FISKOVID, Igor
1985. Prilog proučavanju porijekla predromaničke arhitekture na južnom Jadranu,
Starohrv.Prosvj., ser. 15/1985, 133-163.
1988. Srednjovjekovna preuređenja ranokršdanskih svetišta u dubrovačkom kraju.
Izd. HAD-a, 12/1988, 189-208.
1996. Adriobizantski sloj zidnog slikarstva u južnoj Hrvatskoj. U: Starohrvatska
baština, 371-385.

FLÈCHE MOURGUES, Marie Pascale et alii

1992. Catalogues des sculptures du Haut Moyen-Age du Musée Archéologique de
Split I. Vjesn.Dalm., 85/1992(1993), 207-305.

FORETID, Vinko
1980. Povijest Dubrovnika do 1808. Dio I. Od osnutka do 1526. Zagreb, 1980.

FUČID, Branko
1965. Karolinška zidna slika iz crkve Sv. Andrije na otoku kod Rovinja. Bulletin
Instituta JAZU, Zagreb, 1964, 1-3, 107-110.

GABRIČEVID, Branimir
1987. Studije i članci o religijama i kultovima antičkog svijeta. Split, 1987.
GANSHOF, L. Francis
1971. The Carolingians and the Frankish Monarchy. London, 1971.

GARAM, Eva
1982. Der Fund von Vörösmart im archaologischen Nachlaß der Awarenzeit.
Fol.Arch., 33/1982, 187-213.
1993. Katalog der awarenzeitlichen Goldgegenstände und der Fundstücke aus den
Fürstengräbern im Ungarischen Nationalmuseum. Catalogi
Musei nationalis bungarici-Series archaelogica I, Budapest, 1993.
1996. Die Awaren in Karpatenbecken. Reitervölker aus dem Osten. Hunnen und
Awaren. Der byzantinische Anteil an der awarischen Kultur.
Eisenstadt, 1996, 258-260.
1996.a Byzantinische Elemente in awarischen Fundgut. U: Ethnische und kulturelle
Verhältnisse an der mittleren Donau vom 6. bis zum 11.
Jahrhundert. Bratislava, 1996, 99-105.

GASPARI, Stefano
1986. Strutture militari e legami di dipendenza in Italia in età longobarda e
carolingia. Rivista Storica Italiana, Napoli, 98/1986, 664-726.

GEARY J., Patrick

1994. Living with the Dead in the Middle Ages. Ithaca and London 1994.

GIESLER, Ulrike
1974. Datierung und Herleitung der Vogelförmigen Riemenzungen. Ein Beitrag zur
Archäologie (Festschrift J. Werner 2), Münch.Beitr. Vor-Früh.Gesch.,
Ergänzungsband 1, 1974, 521-543.

GNIRS, Anton
1915. Die frühmittelalteriche Kirche Visitatio B.M. in Valle. Mitteilungen der Zentral
Komission, Wien 14/1915, 160.

GOLDSTEIN, Ivo
1983. O latinskim i hrvatskim naslovima hrvatskih vladara do početka 12. stoljeda.
Hist.Zborn., 36(1)/1983, 141-163.
1992.a Bizant na Jadranu od Justinijana I. do Bazilija I. Zagreb, 1992.
1995. Hrvatski rani srednji vijek. Zagreb, 1995.

GOSS(GVOZDANOVID), Vladimir
1975-1976. Two early Royal Mausolea. Peristil, Zagreb, 18-19/1975-1976, 5-10.
1978. Značaj starohrvatske arhitekture za opdu povijest Europske predromanike. U:
Prilozi istraživanju starohrvatske arhitekture. Split, 1978, 133-148.
1978.a The South-Eastern border of Carolingian Arhitecture. Cahiers archéologiques,
Paris, 27/1978, 85-100.
1987. Early Croatian Architecture. A Study of the Pre-Romanesque. London, 1987.
GRAY, Nicolette
1948. The Paleography of Latin Inscriptions in the Eighth, Ninth and Tenth Centuries
in Italy. Papers of British School at Rome, 16/1948, 38-171.

GUNJAČA, Stjepan
1949. Radovi na crkvi i groblju sv. Spasa na vrelu Cetine. Ljetopis JAZU, 55/1949, 87-
91.
1953. Revizija iskopina u Biskupiji kod Knina godine 1950. Ljetopis JAZU, 57/1953, 9-
49.
1954-1957. Postojanje jednog centra za izrađivanje starohrvatskog nakita. Vjesn.Dalm.,
(Abramidev zbornik 1) 56-59/1954-1957 (1959!), 231-237.
1973. Ispravci i dopune starijoj hrvatskoj historiji. Sv. 1-4, zagreb, 1973-1978.

GUNJAČA, Stjepan-JELOVINA, Dušan

1976. Starohrvatska baština. Zagreb, 1976.

GUNJAČA, Zlatko
1984. O pojavi elemenata kasnoantičke graditeljske tradicije na nekim
ranosrednjovjekovnim sakralnim objektima. Izd. HAD-a,
8/1984, 252-262.
1995. Groblje u Dubravicama kod Skradina i druga groblja 8-9. stoljeda u Dalmaciji.
U: Etnogeneza Hrvata/Ur. N. Budak/, Zagreb, 1995, 159-168.
1992. O motivu prekriženih ljiljana. Pril.Povij.Umj.Dalm. (Prijateljev zbornik 1),
32/1992, 193-206.

HERCIGONJA, Eduard
1994. Tropismena i trojezična kultura hrvatskoga srednjovjekovlja. Zagreb, 1994.

HINZ, Hermann
1966. Am langen Band getragene Bergkristallanhänger der Merowingerzeit.
Jahr.Röm.Germ.Mus. Mainz, 13/1966, 212-230.

HUBERT, Jean-PORCHER, Jean-VOLBACH, Wolfgang F.

1968. L' Europa delle invasioni barbariche. Milano, 1968.
1968.a L' Empire carolingien. Paris, 1968.

ILLISCH, Lutz
1999. VI. 104 Abbasidischer Dinar. Kulturwandel einer Region: Westfalen im 9,
Jahrhundert, 799-Kunst und Kultur der Karolingerzeit. Karl der Große
und Papst Leo III. In Paderborn, Vol. I., Mainz, 1999, 391-392.

INNES, Matthew-McKITTERICK, Rosamond

1994. The writing of history, U: Carolingian culture: emulation and inovation.
Cambridge, 1994, 193-220.

IVANČEVID, Radovan-KLEMEN, Boris

1954. Fragmenti srednjovjekovne skulpture iz Poreča. Peristil, Zagreb, 1/1954.
IVANIŠEVID, Milan
1981. Neobjavljeni ranosrednjovjekovni latinski natpisi iz Trogira. Starohrv.Prosvj.,
ser. 3,
11/1981, 69-177.

JAKŠID, Nikola
1980. Zabati oltarne pregrade iz Crkvine u Biskupiji kod Knina. Pril.Povj.Umj.Dalm.
(Fiskovidev zbornik 1), 21/1980, 97-110.
1984. Majstor koljanskog pluteja. Izdanja HAD-a, 8/1984, 243-252.
1984.a Topografija pravca via Magna cesta vocata tendens per Lucam.
Starohrv.Prosvj., ser. III, 14/1984, 325-346.
1984.b Constantine Porphyrogenetus as the source for the destruction of Salona.
Vjesn.Dalm., 77/1984, 315-326.
1989. Crkve na Begovači i problem starohrvatskih nekropola. Diadora, 15/1993,
127-144.
1995. Klesarska radionica iz vremena kneza Branimitra, Starohrv.Prosvj. ser. 3,
22/1995, 141-150.
1995.a La survivance des édifices paléochrétiens dans les terres da la principauté
croate. Hort.Art.Med., 1/1995, 36-45.
1997. Croatian Art in the Second Half of the Ninth Century. Hort.Art.Med., 3/1997,
41-54.
1997.a Predromaničko kiparstvo. Tisudu godina hrvatskog kiparstva. Zagreb, 1997,
13-40.
1999. Arte e Architettura I Croati-Cristianesimo, Cultura, Arte. Città del Vaticano,
1999, 79-99.

JAKŠID, Nikola-KRNČEVID, ŽELJKO

1997. Predromanički reljefi iz crkvice Sv. Lovre u Morinju kod Šibenika.
Satrohrv.prosvj., ser. 3,24/1997, 91-110.

JELID, Luka
1911. Dvorska kapela sv. Križa u Ninu. Zagreb, 1911.

JELIČID-RADONID, Jasna
1994. Gata, Crkva Justinijanova doba. Split, 1994.
1994.a Ranokršdanske dvojne crkve u Starom Gradu na Hvaru. Split, 1994.

JELOVINA, Dušan
1976. Starohrvatske nekroplole na području između rijeka Zrmanje i Cetine. Split,
1976.
1980. Ranosrednjovjekovni položaj Crkvina u Gornjim Koljanima kod Vrlike. Izdanja
HAD-a, 8/1980 (1984!), 227-242.
1986. Mačevi i ostruge karolinškog obilježja u Muzeju hrvatskih arheoloških
spomenika. Split, 1986.- Schwerter und Sporen karolingischer
Formgebung in Museum kroatischer archäologischer
Denkmäler. Split, 1986.
1987. Starohrvatska crkva Sv. Marte u Bijačima. Kaštelanski zbornik 1, Kaštela,
1987, 23-29.

JELOVINA, Dušan-VRSALOVID, Dasen

1968. Sv. Marta-Bijači kod Trogira-arheološka revizija 1967 i 1968 godine.
Arheološki pregled, Beograd, 10/1968, 173-176.

JURID, Radomir
1990. Srednjovjekovni spomenici na biogradskom području. Biogradski zbornik 1,
Zadar, 1990, 279-318.

JURKOVID, Miljenko
1985. Prilog određivanju južnodalmatinske grupe predromaničke skulpture,
Starohrv.Prosvj., ser. 3, 15/1985, 183-199.
1986-1987. Crkve s Westwerkom na istočnom Jadranu. Pril.Povij.Umj.dalm., 26/1986-
1987, 61-86.
1988. Prilog istraživanju predromanike na otocima gornjeg jadrana. Izdanja HAD-a,
13/1988, 121-128.
1990. O arhitekturi hrvatske države 9. stoljeda. Izdanja HAD-a, 15/1990 (1992!), 65-
73.
1992. Iz hrvatske spomeničke baštine od 9. do 11. stoljeda. U: Od Nina do Knina.
Zagreb, 1992, 23-68.
1993. La rotonde de Saint Donat a Zadar et les églises hexaconques carolingiennes
en Croatie. Actes du colloque ”Guillaume de Volpiano et l'
architecture des rotondes”, Dijon, 21-23. septembre 1993. Dijon,
1996, 237-256.
1995. Quelques aspectes des influences carolingiennes en Croatiae.
Bull.Soc.Ant.France, Paris, 1995, 319-332.
1995.a Franački utjecaji na konstituiranje crkvene umjetnosti u Hrvatskoj. U:
Etnogeneza Hrvata/Ur. Neven Budak/, Zagreb, 1995, 117-122.
1995.b Predromanički šesterolisti Dalmaacije-problemi funkcije. Pril.Povij.Umj.Dalm.
(Petriciolijev zbornik 1), 35/1995, 225-240.
1995.c Sv. Spas na vrelu Cetine i problem westwerka u hrvatskoj predromanici.
Starohrv.Prosvj., ser. 3, 22/1995, 55-80.
1995.d Il ciborio di Novigrad (Cittanova d' Istra), Hort.Art.Med., 1/1995, 141-149.
1997. L' eglise et l' etat en Croatie au IXe siècle-le problème du massif occidental
carolingien. Hort.Art.Med., 3/1997, 23-40.
1997.a Problemi periodizacije predromaničke skulpture u Istri. Izdanja HAD-a,
18/1997, 265-274.
1997.b Sv. Petar u Stari u Zadru i njegova kripta, Starohrv.Prosvj., ser. 3, 24/1997, 77-
90.
1998. La sculpture post-justinienne en Istre et le problème de continuité, Acta XIII
congressus internationalis archaeologiae christianae, Vatican-Split
1998, 1121-1130.

KAHSNITZ, Ursula Mende-RÜCKER, Elisabeth

1982. Codex Aureus Epternacensis. Frankfurt, 1982.
KANDLER, Pietro
1886. Codice diplomatico Istriano. Trieste, 1886.

KANTOROWICZ, Ernst
1958. Laudes Regiae. A Study in Liturgical Acclamations and Mediaeval Ruler
Worship. Berkeley-Los Angeles, 1958.

KARAMAN, Ljubo
1921. Zlatni nalaz na Trilju nedaleko Sinja, Vjesn.dalm., 44/1921, 3-19.
1924-1925. Sarkofag Ivana Ravenjanina u Splitu i ranosredovječna pleterna ornamentika
u Dalmaciji. Starinar, ser. 3, 3/1924-1925, 43-59.
1929. Spomenici u Dalmaciji u doba hrvatske narodne dinastije i vlast Bizanta na
istočnom Jadranu u to doba. Šišidev zbornik, Zagreb, 1929, 181-
195.
1930. Iz koljevke hrvatske prošlosti. Zagreb,1930.
1937-1940. O počecima srednjovjekovnog Splita do godine 800.
Vjesn.Hrv.Arheol.Društ.(Serta Hoffilleriana), n.s. 18-21/ 1937-
1940, 417-436.
1940. Iskopine društva ”Bihada” u Mravincima i starohrvatska groblja. Rad JAZU,
286/1940, 1-44.
1942. O spomenicima VII. i VIII. Stoljeda u Dalmaciji i o pokrštenju Hrvata.
Vjesn.Hrv.Arheol.Društ., 22-23/1942, 73-113.

KASTELIC, Jože
1952-1953. Najdbe zgodnjega srednjeg veka v Gojačah pri Gorici. Zgod.Čas., 6-7/1952-
1953, 89-109.

KATIČID, Radoslav
1987. Vetustiores ecclesiae spalatensis memoriae. Starohrv.Prosvj., ser. 3, 17/1987,
17-51.
1988. Aedificaverunt Ragusium et habitaverunt in eo. tragom najstarijih
dubrovačkih zapisa. Starohrv.Prosvj., ser. 3, 18/1988, 5-38.
1993. Uz početke hrvatskih početaka. Filološke studije o našem najranijem
srednjovjekovlju. Split, 1993.
1998. Litterarum studia. Književnost i naobrazba ranoga hrvatskog srednjovjekovlja.
Zagreb, 1998.

KATID, Lovre
1932. Saksonac Gottschalk na dvoru kneza Trpimira. Bogoslovska smotra, Zagreb,
22/1932, 4, 1-28.
1993. Rasprave i članci iz hrvatske povijesti.(odabrao i ur.Ž. Rapanid), Split, 1993.ž

KAVÁNOVÁ, Blanka
1976. Slovanskéostruhy na území Českoslavenska. Studie archeologického ústavu
československe akademie véd v Brné IV/3, Praha, 1976.
KISS, Attila
1977. Avar Cemeteries in Country Baranya. Cemeteries of the Avar Period (567-829)
in Hungary. Vol. 2, Budapest, 1977.
1996. Zur frage der Kontinuität bzw. Diskontinuität des awarischen Khaganats (567-
796). Wieviel Khaganate der Awaren hat es gegeben? U: Etnische
und kulturelle Verhältnisse an der mittleren Donau vom 6. bis zum
11. Jahrhundert. Bratislava, 1996, 83-98.

KLAID, Nada
1960. O Trpimirovoj darovnici kao diplomatičkom i historijskom dokumentu.
Vjesn.Dalm., 62/1960, 105-155.
1967. Historia Salonitana Maior. Beograd, 1967.
1971. Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku. Zagreb, 1971, 1976.
1983. Crtice o Vukovaru u srednjem vijeku. Vukovar, 1983.
1985. Povijest grada Trogira 1. Javni život grada i njegovih ljudi. Trogir, 1985.
1990. Povijest Hrvata u srednjem vijeku. Zagreb, 1990.

KNIEWALD, Dragutin
1957. De evangeliario Spalatensi. Ephemerides liturgicae, Roma, 71/1957, 1, 408-
427.

KOLNIKOVA, Eva
1967. Obolus mrtvych v časnostredovekyh hroboch na Slovensku. Slovenská
Archeólogia, 15/1967, 1, 189-245.

KAROL, Dieter
1994. Zur Frühmittelalterichen Reliefplastik aus der Zeit der Bischöfe
Lupinus/Lupenus und Leo III. von Nola. Jahrbuch für Antike und
Christentums, Münster, 37/1994, 142-168.

KOS, Milko
1936. Conversio Bagoariorum et Carantanorum. Ljubljana, 1936.
1950. O starejši slovanski kolonizaciji v Istri. Razprave SAZU, Ljubljana, 1/1950, 55-
82.

KOVAČEVID, Jovan
1953. Srednjovjekovni epigrafski spomenici Boke Kotorske. Spomenik SANU,
Beograd, 103/1953, 41-45.
1956. Srednjovjekovni epigrafski spomenici Boke Kotorske II. spomenik SANU,
Beograd, 105/1956, 1-11.
1967. Istorija Crne Gore I. Titograd, 1967.
1977. Avarski kaganat. Beograd, 1977.

KOVAČID, Vanja
1995. Zabat s formulom zagovora iz Trogira. Pril.Povij.Umj.Dalm. (Petriciolijev
zbornik 1), 35/1995, 293-302.
KÜNZL, Ernst
1983. Zwei silberne Tetrarchenporträts im Römisch-Germanischen zentral Museum
und die römischen Kaiserbildnisse aus Gold und Silbe.
Jahrh.Röm.Germ.Mus. Mainz, 30/1983, 381-402.

LECIEJEWICZ, Lech
1986. Le limes carolingien-frontiére de deux zones culturelles. Medii.Aevi. Varsovie,
3/1986, 35-48.

LAMBOT, Cyrille
1945. Oeuvres thèologiques et grammaticales de Godescalc d' Orbais. Specilegium
sacrum Lovaniense, 20/1945.

LEICHT, Pier Silverio

1955. Scuole superiori e vita studentesca nel Friuli medievale. U: Studi di storia
friulana. Udine, 1955.

MAKKAI, Laszlo
1970. Les caractères ordinaux de l' histoire économique et sociale de l' Europe
orientale pendant le Moyen Age. Acta Historica Academiae
scientiarum Hungaricae, Budapest, 16/1970, 3-4, 261-287.

MANOJLOVID, Gavro
1902. Jadransko pomorje 9. stoljeda u svijetlu istočno rimske (bizantske) povijesti, I.
dio. Rad JAZU, 150/1902, 1-102.

MARASOVID, Jerko
1992. Crkva u Gradini. Rekonstrukcija crkve u Gradini. U: Starohrvatski Solin/Ur. E.
Marin/, Split, 1992, 138-143.

MARASOVID, Tomislav
1957. Ranosrednjovjekovna crkvica u Ošlju kod Stona. Peristil, 2/1957, 83-90.
1958. Carolingian influence in the early medieval architecture, Actes du XIXe
Congrès international d' histoire de l' art, Paris, 1958, 117-121.
1960. Regionalni južno-dalmatinski tip u arhitekturi ranog srednjeg vijeka. Beritidev
zbornik, Dubrovnik, 1969, 33-47.
1963. Iskapanje ranosrednjovjekovne crkve sv. Marije u Trogiru. Starohrv.Prosvj.,
ser. 3, 8-9/1963, 83-100.
1978. Prilog morfološkoj klasifikaciji ranosrednjovjekovne arhitekture u Dalmaciji.
U: Prilozi istraživanju starohrvatske arhitekture. Split, 1978, 5-
129.
1984. Regionalizam u ranosrednjovjekovnoj arhitekturi Dalmacije. Starohrv.Prosvj.,
ser. 3, 14/1984, 135-158.
1989. Prilog kronologiji predromaničke arhitekture u Dalmaciji. Rad.Inst.Povij.Umj.
12-13/1989, 27-39.
1992. Westwerk u hrvatskoj predromanici. Starohrvatska baština, (1996!), 215-223.
Graditeljstvo starohrvatskog doba u Dalmaciji. Split, 1994.
1995. Le ”corp occidental” carolingien sur les églises préromans paléocroates en
Dalmatie. U: Orbis romanus cristianusque ab aetate Diocletiani
usque ad Heraclium (Zbornik Noel Duvala), Paris, 1995, 277-295.

MARGETID, Lujo
1977. Konstantin Porfirogenet i vrijeme dolaska Hrvata. Zborn.Hist.Zav.JAZU,
8/1977, 5-88.
1988. Ugovor Mletaka i italskih gradova contra generationes Sclavorum (840.).
Hist.Zborn., 41/1988, 217-235.
1990. Branimirov natpis iz 888. godine i međunarodni položaj Hrvatske.
Zborn.Rad.Pravn.Fak. Zagreb, 40/1990, 1, 5-16.
1993. Bilješke uz Trpimirovu ispravu CD I, 3-8. Zborn.Rad.Pravn.Fak. Split, 30/1993,
1, 47-51.
1993.a O nekim pitanjima Rižanskog placita. Tborn.Rad.Pravn.Fak. Zagreb, 43/1993,
4, 407-438.
1997. Hrvatska država u doba narodnih vladara. U: Hrvatska i Europa-kultura,
znanost i umjetnost. Sv. 1, Rano doba hrvatske kulture, Srednji vijek
(VIII:-XII.stoljede), Zagreb, 1997, 194-214.

MARIN, EMILIO
1994. Civitas splendida Salona. U: Salona Christiana/Ur. E. Marin/, Split, 1994, 15-
104.

MAROVID, Ivan
1984. Reflexions about Year of the destruction of Salona. Vjesn.Dalm., 77/1984,
293-319.

MARTINOVID, J. Jovan
1990. Prolegomena za problem prvobitne crkve Sv. Tripuna u Kotoru.
Pril.Povij.Umj.Dalm. (Prijateljev zbornik 1), 30/1990, 5-29.
1998. Pokušaj rekonstrukcije ciborija kotorske katedrale. Pril.Povij.Umj.Dalm.
(Petriciolijev zbornik 1), 35/1998, 345-355.

MARUN, Lujo
1886. Starohrvatska bazilika u Žažvidu u bribirskoj županiji. Starohrv.Prosvj., 2/1896,
1, 116.
1896. Starohrvatsko groblje sa crkvom Sv. Spasa na Cetini. Starohrv.Prosvj., 2/1896,
1, 25-28.
1898. O najznamenitijim starohrvatskim grobovima na groblju otkrivene biskupske
bazilike S. Marije kod Knina. Starohrv.Prosvj., 4/1898, 3-4, 113-
118.

MARUŠID, Branko
1962. Neko nalazi iz doba seobe naroda u Istri. Jadranski zbornik, Rijeka, 5/1962,
159-175.
1963. Dva spomenika ranosrednjovjekovne arhitekture u Guranu kod Vodnjana.
Starohrv.Prosvj., ser. 3, 8-9/1963, 121-149.
1967. Kasnoantička i bizantska Pula. Pula, 1967.
1969. Istra u ranom srednjem vijeku. Arheološko povijesni prikaz. Pula, 1969.
1971. Kompleks bazilike Sv. Sofije u Dvogradu. Histria Archaeologica, Pula, 2/1971.
1974. Istarska grupa spomenika sakralne arhitekture s upisanom apsidom. Histria
Archaeologica, Pula, 5/1974, 1-2, 7-94.
1982-1985. Doprinos poznavanju ranosrednjovjekovne skulpture u Istri. Jadranski
zbornik, Rijeka, 12/1982-1985, 305-335.
1983. Doprinos poznavanju povijesno-umjetničkih spomenika kaštela Bale u Istri.
Starohrv.prosvj., ser. 3, 13/1983, 81-104.
1986-1987. Ricerche archeologiche nella basilica di S. Quirino presso Dignano. Atti
Rovigno, 17/1986-1987, 67-73.
1987. Materijalna kultura Istre od 5. do 9. stoljeda. Izdanja HAD-a, 11/1987, 1, 81-
105.
1987.a Materijalna kultura istre od 9. do 12. stoljeda. Izdanja HAD-a, 11/1987, 1,
107-124.
1987.b Starohrvatska nekropola u Žminju. Pula, 1987.
1988-1989. Il castello Neapolis-Novas alla luce delle fonti archeologiche. Atti Rovigno,
19/1988-1989, 13-28.

MATEJČID, Ivan
1997. Due chiese medievali, ricerche e restauro. Santa Maria Piccola presso Valle e
San Tommaso presso Rovigno. Katalog izložbe. Rovinj, 1997, 11-16.
1996. Tri priloga za prof. Petriciolija. Pril.Povij.Umj.Dalm. (Petriciolijev zbornik 2),
36/1996, 133-152.
1997. Dvije crkve. Rijeka-Rovinj, 1997.

MATEJČID, Radmila
1987. Horizont s keramikom u starohrvatskoj nekropoli Stranče-Gorica u Vinodolu.
Izdanja HAD-a, 11/1987, 2, 291-301.

MATIJEVID-SOKOL, Mirjana-SOKOL, Vladimir

1999. Hrvatska i Nin u doba kneza Branimira. Milano, 1999.

MAZZOLENI, Danilo
1986. Le iscrizioni musive cristiane della Venetia et Histria. Ant.Alt.Adr., 18/1986,
320-322.

McKITTERICK, Rosamond
1983. The Frankish Kingdoms Under the Carolingians. London and New York, 1983.
1995. The Frankish Kings and Culture in the Earlz Middle Ages. Variorum Collected
Studies Series. Adlershot, 1995.
1997. Constructing the past in the earlz Middle Ages: the case of the Royal Frankish
Annals. Transactions of the Roual Historical Society (6th series),
London, 7/1997, 101-129.
2000. Political ideology in Carolingian historiography. U: The Uses of the Past in the
Early Middle Ages. (Ed. Y. Hen-M. Innes), Cambridge, 2000,
162-174.

MENGHIN, Wilfried
1980. Neue Inschriftenschwerter aus Süddeutschland und die Chronologie
karolingischer Spathen auf dem Kontinent. Vorzeit zwischen
Rhein und Donau, Erlangener Forschungen A 26, Erlangen, 1980,
227-272.
1983. Das Schwert im Frühen Mittelalter. Chronologisch-typologische
Untersuchungen zu Langschwerten aus germanischen Gräbern des
5. bis 7. Jahrhunderts n. Chr. Stuttgart, 1983.

MENIS, Gian Carlo

1988. Cultura in Friuli durante l' età Carolingia. Ant.Alt.Adr., 32/1988, 5-38.

MIGOTTI, Branka
1990. Ranokršdanska topografija na području između Krke i Cetine. Zagreb, 1990.

MIHALJČID, Rade-STEINDORFF, Ludwig

1982. Nomentragende Steininschriften in Jugoslawien vom Ende des 7. bis zur
Mitte des 13. Jahrhunderts. Glossar zur frühmittelalterischen
Geschichte om östlichen Europa 2. Wiesbaden, 1982.

MIJOVID, Pavle
1985. Ulcinjski ciborijum, Starinar, 35/1985, 91-104.

MIJUŠKOVID, Slavko
1971. Na kojim se osnovama zasnivaju tvrđenja o postojanju organizacije kotorskih
pomoraca ved 809. godine. God.Pom.Muz.Kotor, 19/1971, 7-27.

MILETID, Nada
1963. Nakit i oružje IX-XII veka u nekropolama Bosne i Hercegovine.
Glasn.Zem.Muz.Arheol., 18/1963, 155-178.
1977. Ranosrednjovjekovni nalazi iz Rudida kod Glamoča. Glasn.Zem.Muz.Arheol.,
30-31/1977, 231-242.

MILOŠEVID, Ante
1981. Arheološki spomenici gornjeg i srednjeg toka rijeke Cetine. Zbornik Cetinske
krajine, Sinj, 2/1981, 3-137.
1980. Novi ranosrednjovjekovni nalazi iz Cetinske krajine. Izdanja HAD-a, 8/1980
(1984!), 181-218.
1987. Ranosrednjovjekovna sjekira iz Vedrina i drugi nalazi sjekira tog vremena na
području Hrvatske. Vjesn.Zag., ser. 3, 20/1987, 107-128.
1988. Još jedan tip kasnoantičke bojne sjekire u Dalmaciji. Starohrv.Prosvj., ser. 3
18/1988, 195-202.
1990. Porijeklo i datiranje keramičkih posuda u grobovima ranoga srednjeg vijeka u
Dalmaciji. Diadora, 12/1990, 327-369.
1995. Komanski elementi i pitanje kasnoantičkog kontinuiteta u materijalnoj kulturi
ranosrednjovjekovne Dalmacije. U: Etnogeneza Hrvata
(Ur: N. Budak), Zagreb, 1995, 97-104.
1998. Arheološka topografija Cetine. Split, 1998.

MIRABELLA-ROBERTI, Mario
1943. Il Duomo di Pola. Pola, 1943.

MIRNIK, Ivan
1981. Coin Hoards in Yugoslavia. British Archaeological Reports, International
Series, 95. Oxford, 1981.

MOHOROVIČID, Andro
1957. Problem tipološke klasifikacije objekata srednjovjekovne arhitekture na
području Istre i Kvarnera. Ljetopis JAZU, 62/1957, 496-525.

NELSON, L. Janet
1994. Kingship and empire in the Carolingian world. U: Carolingian culture:
emulation and inovation (Ed. R. McKitterick), Cambridge, 1994.

NESBITT, John-OIKONOMIDES, Nicolas

1990. Catalogue of Byzantine Saels at Dumbarton Oaks an in the Fogg Museum of
Art. Washington D.C. 1991.

NICHOLAS, David
1993. The Growth of the Medieval City. London-New York, 1993.

NIKOLAJEVID, Ivanka
1978. Une question onomastique du Littoral méridional adriatique. U: Problemi
seobe naroda u Karpatskoj kotlini. Novi Sad, 1978, 91-95.

NIKOLAJEVID-STOJKOVID, Ivanka
1961. Solinski pečat egzarha Pavla (723-726). Zborn.Rad.Viz.Inst., 7/1961, 61-66.

NOBLE, F.X. Thomas

1990. Louis the Pious and the Frontiers of the Frankish Realm. U: Charlemagne' s
Heir. New perspectives on the Reign of Louis the Pious (814-840)
(Eds. P. Godman-R. Collins). Oxford, 1990, 333-347.

NOLL, Rudolf
1958. Vom Altertum zum Mittelalter. Spätantike, Alt-Christliche,
Volkerwanderungszeitliche und Frühmittelalteriche Denkmäler
der Antikensammlung. Wien, 1958, 78-79.
1990. Ein ziegel als sprechendes Zeugnis einer historischen Katastrophe (zum
Untergang Sirmiums 582. n. Chr.). Anzeiger der Őester. Akademie
der Wissenschaften. Philosophisch-historische Klasse, Wien, 126
(1989), 1990, 139-154.

NOVAK, Viktor
1920. Scriptura Beneventana. Zagreb, 1920.
1923. Najstariji dalmatinski rukopis Evangeliarum Spalatense. Paleografska studija o
nepoznatoj školi poluuncijale osmog stoljeda. Prilog Vjesn.Dalm.,
46/1923.
1925. Evangeliarium Spalatense. Split, 1925.
1940. Reliquiarium Elaphitense (Lopudski relikvijar). Vjesn.Dalm., 51/1940, 185-196.
1959. Zadarski kaltural Samostana Sv.Marije. zagreb, 1959.

ODEGAARD, E.Charles
1945. Vassi and Fideles in the Carolingian Empire. Cambridge, 1945.

PARENTIN, Luigi
1974. Cittanova d' Istria. Trieste, 1974.

PEJAKOVID, Mladen
1978. Broj iz Svjetlosti-Starohrvatska crkvica Sv. Križa u Ninu. Zagreb, 1978.
1982. Starohrvatska sakralna arhitektura. Zagreb, 1982.

PETERSEN, Jan
1919. De norske vikingesverd. En typologisk-kronoligisk studie ovae vikingetidens
vaaben. Kristiana, 1919.

PETRANOVID, Anamari-Annelise MARGETID

1984. Il placito del risano. Atti Rovigno, 14/1983-84, 55-75.

PETRICIOLI, Ivo
1959. Fragmenti skulpture od VI do VIII stoljeda iz Zadra. Diadora, 1/1959, 175-195.
1960-1961. Ranosrednjovjekovni natpisi iz Zadra. Diadora 4/1968, 247-268.
1980. Oko datiranja umjetničkih spomenika ranog srednjeg vijeka. Gunjačin zbornik,
Zagreb, 1980, 113-120.
1980.a Prilog diskusiji o starohrvatskim crkvama s obilnim kontraforama, Izdanja
HAD-a, 8/1980 (1984), 221-226.
1985. La sculptura preromanica in Dalmazia. Ant.Alt.Adr., 26/1985, 463-474.
1988-1989. Ulomci ranosrednjovjekovnog ambona iz katedrale u Zadru.
Rad.Inst.Pov.Umj., 12-13/1988-1989, 25-26.
1990. Umjetnička baština samostana Sv. Krševana do 16. stoljeda./Zbornik/, 1000
godina samostana Sv. Krševana u Zadru, Zadar, 1990, 197-219.
1990.a Od Donata do Radovana, Split, 1990.
1997. Esemplari di arte applicata carolingia i Croata. Hort.Art.Med., 3/1997, 55-59.

PLETERSKI, Andrej
1987. Sebenjski zaklad. Arheol Vestn., 38/1987, 237-330.
1990. Etnogeneza Slovanov. Obris trenutnega stanja arheoloških raziskav. Ljubljana,
1990.

POHL, Walter
1987. Die Awaren. Ein Steppenvolk in Mitteleuropa 576-822. n. Chr. München,
1988.
1996. Historische daten, veile fragen und einige Lösungsmodelle. Awaren und
Slawen. Reitervölker aus dem osten-Hunnen und Awaren. Eisenstadt,
1996, 316-317.

POPOVID, Ivana
1997. Zlatni avarski pojas iz okoline Sirmijuma. Beograd, 1997.

POPOVID, Vladislav
1987. Les Evangiles de Split. Bul.Soc.Ant.France, 1987, 266-289.
1990. Evanđelijar svetog Dujma u Splitu. Crkva u svijetu, 25/1990, 3, Split, 1990,
231-249.

PORTA, Paola
1984. I rilievi altomediovali di Cittanova d' Istria. Atti.Mem., Venezia(!), 33/1985.

PRELOG, Milan
1987. Srednjovjekovna izgradnja Poreča. Zbornik Poreštine, 2/1987, 99-101.

PRITSAK, Omelian
1983. The Slavs and the Avars. U: Settimane Spoleto, 30/1893, 353-432.

PROFANTOVÁ, Nada
1992. Awarische Funde aus den Gebieten nördlich der awarischen
Siedlungsgrenzen. Awaren Forschungen, Wien, 2/1992, 605-778.
1998. On the archeological evidence for Bohemian elites of the 8th-9th century. U:
Central Europe in 8th-10th Centuries. International Scientific
Conference, Bratislava, October 2-4, 1995, Bratislava, 1997, 105-114.

RADID, Frano
1895. Hrvatska biskupska crkva sv. Marije u Biskupiji i Kaptolska crkva sv. Bartula na
sadašnjem Kapitulu kod Knina. Starohrv.Prosvj., 1/1895, 150-156.
1900. Ostaci starinske crkve i groblja u Gornjim Koljanima kod Vrlike.
Starohrv.Prosvj., 5/1900, 3-4, 107-122.
1901. Župna crkva Sv. Martina u Pridrazi kod Novigrada. Starohrv.Prosvj., 6/1901, 1-
2, 42-48.
1901.b Ostaci starohrvatske bazilike na glavici ”Stupovi” u Biskupiji kod Knina.
Starohrv.Prosvj., 6/1901, 3-4, 63-83.
1903. Tragovi crkvice na Lopuškoj glavici kod Knina. Starohrv.Prosvj., 7/1903, 41,
35-38.

RAPANID, Željko
1958. Kamena plastika ranog srednjeg vijeka u Arheološkom muzeju u Splitu.
Vjesn.Dalm., 50/1985, (1963!), 98-124.
1963-1965. Ranosrednjovjekovni latinski natpisi iz Splita, Vjesn.Dalm., 65-67/1963-1965,
(1971!), 271-314.
1980. Prilog proučavanju kontinuiteta naseljenosti u salonitanskom ageru u ranom
srednjem vijeku. Vjesn.Dalm., 74/1980, 189-217.
1981. Bilješke o četiri Branimirova natpisa. Starohrv.Prosvj., ser. 3, 11/1981, 179-
190.
1982. Majstori-klesari. Izdanja HAD-a, 7/1982, 179-186.
1982.a Dva splitska ranosrednjovjekovna sarkofaga. Arh.Rad.Raspr., 8-9/1982, 233-
258.
1983. La costa orientale dell' Adriatico nell' alto medioevo. U: Settimane Spoleto,
30/1983, 831-870. / Isto na hrv. Jeziku u: Starohrv.Prosvj.,
ser. 3, 15/1985, 7-30.
1984. Donare et dicare (o darivanju i zavjetovanju u ranom srednjem vijeku).
Starohrv.Prosvj., ser. 3. 14/1984, 159-181.
1987. Predromaničko doba u Dalmaciji. Split, 1987.
1992. Solinska epizoda europske povijesti. Vjesn.Dalm., 85/1992, 91-116.
1995. Il patrimonio dell' antichita nella poleogenesi dell Adriatico orientale nell'
Alto Medioevo. Hort.Art.Med., 1/1995, 7-13.
1998. Sancta Maria da Platea u Trogiru. Starohrv.Prosvj., ser. 3, 25/1998, 43-62.
1998. Spomenici nepotpune biografije. De ecclesis datandis 2. Pril.Inst.Arh., 13-
14/1996-1997, 83-90.

RENDID-MIOEVID, Duje
1987. Carmina epigraphica. Split, 1987.
1989. Iliri i antički svijet. Split, 1989.

REUTER, Timothy
1990. The End of Carolingian Military Expansion. U: Charlemagne' s Heir. New
Perspectives on the Regin of Louis the Pious (814-840). (Eds. P.
Godman-R. Collins), Oxford, 1990, 391-405.

RIGHETTI TOSTI - CROCE, Marina

1990. La scultura. U: I Langobardi. Milano, 1990, 300-324.

RIPOLL LÓPEZ, Gisela

1993. The formation of Visigothic Spain. The Art of Medieval Spain, A.D. 500-1200.
New York, 1993, 41-69.

ROTH, Helmut
1986. Kunst und Handwerk im frühen Mittelalter. Archäologische Zeugnisse von
Childerich I. bis zu Karl dem Großen, Stuttgart, 1986.

RUSSOCKI, Stanislaw
1986. Le limes carolingien - confins des systèms du pouvoir et de la domination.
Questiones Medii Aevi, Varsovie, 3/1986, 49-66.
SIMONI, Katica
1981. Zagreb i okolica u ranom srednjem vijeku. Izdanja HAD-a, 6/1981, 155-167.
1982. Skupni nalaz oruđa i oružja iz Nartskih Novaka. Vjesn.Zag., ser. 3, 15/1982,
251-261.
1986. Neobjavljeni okovi i jezičci nakitnog stila Blatnica iz Arheološkog muzeja u
Zagrebu. Vjesn. Zag., ser. 3, 19/1986, 217-227.

SLIJEPČEVID, Ivo
1940. Katedrala Sv. Tripuna u Kotoru. Split, 1938. / Isto: Prilog: Vjesn. Dalm.,
51/1940.

SMIRICH, Giovanni
1894. La collezione dei monumenti medioevali nel Museo di S. Donato a Zara.
Ephemeris Bihacensis. Zadar, 1894.

SÓS, Ágnes Cs.

1973. Die slawische Bevölkerung Westungarns im 9. Jahrhundert, Münch.Beitr. Vor-
Früh.Gesch., Band 22, München, 1973.

Starohrvatski Solin. /Aa. Vv., Ur: E. Marin/, Split, 1992.

STEIN, Frauke
1967. Adelsgräber des Achten Jahrhunderts in Deutschland. Berlin, 1967.

STEUER, Heiko
1999. Bewaffnung und Kriegsführung der Sachsen und Franken, 799. Kunst und
Kultur der Karolingerzeit. Karlo der Große und Papst Leo III. in
Paderborn, III, Mainz, 1999, 310-322.

STIPČEVID, Aleksandar
1989. Iliri. Povijest, život, kultura, Zagreb, 1989.

SUID, Mate
1976. Antički grad na istočnom Jadranu, Zagreb, 1976.

SZAMEIT, Erik
1986. Karolingische Waffenfunde aus Österreich. Teil I: Die Schwerter Archaeologia
Austriaca, Wien, 69/1986, 393.
1987. Karolingische Waffenfunde aus Össtereich. Teil II: Die Saxe und
Lanzenspitzen. Archaeologia Austriaca, 71/1987, 155.

ŠARID, Ivan
1972-1973. Novi nalazi starohrvatskog oružja u Lici. Vjesn.Zag., ser. 3, 6-7/1972-1973,
229-234.

ŠAŠEL, Jaroslav
1974. Siscia, PWRE, Suppl.,14, 1974, 702-741.

ŠIŠID, Ferdo
1914. Priručnik izvora hrvatske historije. Zagreb, 1914.
1914.a Genealoški prilozi o hrvatskoj narodnoj dinastiji. Vjesn.Hrv.Arheol.Društ., n.s.,
13/1914, 1-93.
1925. Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara. Zagreb, 1925.
1962. Pregled povijesti hrvatskoga naroda. Zagreb, 1962.

ŠMALCELJ, Marija
1992. Otok-Gradina (40-41), Vinkovci- Gole njive (44-45), Stari Jankovci-Gatina (48-
49). U: Arheologija i rat. Archeology and War. Zagreb, 1992.

ŠTIH, Petar
1996. Kranjska (Carniola) v zgodnjem srednjem veku. Zbornik Brižinski spomenik,
Ljubljana, 1996, 13-26.

TABACCO, Giovanni
1975. L' ambiguità delle istituzioni nell' Europa construita dai Franchi. Rivista storica
Italiana, Napoli, 87/1975, 401-438.

TAGLIAFERRI, Amelio
1981. Le Diocesi di Aquileia e Grado. Corpus Spoleto, 10/1981.
1990. Il ducato di Forum Iulii. I Longobardi, Milano, 1990, 358-475.

TAVANO, Sergio
1976. Grado. Guida storica e artistica. Udine, 1976.

TOMIČID, Željko
1975. O rimskim i ranosrednjovjekovnim arheološkim nalazima iz spilje Vindije.
God.Grad.Muz. Varaždin, 5/1975, 25-47.
1978. Rezultati ranosrednjovjekovnih arheoloških istraživanja u Međimurju i
varaždinskoj regiji. Izdanja HAD-a, 2/1978, 212-216.
1984. Prilog proučavanju karolinškog oružja u Međimurju i varaždinskoj regiji.
Starohrv.Prosvj., ser. 3, 14/1984, 209-230.
1997. Archäologische Zeugnisse der Karolinger in den von Kroaten besiedelten
Gebieten. Hort.Art.Med., 3/1997, 61-72.

VECCHI, Giuseppe
1952. Poesia latina medievale. Bologna, 1952.

VEŽID, Pavuša
1983. Crkva Sv. Trojstva (sv. Donata) u Zadru. God.Zašt.Spom.Kult., Prilog uz 8-
9/1893 (1985!
1991. Krstionica u Zadru. Peristil, 34/1991, 34/1991, 13-24.
1991.a O centralnim građevinama Zadra i Dalmacije u ranom srednjem vijeku.
Diadora, 13/1991, 323-375.
1996. Ninska crkva u ranom srednjem vijeku - problem kontinuiteta i rezultati
arheoloških istraživanja. Starohrvatska baština, 87-99.
1997. I cibori a pianta esagonale risalenti all' alto medioevo in Istria e Dalmazia.
Hort.Art.med., 3/1997, 101-116.

VILFAN, Sergij
1983. Evoluzionööe statale degli Sloveni e Croati. U: Settimane Spoleto, 30/1983,
103-140.

VILLES ET PEUPLEMENT DANS L' ILLYRICUM PROTOBYZANTIN

Actes du colloque organisè par l' Ėcole francaise de Rome (Rome, 12-14 mai 1982).
Collection de l' Escole francaise de Rome, no 77.

VINSKI, Zdenko
1954. Gibt es frühslawische Keramik aus der Zeit der südslawischen Landnahme?
Archeol.Iug., 1/1954, 71-82.
1956. Nalaz iz Velike Kladuše i problem naušnica tipa okrenute piramide.
Glasn.zem.Muz.Arheol., 9/1956, 63-84.
1957. Arheološko spomenici velike seobe naroda u Srijemu. Situla, Ljubljana,
2/1957, 13-24.
1958. O nalazima VI. i VII. stoljeda u Jugoslaviji s posebnim obzirom na arheološku
ostavštinu iz vremena prvog avarskog kaganata. Opuscula
archaeologica, Zagreb, 3/1958, 13-65.
1960. Ranosrednjovjekovni arheološki nalazi na užem i širem području Zagreba.
Zbornik iz starog i novog Zagreba II, Zagreb, 1960, 47-65.
1971. Rani srednji vijek u Jugoslaviji od 400. do 800. godine. Vjesn.Zag., ser. 3,
5/1971.
19767. Kasnoantički starosjedioci u salonitanskoj regiji prema arheološkoj ostavštini
predslavenskog supstrata. Vjesn.Dalm., 69/1967 (1974!).208.
1981. O nalazima karolinških mačeva u Jugoslaviji. Starohrv.Prosvj., ser. 3, 11/1981,
9-54.
1983. Zu karolingischen Schwertfunden aud Jugoslawien. Jahr.Röm.Germ.Mus.
Mainz, 30/1983, 465-501.
1985. Marginalia uz izbor karolinškog oružja u jugoistočnoj Europi. Starohrv.prosvj.,
ser. 3, 15/1985, 61-117.

VINSKI-GASPARINI, Ksenija
1958. Ranosrednjovjekovna kadionica iz Stare Vrlike. Starohrv.Prosvj., ser. 3,
6/1958, 93-103.

VINSKI-GASPARINI, Ksenija-ERCEGOVID, Slavenka

1958. Ranosrdnjovjekovno groblje u Brodskom Drenovcu. Vjesn.Zag., ser. 3, 1/1958,
129-161.

VRDOLJAK, Mate Bono

1988. Starokršdanska bazilika i ranosrednjovjekovna nekropola na Rešetarici kod
Livna. Starohrv.Prosvj., ser. 3, 18/1988, 121-194.
WAMERS, Egon
1983. Ein Räuchergefäß aus dem Schnütgen-Museum. Karolingische ”Renovatio”
und byzantinische Kontinuität. Wallraf-Jahrbuch 44, Köln 1983, 29-
56.
1999. Insulare Kunst im Reich Karls des Großen, 799 - Kunst und Kultur der
karolingerzeit Karl der Große und Papst Leo III. in Paderborn, III.,
Mainz, 1999, 452-464.

WENSKUS, Reinhard
1961. Stammesbildung und Verfassung. Köln, 1961.

WERNER, Joachim
1950. Slawische Bügelfibeln des 7. Jahrhunderts. Reinecke festschrift, Mainz, 1950,
150-172.
1961. Ranokarolinška pojasna garnitura iz Mogorjela kod Čapljine (Hercegovina).
Glasn.zem.Muz.Arheol., n.s., 15-16/1961, 235-247.
1969. Sporn von Bacharach und Seeheimer Schmuckstück. Bemerkungen zu zwei
Denkmälern des 9. Jahrhunderts vom Mittelrhein. Deutsche
Akademie der Wissenschaften. Schriften der Sektion für Vor -
und Frühgeschichte 25, berlin, 1969, 497-506.
1978-1979. Zur Zeitstelung der altkroatischen Grabfunde von Biskupija - Crkvina
(Marienkirche). Schild von Steier (Festschrift Mondrian), 15-
16/1978-1979, 227-237.

WICKHAM, Chris
1986. Land disputes and their social framework in Lombard-Carolingian Italy 700-
900. U: W. Davies - P. Fouracre, The Settlement of Disputes in
Early Meideval Europe. Cambridge, 1986, 105-124.

WILKES, J. John
1969. Dalmatia. cambridge - Massachussets, 1969.

WILMART, D. Andrè
1940. Precum libelli quattor aevi Karolini. Ephemeridies liturgicae, Roma, 1940.

WOLFRAM, Herwig
1979. Conversio Bagariorum et Carantanorum. Das Weissbuch der Salzburger
Kirche über die erfolgreiche Mission in Karantanien and
Panonien. Vienna - Cologne - Graz, 1979.
1989. The Image of Central Europe in Constantine VII Porphyrogenitus. U:
Constantine VII Porphyrogenitus and His Age. (Second
International Byzantine Conference, Delphi, 22-26. July, 1987),
Athens, 1989, 5-14.
1991. Karantanija med vzhodom in zahodom. Zgod.Čas., 45/2/1991, 177-187.

ZAZINOVID, Marin
1967. Ilirsko pleme Delmati. God.Akad. BIH, knj. 4, 1966 i knj. 5, 1967.

ZEILLER, Jacques
1906. Les origines chrétiennes dans la province de Dalmatie. Paris, 1906.

ZEKAN, Mate
1994. Karolinški i poslijekarolinški nalazi iz Bosne i Hercegovine. U: Livanjski kraj u
povijesti. Split-Livno, 1994, 55-73.